• Poduzetništvo/
• Menadžment/
• Razvoj/
• Izvoz i konkurentnost/
• Strategija/

06. 10. 2025

Reindustrijalizacija – što je to?

• Marijan Ožanić

Simbol Nove industrijalizacije

(Izvor slike: https://altpro.com/hr/o-nama/)

Uvod  – Dva primjera

Država ponovo gradi tvornice

U svibnju 2025. godine u medijima sam pronašao vijest da su 12. svibnja 2025. godine počeli radovi na gradilištu postrojenja Imunološkog zavoda (IMZ) za proizvodnju antitoksina protiv ugriza zmija otrovnica u Rugvici kraj Zagreb. Radovi su počeli više od 10 godina od posljednjih lijekova koje je proizveo taj zavod na staroj lokaciji u Zagrebu. S lopatama u rukama, radove su otvorili premijer, ministrica zdravstva, ravnatelj IMZ-a i lokalni čelnici.

Odabran je  izvođač radova, to  je zajednica ponuditelja čiji je nositelj američka kompanija Biopure Consulting. Ostali članovi zajednice su Građprom, Beton Lučko, Albumin, Stas, a podizvoditelj je BenArh. Njihova ponuda iznosila je 40,8 milijuna EUR bez PDV-a.

Nova tvornica bi trebala biti gotova 2030. godine.

Znači, kao normalno je prihvaćeno uvjerenje da mi sami ne možemo više sagraditi ni tvornicu, ni most, ni cestu…

Prema procjenama cjelokupni projekt revitalizacije proizvodnje Imunološkog zavoda te proizvodnje virusnih cjepiva vrijedi između 90 i 100 milijuna eura.

U medijima je bilo malo komentara te vijesti. Samo se konstatiralo što se dogodilo uz uobičajene komentare „kako je država uništila IMZ, a sada ga gradi“. I ubrzo se sve zaboravilo. Takve vijesti u Hrvatskoj malo koga zanimaju.

Ja sam „stari industrijski radnik“ i gradnja svake tvornice me veseli. Ali kada sam pročitao tu vijest,  sam sebi sam rekao: „Pa, kaj je to? Zar se vraćamo u socijalizam da država gradi tvornice?“

IMZ je poduzeće (odnosno javna ustanova) u većinskom 70% državnom vlasništvu,  velike tradicije, od 1893., velikog ugleda u svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, ali od 1993. u velikim poslovnim problemima koji su rezultirali gubitkom dozvola za rad, štrajkovima, stečajevima. Bilo je i nekoliko neuspješnih pokušaja privatizacije.

Pročitao sam razna objašnjenja zašto je IMZ propao,  sindikalisti su prozivali tadašnju vladajuću Kukuriku koaliciju da „nije previše pomogla, nego da je poticala uvoz skupljih proizvoda nauštrb oporavljanju proizvodnje samog Zavoda“,  a potencijalni kupac IMZ-a je rekao:

       „Nakon što smo izvršili dubinsku analizu, vidimo da je do ove situacije dovela kombinacija neznanja i osobni interes. Određenim grupacijama u Hrvatskoj u interesu je bilo uništiti Imunološki, kako bi pojedinci trgovali lijekovima i krvnim pripravcima, a druge grupacije se obogatile na račun intelektualnog kapaciteta koji su generacije radnika Imunološkog stvarale. Sve je napravljeno namjerno, a posebno zbog virusnih cjepiva.“

Ne mogu ocjenjivati što se dogodilo, jer to područje preslabo poznajem, ali nigdje nisam našao osnovni podatak – ima li IMZ tržište. Tko će kupovati njihove proizvode, kakva je konkurencija i jesu li njihovi proizvodi konkurentni. I koji su preduvjeti koje trebaju zadovoljiti da bi mogli uspješno poslovati.

Ako IMZ ima šanse na tržištu, ne mogu vjerovati da nisu mogli naći (domaćeg) kupca  za poduzeće i da nije bilo volje da novom vlasniku država novčano pomogne preko programa za potporu poduzetnicima u rastu i razvoju.

A najgore rješenje je da država gradi tvornicu i onda postavlja menadžment po stranačkom ključu.

Kakva je garancija da će ta nova, državna tvornica biti poslovno uspješna, odnosno da neće završiti kao i stari IMZ?

Velika je šansa da će se postaviti uprava kakvu je IMZ već imao i koja će biti nesposobna za uspješno poslovanje, kao što je to u većini državnih poduzeća slučaj.

To sigurno nije dobar primjer reindustrijalizacija o kojoj se opet  počelo pričati.

Primjer prave reindustrijalizacije

U listopadu 2024. godine pozvao me prijatelj, poduzetnik Zvonko Viduka, vlasnik i direktor poduzeća ALTRO d.o.o.,  da mi pokaže svoj novi, veliki proizvodni pogon na 3.500 m² u Velikoj Gorici. To je najveći pogon željezničke elektronike u jugoistočnoj Europi.  Inženjera Viduku znam  još iz davnih dana, iz rujna 1995. godine, kada je došao u Tehnološki parki Zagreb i smjestio se sa svojim malim timom u nekoliko malih poslovnih prostora.

Tvrtka ALTPRO d.o.o. s direktorom Zvonkom Vidukom u sredini, dok su bili u Tehnološkom parku, 1995. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Već onda je imao viziju i san da će imati svoje visokotehnološko, izvozno orijentirano poduzeće temeljeno na razvoju i inovativnim rješenjima.

ALTPRO se prvenstveno bavi razvojem i proizvodnjom elektrotehničkih uređaja i komponenata na vučnim vozilima i sigurnosnim uređajima za željezničku infrastrukturu, odnosno proizvodi inovativne signalno-sigurnosne sustave za željeznicu.

Zvonimir Viduka je bivši končarevac, briljantan inženjer, elektroničar, vizionar pun inicijativa, kreativan inovator,  hrabar poduzetnik, sposoban menadžer, dobar i plemenit čovjek.

Zvonko Viduka, dipl.inž, ALTPRO d.o.o., 1995.

(Izvor slike: arhiva autora)

Priča o poduzetničkom životu Zvonimira Viduke simbolizira stvaranje poduzetništva u Republici Hrvatskoj, toliko je fascinantna, zanimljiva i poučna da bi se trebala proučavati na našim poslovnim školama.

Poslovni put Zvonka Viduke daje pravu sliku razvoja našeg novog poduzetništva na području visokih tehnologija, temeljenog na znanju, svih problema, nerazumijevanja i teških uvjeta u kojima se poduzetništvo razvijalo. Ali isto tako i sliku nevjerojatne snage, žilavosti, upornosti, snalažljivosti i kreativnosti naših najboljih poduzetnika. Takvi ljudi nosili su razvoj hrvatskog gospodarstva u najtežim trenucima. Poduzetnik Viduka posvetio se razvoju proizvoda i izvozu u vrijeme kada su dominirali uvoznici i trgovci i kada je izvoza bilo jako malo, neplaćanje je bio standard poslovnog ponašanja, a banke nisu imale sluha za tvrtke poput ALTPRO-a.

Njegov poduzetnički put bio je težak i naporan, dobivao je udarce i podmetanja sa svih strana, ali je napredovao korak po korak, hrabro i uporno osvajao inozemna tržišta, ušao u sam svjetski vrh u svom poslovnom području. Poduzeće mu je raslo i razvijalo se, iz Tehnološkog parka, iz čuvene „barake u Drvinju“ prešao je u velike poslovni i proizvodni prostor u Odri kraj Zagreba, a sada je napravio još jedan korak u razvoju i otvorio još jedan proizvodni pogon u Velikoj Gorici.  Sada već ima viziju poduzeća kakvo će biti za sljedećih 10 godina.  

Na 20. konvenciji hrvatskih izvoznika 8.9.2025. godine Zvonko Viduka dobio je priznanje Zlatni ključ za izvoz na rastuća tržišta, kao najbolji izvoznik u Indiju.

Poduzeće ALTPRO u Odri, 2024.

(Izvor slike: https://altpro.com/...)

Zvonimir Viduka i Marijan Ožanić u novom proizvodnom pogonu u Velikoj Gorici, 2024.

(Izvor slike: arhiva autora)

To je pravi primjer reindustrijalizacije, zapravo „nove industrijalizacije“.

Reindustrijalizacija – što je to?

Sredinom listopada 2015., jednog utorka navečer imao sam predavanje o reindustrijalizaciji i u uvodu sam rekao:

     „Sada dolazim s radija gdje imam svoju redovitu emisiju o poduzetništvu. Moji gosti bili su poduzetnik, doktor matematike čije poduzeće svojim proizvodima satelitske navigacije pokriva 80% indijskog tržišta i velikog broja drugih zemalja. Drugi gost mi  je bio jedan inženjer koji sa svojim poduzećem izvodi najsloženije proračune za projekte u Iranu. To je nova hrvatska industrija XXI. stoljeća koja nam treba,  industrija temeljena na znanju, to je najbolji primjer reindustrijalizacije.“

Slušatelji, „gospodarski stručnjaci“, uglavnom nisu razumjeli o čemu pričam.

(Izvor slike: https://altpro.com/hr/o-nama/)

Reindustrijalizacija, odnosno obnova industrije, je još jedan pojam, kao i restrukturiranje, koji se često koristi bez pravog razumijevanja i pod utjecajem trenutnih društvenih  trendova. Reindustrijalizacija  je proces organiziranja nacionalnih resursa kako bi se ponovno uspostavila, ojačala ili povratila vitalnost industrije u nacionalnom gospodarstvu. To je ekonomski, socijalni i politički proces usmjeren na ponovno pokretanje industrije kao ključnog faktora nacionalnog razvoja. Ključni aspekt reindustrijalizacije je ponovno uspostavljanje industrije. Cilj je revitalizirati postojeća industrijska područja ili stvoriti nove industrijske kapacitete.(Izvor Wikipedia).

Reindustrijalizacija nije čarobni štapić, nije samo jedna odluka, samo jedan zakon, nekoliko investicijskih projekata, ne smije biti samo nova politička parola. To je niz procesa koji moraju obuhvatiti i usmjeriti cijelo gospodarstvu i provoditi drastične promjene u cilju stvaranja novog gospodarstva.  A sve institucije od komore, veleposlanstava, gradskih uprava, ministarstava do sveučilišta  i HAZU-a moraju biti u funkciji realizacije tih procesa

Budući razvoj hrvatskog gospodarstva mora se temeljiti na reindustrijalizaciji kroz gospodarstvo znanja i proizvodno poduzetništvo s inovativnim proizvodima konkurentnim na svjetskom tržištu.

