• Tranzicija/
• Povijest/
• Društvo/

21. 10. 2023

Pretvorba i privatizacija (4) – Pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj

• Marijan Ožanić

Kako se doživljavala privatizacija u Hrvatskoj

Reisingerov Pero u Vjesniku , 19.12.1990.

(Izvor slike, Vjesnik, 19.12.1990., arhiva NSK)

Uvod

Nevjerojatno je da bez obzira što je prošlo više od  30 godina od rušenja komunizma i početka procesa privatizacija[1] u Hrvatskoj o tome do sada nije provedeno kompleksno istraživanja i nisu napisane knjige koje bi to razdoblje obradile detaljno i sveobuhvatno i na multidisciplinaran i znanstven način proučile sve aspekte problema, od ekonomskih, pravnih, socioloških, povijesnih, menadžerskih, organizacijskih do moralnih.  O tom našem turbulentnom razdoblju, kada se rušilo jedno gospodarstvo i stvaralo drugo, kada se raspadala jedna država, a obnavljala i stvarala naša država, napisano je jako malo ozbiljnih i stručnih, analitičnih knjiga.

O tome je govorio mr.sc. Borislav Škregro[2] 2007. godine na jednoj konferenciji[3]:

        "A što su na sve ovo rekli domaći nezavisni ekonomisti? Što pokazuju njihova znanstvena istraživanja? Nažalost, njihov glas se gotovo i ne čuje. Ozbiljnih empirijskih, na brojkama zasnovanih znanstvenih istraživanja koja bi uzimala u obzir i mjerila pojedinačne doprinose svih bitnih čimbenika za vrijeme procesa privatizacije jednostavno nema. Stoga ih treba napraviti. Tek tada će rasprave o bivšim i budućim privatizacijama imati smisla, tek tada, kada izađu iz sfere nabacivanja blatom za postizanje političkih poena."

Većina analiza tog našeg razdoblja napisana je gledano samo iz jednog kuta ili samo kroz jedne naočale ili proučavajući samo nekoliko aspekata privatizacije, usmjeravajući se na hrvatsku privatizaciju bez poveznica s procesima koji su se odvijali su svim tranzicijskim zemljama. Većina tekstova ili opisuje same procese ili analizira posljedice.

Nisam pronašao niti jedan tekst koji bi posumnjao u nužnost „ubrzane privatizacije“.

Cijeli problem privatizacije je veoma složen, ne smije se proučavati na „crno-bijeli“ način, treba ga analizirati pošteno, stručno  s mnogo uloženog truda i znanja. Nije sva privatizacija bila „pljačkaška“, a mnogi su mi poduzetnici, ogorčeni ponašanjem državnih poduzeća na tržištu, rekli: „Dok god se državna  poduzeća ne privatiziraju, baš me briga na koji način, nećemo moći stvoriti normalno gospodarstvo“.

Ali ljudima se ne da slušati imalo složenije analize pa im se lako moglo kroz medije stalnim ponavljanjem utuviti u glavu - „HDZ i Hercegovci su nas opljačkali“. Činjenice koje pokazuju da to baš nije bilo tako, do prosječnog građanina nisu mogle doprijeti.

Ipak, malo po malo, otkrivaju se razne nove informacije, polako se slažu „kockice“, dobivaju se sve realnije slike svih tih procesa. Pored ostalog, otvaraju se arhivi i istraživači otkrivaju kako su u „ono vrijeme“, puno prije 1990.  komunisti otvarali fiktivna poduzeća u inozemstvu, tamo spremali veliku lovu, pa se doznaje da je nešto od toga ušlo i u procese privatizacije.

Mit o 200 obitelji

Jedna od najrazornijih i najpodlijih tvrdnji koja se godinama lansirala kroz medije je ona o „200 obitelji kojima je predsjednik Tuđman htio predati hrvatska poduzeća i kapital hrvatske države“. O tome Borislav Škregro koji je bio bliski suradnik Predsjednika Tuđmana iz onih vremena piše:

           "Gotovo kao apodiktički stav danas ćete od mnogih ljudi čuti priču o tobožnjem programu HDZ-a i predsjednika Tuđmana o uspostavljanju 200 bogatih obitelji kao poželjnom ishodu hrvatske privatizacije. Već sam naveo da sam od 1993. do 2000. bio u samom vrhu vlasti. Nikada u tih osam godina nisam ni od koga u vlasti, a pogotovo ne od Franje Tuđmana, čuo nešto makar i samo slično spomenutoj tezi. Da ne govorim da ni u ludilu ne bih mogao sudjelovati u takvom nečemu. Pišući ovaj osvrt, ne vjerujući do kraja čak ni vlastitom sjećanju, koje možda ima značajke selektivnosti, intervjuirao sam na ovu temu petero ljudi - dva bivša premijera iz tog razdoblja, zatim dva najbliža politička suradnika pokojnog predsjednika i jednog istaknutog bivšeg dužnosnika «onih službi». Pitao sam ih – dobro, odakle priča o Tuđmanu i 200 obitelji? Ja to nikada nisam čuo. A vi? Iskreno, nakon toliko godina, recite - da li je to bio neki neobavezan razgovor uz kavu, ili je to bila neka šala, možda čak još jedan primjer nekakvog tajnog zločinačkog pothvata? Odgovor sviju bio je jednak – nikada za takvo što nisu čuli, osim kao podmetanje Tuđmanu i HDZ-u. Upravo suprotno, podsjetili su me, Tuđman se zalagao za podjelu dionica stradalnicima, kupnju po povlaštenim uvjetima zaposlenima i ranije zaposlenima, promovirao je tzv. narodni kapitalizam u kojem će vlasnički participirati milijuni građana. Svejedno, u procesu tzv. detuđmanizacije nastala je i fama o projektu «200 obitelji» (naravno, pripadnika HDZ-a).

      Godine 2000. tada nova koalicijska Vlada nije znala odgovoriti ništa konkretnije o tome, iako je bila izrijekom i formalno pitana od zastupnika u tadašnjem Hrvatskom Saboru.

      Dovoljno je bilo o tome pričati u izbornoj kampanji. Mnogi su nasjeli."

Tu podlu sintagmu o „200 bogatih obitelji“, taj mit  proučavao je i dr.sc. Roman Domović u svom doktoratu pod nazivom „Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata“ kojeg je obranio 2015. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Na temelju tog doktorata dr. Roman Domović napisao je knjigu „U zasjedi dezinformacija“, s podnaslovom „Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata“. Knjiga je objavljena u lipnju 2019. godine..

Nakon detaljnih istraživanja, pretrage arhiva i razgovora sa suradnicima  Predsjednika  Franje Tuđmana u poglavlju 4.4.8. svog doktorata autor je  donio je zaključak u kojem između ostalog piše:

            „U nijednoj izjavi raznih javnih osoba, u nijednom znanstvenom radu i u nijednoj publicističkoj knjizi u kojima se dr. Franji Tuđmanu imputira autorstvo sintagme o 200 obitelji, a koje su istražene, nije pronađeno ni mjesto, ni vrijeme, ni kontekst, niti ikakva informacija iz koje bi se mogla barem naslutiti barem naznaka potvrde da je predsjednik Tuđman njezin autor i to u kontekstu da bi tih 200 obitelji upravljalo hrvatskim gospodarstvom…….

         Takav dokaz trebao bi biti dostupan u javnom informacijskom prostoru. Javnosti je dostupna velika količina citata predsjednika Tuđmana koji su preuzeti iz raznih transkripata, dokumenata, radio-televizijskih emisija te snimki sastanaka i sjednica. Logično je očekivati da temelj gospodarske strategije Hrvatske u obliku teze na koju se poziva toliko ljudi koji uglavnom pripadaju Tuđmanovoj oporbi, postoji zabilježen u nekom obliku na nekom mediju i da postoji barem jedan direktan svjedok toga koji bi o tome cjelovito svjedočio.

     Budući da u tolikom raznovrsnom materijalu nije pronađena potvrda da je teza izrečena niti se javio direktni svjedok s cjelovitim svjedočanstvom, sintagma o 200 obitelji koje bi upravljale hrvatskim gospodarstvom ne može se pripisati predsjedniku Tuđmanu.“

Taj mit o 200 bogatih obitelji koje su kroz privatizaciju trebale preuzeti hrvatsko gospodarstvo kreiran je očito u „laboratoriju Duboke države“ i uspješno plasiran u medije, širili su ga mnogi oporbeni političari i ljudi koji nisu mogli smisliti Hrvatsku državu. Nažalost, mnogi ljudi su u to povjerovali.

Mit je raskrinkan, dokazano je da je to laž, međutim istina još nije prodrla do mnogih koji i dalje vjeruju u tu laž. A mnogi ljudi si više ne žele glavu razbijati problemima privatizacije, misle da im je sve jasno, da je to prošlo  i više se tom temom ne žele baviti, pa se mogu u miru posvetiti gledanju turskih sapunica.

A najstrašnije je da zbog svega toga  mladi dobivaju potpuno iskrivljenu sliku tog tranzicijskog razdoblja.

Ovaj tekst nema pretenzije dati cjelovitu sliku našeg procesa privatizacije. Za to bi trebalo napisati jednu debelu knjigu i provesti dugogodišnja istraživanja, a posebno bi trebalo detaljno proučiti mnogobrojne primjere konkretnih privatizacijskih slučajeva. Pokušavam na cijeli proces gledati iz malo drugačijeg kuta nego što je to uobičajeno i pokušavam sam sebi razjasniti neke procese.

I svoje zaključke podijeliti s čitateljima.

Je li opasno pisati o privatizaciji

Jednom sam razgovarao s kolegicom koja je bila aktivna kao savjetnica u procesima privatizacije. Detaljno mi je opisivala kako je radila, a kroz to je opisala i svoje iskustvo kako su se te privatizacije provodile. Ja sam zapisivao sve što mi je govorila. Tada mi je rekla: „Ne želim da to bilo gdje objaviš i da bilo gdje spomeneš moje ime. Kao što znaš ja imam dvoje djece i unuke i s tim se čovjek ne igra.“

A onda mi je rekla: „I ti se prestani junačiti i njuškati po tim temama. Nemoj zaboraviti da i ti imaš dvoje djece“.

Smrznuo sam se. Do tada sam mislio: „Ja sam sada u mirovini i kaj mi tko može“.

Nakon toga sam se „spustio na zemlje“ i postao mnogo oprezniji.

Jednom sam na okrugli stol o nekim menadžerskim temama pozvao kolegu direktora jednog državnog poduzeća u mirovini da govori o svojim iskustvima. Najprije je pristao, a onda me drugi dan nazvao i rekao da ne želi doći: „Znaš, imam djecu. A oni mogu biti opasni“. Činjenica da je tema okruglog stola bila jako benigna nije ga pokolebala. „Oni znaju da ja mnogo znam i ako vide da sam počeo nešto javno pričati neće im se svidjeti“.

Nije rekao tko su to „oni“, ali sam ja dobro znao.

U komunizmu smo pazili što govorimo i pred kim govorimo, a sada nam se to vraća kroz našu novu „demokraciju“.

Možda nas može „tješiti“ činjenica da je u drugim tranzicijskim zemljama situacija i mnogo gora, jer su tamo ljudi gubili glave.

Privatizacija i privatizacija

Kada se govori o našoj privatizaciji tada se, a takva je i službena definicija, misli samo na proces kojim državna poduzeća prelaze u privatne ruke. Međutim, ako cijeli problem gledamo šire, tada možemo dati i jednu širu definiciju pa možemo reći da je „privatizacija proces u kojem se naše gospodarstvo, do 1990. godina u društvenom vlasništvu, mijenja u gospodarstvu u kojem ima sve više privatnih vlasnika poduzeća“. A u tom slučaju imamo dva procesa koji se odvijaju paralelno.

1. proces u kojem državna, nekada društvena, poduzeća prelaze u privatno vlasništvo,
2. poduzetnički proces kojim se „iz ničega“ osnivaju nova, privatna poduzeća, rastu i razvijaju se.

Zato danas u Hrvatskoj imamo tri vrste poduzeća:

1. državna poduzeća, u vlasništvu države, grada, županije ili drugih državnih poduzeća i institucija,
2. privatna poduzeća, nastala „ubrzanom privatizacijom“ državnih poduzeća u početnom tranzicijskom razdoblju
3. privatna poduzeća nastala na poduzetnički način.

Sve tri vrste poduzeća su različite i po načinu nastanka, djelovanju, poslovanju i rezultatima koje ostvaruju.

Da je u ono vrijeme, u 1990-tima  bilo pameti, a te pameti nažalost nije nitko imao, privatizacija državnih poduzeća bi se provodila sporo (a ne „ubrzano“) i težište bi se stavilo na stvaranje novih privatnih, poduzetnički stvorenih poduzeća. Takva poduzeća danas nose hrvatsko gospodarstvo, zapošljavaju i predstavljaju najpozitivniji dio gospodarstva.

Ali u ovom tekst nećemo se baviti tom vrstom poduzeća. O poduzetništvu i poduzećima nastalim na poduzetnički način  sam mnogo pisao u drugim tekstovima

Predmet zanimanja ovog teksta su procesi kojima su u bivšim komunističkim zemljama nekadašnja državna poduzeća „ubrzanom privatizacijom“ prelazila u privatno vlasništvo, jer su ti procesi  nešto što je presedan u povijesti svjetskog gospodarstva. I vjerujem da se neće ponoviti u sljedećih „500 godina“.

A negativne posljedice tih procesa i hrvatsko društvo i društva ostalih tranzicijskih zemalja osjećati će još jako dugo.

Ubrzana privatizacija i šok terapija

Razoran način provođenja procesa tranzicije izgledao je kaotičan, improvizirajući, nepripremljen, kao „ludilo pušteno s lanca“. Ipak u tom „ludilu ima sistema“, jer je to  sve imalo svoju teoretsku podlogu u filozofiji i idejama američkog nobelovca Miltona Friedmana. Taj „mastermind“, taj „Dr. Mabuse“ tog cijelog tsunamia je  po svijetu, od Čilea, Argentine, Kine do Rusije  provodio preko svojih mnogobrojnih sljedbenika svoje uvjerenje da se samo jednim strašnim šokom u kratko vrijeme može uvesti demokracija i tržišno gospodarstvo u siromašne i postkomunističke zemlje.

Naravno, to je sada sve zaboravljeno. Nitko se više ne sjeća ni Friedmana ni „šok terapije“. Mediji su Hrvate uvjerili da su privatizaciju izmislili  „HDZ i Tuđman da bi opljačkali Hrvatsku.“

Milton Friedman

(izvor slike: http://www.tabletmag.com/...)

Kanadska novinarka Naomi Klein u svojoj briljantnoj knjizi „Doktrina škola – Uspon kapitalizma katastrofe“ piše:

   „Friedman je predviđao da će brzina, neočekivanost i opseg ekonomskih promjena izazvati psihološku reakciju javnosti i time „olakšati prilagodbu“. Toj mučnoj taktici nadjenuo je i ime – ekonomska „šok terapija“. U sljedećim desetljećima, kad god bi vlade nametale nasilne programe razvoja slobodnog tržišta, odlučivale bi se redom, za sveobuhvatno liječenje šokom, za „šok terapiju“.

„Šok terapija“ zapravo opisuje jednu tezu koju je još 1982. formulirao liberalni ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade Milton Friedman sa čikaškog sveučilišta. Friedmanova osnovna misao je bila da tržište treba biti što slobodnije, a utjecaj države što manji. Smatrao je da se država, ne smije miješati u ekonomiju, kao što je to preporučivao John Maynard Keynes (1883.-1946.). Friedman je bio uvjeren da  su Keynesova regulirana mješovita ekonomija i "New Deal" politika bile veliki grijehovi ekonomije 20. stoljeća, koje treba suzbijati radikalnim reformama kako bi se tržište oslobodilo i vratilo u „prirodno“ stanje. Problem je bio u tome što je rijetko ili nikada dolazilo do demokratskog odobravanja takvih radikalnih reformi.  Ljudi nigdje nisu bili spremni na to.

I što se onda činilo?

Pa, čekala se kriza jer, kao što sam Friedman piše:

       „Samo kriza, aktuelna ili dolazeća, omogućuje stvarne promjene. Kada takva kriza nastupi, ono što će se desiti ovisi o tome koje su ideje na raspolaganju. Naša je osnovna dužnost razvijati takve ideje i održavati ih u životu dok politički nemoguće ne postane neizbježnim.“

U vremenu  gubitka orijentacije, panike i desperacije koji dominiraju u kriznim situacijama, Friedman je dolazio  s obećanjima o gotovo čarobnoj „terapiji“ i reformama koje bi u normalnim okolnostima bile potpuno neprobavljive, neprovedive i onemogućene. Radi se o tome da se izvuče korist iz kaosa.

Naomi Klein prikazuje kako je taj taktički recept primijenjen uzastopno u zemljama kao Čile, Argentina, Urugvaj, Brazil, Poljska, Kina, Rusija, Irak... Ona tvrdi da je korištenje „doktrine šoka“ s ciljem liberalizacije, deregulacije, prisilne privatizacije i uvođenja nezajažljivog slobodnog tržišta najsnažniji trend u posljednjih trideset godina. Početak toga trenda nalazi u Čileu koji je već 1973. poslužio kao neka vrsta laboratorija u kojem su Friedman i njegovi sljedbenici mogli u praksi iskušati svoje teorije na narodu koji to nije mogao odbiti. Odmah nakon državnog udara 11. rujna 1973, koji su Amerikanci velikodušno podržali (a možda i učestvovali u njegovoj organizaciji), „Chicago Boys“ a kasnije i sam Friedman, radili su kao ekonomski savjetnici generala Pinocheta.

Program „šok terapije“ došao je  „na svoje“, kada je u velikom stilu korišten kroz „ubrzanu privatizaciju“ u Rusiji i drugim državama nastalim nakon propasti Sovjetskog Saveza, a isto tako i u ostalim nekadašnjim komunističkim državama koje su što prije iz komunizma htjele preći u kapitalizam. U svim tim postkomunističkim državama, uključujući i Hrvatsku,  bio je veliki problem što nije bilo nikakve literature o tome kako preći iz komunizma u kapitalizam. Nasuprot bogatoj literaturi o prelasku iz kapitalizma  u komunizam, nije postojala nikakva vjerodostojna literatura o obrnutom procesu. Hrvatski znanstvenici s Ekonomskog i sličnih fakulteta još su 1990 i 1991. pisali članke i doktorate u kojima su hvalili samoupravljanje kao najbolji ekonomski sustav, ne očekujući da će to jedanput sve propasti. Nitko nije bio pripremljen za zadatke tranzicije koje je trebalo obaviti.

I u to vrijeme, kada je trebalo donositi povijesne odluke, Friedmanova monstruozna ideja „šok terapije“ bila je jedini uobličeni, „prihvaćeni“, cjeloviti koncept koji su prihvatile sve postkomunističke zemlje i počele ju „na vrat na nos“ primjenjivati.

U slučaju Poljske, plan su sačinili američki ekonomist i suradnik Friedmana  Jeffrey Sachs i njegov kolega David Lipton iz MMF-a, za samo jednu noć. Program je bio natipkan na 15 stranica, i bio je, prema Sachsovim riječima, prvi kompletan plan u povijesti za prelazak jedne socijalističke ekonomije na tržišnu ekonomiju.

Terapija je zapravo bila jedan veliki eksperiment s elementima šoka. Rezultat je bio da je vizija sindikata Solidarnost o radničkom suvlasništvu poduzeća zamijenjena valom privatizacija.

Takva privatizacija je naišla  na demokratski otpor, ali nije zaustavljena.

Posebno je loše krenulo u Rusiji u kojoj je Gorbačovljeva ideja da se ugleda u skandinavski model ismijana. Umjesto toga, primijenjena je šok terapija u kojoj je od države opljačkano sve što je vrijedilo, državna poduzeća su prodana za djelić njihove stvarne vrijednosti i stvorene su s jedne strane nevjerojatno imućna nad-klasa korumpiranih oligarha, a s druge permanentna klasa obespravljenih. Ponovljena je korporativno-policijska metoda iz Čilea.

I tako bi se moglo nastaviti s nabrajanjem primjera, a najzanimljivije bi bilo osvrnuti se na primjenu „doktrine šoka“ i njenim stvarnim protagonistima u našem vlastitom dvorištu, pod okriljem rata.

Trebamo se samo podsjetiti da je Jeffrey D. Sachs bio je savjetnik i u Vladi Ante Markovića..

I onda je sve počelo.

U članku „Mass privatisation and the post-communist mortality crisis: a cross-national analysis“ objavljenom u siječnju 2009. u Lancetu, vodećem medicinskom časopisu, britanski znanstvenici David Stuckler, Lawrence King, Martin McKee s Cambridgea i Oxforda istraživali su povećanu smrtnost kao posljedicu privatizacije u postkomunističkim zemljama Istočne Europe i bivših sovjetskih republika u razdoblju od 1989 do 2002. godine.

Kod toga su masovnu i ubrzanu privatizaciju definirali  kao   „predaju najmanje 25% velikih državnih poduzeća u ruke privatnog sektora unutar 2 godine“.

Zemlje koje su stavili u skupinu masovne i ubrzane privatizacije su:

• Armenija, Češka Republika, Gruzija, Kazahstan, Kirgistan, Latvija, Litva, Moldavija, Rumunjska, Rusija i Ukrajina.

 A zemlje s privatizacijom koja nije bila tako masovna i tako brza su:

• Albanija, Azerbajdžan, Bjelorusija, Hrvatska, Estonija, Mađarska, Makedonija, Poljska, Slovačka, Slovenija, Tadžikistan, Turkmenistan, Bugarska, i Uzbekistan.

Što je zajedničko svim tranzicijskim zemljama

U svim tranzicijskim zemljama privatizacija se početkom 1990-ih provodila na sličan način. Razlikuju se uglavnom po brzini i nasilnosti kojom su provođene, po stupnju razaranja koje su iza sebe ostavile, po količini novca koji je „isisan“ iz pojedinih država i poslan u londonske i američke banke, po broju milijardera koji su nastali u kratko vrijeme, po postotku poduzeća koja su prešla u vlasništvo stranih kompanija i po ukupnom postotku državnih poduzeća koja su prešla u privatno vlasništvo. Metodologija provođenja privatizacije je slična i možemo uočiti nekoliko zajedničkih značajki u svim tranzicijskih zemljama:

1. Privatizacije su se provodile metodom „ubrzane privatizacije“, negdje nazvanom „masovna privatizacija“, temeljene na Friedmanovoj[4] „doktrini šoka[5]“,
2. Glavni savjetnici za provođenje privatizacije bili su Friedmanovi „Dečki iz Čikaga[6]“, Jeffry Sachs & comp
3. Provodile su se u vrijeme, kada ljudi nakon izlaska iz komunizma nisu imali novaca kojim bi mogli kupovati poduzeća. Zato se privatizacija mogla provoditi ili „sumnjivim“ operacijama koje su omogućile da se vlasništvo poduzeća dobije bez novaca ili „prljavim“ novcem ili korištenjem kapitala koji su tijekom komunističkog razdoblja pojedine službe spremile na „Djevičanskim otocima“, u raznim čudnim bankama ili u nekim, u komunističko vrijeme, osnovanim poduzećima ili  kapitalom stranih kompanija.
4. U svim operacijama privatizacije vrlo važnu (a možda i odlučujuću) ulogu imali su dobro umreženi pripadnici nekadašnjih komunističkih nomenklatura i njihovih tajnih službi.
5. Već u početku novi vlasnici kapitala, poduzeća i banaka preuzeli su medije kojima su ljudima uspješno „peglali mozak“ i bijes naroda zbog privatizacijske pljačke usmjeravali od sebe prema svojim ideološkim protivnicima.

Još treba istaknuti da je odobravanje Zapada bilo to veće i pohvale to glasnije što se privatizacija provodila brže i bezobzirnije. Zemlje koje su se držale uputa Zapada i ubrzanom privatizacijom razarale svoje gospodarstva (kao Rusija za vrijeme Jeljcina)  bile su miljenice Zapada i oličenje demokracije. Politički lideri (kakvi god bili),  koji su te procese zaustavili i počeli zaštićivati svoje gospodarstvo odmah su proglašavani fašistima.

U početku je bilo najvažnije ljude u svim tranzicijskim zemljama uvjeriti da  je nužno što prije, u što kraćem roku,  provesti pretvorbu kapitala i vlasništva iz državnog u privatno, odnosno u privatne ruke. I kada se to bude provelo, svi će problemi biti riješeni, gospodarstvo će u privatnim rukama postati efikasno i procvjetati će, porasti će standard i u bivšim komunističkim zemljama ljudi će živjeti kao oni na Zapadu.

I ljudima će se preko noći ostvariti san koji su sanjali gledajući holivudske filmove, radeći na „baušteli“ u Njemačkoj ili putujući na šoping u Trst.

Kako je to bilo moguće

Postavlja se pitanje kako je sve to bilo moguće, kako nismo odmah u početku uočili i shvatili da nije izabran dobar put kojim se provodila privatizacija. Pa i najnaivnija (da ne kažem najgluplja) osoba mogla je znati da ne možeš na normalan način, „preko noći“ postati vlasnik poduzeća, ako nemaš novaca. Kako je bilo moguće da takvo ludilo zavlada ne samo u Hrvatskoj, već puno okrutnije i puno agresivnije u svim tranzicijskim zemljama.

Događale su se pojave koje su izgledale kao „izvan svake pameti“, ali što je nevjerojatno, ljudi su vjerovali da je to dobro i da to mora tako biti. Izgubio se najnormalniji ljudski osjećaj za ono što je dobro, a što zlo, što je pravedno, a što je nepravedno. Ono što bi bilo nezamislivo da ti netko priča i uvjerava te u Engleskoj i Njemačkoj, to je u Češkoj, Rusiji, Hrvatskoj i ostalim tranzicijskim zemljama postalo nešto potpuno normalno. I ljude su uvjeravali da je to ono što su sanjali godinama i desetljećima.

Milijuni ljudi od Baltika do Crnog mora vjerovali su da je potpuno u redu da se tvornice uništavaju i da stotine tisuća ljudi u tim tranzicijskim turbulencijama ostaju bez posla.