Reindustrijalizacija ili nova industrijalizacija

Bilo je dosta diskusija o značenju pojma reindustrijalizacija. I ja sam koristio izraz reindustrijalizacija kada sam govorio i pisao o potrebi razvoja naše industrije.  U članku iz studenog 2015. godine htio sam to opravdati:

          „Neki kolege su mi sugerirali  da umjesto pojma reindustrijalizacija koristim pojam nova industrijalizacija. Reindustrijalizacija i nova industrijalizacija su slični pojmovi i razlika je samo u nijansama. Reindustrijalizacija podrazumijeva obnovu industrije i  koristio sam pojam reindustrijalizacija da istaknem kontinuitet s našim nekadašnjim industrijskim razvojem i našom industrijskom tradicijom.  Današnji naši poduzetnici koji stvaraju novu industriju nasljednici su svojih velikih prethodnika koji su gradili najveće generatore, najbolje lokomotive i najbolje čipove  na svijetu. I želim istaknuti taj kontinuitet.“

Međutim, sada sam zaključio da pojam reindustrijalizacija i dalje nepotrebno stvara pogrešne asocijacije, jer kod mnogih ljudi stvara sliku tvornice s velikim dimnjacima i  mnogi ljudi taj pojam krivo interpretiraju. Zato, smatram da je ipak bolje koristiti pojam „nova industrijalizacija“  koji je svima razumljiv i ne nosi sa sobom prtljagu pogrešnih interpretacija.

Odnos prema industriji i reindustrijalizaciji

Tijekom  vremena (računajući od 1945.) u Hrvatskoj se odnos prema industriji mijenjao, a pojam reindustrijalizacije počeo se koristi u pozitivnom i negativnom kontekstu nakon 1990-ih godina. Mijenjao se od ismijavanja do općeg prihvaćanja.

Odnos prema industriji prolazio je nekoliko faza:

1. Slavljenje industrije i industrijalizacije – od 1945.-1990. - kao pokretačke snage razvoja komunističkog društva.
2. Deindustrijalizacija – započela u 1980-ima, a vrhunac je doživjela propašću komunizma početkom 1990-ih. Socijalistička poduzeća imala su previše radnika, produktivnost im je bila slaba, bila su okrenuta na domaće tržište, na tržište socijalističkih, istočnih zemalja i nesvrstanih zemalja. Nisu bila sposobna  za tržišno gospodarstvo i masovno su propadala. Uz to se uključila i privatizacija koja je često dodatno uništavala industriju
3. Ismijavanje industrije i reindustrijalizacije, te glorifikacija usluga – u 1990-ima i početkom 2000-ih na Zapadu, u akademskoj zajednici prevladalo je uvjerenje da industrija nije važna i da su važne samo usluge. To se, naravno, odmah prihvatilo i kod nas. Negativno se gledalo na svaki pokušaj govorenja o potrebi reindustrijalizacije. Ismijavani su ljudi koji su isticali potrebu razvoja industrije.
4. Otrežnjenje – dominacija usluga i isticanje važnosti usluga trajali su dvadesetak godina dok konačno nije shvaćeno da je to potpuno pogrešan pristup
5. Reindustrijalizacija ili nova industrijalizacija – konačno je prihvaćeno da je nova industrijalizacija važna, a s njom i razvoj proizvoda.

Deindustrijalizacija – „uništavanje industrije“

Proces uništavanja industrije započet je već 1980-tih godina, kada je bivše socijalističko gospodarstvo sve više zapadalo u krizu, a Jugoslavija je masovno uzimala  bankovne kredite u inozemstvu. Ti su krediti bili osnovica velikog investicijskog vala (potkraj 1979. bilo je u tijeku 29.000 investicijskih projekata) i održavanja životnog standard u sedmom desetljeću XX. stoljeća  koji je bio znatno viši  nego u drugim socijalističkim zemljama. Ali za razliku od bespovratne pomoći, krediti se moraju vratiti s kamatama. Jugoslavija ih je utrošila u investicije koje su proizvodile gubitke i u potrošnju, u standard stanovništva. Kada je trebalo vraćati kredite, započela je velika kriza, inflacija, itd. Sve više poduzeća radilo je s gubicima, počeli su štrajkovi.

Tvornica glinice „Jadral“ u Obrovcu, najveća promašena investicija u bivšoj državi.

Započela radom 1978., a zatvorena 1981. godine.

(Izvor slike: https://ezadar.net.hr/dogadaji/568315/obrovac-okrugli-stol-o-bivsem-postrojenju-jadrala/)

Lažna slika o „nekad snažnoj industriji“

U javnosti se još uvijek održava uvjerenje da smo nekada, u socijalizmu imali jaku industriju, velika poduzeća u kojima je radilo i do 20.000 radnika i onda su došli tajkuni i HDZ koji su to sve uništili i sada više nemamo ništa. Tu jednostavnu sliku koja se može opisati u jednoj rečenici i lako zapamtiti mediji su „upucali“ u svijest prosječnog čovjeka. Stariji znaju da su bili zaposleni, primali plaću, kupovali aute, „stojadine“, putovali u Trst i švercali  traperice, išli na more i  ljetovali u radničkim odmaralištima i tada su bili mladi. A današnji mladi dobivaju informacije iz medija koji ih zapljuskuju senzacionalističkim informacijama o tajkunima i političarima koji su uništili industriju i kod toga se jako obogatili. Naravno, ne pišu o medijskim tajkunima kao što je onaj novinar koji je „preko noći“ stekao vilu od 1000 m² na Pantovčaku, godinama ima ogroman porezni dug i histerično piše tekstove o kriminalnoj privatizaciji.

Sada već ima mnogo knjiga i znanstvenih tekstova koji govore o katastrofalnom gospodarskom stanju bivše države u 1980-ima, najvećoj inflaciji u Europi, velikim dugovima u koje su zapala većina poduzeća, a posebno velika,  „perjanice socijalističke izgradnje“, od Končara do Đure Đakovića, niskoj produktivnosti i tehnološkom zaostajanju, nesposobnosti tih poduzeća da izvoze na zapadna tržišta, o tisućama socijalističkih direktora koji su završili u zatvoru zbog kriminala i korupcije, itd. Naravno, prosječnog čitatelja to ne zanima previše, a i sve te informacije ih zamaraju. Puno je lakše zapamtiti jednu rečenicu koja sve „objašnjava“ i onda se vratiti na gledanje turskih sapunica.

Udari na gospodarstvo

Početkom 1990-ih, nakon propasti komunizma u svim istočnim zemljama gospodarstvo je doživljavalo velike udare. I u Hrvatskoj je došlo do snažne deindustrijalizacije, koja je imala različite uzroke – bivša socijalistička poduzeća, pogotovo industrijska i njihov menadžment nisu bila sposobni  za tržno gospodarstvo, izgubljena su nekadašnja tržišta  Jugoslavije, SSSR-a, Istočnog bloka i nesvrstanih u koja su naša velika industrijska poduzeća izvozila, vrlo često kriminalni oblici privatizacije su uništavali poduzeća, novi menadžeri u državnim poduzećima postavljeni po političkim, stranačkim kriterijima, a mnogi od njih su bili stari komunistički menadžeri,  u većini slučajeva  nisu bili dorasli izazovima upravljanja poduzećima u tržišnim uvjetima, jaki uvozni lobiji djelovali su da se onemoguće razvoj domaćih poduzeća, iz akademskih krugova širilo se uvjerenje da industrija nije više važna, političari nisu razumjeli važnost industrije i nisu znali što bi trebali učiniti.

A uz to Hrvatska se morala boriti u brutalnom, razarajućem ratu.

Proces deindustrijalizacije u 1990-ima najbolje se vidi na primjeru zagrebačkog gospodarstva koje je nekada bilo motor razvoja cijelog hrvatskog gospodarstva. U usporedbi s 1989. godinom, u 2009. broj zaposlenih u industriji u Zagrebu je gotovo prepolovljen (smanjenje sa 108 na 56 tisuća zaposlenih).

Udjel prerađivačke industrije u Zagrebu u ukupnoj zaposlenosti smanjen je s 29,8% u 1989. na 15,9% u 2009. godini. Udjel industrije, građevinarstva i proizvodnog obrta u ukupnoj zaposlenosti u Zagrebu smanjen je sa 42,2% u 1989., na 23,9% u 2009. godini,

Taj proces deindustrijalizacije odnosno „uništavanja“ industrije koji se u prvih dvadesetak godina provodio u Hrvatskoj i u Zagrebu učinio je veliku štetu gospodarstvu i cijelom društvu. Doveo je do:

• velikog smanjivanja broja zaposlenih u industriji i pratećim djelatnostima,
• povećanja trgovinskog deficita – zbog povećanja uvoza i smanjivanja izvozne sposobnosti,
• gubitka znanja nužnog za stvaranje proizvoda,
• gubitka sposobnosti znanstvenih institucija da stvaraju rezultate korisne za razvoj društva,
• dovođenje gospodarstva u kolonijalni položaj u odnosu na multinacionalne kompanije,
• promjene vrijednosnog sustava u društvu – u kojem se proizvodna i industrijska znanja više nisu cijenila,
• ugrožavanja suverenosti Republike Hrvatske.

Orijentacija na uvoz

Naš izvoz je 1993. bio veći od uvoza, a tada je došlo do snažnog zaokreta. Orijentacija na uvoz išla je paralelno sa sustavnim uništavanjem industrije i sposobnosti gospodarstva da proizvodi proizvode konkurentne na vanjskom tržištu. U Hrvatskoj je gotovo stalno uvoz oko dva puta veći od izvoza.

Izvoziti mogu u najvećoj mjeri samo prerađivačka industrijska poduzeća koja su sposobna proizvesti proizvode konkurentne na svjetskom tržištu.

(Izvor: 6.konvencijia hrvatskih izvoznika održana 18. svibnja 2011. godine)

Možemo pretpostaviti da se ni poslije postotci nisu značajno promijenili.

Uvoziti „može svaki bedak“ ako ima novaca, a izvoziti je vrlo teško.

Treba mnogo znanja, sposobnosti, iskustva, novaca, treba mnogo uložiti u razvoj, u tehnologiju,  ispitivanje, ispravljanje grešaka, treba znati nastupati na tržištu i boriti se s najboljim svjetskim kompanijama.

Kako se može proizvesti proizvod za izvoz?

Najprije treba mnogo znanja, truda, kreativnosti i vremena da se kroz inovativni  proces istraživanja i razvoja  stvori novi proizvod. I to onaj proizvod za kojeg se procjenjuje da će ga tržište trebati, (što se ne treba ostvariti).

Za taj proizvod treba izraditi prototip,  ispitivati ga,  mijenjati,  dotjerivati, atestirati,  provjeriti probnu seriju,  projektirati tehnološke linije.

Kada je proizvod provjeren, treba ga  nuditi na tržištu,  na sajmovima, na natječajima,  reklamirati, tražiti od banaka razne garancije. Treba krenuti u izvoz i  sukobljavati se s proizvodima moćnih i bogatih stranih kompanija. Treba se predstaviti na svjetskom tržištu, pronaći kupca i pobijediti strani proizvod iza kojeg često stoje multinacionalne kompanije, sa skupim i vrhunskim tehnologijama i nepresušnim izvorima novca.

U borbu na tržištu  spada i ona faza (jako teška i „krvava“) u kojoj na domaćem tržištu treba pobijediti favorizirani uvozni proizvod.