Krajem devedesetih razgovarao sam o tim problemima s jednim mojim prijateljem iz Češke. Upoznali smo se mnogo prije, u listopadu 1973. godine, kada je on kao cijenjeni stručnjak radio u odjelu tehnologije velike češke tvornice ČKD iz Praga. ČKD je bio jedan od najvećih svjetskih proizvođača tramvaja, s proizvodnjom od preko tisuću tramvaja godišnje. Ja sam radio u odjelu tehnologije Končareve tvornice Srednji električni strojevi i zajedno s drugim kolegama iz Končara došao sam u ČKD preuzimati dokumentaciju za proizvodnju motora za te tramvaje. Naime, tada je Grad Zagreb kupio veliki broj tih čeških tramvaja (i sada ih možemo vidjeti na zagrebačkim ulicama), a  KONČAR je u okviru ugovora proizvodio veliku količinu motora za te tramvaje (koliko se sjećam više od tisuću motora godišnje).

Kada je moh češki prijatelj Josef-Pepo došao devedesetih, nakon svih društvenih, gospodarskih i političkih promjena, u Zagreb, naravno da sam ga pitao što je sa ČKD-om. Rekao mi je: „ČKD-a više nema. I ja i mnogi moji kolege, inženjeri ostali smo bez posla. U praznim halama snimaju se reklamni filmovi, a ostatak su preuzeli nekakvi mladi privatnici, naši tajkuni“. Činilo mi se da je to još jedna priča, slična i mnogim našim pričama. Tada me je njegov zaključak prenerazio. „Dobro je da se to tako dogodilo. Mi nismo bili sposobni održati se na svjetskom tržištu. Zato su Nijemci preuzeli proizvođača lokomotiva, kao i Škodu proizvođača automobila“, rekao je smireno i uvjereno Pepo. I time bacio u „povijesnu ropotarnicu“ sve svoje znanje i znanje tisuće čeških inženjera, svu vrhunsku tehnologiju koju je ČKD razvio tijekom desetljeća.

I dok takve naše priče mene razbješnjuju i rastužuju, njega su „preparirali“ i uvjerili da je to dobro i da tako mora biti.

Proces „ispiranja mozga“

U procesu „ubrzane privatizacije“ bilo je jako važno da se ljudima „ispere mozak“  i da ne postavljaju „bedasta pitanja“. Većina nas je ipak odgojena s određenim uvjerenjima, a to je da bi se kapital, u načelu, trebao zaraditi radom, da se baš preko noći i ne možeš obogatiti, ako ne opljačkaš banku ili ne opljačkaš neke kolonije ili ako ti ne umre teta u Americi, da novac koji je zarađen kriminalnom djelatnošću nije pošten novac i da bi vlasnici takvog novca trebali završiti u zatvoru. Ovakva „zatucana“ uvjerenja koja ipak ima većina stanovništva mogla su praviti problem kod realizacije ideje da se sve provede  brzo. Da bi nas (a i stanovnike ostalih bivših komunističkih zemalja) uvjerili da  je dobro ono što je „izvan zdrave pameti“ i izvan naših normalnih ljudskih stavova, trebalo je započeti proces „ispiranja mozga“ i potiskivanja osnovnih, stoljećima izgrađivanih moralnih shvaćanja dobrog i lošeg, pravednog i nepravednog.

„Pranje mozga“ kroz medije

(Izvor slike: https://syrianfreepress.wordpress.com/...)

Zbog toga je trebalo preuzeti medije (neke osnovati i financirati, a druge dobiti privatizacijom) i krenuti s jakim pranjem mozga da ljudi povjeruju:

• da je država loš gospodar i treba hitno sva poduzeća  u vlasništvu države prebaciti u privatne ruke  pa makar kod toga i bili prisiljeni malo zažmiriti i upotrijebiti radi opće koristi i neke ubrzane metode koje baš nisu uvijek poštene.
• da je novac novac, svaki je novac dobar bez obzira na podrijetlo i ne treba pitati odakle je novac, jer to samo komplicira provedbu procesa. Znači u pretvorbu se može „ubaciti“ i novac dobiven pljačkom, drogom, švercom i sličnim aktivnostima.
• svaki privatnik bez obzira na obrazovanje, iskustvo i dotadašnje rezultate bit će bolji menadžer od državnog menadžera, jer će „uz vlasništvo (automatski) dobiti i pamet da tim vlasništvom upravlja“. Budući da će to postati njegovo vlasništvo, on će uvijek najbolje znati što je za njega najbolje i donositi najbolje odluke. (Ta naivna teza iz priče o Ivici i Marici, naravno da se pokazala kao totalna budalaština)

I danas većina političkih „elita“ (i lijevih i desnih)  i gotovo cijela hrvatska javnost uopće ne sumnjaju u ispravnost postavljenih teza. A to su sve stavovi koje normalan čovjek u normalnim uvjetima odbacuje s gnušanjem, je su protivni odgoju, svim moralnim temeljima i zdravom razumu. Ali nakon kontinuirane i masovne kampanje u medijima ljudi su počeli sumnjati u svoj zdrav razum i prihvaćati ono što je potpuno suludo.

Ljude je trebalo uvjeriti da je sve što se događa normalno, ako želimo što prije ući u kapitalizam i bolji život, da to sve treba tako i biti, da je potpuno normalno da oni završe na burzi bez posla, da je potpuno normalno da nekada uspješna tvornica propadne i ubrzo padne u ruke nekih tipova koji će otjerati ljude na ulicu i rasprodati nekretnine, da je potpuno normalno da u tom novom društvu netko preko noći postane milijarder, da je „bijelo, ono što se svima činilo da je crno“.

A nova „elita“ (dobro popunjena ostacima starih komunističkih elita i njihovom djecom) koja se naglo obogatila, preuzela bogatstvo novih zemalja u svoje ruke i preuzela medije, morala se potruditi da svoje stanovništvo uvjeri da tako mora biti i da  ljudi moraju podnijeti žrtve da bi se stvorio kapitalistički sustav. I da bi se stvorio novi sloj bogatih ljudi kao temelj novog poretka.

U turbulentnim trenucima „preokreta“ kada se sve mijenjalo, kada se jedan sustav rušio, a  drugi još nije bio uspostavljen, kada smo ulazili u nešto nama potpuno nepoznato (osim slike koju smo dobivali iz filmova), bio je pravi trenutak da se u obične  ljude, političare, intelektualce i javno mnijenje  usade neki stavovi i uvjerenja  koji će se održati kao temelj za stvaranje novog društva. To što je to društvo ispalo nakaradno, bolesno i izopačeno i što se na to ne reagira možemo dijelom zahvaliti i tim osnovnim stavovima koji su „utuvljeni“  u naše hrvatske, češke, ruske, mađarske i ostale glave koje su se izvukle iz komunizma.

Na jednu od uobičajenih „mantri“ koje su se stalno vukle po medijima i  opravdavale ubrzanu privatizaciju reagirao je dr. Goran Marić[7] u svojoj knjizi[8]:

          "Oni kažu da je i najgore privatno vlasništvo bolje od najboljeg državnog. To kažu ili napišu bez imalo dvojbe, bez srama, bez kompleksa.

       Ne sjete se ni Magme, ni Kamenskog, ni Jadrankamena, niti Salonita, niti Kio Orahovice, niti Dalekovoda, niti Brodokomerca, niti Fotokemike, Peveca, Metroneta, ni Diokia, ni Sljemena, ni Badela, Konstruktora ….

          Zar to nisu bile, ili su još uvijek, sve privatizirane tvrtke?

Zar nisu potonule upravo pod privatnim vlasničkim atributom?"

A da smo posumnjali u „ubrzanu privatizaciju“

Probajte si zamisliti kako bi prošao netko koji bi početkom 1990-tih rekao da ne treba žuriti s tom privatizacijom, da je trebalo malo počekati i ići drugim putem. U medijima bi ga bivši partijski sekretari, bivši novinari i urednici lista „Komunist“, novinari, bivši članovi Centralnog komiteta, ugledni „liberalni“ intelektualci, kolumnisti koji su u bivšem sustavu bili tako komunistički i lenjinistički rigidni, da su jednoga od njih u Vjesniku zvali „Maoslav“, sasjekli kao zadnjeg „komunjaru“ koji se želi vratiti u socijalizam. A punu „znanstvenu“ podršku dali bi im znanstvenici koji su još nedavno doktorirali na proučavanju samoupravljanja kao najboljeg od svih svjetova.

S naivnim ljudima, koji su tek izašli iz komunizma, željnim boljeg života u kapitalizmu  bilo je lako manipulirati i ljudi su povjerovali (u početku). A u mišljenja velikog nobelovca Miltona Friedmana i sličnog društva koji su s visoka dijelili savjete kako bi trebalo preći iz komunizma u kapitalizam nitko se nije usudio sumnjati.

Nova vlast nije imala dovoljno svojih ljudi i morala se osloniti na komunističke kadrove u poduzećima, od kojih su mnogo „okrenuli kaput“ i postali veliki demokrate, „veliki Hrvati“, a uskoro i veliki kapitalisti. Takvi ljudi u najvećem broju slučajeva nisu bili dorasli rješavati teške probleme u poduzećima.

U tim novim uvjetima trebalo je poduzeća restrukturirati i promijeniti i pripremiti za poslovanje u novim uvjetima. Za to nije bilo niti znanja, niti sposobnosti niti volje, a niti dovoljno novaca.

Savjetnici zla

U tekstu o privatizaciji u Rusiji (Pretvorba i privatizacija (2) – Rusija, pravi cilj tranzicijskog tsunamija) objavljenom na ovom portalu pisao sam o savjetnicima od Friedmanovih Chicago Boysa do stručnjaka MMF-a i Svjetske banke koji su sa svih strana navalili na Rusiju i ostale tranzicijske zemlje nakon propasti komunizma. Dijelili su savjete društvima i zemljama koje uopće nisu poznavali i uz ucjene i pritiske tjerali su  sve te nove, postkomunističke zemlje da što prije sve privatiziraju, bez obzira na svu nesreću koji je ta ubrzana privatizacija izazivala. 

Jeffrey Sachs je savjetovao i Antu Markovića još za vrijeme Jugoslavije. Ante Marković je bio predsjednika Saveznog izvršnog vijeća u SFR Jugoslaviji od 16. ožujka 1989. do 20. prosinca 1991. Obično se zaboravlja da je prvi val privatizacije društvenih poduzeća pokrenula Markovićeva savezna vlada 1989. godine uz važnu savjetničku ulogu Jeffreya Sachsa, te uz veliku podršku Georgea Sorosa i mnogih drugih zapadnih ekonomskih eksperata. Tijekom reformske 1990 godine privatizacija u SFR Jugoslaviji je uzela maha, čak 1.200 društvenih poduzeća je prešlo u status mješovitih. Prema Markovićevim zakonima su, primjerice, pretvorene i privatizirane Tvornica duhana Rovinj (TDR) i Zagrebačka banka. 

Zapadni savjetnici nastavili dolaziti i dijeliti savjete, a naša intelektualna i znanstvena elita gledala ih je i slušala sa strahopoštovanjem i divljenjem.

Među svim tim mnogobrojnim savjetnicima bio je i Vito Tanzi, jedan od direktora MMF-a. U svojoj knjizi "Ruski medvjedi i somalski morski psi – Tranzicija i drugi prijelazi" u jednom poglavlju piše i o svojim iskustvima u Hrvatskoj u 1990-im godinama:

          „Godine 1995. hrvatska vlada odlučila je održati međunarodnu konferenciju o ekonomskoj tranziciji. Konferencija se trebala održati u lijepom gradu Dubrovniku, na obali Jadranskog mora. Konferenciju je organizirala Hrvatska narodna banka, a posebice zamjenik guvernera Marko Škreb u suradnji s Mariom Blejerom, tada ekonomistom pri MMF-u. Nekoliko visokorangiranih zaposlenika Fonda pozvana je da sudjeluje u onom što je hrvatska vlada smatrala politički važnim događajem.…..              …Dubrovnik se nalazio svega nekoliko milja od mjesta na kojem su se vodile borbe. U MMF-u je bilo diskusije o tom treba li dopustiti njegovim službenicima da uopće sudjeluju na konferenciji. …Kad je konačno došlo vrijeme, svi su se pojavili na konferenciji i sve se odvijalo po planu. … Hrvatski sudionici uključivali su predsjednika vlade, zamjenika predsjednika vlade, ministra financija i ekonomije, guvernera Hrvatske narodne banke i druge…. Bio je to način za Hrvatsku da se ponovno pridruži zapadnom svijetu nakon mnogo godina provedenih u socijalističkom bloku i kao dio Jugoslavije.

      Skupina vanjskih sudionika uključivala je neke ugledne ekonomiste kao što su Robert Mundell koji će nekoliko godina poslije dobiti Nobelovu nagradu za ekonomije i neke druge……

……Neka od pitanja koja su mi postavljali: Bi li porez trebao imati jednu ili više stopa? Bi li turistički i drugi primarni sektori trebali biti izuzeti iz oporezivanja? Zašto je PDV bolji od poreza na promet, poreza u više stadija i gradacija koji bi trebao zamijeniti? Isto takva pitanja postavljali su mi i u Rusiji i u Mađarskoj…………

….Sljedeće jutro otišli smo na aerodrom sretni što se nije ostvarila prijetnja srpskog granatiranja grada i što je konferencija prošla bez izgreda…..Kasnije sam doznao da je aerodrom napadnut i dan prije mog odlaska. U Dubrovniku nas nisu obavještavali o ovim događajima."

Pretvorba i privatizacija

U Hrvatskoj su se kod stvaranja novog kapitalističkog društva dotadašnje komunističko, državno vlasništvo u gospodarstvu mijenjalo kroz pretvorbu[9] i privatizaciju. Pretvorbom su se poduzeća u društvenom vlasništvu pretvarala u državna poduzeća. A postupkom privatizacije su privatne osobe različitim postupcima (u tome je „kvaka“ jer su ti postupci često bili i s onu stranu zakona) postajale vlasnici tih pretvorenih poduzeća.

Do 1990. godine, gotovo sve tvrtke u Hrvatskoj bile su u društvenom vlasništvu. Proces pretvorbe i privatizacije počeo je u Jugoslaviji osamdesetih godina prošlog stoljeća Zakonom o privatizaciji banaka, još za „vrijeme Markovića[10]“. Raspadom Jugoslavije i propašću komunizma došlo je do privatizacije društvene imovine, koja je postala državna imovina. Uspostavljena su hrvatska državna poduzeća (Hrvatska pošta, Hrvatske šume, Hrvatska elektroprivreda, Hrvatske željeznice i dr.), a ostali dio društvene imovine postepeno je privatiziran.

Pretvorba se provodila kroz Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine br. 19/91), donesen 22. travnja 1991. A poduzeća su bila dužna obaviti pretvorbu najkasnije do 30. lipnja 1992. Pretvorbom poduzeće postaje dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću koje će dobiti poznatog vlasnika. Mogli su biti različiti vlasnici -  od zaposlenih i ranije zaposlenih u poduzeću, osoba koje kupe cijelo ili idealni dio poduzeća, pa do Hrvatskog fonda za razvoj.

Privatizacija u Hrvatskoj odvijala se (više-manje)  na temelju smjernica opisanih u dokumentu „Koncepcija i strategija gospodarskog razvitka Republike Hrvatske" EIZ (1992), koji je Vlada RH naručila od Ekonomskog instituta u Zagrebu, 1991. godine. Taj dokument napisan krajem ratne 1991. godine, je gotovo u neizmijenjenoj formi postao osnova ekonomskog djelovanja Vlade 1992/1993 godine. U njemu je jasno izražen stav o vlasništvu i potrebi brze i široke privatizacije, bez obzira na okupiranost trećine teritorija, ratnu situaciju i još uvijek nestabilan međunarodni položaj. I bez obzira što, nakon izlaska iz komunizma nitko u Hrvatskoj nije imao novaca (naravno, stečenog na legalan način)

Jedan od urednika i autora tog dokumenta bio je Borislav Škegro koji i  danas smatra da je postupak naše privatizacije bio ispravan, najbolji mogući u onim uvjetima i da je spasio hrvatsko gospodarstvo od propasti. On je  18. lipnja 2007. na jednoj Konferenciji održao predavanje[11] pod nazivom „Kako je privatizacija spasila Hrvatsku“. Kod toga je rekao (i napisao):

           „Privatizacija u Republici Hrvatskoj, kako je provedena u razdoblju 1991.-2007. godine, dala je bitno pozitivan i presudan doprinos dugoročnom gospodarskom i društvenom razvitku. Provođena većim dijelom u nezamislivo nepovoljnom okruženju ratnih razaranja, enormnog fiskalnog napora za potrebe rata, nesigurnosti u pogledu međunarodno-pravnog raspleta raspada SFRJ, raspada tradicionalnih tržišta, nepostojanja institucija, mehanizama i pravnog okvira suvremenog tržišnog gospodarstva, sa snažno prisutnom naslijeđenom svijesti tipa «radnička klasa je sve ovo stvorila» i dodatnim povećanim stupnjem solidarnosti sa ratnim stradalnicima, nemavši u najvećem broju slučajeva opciju odgađanja do povoljnijih vremena i suočena sa gotovo 3.000 pravnih subjekata kao predmeta, privatizacija je u Hrvatskoj provedena zadivljujuće uspješno i učinkovito. Ova ocjena stoji još i više, kada je sa izvjesne povijesne distance uspoređujemo s privatizacijom u drugim državama, koja se odvijala u daleko povoljnijim okolnostima i uz stostruko veću zainteresiranost stranog kapitala tijekom 90-tih godina.“

Taj stav branio je gdje je god imao prilike i brani ga i danas.

Zakon o privatizaciji donesen je 1. ožujka 1996..

U Članku 1 Zakona piše:

Privatizacija je dio ukupne gospodarske i razvojne strategije i politike Republike Hrvatske a provodi se u cilju postizanja:

1. bržeg gospodarskog rasta u uvjetima tržišnog gospodarstva,
2. očuvanja produktivne zaposlenosti uz poželjno stvaranje novih radnih mjesta,
3. tehnološke modernizacije hrvatskog gospodarstva,
4. unošenja novih, modernih i učinkovitih metoda i vještina managementa u hrvatsko      gospodarstvo
5. uključivanja hrvatskog gospodarstva i hrvatskih poduzeća u razvojne tokove europskog i svjetskog gospodarstva te u međunarodno tržište kapitala,
6. poticanja rasta hrvatskog poduzetništva,
7. poticanja uključenja poduzetnika iz iseljene Hrvatske u razvitak hrvatskog  gospodarstva. 
8. smanjenja obveza Republike Hrvatske prema poduzećima (dokidanje subvencija) i smanjenja javnog duga.

U tom Članku Zakona piše:

         "Privatizacija u smislu ovoga Zakona je prodaja dionica, udjela, stvari i prava, te prijenos bez naplate dionica i udjela fizičkim i pravnim osobama određenim ovim Zakonom.

          Dionice i udjeli koje je stekao Hrvatski fond za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Fond) na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, stvari i prava koje je stekao Fond na temelju posebnih propisa, dionice i udjeli, odnosno stvari i prava pravnih osoba u vlasništvu Republike Hrvatske, prodaju se, odnosno prenose bez naplate pod uvjetima propisanim ovim Zakonom."

Kada se danas čitaju ti zakoni uočava se najbolja namjera da se stvori određen sustav i logika po kojoj će društvena poduzeća preći u privatne ruke. Nažalost, u svim agencijama i ministarstvima nije bilo ljudi koji bi bili dorasli tim složenim zadacima i imali znanja i poštenja da  vode te složene procese i štite dugoročne interese Hrvatske.

Vrlo često se govori da privatizacija nije bila „poštena“, kao da je „ubrzana privatizacija“ na bilo koji način i mogla biti poštena.

Kako je donesen Zakon o pretvorbi

Publicist i politolog Darko Petričić u svojoj knjizi[12] piše kako je donesen Zakon o pretvorbi.

           "Donošenju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća prethodilo je nekoliko skupova domaćih ekonomista i pravnih  eksperata koje je organizirala tadašnja Vlada čiji je predsjednik bio Franjo Gregurić. U početku, kada se donosila odluka o modelu pretvorbe na skupovima su se iskristalizirala 4 moguća rješenja kako promijeniti društveno vlasništvo. Ti modeli bili su:

• Prodaja
• Dokapitalizacija
• Potraživanja u poduzećima pretvoriti u vlasničke udjele
• Vaučerska privatizacija

     Izrade zakona o pretvorbi prihvatio se profesor i dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu – Jakša Barbić, što je iznenadilo mnoge članove radne grupe koja je pripremala Zakon. Jakši Barbiću…kolege ne osporavaju znanje iz međunarodnog privrednog prava, međutim on u vrijeme donošenja zakona nije raspolagao empirijskim i praktičnim znanjima o problemima transformacije vlasništva….Zbog čega se često konzultirao sa stručnjacima Ekonomskog fakulteta i Zagrebačke poslovne škole od kojih je dobivao svojevrsne poduke.

      ..nisu rađene nikakve simulacije koje bi ukazivale na razvoj eventualnih negativnih pojava u procesu transformacije vlasništva.

      U radnim grupama pod organizacijom tadašnjeg premijera Franje Gregurića mogli su se čuti prijedlozi kako izradu zakona o pretvorbi treba povjeriti multidisciplinarnom timu koji će se sastojati od ekonomista, financijera, bankara, sociologa, futurista, heurista (koji predviđaju buduća kretanja), političara i na kraju pravnika. Takav multidisciplinarni tim trebao je pretvorbu i privatizaciju staviti u funkciju hrvatskih bližih i daljih ekonomskih ciljeva, jer se čulo već tada da privatizacija nije cilj već sredstvo. …Nakon toga prijedloga nastala je opća konsternacija u Gregurićevoj radnoj skupini koja se sastojala od 35 ljudi…..Sjednica u kojoj se raspravljalo o pretvorbenim rješenjima trajala je oko 6 sati."

Strategija pretvorbe i privatizacije

Stručni gospodarski savjet koji je od početka do raspuštanja radio na strategiji pretvorbe bio je sastavljen od vrhunskih stručnjaka među kojima su bili Mato Crkvenac, Branko Lokin, Dražen Kalogjera, Božidar Jelčić, Anđelko Bilušić, Branko Horvat, Drago Buvač, Vlado Veselica, Guste Santini, Velimir Rajković i drugi.“

Vidi se da u su procesu donošenja Zakona sudjelovali najeminentniji hrvatski stručnjaci. Možda su svi oni bili najbolje što je Hrvatska tada imala, ali oni jednostavno nisu bili dorasli tom zadatku. Neke od njih sam upoznao osobno, a neke kroz njihove radove. Svi su oni bili specijalisti na pojedinim uskim područjima, nisu vidjeli cjelinu, a nisu ni sanjali da bi komunizam mogao propasti. Kroz svoj radni vijek bavili su se proučavanjem „samoupravljanja kao najboljeg gospodarskog i društvenog sustava“ i nisu očekivali propast komunističkog sustava i nisu se ni pokušali pripremati za nekakve hipotetičke procese prelaska iz komunizma u kapitalizam. Nije napisan ni jedan znanstveni rad ni knjiga o toj temi i kada je komunizam propao bili su potpuno zatečeni i nespremni. Njihovo je dotadašnje znanje za taj novi zadatak  bilo potpuno bezvrijedno.

Za razliku od njih, dr. Franjo Tuđman se pripremao 30 godina za stvaranje hrvatske države. Počeo se pripremati u vrijeme kada je Jugoslavija bila moćna i kada nitko nije vjerovao da će se jednom raspasti. Ali je sanjao Hrvatsku državu, proučavao povijest, pisao knjige, bio kažnjavan zbog toga, odlazio u zatvor.

Kada je trenutak došao,  bio je spreman i stvorio je Hrvatsku državu.

Svi naši ekonomisti, doktori i sveučilišni profesori bili su zatečeni, nisu bili pripremljeni, nisu bili spremni i u stvaranju novog društva i gospodarskog sustava nisu bili sposobni, a mnogi ni željni, pomoći Predsjedniku Tuđmanu..

Moramo se podsjetiti da  su važnu ulogu u kreiranju procesa pretvorbe i privatizacije imali znanstvenici s Ekonomskog instituta u Zagrebu. Mnogi su zaboravili njihovu žalosnu ulogu u opravdavanju gradnje Tvornice glinice u Obrovcu. To je bio   “objekt od interesa za širu društvenu zajednicu” kojim se htjelo pomoći nerazvijenom kraju u zaleđu Zadra. Na kraju to je  bila najveća promašena investicija u bivšoj državi u koju se „ulupalo“ gotovo milijardu dolara i cijeli pogon je zatvoren 1981., nakon par godina rada i stvaranja ogromnih gubitaka.

Zanimljivo je da su znanstvenici Ekonomskog instituta u Zagrebu kroz svoju studiju dali pozitivnu ocjenu cijelom projektu. 

O tome je u tekstu objavljenom na portalu www.tjedno.hr od 1.4.2014. govorio Neven  Barač., u to vrijeme  generalni direktor Privredne banke Zagreb, uključene u financiranje investicije u Obrovcu:

      „Nakon početka rada tvornice i stvaranja gubitaka, Predsjednik Sabora Jure Bilić 1978. dao je zadatak Ekonomskom institutu da  izradi studiju ekonomskog položaja tvornice glinice Jadral iz Obrovca i dokažu da je to dobra investicija. Za nekoliko mjeseci direktor Ekonomskog instituta dr.Dragomir Vojnić posjetio je dr.Ivu Perišina, moćnog političara (i profesora na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu) u ono vrijeme,  u njegovu stanu.

     „Druže Ivo, elaborat je gotov i Jadral je dobra investicija i uspješno će  poslovati bez problema s boksitom, prijevozom, crvenim muljem…“ – rekao mu je otprilike, svjedoči Neven Barač.

    Tako je perjanica ekonomske mudrosti, Ekonomski institut Zagreb, primjenom svoje “znanosti” utvrdio da je Jadral  rentabilan. Prava poslovna studija izrađena nakon toga je pokazala da tvornica prodajnom cijenom ne može pokriti ni varijabilne troškove (boksit + uloženo + struja) pa što više radi, pravi veći gubitak.“

Takvi eksperti nisu mogli 1990-ih mnogo pridonijeti izradi kvalitetne Strategije pretvorbe i privatizacije.