Sve je to  jako skupo, riskantno i dugo traje.

Zato ima malo izvoznika.

Osim toga, tranzicijskim zemljama su odmah nametnuta pravila koja vrijede na globalnom tržištu, a jedno od pravila je da se ne smiju carinama ili na neki drugi način štititi vlastiti proizvodi i treba ih prepustiti borbi na tržištu s najvećim svjetskim kompanijama.

Naravno, sve zapadne zemlje na neki način štite svoje proizvode, a kada je predsjednik SAD Donald Trump stupio na dužnost u siječnju 2025. godine, ubrzo je počeo uvoditi carine na strane proizvode.

Kada su se naša poduzeća 1990-ih počela prijavljivala na natječaje financirane iz EU fondova, vidjela su da su kriteriji na tim natječajima bili takvi da se često nisu ni mogla kandidirati. Poslove u Hrvatskoj su dobivali stranci koji su onda naša poduzeća angažirali kao podizvođače.

Zemljama Europske unije nije bilo previše stalo da Hrvatska ima industriju i da može živjeti bez zaduživanja. Najbolje im je odgovaralo da se bavimo turizmom i pomalo poljoprivredom, da ovisimo o tuđim kreditima i od rasprodaje svoje imovine, šuma, energije, vode, otoka, itd.

I kod razvoja poduzetništva težište je bilo na trgovini, uvoznicima i predstavnicima stranih kompanija, a poduzetništvo temeljeno na znanju sukobljavalo se s nevjerojatnim zaprekama i problemima.

Ludilo s dominacijom usluga

Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih često sam bio, zajedno s kolegama koji su mislili kao i ja,  predmet prijateljskih upozoravanja, a često i ismijavanja.

       „Kako ne shvaćaš da se vrijeme promijenilo, industrija nije važna, sada su važne samo usluge“ govorili su mi. Mi koji smo se borili za industriju bili smo samo „stari industrijski radnici“ koje je vrijeme pregazilo, zatucani dinosaurusi koji ne shvaćaju što je moderno i progresivno.

U siječnju 2013. na jednom sastanku izazvao sam čuđenje svojom tezom da trebamo poticati razvoj industrije,  pa me jedan doktor znanost prijateljski upozorio da, „u srpnju idemo u Europu, pa ta tema sada nije aktualna“.

Početkom 1990-ih tvornica  Nikola Tesla prodavala se švedskom Ericssonu, (prodana je 1995.). Tada je jedan uvaženi ekonomski stručnjak s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i moćan političar, rekao je direktoru proizvodnje u Tesli: „Krivo su nas učili da je proizvodnja bitna, jer stvara materijalne vrijednosti. Industrija nije bitna, već je važna uslužna djelatnost.“

Kada sam u prostorima Gradske skupštine Grada Zagreba u srpnju 2011. govorio o Strategiji razvoja poduzetništva i povezao ju s reindustrijalizacijom Zagreba, u poslovnom časopisu Lider (8. srpnja 2011.) objavljen je članak pod nazivom „Male šanse Zagreba da vrati svoju industriju“  i u njemu su naša dva ugledna sveučilišna profesora bili vrlo kritični prema toj ideji. Obrazloženje bilo da Zagreb nema šanse da se industrijalizira, jer je „preskup za industriju“, odnosno da treba najprije izraditi Strategiju Hrvatske, a tek onda možemo govoriti o strategiji razvoja Zagreba, t.j. da „ne treba industrijalizirati Zagreb, već se treba brinuti za ostale gradove“.

Dok su ti naši mudri znanstvenici govorili takve bedastoću, u Zagrebu, na Jankomiru tvornice transformatore bile su među najboljima na svijetu i direktori se nisu žalili da je Zagreb skup za industriju.

Poslovni časopis LIDER u broju od 8.7.2011. objavio je opsežniji tekst o strategiji razvoja poduzetništva, ali je pod utjecajem stavova sveučilišnih profesora bio skeptičan prema mojem uvjerenju da industriju treba vratiti u grad. Poslije su, malo po malo profesori počeli mijenjati svoje stavove.

Prije izbora, u studenom 2015., u programu jedne stranke, vrlo visoko na listi najvažnijih aktivnosti navedena je reindustrijalizacija. Neki  su to komentirali s  čuđenjem, neki s podsmjehom, a najveći dio hrvatske javnosti nije to uopće komentirao, jer nije razumio što to znači. Kada je u to vrijeme netko spomenuo reindustrijalizaciju,  većina je mislila da to znači „na livadi izgraditi veliku tvornicu s velikim dimnjacima“. A budući da takvih projekata s velikim dimnjacima, nije bilo na vidiku, u hrvatskoj javnosti je prevladavalo uvjerenje da je to samo jedna, naivna politička parola koja ne zaslužuje pozornost.

Jedan naš „uvaženi stručnjak“ u elitnom terminu na televiziji posprdno je i „duhovito“ komentirao: „Pa valjda nećemo opet graditi Željezaru Sisak? Ha, ha, ha!“.

A vrhunac svega možemo naći u Strategiji regionalnog razvoja Hrvatske iz 2010. godine gdje piše:

   „Strukturne promjene se moraju kretati u cilju smanjenja industrije i rasta sektora usluga“.

Zajednička značajka svih tih izjava i napisa je u tome da to nisu govorili neki laici, već većinom ugledni znanstvenici i ugledni stručnjaci, većina s Ekonomskog fakulteta i Instituta. Ali i činjenica da nitko od njih nikada nije radio niti blizu industrije, pa industriju i proizvodnju ne razumiju. Svi oni žive i djeluju daleko od realnog svijeta. Ali pišu znanstvene članke i knjige, sudjeluju na raznim konferencijama i utječu na javno mnijenje.

Hrvatska javnost o industriji ima sliku iz XIX. stoljeća i komunističke petoljetke, sliku visokih dimnjaka i visokih peći i industrijske trake na kojoj rade slabo kvalificirani radnici, vidi oznojena lica komunističkih udarnika iz polovice XX. stoljeća i sliku Charlija Chaplina iz filma „Moderna vremena“.  A o industriji  XXI. stoljeća i o industriji znanja imaju potpuno maglovite pojmove na razini općenitih fraza koje su mogli pronaći na Internetu.

U časopisu Lider tada sam izjavio:

    „Ja vjerujem u strašan industrijski potencijal Zagreba koji je sustavno uništavan, ali nije uništen i ponovno će se probuditi.“  

Industrija „nije važna“

Možemo se sjetiti da i prof.dr.sc. Josip Tica s Ekonomskog fakulteta 2011. nije smatrao da je industrija važna u gospodarstvu. On je bio Predsjednik Savjeta za razvoj gospodarstva i komunalnog sustava u SDP-u Grada Zagreba i voditelj tima za izradu dokumenta „Strategija razvoja Grada Zagreba do 2020.“.  Profesor Tica je na okruglom stolu  u prostorijama Tribine grada Zagreba Kaptol 27., u utorak, 8. veljače 2011. godine predstavio tu strategiju. Okrugli stol je bio otvoren za sve, i one koji nisu članovi SDP-a. Bio sam neugodno iznenađen kada sam vidio da se u toj Strategiji  industrija gotovo ne spominje. U diskusiji poslije predavanja nekadašnji direktor zagrebačke tvornice Elektro-Kontakt  Vladimir Ferdelji je rekao da smatra svaku Strategiju u kojoj industrijski razvoj nije na prvom mjestu potpunim promašajem, jer bez reindustrijalizacije zemlje nema razvoja. Na to nije nitko reagirao, jer većina prisutnih uopće nije razumjela što je Ferdelji rekao.

Par dana nakon toga Predsjednik SDP-a Grada Zagreba Davor Bernardić je posjetio Tehnološki park Zagreb. Pitao sam ga kako to da tim za izradu Strategije razvoja vodi stručnjak za nekretnine (prof. Tica je tada bio vodeći stručnjak za nekretnine) i kako to da u Strategiji nema industrije. Nije mi dao neki prihvatljiv odgovor i rekao je da Strategija zastupa nastojanje da se nekretnine aktiviraju u funkciji razvoja gospodarstva, (što god to značilo).

Kako se trendovi mijenjaju

Naši znanstvenici koji sjede u svojim kabinetima na raznim institutima i fakultetima pozorno prate što je u svijetu moderno, o čemu se piše u znanstvenim časopisa. I kako se neki trendovi mijenjaju tako i oni mijenjaju predmete svojih interesa samo da bi bili u trendu, da mogu prepisivati iz strane literature, citirati strane autore. Budući da mnogi od njih nemaju čvrstih osobnih znanstvenih stavova koji se izgrađuju kroz cjeloživotni znanstveni rad, lako mogu zastupati različite stavove. To govorim za ona područja  s kojima sam se cijeli svoj poslovni vijek bavio pa sam i pratio te znanstvene promjene smjera i promjene stavova. Naravno, govorim o industriji, a s time i o poduzetništvu i na to sam jako osjetljiv. 

Mene, „starog industrijskog radnika“ iritiraju ljudi koji se nisu maknuli iz svojih kabineta, nikada nisu bili u industriji, u nekoj radionici, nisu bili ni blizu proizvodnim i tehnološkim procesima i sada žele autoritativno iznositi nekakve svoje „moderne“ znanstvene stavove o industriji.

Oni mi izgledaju kao „impotentni ljudi koji pričaju o seksu. Čuli su da je to super, nisu nikada probali, ali svima bi htjeli o tome držati predavanja“.

Zablude i predrasude  o industrijalizacija

Negativan stav prema industriji bio je pun je neznanja i nerazumijevanja i  temeljio se na cijelom nizu (općeprihvaćenih)  predrasuda i zabluda koje šire ljudi koji nisu nikada bili niti blizu industrije niti blizu realnom sektoru. Najčešće zablude su bile:

1. ZABLUDA – Industrija, to su Željezara Sisak, Končar i brodogradnja

Navedena  poduzeća sigurno jesu industrija, ali industrija nisu samo ta i takva poduzeća. Kod nas dominira  slika industrije iz XIX. stoljeća koju predstavljaju dimnjaci i visoke peći čeličana. Međutim, mi trebamo govoriti o industriji XXI. stoljeća, a ta industrija  se temelji na drugim značajkama i ima drugačiju sliku. Industrija predstavlja veoma složeni gospodarski organizam koji treba dobro razumjeti i pomno proučiti da bi se mogle utvrditi aktivnosti koje treba primijeniti u cilju razvoja i rasta.

Klasična podjela industrije koji se koristi u statističkim istraživanjima vrši se na temelju Nacionalne klasifikacije djelatnosti NKD-a 2007., a često se industrija dijeli i na  četiri ključna industrijska ekonomska sektora- Primarni sektor (vađenje ruda i poljoprivreda), sekundarni sektor (uključuje preradu, građenje i proizvodnju), tercijarni sektor  (usluge – pravne i medicinske, te distribucija proizvedene robe) i četvrti sektor – novi sektor  (industrija znanja – tehnološka istraživanja, projektiranje i razvoj, kao što su računalno programiranje i biokemija).