Možemo zaključiti da, u vrijeme kada se pripremala za možda najsloženije i najizazovnije razdoblje u svojoj povijesti, Hrvatska nije imala:

1. znanstvenike koji bi bili u stanju osmisliti strategiju, ciljeve i procese provedbe pretvorbe i privatizacije,
2. političare koji bi tu strategiju mogli kvalitetno provesti u djelo,
3. stručnjake u Fondu za privatizaciju koji bi mogli kvalitetno vodite te procese,
4. pravni sustav koji bi onemogućavao kriminal i zloupotrebu u procesima privatizacije,
5. menadžere koji bi mogli uspješno voditi procese restrukturiranja državnih poduzeća i osposobiti ih za tržišno gospodarstvo

Ni drugdje nije bilo bolje

Može nas „utješiti“ činjenica da ni u drugim postsocijalističkim, tranzicijskim zemljama, od Rusije, Češke do Bugarske, nije bilo ništa bolje. Možda je bilo i gore. I oni nisu imali stručnjake za privatizaciju, slušali su „Dečke iz Čikaga i provodili ubrzanu privatizaciju, strancima prodavali sve što je bilo vrijedno. Procesi privatizacije su se provodili teško kao i kod nas, ali često mnogo grublje, okrutnije i bezobzirnije. A repovi tog tranzicijskog razdoblja vuku se i danas. U većini tih država kriminalne strukture su se mnogu dublje uključile u te procese i uz mnogo mrtvih preuzele državna poduzeće, a često i poluge vlasti. Najgore primjere možemo naći u Rusiji kada su se stvarali oligarsi koji su u brutalnim, krvavim  obračunima preuzimali državna poduzeća i preko noći postajali milijarderi, a ne smijemo zaboraviti ni  Slovačku ni Češku koje nam naši mediji i znanstvene elite predstavljaju kao uzore u demokraciji, iako su još nedavno tamo ubijali novinare koji su pisali o korupciji .

Na portalu  Jutarnjeg lista prenose 16.11.2019. članak iz HINE  pod nazivom  „SREDNJA EUROPA PONOVNO VRIJE - Tri desetljeća nakon revolucije koja ih je oslobodila komunizma, ljudi su ponovno na ulicama: 'Dosta nam je korupcije“.

U članku koji se bavi Slovačkom i Češkom piše:

      „Komunističko nasljeđe i dalje postoji u Slovačkoj i korupcija je veliki problem“; kaže Milan Knažko, slovački glumac koju je bio među najpopularnijim vođama Baršunaste revolucije. „Laži, korupcija, licemjerje, zastrašivanje, zlostavljanje ljudi - to su komunističke metode koje su ovdje uobičajene“, kazao je za AFP…..

   „Vjeruje se da Robert Fico, čelnik slovačke vladajuće stranke Smer-SD - populističkih socijaldemokrata s komunističkim političkim korijenima, vuče konce iz sjene iako nije u vladi. Bio je prisiljen otići s dužnosti premijera početkom 2018. nakon ubojstva istraživačkog novinara Jana Kuciaka koji je otkrio veze između nekih dužnosnika u Ficovoj vladi i talijanske mafije. Novinar je ubijen hitcima u glavu i prsa u obiteljskoj kući. To mafijaško ubojstvo izazvalo je najveće prosvjede koje je Slovačka vidjela od Baršunaste revolucije. Samo u Bratislavi okupili su se deseci tisuća ljudi. Nekoliko drugih dužnosnika bilo je prisiljeno na ostavke nakon što je na svjetlo dana izašla njihova povezanost sa sumnjivim poduzetnikom Marianom Kočnerom, optuženom da je naredio ubojstvo.“

A u demokratskoj Češkoj  nije ništa bolje. U tekstu na portalu Jutarnjeg lista dalje možemo pročitati:

       „A 2002. godine  Karel Srba, tajnik donedavnog češkog ino ministra, predsjednika Skupštine UN-a Jana Kavana, optužen je da je naručio ubojstvo Sabine Slonkove, novinarke koja je pisala o njegovim brojnim pronevjerama….Tisuće Čeha izašle su u travnju 2019. godine u Pragu i u drugim gradovima na ulice prosvjedujući protiv imenovanja nove ministrice pravosuđa koju smatraju bliskom saveznicom premijera Andreja Babiša protiv kojeg se vodi proces zbog navodne prijevare u korištenju 2 milijuna eura vrijedne europske subvencije.“

Naravno, sve to ne uočava i ne uzima u obzir  znanstvena metodologija kojom neki naši znanstvenici ocjenjuju Hrvatsku. Niti mafija, ni neonacisti, ni ubojstvo novinara nije pokolebalo naše uvažene znanstvenike da Slovačku i Češku stave visoko iznad Hrvatske po demokraciji.

Njima je najvažnije da mogu „znanstveno“ utvrditi  da je Hrvatska najgora od svih, a onda to mediji prihvate i još potenciraju u svojim naslovima.

Šokantno priznanje nakon šok terapije

Šok terapija i ubrzana privatizacija provodila se nepokolebljivo i uporno po receptima Miltona Friedmana pa sam se jako iznenadio, kada sam u knjizi profesora  Francisa Fukuyame „Izgradnja države – Vlade i svjetski poredak u 21. stoljeću“, koju je objavio 2004. godine, pročitao:

     „To novo priznanje prvenstva snage nad opsegom ogleda se i u riječima Miltona Friedmana, starješine ortodoksne ekonomije slobodnog tržišta, izrečenima 2001. godine. On je primijetio da bi desetljeće ranije za zemlje koje se nalaze u tranziciji iz socijalizma ima samo tri riječi: „privatizacija, privatizacija, privatizacija“.

      „No bio sam u krivu“, nastavio je. „Pokazalo se da je vladavina zakona vjerojatno važnija od privatizacije“.

 (Intervju s Miltonom Friedmanom, Gwartney i Lawson, 2002).

Znači, deset godina nakon ruske privatizacije koja se provodila pod velikim utjecajem i njega i njegovih „Chicago boysa“,  Milton Friedman, kreator i promotor ubrzane privatizacije i šok terapije,  2002. je samokritički priznao da je pogriješio (iako to više ništa ne pomaže ni Rusima, ni nama niti ostalima).

To me je stvarno razljutilo pa sam u poslovnom časopisu LIDER u studenom 2008. godine objavio članak  „Razvoj Hrvatske počiva na glupim tezama, zabludama i iluzijama“ i napisao:

      „Prije nekog vremena posada jednog američkog bombardera iznad Iraka zabunom je pobila stotinu ljudi iz jedne svadbene povorke. I samo su rekli: „Joj dečki, fulali smo, sorry“. I otišli poslije na pivo. Isto tako sada razni zapadni ekonomski gurui, uz čašicu viskija, na raznim skupovima u Washingtonima i  Londonima i u svojim knjigama zaključuju da su opet fulali. Sve njihove tranzicijske teorije kojima su bombardirali postkomunističke zemlje što su tražile način kako da iz komunizma pređu u kapitalizam, pokazale su se promašene. Forsirali su i bezobzirno poticali „ubrzanu privatizaciju“ bez obzira što je odmah bili vidljivo da je takva privatizacija mogla biti samo nemoralna, nepravedna i nepoštena,  temeljena na otimanju državnog kapitala. Iza sebe su posijali kaos, nepravedne i nemoralne odnose koji će sve te zemlje pratiti stoljećima. Kod nas se već zaboravlja Jeffry Sachs koji je svojim monetarističkom trikovima i iscjeljiteljskim recepturama MMF-a 90-tih haračio po Hrvatskoj stvarajući teoretske temelje za ovakvu privatizaciju. A uz put stvarajući i vojsku svojih sljedbenika i vjernika po fakultetima, institucijama i kafićima.

      I onda je, najednom, u jednom intervjuu 2001. godine čuveni  Milton Friedman, starješina ekonomije slobodnog tržišta, priznao da je to bio pogrešan pristup. Iskreno je izjavio da bi desetljeće ranije za zemlje koje se nalaze u tranziciji iz socijalizma imao samo tri riječi: 'privatizacija, privatizacija, privatizacija'.

      'No bio sam u krivu', nastavio je. 'Pokazalo se da je vladavina zakona vjerojatno važnija od privatizacije'. I, naravno, nakon toga sjesti će za svoj laptop i napisati novu knjigu, novi ekonomski bestseler koji će sa strahopoštovanjem gutati njihovi sljedbenici po svijetu.  Potpuno bešćutan, kao i svi njemu slični, na svu moralnu pustoš, nepravde i nesreće koje njihove teorije svugdje ostavljaju, od tranzicijskih do afričkih zemalja."

Svjedočenje Ivića Pašalića

Zanimljivo je svjedočanstvo Ivića Pašalića[13], čovjeka koji je u tim vremenima bio bliski suradnik Predsjednika Tuđmana. U intervjuu[14] objavljenom u časopisa Objektiv 2012. godine on odgovarajući na pitanja govori o tim vremenima kaže:

           "Pitanje: Osjećate li bar dio moralne odgovornosti za sve ono što se nezakonito događalo u procesu pretvorbe i privatizacije 90-tih godina u Hrvatskoj?

            Ivić Pašalić - Ni u kom slučaju. Kad se donosio taj Zakon o pretvorbi i privatizaciji, bio sam protiv njega. Ivan Milas je bio među najvećim protivnicima tog zakona, te je okupio jedan krug nas u Klubu HDZ-a i mi smo to protivljenje i potpisali. No, Manolić je svima koji smo energično bili protiv, na jednoj sjednici Kluba zastupnika HDZ-a jasno poručio: „Tko je protiv ovog zakona može ići iz HDZ-a.“

Kada sam postao glavni tajnik stranke 1992., obišao sam teren i podnio izvješće predsjedniku Tuđmanu i Predsjedništvu HDZ-a. Otvoreno sam rekao da veliki broj članstva smatra da je pretvorba i privatizacija kriminalna, te da će se svima nama, u konačnici, to  obiti u glavu. Na te moje riječi su na jednoj sjednici Predsjedništva HDZ-a doslovce skočili Manolić i Mesić proglašavajući me komsomolcem te rekli da mi moramo ići u proces pretvorbe i privatizacije.

Neka se sada pogleda tko je u to vrijeme pisao zakone, koji su to ministri, potpredsjednici i predsjednici vlada, sabora koji su nametnuli privatizaciju.

           Pitanje: Zašto su to radili i zbog čega im je predsjednik Tuđman to dozvolio?

          Ivić Pašalić: Predsjednik Tuđman nije ulazio u detalje ekonomskih tema, nego jer na to gledao kao dio nužne tranzicije iz propalog socijalizma u slobodno tržište. Ekonomska pitanja su među rijetkim temama u kojima je predsjednik svim vladama davao bjanko podršku i u pravilu je prihvaćao prijedloge predsjednika vlada. Takav je stav često zlorabljen pa i u ovom slučaju zakona o privatizaciji.

Prvo je složen tzv. model autonomne privatizacije gdje je bilo moguće da se bez i jedne lipe dočepate vrijednih dionica. I tu su priliku iskoristili tadašnji komunistički direktori koji su postali milijunaši i danas su vrlo moćni. Nakon toga slijede menadžerski krediti opet za sličnu garnituru.

A kada se vidjelo da javnost postaje osjetljiva na sve te lopovluke i krađe, tada su ti isti preko svojih medijskih pajdaša usmjerili pažnju na tzv. desničarske tajkune Miroslava Kutlu[15] i Josipa Gucića[16]. Tako se stvorila zavjesa iza koje su se skrili mnogi. Nadam se da je došlo vrijeme da se utvrdi istina. Nije moguće da su krivi samo Kutle i Gucić."

Djelovanje Hrvatskog fonda za privatizaciju

Za provođenje pretvorbe osnovan je  Hrvatski fond za privatizaciju koji  djeluje kao samostalna ustanova od 1. svibnja 1993. godine. Nastao je spajanjem Agencije Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj i Hrvatskog fonda za razvoj koji su prestali djelovati donošenjem Zakona o hrvatskom fondu za privatizaciju (NN br. 84/92) od 1. prosinca 1992. godine. Tim Zakonom i njegovim izmjenama i dopunama (NN br.  87/96) određen je djelokrug rada i ovlasti Fonda. Fond kao institucija ukinut je 2011., a njegovo je mjesto preuzela Agencija za upravljanje državnom imovinom (AUDIO).

Hrvatski fond za privatizaciju (HFP), od svog osnutka, 1993., obavljao je  posao pretvorbe ranijih društvenih poduzeća, provodio privatizaciju imovine i pravnih osoba u svom portfelju, upravljao tom imovinom i pravnim osobama u kojima državne institucije imaju dionice i udjele.

            Prema podacima HFP-a (D. Ostović, 1994.) do sredine ožujka 1994. rješenje za pretvorbu dobilo je 2.416 poduzeća od 2.873, koliko ih je podnijelo zahtjev. Njihova vrijednost je je veća od 21 milijarde DEM. Pretvorbu, odnosno registraciju nakon završenog postupka, prošlo je 2.200 poduzeća, a vlasnička struktura je poznata za 2.010 poduzeća ukupne vrijednosti 17.5 milijardi DEM.

Dosad je sklopljeno 511.000 ugovora sa 470.000 dioničara (oko 460.000 su „mali dioničari“), a 25.255 ugovora otplaćeno je prijedobno u cijelosti. U državni proračun slilo se 743.1 milijun DEM, od toga 302,1 (40,6%) u gotovini, a 441 (59,4%) u staroj deviznoj štednji.

Prema istom izvoru, ugovoreno je više od 200.000 DEM dokapitalizacije, što je svjež novac koji se unosi u privredu.

S obzirom na broj poduzeća dojam je da je većina pretvorene imovine privatizirana: 937 poduzeća (46,7%) potpuno je privatizirano, 771 (38,4%) većinom je privatizirano, dok su 302 poduzeća (14,5%) ostala u većinskom vlasništvu Fonda.

Svaki novac je novac i dobro je došao

Provođenje „nepoštene“ privatizacije velikim je dijelom omogućio stav da Hrvatski fond za privatizaciju ne treba provjeravati porijeklo novca, jer je to posao za policiju. Znači, svaki novac je dobro došao, bez obzira je li to „prljav“ novac,  novac od kriminala, prevare, droge, korupcije ili spremljen novac od UDBA-e. I u privatizaciju se slijevao svakakav novac.

To me podsjeća na jedan dokumentarni film o borbi protiv droge u Miamiu, gradu na američkom jugu koji je sagrađen „cash lovom“ dobivenom od trgovine droge. U to vrijeme se  novac od droge  bez problema mogao spremati u banke, jer nije nitko pitao za porijeklo novca. Snažan udarac trgovini droge zadao je „pod hitno“ donesen  Zakon koji  je određivao da za svaki ulog veći od (mislim) 10.000 $ trebalo  dokazati porijeklo. Time je postalo nemoguće „oprati“ lovu preko banke.

Svoj odnos prema porijeklu novca koji je ulazio u privatizaciju objasnio je HFP u svom izvješću iz 1997. godine:

          „ Za negativne pojave vezane s privatizacijom, provoditelji privatizacije nisu i ne mogu biti odgovorni: Kako je tko došao do novca za ulaganje, na koji način su dobivani krediti za istu namjenu, što je novi vlasnik činio nakon što je prodaja dioničkog društva okončana – to nije u nadležnosti Hrvatskog fonda za privatizaciju, niti privatizacijskog procesa. Osim toga, u odnosu prema ukupnoj vrijednosti imovine koja se privatizira devijantne pojave (u privatizaciji op.a.) su zanemarive i nisu bitno veće i drukčije od ostalog kriminala.“[17]

U Izvješću o privatizaciji od 1. siječnja 1997. Fond priznaje da je detektirao kriminalne radnje u procesu pretvorbe i ograđuju se od toga, odnosno „peru ruke“:

          „Za mnoge se devijacije ili kriminalne radnje tijekom privatizacije okrivljuje  Fond i sustav, iako su to osobni čini koji podliježu gonjenju – ali ne od Fonda…. Fond potvrđuje samo istinitost podataka, poštovanje postupaka, izvršenje obveza i slično, kojim je uvjetovana privatizacija pa stoga kontrolira i ponekad stornira ugovore.“

Te izjave su nešto „prestrašno“.

Time je HFP javno i otvoreno rekao da provodi „pranje novca“ i da  ga uopće ne zanima kako se provodi pretvorba, odakle dolazi novac i u čije ruke će preći hrvatska poduzeća.

Tek kada je proces pretvorbe već gotovo završen donesen je Zakon o sprečavanju pranja novca donesen je 18. lipnja 1997. godine (NN br. 69/97), a stupio je na snagu tek 1. studenoga iste godine, znači oko šest godina nakon Zakona o pretvorbi (od 18. travnja 1991.) A trebalo se odvijati obrnutim redoslijedom, prvo zakon o pranju novca, a onda zakon o pretvorbi.

O rezultatu  djelovanju Hrvatskog fonda za privatizaciju, o nepravilnostima i povredama zakona  Darko Petričić piše u svojoj knjizi[18]:

           "Od 2.548 poduzeća koja su pristupila procesu pretvorbe do 1. siječnja 1997. godine kod Hrvatskog fonda za privatizacije inicirano je 736 zahtjeva za pokretanje kontrole pretvorbe, što je 28,8 posto od ukupnog broja poduzeća u pretvorbi.

         …..„osnovna zadaća HFP-a bila je provesti proces pretvorbe iz društvenog u privatno vlasništvo za gospodarske subjekte (njih oko 3000)“

          ……u Izvješću (za 1997. ) se navodi  već 908 postupaka (tužbi) od čega su 394 tužbe pokrenute pri Ustavnom sudu Republike Hrvatske, a 514 tužbi zaprimili su općinski i trgovački sudovi.

         ……onda dolazimo do zaključka da su kod čak 72 posto poduzeća, od ukupnog broja poduzeća u pretvorbi, u procesu transformacije vlasništva zabilježene  nepravilnosti i povrede zakona."

Metode rada Upravnog odbora HFP-a

Darko Petričić u svojoj knjizi opisuje i način rada u HFP-u.

              "Niti jedanput sjednice Upravnog odbora HFP-a nisu počinjale na vrijeme. Uvijek se nekog čekalo. Nemalo puta novinari su nakon i nekoliko sati iščekivanja početka sjednice morali otići u svoje redakcije neobavljena posla, jer nije bilo kvoruma. …a i zbog toga što je opozicija tražila svoje predstavnike u ovom Fondovom tijelu, postupno je dolazilo do proširenja broja članova. …Nažalost, povećanje broja članova nije pridonijelo efikasnosti rada Fonda, a isto tako se nije ništa promijenilo u problemu kašnjenja sjednica…..Najviše se čekalo predsjednika UO Borislava Škegru koji je u pravilu uvijek dolazio zadnji. ….Već po dolasku u prostoriju, članove UO na stolovima čekale su hrpe pripremljenih, pisanih  materijala. Uglavnom se radilo o kilogramima papira koje su upravo tada prvi put vidjeli oni koji su odlučivali o prodaji hrvatskih, velikih i malih gospodarskih subjekata….. Gotovo uvijek se, naročito u početku bunio Ivan Milas. Sumnjao je u svaku ponudu kao pravi pravnik. …Škegro s zalagao za brzinu donošenja odluka na sjednicama Odbora.

…Dragutin Lesar, priča je za sebe. Inače, ovaj bivši poznati sindikalni čelnik bio je svojedobno najveći napadač privatizacijskog procesa. Nakon što je proširenjem UO Fonda postao njegovim članom, nikada više nije prisustvovao niti jednoj sjednici.

Sjednice Odbora uvijek su se snimale.

Rijetko je kada najbolja ponuda bila i prihvaćena."

Ovaj prikaz govori o tome kako se radio jedan od najodgovornijih, najzahtjevnijih i najsloženijih poslova u novoj hrvatskoj državi, kako se prodavalo hrvatsko vlasništvo.

 (Niti u drugim tranzicijskim država se nije radilo na drugačiji način).

Veliki dio hrvatskog gospodarstva, 3.000 državnih poduzeća, dan je u ruke ljudi koji nisu bili dovoljno stručni (nitko tada nije bio dovoljno stručan), niti dovoljno pripremljeni. Odluke su donosili za stolom, više-manje na brzinu, bez da su imali vremena, volje i znanja proučiti studije i analize tih poduzeća, ogromne hrpe dokumenata koje su im dolazile na stol prije sjednice. A posebno pitanje su bile kvalitete tih studija, koliko su ljudi koji su ih pisali imali vremena, volje i znanja dovoljno upoznati poduzeće o kojem su se donosile odluke, shvatiti pravu vrijednost poduzeća, te šanse poduzeća na tržištu.  

Poduzeće je jedan vrlo osjetljiv i složen organizam i ne možeš ga dobro ocijeniti samo sjedeći u kabinetu i analizirajući mnogobrojne računovodstvene podatke, kao što se to gotovo u pravilu radi. Trebamo se samo sjetiti studije koju su napravili znanstvenici naše jako ugledne institucije, Ekonomskog instituta, kojom su još u 1970-tim procijenili da će Tvornica glinice u Obrovcu uspješno poslovati i biti jedan uspješan poslovni projekt. Na kraju to je  bila najveća promašena investicija u bivšoj državi i cijeli pogon je zatvoren 1981., nakon par godina rada i stvaranja ogromnih gubitaka koji su se mjerili milijardama dolara.

Većina ljudi koji su odlučivali o prodaji poduzeća nikada nisu radili u poduzećima, nisu imali povjerenja u vrijednost naših poduzeća i bili su najsretniji da nađu stranog kupca koji će kupiti naše poduzeće (i, naravno, odmah otpustiti tisuće radnika).

Iluzije o prodaji poduzeća stranim vlasnicima i stranom kapitalu

Prosječnog Hrvata su uvjerili da nemamo dovoljno kapitala, nemamo  znanja o vođenju poduzeća i ne možemo kupiti nove tehnologije. Znači jedino nam je pametno da što više naših poduzeća prodamo. Time ćemo dobiti sve ono što nemamo:

1. novac,
2. tržište,
3. istraživanje, razvoj i nova znanja i
4. nova radna mjesta.

Takvim argumentima su uvjerili i sve stanovnike svih ostalih tranzicijskih zemalja. Iako je to našim ljudima zvučalo vrlo logično i onda, a  mnogi misle tako i danas, sada bismo trebali preispitati ta uvriježena razmišljanja.

Kod toga ću uz istraživanja dr. Gordana Družića[19], objavljena u navedenim člancima iz 2005. i 2009. koristiti i istraživanja koja su 2007. objavili dr. Zoran Aralica[20] i suradnici

Nažalost nemam niti jedno novije istraživanje na tu temu, čini mi se da istraživanja nisu nastavljena. Ali, kolege mi kažu da se zaključci ne bi trebali radikalno promijeniti.

 Novac

To je najlakše razumjeti. Mi nemamo novaca i trebamo strancima prodati vrijedne stvari da bismo dobili novac kojim ćemo vraćati kredite, plaćati mirovine i slično. Kada se pogleda struktura inozemnih  ulaganja, vidi se da su to u 70% slučajeva vlasnička ulaganja u telekomunikacije, hotele, banke, farmaceutsku industriju, znači u našu najbolju i najprofitabilniju industriju. Tijekom godina, već u početku prodano je gotovo sve što je bilo vrijedno i HT i PLIVA i TESLA i dio INA-e, Zagrebačka i Privredna banka, itd.

Ali tu ipak "nešto ne štima".

Novci koje je država dobila brzo su potrošeni. A odmah se moglo uočiti da je stranac platio 100 da bi vrlo brzo «izvukao» iz poduzeća 150, a za desetak godina i 1000. Pitanje je: «Zar mi nismo mogli to isto načiniti sa svojim poduzećima. Ako se strancu to jako ispatilo, zašto se to nije moglo nama isplatiti? Ako stranac uspijeva izvlačiti dobre novce iz naših poduzeća, zašto to mi nismo mogli?».

Naravno, reći ćete, zato jer to mi ne znamo. Tko smo to mi koji ne znamo?  Neki to sigurno nisu znali ili nisu htjeli znati, jer su imali druge, vrlo osobne, interese. A neki su sigurno znali, ali nisu dobili priliku da to pokažu.

Pliva je početkom 90-tih bila jedna od najboljih farmaceutskih kompanija u Europi. I umjesto da ona bude lider u ovom dijelu Europe, pokupuje sve druge kompanije kao što je Krka, Pliva se sustavno uništavala lošim poslovnim odlukama. I na kraju je prodana.  HT je vrlo. vrlo profitabilna kompanija i strancima se kupnja jako isplatila, a uz to imaju kontrolu nad svim našim telekomunikacijskim porukama. Mogu kontrolirati sve od ministara do prodavača u dućanu.  A banke pored toga što su profitabilne "pomažu" Hrvatima da kupuju strane proizvode i tako pomažu plasiranje robe iz svoje zemlje u Hrvatsku. I povećavaju naš trgovinski deficit i ovisnost o njima. Pokušajte od tih banaka dobiti kredit za svoju izvozno orijentiranu proizvodnju.

Neke stvari postaju jako uočljive, a moglo se to predvidjeti i unaprijed, da se malo htjelo razmišljati.

Tržište

I ta priča o tržištu izgleda vrlo logična. Hrvatska je mala i naše je tržište malo. Poduzeće koje želi rasti mora izaći na svjetsko tržište. Ali na tom tržištu vladaju velike kompanije i za naša poduzeća nema mjesta. I onda «je najlogičnije» nastojati postati dio svjetske kompanije i na taj način doći lakše na svjetsko tržište. Međutim, kada se malo detaljnije pogleda kako se ta «logična poslovna operacija» odvija u stvarnom svijetu, možemo se jako iznenaditi. Istraživanja dr. Zorana Aralice i suradnika pokazala su, pored ostalog,  da se strani ulagači usmjeruju na domaće tržište  i manje pokazuju interes za inozemno tržište (to ostavljaju svojem matičnom poduzeću u zemlji iz koje su došli).

Znači, stranci nisu kupili naša poduzeća da im pomognu da lakše dođu na svjetsko tržište, već da oni dođu lakše na naše tržište.  Naš je tržište malo, ali je i takvo za strance zanimljivo, jer su sva ostala stara tržišta već popunjena.

A pored toga stranci su zaključili da im se ulaskom u naša poduzeća  otvaraju vrata i na većem tržištu bivše države.

A neki su posebno zainteresirani za tržišta Rusije na kojem su nekada naša poduzeća bila snažno prisutna (npr. zagrebačka tvornica Nikola Tesla, osnovana 1949. godine). U Rusiji je tvornica Nikola Tesla imala veliki ugled, a stručnjaci Nikole Tesle su dobro poznavali tržišta bivšeg SSSR-a, njihove običaje, jezik, način ponašanja i poslovanja,  što je švedskim stručnjacima sve bilo jako strano. I to je bio jedan od važnih razloga što je švedski vlasnik Ericsson kupio^[21]  tvornicu Nikola Tesla.

Pred više godina razgovarao sam s nekoliko inženjera iz Željezare Zenica, iz BiH, sagrađene još davne 1892. Ta željezara, nekada velika i snažna (imala je nekada 24.000 radnika), došla je početkom 90-u u teške poslovne probleme i kupila ih je jedna velika indijska željezara, LNM Mittal grup. Nažalost od prodora na svjetsko tržište i od značajnijeg razvoja željezare nije bilo ništa. Zenički radnici su jako slabo plaćeni i nezadovoljni, nekoliko puta su štrajkali, a Željezara uglavnom izvozi na tržište bivše države, gdje je i prije prodavala.

Istraživanje, razvoj i nova znanja

Osnovu konkurentnosti na globalnom tržištu čine novi proizvodi koji su rezultat istraživanja za što velike kompanije ulažu milijune dolara. Naša poduzeća nemaju toliko novaca. I onda je «normalno da si kroz strane investicije i strane vlasnike omogućimo istraživanje i razvoj, te sudjelujemo u istraživačkim projektima stranih kompanija». I time povećamo našu konkurentnost i šanse na svjetskom tržištu.

Ali onda otkrijemo, kao što pišu dr. Aralica i suradnici,  da gotovo pola naših poduzeća sa stranim vlasnicima ne ulažu ništa u istraživanje i razvoj, a ostala vrlo malo.

Postotak poduzeća koja nisu ulagala u aktivnosti I&R (istraživanje i razvoj) i inovacije je u 2003. bio veći od 60%, dok se u 2006. godini u odnosu na 2003. broj takvih poduzeća ipak smanjio za 7%.

U razdoblju 2003. - 2006. tek 54,4% anketiranih poduzeća u stranom vlasništvu poduzelo je neke inovacijske aktivnosti.

Ako idemo još malo dublje «kopati»,  vidimo da sve «naprednije funkcije» kao što je razvoj proizvoda, strateški menadžment i planiranje, stranci ostavljaju matičnom poduzeću u inozemstvu, a  proizvodnju za koju trebaju jeftinu radnu snagu ostavljaju nama. To znači da «glava i glavno znanje ostaje vani», a za nas su namijenili «bolje ili lošije plaćene ruke».

 Radna mjesta

 Visoka stopa nezaposlenosti je veliki problem našeg gospodarstva. A rast gospodarstva se rado mjeri brojem novootvorenih radnih mjesta. Logično je za očekivati da će nam strana ulaganja povećati zaposlenost. Međutim, dr. Gordan Družić piše:

      "Može se zaključiti da izravna inozemna ulaganja ne samo da nisu značajna za gospodarski rast, nego da je i njihov učinak na domaću zaposlenost irelevantan. Izravna strana ulaganja su negativno povezana sa zaposlenošću, jer upravo od 1996. godine, kada započinju značajna inozemna ulaganja, dolazi do naglog porasta stope nezaposlenosti."

Osim toga on smatra da se empirijski može dokazati da su veći gospodarski rast imale one tranzicijske zemlje koje su manje prodavale imovinu.

 U razdoblju od 1992. do 2002. godine priljev iz inozemstva bio je više od 20 milijardi dolara, a  BDP je smanjen za 2.4 milijarde dolara (gotovo 10%), smanjena je zaposlenost s 1.6 milijuna na 1.3 milijuna, a nezaposlenost je povećana sa 161 tisuće na 390 tisuća. 

Zanimljiva je jedna analiza (Seyf^[22], 2000.) izrađena na temelju uzorka od 401 poduzeća u četiri zemlje EU-a (Francuska, Njemačka, Španjolska, Velika Britanija) u 1994. godini, koja pokazuje da se prosječno za svaku milijardu britanskih funta u tim zemljama EU moglo kreirati 9.171 radno mjesto (najmanje u Francuskoj – 6.344, najviše u Njemačkoj – 27.927).

Sličnom analizom hrvatskih poduzeća moglo bi se vjerojatno utvrditi koliko svaka milijarda US dolara inozemnih izravnih investicija pridonosi zatvaranju radnih mjesta.

Mogli smo  očekivati da  su valjda  "greenfield" investicije dobre ulaganje, jer se grade novi pogoni u kojima se ljudi zapošljavaju. Međutim, ni tu nije sve tako jednostavno i "logično". Ukoliko ti novi pogoni ulaze u djelatnosti koje već postoje u Hrvatskoj (a u većini slučajeva i postoje), tada strani kapital istiskuje domaće proizvođače, a domaći radnici ostaju bez posla. Obično, koliko je novo zaposlenih toliko ih i izgubi posao u postojećim poduzećima.

Brzoplete odluke o prodaji vrijednih poduzeća strancima kroz procese „ubrzane privatizacije“ pokazale su se pogrešnim. Da se malo počekalo, vjerojatno bi se mogle greške izbjeći.

 Kako je zamišljen proces pretvorbe i privatizacije

Promjena vlasništva u ekonomskom sustavu Hrvatske imala je dva koraka:

• PRVA FAZA - prvo je obavljena pretvorba, u sklopu koje su poduzeća u procesu transformacije iz društvenog vlasništva pretvorena u prijelazno državno vlasništvo.
• DRUGA FAZA - privatizacija kojom su državna poduzeća, prodajući udjele ili dionice poznatim vlasnicima privatizirana.

 Tako su formirana dionička društva ili društva s ograničenom odgovornošću, a nastala su:

1. prodajom poduzeća ili dijela poduzeća,
2. ulaganjem kapitala u poduzeća,
3. pretvaranjem ulaganja u poduzeća i potraživanjem prema poduzeću u ulog,
4. prijenosom svih dionica, odnosno udjela RFMIORH-u ili HFP-u bez naknade.

Kroz proces pretvorbe trebalo je najprije utvrditi vrijednost svakog pretvaranog društvenog poduzeća kako bi se ustanovio temeljni kapital svakog poduzeća. Ta vrijednost je tada podijeljena na dionice koje je trebalo postupkom predviđenim zakonom o pretvorbi ponuditi svima onima koji su stvarali vrijednost tog poduzeća iz Članka 5 zakona, zaposlenicima i bivšim zaposlenicima i njihovim obiteljima, umirovljenicima i sl.

U Članku 5 Zakona o pretvorbi, pored ostalog, piše:

       "Pretvorbom vlasništvo nad poduzećem mogu steći: 1. zaposleni i ranije zaposleni u poduzeću i u složenom obliku udruživanja odnosno organiziranja u koji je poduzeće udruženo uz osnovni popust od 20% i dodatni od l% za svaku godinu radnog staža; 2…."

Njima (to jest svima nama) je omogućeno stjecanje 50% vlasništva pretvaranih društvenih poduzeća.

Ostala vrijednost je trebala pripasti 25% Hrvatskom mirovinskom fondu, a preostalih 25% Hrvatskom fondu za privatizaciju koji je trebao postati pokretač gospodarstva.

 Procjena vrijednosti poduzeća prva je pretpostavka za prodaju.

 Znači postupak privatizacije je nakon provedene pretvorbe išao na sljedeći način:

1. utvrđivanje vrijednosti poduzeća (da bi se utvrdio temeljni kapital poduzeća),
2. ta vrijednost je podijeljena na dionice i utvrđena vrijednost dionica,
3. dionice su ponuđene svim zaposlenicima poduzeća i bivšim zaposlenicima i njihovim obiteljima, umirovljenicima i sl.., odnosno svima onima koji su stvarali vrijednost tog poduzeća.
4. zaposlenici poduzeća su mogli otkupiti (po povoljnim uvjetima i na otplatu) 50% dionica poduzeća),
5. ostatak, neprodane dionice, je vraćen, 25% Hrvatskom mirovinskom fondu, a preostalih 25% Hrvatskom fondu za privatizaciju koji je trebao postati pokretač gospodarstva. Fond je nakon toga mogao svoj dio prodavati zainteresiranim kupcima.

Sve je to dobro zamišljeno i bilo je primjera da su se poduzeća privatizirala na zakonit i „čist“ i transparentan način.

Proces privatizacije i pretvorbe bio je masovan proces

Proces pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj je bio masovan proces u kojem su sudjelovali gotovo svi odrasli hrvatski građani. U knjizi Darka Petričića o provedbi privatizaciji možemo pročitati o rezultatima procesa privatizacije:

          "Prema informacijama Fonda ističe se kako je u Hrvatskoj u procesu privatizacije, samo kroz dioničarstvo, kupnjom dionica sudjelovalo oko 700.000 građana, a izdvajanjem dionica u portfelj mirovinskih fondova u taj proces je posredno uključeno i 900.000 umirovljenika. Besplatnom podjelom dionica invalidima Domovinskog rata i obiteljima poginulih branitelja obuhvaćeno je još 49.700 građana. Prijenosom dionica sudionicima radova u obnovi stvoreni su preduvjeti za povratak više od 160.000 ljudi. Dodjelom kupona u procesu privatizacije uključeno je još 230.000 prognanika. Iz svega toga Fond zaključuje da je u hrvatski proces privatizacije izravno i neizravno uključeno više od 2.000.000 građana Republike Hrvatske."   

Zaposlenici su, navodi se dalje, sami birali jedan od ponuđenih modela pretvorbe, te su za minimalno uloženih 1.000 DEM dobili besplatno 8.000 DEM dionica, a ostatak od 20.000 DEM mogli su otplaćivati vrlo povoljno sljedećih 20 godina. Upravljačka prava stekla su se odmah na upisani paket dionica.

   "…mjerenim udjelom privatnog sektora u domaćem proizvodu Hrvatska je s 55 posto ispred Slovenije (50 posto), iza Poljske (65%), Češke, Mađarske i Slovačke s procijenjenih 75%. 

     Gotovinskom uplatom od 8.6 milijardi kuna hrvatski državni proračun je inkasirao 10 posto od procijenjene vrijednosti ukupnog zbroja vrijednosti poduzeća.

    Tijekom procesa privatizacije HFP je dakle evidentirano 704.000 prodaja. Nakon provedenih prijenosa Fond u režimu otplate vodi oko 486.000 ugovora, u statusu plaćenih 146.000 ugovora, a 37.000 ugovora je raskinuto zbog neplaćanja i neizvršavanja ugovorenih obveza.

          Od stranih ulaganja u Hrvatsku Fond je zabilježio priljev od oko 2 milijarde  DEM i to kupnjom dionica ili dokapitalizacijom. Dijelove ili cijele tvrtke u Hrvatskoj kupile su neke poznatije svjetske multinacionalne kompanije kao ABB, Ericsson, Ego, Hussar Directorate, Southern Breweries, Siemens AG, Wienerberger, Deutsche Telekom."

Komentar Ota Reisingera u Vjesniku 19.12.1990. godine.

(Izvor slike: arhiva NSB-a, 28.6.2018. godine)

Procjena vrijednosti poduzeća

Da bi se neko poduzeće moglo privatizirati prvo je trebalo odrediti koliko to poduzeće vrijedi kroz procjenu vrijednosti. Početkom 1990-tih osnovano je mnogo savjetničkih poduzeća koja su, neka bolje, a neka lošije, provodila procjenu poduzeća za privatizaciju.

Gospodin koji je na tim poslovima u to vrijeme bio jako aktivan ispričao mi je o svojim iskustvima jednog popodneva, krajem veljače 2013. godine:

           „Kada od imovine poduzeća oduzmeš dugove, ostane ti vrijednost poduzeća. To je bila osnovna podloga privatizacije i Zakona o privatizaciji. A neka poduzeća su imala i 90% duga, neka  i 120% duga, znači imala su negativnu neto knjigovodstvenu vrijednost.

        Teza je bila da se privatizacija mora napraviti tako da se procijeni vrijednost imovine poduzeća tzv. statičkom metodom. Ta metoda je značila da ćeš procijeniti halu, tako što ćeš reći zidovi koštaju toliko, prozori toliko, cigle i prozori i to je 100. Tada ćeš uzeti sve dugove firme i reći da je to recimo 80. Razlika je kapital koji se sada mora pretvoriti u d.o.o. ili dioničko društvo. Znači, 20 nečega što je ostalo ti ćeš raspodijeliti u dionice i reći ćeš svaka dionica vrijedi toliko i toliko tadašnjih  dinara. Tada si morao radnicima koji su radili u poduzeću omogućiti da kupe dionice, uz zakonski propisane beneficije koje su ovisile o godinama staža i slično. Tako da je radnik mogao uz puno povoljnije uvjete kupiti dionice „svog“  poduzeća  nego netko sa strane. To nije krivo zamišljeno.

        Ja sam već 1990. godine držao predavanja po Hrvatskoj o metodi procjene poduzeća. Ali moja teza nije bila da treba procijeniti  „statičkom metodom“, tj. vrijednost poduzeća kroz zgrade, strojeve, od čega odbiješ dugove i dobiješ vrijednost poduzeća. To mogu raditi birokrate. Ja sam zastupao „dinamičku metodu“, jer sam kroz rad u jednoj banci stekao veliko znanje i iskustvo u procjenjivanju gospodarskih projekata. Bio sam bankar i u svojoj osnovi tržišno obrazovani ekonomista. Zbog tog mog znanja imao sam podlogu da ljudima objasnim zašto je bitan dinamički, a ne statički pristup.

       O privatizaciji sam održao oko 20 predavanja po cijeloj Hrvatskoj. Na Učki sam kroz tri dana 16 sati pričao o tome top menadžmentu jednog velikog poduzeća iz Rijeke koji se spremao za privatizaciju. Predavanje im se svidjelo pa su me ponovno pozvali da  na Učki održim još jedan ciklus predavanja za niži menadžment.

      Kada je osnovana Agencija i kada je metoda privatizacije promovirana, Mateša koji je vodio Agenciju za privatizaciju, pozvao je na razgovor nas, pet, šest, koji smo se bavili s tim. Rekao sam im: „Dečki, ta statička procjena je pogrešna metoda“. 

       Šta vrijedi što je neka hala ima takvu vrijednost. Ja sam znao da uspješne firme nisu gradile hale kao katedrale, u mramoru i slično, a onda u njih stavile pretpotopne strojeve. Uspješne firme su, ako treba, u šatoru montirale najmoderniju opremu, bile produktivne i imale niske troškove. Ja sam to znao i na predavanjima o vrijednosti poduzeća govorio sam o dinamičkoj procjeni poduzeća. Ključni problem kod te metode je bila procjena tržišta, a  koje je bilo teško procijeniti.

      Rekao sam im: „Kada mi to sve pretvorimo, nitko iz inozemstva neće doći i cijeniti naše firme po statičkoj metodi. Svi će gledati dinamički što mogu s tom firmom zaraditi“. Taj profit će biti mjera vrijednosti i to u realnom horizontu promatranje  kroz pet do deset godina. Na taj način je Ericsson kupio Teslu. Tesla je savršeno privatizirana, svaka čast. Na koncu su stranci i kupili sve za puno manje nego što je bilo procijenjeno statičkom metodom.

         Nažalost, tu metodu Agencija za privatizaciju nije prihvatila. Došao je zakon koji je napisao Babić, veoma dobar profesor kojeg sam izuzetno cijenio.“

U to vrijeme početkom 1990-tih dosta se diskutirala o toj metodi procjene vrijednosti poduzeća. Mnogi su smatrali da bi dinamička metoda bila korektnija, jer bi određivala pravu vrijednost poduzeća na tržištu.  

Međutim, problem je bio, pored ostalog,  u tome što dinamička vrijednost traži procjenu vrijednosti poduzeća na tržištu i  trendove rasta i razvoja poduzeća. Za takvu dinamičku procjenu ponašanje tržišta mora biti više-manje predvidivo. A to je u nevjerojatno turbulentnim vremenima tranzicije, a kod nas i rata, bilo gotovo nemoguće.

Primarna procjena vrijednosti temeljena na statičkoj procjeni u najvećem broju društava nije mogla opstati. Zato se postavilo pitanje  koja je onda bila uloga revizorskih tvrtki koje su bile zadužene za izradu pretvorbenih elaborata, ako se njihove procjene poduzeća u pretvorbi bile realno neodržive.

Tržišnoj valorizaciji prišlo se u potpunosti sredinom 1996. godine, kada su po prvi put uslijedile prodaje ispod minimalne vrijednosti (PIN Pazin, Koka Varaždin, INKER Zagreb….) Nakon toga se pristupilo i  filozofiji o prodaji poduzeća „za 1 kunu“ uz uvjet da kupac pokrije dugove, sanira financijske teškoće i dokapitalizira društvo uz garanciju da „neće olako otpuštati radnike“.

Poštena privatizacija

Često se govori o „nepoštenoj privatizaciji“, a treba se pitati kako izgleda „poštena privatizacija“ i je li uopće moguća. Poštena privatizacija moguća je samo u slučaju kada je privatizacija provedena „pravom lovom“, stečenoj na pošteni način. A takvog novca u zemljama koje su izašle iz komunizma nije bilo. Znači, takvu lovu mogli su donijeti samo stranci pa se moglo se dogoditi da najvrijednije poduzeća kupe samo strani vlasnici.

U nekim zemljama se to i dogodilo, jer su već u početku svoje gospodarstvo predali u ruke strancima. Naravno, takve su zemlje postale miljenice Zapada.

Privatizacija porečke Plave lagune smatra se i danas primjerom čiste i poštene privatizacije. Stručnjak, revizor koji je na tome radio mi je rekao:

            „Laguna je imala veoma veliku neto knjigovodstvenu vrijednost, bila je  najbolje i najuspješnije poduzeće koje sam procjenjivao. To je bila firma koja je imala „break point“, točku prekida kada počinješ stvarati profit, na  razini 40%.  To znači, kada je koristila samo 40% kapaciteta, ona je bila uspješna. Napravio sam i statičku i dinamičku procjenu. Za dinamičku procjenu projicirao sam dobit u budućnosti na temelju prethodnih godina (iz mirnog vremena).  Dinamička procjena mi se vrlo malo razlikovala od statičke. Možda je to bilo slučajno, jer kod njih nije trebalo kao kod drugih napuhavati vrijednosti hotela. Obveze Lagune su bile male, 2-4% u odnosu na cijelu bilancu. Napravio sam elaborat koji se  sastojao od 11 poglavlja. Procijenio sam koliko će biti dionica, dionica je bila 500 DM. Definirao sam kako radnici prema zakonu i po kojim uvjetima, godinama staža, itd.  mogu kupiti dionice. Ljudi iz Lagune su meni davali podatke, a ja sam iz toga napravio elaborat. S kolegom informatičarom sam napravio program za štampanje ugovora, za svakog radnika s njegovim podacima, staž, pravo na popust, i ostalo.

      Kada su radnici sve kupili koliko su mogli i htjeli, ostalo je u Plavoj laguni mnogo slobodnih dionica. U Plavoj laguni nisu većinski vlasnici bili radnici već Fond za privatizaciju. Pored toga Privredna banka i INA su dobile po  15 milijuna maraka tih dionica,  jer su oni imali određena kapitalna ulaganja u Lagunu. Ostatak je mogao kupiti tko hoće. Dionice su se mogle platiti starom deviznom štednjom i ja sam sa svojom ženom kupio dva paketa dionica, jer sam imao povjerenja u tu firmu. To je bila izuzetno dobra firma, imala je dobrog direktora u to vrijeme. U to vrijeme su u nekim hotelima bili i prognanici.

     Elaborat sam predao Fondu  i tada sam im morao objasniti u ime Plave lagune sve detalje elaborata. Pošteno su me  rešetali s mnogo pitanja, kao da branim doktorat. Pitali su me ljudi koji su bili stručnjaci. Neke detalje sam morao i popravljati. Prezentirao sam im i jednu i drugu metodu. Nakon toga je Laguna dobila rješenje.

      S ostatkom dionica se moglo dalje trgovati. Na koncu se za Plavu lagunu, zainteresirao Androniko Lukšić iz Čilea, jer je vidio vrijednost tvrtke. I kupio je dionice. Uložio je prave novce, otkupio je dio dionica i od radnike. To je po meni poštena privatizacija.

      Laguna funkcionira, obnavljaju se hoteli. To je pozitivan primjer privatizacije u kojoj nije bilo ništa kriminalnog.

      To znači da ta metoda nije već u početku bila zamišljena pljačkaški, već s dobrim namjerama.“

Možemo ponoviti riječi iskusnog stručnjaka da je privatizacija  zamišljena s dobrim namjerama.

Ali kada su navalili sa svih strana oni koji su htjeli iskoristiti priliku koja se neće više ukazati sljedećih 500 godina, to je sve bilo teško držati pod kontrolom. 

Modeli protuzakonite pretvorbe

Darko Petričić u svojoj knjizi analizira metodologiju „nepoštene“, a zapravo protuzakonite pretvorbe:

   "Većina sumnjivo obavljenih pretvorbi ..uglavnom su izvršene na dva najuobičajenija načina:

• menadžerskim kreditima,
• otplatom dionica sredstvima poduzeća u pretvorbi.

Na sreću…. oba ova slučaja predviđena su u zakonima o pretvorbi i privatizaciji, tako da primjena zakonskih odluka kod sankcioniranja zloupotreba ne bi trebala biti sporna.

U prvom Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća iz 1991. u članku 8 navodi se kako poduzeće ne može kreditirati kupnju dionica niti jamčiti za kredite koji se uzimaju u tu svrhu:

• kada je poduzeće u pretvorbi bilo jamac samo sebi za kredite kojima se isticao vlasnički udio,
• kada se poduzeće u pretvorbi koristilo kao jamac i opterećivalo hipotekom kako bi njegov vlasnik kupovao druga poduzeća u pretvorbi koristeći prethodni model."

Petričić dalje u knjizi opisuje primjere čestih, nezakonitih „metoda“ pretvorbe. Nažalost, on na pogrešan način koristi pojam poduzetnik, jer likovi koje opisuje jednostavno nisu poduzetnici, već nešto drugo.

 1. Menadžerski krediti (I)

      Onaj, koji je bio zainteresiran za preuzimanje određenog društvenog poduzeća traži kredit od banke za tu svrhu. Hoće li mu banka odobriti kredit ili ne u najvećoj mjeri ovisi o „podobnosti“ kandidata „preuzimača“ ili o političkoj direktivi „odozgo“. Ako se svi elementi poklope, banka odobrava kredit poduzetniku koji u zalog banci daje poduzeće za koje je kredit odobren. Poduzetnik je formalni vlasnik poduzeća i raspolaže svim vlasničkim pravima.

(NAPOMENA – Petričić na pogrešan način koristi pojam poduzetnik)

Otplata manadžerskog  kredita vrši se izravno iz poslovanja poduzeća.

Na taj način može tajkun bez ijedne kune preuzeti poduzeće. U tom slučaju protuzakonito su postupali poduzetnik i banka koja je odobrila menadžerski kredit.

 2. Menadžerski krediti (II)

Proširena verzija menadžerskih kredita malo je kompleksnija, a pokazujte kako se može dvostruko zaraditi….Prilikom preuzimanja poduzeća poduzetnik iskorištava sve pogodnosti i popuste kako bi što jeftinije platio tvrtku (popusti, stara štednja, popusti za gotovinu, kupovanje minimalnog paketa dionica koji osiguravaju vlasništvo…). Nakon što bi poduzetnik preuzeo tvrtku nastavlja se poslovanje poduzeća, ali poduzeće ne plaća dobavljače, ne isplaćuje plaće zaposlenima i ne plaća doprinose. Sredstva poduzetnik zadržava za sebe ili ih izvlači preko svojih privatnih poduzeća preko kojih posluje s preuzetom tvrtkom. Dobavljači blokiraju isporuku, poslovanje se prekida, a radnici završavaju na burzi. Nakon podmirenja najosnovnijih obveza poduzetnik prodaje poduzeće, najčešće zbog atraktivne lokacije, vraća kredit banci, a razliku zadržava. Na taj način je poduzetnik je zaradio dvostruko. Prvo na izvlačenju novca iz poduzeća i drugo na prodaji preuzete tvrtke.

 3. „Torbarenje“

Torbarenje se pokazalo kao efikasna metoda kada je bilo potrebno sakupiti većinski paket dionica, najčešće 51% kako bi poduzetnik mogao preuzeti tvrtku. Jedan dio dionica se u pravilu kupovao od fondova (HFP, Mirovinski…), a ostatak je bio potrebno kupiti od malih dioničara koji su upisali dionice tog poduzeća. Poduzetnikovi „akviziteri“ tada bi obilazili male dioničare i od njih otkupljivali upisane dionice. …Cijena upisane dionice kretala se najčešće od 30-70% po upisanoj dionici, sve dok poduzetnik ne bi sakupio većinski paket. ..Mali dioničari koji bi oklijevali s prodajom izgubili bi sve. …Tu se može govoriti o „pranju novca“, gdje se novac integrira u gospodarstvo, a porijeklo mu može biti iz trgovine drogom, švercom oružjem ili iz „crnih“ državnih fondova i institucija.

 4. Direktori postaju vlasnici

U mnogim poduzećima direktori su preuzimali poduzeća zahvaljujući raspolaganju informacijama koliko je postotaka dionica upisano. Nakon toga bi prisiljavali radnike da upisuju dionice do potrebnog postotka koji su kasnije morali ustupiti direktoru ili menadžmentu pod prijetnjom otkaza. Direktori bi dionice otplaćivali tako da bi si povećali plaću i honorare.

 5. Dokapitalizacija

Dokapitalizacija je model po kojem se moglo preuzeti svako poduzeće koje bi završilo proces pretvorbe vlasništva. Jedini je uvjet bio „dobar odnos“ s Fondom. U slučaju kad bi zaposleni upisali dionica u vrijednosti npr. 60% temeljnog kapitala poduzeća, ostale dionice prenijele bi se na državne fondove. Kupac koji je zakasnio preuzeti poduzeće u prvom krugu to je mogao učiniti naknadno. Uz odobrenje Fonda koji bi mu prethodno prodao svoje dionice, mogao bi dokapitalizirati tvrtku. Temeljni kapital tvrtke se povećao, a zaposlenici u novom temeljnom kapitalu više ne bi participirali sa 60%, već sa 40% ovisno o iznosu dokapitalizacije.

Hrvatska pretvorba je pokazala upravo nakaradne primjere dokapitalizacije gdje se umjesto kapitala u poduzeće ulagala razna roba i sredstva neutvrđenog porijekla i vrijednosti.