Četvrti sektor je onaj sektor industrije kojem bi trebala Hrvatska težiti.

 (Izvor slike: https://altpro.com/hr/o-nama/)

2. ZABLUDA - Temelj suvremenog razvoja su usluge, a ne industrija

Krajem 80-tih i početkom 90-tih u stručnoj ekonomskoj literaturu dominirala su uvjerenja da razvoj svjetskog gospodarstva ide u smjeru radikalnog trenda prevladavanja usluga u odnosu na industriju.  Zato su Strategiju regionalnog razvoja Hrvatske iz 2010. temeljili na podacima da visoko razvijene zemlje s prosječnim BDP-om po stanovniku od 32.550 USD (PPP, 2005.) u prosjeku imaju sljedeći udio u BDP-u: poljoprivreda 2%, industrija 26%  i usluge  72%. 

U cijelom Zapadnom  svijetu  s vremenom započeo je preokret prema industriji i industrijska proizvodnja je počela rasti. Hrvatska je u tome prilično kasnila.

3. ZABLUDA - Za industrijalizaciju potreban je novi veliki investicijski ciklus

Većina političara  obično kao svoju mantru  vrti izjavu  „povećati će se zapošljavanje i pokrenuti gospodarstvo, tek kada se pokrene investicijski ciklus“. I misle da je s time sve rečeno i da je svima to potpuno jasno. O investicijama se kod nas nije govorilo kao o jednom važnom segmentu procesa razvoja gospodarstva, već kao o „slamci spasa“, kao o jedinom gospodarskom potezu koji nas može spasiti i pokrenuti gospodarski rast. Znači, sjedim u kabinetu i čekam da se nešto dogodi, čekam da dođu investicije. A kada dođu investicije, na primjer General Motors odluči izgraditi kod nas  u Sesvetama  tvornicu za 10.000 radnika, tada će kao zamahom  čarobnog štapića sve krenuti samo od sebe, početi će otvaranje novih radnih mjesta, smanjivati će se nezaposlenost i rasti će BDP. 

To krasno zvuči, a podsjeća i na nekadašnji način rada, Centralni komitet donese odluku, investira nekoliko stotina milijuna ili milijardu dolara i sagradi  DINU na otoku Krku ili Tvornicu glinice u Obrovcu i slične stravične gubitaše koji su ozbiljno podrovali gospodarstvo Hrvatske. Nažalost, jako je malo vjerojatno da će GM graditi kod nas tvornicu. S druge strane milijarde uložene npr. u termoelektranu Plomin u Istri zaposliti će tek pedesetak  ljudi u elektrani. Ali sada dolazimo do osnovne poante. Najviše naših ljudi kod izgradnje Plomina moglo bi se zaposliti kada bi izgradnju elektrane dobila naša poduzeća od Končara do građevinaca i mnogih naših poduzetnika. Takvim investicijama na kojima bi bile angažirane naše tvrtke i zaposlili naši radnici mogao bi se pokrenuti gospodarski rast. To je jedini smisleni način korištenja investicija za povećanja zapošljavanja.

Da bi mogli otvarati nova radna mjesta naši poduzetnici trebaju dobiti posao, a takav posao može se dobiti i kod realizacije investicija. I tako se radi svugdje u svijetu.  Investicije imaju najviše smisla, ako su u funkciji angažiranja domaćih poduzeća da ih realiziraju i zapošljavaju nove radnike. Takve investicije moraju biti kao američki "New Deal – Novo poslovanje," u vrijeme Velike Depresije 1933., kada je  novoizabranog američkog predsjednika dočekalo gospodarstvo u kolapsu.

Da se podsjetimo u 15 godina Hrvatska se zadužila za gotovo 90 milijardi eura, ali ti novci nisu otišli u „New Deal“ i pokretanje poslovanja naših poduzeća,  već vekim dijelom za potrošnju i omogućavanje kupovanja strane robe koju mi više nismo u stanju proizvoditi. Kada smo se zadužili za izgradnju autocesta i to su velikim dijelom gradili stranci. Zato ne vjerujem previše u projekt inovacijskog ciklusa o kojem se nekada puno pričalo.  Na  velikim investicijskim projektima poslove dobivaju Kinezi, Siemens i ostale strane tvrtke pa se zapošljavaju kineski,  njemački i ostali strani radnici. A mi plaćamo kredite.

Sada smo došli do toga da se više ni ne misli da bi naša poduzeća bila u stanju realizirati neki veliki investicijski projekt.

4. ZABLUDA - Rendustrijalizacija znači izgradnja nečega sličnog željezari Sisak

Naš prosječni mudri „nezavisni analitičar“ pod industrijom smatra nešto kao Željezaru Sisak. I budući da najvjerojatnije  neće nitko doći s milijardu dolara i sagraditi nešto tako veliko, tada „mudro“ zaključuje da nova industrijalizacija, odnosno reindustrijalizacija nije moguća.

Kod takvih  mudraca ideja reindustrijalizacije izazivala je samo podsmjeh.

5. ZABLUDA - Zagreb nema šanse da se ponovno industrijalizira

Grad Zagreb koji je nekada bio jako industrijsko središte danas je grad supermarketa, trgovaca i banaka. Veliki pad industrijske proizvodnje u Zagrebu  rezultat je pogrešne gospodarske politike na razini države, ali i  svjesnog usmjerenja  gradskih vlasti Zagreba koje su bile potpuno nezainteresirane za razvoj industrije i poduzetništva.

(Nažalost, sada nije ništa bolje).

Ako želimo ponovno pokretati razvoj industrije, bilo bi za očekivati da se kreće iz Zagreba. Međutim u Zagrebu su dominirala dva uvjerenja:

1. Zagreb je preskup za industriju
2. Strategija Zagreba ne se može napraviti dok se ne napravi strategija razvoja Hrvatske, a ta strategija bi se trebala uklopiti u europsku strategiju.

Dosta uvaženih ekonomskih stručnjaka, a i političara smatra da industriji nije mjesto u velikim gradovima, jer naprosto ne može platiti visoku rentu tih gradova. To na prvi pogled izgleda logično i takav stav  je  prevladavao u velikom dijelu  javnosti, a zastupalo ga je i Gradsko poglavarstvo uz  mnogu uvaženih stručnjaka. Jedan o njih je to objasnio: 

       „Upravo zato su u središtu grada obično smještene trgovine sa skupocjenim brendovima koje imaju veliku maržu, zatim slijede zgrade za stanovanje koje zahvaljujući visokoj katnosti mogu podnijeti rentu grada. Industrija jednostavno ne može platiti tu cijenu. U gradovima se zato mogu smjestiti različite usluge koje su potpora industriji poput projektiranja, financiranja, uslužnih djelatnosti koje imaju visoku dodanu vrijednost. Zagreb može biti obrazovni, financijski i kulturni centar i te će djelatnosti u budućnosti činiti 95% djelatnosti“.

To razmišljanje može izgledati vrlo logično, ali se zasniva na jako pojednostavljenom gledanju i na grad i na industriju. Iritantna mi je priča kako „industrija naprosto ne može platiti visoku rentu  gradova“ i da se zbog toga mora iseliti izvan gradova. Zašto se pitanje industrije u gradu ne postavlja  npr. direktorima Končarevih Energetskih transformatora i Distributivnih i specijalnih transformatora. Ta poduzeća su među najboljima na svijetu na svojim područjima, izvoze oko 90% svoje proizvodnje, što znači da su jako konkurentni. A te tvornice nisu u Špišić Bukovici, već u Zagrebu, u Jankomiru.

Zagreb nije samo Jelačić plac, već i Jankomir, Žitnjak, Sesvete. U navedenim  tvornicama radi obrazovana, iskusna, dobro plaćena radna snaga, tvornice su dobro organizirane, efikasno posluju, mnogo ulažu u razvoj, imaju sposobne, vrhunske direktore. A u blizini tvornica su fakulteti iz kojih dolazi obrazovani stručnjaci i tvornice blisko surađuju sa znanstvenicima. I to je puno važnije u industriji znanja (kakvu treba razvijati Zagreb) od cijene nekretnine, zemljišta ili visine prireza. Naravno,  Transformatori bi još bolje poslovali da je prirez manji, da je cijena nekretnina manja, da je porez na plaće manji itd., ali to nije presudno za njihov uspjeh.

Njihov uspjeh je rezultat sposobnosti menadžmenta, odličnih radnika, ulaganju u razvoj, industrijske tradicije i znanstvene okoline. A to su sve resursi koje ima Zagreb. Kada sam bio u Americi, u General Motorsu, najvećem proizvođaču lokomotiva u svijetu, vidio sam da ta tvornica nije na farmerskom Zapadu, već dobro posluje u jednom ogromnom gradu, Chicagu.

Cijena nekretnina i niska cijena rada bitne su u nisko tehnološkim  industrijama koje proizvode velike serije jeftine robe. To nije industrija znanja i takva stvarno ne treba biti u Zagrebu.

Činjenica je da su se iz Zagreba odselile brojne tvrtke, Elka se preselila u Brckovljane, Neva je otvorila tvornicu u Rakitju, a u isto mjesto se preselio i Pastor. Preseljenje tvornica iz Zagreba se nastavilo. Ali to ne znači da je to dobro i da tako mora biti. Posljedice odlaska industrije iz Grada su vrlo bolne i vrlo negativne i kroz povećanu nezaposlenost, pad prihoda grada i neizvjestan smjer razvoja Zagreba  u budućnosti.

Neki uvaženi stručnjaci smatraju i da se strategija Zagreba ne može napraviti dok se ne napravi strategija razvoja Hrvatske, a ta strategija bi se trebala uklopiti u europsku strategiju. Oni smatraju da najprije treba vidjeti što Hrvatska može i treba u budućnosti, a tek onda što može Zagreb.  I to možda izgleda logično i u nekom idealnom svijetu moglo bi se i ostvariti. Ali u realnom svijetu takva preporuka u stvari znači „moramo čekati i ništa nećemo raditi dok netko drugi, 'iznad nas' ne napravi svoj dio posla“. U današnjem turbulentno svijetu u kome se sve brzo odvija, u kome su promjene stalne, svako čekanje može biti neodgovorno.  A posebno je štetno, ako Zagreb „nekoga čeka“, jer Zagreb treba biti predvodnik u razvoju.

Potpuno se slažem da treba disperzirati gospodarski razvoj. Ali disperzija gospodarskog razvoja neće se postići tako da se industrija iz Zagreba seli u Karlovac, već treba postići da Karlovac bude ponovno industrijski grad kao što je uvijek bio. Isto tako i Rijeka i Split imali su jaku industriju i valjda je pravo rješenje da se njihovi stručnjaci potrude da razviju svoje gradove, a ne samo da svi bježe u  Zagreb.

Reindustrijalizacija nije moguća ?