6. Stečajni postupak

Ukoliko je neko društveno poduzeće bilo preskupo za preuzimanje standardnim dozvoljenim metodama,…., menadžment koji je bio zainteresiran za preuzimanje vodio je takvu poslovnu politiku da je poduzeće završilo u stečaju. Kupiti poduzeće iz stečaja bilo je puno jeftinije od onog koje normalno posluje.

7. Menadžerski krediti iz osiguranja

Menadžerski kredit iz osiguranja ne razlikuje se jako od klasičnog menadžerskog kredita, jedino je postupak malo drugačiji. …Poduzeće u pretvorbi uplaćuje police životnog osiguranja svojim menadžerima. Police se plaćaju novcem iz tekućeg poslovanja tvrtke. Menadžeri zatim zalažu svoje police životnog osiguranja u banci koja im temeljem toga odobrava kredit koji menadžeri koriste za otplatu dionica.

 8. Pretvaranje fiktivnih potraživanja u ulog

Princip pretvaranja fiktivnog potraživanja u ulog temelji se na isporuci roba i obavljanju usluga po enormnim iznosima…. po cijeni koja višestruko premašuje stvaran iznos kakav je na tržištu. Direktor poduzeća u pretvorbi potpisuje sve isporuke i iznose, ali ne plaća račune. Kad se kroz određeno vrijeme potraživanja privatnog poduzeća popune na zadovoljavajući iznos, privatno poduzeće objavi pretvaranje svojih potraživanja u dionice društvenog poduzeća i postane njego vlasnik.  A direktor bivšeg društvenog poduzeća biva nagrađen za suradnju rukovodećom funkcijom u pretvorenom poduzeću.

9. Interna dokapitalizacija

Ako neko poduzeće košta, na primjer 10 milijuna DEM, 5 milijuna kupuju mali dioničari, a 5 milijuna preuzima država. Ako kupac dolazi iz  kruga poduzeća i „plaća“ 2.5 milijuna DEM, država poklanja kupcu dionica u vrijednosti od 2.5 milijuna. Kupac tako postaje vlasnik dionica koje vrijede 5 milijuna DEM, odnosno 50% tvrtke. Tako je kupljeno pola tvrtke i ako se koristi redovni popust od 20.000 DEM kojeg kupac ima kao mali dioničar, postaje većinski vlasnik poduzeća. Većinski vlasnik ima pravo raspolagati sredstvima poduzeća. Ukoliko je kupovina poduzeća izvršena novčanim putem, novac tada ulazi u tvrtku i odmah izlazi.

Na takav način „internom dokapitalizacijom“ može se i bez ijedne kune postati vlasnikom poduzeća. Dovoljno je da se novac „provuče“ preko računa tvrtke i tvrtka je privatizirana.

 10. Otkup stare devizne štednje

Poduzeće u pretvorbi moglo se preuzeti uz pomoć „stare devizne štednje“. Staru štednju su tajkuni otkupljivali od štediša čiji su depoziti bili blokirani, plaćajući ju od 50% do 50% vrijednosti. Prilikom pretvorbe HFP je priznao puni iznos štednje pa bi odobravao dionice na taj iznos. Starom štednjom moglo se preuzeti poduzeće za manje od 50% vrijednosti, ako su se kombinirali i ostali modeli.

Na taj način se država oslobodila javnog duga, poduzeća su privatizirana, a nije bilo potrebe ni isplatiti štedišama kamatu.

Primjera raznih privatizacija ima mnogo. O jednom primjeru mi je ispričao gospodin koji je radio elaborat za procjenu poduzeća. Poanta priče je na kraju.

        "Napravio sam procjenu, otišao u Fond za privatizaciju, prošao sve što treba. Obranio sam u Fondu to što sam napisao i direktor je  dobio rješenje. Sada je trebalo radnicima objasniti što to znači. Direktor je zakazao zbor radnika i otišao kući, a ja sam ostao. Radnici su sjeli oko mene  i objašnjavao sam im  što je privatizacija i sve ostalo.  I došlo je do toga da oni moraju odlučiti hoće li kupiti dionice ili ne.

Pita mene jedan: „Gospon, je li meni netko garantira da će te dionice vrijediti?“

     Ja mu kažem: „Ne. Nitko vam to ne može garantirati. Vi možete ove dionice kupiti i sve izgubiti. A možete i zaraditi. To ovisi o tome kako će firma funkcionirati. Otiđite kući i razmislite hoćete li prodati kravu i kupiti dionice ili ostati sa svojom kravom i nećete kupiti dionice. To je vaša stvar“.

     Tako sam im ja odgovorio na mnogobrojna pitanja kojima su me rešetali. Pripremim im ugovore u kojima je pisalo koliko tko može kupiti i što trebaju platiti, dobili su  popuste, sve po zakonu. I oni kupe jako puno  dionica, oko 50%. 

I  menadžment je kupio puno.

Pitam direktora: „A kako ćete vi to otplaćivati?“

Međutim, s vremenom, radnici su htjeli dionice prodati, nisu se htjeli zafrkavati s  njima i razmišljati o tome  kako će firma funkcionirati. 

Ja pitam tko će to kupiti. A menadžment kaže: „Mi“.

I kupili su jako puno dionica.

      Firma je bila uspješna, Nijemci su ju spasili, dali su im neke stare strojeve i nastavili su proizvodnju. Radili su, izvozili.

      Novac za kupnju dionica menadžment je dobio na taj način da su s dobavljačima iz inozemstva dogovorili veće cijene, a razliku su im stranci isplaćivati direktno. Koliko god je taj primjer kriminalan, tvornica ipak radi, ljudi su zaposleni.

 Najgori su oni koji su došli do vlasništva na kriminalni način i onda su to sve upropastili."

Menadžersko preuzimanje poduzeća

Jedan od rijetkih stručnjaka koji već godinama piše o društvenim i sociološkim "repovima" hrvatske privatizacije jest dr.sc.Drago Čengić[23] s Instituta Ivo Pilar.  U knjizi[24] Manageri i privatizacija: sociološki aspekti preuzimanja poduzeća piše:

               "Mi polazimo od pretpostavki:  a) da je privatizacija u istočnoeuropskim zemljama najprije „politički projekt“, s višeznačnim implikacijama za gospodarstvo u cjelini; b) da će u „datim pravilima igre“ direktori, gdje je god to moguće, htjeti postati su/vlasnicima svojih dotadašnjih poduzeća, najčešće s cijelom rukovodećom ekipom.

Odlazak u klasično privatno poduzetništvo događa se vjerojatno u izrazito teškim situacijama, kada se procjenjuje da poduzeće nema perspektivu ili je na djelu sukob s novim političkim elitama na vlasti.

     …… Pretpostavljamo da je dio radnika kupovao dionice poduzeća i pod pritiskom rukovodstva poduzeća , kako bi što više dionica poduzeća ostalo u „domaćim rukama“. Direktori su, gdjegod je to bilo moguće, radije htjeli imati za dioničare radnike nego državu. …

…  „Managerski krediti“  za otkup dionica rezultanta su politike države i politike banaka glede tzv. „stare devizne štednje“. Direktori su samo jedna od društveno moćnijih skupina koja je, zahvaljujući svojem položaju u poduzećima, u tome vidjela svoju šansu i iskoristila „staru deviznu štednju“ kao „financijsku polugu“ za preuzimanje poduzeća. …..

…. Do danas nije došlo do brojnih poništenja sklopljenih ugovora o kreditima. Razlog je više nego jasan. U tom procesu za sada su svi,  izuzev radnika, relativno dobro prošli: država je zamijenila javni dug za nekadašnje društveno vlasništvo, banke su u biti riskantna potraživanja od države zamijenila za potraživanja od  novih  vlasnika; i na kraju, manageri su, riskirajući vlastitu imovinu i ugled stekli i stanoviti su/vlasnički status….

………..Naši podaci u cijelosti sugeriraju zaključak da su direktori, nakon razdoblja „samoupravnog socijalizma“ i radnika kao formalnih vlasnika poduzeća, u ovom „vlasničkom međurazdoblju“ zadobili veću, a u nekim poduzećima i neograničenu,  moć u donošenju strateških odluka: pri definiranju ciljeva poduzeća i upravljanja ljudskim potencijalima."

Mašta nema granica

Mnogi menadžeri koji su u tranzicijskim i pretvorbenim godinama došli na čelo državnih poduzeća na tržištu se nisu snalazili, a većinom su pokazali da o restrukturiranju poduzeća koja su trebali provesti nisu imali pojma. Ali kada je trebalo za sebe izvući ogromne novce iz poduzeća, tada su počeli razvijati veliku kreativnost i stalno su izmišljali nove metode. Same koruptivne metode koje su se zasnivale na uzimanju postotaka od ugovorenih poslova spadale su u najčešće aktivnosti za koje nije trebalo puno pameti, osim krajnjeg bezobrazluka. Međutim, „pravi majstori“ su dali mašti maha i izmišljali su postupke koji su zahtijevali i znanje, maštu i organizacijske sposobnosti.  Ali i ti su postupci bili vidljivi „iz aviona“ i svima je bilo zajedničko  „hrabrost“, bezobzirnost i uvjerenje „da nam nitko ništa ne može“.

Jedan prijatelj mi je, dosta davno,  ispričao slučaj iz jednog državnog poduzeća.

           "Menadžment poduzeća je osnovao nekakvo „bezvezno“ poduzeće u vlasništvu matičnog poduzeća i dionice tog poduzeća je mogao kupiti svatko iz poduzeća. Rijetko tko je bio zainteresiran za dionice tog poduzeća, jer su se kupovale dionice ozbiljnih poduzeća. Tada je menadžment kupio gotovo sve dionice tog „bezveznog“ poduzeća, jer je cijena dionica bila jako mala. (Naravno, menadžment je sam odredio cijenu dionica koje su kupili). Nakon toga su jednom odlukom, „jednim potezom pera“ na Sjednicu Uprave poduzeća donijeli odluku da se sav (ogroman)  kapital  poduzeća prenese u to poduzeće. Vrijednost dionica je odletjela „u nebo pod oblake“.

Tada je menadžment prodao sve svoje dionice poduzeću (po cijeni koju su sami odredili). U igri je bio ogroman iznos novaca.

Poslije je u poduzeće došla državna revizija koja je „blagoslovila“ cijelu operaciju i dala svoje mišljenje da je sve u redu.

Ljudi, koji su mi to pričali su plakali, jer su to svi zaposlenici vidjeli i znali za tu operaciju."

Gotovo nisam mogao vjerovati, kada sam to čuo.

Komunistički izvor kapitala za nove kapitaliste

Bez obzira na sve opisane mogućnosti kojima se moglo privatizirati poduzeće s malo novaca ili bez novaca, ipak su u velikoj prednosti bili oni koji su imali novaca. Prosječni „samoupravljači“  nisu u komunizmu mogli steći kapital kojim bi se mogli ubaciti u procese privatizacije, a ipak se pojavio znatan kapital iz „nepoznatih“ izvora  koji se aktivno uključio u privatizaciju poduzeća.  To je kapital koji je famozna „duboka država“ vezana uz UDBA-u i nekadašnje komunističke strukture najprije prije 1990-ih spremila u inozemstvu, a onda kada su počeli procesi privatizacije, s tim kapitalom su ljudi povezani s komunističkim strukturama počeli kupovati poduzeća. Tako su nastali „lijevi, crveni tajkuni“ koji su svi, iako su glumili velike kapitaliste,  redovito podržavali lijeve političke opcije.

O tome se dosta priča, spominje se u knjigama o našem tranzicijskom razdoblju, ali je kod nas napravljeno premalo ozbiljnih istraživanja koja bi s mnogo dokumenata opisala i detaljno osvijetlila te mračne procese. Pogotovo zato što su komunistički arhivi kod nas još uvijek velikim dijelom zapečaćeni i istraživačima nisu dostupni.

Zanimljivo je da je više takvih istraživača u Sloveniji. Jedan od njih je i dr. Rado Pezdir slovenski  ekonomist, publicist i aktivist, predavač na Mednarodnom fakultetu za društvene i poslovne studije u Celju i partner na Institutu za ekonomske raziskave.

Mladi istraživač, dr. Pezdir svoja je istraživanja mogao započeti nakon što je Ljubljana otvorila arhive iz bivših komunističkih vremena. Počeo je proučavati stare veze tragajući za izvorima bogatstva koja su stekli slovenski tajkuni, odnosno tragajući za prvim milijunima koje su stekli slovenski tajkuni. Dr. Pezdir je tvrdio da preko 90% bogataša Slovenije ima „priključak“ na novce iz socijalizma.

Dr. Pezdir je o svojim istraživanjima govorio u Hrvatskoj 2016. i 2017. na nekim manjim TV postajama, te na nekim javnim predavanjima, a kada je u svibnju 2016. došao na HRT, nakon njegovog nastupa naglo je ukinuta emisija u kojoj je nastupio.

U svibnju 2016. godine na Prvom programu Hrvatske televizije (HRT – HTV 1) započela se emitirati  nova emisija o gospodarstvu – „Javna ponuda“. Emisiju su vodili i uređivali Vedran Kukavica i Dajana Šošić. Emisija, u kojoj je nastupio slovenski istraživač dr. Rado Pezdir,  pozornost je privukla temom o povezanosti hrvatske UDBA-e i današnjih hrvatskih tajkuna.

        “Što je pronašao u dokumentima bivše Službe državne sigurnosti? Imaju li neki naši uglednici dulju poslovnu karijeru od one u koju se sami zaklinju? Je li dosta sve počelo 1991.? Je li ikada završilo ono što se zbivalo prije?”, pitali su se voditelji u uvodom dijelu HRT-ove emisije “Javna ponuda”.

U emisiji  se spominjala obitelj Tedeschi, Vanja Špiljak, Vojko Santrić, INA, Velebit, šverc cigareta i heroina za UDBA-u, te offshore tvrtke pod pokroviteljstvom Komunističke partije i UDBA-e.

        “Nijedna priča nije holivudska priča o uspjehu. Priča je vrlo slična kod svih; pokrenete mješovitu tvrtku u inozemstvu koja vuče lock do offshora i tamo nestaje novac, a taj se novac kasnije vraća u jugoslavensku ekonomiju. Naravno, poslije tranzicije 1990-ih još više“, rekao je dr. sc. Pezdir.

Emisija Javna ponuda o kojoj je nastupio dr. Rado Pezdir i govorio o vezi UDBA-e i današnjih tajkuna (Snimka zaslona)

(Izvor: Kako je hrvatska Udba i današnji tajkuni stjecala prve milijune - YouTube)

Uz ostalo, Pezdir je spomenuo je da je 1987. jedna luksemburška tvrtka “dala početni kapital uz inicijativu Hrvatske partije da se u Miljama, mjestu do Trsta, ustanovi tvrtka koja se zvala Rotten Trst. Zašto je ta tvrtka interesantna? Zato jer su je ustanovili otac i sin  jedne današnje moćne tajkunske obitelji iz Hrvatske."

Naravno oni negiraju da su svoj prvi poslovni novac dobili od strane offshore poduzeća na ideju Partije. Pezdir je pokazao dokument „Državne varnosti“ (UDBA-e) od 13.3.1987. koji potvrđuju njegovu izjavu.

Dijelovi dopisa Državne varnosti (sigurnosti) o osnivanju talijanskog poduzeća Rotten Trst, 1987.

Na dnu dopisa su navedene osobe (budući hrvatski tajkuni) koji su osnovali poduzeće-nije prikazano.

(Izvor slike: Kako je hrvatska Udba današnji tajkuni stjecala prve milijune - YouTube, snimak zaslona)

Prijevod:

INFORMACIJA - DOPIS

Predmet: ITALIJANSKA FIRMA ROTTEN TRST - NALAZI

Pezdir je govorio i o riječkim poduzećima koja su bila glavni logističari za državni šverc u dogovoru s talijanskom mafijom. „Švercale su se cigarete, zlato, heroin…”, nabrajao je dr. Pezdir.

HRT je ubrzo u potpunosti povukao emisiju „Javna ponuda“ iz distribucije. Na službenom portalu HRT-a objavljeno je 27.6.2016. godine,  pola sata prije emitiranja emisije koja se bavila brzorastućim Prvim plinarskim društvom (PPD-om), da su emisiju o gospodarstvu „Javna ponuda“ koju je uređivao Vedran Kukavica skinuli s programa “zbog razine profesionalnoga standarda nedostatne za prikazivanje na javnome medijskom servisu”.

O malverzacijama koje je izvodila UDBA pisao je 2009. i novinar Denis Kuljiš. On je napisao:

      „U Luganu je bilo sjedište jugoslavenske Vojne obavještajne službe, preko kojega je Santrić, (“čuveni splitski udbaš”) prodavao naftu zagrebačkoj INA-i“

Večernji list 18.09.2011 u članku o jahti „Malo vitra“ piše da je prvi vlasnik jahte bio “pokojni Vojko Santrić, biznismen i vlasnik tvrtke Bemex u Švicarskoj, kojeg su u Hrvatskog prozivali da je početkom 90-ih bio suradnik KOS-a te da je novac komunističkih tajnih službi oprao i reinvestirao preko svoje tvrtke”.

(Izvor: Prisjetimo se kako su UDBA i tajkuni stjecali prve milijune: INA... - zašto je ugašena HRT-ova emisija koja je načela tu temu? – narod.hr

Na jednoj drugoj televiziji Pezdir je rekao:

        „Naišao sam na dokumente o ilegalnoj trgovini Udbe i tamo je vidljivo da su svi centri Udbe zasebno otvarali svoje račune u Švicarskoj, ako dođe do rata i slično.“

Tajkunska privatizacija

Sada se trebamo samo sjetiti da je osnovni intelektualni i „znanstveni“ temelj za privatizaciju svega kod nas (a i u drugim zemljama)  bila „mudra“ teza: “Država je loš gospodar pa sve moramo što prije privatizirati“. Naravno, i ona druga: „Europa to očekuje od nas.“ I to je u onom tranzicijskom razdoblju, kada smo se što prije htjeli riješiti komunističkog nasljeđa, svima djelovalo samo po sebi razumljivo, jako pozitivno. I to je bilo je opravdanje da se sve počne privatizirani bez ikakvih kriterija i bez ikakve odgovornosti prema ovome društvu i budućnosti ovog društva.

Naravno, kod toga se nije shvatila (ili se nikada nije naučila) jednostavna činjenica da „država jest loš gospodar“, ali da je „neobrazovan, pohlepan vlasnik i nesposoban  menadžer još gori gospodar“. Osnovna teza temeljila se i na još glupljoj pretpostavci da netko samim time što postane vlasnik dobiva i pamet za upravljanje tim vlasništvom.

Kod toga se zažmirilo na činjenicu da nakon izlaska iz komunizma nitko nije imao novaca, jer se  u tom sustavu nismo mogli obogatiti (na pošten način).

Osnovna značajka ubrzane privatizacije (u svim postkomunističkim zemljama od Rusije do Hrvatske), koju možemo nazvati i tajkunska privatizacija je mogućnost da netko tko „nema niti novaca, niti znanja“ postane vlasnik poduzeća. Možemo biti ogorčeni onim što se kod nas događalo, ali ono što se događalo u Rusiji, što su izvodili njihovi oligarsi,  to je bilo stravično, izvan svake pameti.

Budući da novi vlasnici nisu imali znanja za upravljanje tim novostečenim vlasništvima, ta privatizirana poduzeća su vrlo često poslovno propala, a još češće su novi vlasnici otpustili radnike i prodali nekretnine.

Ocjenu tih procesa dao je dr. Goran Marić u svojoj knjizi:

            "Dok je predsjednik Tuđman bio zauzet Domovinskim ratom i oslobađanjem zemlje, a stotine tisuća hrvatskih mladića mobilizirano u obrani Hrvatske, šačica smišljeno raspoređenih iz komunističke konstelacije, nepovratno je, svjetlosnom brzinom,  uzela za sebe ono što joj nikako nije pripadalo."

Svi tajkuni, oligarsi i ostali bogataši koji su nastali „preko noći“ u  nekadašnjim komunističkim državama, uključujući i Hrvatsku, imaju nekoliko zajedničkih karakteristika:

1. obogatili su se kroz privatizacijske procese tako da su preuzeli kapital koji je stvorila država,
2. nijedan od njih nije izmislio nešto novo;
3. nisu unaprijedili nešto postojeće
4. nisu stvorili nikakvu novu vrijednost,
5. mnogi od njih su upropastili poduzeća koja su privatizirali

Zato su oni „uzetnici“, kao što ih je lijepo opisao gospodin Josip Baotić, a ne poduzetnici.

Pravu snagu hrvatskog gospodarstva  stvaraju poduzetnici, jer su to ljudi koji su stvorili poduzeća na temelju svoje poduzetničke ideje, često i neke inovacije, krenuli su „od nule“ i stvaraju nove vrijednosti.

Nemoć da se riješe uočeni problemi

Provođenje privatizacije je izazivalo revolt među stanovništvo i naravno da je Hrvatska Vlada na to reagirala. O tome u svojoj knjizi[25] piše Drago Krpina[26], jedan od osnivača HDZ-a i aktivan političar u to vrijeme:

          "Jedno od prvih političkih obećanja kako će se stati na kraj svim onim negativnim pojavama u društvu koje su stvarale neraspoloženje prema hrvatskoj vlasti odnosno prema HDZ-u bila je sjednica Vlade 17. veljače, još davne 1993. kojom je predsjedao predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman. …

       Zaključci doneseni na toj sjednici bili su vrlo obećavajući. Njihov je sadržaj pokazao da hrvatska vlast prepoznaje negativne pojave u društvu koje najviše pridonose neraspoloženju hrvatskih građana prema hrvatskoj vlasti i koje dovode u pitanje nacionalnu sigurnost i ostvarivanje temeljnih nacionalnih i državnih interesa. ….Nažalost, izostala je  politička volja da se ovi zaključci pretoče u život i da se tako postave čvrsti temelji trajnog povjerenja hrvatskih građana u državne institucije.

 …citat iz izvješća Vlade u ožujku 1993. godine:

         „Koriste se najprepredenije metode u izigravanju propisa, tobože iskazivanje gubitaka poduzeća radi izazivanja stečajnog postupka te kasnije otkupa po nerealno niskim cijenama, zloupotrebe kod procjene vrijednosti poduzeća pri otkupu, prebacivanje novčanih sredstava pod vidom izmirenja fiktivnih novčanih dugovanja, te kasnijeg korištenja sredstava za otkup dionica poduzeća, makinacije pri otkupu dionica poduzeća za obročnu otplatu, zloupotreba polica osiguranja menadžera za ishođenje kredita kojima se otkupljuju dionice i drugo.“

Nažalost, nakon što su izašli iz Predsjednikova ureda volja i sposobnost da se uočeni problemi riješe odmah je splasnula.

Drago Krpina dalje opisuje:

       "Od privatizacije se očekivalo da će u osiromašena poduzeća donijeti svježi kapital, nove tehnologije i bolji način upravljanja. Na žalost, u mnogim slučajevima to se nije dogodilo. Štoviše, uslijedili su u nemalom broju slučajeva upravo obrnuti procesi. Kao glavni nedostatak u procesu privatizacije pokazalo se, što nije bilo teško predvidjeti, da ne postoji domaći kapital koji bi procesom privatizacije bio unesen u tvrtke. S druge strane, strani kapital bio je previše bojažljiv i oprezan, a dolazio je na „kapaljku“. U hrvatskom slučaju dodatni je razlog izostanku stranog kapitala, bio, dakako,  rat.

      Ono najgore što se u hrvatskom slučaju privatizacije dogodilo jest dekapitalizacija tvrtki koju su provodili novi vlasnici. Naime, budući da nisu imali vlastita kapitala za kupnju tih tvrtki, zaduživali su se kod banaka i udjele od fondova kupovali na otplatu. Iako je to zakonom bilo zabranjeno iz poduzeća kojeg su postali vlasnici zaduživši se kod banaka i fondova, počeli su nemilice isisavati novac kojim su nastojali otplaćivati vlastite kredite.  Tako se dogodilo da je i ono malo akumulacije koja je u poduzećima postojala i koja je trebala biti potrošena za tehnološku obnovu, nove proizvode, tržište, nova radna mjesta i slično, izvučeno iz poduzeća radi otplate dugova njihovih vlasnika. Novim vlasnicima za podmirivanje njihovih obveza prema fondovima i bankama nije bio dovoljan novac koji su mogli izvući iz prvog poduzeća koje su kupili. To ih je motiviralo da kupe još jedno, pa još jedno, pa još jedno poduzeće. Gomilanje poduzeća u vlasništvu jednog poduzetnika (tajkuna) u prvo je vrijeme stvaralo iluziju nevjerojatno brzog gospodarskog rasta novih kapitalista. Riječ je zapravo bila o tomu da su oni zajedno s tvrtkama koje su kupili i iz njih isisavali novac, tonuli sve dublje u živo blato pogrešnog upravljanja, dugova, nelikvidnosti i tehnološke zaostalosti.     

       Pogubnu bit tog procesa najpreciznije je, možda i nesvjesno, prije nekoliko godina opisao glasoviti M. Kutle ustvrdivši: „Moj je posao kao vožnja bicikla: ako stanem, padam“. Dakle, dok je god on mogao kupiti „još jedno“ poduzeće, pedale toga tajkunskog bicikla okretale su se naprijed. No vozač se nije brinuo o tomu što će se dogoditi, kada ne bude „još jednog“ poduzeća koje će se moći kupiti. …U jednom trenutku, kada više nije bilo moguće kupiti „još jedno“ poduzeće i iz njega isisati novac, pedale tajkunskog bicikla počele su se svom silinom okretati unazad – lomeći i vozačeve noge i tvrtke i radna mjesta zaposlenih, ali i nažalost i povjerenje radnika i građana u HDZ."

Apsurd novokapitalističkog gospodarstva

Kada proučavamo što se događalo s gospodarstvom tijekom tridesetak godina, trebamo usporediti naša očekivanja s onim što je ostvareno i analizirati što se i zašto se to dogodilo.