Na portalu Ideje.hr u veljači 2020. godine pronašao sam članak pod naslovom „Skora reindustrijalizacija nije moguća. Šanse ima samo Sjeverozapadna Hrvatska“, autora  dr.sci. Zorana Aralice, znanstvenog savjetnika na Ekonomskom institutu u Zagrebu. Taj članak je prikaz rezultata rada na Znanstveno kompetitivnom projektu „Mogućnosti reindustrijalizacije hrvatskog gospodarstva“ na kojem su sudjelovali istraživači Sveučilišta u Dubrovniku (UNIDU) i Ekonomskog instituta u Zagrebu. Voditelj projekta je bio izv. prof. dr. sc. Nebojša Stojčić s UNIDU-a. Hrvatska zaklada za znanost je financirala projekt (IP-2016-06-3764).

U poglavlju „O mogućnostima reindustrijalizacije u Hrvatskoj“ autor članka piše:

    „Razvoj industrije koja će se zasnivati na većoj dodanoj vrijednosti, a što je usko povezano s tehnološkom kompleksnošću, osnovni je preduvjet reindustrijalizacije. Drugi je preduvjet povećanje izvoza u obujmu i broju novih izvoznih proizvoda. Oba cilja mogu biti dio koncepcije razvoja industrijske proizvodnje.

Empirijski rezultati govore da je reindustrijalizacija regionalni fenomen u nacionalnim ekonomijama. Kod analiziranih zemalja radi se o regijama koje nisu izložene turizmu, područjima koja nisu glavni gradovi tih zemalja (nema pritiska rasta cijena nekretnina i pritiska rasta cijena zemljišta uslijed priljeva kapitala izvana). Riječ je o urbanim gušće naseljenima i područjima koja se istovremeno nalaze zemljopisno bliže razvijenim zemljama EU (npr. Njemačkoj, Austriji).  Dodatno, područja pogodna za reindustrijalizaciju bi trebala biti ona koja nisu u proteklom razdoblju izgubila značajan dio stanovništva, odnosno ona koja imaju visoku gustoću stanovništva (Stojčić i ostali 2019).

Prethodni nalazi poprilično sužavaju područje gdje se u bliskoj budućnosti u Hrvatskoj može dogoditi reindustrijalizacija. To je Sjeverozapadna Hrvatska.“

Da bih mogao preciznije komentirati članak morao bih pročitati cijeli znanstveni rad da vidim na temelju čega su došli do određenih zaključaka. Osim toga, htio bih točno znati što autori podrazumijevaju pod pojmom industrije i reindustrijalizacije. Nisam siguran da mislimo o tim pojmovima isto. Zato ću samo kratko spomenuti:

1. Napisati da se u bliskoj budućnosti može dogoditi reindustrijalizacija samo u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj je pomalo neozbiljno.
2. Napisati-„… radi se o regijama koje nisu izložene turizmu.“ To znači zaboraviti na INFOBIP iz turističke Istre koji zapošljava više od 1000 zaposlenika.
3. „Dodatno, područja pogodna za reindustrijalizaciju bi trebala biti ona koja nisu u proteklom razdoblju izgubila značajan dio stanovništva, odnosno ona koja imaju visoku gustoću stanovništva.“ To znači zaboraviti na Osijek Software City koji u Osijeku zapošljava preko 1000 ljudi.
4. „..područjima koja nisu glavni gradovi tih zemalja (nema pritiska rasta cijena nekretnina i pritiska rasta cijena zemljišta uslijed priljeva kapitala izvana).“ To znači zaboraviti Zagreb.

Izgleda da su  se zaključci autora temeljili na analizama iskustava u drugim europskim zemljama bez dubljeg razumijevanja procesa stvaranja nove industrije ili same reindustrijalizacije, uz totalno nepoznavanja procesa koji se odvijaju u hrvatskom gospodarstvu.

Često se znanstvenici, posebno ekonomisti žale da ih politika ne sluša. Jednom prilikom sam im odgovorio: „Da sam ja politika, ni ja vas ne bih slušao“.

Otrežnjenje

Nakon fijaska ekonomije koja se temeljila na financijskim balonima i financijskim makinacijama, te samo na uslugama, dok se proizvodnja „bacala“ u Kinu, došlo je do otrežnjenja. U svijetu, poglavito u USA i u Njemačkoj, počele su se provoditi promjene i govoriti o novoj industrijalizaciji. Njemačka je prva počela izlaziti iz krize, jer se oslonila na svoju industriju i izvoz.

Na jednom portalu Europske komisije, u Bruxellesu, 29. svibnja 2012. objavljen je članak „Mission Growth: Europe at the Lead of the New Industrial Revolution“. 

U uvodniku članka, između ostalog,  piše:

     „Europsko gospodarstvo neće preživjeti na održiv način bez snažne i duboko preoblikovane industrijske baze. … Vjetar promjene puše u vrijeme kada se Europa suočava s okrutnom gospodarskom i društvenom krizom. Ali ta situacija i te promjene  su također i šansa. Politika treba odraditi svoj dio tako da to poveže i  usmjeri prema industrijskoj  revoluciji.

      Mi ne smijemo dozvoliti da naša industrija jednostavno napusti Europu. Ona značajno doprinosi realnoj ekonomiji proizvodeći realnu vrijednost. Sada, treba poduzeti sve napore da se osigura moderna, konkurentna i snažna industrija u Europi uz učinkovito korištenje resursa. Uz potrebu stvaranja novih radnih mjesta i jačanja naše konkurentnosti, mi se moramo baviti ostalim izazovima od životne važnosti: starenjem ljudi u Europi, dok svjetska populacije raste, raste  pritisak na sirovine i dobavu energije,  uz potrebu da se bavimo promjenama klime i čuvamo ekosustav.

       Zato mi trebamo industrijsku revoluciju.“

Na kraju je teksta je najava da će uskoro objaviti i Mjesečni komentar za svibanj koji će imati naziv “The recovery of European industry".  Znači,  ključna im je tema oporavak (recovery) europske industrije.

Tako se govorilo 2012. u Europi i Americi. A kod nas su ljudi koji su govorili o potrebi industrijalizacije (a ima ih najviše 10, uključujući i moju malenkost) bili smatrani čudacima. Ipak se pomalo, počelo bojažljivo govoriti o tome da bi trebalo pokrenuti proizvodnju, ali, naravno, ne znaju niti kako, niti što bi to trebalo biti.

Kada slušam naše  stručnjake koji govore o gospodarstvu i kako pokrenuti proizvodnju, uvijek se sjetim sjajne karikature Srećka Puntarića-Felixa objavljene u Večernjem listu 25.2.2020. godine.

Zanimljiv obrat u  stavovima naših znanstvenika

Kako vrijeme ide mnogo se toga mijenja, postajemo pametniji, neki „pogrešni“ stavovi pokazuju se ispravnima, a nekada općeprihvaćeni stavovi pokazuju se pogrešnima. Zanimljivo je čitati neke znanstvenike koji su još prije  tvrdili jedno, a sada najednom tvrde potpuno suprotno i samouvjereno na znanstvenim okruglim stolovima iznose svoje nove stavove. I nitko ih ne podsjeća na njihove prethodne stavove, jer je i većina ostale znanstvene zajednice na sličan način razmišljala i „onda i sada“ i mijenjala svoje stavove kao i oni.

Na ovaj komentar potaknula me informacija koju sam pročitao 2019. godine  na portalu www.ideje.hr da će u četvrtak, 3. listopada 2019. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, u sklopu osamnaestog  Brown bag seminara prof. dr. sc. Josip Tica s Katedre za makroekonomiju i gospodarski razvoj imati javno izlaganja pod naslovom „Agnostički pogled na trideset godina tranzicije“. 

U kratkom sažetku predavanja je pisalo:

      „Trideseta godišnjica pada Berlinskog zida samo po sebi nameće temu retrospektive tranzicijskog procesa. Povrh toga 30 godina empirijskih podataka o putu u tržište nudi jedinstvenu istraživačku priliku za propitivanje čitavog skupa teorija koje su oblikovale način razmišljanja nosioca ekonomske politike i javne rasprave tijekom cijeloga procesa. Cilj istraživanja je prvenstveno pokrenuti raspravu o čimbenicima relativnog zaostajanja (rasta), ali isto tako i o empirijskoj utemeljenosti hipoteza, odnosno 'vjerovanja' koja su oblikovala rasprave o ekonomskom (ne)uspjehu hrvatskog gospodarstva tijekom tranzicije….“

Tema je vrlo zanimljiva i sa zanimanjem sam pročitao na istom portalu prilično detaljno izvješće s tog predavanja koje je napisao Karlo Vajdić. Naravno, najviše me zanimao onaj dio koji govori o industriji.

      „Hrvatska je  'čudnovati kljunaš'  tranzicije. Ne samo po tome što sporo rastemo, nego i po kompletnoj anatomiji ekonomije izgledamo jako atipično u odnosu na tranzicijske zemlje“, sažeo je Tica hrpu podataka uzimajući u obzir više od 40 makroekonomskih indikatora za 31 tranzicijsku ekonomiju u razdoblju nakon 1989. godine.

Odlučujući koje će faktore uzeti u obzir prilikom usporedbi Tica se oslonio na osnovni Solow-Swan model koji kaže da BDP određuju tri faktora rasta: populacija, fizički kapital i tehnološki napredak, a među 43 zasebne teorije koje objašnjavaju rast BDP-a odvojio je one koje bi mogle biti relevantne za nas, a koje se tiču: ljudskog kapitala, prilagodbe za demografske promjene, trgovinske otvorenosti, javnog duga, realnog tečaja, razvijenosti financijskog sustava i proizvodnje tehnologije….

U nešto detaljnijem pogledu na strukturu rasta Tica se fokusirao na prerađivačku industriju, odnosno njene pojedine segmente i ulogu prirodnih resursa u razvoju tranzicijskih zemalja. Na tim podacima pokušao je testirati održivost teze o tercijarizaciji, odnosno deindustrijalizaciji tranzicijskih zemalja.

Profesor Tica je napisao:

      „Podaci iz 2016. godine o sastavu BDP-a pokazali su da su najbolji rast u tranziciji ostvarivale države kojima je u BDP-u dominirala prerađivačka industrija, dok su države koje su se oslanjale na prirodna bogatstva ostvarivale lošije rezultate, a isto je pravilo vrijedilo i za države kojima je veliki dio BDP-a generiran kroz turizam.

     Tako se moglo utvrditi da nisu točna tumačenja da je s tranzicijom, odnosno rastom BDP-a po stanovniku, stigla i deindustrijalizacija. Jedina dva segmenta industrije gdje se može primijetiti takva veza su prehrambena te tekstilna i odjevna industrija, dok usporedba podataka iz 11 zemalja pokazuje da u drugim industrijskim sektorima, poput proizvodnje strojeva, vozila, kemijskoj i drugim industrijama ta veza ne postoji.“

Najrazvijenije tranzicijske zemlje ne ovise o turizmu

Profesor Tica je istaknuo:

      „Od prvih deset najrazvijenijih (tranzicijskih, op.) zemalja nijedna ne ovisi o prirodnim resursima i o turizmu. Niti jedna tranzicijska zemlja nije uspjela doći među najrazvijenije oslanjajući se na prirodne resurse i na turizam.