Komunizam je propao, pored ostalog, zato:

• jer je komunističko gospodarstvo bilo loše, neučinkovito, mnogo lošije od kapitalističkog.
• jer su kapitalistička poduzeća inovativnija, mnogo ulažu u razvoj, zapadni znanstvenici ostvaruju mnogo bolje rezultate, imaju mnogo više patenata, imaju mnogo konkurentnije proizvode kojima pobjeđuju na tržištu,
• jer su komunistička poduzeća bila birokratizirana, uništavala su inicijativu, nisu poticala inovacije i nisu se mogla natjecati na tržištu s kapitalističkim poduzećima,
• jer su komunistička poduzeća u većini slučajeva vodili politički postavljeni direktori koji nisu imali niti znanja niti sposobnosti za vođenje poduzeća,
• jer su u komunističkim poduzećima glavnu riječ vodili Komunistička partija i njezina organizacija koja je predstavljala paralelnu vlast u poduzeću

U komunizmu smo,  gdje smo mogli ismijavali (javno ili tajno) samoupravljanje, radničke savjete, komunističke direktore, jer smo bili uvjereni da to sve uništava gospodarstvo i da je zbog toga naš standard mnogo niži od standarda ljudi na Zapadu. I naravno, kada smo se riješili komunizma, komunističkih direktora i Partije, kada smo ušli u kapitalizam svi smo očekivali da će sada naše gospodarstvo naglo biti bolje, „krenuti naprijed“, postati uspješno, izvozno konkurentno, profitabilno, što će drastično povećati naš standard, kvalitetu života. Vlasnici će znati cijeniti sposobne ljude i htjeti će ih dobro platiti, eliminirati će se negativna kadrovska selekcija, itd., itd. 

Naša naivna društvena očekivanja (opisana u jednom znanstvenom radu 1999.) vezana uz proces privatizacije bila su:

• porast gospodarske djelotvornosti,
• postizanje društvene pravednosti - održanje društvene solidarnosti,
• prikupljanje sredstava potrebnih za obnovu,
• uvođenje stranog kapitala

 I što se dogodilo?

Zapravo, ništa se od svega toga se što smo očekivali, nije dogodilo. A dogodilo se ono što ni u snu nismo mogli očekivati:

• gospodarstvo je danas loše, industrija je uništena, izvoz je čak manji nego u komunizmu, (pokrivenost uvoza izvozom u 1976. bila je 66,2%, a u 2009., 49,5%, te je povećana za 2,2 posto u odnosu na 2005. kad je iznosila 47,3%, što je većim dijelom rezultat smanjenog uvoza),
• gospodarstvo  u cjelini uopće nije učinkovitije od nekadašnjeg komunističkog. (Iako imamo i odlične primjere poduzeća koja su nekada imala i 1000 zaposlenih, sada imaju 200 i uspješno posluju, uz mnogo veću produktivnost i mnogo veći prihod nego prije),

• odnosi među ljudima u većini poduzeća su mnogo gori, ljudi su mnogo nezadovoljniji,
• ima mnogo nezaposlenih,
• mladi se iseljavaju,
• vlada još gora negativna kadrovska selekcija u društvu,
• nadzorni odbori su gori od nekadašnjih radničkih savjeta, pa su državna poduzeća bez ikakvog stvarnog nadzora. Nekada su u radničkim savjetima bili i nestručni ljudi, ali su barem bili zainteresirani za poduzeće u kojima su radili. Sada su u nadzornim odborima još nestručniji ljudi, ali koji su potpuno nezainteresirani za poduzeće koje nadziru. Zanima ih samo lova koju dobivaju za „rad“ u tim nadzornim odborima.
• u većini poduzeća se uopće ne potiču inovacije, a u rijetkim slučajevima razvoj,
• na području razvoja novih proizvoda rezultati su katastrofalni u odnosu na komunističko razdoblje. U komunističkom razdoblju Končar je proizveo najveće generatore na svijetu, Pliva je stvorila Sumamed, a Podravka Vegetu, prof.dr.Vojislav Bego na području elektrotehnike došao je do znanstvenih otkrića svjetskih razmjera. Danas to izgleda kao nešto potpuno nevjerojatno.

Goran Marić je u svojoj knjizi usporedio proklamirane ciljeve iz Zakona o privatizacije s onim što je ostvareno.

 "A koji su stvarni učinci jedinstvenog hrvatskog modela privatizacije:

• gospodarski rast kontinuirano sporiji od rasta državne potrošnje,
• sedma godina recesije,
• umjesto novozaposlenih, 300.000 otpuštenih,
• umjesto tehnološke modernizacije, potpuno uništenje industrije i smanjenje proizvodnje,
• umjesto novih vještina učinkovitih menadžera imali smo uglavnom stečajne menadžere,
• umjesto ukidanja subvencija imali smo rast državnih potpora,
• umjesto predviđenog smanjenja, javni dug povećan za nevjerojatnih 44 milijarde eura.

A o konačnom rezultatu tog, u svim istočnoeuropskim zemljama,  prevladavajućeg koncepta privatizacije dr. Goran Marić je u svojoj knjizi[27] napisao:

       " Ali u praksi „Washingtonski eliksir ekonomskog života“, u svim ekonomijama država koje su ga dosljedno provodile, doživio je slom.

      Tako je i Rusija bila prihvatila te preporuke; privatizirala i liberalizirala gospodarstvo, ostvarila relativnu financijsku stabilnost i istodobno prepolovila ekonomsku aktivnost. Tek dolaskom vlade Jevgenija Primakova, a potom i Vladimira Putina, Rusija napušta program radikalnih ekonomskih reformi uvedenih pod pritiskom MMF-a i Svjetske banke.

     Svjetska ekonomska praksa na velikom broju primjera potvrdila je neučinkovitost i infertilnost tih „deset zapovjedi“ iz programa suvremenog ekonomskog neokolonijalizma.

     ….., dok je Poljska doživjela gospodarski procvat tek nakon što je napustila model tržišnog fundamentalizma  i prihvatila dugoročni model tržišnih reformi iz programa „Strategija za Poljsku“ kojeg je izradio profesor Kolodko[28]."

Broji li netko žrtve

Došlo je vrijeme u kojem se s mnogim svojim znancima uglavnom srećem na sprovodima. Naravno, oduvijek ljudi odlaze i opraštamo se od njih na grobljima, ali sada mi se čini da ljudi  odlaze premladi, da tih smrti ima mnogo i da moraju biti na direktan ili indirektan način povezane sa strašnim stresovima koje smo proživjeli u zadnjih tridesetak godina. Nitko od nas nije „od željeza“ i šokovi koje smo doživjeli zbog raspada poduzeća, stečajeva, odlazaka na burzu, rata, privatizacije, financijske krize, poslovne neizvjesnosti, COVID-a, potresa, nepravdi koje viđamo svaki dan, moraju imati posljedice na naše zdravlje.

Sve što smo proživjeli to nije „za žive ljude“, izjeda nas svakodnevno i svako malo „netko pukne“. Govori se o posttraumatskom sindromu branitelja, ali nitko ne govori o posttraumatskom stresnom sindromu poduzetnika i svih onih mnogobrojnih ljudi koji su u ovom tranzicijskom razdoblju prelaska iz komunizma u kapitalizam postali žrtve.   

Kada se 1990. godine „rušio“ KONČAR, uz svakodnevne štrajkove, stečajeve, mnogobrojne liste tehnološkog viška,  kada je tisuće ljudi od portira do doktora znanosti odlazilo na burzu,  svi smo bili pod stresom, imali smo grčeve u želucu i nismo spavali po noći od briga i straha od neizvjesne budućnosti. Netko mi je tada rekao da je korisno uzeti nekakve tablete, persen.  Kada sam došao u ljekarnicu kraj Končara, „apotekarica“ mi je rekla: „Ne mogu toliko tih tableta nabaviti koliko ih vi Končarevci  kupujete“. Naravno od tih tableta nije bilo nikakve koristi, jer imaju djelovanje na razini bronhi bombona.  Ali to govori o masovnom stresu koji smo svi proživljavali i koji nam je uništavao zdravlje.

 A to, naravno, nikoga nije zanimalo.

Takve agonije proživljavala su 1990-tih godina mnoga poduzeća i mnogi ljudi u Hrvatskoj, a mnogi ih proživljavaju i danas. Ljudi koji gube posao doživljavaju  strašne drame i šokove. Ne puno manji stres, ali svakodnevan,  proživljavaju  i ljudi koji su zadržali posao, ali moraju gledati mnogobrojne nesposobne i neodgovorne ljude (a mnogi su prave ništarije) koji su zavladali poduzećima i svakodnevno ih uništavaju.

Osjećaj nemoći i svakodnevne nepravde uništava ljude.

Nakon što sam se počeo baviti poduzetništvom, bio sam svjedok drama koje proživljavaju poduzetnici. Nije jednostavno živjeti i poslovati u našem društvu, stalno doživljavati prevare, gubiti poslove zbog nečijih prljavih aktivnosti, zbog kriminalnih radnji i „gangstera“ koji vladaju, koji ne plaćaju, zbog namještenih natječaja. Dosta kolega je oboljelo, imaju problema sa srcem, dobili su šećer. Znam poduzetnika i vrhunske stručnjake koji to nisu mogli izdržati i pronalazili su izlaz u alkoholu.

U želji da  potaknem stručnjake da se o tom problemu počne ozbiljno govoriti nazvao sam jednog poznatog psihijatra i pitao ga: „Jeste li vi svjesni dubine tog problema, provodite li istraživanja? Imate li podatke o vezi između stresa što ga  poduzetnici, ali i ostali  ljudi,  proživljavaju u sadašnjem tranzicijskom vremenu i alkoholizma, te ostalih bolesti, od srčanog i moždanog udara  do karcinoma“.  On mi je rekao da se time ne bavi, jer ima svog posla preko glave. I ponudio mi neke članke o stanju u Americi. Rekao sam mu da me Amerika uopće ne zanima, jer  me zanimaju problemi u našem  društvu koje oko sebe vidim svaki dan.

Dok takvi problemi naše stručnjake baš i ne zanimaju, u tjedniku Fokusu od 20. ožujka 2009. pročitao sam zanimljiv članak o istraživanju što su ga  proveli znanstvenici David Stuckler, Lawrence King, Martin McKee s Cambridgea i Oxforda i objavili u siječnju 2009. pod nazivom „Mass privatisation and the post-communist mortality crisis: a cross-national analysis“ u vodećem medicinskom časopisu Lancet iz Londona. Analizirali su smrtnost radno sposobnih  muškaraca  (15 do 59 godina) u postkomunističkim zemljama Istočne Europe i bivših sovjetskih republika u razdoblju od 1989 do 2002. godine.

Utvrdili su da privatizacija koja se u to vrijeme provodila nije samo uništila gospodarstvo, ona je uništila i zdravlje ljudi. Razdoblje brze i masovne privatizacije u postkomunističkim zemljama preklapa s rastom razine smrtnosti. Zaključili su da je  „masovna privatizacija u postkomunističkim država nešto što ubija u doslovnom smislu“. U uvodu autori znanstvenog rada pišu:

         „Tranzicija od komunizma u kapitalizam u Europi i u središnjoj Aziji za vrijeme ranih i srednjih 1990-tih imala je razarajuće posljedice na zdravlje: UNICEF pripisuje tranziciji 3 milijuna preranih smrti. Razvojni program Ujedinjenih naroda procjenjuje da je preko 10 milijuna muškaraca nestalo zahvaljujući promjenama sustava. I nakon više od 15 godina od početka tranzicije samo je malo više od polovice ex-komunističkih zemalja povratilo svoje razine životnog vijeka koje su imale prije tranzicije.“

Istraživanje Stucklera i suradnika pokazalo je šokantan učinak privatizacije na stopu smrtnosti muških odraslih osoba u razdoblju 1989.-2002. godine. U mnogim postkomunističkim zemljama prosječni životni vijek stanovništva je skraćen. U Rusiji, u kojoj je privatizacija provedena na najradikalniji način,  u jeku rasprodaje i uništavanja poduzeća, kada je ogroman broj ljudi ostao bez posla,  razina smrtnosti među radno sposobnim stanovništvom bila je najveća, a u tom razdoblju, od 1991. do 1994. prosječan životni vijek je skraćen gotovo 6 godina, sa 64 na 58 godina.

U zemljama bivšeg Sovjetskog saveza stopa smrtnosti je povećana za 13.5%, a prosjek svih zemalja povećanje za 12.8%. Vrhunac povećanja smrtnosti za sve zemlje bio je 15.9% u razdoblju između 1991. i 1994., kada je dosegnut vrhunac te crne statistike. Te godine je u Rusiji privatizirano 112.625 državnih poduzeća (50% svih državnih poduzeća) i stopa smrtnosti je imala vrhunac. Za to je vrijeme u Bjelorusiji, koja je krenula s mnogo sporijom privatizacijom, privatizirano samo 651 poduzeće, što je manje od 10% poduzeća iz državnog sektora.  Treba istaknuti da je stopa smrtnosti u Bjelorusiji za to vrijeme bila gotovo dva puta manja nego u Rusiji.

 U svezi tog autori donose još jedan zaključak:

       „Iako masovna privatizacija može biti opravdana poboljšanim ekonomskim rastom s čim je povezano smanjenje stope smrtnosti, čak i dvostruko povećanje GDP-a po glavi stanovnika ne bi bilo dovoljno da  neutralizira povećanje stope smrtnosti zbog masovne privatizacije.“

Pitali su se zašto su u pojedinim državama, kao što su Rusija i Kazahstan, ti potresi izazvali veću smrtnost nego u drugima, primjerice u Sloveniji? Stuckler i suradnici uzroke toga nalaze u stresu. Rušenje nekog socijalnog ustroja, gubitak posla i ostali šokovi izaziva šokove i stres. A taj je stres  veći kod država koje su „sprintale“ u kapitalizam, ne misleći na posljedice, nego kod od onih koje su to obavljale sporije i opreznije.

Povećanje smrtnosti vezano je u velikoj mjeri sa stopom nezaposlenosti muškaraca koja je masovnom privatizacijom u tim zemljama povećana u svim bivšim komunističkim zemljama i za 56.3%, a u zemljama iz bivšeg  Sovjetskog saveza i za 61.1%.

Veza između povećanja smrtnosti i nezaposlenosti bila je dva puta jača u zemljama s masovnom privatizacijom u odnosu na zemlje koje nisu imale masovnu privatizaciju.

Po mom mišljenju  kada se analizira povećanje smrtnosti treba uzeti u obzir i činjenicu da stres ne ubija momentalno kao „automobilska nesreća“, već djeluje i polagano „kao radijacija“. Zato se prave posljedice stresa na zdravlje mogu očekivati i nakon desetak godina.

Stuckler i suradnici su istraživali i vezu povećane smrtnosti i uključenost stanovništva u razne društvene organizacije i društvene mreže. Utvrdili su da su manje stradale države s razvijenim socijalnim mrežama, npr. crkvama ili nekim profesionalnim i društvenim organizacijama. Tu tezu autori drže svojim glavnim otkrićem.

       „Poljaci su dobro prebrodili postkomunističko prijelazno razdoblje, jer se svake nedjelje susreću u crkvi“., kaže prof. McKee. Tamo gdje je više od 45% populacije član u najmanje jednoj društvenoj organizaciji, uočili su da  privatizacija nije značajnije povezana s povećanom stopom smrtnosti.

O svim tim brojkama možda možemo i diskutirati, ali trendovi i međusobne veze privatizacije,  povećanog stresa koji ljudi masovno proživljavaju i smrtnosti, su nepobitne.

U svom istraživanju Stuckler, King i Mckee kritizirali su Jeffreya Sachsa, savjetnika za provođenje „šok terapije“ kroz ubrzanu privatizaciju u mnogim postkomunističkim zemljama. Ta „terapija“ je donijela mnogo zla postkomunističkim zemljama, uključujući i Hrvatsku. Propovijedao je, a političari, znanstvenici i obični ljudi i kod nas i u drugim postkomunističkim zemljama su ga sa strahopoštovanjem slušali. Glavna parola bila mu je: „Ubrzanje privatizacije, najvažnija je zadaća  ekonomske politike koja stoji pred Istočnom Europom“.

U to se nitko nije usudio posumnjati.

O tome je pisao i dr.Slaven Letica u knjizi „Obećana zemlja“:

       „Pomisao da se jedna komunistička privreda i država može ekonomski ozdraviti monetarističkim trikovima ne začuđuje kada je u pitanju 'inženjerska svijest' Ante Markovića. Čitava armija obrazovanih, profesionalnih ekonomista (od nadahnutog Dražena Kalogjere do uljuđenog Ante Čičin-Šaina) također je mjesecima vjerovala u Sachsove iscjeliteljske recepte.“

Jeffrey Sachs, provoditelj „monetarističke recepture MMF-a“, otišao je, na njega se pomalo i zaboravilo, a posljedice tih njegovih neodgovornih sugestija i „šok terapija“ sve tranzicijske zemlje osjećati će desetljećima. I sada se mi svi međusobno optužujemo zbog posljedica privatizacije. A da se samo netko u to vrijeme usudio posumnjati u ispravnost teorije „ubrzane privatizacije“, javno bi ga žigosali, ismijali i „spalili na lomači liberalne slobodoumne javnosti“.

Na Svjetski dan zdravlja 7. travnja 2009. objavljeni su kod nas zabrinjavajući podaci o bolesti hrvatskih stanovnika. Srčani ili moždani udar razlog je svakog drugog smrtnog slučaja u Hrvatskoj, a neka zloćudna bolest uzrokuje svaki četvrti smrtni slučaj. Osim toga životni vijek Hrvata je za 4 godine kraći od  života Austrijanca. Jedan naš ugledan liječnik je komentirao da su važni „umjerena prehrana, nepušenje i manje alkohola“.  Ispada da su si Hrvati sami krivi, jer se  „neumjereno  prežderavaju i uživaju u raznim porocima kao što su pušenje i alkohol“.  Taj ugledan liječnik uopće nije pomislio da bi možda uzrok bio u „bolesnom društvu“ u kojem živimo i u kojem je vrlo teško ostati zdrav. I on, vjerojatno, čeka istraživanje s Cambridgea koje će nam objasniti što se to kod nas događa.

Ono što je najstrašnije to je krajnja bešćutnost što ju cijelo društvo pokazuje prema tim problemima. Kao što se bešćutno odnosi prema uništavanju kapitala društva, najvrjednijih poduzeća,  tako se bešćutno odnosi i prema najvećoj vrijednosti bilo kojeg društva, a to su ljudi. 

U ljudima je ugrađen osjećaj za vrijednosti  pravde i morala, razlikovanje dobra i zla. Društvo koje te vrijednosti ne čuva, u kojem je nepravda nešto normalno, takvo društvo razara svoje ljude.

Da bi „iz ničega“ nastali razni novopečeni milijarderi i da bi se popunile vile pod zagrebačkim Sljemenom, mnogo ljudi je platilo svojim zdravljem i svojom nesrećom.

Zar u ovom bešćutnom vremenu to nikoga ne brine?

Prijelomna 1990. godina prikazana u Vjesniku i Večernjem listu

U lipnju 2018. godine otišao sam u NSK (Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu) prelistati izdanja Vjesnika i Večernjeg lista iz 1990. godine, jer sam htio vidjeti kako su mediji u Hrvatskoj pratili turbulentna zbivanja u Končaru. U 1990. godini hrvatsko gospodarstvo je prolazilo kroz nevjerojatno teško i bolno razdoblje, prelazilo je iz komunističkog u tržno gospodarstvo, događali su se lomovi i promjene kakvih do tada nije bilo u povijesti čovječanstva. Nije bilo nikakvih uputa i recepata ili knjiga koje bi pomogle u tome i moglo bi se očekivati da će novine biti pune različitih analiza, prijedloga, znanstvenih promišljanja, analiza tuđih iskustava što bi sve pomoglo u izboru najboljih procesa privatizacije i stvaranja novog tržnog gospodarstva.  Moglo se očekivati da će se u novinama  pomno pratiti dramatska zbivanja u našim poduzećima, kada su tisuće naših ljudi ostajali bez posla. Neugodno sam se iznenadio, jer nešto takvo u vodećim tadašnjim dnevnim novinama nisam mogao naći. Nisam našao niti u posebnom prilogu, „Panorama subotom“  koji je izlazio u Vjesniku subotom, s većim tekstovima o raznim temama, ali su se najviše bavili temama iz kulture i vanjske politike. Novinari koji su cijeli svoj radni vijek pisali u okvirima pravila komunističkog društva nisu uopće razumjeli što se u gospodarstvu i društvu događalo.

Bavili su se raspadom Jugoslavije i političkim događajima u Hrvatskoj, a više su ih zanimali problemi Kosova, štrajk u „Fočatransu“ nego ono što se događalo i zašto se to događalo u Končaru i ostalim našim poduzećima. Našao sam nekoliko članaka o štrajkovima hrvatskih metalaca, propadanju obrtnika i gubicima poduzeća, napisanih kao više-manje korektne informacije, ali bez nekih  dubljih analiza.

U Vjesniku od  9.rujna 1990. godine našao sam vrlo kratku informaciju o završenom trodnevnom „Savjetovanju o gospodarskom razvoju Hrvatske“ koje je održano u Opatiji. Raspravljalo se i o razvoju „male privrede“, odnosno o poduzetništvu o čemu je govorio resorni ministar u Vladi RH dr. Zvonimir Medvedović. Vjerujem da se tijekom tri dana moglo čuti mnogo zanimljivih predavanja i rasprava o temama od velike važnosti za razvoj novog hrvatskog gospodarstva. Ali osim ove kratke informacije nisam našao u novinama niti jedan tekst koji bi detaljnije i ozbiljnije prenio sadržaj tog savjetovanja.

Kratka informacija o Savjetovanju u Vjesniku od 9.9.1990. godine.

(Izvor slike: arhiva NSK, 28.6.2018. godine)

U Vjesniku od 5. prosinca 1990. godine obavljen je članak o najavljenom štrajku metalaca u organizaciji Samostalnog sindikata metalaca Hrvatske. U članku su istaknute osnovne dvojbe vezane uz taj štrajk organiziran u tek stvorenoj novoj državi. Postavljalo se pitanje je li to politički štrajk i uvertira u rušenje vlade ili je to socijalni štrajk, jer su radnici zarađivali 2100 dinara čime si nisu mogli platiti kruh, mlijeko, struju, a nitko im nije najavljivao da će im uskoro biti bolje.  A isto tako nije bilo jasno tko se, zbog čega i s kakvim dugoročnim namjerama stavio na čelo štrajka.

Metalci su tražili moratorij na stečajeve dok se radnicima ne osigura novi posao ili materijalna sigurnost od 400 DEM, najnižu plaću za metalce od 600 DEM, smanjenje poreza i doprinosa na razinu iz 1989. godine, te 40-satno radno vrijeme.

Članak u Vjesniku od 5.12.1990. godine, o štrajku metalaca.

(Izvor slike: arhiva NSK, 28.6.2018. godine)

U Zagrebu koji je nekada bio jako industrijsko središte većina industrijskih poduzeća, ali i ostalih prolazila su teška razdoblja.  Do 31. listopada 1990. godine 160 zagrebačkih poduzeća s više od 48.000 zaposlenih nije plaćalo svoje pristigle račune. A dugovanja su im prošla ukupno 506 milijuna dinara. Podneseno je 27 prijava za pokretanje stečajnog postupka, a sedam poduzeća je već otišlo na bubanj – „Tvornica autobusa Zagreb“, „RIZ-poluvodiči“, „Pobjeda“, „Simental-produkt“, „Borongaj“, „Teming“ i  „Plastika parketi“. Svih ostalih 160 poduzeća u dugovima su bili kandidati za stečaj. Od toga su bila 62 poduzeća iz industrije. U industriji je već broj zaposlenih s 35.000 pao na 24.000. U velikim dugovima je bilo 12 poduzeća iz „Prvomajske“, 8 iz „Rade Končara“, 12 iz „Chromosa“ i 5 iz „RIZ-a“.

O tome je u Vjesniku 14.prosinca 1990. godine objavljen članak „Manje zaposlenih-dugovi udvostručeni“. U članku je prenesen razgovor s predsjednikom Privredne komore Zagreb, Rudolfom Kolarom. Iz razgovora se vidi da predsjednik Komore, kao ni ostali „funkcioneri“ koji su došli iz socijalizma uopće ne razumije što se događa. On samo konstatira stanje, postavlja uobičajene „vječne“ zahtjeve o smanjivanju nameta, traži zaustavljanje rasta cijena (!) i red u plaćama. A ne pada mu na pamet da bi se poduzeća trebala boriti na svjetskom tržištu, prodavati tamo svoje proizvode i ostvarivati prihode.

Članak iz Vjesnika od 14.12.1990. godine.

(Izvor slike: arhiva NSK, 28.6.2018. godine)

U članku „Obrtnici nisu više 'in“, od 4. rujna 1990. godine možemo pročitati kako se broj obrtnika u Zagrebu drastično smanjivao. U samo mjesec dana je broj zaposlenih u zanatstvu smanjen za 1846 radnika, a broj obrta je pao s 3.382 na 2688. U općini Centar  u Zagrebu je u mjesec dana zatvoreno 256 zanatskih radionica. Ali je u mjesec dana u Zagrebu otvoreno 2690 novih privatnih poduzeća. Trebalo je samo 2000 dinara i moglo se otvoriti poduzeće.

Veliki problemi s kojima su borila zagrebačka poduzeća imala su za posljedicu i financijske teškoće za mnoge ugostitelje. O tome piše u članku „Propadajmo-otmjeno“ u Vjesniku od 10. prosinca 1990. godine. Direktori su po svojim starim socijalističkim navadama sa svojim poslovnim partnerima i dalje nemilice pili, jeli i trošili po elitnim zagrebačkim restoranima na ručkovima i večerama, potpisivali narudžbenice koje ugostitelji više nisu mogli naplatiti i bili su dužni „Lovačkom rogu“ i ostalim restoranima ogromne svote.  Mnoga poduzeća od tih direktora  bila su na minimalcu ili već blizu stečaja, ali su se oni ponašali po onom tragikomičnom pravilu „kada već propadamo-propadajmo otmjeno“, naravno, na tuđi račun po starom komunističkom običaju.

Kako je prodana Tvornica Nikola Tesla

Tvornica Nikola Tesla bila je prva naša velika i značajna tvornica koja je prodana jednom stranom investitoru. Švedska kompanija Ericsson je 1995. godine s Hrvatskim fondom za privatizaciju potpisala ugovor o kupnji 49,07% dionica "Tesle" i tako postala najveći pojedinačni vlasnik tvornice. Istodobno je Ericsson bio među prvim i najvećim strateškim ulagačima u hrvatsko gospodarstvo.

Osnivačka skupština Dioničkog društva Ericsson Nikola Tesla je održana 13. svibnja 1995. godine, a uz Ericssonov udio, mali dioničari stječu vlasništvo nad 49,98 posto kompanije dok 0,95 posto ostaje u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju.