     Dodatnim pogled na investicije i strukturu materijalne imovine u Hrvatskoj temeljem podataka Fine pokazao je da su kroz godine više od pola ulaganja bile investicije u građevinske objekte, a nakon toga su slijedile druge nekretnine i onda zemljište. U pravilu je osamdeset posto investicija u prosjeku u Hrvatskoj bilo u građevinske objekte, nekretnine i zemljišta, dok su one prave investicije – u alate, postrojenja i opremu – bile tek oko petnaestak posto…

     U usporedbi se nekolicinom država srednje i istočne Europe Hrvatska je u razdoblju od 1999. do 2009. bila na prvom mjestu po rastu investicija da bi u idućih desetak godina pala na posljednje. Malo detaljniji pogled na investicije u razdoblju od 2000. do 2017. pokazao je da se među dvadesetak najvećih domaćih kompanija s najvećim udjelom vlastitih u ukupnim investicijama daleko najdominantnije bile državne infrastrukturne kompanije poput Hrvatskih autocesta, Hrvatskih cesta, HEP-a, HŽ-a i sličnih. Od izvoznih kompanija među njima se nalaze samo Valamar Riviera i Pliva….

      Podaci o hrvatskom izvozu potvrdili su tezu da Hrvatska odudara od ostalih tranzicijskih zemalja. Za razliku od onih koje su ostvarivale najbolji rast tijekom tranzicije, poput Češke ili Slovačke gdje u izvozu dominira industrija poput vozila, strojeva ili elektronike, kod nas u izvoznoj strukturi dominiraju usluge i to prvenstveno turizam. Čak i kod država koje u izvoznoj strukturi imaju nešto veći udio usluga od ostalih, poput baltičkih država, u njihovim se primjerima radi o transportu i IKT sektoru…“

Kada sam to pročitao rekao sam sebi: „Pa to ja stalno pričam“. A to bi mogli reći i profesor emeritus Igor Čatić i mnogi poduzetnici koji se bave proizvodnjom, među kojima je inženjer Zvonimir Viduka bio uvijek najglasniji.

Godinu dana prije toga u utorak, 23. listopada 2018. godine u Zagrebu je održana konferencija pod katastrofičnim i depresivnim nazivom, „Zašto Hrvatska propada?“ Organizirali su ju Regionalni ured  Zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu,  najstarije političke zaklade u Njemačkoj  i Matica hrvatskih sindikata, a portal www.ideje.hr medijski podržao.

Naravno, kao što je kod nas uobičajeno, svi koji su sudjelovala na Konferenciji, profesor Tica i slična ekipa, pisali i govorili o toj temi natjecali su se tko će situaciju u Hrvatskoj prikazati u što mračnijim bojama i dokazivati kako smo mi najgori od svih zemalja s kojima se uspoređujemo.

Među njima je prednjačio prof.dr.sv. Josip Tica s Ekonomskog fakulteta u Zagreb:

        „Toliko smo loši da u usporedbi sa svijetom zaostajemo čak i u onome u čemu smo najbolji, odnosno u čemu mislimo da smo najbolji. Mi permanentno zaostajemo. To nije stvar prije krize, poslije krize, nije ni stvar Domovinskog rata, nego je suštinski. Nešto duboko u strukturi gospodarstva ne omogućava gospodarstvu da raste", ocijenio je profesor Tica.

Godinu dana poslije toga je slična ekipa u listopadu 2019. zastupala tezu da je Hrvatska jako pogriješila što nije razvijala industriju, zaboravljajući da su svi oni prije toga zastupali tezu da industrija nije važna već da su važne samo usluge.

Uvodno izlaganje prof.dr. Josipa Tice na Konferenciji „Zašto Hrvatska propada“ 23.10.2018.

(Izvor slike: https://www.youtube.com/...) 

Temelj novog gospodarstva

Temelj našeg novog gospodarstva treba biti reindustrijalizacija, odnosno nova industrijalizacija. Nova radna mjesta i povećanje izvoza mogu se ostvariti u najvećoj mjeri u  poduzetništvu temeljenom na znanju i u industriji.

Trebamo se podsjetiti da su tijekom financijske krize 2008. godine najveća hrvatska poduzeća otpustila su preko 13.000 radnika, a 80% novih radnih mjesta otvaralo se u poduzetništvu.

Nova industrijalizacija  znači drastičnu promjenu dosadašnje gospodarske politike:

Da nova industrijalizacija  ne bi bila još jedna od mnogobrojnih maglovitih iluzija kojom se pune mediji  treba reći kako to napraviti.

1. Drastična promjena gospodarskog koncepta - prijelaz s dosadašnjeg UVOZNO orijentiranog gospodarstva na IZVOZNO orijentirano gospodarstvo – gospodarstvo znanja koje proizvodi proizvode konkurentne na stranom tržištu.
2. Značajno povećanje broja proizvodnih poduzeća koja su u stanju izvoziti svoje proizvode. To će se postići:

• Stvaranjem velikog broja novih proizvodnih poduzeća kroz poduzetništvo temeljeno na znanju i s potencijalom za izvoz, uz provođenje stalne selekcije  i podršku najboljima i stvarati nove pobjednike na tržištu
• Potporom rastu i razvoju postojećih dobrih proizvodnih poduzeća - Izabrati izvoznike s najvećim potencijalom rasta dati im  svu potporu uz logistiku svih institucija

• Velikim i srednjim proizvodnim poduzećima u krizi pomoći kod restrukturiranjem da ne propadnu i da ne gube radna mjesta
• Privlačenjem investicije i izgradnja novih pogona postojećih proizvodnih poduzeća (stranih i domaćih).

3. Drastična promjena razvoja znanosti i istraživanja - prijelaz s istraživanja koja imaju za cilj samo objavljivanje u stranim časopisima na istraživanja koja imaju za cilj komercijalizaciju razvojnih rezultata i stvaranje proizvoda za svjetsko tržište (snažna veza znanosti i gospodarstva), te akademsko poduzetništvo uz transfer tehnologije.

Znači, nužno je poticati:

• razvoj proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu,
• usku suradnju znanosti, obrazovanja i poduzetništva,
• razvoj poduzetničke infrastrukture i sustava cjelovite marketinške i financijske podrške poduzetnicima u nastupu na tržištu..

Strateški prioriteti?

Nova radna mjesta i povećanje izvoza može se ostvariti u najvećoj mjeri u  poduzetništvu i u industriji. Trebamo li najprije  odlučiti hoćemo li izabrati neko područje, odnosno neki izabrani „strateški pravac i prioritet“?  

Već desetljećima slušam prazna naklapanja o tome da treba najprije definirati strateške prioritete i onda se na tom području specijalizirati. Naravno, da to ne funkcionira i to je samo izgovor da se ništa ne radi, odnosno da se pišu nekakve „strateške“ hrpe papira koje nitko ne čita.

Ljudska kreativnost, sposobnost i poduzetnički duh se teško može usmjeravati i programirati iz državnih kancelarija. Teško je unaprijed znati na kojem području će se naći uspješni ljudi, mnogo toga poklopiti i ostvariti uspjeh. Treba najboljima, koji su se pokazali da znaju raditi  i koji ostvaruju rezultate pružiti svu logističku podršku na tržištu da budu još bolji da rastu i zapošljavaju, bez obzira uklapa li se to u nekakve unaprijed definirane strateške prioritete.

Međutim, ipak u ovoj situaciji se sam od sebe nameće izbor – težište treba staviti na izvoznike i potencijalne buduće izvoznike.

Zašto stavljamo težište na izvoznike?

Hrvatska 2010. godine  uvezla roba i usluga za 15,1 milijardu eura, a izvezla za samo 8,3 milijardi eura što dovoljno govori o tadašnjoj strukturi domaćeg gospodarstva. Statistike za prvo tromjesječje 2011. godine  govore da  je izvoz pao 2,5 posto, a uvoz porastao 2,8 posto u odnosu na isto razdoblje 2010. godine. Grad Zagreb koji je nekada bio središte industroje bivše države u 2009. Imao je trgovinski deficit od 8.79 milijardi dolara. Uvoz je bio 12,71 milijardi USD, a izvoz samo 3,92 milijardi USD

U 2024. godini, hrvatski robni izvoz dosegnuo je 24,0 milijardi eura, dok je uvoz iznosio 41,9 milijardi eura, rezultirajući vanjskotrgovinskim deficitom od 17,9 milijardi eura i pokrivenošću uvoza izvozom od 57,3 %.

Iako je izvoz porastao u usporedbi s 2023., deficit se povećao, kao i razlika u robnoj razmjeni s članicama EU-a i trećim zemljama. 

Snaga izvoznika

Na  6. konvenciji hrvatskih izvoznika koja se održala 18. svibnja 2011. godine je rečeno:

       „Od 113.586 registriranih trgovačkih društava u Hrvatskoj, odnosno 96.758 onih koji dostavljaju Fini svoje financijske podatke, samo je 12.035 njih koji nešto izvoze (izvoz veći od 100.000 kuna). Činjenica da je samo 10 posto hrvatskog gospodarstva usmjereno na izvoz je izrazito loše. (Podaci na  temelju izvješća FINA-e za 31.12.2010. godine. Međuti tim izvoznicima je samo 284 velikih trgovačkih društava).

       Ali ti hrvatski izvoznici su u 2010. godini zapošljavali 442.124 zaposlenika, što je  50% od ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj, ostvarili 62% prihoda RH  (373.369.245.179 kn), ostvarili 61% rashoda RH (363.855.073.018 kn).

Zanimljivo je pogledati tko stvara hrvatski izvoz. Udio prerađivačke industrije u hrvatskom izvozu iznosi 95,9% u 1997. do 88.1% u 2011."

To pokazuje da su poduzeća koja uspijevaju izvoziti najbolja u svakom pogledu.

Gospodarstvo znanja

A kada govorimo o industriji i poduzetništvu težište trebamo staviti na industriju XXI. stoljeća koja se naziva „Gospodarstvo znanja“.  Promjenom s uvoznog na izvozno gospodarstva mijenja se i nužan udio znanja u gospodarstvu. Za izvozno orijentirano  gospodarstvo nužno je Gospodarstvo znanja. Za uvozno orijentirano gospodarstvo, Gospodarstvo znanja nije potrebno. Zato se kroz deindustrijalizaciju sustavno „uništavalo“ i znanje koje je bilo akumulirano u industriji i cijelom gospodarstvu.

Gospodarstvo znanja – “Knowledge-based economy“, prema OECD je gospodarstvo koje se direktno temelji na proizvodnji, distribuciji i korištenju znanja i informacija, odnosno na visokim i srednje visokim  tehnologijama. Obično se misli da je tzv.  „Industrija znanja“, odnosno  „Gospodarstvo znanja“   samo proizvodnja softvera i da to nije „prava industrija“. I  da to ne može značajno pokrenuti gospodarstvo.  Ali to nisu samo informatika, telekomunikacije i elektronika, već i elektroindustrija, metalna industrija, kemijsku industrija, To su industrije u kojima Hrvatska ima značajnu tradiciju. I te industrije mogu biti temelj za novu industrijalizaciju.

Gospodarstvo znanja temelji se na:

• inovativnim proizvodima proizvedenih na temelju vlastitog razvoja,
• efikasnim proizvodnim procesima,
• obrazovanoj radnoj snazi,
• znanstvenim istraživanjima koja se mogu komercijalizirati.

Gospodarstvo znanja se u osnovi temelji na visokim i srednje visokim  tehnologijama.

Što su visoke tehnologije

Pojam visokih tehnologija je ušao u svakodnevnu primjenu, ali nije nikada precizno definiran. Obično se koriste dva pristupa:     

• Uobičajen pristup - prema vrstama tehnologija koje se koriste. Kod toga se misli i na one „koji proizvode visoku tehnologiju“ i na „one koji koriste visoku tehnologiju“
• Noviji pristup - prema udjelu istraživanja i razvoja u pojedinom proizvodu, odnosno u poslovanju pojedinog poduzeća  U osnovi podjela se temelji na udjelu istraživanja i razvoja u postotku u odnosu na ukupne troškove poslovanja i iznosu dodane vrijednosti kod različitih industrija koje proizvode proizvode za izvoz.

OECD (Organisation for Economic Co-operation and Development)  je razvio klasifikaciju proizvoda u 4 razine:

• Visoke tehnologije – avionska industrija, računala i farmaceutika.
• Srednje visoke tehnologije – motori, električna oprema i dio kemijske industrije.                                              
• Srednje niske tehnologije – gume, plastika, bazični metali i brodogradnja.
• Niske tehnologije – proizvodnja hrane, tekstil, odjeća i obuća.

Obično se smatra da su, prema definiciji OECD-a,  "istraživanjem intenzivni sektori"  oni koji ulažu vise od 5% prihoda (turnover) u I&R, dok oni s ulaganjima manjima od 1% pripadaju sektoru niskih tehnologija (OECD, 1988.).  Prema toj definiciji gospodarstvo koje ulaže manje od 1% BDP  ne može imati zbiljan tehnološki razvoj,  jer nema dovoljnog ulaganja u kadrove, opremu i sama istraživanja.

Hrvatska je u 2023. godini ulagala 1,39% svog BDP-a u istraživanje i razvoj.

Gospodarstvo znanja ne znači razvoj samo “glamuroznih visokih  tehnologija (nanotehnologija i sl.), gospodarstvo znanja znači i primjenu  visokih tehnologija u sektorima srednje i niske tehnologije. To podrazumijeva, primjerice,  primjenu računarstva u poslovanju, novih materijala u tekstilnoj industriji i  sl.

Europski paradoks ulaganja u znanost

Uobičajeno je da  se razvoj gospodarstva znanja poistovjećuje s ulaganjem u istraživanje i razvoj, iako su iskustva najrazvijenijih zemalja pokazala da ne postoji automatizam između ulaganja u znanost i gospodarskog razvoja. Zaključeno je da je za razvoj zemlje važnija, od samog ulaganja u znanstvena istraživanja, „njena sposobnost da eksploatira tehnički i komercijalno znanstvena unapređenja“. U Europi je taj fenomen uočen sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća i nazvan Europskim paradoksom (European Commission, 1995). To znači da nije dovoljno samo ulagati u znanost. Treba znati i moći znanstvena dostignuća komercijalizirati. A to uspješna gospodarstva znanja znaju i mogu kapitalizirati

Gospodarstvo znanja nastaje integracijom znanosti i poduzetništva.

U zagrebačkoj industriji najjače grane su uvijek bile elektroindustrija, metalna industrija, kemijska industrija, telekomunikacije i informatika,  koje ulaze u kategorije visoke ili srednje-visoke tehnologije. Pored velikih, tradicionalnih „starih“ poduzeća s tog područja veliki udio sve više zauzimaju i mali i srednji poduzetnici koji imaju veliki potencijal rasta i razvoja.

Ta industrija može se održati na tržištu jedino ako se temelji na stvaranju novih proizvoda temeljenih na vlastitom razvoju i velikim ulaganjima u razvoj. A takva (visoko tehnološka) industrija ima snažan utjecaj na obrazovni sustav, na znanstveni sustav s kojima mora biti u stalnoj interakciji.

Inženjerska i pravnička država

U hrvatskom društvu i politici dominiraju, pravnici, politolozi, ekonomisti i liječnici. Većina od njih o gospodarstvu ili ne zna ništa ili na gospodarstvo i industriju gledaju kroz financijska izvješća, različite tabele i makroekonomska razmatranja. Zato mi je bilo drago kada sam u knjizi  „Između prošlosti i budućnosti“ prof. dr.sci. Krešimira Ćosića pročitao:

    „Godine 1998. moja bivša tajnica napušta Ministarstvo  obrane i odlazi za vojnog atašea u Kinu. Nakon nekoliko mjeseci zamolio sam ju da mi pošalje životopise članova Centralnog komiteta komunističke partije. Zašto? Bilo je to vrijeme početka snažnog gospodarskog i tehnološkog rasta Kine, jačanja kineskog izvoza i globalnog gospodarskog utjecaja, pa je svakako bilo interesantno saznati nešto više o ljudima koji su svojim odlukama pokrenuli transformacijske gospodarske procese u toj najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu.

     Iskreno, moram reći da uopće nisam bio iznenađen kada sam pregledavao dobivene informacije i životopise tih ljudi te ustanovio da su oni uglavnom bili inženjeri metalurgije, energetike, strojarstva, građevinarstva, kemije, itd., uz to ljudi s dugogodišnjim vrlo uspješnim radom u gospodarstvu i industriji.

     Pustimo po strani ideologiju koja će vjerojatno neke puno više zaintrigirati nego smisao i razlog mog pitanja s obzirom na dobivene vrijedne informacije za koje se nadam da mogu biti instruktivne i korisne i nama u Hrvatskoj………

     Možemo li nešto iz tih dvaju primjera naučiti, tj. iz dalekog Singapura i Kine? Kakva li je danas naša društvena i socijalna harmonija? I gdje su naši inženjeri u hrvatskoj politici?......

    Zbog toga danas, 2021. godine, mislim da Hrvatska treba sustavno i organizirano stvarati novu generaciju lidera kao 1991. kako bi jednog dana postala moderna država.“

Knjigu je napisao prof.dr.sc. Krešimir Ćosić, general Hrvatske vojske, znanstvenik, sveučilišni profesor na FER-u. On u knjizi opisuje važne događaje u Domovinskom ratu, stvaranje Hrvatske vojske i analizira uzroke zašto Hrvatska ne napreduje kao što bi mogla.

Ta nova generacija hrvatskih lidera o kojima piše dr. Krešimir Čosić sigurno bi trebala znati mnogo više o industriji i gospodarstvu od današnjih lidera i znala bi cijeniti inženjersku struku i konferencije o elektrotehnici, znanosti, gospodarstvu i industriji.

Zanimljivu analizu na tu temu pročitao sam u članku „A Nation of Lawyers Confronts China’s Engineering State.“, objavljenom 18. kolovoza 2025. na portalu https://www.theatlantic.com, autor članka je Dan Wang. U članku, pored ostalog, piše:

     „Kako je Amerika izgubila toliku proizvodnu moć u korist Kine i završila u tako ranjivome položaju? Pogledajmo to ovako: Kina je inženjerska država, koja graditeljske projekte i tehnološku nadmoć promatra kao rješenje svih svojih problema, dok su Sjedinjene Države društvo pravnika, opsjednuto očuvanjem bogatstva putem pravila, umjesto proizvodnjom materijalnih dobara.

     Uzastopne američke administracije pokušavale su se suprotstaviti Pekingu kroz legalizam – uvodeći carine i osmišljavajući sve zamršenije režime sankcija – dok je inženjerska država oblikovala budućnost fizički gradeći bolje automobile, funkcionalnije gradove i veće elektrane.

    Inženjeri su doslovno vladali suvremenom Kinom. Kao korektiv ideološkom kaosu Maoova doba, Deng Xiaoping od 1980-ih nadalje promovirao je inženjere u najviše redove kineske vlasti. Do 2002. svi članovi stalnog odbora politbiroa – vrh Komunističke partije – bili su školovani inženjeri. Xi Jinping studirao je kemijsko inženjerstvo na Sveučilištu Tsinghua, najuglednijoj kineskoj znanstvenoj instituciji. Na početku svoga trećeg mandata 2022. Xi je politbiro popunio dužnosnicima s iskustvom u zrakoplovstvu i oružanim sustavima.“

Trebali bi dobro proučiti taj članak. I mi smo imali ministra gospodarstva koji je bio pravnik, a najčešće su ekonomisti. Inženjera u hrvatskim vladama ima jako malo.

Imamo li ljude za reindustrijalizaciju ?

Tko može provoditi reindustrijalizaciju? To je ključno pitanje. Imamo li ljude i institucije koji tu novu gospodarsku filozofiju mogu kreirati i voditi kao jedan nacionalni politički projekt? Naravno, svaki poduzetnik i svaki menadžer u proizvodnom poduzeću to će trebati realizirati u praksi u svojoj sredini. Ali gospodarstvo čini zbroj svih poduzeća čije djelovanje se potiče, usmjerava i oblikuje kroz  zajedničku gospodarsku politiku na razini države.

Mogu li to provoditi institucije, znanstvena zajednica, poduzetnici ili menadžeri velikih poduzeća? Možemo li među njima naći ljude koji imaju jasnu viziju, hrabrost i organizacijsku i motivacijsku sposobnost da to realiziraju?

Sve institucije od komore, veleposlanstava, gradskih uprava, ministarstava do sveučilišta  i HAZU-a moraju biti u funkciji realizacije tih procesa. Pitanje je imaju li te institucije znanja i sposobnosti sudjelovati u izgradnji Novog gospodarstva. Nažalost, mislim da ne mogu dok se radikalno ne promijene. Sada su to zatvorene birokratske institucije potpuno odvojene od realnog svijeta, okrenute samo prema sebi i same su sebi svrha. Uopće ne znaju što trebaju napraviti, kada se govori da se trebaju promijeniti. I grčevito čuvaju status quo, jer im je danas jako dobro.

Naša sveučilišna i ostala znanstvena zajednica težište svoje djelatnosti stavila je na objavljivanje članaka u svjetskim časopisa (od čega  Hrvatska ima jako malo koristi), potpuno su se odvojila od realnog svijeta i izgubila su znanja i sposobnosti koje su nužne za razvoj hrvatskog gospodarstva.

Menadžeri velikih poduzeća (koja su u najvećem broju državna) o poduzetništvu i procesima stvaranja, rasta i razvoja privatnih poduzeća ne znaju ništa. A skloni su podcjenjivati poduzetnike.

S druge strane, poduzetnici se najčešće iscrpljuju u borbi da prežive na tržištu, usmjereni su na svoje poduzeće i neka šira slika kao cjeloviti sustav ih uglavnom ne zanima. A rijetko se odlučuju napustiti svoje poduzeće i angažirati se u politici da preuzmu odgovornost za kreiranje cjelovite gospodarske politike.