Tvornica je dobila novo ime  Ericsson Nikola Tesla.

To je bilo u vrijeme kada su sve naše velike tvornice prolazile teška razdoblje, izgubila su se tržišta, gubili su se poslovi, nije bilo novaca za plaće, započeli su štrajkovi. Sjećam se da su Končarevci stalno kukali: „Kada bi nas barem Siemens kupio“.  Naivno su mislili da bi Siemens trebao gajiti nekakve sentimentalne osjećaje prema Končaru, jer je Končar izrastao iz Siemensove radionice na Trešnjevci. Još nismo prihvatili činjenicu da u kapitalizmu nema sentimentalnosti, već samo poslovni interes i borba za profit.

Tvornica Ericsson Nikola Tesla

(Izvor slike: https://www.ericsson.hr/...)

Prodaja tvornice Nikola Tesla i danas se smatra jednim vrlo uspješnim primjerom privatizacije. Tvornica uspješno posluje, izvrsno je organizirana, proizvodi su vrhunski na području visokih tehnologija, surađuje s našom znanstvenom zajednicom, najviše s FER-om iz kojeg dobiva odlične inženjere, mnogo izvozi i smatra se jednim od najboljih proizvodnih poduzeća u Hrvatskoj, predvodnik je na području visokih tehnologija. Direktorica tvornice je vrlo aktivna u gospodarskoj zajednici. Hrvatski premijeri i predsjednici vole posjetiti tvornicu i slušati direktoricu koja im prikazuje uspješno poslovanje tvornice. Kraj svih problema koje stvaraju INA, HEP, HŽ, Agrokor, Uljanik i mnoga druga poduzeća političarima posjet Ericsson Nikoli Tesli donosi veliko zadovoljstvo.

Ima li smisla sada, u miru, nakon gotovo 30 godina ponovo analizirati  postupak prodaje tvornice Nikole Tesle i propitivati je li sve napravljeno najbolje i je li se moglo obaviti i bolje?  Naravno, možemo, poučeni mnogim primjerima reći da je sve moglo ispasti i mnogo gore i da možemo biti zadovoljni te da ne treba sada ponovno čačkati po tome

Sada se ništa ne može promijeniti, ali se mogu izvući pouke za budućnost, jer iz svega trebamo nešto naučiti. To je i zadaća povijesti industrije da se uči iz povijesti.

Ja preslabo poznam tvornicu Nikola Tesla da bih mogao o tome kompetentno suditi zato sam razgovarao s kolegama koji su radili u toj tvornici, a onda sam u travnju 2023. porazgovarao s prof.dr.sc. Gojkom Nikolićem i pročitao tekst koji je napisao za konferenciju „Planiranje i projektiranje“ što ju  je organiziralo Elektrotehničko društvo Zagreb u studenom 2023. godine na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.

U tekstu pod nazivom „Industrija u novim trendovima razvoja gospodarstva“ u jednom dijelu opisuje i proces prodaje Tvornice Nikola Tesla švedskom Ericssonu.

Prof.dr. Nikolić je 33 godine radio u industriji, pretežno u tvornici Nikola Tesla u Zagrebu, gdje je obnašao dužnosti od konstruktora automatskih uređaja i proizvodnih linija, upravitelja odjela i ureda do direktora proizvodnje te na kraju člana Poslovodnog odbora tvornice.

Profesor Nikolić piše:

     „Kao primjer privatizacije, koji je jako hvaljen kao 'uspješan', je primjer Tvornice telekomunikacijskih uređaja Nikola Tesla. Obzirom da sam u toj tvornici radio više od 25 godina i vodio proizvodnju i sudjelovao u njenom razvoju, ukazao bih na neke pokazatelje temeljem kojih svatko može zauzeti svoj stav i procijeniti je li ta privatizacija bila „primjereno“ uspješna za Hrvatsku.

Tvornica Nikola Tesla

       Tvornica je tada imala preko 5000 zaposlenih, od čega je u proizvodnji bilo zaposleno oko 3000 radnika. U proizvodnim pogonima mnogi proizvodni procesi su bili automatizirani. U osamdesetim godinama, među prvima u bivšoj državi, Tesla je već imala robote poput japanskog tvrtke Fuji za insertiranje elektroničkih komponenti na tiskanu pločicu. Imala je među prvima i rijetkima u Europi potpuno automatizirano, računalno vođeno, proizvodno visokoregalno skladište. U ponudi za kupnju Tesle Ericsson se obavezao da će buduća zajednička tvornica proizvoditi centralne izvore za napajanje za cijeli koncern Ericssona, kako bi se djelomično kompenziralo ukidanje proizvodnje.

Međutim od toga nije bilo ništa, taj posao su dali svojim tvrtkama u Španjolskoj i Brazilu.

     Priprema i proizvodnja u Tesli bila je potpuno digitalizirana, korištenjem IBM-ovog programa COPICS (Comunications Oriented Production and Information Control System). Od planiranja, lansiranja radnih naloga, praćenja proizvodnje i nedovršenih radnih naloga, narudžbe materijala i praćenja stanja na skladištima, isporuke i sl. sve je bilo računalno vođeno i umreženo. Od ukupno 21. modula tog programa instalirano je i korišteno 15 umreženih modula. Tesla je bila jedna od rijetkih proizvodnih poduzeća u Europi koja je instalirala toliko povezanih modula. Ta digitalizacija poslovnih i proizvodnih funkcija u tvornici prethodila je onoj prema konceptu nove industrije 4.0. Na tome joj je čestitala i poslovnica IBM-a u Zagrebu.

    Ta digitalizacija, prema nekim podacima, omogućila je da se proces proizvodnje prosječne telefonske centrale od oko 1,5 godine smanji na oko 6 mjeseci, da se narudžba materijala 4 puta smanji, s oko 40 milijuna $, na oko 10 milijuna $, a količina gotovih proizvoda na skladištu smanjila se na 1/3.

       O stupnju organiziranosti proizvodnje u Tesli govori i izjava prvog direktora nove tvrtke Ericsson-Nikola Tesla, gospodina Pera Olofa Sjöstedta da niti jedna kompanija izvan Švedske nije imala tako potpun proizvodni proces, usprkos svom relativno malom obujmu proizvodnje. To viđenje „manje“ proizvodnje proizlazi iz odnosa obima proizvodnje Nikole Tesle spram one u Švedskoj, koja je bila oko 10 puta veća. Tu su proizvodnju oni imali na 5 ili 6 lokacija u Švedskoj.

Kako se prodala Nikola Tesla

    Javnosti je nepoznato da je tvornica prodana za znatno manji iznos od procijenjene financijske vrijednosti tvornice s kojom se krenulo u ponudu. Dio je isplaćen u obliku vojne opreme, koja je bila potrebna državi.

     Ericsson je bio zainteresiran za kupnju tvornice Tesle zbog njene razgranate prodajne mreže u svijetu, kao i zbog relativno jeftinog i sposobnog stručnog kadra za razvoj i projektiranje elektroničkih centrala.

Prodaja Alatnica

    Ne treba zaboraviti da je Tesla imala jednu od najboljih alatnica u ovom dijelu Europe, što je izuzetno značajno za tu vrstu industrije. Po izjavama osobe iz DPU sektora u Ericssonu, g-dina Ivara Jarkandera zaduženog za suradnju s Teslom, bila je u rangu kao njihova.

      Alatnica je prelaskom iz ruke u ruku potpuno uništena i na kraju su suvremeni strojevi prodavani po cijeni njihove težine.

Prodaja Proizvodnja tiskanih pločica

    Na kraju treba istaknuti da je u Dubravi u Zagrebu osamdesetih godina izgrađena, tada u Europi najmodernija, potpuno automatizirana, tvornica proizvodnje tiskanih pločica. Rađene su višeslojne tiskane pločice, visoke kvalitete. Nažalost sve je to stavljeno „na bubanj“, a u Hrvatskoj nitko nije imao volje da nastavi ni s tim odvojenim proizvodnjama, čije proizvode je bilo moguće plasirati na tržištu.

     Potpuno novu, suvremenu i automatiziranu tvornicu tiskanih pločica, zajedno s kompletnim pogonom regeneracije otpadnih voda, kupio je jedan privrednik iz Slovenije. On je za njih u Sloveniji izgradio novu zgradu i danas prodaje tiskane pločice za razne tvrtke u svijetu.

Slike iz Tesline tvornice tiskanih pločica u zagrebačkoj Dubravi

(Izvor slike: članak prof.dr. Gojka Nikolića)

Prodaja kao politički čin

      Prodaja tvornice Nikole Tesle, izgleda da je bila prije svega politički čin, jer je to bila tada prva tvrtka koju je htjela kupiti neka multinacionalna inozemna kompanija, i značila je mnogo političkom vodstvu Hrvatske. Bio im je pozitivan primjer da je moguć proces privatizacije sa stranim partnerom.

     Nažalost ni u tvrtki Nikola Tesla nije bilo dovoljno proizvodno orijentiranih stručnih snaga koji bi zagovarali opstanak proizvodnje kao snažnog elementa, koji ne samo da je imao utjecaj na tvrtku, već i na opće gospodarstvo Hrvatske.

      Kada je Teslina visokoautomatizirana i perspektivna proizvodnja tako loše prošla u privatizaciji, nije bilo mnogo nade ni za druge koje su ipak bile na nešto nižoj razini efikasnosti i tržne isplativosti.“

(Izvor slike. https://www.aik-invest.hr/...)

Koristeći informacije iz ovog teksta profesora Nikolića, te na temelju razgovora s njim i drugim kolegama  iz Nikole Tesle mogu zaključiti sljedeće:

1. Tvornica Nikola Tesla je prije prodaje bila poslovno uspješno, odlično organizirano, tehnološki vrhunsko opremljeno poduzeće, proizvođač telefonskih centrala s dijelovima proizvodnje – alatnica i izrada tiskanih pločica – koji su bili u svjetskom vrhu.
2. Tvornica je bila licenčni partner švedskog tvornici Ericsson. Odlučivši se za proizvodnju automatskih crossbar centrala "Tesla" je već 1953. potpisala s Ericssonom licenčni ugovor i time postala jedan od prvih Ericssonovih licenčnih partnera u svijetu.
3. „Tesla“ je 1977. godine napravila još jedan velik tehnološki iskorak. S Ericssonom je potpisan ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji za proizvodnju digitalnih telefonskih i telegrafskih centrala sustava AXE10, AXB20 i ASB.
4. Iako je Tesla imala jak inženjerski kadar, bila je jako ovisna o Ericssonu. U razgovoru s inženjerima Tesle dobio sam dojam da su vjerovali kako bez Ericssona ne bi mogli nastupati na svjetskom tržištu.. Nisu imali povjerenja u svoj razvoj, mislili su da se bez Ericssona ne bi mogli razvijati.
5. Krajem pedesetih počinju i prvi izvozni poslovi Tesle i to u tadašnji SSSR što je u ono vrijeme bio izniman poslovni uspjeh. Tesla je stalno imala veliki izvoz, više od 50% svoje proizvodnje, ali je najveći dio izvoza išao u republike SSSR-a gdje su stekli veliki ugled. Sa SSSR-om je uspostavljena tako čvrsta veza da su se neki montažerci ženili s Ruskinjama. Bila je i čvrsta veza s ruskim stručnim ekipama, ali i vodećim političarima.
6. Ericsson je bio jako zainteresiran za Teslu prvenstveno zbog tog velikog ugleda na ogromnom ruskom tržištu, jer oni sami nisu znali nastupati na tom tržištu. Ericsson je procijenio da jedino preko Tesle može osvajati to tržište.
7. Uz to su dobili vrhunsku i jeftinu radnu snagu
8. Na prodaju i sam način prodaje tvornice utjecala je:

• Politika koja je htjela kroz taj posao poslati poruku svjetskim investitorima o kvaliteti naših            poduzeća i motivirati ih da investiraju u hrvatsko gospodarstvo
• Podcjenjivanje proizvodnje od strane uprave Tesle u kojoj su dominirali elektroničari i od strane     „stručnjaka“ iz Fonda, Vlade i Ekonomskog instituta koji su zastupali suludu, ali tada i u svijetu       modernu ideju, da proizvodnja nije važna, već da je budućnost u uslugama. Jedan od tih             „stručnjaka“ je tvrdio: „Krivo su nas učili da je proizvodnja bitna, jer stvara materijalne         vrijednosti. Industrija nije bitna, već je važna uslužna djelatnost. U rukovodstvo Tesle dominirali su elektroničari koji su telefonsku centralu gledali samo kao elektronički sklop i proizvodnja im nije  bila bliska.

9. Samu prodaju karakteriziralo je sljedeće:

• Niska cijena – trećina ponuđene, a drugi dio se trebao isporučiti u obliku vojne opreme, jer je Hrvatska bila u ratu
• Bilo je dogovoreno da će se dio proizvodnje u Tesli zadržati. Međutim to nije realizirano. Ericsson se obvezao da će buduća zajednička tvornica proizvoditi centralne izvore za napajanje za cijeli koncern Ericssona, kako bi se djelomično kompenziralo ukidanje proizvodnje. Međutim od toga nije bilo ništa, taj posao su dali svojim tvrtkama u Španjolskoj i Brazilu
• Ericsson je nakon kupnje Tesle drastično smanjio broj ljudi, jer im nije trebala proizvodnja, a ni odjeli vezani uz kontrolu. Zadržali su samo projektiranje, montažu opreme koja dolazi  iz Ericssona i  finalno ispitivanje.
• Sve ostalo, a to je većinom proizvodnja – Alatnica i Proizvodnju tiskanih pločica (cca 3000 radnika) - Ericsson nije htio preuzeti i svi radnici su otišli na burzu. Kupili su samo  dio Tesle koji ih je zanimao, a ostalo su odbacili, ljude poslali na burzu..
• Umjesto da Alatnica i Proizvodnja tiskanih pločica zadrže svoje radnike, pravno se zaokruže kao posebna poduzeća, najprije u državnom vlasništvu, a onda su ih mogli privatizirati njihovi stručnjaci, radnici su poslani na burzi, a oprema je rasprodana. (To je vjerojatno najveći krimen prodaje Tesle.)

10. Prodaju tvornice Nikole Tesle treba detaljno proučavati i analizirati, jer zauzima važno mjesto u              povijesti hrvatske industrije i cjepkanog našeg gospodarstva.

Ovaj tekst je samo jedan mali pokušaj da se nešto kaže o toj važnoj temi koja nije više nikome zanimljiva. Neka to bude poticaj da se tog zadatka prihvati jedan ozbiljan multidisciplinaran tim stručnjaka i detaljno sve prouči, jer priča o razvoju tvornice Nikole Tesle mnogo govori o razvoju našeg gospodarstva, cijelog društva, ali najviše o nama samima.

Napredak od samoupravljača

Velika je razlika između nekadašnjih socijalističkih samoupravljača i današnjih kapitalističkih radnika.

Samoupravljači su imali iluziju da o svemu odlučuju, a nisu odlučivali o ničemu. Današnji radnici ne odlučuju ni o ničemu, ali nemaju niti iluziju da odlučuju o bilo čemu. (Izgubili su iluziju i da odlučuju o nečem važnom na izborima, pa u sve manjem broju idu glasati).

Nekadašnji samoupravljači nisu bili dobro plaćeni, nisu puno radili, mislili su da nemaju nikakvog gazdu i imali su osjećaj sigurnosti.

Današnji radnici su isto tako slabo plaćeni, ali moraju puno raditi, imaju gazdu i nemaju osjećaj nikakve sigurnosti.

Jedino što su stvarno dobili je puno različitih blistavih perlica, užitak šopinga, Big Brotherse, turske sapunice, hamburgere i Coca Colu.

Većina nas je očekivala ipak neki veći napredak i drugačije promjene.

Jedino što se stvarno promijenilo je činjenica da je jedan broj ljudi postao enormno i neopravdano bogat.

"Ubrzana" privatizacija nije mogla uspjeti

Vrlo često se govori da privatizacija nije bila „poštena“, kao da je ubrzana privatizacija na bilo koji način i mogla biti poštena.

Cijela ta filozofija ubrzane privatizacije nije mogla uspjeti, bez obzira što se neki sudionici tih procesa hvale odličnim rezultatima,  jer:

• nakon komunizma ljudi nisu imali novaca pa nisu svojim novcem mogli kupiti poduzeća (što bi bilo jedino čisto, logično i pošteno). Zato su izmišljeni razni zahvati da se može dobiti poduzeće „bez novaca“.
• nije bilo ljudi stručnih, ne po školskoj spremi (po doktoratima i profesorskim titulama), koji su imali iskustva, znanja i širine da vode procese privatizacije. Angažirani su ljudi koji su možda bili ekonomski stručnjaci, ali nisu nikada radili u poduzećima i njima osnovni pojmovi funkcioniranja poduzeća nisu bili jasni i nisu bili u stanju ocijeniti potencijal poduzeća da opstanu u novim uvjetima.
• znanstvenici na našim fakultetima nisu uopće predviđali mogućnost propasti socijalizma, do zadnjeg časa su vjerovali u samoupravljanje i proučavali ga i bili su potpun o nespremni za promjene koje su nastupile pa se nisu uspjeli nekim svojim prijedlozima  nametnuti političarima,
• u Hrvatskoj pravna država još nije bila uspostavljena i učvršćena i to je bilo odlična prilika za mnoge grabežljivce koji su divljački nahrupili na kapital države nastojeći zaobilaziti pravne i moralne norme uz vrlo slobodnu interpretaciju zakona o privatizaciji. Na površinu su naglo nahrupili najlošiji, a potpuno su potisnuti normalni, pošteni i marljivi ljudi koji su oslonac svakog društva na svijetu.
• nakon rušenja jednog društvenog sustava kod izgradnje novog nisu definirana osnovna moralna pravila – što je dobro, a što je loše, što je pravedno, a što je nepravedno, što je dozvoljeno, a što nije dozvoljeno. Odnosno, nastojalo se stvoriti uvjerenje da su se pojavila nova pravila i da moramo prihvatiti kao normalno ono što je svima bilo jasno da to nije ispravno. Stvaralo se opće uvjerenje da je normalno tražiti proviziju kod ugovaranja poslova, pa su mnogi uzimali proviziju („misteri deset posto“), od referenta, šefa nabave do direktora. A to su svi znali. Smatralo se da je prihvatljivo otimati od države i bogatiti se, jer je bogatstvo već samo po sebi nešto dobro i poželjno.
• u turbulentnim vremenima promjene sustava na površinu uvijek isplivaju najagresivniji, najpohlepniji i najdivljiji koji misle samo da tu situaciju iskoriste u svoju korist ne misleći niti na moral niti na norme društva. Nova situacija je pružala mnogo mogućnosti takvima da „iskažu svoje talente“. A država još nije izgradila pravne i sigurnosne mehanizme kojima bi se mogla obraniti od grabežljivaca.
• ako priliku za osobno bogaćenje počnu koristiti i ljudi na vrhu vlasti, u vrhovima poduzeća i institucija, na svim razinama, tada se ostalima daje signal da je to dozvoljeno i društveno prihvatljivo, a čak i poželjno. Stvara se ozračje u kojem „prilika stvara lopove“. I svatko „tko ne iskoristi tu priliku je budala“.
• i kada je već u samom početku jedan šofer postao milijarder, zlo se više nije moglo zaustaviti. I mnogi, od švercera na Hreljiću do sveučilišnih profesora su navalili da na sve moguće načine iskoriste priliku za koju su znali da ne može dugo trajati.
• komunistički direktori u poduzećima su bili najbliži „stolu na kojem se dijelio plijen“, imali su sve informacije i mogli s upravljati procesom.

Poduzetnička privatizacija

„Ubrzana privatizacija“ u svim tranzicijskim zemljama iza sebe je ostavila katastrofalne rezultate čije će se posljedice osjećati još desetljećima. Preko noći stvorene su nove „kaste“ milijardera, tajkuna i oligarha koji su se obogatili otimajući vlasništvo države, nisu stvorili nove vrijednosti, a mnoga poduzeća su svojom nesposobnošću i pohlepom uništili.

Ali, privatizacija sama po sebi ne treba biti loša. Državna poduzeća treba privatizirati, jer su državna poduzeća mjesta u kojima vlada negativna kadrovska selekcija, nesposobnost, neodgovornost, neefikasnost, stranačka podobnost i nepotizam, loše upravljanje i  stvaranje gubitaka.

Komu dati priliku da privatizira državna poduzeća? Pa, našim uspješnim poduzetnicima koji su se do sada dokazali da  znaju upravljati svojim poduzećima koja su osnovali.

Zašto njima ne dati pogodnosti koje su se dale tajkunima u početnim fazama privatizacije, zašto im ne omogućiti pogodnosti koje se pružaju stranim investitorima?

Nakon „rušenja“ KONČAR-a najpoduzetniji končarevci osnovali su svoja privatna poduzeća i počeli se boriti na tržištu. Najbolji među njima su rasli i razvijali se i sada imaju respektabilna poduzeća od 150 do 200 zaposlenika, svoju sposobnost su dokazali i pokazali na tržištu. A KONČAR je svake godine sve manji. Ako izuzmemo tri uspješne tvornice transformatora u Jankomiru, sva druga poduzeća bi se sigurno preporodila u rukama uspješnih poduzetnika, bivših končarevaca.  

Jedan zanimljiv i poučan primjer poduzetničkog oblika privatizacije  velikog, nekada državnog poduzeća upoznao sam u proljeće 2018. godine. Najprije je „klasičan“ postupak privatizacije upropastio poduzeće i doveo ga u stečaj, a nakon toga je „poduzetnička“ privatizacija preporodila poduzeće koje sada uspješno posluje i napreduje.

O tome su mi ispričali Mario Abramović i Miodraga Jarić, vlasnici poduzeća „Drvene konstrukcije“ d.o.o., iz Voćina, malog mjesta u jednom lijepom, šumovitom kraju u sjevernom djelu zapadne Slavonije, podno Papuka. Poduzeće, jedino u Hrvatskoj, proizvodi  lučne i ravne lamelirane grede, dužine do 45m koje su dio vrlo složenih građevnih drvenih konstrukcija. Bio sam impresioniran tehnološkim procesom i tehnologijom s laserima i kompjutoriziranim CNC strojevima. Zapošljavaju preko 50 radnika. A posebno me impresionirao njihov poduzetnički put kakvog do sada još nisam upoznao. Nekada su radili u velikom poduzeću Gaj iz Podravske Slatine koje je prije 1990. zapošljavalo preko 3.000 radnika u mnogobrojnim svojim OOUR-ima (poduzećima). Gaj je imao pilane, sušare, proizvodnju namještaja, tvornicu furnira, čak i tvornicu elektronike koja je radila i za KONČAR.  Gaj je imao i jedan pogon, osnovan 1972. godine  koji je u Voćinu proizvodio drvene lamelirane grede i zapošljavao oko 40 radnika. Poslije 1990. godine Gaj je ušao u velike teškoće, preuzela ga je banka i postavila svoj menadžment koji nije znao upravljati poduzećem. Ubrzo je Gaj otišao u stečaj, svi radnici na Zavod za zapošljavanje, a dvojica kolega, mlađi Mario Abramović i stariji Miodrag Jarić, osnovali su poduzeće „Drvene konstrukcije“ d.o.o., iznajmili jednu staru halu i počeli raditi poslove koje je prije radio  pogon Gaja u Voćinu. Ubrzo su poduzeća Gaja stavljena na prodaju i u nekoliko pokušaja nitko ih nije htio kupiti. Tada su poduzetnici Jarić i Abramović, 2009. godine, u vrijeme krize, odlučili uzeti veliki kredit, staviti svu imovinu svoje obitelji pod hipoteku, kupiti poduzeće GAJ iz stečaja i krenuti u jedan veoma riskantan i neizvjestan poduzetnički pothvat.

O tome je utorak, 8. svibnja 2018. godine, u mojoj emisiji o poduzetništvu na Hrvatskom katoličkom radiju Mario Abramović rekao:

Mario Abramović, suvlasnik poduzeća „Drvene konstrukcije“ d.o.o., iz Voćina

Iz emisije na HKR-u, 8.5.2018. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

           „Zaposlio sam se u Gaju 1999. godine kao inženjer u Tehničkoj pripremi, u Voćinu u proizvodnji lameliranih drvenih nosača. Bio je raspisan natječaj u Večernjem listu, javio sam se na natječaj i dobio posao. Gaj je nakon rata bio privatiziran kroz jednu kompliciranu i čudnu privatizaciju, s bankama i s ljudima koji su preuzimali kredite koje je firma morala vraćati. Velika tvrtka mora imati sposobni menadžment, a nažalost Gaj to nije imao, jer to nisu bile osobe sposobne upravljati tako velikom tvrtkom. Tada, 2001. godine Gaj je osnivao tvrtke kćeri u Voćinu i drugdje, ali ništa nije išlo u dobrom smjeru. Uprava je bila u Podravskoj slatini, a proizvodnja u Voćinu. S vremenom sam postao upravitelj pogona u Voćinu za drvene nosače. Kolega Miodrag Jarić je u onom „starom“ Gaju bio direktor njihove tvornice elektronike u Podravskoj slatini, proizvodili su one stare tipove računala. Mi smo u Voćinu bili stručno i tehnološki sposobni napraviti sve što smo ugovorili, ali nam Uprava tvornice nije uspijevala osigurati materijal. Potrošili su avanse koje su dobili, a nama nisu nabavili materijal. Zato smo na objektima kasnili po šest mjeseci, čak do godinu dana. Strojevi se nisu održavali niti popravljali. Bio je veliki sustav, mi smo pisali zahtjevnice, za materijale i dijelove, ali Uprava nam nije ništa htjela odobriti. Mi smo imali ugovorene poslove, a nismo mogli ništa napraviti pa su naši radnici išli raditi u susjednu pilanu kao ispomoć.  Bilo je jako teško raditi na taj način. A mi nismo mogli ništa učiniti da poslovanje poboljšamo.

      I 2007. godine Gaj je kao i mnoga druga poduzeća  privatizirana na sličan način otišao u stečaj. Mi smo svi ostali bez posla.

     Ja sam vjerovao u sebe, imao sam dovoljno inženjerskih stručnih znanja i znao kako nešto napraviti. Imao sam dobre kontakte s građevinskim fakultetima. S njima dobro surađujemo i sada, pomažu nam kada trebamo riješiti neke stručne probleme. Miodrag je ekonomist i dobro se snalazi u komercijali i marketingu. Dok su ostali naši kolege otišli na burzu, nas dvojica smo osnovali  poduzeće i nazvali ga „Drvene konstrukcije“ d.o.o. Kod osnivanja tvrtke izabrali ime koje nije imalo veze s Gajem, da ne bismo kupce podsjećali na nekadašnje loše poduzeće. Najprije smo iznajmili jedno staro stovarište građevinskog materijala i jednu malu ruševnu, staru kućicu u Podravskoj slatini. Donijeli smo svoja dva računala. S nama je bila i jedna tehničarka iz tehničke pripreme, tako smo imali biro za projektiranje i imali smo još 4 montera. Drvo smo kupovali u Austriji, dovezli željeznicom, istovarili u svom stovarištu, rezali, bojali i ugrađivali. Početak je bio jako težak. U tom skladištu smo radili nešto više od godinu dana, odradili smo nekoliko poslova, dobili smo kroz to nekakav prihod. Tada nam se otvorila mogućnost da uđemo u najam proizvodnog pogona za proizvodnju drvenih lameliranih greda u Voćinu. Unajmili smo ga od stečajnog upravitelja. Radili smo u najmu oko pola godine.

       Tvrtka u Voćinu bila je u stečaju i prodavala se putem javnog natječaja kojeg je objavljivao Trgovački sud u Bjelovaru. Već je bila 7. licitacija, jer ju nitko nije htio kupiti. Tada smo ju mi odlučili kupiti. Bio je veliki iznos koji je trebalo platiti i bilo je teško dobiti kredit. Konačno smo našli banku koja nam je dala kredit. Morali smo pod hipoteku staviti moj stan, kuću od Miodragovih roditelja, te nekretnine tvornice koje smo kupili. Razgovarao sam sa suprugom. Ona je imala razumijevanja, vjerovala je u mene i zajedno smo donijeli odluku. Vjerovali smo da možemo uspjeti, treba raditi i ne smijemo odustati. Naravno, bilo me je strah, puno je toga bilo u igri, puno novaca i velika odgovornost. Miodrag i ja smo dugo razgovarali o tome, napravili smo poslovni plan, jednu računicu i zaključili da bi to moglo funkcionirati. Meni jako puno znači da u svemu tome nisam bio sam, da imam partnera s kojim mogu zajednički rješavati probleme i s kojim se razumijem. I naša razlika u godinama ima svojih prednosti. Nismo imali iskustva u poduzetništvu, ali smo krenuli u to i stavili smo svu našu imovinu pod hipoteku. U početku, kada smo preuzeli tvornicu,  bilo nas je 8 i taj broj radnika smo postepeno povećavali i sada nas je 50.

     Veza s Gajom nam je bilo  teško breme koje nas je opterećivalo, jer je Gaj loše odrađivao ugovorene poslove s velikim kašnjenjima. Bilo bi nam bolje da smo krenuli od nule bez te hipoteke. Sjećam se, u Gaju smo radili dvoranu u okolici Županje i kasnili godinu dana. I sada mi želimo s tom tvrtkom ponovo početi surađivati. Ja zovem tog direktora i kažem mu: „Mi sada radimo, ali mi više nismo oni, već smo neki drugi.“ Dugo smo razgovarali, obećavali i ponudili vrlo niske cijene.

        Trebalo je nekoliko godina raditi kvalitetno i bez greške da ponovo povratimo povjerenje kupaca, da stvorimo ugled dobre i pouzdane tvrtke koja će posao napraviti kvalitetno i na vrijeme. Prvi posao nam je bio za sjenik na farmi u Nexe grupi. Gaj im je ostao dužan i loše odradio posao i sada se mi pojavljujemo ponovo kod njih.    

     Zahvaljujemo im što su nam ukazali povjerenje, a mi smo dobro odradili povjeren posao. Zahvaljujemo i mnogim drugim građevinskim tvrtkama koje su nas prepoznale kao stručnjake i dale nam ponovo priliku da se pokažemo u puno boljem svjetlu od naših prethodnika.“

Što je trebalo napraviti i što bi sada trebalo napraviti

I sada, nakon svega  često sepostavlja pitanje: „Ovaj dosadašnji način 'ubrzane' privatizacije je loš, ali što je trebalo napraviti? Zar ostaviti i dalje poduzeća u državnom vlasništvu?“

Nakon svih ovih godina stvaranja novog gospodarstva i iskustva koje sam stekao uz poduzetništvu moj je stav sljedeći:

        „Trebalo je malo počekati i "ubrzanu", tajkunsku privatizaciju državnih poduzeća zamijeniti poduzetničkom.

Što znači dvadeset godina u povijesti jednog naroda. Na brzinu se ne može ništa dobro napraviti.

       Budući da u početku nije bilo ljudi koji su imali novaca i znanja, trebalo je počekati da se kroz poduzetništvo stvore uspješni poduzetnici, ljudi koji imaju novaca i znanja. Novaca, što su ga stvorili iz poslovanja svojih poduzeća koja su osnovali i razvijali kroz dvadesetak godina  i znanja kojeg su stekli kroz taj poduzetnički proces.

A prije toga je trebalo stvoriti čvrstu pravnu državu“.

Sada bi se moglo tim ljudima, poduzetnicima koji su se dokazali ponuditi da privatiziraju naša državna poduzeća. Njihov dotadašnji uspjeh bio bi garancija da će znati voditi i ta svoja novostečena poduzeća, kupljena „pravim i pošteno zarađenim“ novcem, kao što su znali voditi poduzeće koje su na poduzetnički način stvorili.

A čvrsta pravna država garantirala bi da će se proces voditi na zakonski definiran, legalan način.

Iako je već prošlo mnogo vremena i napravljene su mnoge greške, možda još ima šanse da se poučeni dosadašnjim iskustvima počnu ispravljati greške i cijeli proces privatizacije postavi na zdrave temelje i usmjeri na poduzetničku privatizaciju.

Prethodni tekstovi o privatizaciji

Pretvorba i privatizacija (1) – Razoran tsunami tranzicije (sveopoduzetnistvu.com)

Pretvorba i privatizacija (2) – Rusija, pravi cilj tranzicijskog tsunamija (sveopoduzetnistvu.com)

Pretvorba i privatizacija (3) – Prtljaga s kojom smo ušli u kapitalizam i privatizaciju (sveopoduzetnistvu.com)

LITERATURA

1. Aralica, Zoran, Račić, Domagoj,  Redžepagić,  Denis (2007),   Transfer znanja uz pomoć izravnih stranih ulaganja - rezultati istraživanja, EIZ-Ekonomski institut, Zagreb.
2. Družić, Gordan (2005), Ekonomska politika i razvojni potencijal hrvatskog poduzetništva (iz knjige Menadžersko-poduzetnička elita i modernizacija: razvojna ili rentijerska elita", urednik Drago Čengić),  Institut Ivo Pilar, 2005.
3. Čengić, Drago (1995.), Manageri i privatizacija: sociološki aspekti preuzimanja poduzeća, Alineja, Zagreb
4. Čengić, Drago, Rogić, Ivan (1999.), Privatizacija i javnost, Institut Ivo Pilar, Zagreb
5. Domović, Roman (2019.), "U zasjedi dezinformacija“  (Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata“, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb
6. Fukuyama, Francis (2005), "Izgradnja države – Vlade i svjetski poredak u 21. stoljeću", Izvori, Zagreb
7. Klein, Naomi (2008.), Doktrina škola – Uspon kapitalizma katastrofe, B.Z. d.o.o., Zagreb
8. Krpina, Drago (2000), Uzroci poraza, Naklada Ljevak, Zagreb
9. Letica, Slaven (1992.), Obećana zemlja,  Globus International, Zagreb
10. Marić, Goran (2015.), Slom lažnog proroštva, Scriptum temporis, Zagreb
11. Ožanić, Marijan (2008.), „Razvoj Hrvatske počiva na glupim tezama, zabludama i iluzijama“, LIDER, 7. studenog 2008.
12. Petričić, Darko (2000), Kriminal u hrvatskoj pretvorbi – tko, kako i zašto, Abak-us, Zagreb
13. Rukavina, Jure: (2009), Kapitalizam šteti vašem zdravlju, tjednik Fokus, 20. ožujka 2009., Zagreb
14. Stuckler, David, King, Lawrence, Mckee, Martin: (2009.), „Mass privatisation and the post-communist mortality crisis: a cross-national analysis“, Lancet, Volume 373, Issue 9661, Pages 399 - 407, 31 January 2009
15. Stuckler, David i King, P.Lawrence: (2007), „Social Costs of Mass Privatization“, William Davidson Institute Working Paper No. 890
16. Škegro, Borislav (2007.), Kako je privatizacija spasila Hrvatsku, Konferencija „Izazovi dugoročnog razvitka Hrvatske u konkurentnom okruženju“, Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta, 18. lipnja 2007.
17. Tanzi, Vito (2012), Ruski medvjedi i somalski morski psi – Tranzicija i drugi prijelazi, MATE d.o.o., Zagreb
18. https://www.ericsson.hr/...
19. https://direktno.hr/...
20. https://lidermedia.hr/...
21. https://narod.hr/...
22. http://www.tjedno.hr/...
23. http://ideje.hr/...
24. https://www.jutarnji.hr/...
25. Osvrt na 2017. i pogled na 2018. godinu (sveopoduzetnistvu.com) 
26. https://narod.hr/...
27. https://narod.hr/...
28. https://narod.hr/...
29. https://direktno.hr/...
30. https://www.famnit.upr.si/...
31. https://kamenjar.com/...

[1] Privatizacija - Proces transfera imovine, odnosno kapitala iz javne (državne) u privatnu svojinu. Privatizacija je proces  prijenosa vlasništva s države na fizičke ili pravne osobe. Glavni modeli privatizacije su: a) prodaja, b) vaučerska privatizacija, c) dioničarstvo zaposlenih.

[2] Borislav Škegro, – (Mostar, 1955.), hrvatski političar i ekonomist, bivši je potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar financija. Borislav Škegro je 1983. godine magistrirao ekonomiju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te je nagrađen za najbolje akademsko postignuće godine. Radio je 16 godina kao znanstveni suradnik Ekonomskog instituta u Zagrebu na brojnim projektima primijenjenih ekonomskih istraživanja te je predavao na nekoliko kolegija makroekonomske teorije, ekonometrije i međunarodne ekonomije. Završio je post-diplomski studij ekonomije na University of Rhode Island i usavršavao se naUniversity of Pennsylvania. Autor je i koautor triju knjiga i brojnih članaka objavljenih u domaćim i međunarodnim časopisima. 1992. postaje zamjenik direktora Ekonomskog instituta Zagreb. Godinu dana poslije postaje savjetnik Predsjednika Republike za ekonomska pitanja. Od 1992. do 1997. godine Škegro je član Savjeta Hrvatske narodne banke gdje aktivno sudjeluje u formuliranju monetarne politike. U razdoblju od 1993. do 2000. potpredsjednik je Vlade za ekonomska pitanja, a od 1997. do 2000. objedinjuje i dužnost ministra financija Republike Hrvatske. Za sedmogodišnjeg mandata, Škegro priprema devet usvojenih državnih proračuna i vodi ekonomski dio Vlade. Najpoznatiji je kao autor Stabilizacijskog programa iz 1993. godine. Za njegova mandata uveden je i porez na dodanu vrijednost (PDV). Nadalje, Škegro koordinira glavne zakonodavne reforme koje uključuju Zakon o trgovačkim društvima, porezne zakone, Zakon o bankama, mirovinsku reformu koja se zasniva na tri stupa i Zakon o investicijskim fondovima. Vodio je pregovore s međunarodnim financijskim institucijama, bankama kreditorima, Pariškim i Londonskim klubom i bio glavni pregovarač u svim najvećim privatizacijama. Od 2001. godine do početka rada društva Quaestus Private Equity, Škegro radi kao izvršni direktor u najvećoj hrvatskoj tvornici tekstila i odjeće "Varteks". 2003. godine Škegro s partnerima osnivaQuaestus Private Equity gdje radi na položaju direktora. 2007. godine s partnerima osniva Quaestus Savjetovanje i Quaestus Invest, gdje zauzima položaj direktora.

[3] Škegro, Borislav (2007.), Kako je privatizacija spasila Hrvatsku, Konferencija „Izazovi dugoročnog razvitka Hrvatske u konkurentnom okruženju“, Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta, 18. lipnja 2007.

 [4] Milton Friedman, - (1912. – 2006.), američki ekonomist, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. godine i savjetnik Predsjedniku Ronaldu Reaganu, veliki zagovornik slobodnog tržišta i jedan od kreatora teorije „šok terapije“ i „ubrzane privatizacije“ koja se s katastrofalnim posljedicama provodila u svim postkomunističkim zemljama. Friedman se uz Keynesa često smatra najutjecajnijim ekonomistom 20. stoljeća, Keynes prve polovice, Friedman druge polovice 20. stoljeća. Cijeli radni vijek odradio je na Sveučilištu u Chicagu. Imao veliki utjecaj na tranzicijske procese koji su se provodili u postkomunističkim državama.

[5] Doktrina šoka - naziv knjige kanadske spisateljice Naomi Klein na temu globalizacije, objavljene u 2007. Doktrina šoka, kao oblik šok terapije je metoda  uspostavljanja  modela slobodnog tržišta u nekoj zemlji, pri tome obično nasilno razarajući postojeći ekonomski sustav. Učinak primjene tih teorija dovodi do rasta nezaposlenosti, bogaćenja elite i općeg osiromašenja stanovništva. Među tim šokovima, autorica nabraja torturu Pinocheova režima u Čileu 1973., gospodarsku nestabilnost u Poljskoj i Rusiji u ranim devdesetim, nezaustavljivu inflaciju u Boliviji, itd. Zagovornici doktrine šoka su MMF i Svjetska.

[6] Dečki iz Čikaga - (Chicago Boys), skupina mladi ekonomista koji su obrazovani na Sveučilištu u Chicagu pod utjecajem Miltona Friedmana i provodili ubrzanu privatizaciju po načelu „Doktrine šoka“ u raznim zemljama, od Chilea do postkomunističkih zemalja, s katastrofalnim posljedicama

[7] Goran Marić, – (rođen 1959. u Grudama, BiH), završio Ekonomski fakultet, stekao doktorat iz područja ekonomskih znanosti, docent), zastupnik u Hrvatskom saboru. Objavio knjige »Upravljanje poslovnim procesima«,, 2006. i „Slom lažnog prorošta“, 2015. Redoviti je predavač i voditelj kolegija »osnove menadžmenta«, na Zagrebačkoj školi za menadžment u turizmu, objavio je nekoliko znanstvenih i stručnih radova, a dokazao se i u gospodarskoj praksi uspješnim upravljanjem u nekoliko poslovnih organizacija, u Hrvatskoj tiskari, Vjesniku i Tisku, odakle ga je maknula vlada Ivice Račana. Bio vodeći prvoligaški i međunarodni nogometni sudac,  dok se još aktivno bavio suđenjem doktorirao je ekonomske znanosti.

[8]  Goran Marić, (2015.), Slom lažnog proroštva, Scriptum temporis, Zagreb

[9] Pretvorba - pretvorba vlasništva, proces prelaska iz državnog ili društvenog vlasništva u privatno. Pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj dogodila se nakon raspada Jugoslavije i osamostaljenjem Hrvatske kao prijelaz iz planskog gospodarstva u tržišno gospodarstvo, tj. iz socijalizma u parlamentarnu demokraciju za vrijeme Domovinskog rata.

[10] Ante Marković - (1924., Konjic,BIH-2011., Zagreb), od 1941. godine bio je u partizanima, diplomirao je elektrotehniku na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1954. godine. Zaposlio se u poduzeću »Rade Končar«, gdje je 1961. postao generalni direktor. Taj je položaj zauzimao pune 23 godine, do 1984. Godine 1986. postao je predsjednik Predsjedništva tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, a na toj je dužnosti bio dvije godine. Marković je bio posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (Vlade) SFRJ od 1989. do 1991., kada je podnio ostavku. Pokrenuo ambiciozan program ekonomskih reformi kojim je htio spasiti Jugoslaviju. Propala je i Jugoslavija i njegove reforme i njegova politička karijera. Od tada je uglavnom živio u Austriji i bavio se konzultantskim poslovima za velike tvrtke i vlade. 

[11] Škegro, Borislav (2007.), Kako je privatizacija spasila Hrvatsku, Konferencija „Izazovi dugoročnog razvitka Hrvatske u konkurentnom okruženju“, Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta, 18. lipnja 2007.

[12] Darko Petričić, (2000), Kriminal u hrvatskoj pretvorbi – tko, kako i zašto, Abak-us, Zagreb

[13] Ivić Pašalić –  (Šujica. 1960.), hrvatski liječnik, liječnik, političar i poduzetnik, suosnivač HDZ-a u Varaždinu i Ivancu, 1989. U razdoblju od 1990. do 2002. aktivno sudjeluje u političkom životu Hrvatske, savjetnik Predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana za unutarnju politiku (1993.- 1999.), potpredsjednik HDZ-a (1995.-2000.) Između ostaloga, zalagao se za provedbu lustracije nakon završetka rata u Hrvatskoj. Medijska kampanja koja je presudno utjecala na javno mišljenje o njemu imala je, uz detuđmanizaciju, najznačajniji utjecaj na Pašalićev izlazak iz aktivnog bavljenja politikom. Ivić Pašalić danas je poduzetnik, vlasnik više firmi.

[14] Ivić Pašalić (2012.),:“Ne osjećam nikakvu moralnu odgovornost prema privatizaciji iz devedesetih“. Objektiv, 26.ožujka 2012.

[15] Miroslav Kutle,– (rođen 1957. u Širokom Brijegu, BiH), poduzetnik. Za 3,7 milijuna njemačkih maraka 1993. kupio je 37% dionica Slobodne Dalmacije u vlasništvu Splitske banke. I to kreditom te iste banke bez javne ponude dionica. Nakon Slobodne Dalmacije Kutle postaje vlasnik i televizijske postaje TV Marijan, Radio Dalmacije, lanca robnih kuća Jadrotekstil, Dalme i drugih tvrtki uključujući tu i Kaštelansku rivijeru, koju su milijunskim kreditima za njega kupili umirovljeni radnici poduzeća - krojačice, vrtlari i čistačice. U Zagrebu je kupio lanac trgovina Slavija i preimenovao ga u Dionu, a kupovinom poduzeća Tisak stekao je monopol na distribuciju novina u Hrvatskoj. Medijski imperij proširio je značajnim udjelima u OTV-u, Obiteljskom radiju i nekadašnjoj TV Mreži. Početkom 2000. i smjenom vlasti u Hrvatskoj uhićen je prilikom pokušaja prelaska hrvatsko-slovenske granice.^[2] Podignuta je i optužnica 21. srpnja iste godine. Nakon dugog suđenja Kutle je oslobođen.Županijski sud u Zagrebu je oslobodio je Kutlu 2005. godine, od optužbi za dvije zloporabe ovlasti na štetu Globus holdinga: kod kupovine dionica trgovačkog lanca Diona te bjelovarskog Univerzala. Godine 2008 je oslobođen zbog loše napisane optužnice. Dana 12. rujna 2010. pravomoćno je osuđen na 2 godine i 8 mjeseci zatvora zbog malverzacija u pretvorbi tvrtke Gradski podrum.

[16] Josip Gucić - (1950, Janjevo, Kosovo), jedan od prvih pet hrvatskih tajkuna iz 90-ih, nekoć vlasnik brojnih tvrtki s ukupno 9.000 zaposlenih. Od 2007. u bijegu.   Još 2002. nalazio se na popisu 40 najbogatijih Hrvata, točnije na 26.mjestu, i tada je procijenjen na 20,8 milijuna eura. Svojedobno je pobjegao u Njemačku dok su ga jugoslavenske vlasti tražile zbog navodne krađe srebra iz kosovskog rudnika Trepča.  Na splitskom sudu je 2015. nepravomoćno osuđen na osam godina zatvora zbog kriminala u tvrtkama Amfora i Primorje iz Makarske

[17] Tekst je objavljen u ediciji: „Privatizacija u Hrvatskoj – Izvješće o privatizaciji – do 1. siječnja 1997. godine u izdanju Hrvatskog fonda za privatizaciju, u veljači 1997. godine.

[18] Darko Petričić, (2000), Kriminal u hrvatskoj pretvorbi – tko, kako i zašto, Abak-us, Zagreb

[19] Gordan Družić, – (Šibenik, 1955.), akademik, doktorirao 1990., na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, redoviti član HAZU, Razred za društvene znanosti od 2013., voditelj Odsjeka za ekonomska istraživanja u HAZU.

[20] Zoran Aralica - (Knin, 1976.), djetinjstvo je proveo u Drnišu gdje je pohađao i završio osnovnu školu 1990. godine. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je u prosincu 1998. na smjeru financije, na temu Upravljanje mirovinskim fondovima. Zaposlen na Ekonomskom institutu, Zagreb (EIZ) od studenoga 2000. do danas. Godine 2007. stječe doktorat iz Ekonomije na temu Utjecaj tehnologije na izvoznu konkurentnost Republike Hrvatske, na Ekonomskom Fakultetu u Zagrebu. Od 2008. godine nositelj je kolegija Upravljanje inovacijama i tehnološkim promjenama na Veleučilištu VERN.  Autor je i koautor više od šezdeset znanstvenih i stručnih članaka, različitih izvještaja i projektnih studija iz područja Ekonomije, menadžmenta, inovacija i tehnologija (EMIT)-a, ekonomije energetskog sustava, izravnih stranih ulaganja, konkurentnosti kao i iz područja deindustrijalizacije i potencijala reindustrijalizacije. Predstojnik  je odjela za Inovacije poslovnu ekonomiju i ekonomske sektore na EIZ-u. Trenutno je fokus ovog istraživača na temama deindustrijalizacije/potencijala reindustrijalizaocje u Istočnoj Europi i na Smart specijalizaciji.

[21] U ožujku 1995. Hrvatski fond za privatizaciju i Ericsson potpisali su ugovor o prodaji 49,07% dionica "Tesle"

[22] Ahmad Seyf, (2000.), „Can more FDI solve the problem of unemployment in the EU? A shorte note”, Applied economics letters, 7(2), str. 125.-128.

[23] Drago Čengić – hrvatski, znanstvenik, sociolog, doktor društvenih znanosti, sveučilišni profesor, nositelj kolegija "Ekonomska sociologija" na Studiju sociologije, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu; nositelj kolegija "Uvod u analizu modernog društva" i "Temeljni pristupi u analizi modernog društva i modernizacije" na Hrvatskom katoličkom Sveučilištu u Zagrebu. Dobitnik Nagrade HAZU za doprinos od osobitog i trajnog značenja za Republiku Hrvatsku za 2000. godinu u području društvenih znanosti.

[24] Drago Čengić (1995.), Manageri i privatizacija : sociološki aspekti preuzimanja poduzeća, Alineja, Zagreb

[25]Drago Krpina (2000), Uzroci poraza, Naklada Ljevak, Zagreb.

[26] Drago Krpina – (Radošinovac, 1960.), hrvatski političar i pjesnik. Predavao je kao učitelj u područnoj školi Miholjec kod Križevaca te u školama u Svetom Filipu i Jakovu i Biogradu na Moru. Jedan je od osnivača HDZ-a, bio je glavni urednik stranačkoga lista HDZ-a, Glasnika HDZ-a. U Hrvatskom saboru bio je zastupnik u prva četiri saziva (1990.-2003.), a od 3. prosinca 1998. godine glavni tajnik  Hrvatske demokratske zajednice do do 6. ožujka 2000. godine kada je podnio ostavku. Objavio je nekoliko pjesničkih i publicističkih knjiga. 

[27] Goran Marić (2015.), Slom lažnog proroštva, Scriptum temporis, Zagreb.

[28] Grzegorz Witold Kolodko – (rođen 1949., Poljska), poljski profesor ekonomije, ključni arhitekt poljskih gospodarskih reformi, sveučilišni profesor, autor mnogobrojnih knjiga i znanstvenih radova. Ministar financija u poljskoj vladi 1994.-1997. i 2002.-do 2003. Dok je vodio poljsku ekonomsku politiku poljski GDP per capita povećao se za jednu trećinu. Osnivač i direktor organizacije TIGER - Transformation, Integration and Globalization Economic Research pri Sveučilištu Kozminski u Varšavi.

Povezani članci

• Pretvorba i privatizacija (1) – Razoran tsunami tranzicije
• Pretvorba i privatizacija (2) – Rusija, pravi cilj tranzicijskog tsunamija
• Gluposti i zablude (3) – Strane investicije nas jedine mogu izvući iz krize
• Reindustrijalizacija - što je to?
• Anatomija novog društva (6) – I jaka i bolesna Hrvatska
• Došli smo do 20.000 čitanja jednog članka
• Pretvorba i privatizacija (3) – Prtljaga s kojom smo ušli u kapitalizam i privatizaciju

Komentari

• Branka

  18. 01. 2017

  Privatizacija na hrvatski naćin je smišljena pljačka društvene imovine (odnosno radnika)s namjerom uništenja velikog broja ondašnjih poduzeća, i nakon 25 godina pitam se zašto je Šima Krasić provodila revizije ako po njima nije ništa poduzeto. I sama sam radila u tvornici obuće Astra, kasnije Astra Marjana Olujić, koja je također privatizirana na sramotan način da su radnici opljaćkani i ostali i bez plaća i bez otpremnina a u samoj pretvorbi poduzeća se novac i to gotovina iz preko 130 trgovina iznosila u koferima izvan Hrvatske a nakon toga je uslijedio poznati scenarij s stećajnim upraviteljima koji su u sprezi sa sudovima opelješili što se još dalo opelješiti. Svi ti radnici odnosno njihove obitelji, i ne samo ASTRE i niz drugih poduzeća, su danas u 80% siromašnih obitelji koje ili nemaju dovoljno za normalan život ili su doslovno gladni i dalje tlaćeni raznim porezima, nametima" ako prođe prođe" od državnihn firmi ili tajkuna, i pitam se dokle će tako. Pitam se hoće li koja vlast uvidjeti koja je šteta nanijeta napaćenim hrvatima i vratiti im pretvorbom i privatizacijom oduzeto jer pljačka privatizacijom ne zastarjeva ili će i dalje držati glavu u pijesku i praviti se ponosnim i bogatim hrvatom na leđima svih hrvatskih građana?

Komentiraj