U Hrvatskoj o gospodarskoj politici govore uglavnom makroekonomisti i financijaši. Većina od njih nije nikada bila u proizvodnim poduzećima i misle da se  gospodarstvo može pokrenuti sjedeći u kabinetima pred monitorima računala makroekonomskom politikom, analiziranjem izvješća FINA-e, ispunjavanjem raznih tabela, porezima i sličnim potezima Vlade. To je, naravno, važno i korisno, ali radna mjesta se stvaraju u poduzećima i zato je jako važno dobro poznavati procese njihovog stvaranja, rasta i razvoja.

Na kraju mogu zaključiti da, na svu sreću, reindustrijalizacija ne čeka odluke Vlade i pisanje nekih programa i strategija,  već se provodi spontano osnivanjem, rastom i razvojem  velikog  broja ozbiljnih proizvodnih, poduzetničkih, izvozno orijentiranih poduzeća. Ali za prave, radikalne  promjene smjera gospodarskog razvoja na razini države trebamo ljude koji imaju znanja, iskustva, širinu  sagledavanja problema, upornosti i hrabrosti, jasnu viziju trendova razvoja, koji će biti „sposobni uhvatiti bika za rogove“ i  biti na čelu našeg gospodarskog preporoda.

Takvih ljudi sigurno ima, samo ih treba pronaći i dati im priliku.

I na kraju

U Koprivnici je 1.10.2025. godine održana konferencija u organizaciji Večernjeg lista „Hrvatska kakvu trebamo“. Konferencija se već osmu godinu zaredom bavi ključnim pitanjima razvoja domaćeg gospodarstva, ovaj put Konferencija se održala poslovnom sjedištu Podravke koja je suorganizator konferencije. Gost Konferencije bio je Potpredsjednik Vlade i ministar financija Marko Primorac. On je govorio  o transformaciji hrvatskog gospodarstva. 

Ministar Primorac je pored ostalog rekao:

    „Iako je Hrvatska dosegla 80 posto prosječne razvijenosti Europske unije, taj put je bio 'branje niskog voća'. Daljnji napredak prema potpunoj konvergenciji zahtijevat će teže i dublje reforme. Tri su ključna prioriteta:

• Prvi je donošenje moderne i osuvremenjene industrijske strategije. Sasvim je jasno da kad imate puno prioriteta, zapravo nemate prioriteta. Moramo jasno definirati koje su to naše komparativne prednosti i koju industriju točno želimo razvijati, poručio je, najavivši da bi ministar gospodarstva Ante Šušnjara novu strategiju trebao predstaviti početkom iduće godine.
• Drugi ključni potez je osnivanje koordinacijskog tijela za poticanje izvoza i privlačenje izravnih stranih ulaganja. Takvo tijelo trebalo bi biti pozicionirano direktno pod uredom predsjednika Vlade kako bi imalo snagu koordinirati sve resore. Moj je apel bio da svakom našem diplomatskom predstavništvu cilj bude privući dvije investicije u četiri godine. U prvi plan treba istaknuti gospodarsku diplomaciju.
• Treći potez je jačanje suradnje između države, gospodarstva i znanstveno-istraživačkih institucija. Ta veza je u mnogim sektorima 'pukla', a znanstvenici često proizvode radove koje u praksi nitko ne može primijeniti. Kao primjer kako premostiti taj jaz, Ministarstvo financija je u suradnji s Europskom investicijskom bankom pokrenulo projekt uspostavljanja fintech HUB-a u Hrvatskoj, po uzoru na Luksemburg, kako bi se stvorio ekosustav koji povezuje najkreativnije umove i financijski potencijal.

    Naš posao, po mom dubokom uvjerenju, tek počinje. Hrvatska sada, uz ispunjavanje svih preduvjeta, tek ima ozbiljnu mogućnost povećati svoju konkurentnost i unaprijediti strukturu BDP-a"

Na kraju je Primorac, pozvavši sve dionike da se pridruže Vladi u izgradnji Hrvatske kakvu trebamo.

(Izvor slike: https://koprivnica.hr/novosti/u-koprivnici-odrzana-konferencija-hrvatska-kakvu-trebamo/#gallery-19)

Bilo mi je drago pročitati o tome što je ministar govorio, posebno onaj dio kada je govorio o industriji, poticanju izvoza i gospodarskoj diplomaciji. A onda sam pomislio:

          „Sada je kraj 2025. godine. Gdje ste bili do sada? Desetljećima je jedna mala skupina stručnjaka, i moja malenkost, uporno govorila o tim temama, nitko nas nije ozbiljno shvaćao i razumio, a doživljavali smo i podcjenjivanja, govorili nam da smo stari dinosaurusi koje je vrijeme pregazilo.

       Sjećam se da sam početkom 2000-ih uredniku našeg vodećeg poslovnog časopisa uporno predlagao da u svakom broju obrađuje neku temu o izvozu i kroz to stalno ističe važnost izvoza. Nije prihvatio moj prijedlog, rekao je da je u jednom broju objavio tekst o izvozu i da je to dovoljno.

          Dok sam vodio Tehnološki park Zagreb, poduzetnike koji su bili kod nas ocjenjivali smo po udjelu izvoza u njihovom ukupnom prihodu i broju zemalja u koje su izvozili te prema broju patenata i nagrada koje su dobili za svoje inovativne proizvode. Po tom kriteriju dobivali su i subvenciju cijene najma poslovnog prostora. Ni jedan drugi tehnološki park ili poduzetnički inkubator u Hrvatskoj nisu imali takve kriterije, gledali su nas kao nekakvu čudnu egzotiku, a političari nisu uopće razumjeli što radimo.

Kada sam otišao u mirovinu, moj nasljednik je odmah izbacio takve kriterije.

Po svojim rezultatima u izvozu i razvoju proizvoda, inovacijama i patentima bili smo jedan od najboljih tehnoloških parkova Srednje Europe.

       Zanimljivo je da je godinama Ministarstvo gospodarstva najboljima proglašavalo tehnološke parkove i poduzetničke inkubatore koji su bili potpuno nezainteresirani za izvoz, inovacije i razvoj proizvoda i bavili su se uglavnom samo iznajmljivanjem poslovnih prostora poduzetnicima.

         U Gradskoj skupštini održao sam 2011. predavanje o poduzetništvu i industrijskoj strategiji Grada Zagreba, političare ta tema nije zanimala, a dva sveučilišna profesora s Ekonomskog faksa su napala moje zauzimanje za industrijalizaciju Zagreba.

          Prije odlaska u mirovinu, 2012. godine na sve strane i u medijima govorio sam o svojoj ideji da se u nedovršenoj bolnici u Blatu osnuje Tehnopolis koji bi bio motor razvoja zagrebačke industrije. Mediji su me podržali, ali su političari bili potpuno nezainteresirani.

          Mogu nabrojati mnogo takvih primjera.“

Je li se konačno nešto počelo mijenjati? Nadam se da je, iako sam u jednoj rečenici čuo nešto što me malo zabrinulo.

Ali vidjeti ćemo što donosi budućnost.

Nakon procesa zanemarivanja i uništavanja industrije i proizvodnih organizacija, što je započelo već 1980-tih godina prošlog stoljeća, a svoju najrazorniju fazu doživjelo u 1990-tim godinama, potrebno je pokrenuti novi proces stvaranja, rasta i razvoja poduzeća  koja će proizvoditi proizvode za izvoz i otvarati nova radna mjesta. To je proces kojem potporu treba davati cijelo društvo, a sve državne institucije trebaju djelovati u funkciji tog procesa. Da bi se to moglo ostvariti potreban je radikalan zaokret u svim porama društva, od postavljanja novih ciljeva do novog vrijednosnog sustava i nove kadrovske selekcije.

Budućnost naše zemlje ovisi hoćemo li to uspjeti ostvariti.

VIDEO

RADIO EMISIJA

LITERATURA

1. https://www.construction.hr/...
2. https://www.vecernji.hr/...
3. https://cdr.hr/...
4. https://ideje.hr/...
5. https://hia.com.hr/...
6. https://www.theatlantic.com/...
7. https://www.vecernji.hr/...
8. Ožanić, Marijan (2011.), Strategija razvoja poduzetništva i razvoja poduzetničke infrastrukture u Gradu Zagrebu do 2020. Godine – podloga za raspravu, Razvojan agencija Zagreb, ožujak 2011.
9. Knežević, Antonija (2011), Male šanse Zagreba da vrati industriju u grad, Lider, 8.srpnaj 2011. (14-15), Zagreb
10. Strategija regionalnog  razvoja republike Hrvatske, 2011. – 2013 . svibanj, 2010. godine, verzija 1.0 (poglavlje 3.1.3. Strukturne promjene)
11. http://europa.eu/...
12. http://ec.europa.eu/... competitiveness/documents/index_en.htm#h2-2
13. Welch,Suzy, Jack (2006.), Odgovori na pitanje kako pobijediti, Naklada Zadro, Zagreb
14. http://www.slobodnadalmacija.hr/...
15. Vlada RH (2007.), Odluka o nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti 2007.-NKD 2007., »Narodne novine«, broj 98/94),
16. MIT (2013), Report of the MIT Taskforce on Innovation and Production, Massachusetts Institute of Technology, veljača 2013.
17. Bago, Darinko (2011.), Predavanje na konvenciji hrvatskih izvoznika, 18. svibnja 2011. godine.
18. OECD (1996), The Knowledge-based Economy, Paris, OECD - Organisation for Economic Co-operation and Development, Paris, 1996.
19. Abramovitz, M. (1989), Thinking about growth, New York, Cambridge Univesity Press,pp 352
20. European Commission (2002), High-tech SMEs in Europe, Observatory of European SMEs 2002, No. 6,
21. Švarc, Jadranka (2004), Gospodarstvo znanja: zašto znanje u Hrvatskoj nije razvojni resurs?, Inovacijsko žarište, Vol.2 (4),  Zagreb
22. http://ideje.hr/...
23. http://ideje.hr/...
24. http://zagreb.sdp.hr/...
25. Hrvatski izvoz danas jednak izvozu cijele Jugoslavije na njezinom vrhuncu! | CRODEX.NET

Povezani članci

• 20 godina Tehnološkog parka Zagreb
• Gluposti i zablude (1) – Pet zabluda o rješavanju problema razvoja
• Gluposti i zablude (3) – Strane investicije nas jedine mogu izvući iz krize
• Strategija razvoja poduzetništva i razvoja poduzetničke infrastrukture u Gradu Zagrebu do 2020. godine (1)
• Što bih savjetovao novom Ministru poduzetništva (2016. i 2024.)
• Zašto Hrvatska zaostaje (I. DIO)
• Zašto Hrvatska zaostaje (II. DIO)
• Znanost, inovacije i razvoj (5): „Može li Hrvatska postati Start-up nacija?“
• Reindustrijalizacija - što je to? (STARO)

Komentari

Komentiraj