• Poduzetništvo/
• Menadžment/
• Razvoj/
• Izvoz i konkurentnost/

24. 11. 2016

Suvremeno poduzeće (1) – Kako informatizirati poduzeće

• Marijan Ožanić

Zadnji juriš lake konjice

Zadnji juriš britanske lake konjice[1] bio je spektakularan. Preko široke krimske ravnice u jesen 1854. jurišali su husari u crvenim odorama, s kopljima i isukanim mačevima, u paradnom rasporedu. Svi koji su s okolnih brežuljaka gledali te valove slikovitih konjanika, poredanih u pravilne ešalone, bili su zadivljeni. Vjerojatno više od svih bili su impresionirani ruski topnici, koji su iza svojih ukopanih topova gledali besmisleni frontalni napad britanskih konjanika. I kad je počela okrutna kanonada topova, kad su konjanici i konji počeli padati, paradni se poredak nije napuštao; jurišali su i dalje. Potpuno uništeni, došli su gotovo do ruskih položaja i tek je tada   napad opozvan.

Od svega toga ostala je uspomena na besmislenu propast lake konjice, a još više ostao je primjer korištenja pogrešnih oružja i metoda u rješavanju zadataka i problema.

Juriš lake konjice

(izvor slike: http://www.armae.com/...)

Kopljima i mačevima ne juriša se na topove kao što se pogrešnim metodama i alatima ne mogu rješavati vrlo složeni i odgovorni zahtjevi koji se postavljaju na suvremenom tržištu. U nastojanju da se prodre na tržište na kojemu vlada vrlo velika i snažna konkurencija treba proizvoditi sve kvalitet­nije i bolje, snižavati troškove i skraćivati rokove te poboljšavati organizaciju rada, planiranja i terminiranja. A to je sve teže postići!

Zamislite proizvodnju koja svaki mjesec mora isporučiti 500 proizvoda u 100 različitih tipova, grupiranih u 50 narudžbi, pri čemu svaki proizvod ima od 100 do 500 dijelova, a u proizvodnji se u jednom trenutku “vrti” oko 400 narudžbi u različitim fazama proizvodnje, s nekoliko desetaka tisuća dijelova.

Za sve te dijelove treba naručiti materijal, terminirati ih i planirati, neprestano pomicati rokove i tražiti moguće zamjene za nedostajući ili nekvalitetni materijal. Svaki dio mora prolaziti kroz nekoliko faza tehnološke obrade - prije toga, svaki dio treba konstruirati i tehnološki razraditi, “lansira­ti” u proizvodnju, osigurati potrebne alate.

I sada, ako želimo proizvesti kvalitetan proizvod u dogovorenom roku, ljudi koji sudjeluju u organizaciji proizvodnje moraju rješavati jednadžbe sa stotinu nepoznanica, koje su međusobno povezane, utječu jedna na drugu, a većina ih je potpuno nepredvidiva i izvan mogućnosti da se na njih utječe. Radi se pod stalnim pritiskom da se proizvede kvalitetno i na vrijeme, a to je u takvim uvjetima nemoguće.

Kakva je pomoć još nekada bila na raspolaganju ljudima koji rade na tim zadacima? Nikakva, ili gotovo nikakva - nekakve papirnate tabele, i amaterske metode i načini planiranja, koji su u mnogim sredinama i danas lošiji nego prije trideset godina. Zato nije čudno da se pri tome gube živci i radi pod velikim pritiskom, psihičkim opterećenjem, te dolazi do svađa, ljudi su stalno frustrirani, a posljedica toga su i nezadovoljavajući rezultati, pa to još više povećava napetost.

Ti problemi su još veći kod poduzetnika koji su osnovali poduzeće, bore se da poduzeće raste i razvija se, a većinom sami izmišljaju i kreiraju i organizaciju i procese rada i načine vođenja proizvodnje, planiranja i terminiranja, nemaju predznanja, niti iskustva, kreću „od nule“. Kako poduzeće raste svi ti problemi u vođenju i praćenju proizvodnje postaju sve veći i zamršeniji i često ih  ne znaju riješiti.

Tako složeni zadaci, sve kraći rokovi proizvodnje i sve veća kvaliteta proizvoda ne mogu se postići na klasičan način. Treba se koristiti novim tehnologijama, ali - odakle početi? Treba li  najprije kupiti novu, suvremeniju opremu u radionici ili ići na izgradnju podrške računala?

Najčešće nema novca ni zajedno ni za drugo. Što je važnije?

O takvoj, klasičnoj dvojbi, razgovarao sam pred tridesetak godina s kolegom tehnologom, koji je cijeli radni vijek posvetio tehnologiji u jednom proizvodnom poduzeću, u KONČAR-u. Njegovo stajalište o kupovanju i korištenju računala i svih sustava povezanih s time bilo je vrlo konzervativno. “Čemu paradirati s kompjutorima, koji su sada u modi i ljudi ih zbog toga kupuju, kad nemamo pošteni tokarski stroj pa nemamo na čemu kvalitetno obraditi svoje dijelove. Treba najprije kupiti tokarski stroj, koji će svojom produktivnijom proizvod­njom ostvariti dohodak, a to će nam omogućiti kupnju kompjutora!”

“Medutim”, odgovorio sam mu, “i taj novi tokarski stroj u slabo organi­ziranoj, loše upravljanoj i planiranoj proizvodnji radit će s pola kapaciteta, bit će slabo iskorišten i, nažalost, neće napraviti pomak koji trebamo. Ako dobro organiziramo proizvodnju i koristimo računalo za upravljanje proizvodnjom, ostvarit ćemo veći profit i lakše kupiti ne jedan tokarski stroj, nego cijelu tehnološku liniju.”

U današnje vrijeme, naravno,  više se ne postavlja pitanje trebamo li računala ili ne, već kako ih koristiti da daju rezultate koje očekujemo.

Nažalost, na mnogim mjestima računala se koriste samo zato što je to moda, troši se novac, no vrlo često nisu iskorišteni na pravi način i ne daju onaj učinak koji bi trebali. Vidio sam mnogo računala koja su ostala neiskorištena i koja rade poslove “niže kompjutorske spreme”.

NAPOMENA – Ovaj tekst bavi se proizvodnim poduzećima koja proizvode složene proizvode.

Zagorski vinogradi i nove tehnologije

Uvođenje novih tehnologija, posebno informatičkih i uvođenje suvremenih  metode rada, od velike je važnosti za razvoj naših poduzeća i postizanje konkurentnosti na svjetskom tržištu. Mnogi misle, samo treba uzeti kredit, izbrati iz kataloga nove strojeve, kupiti ih i instalirati u poduzeću i uspjeh je zagarantiran. Nažalost, to ne ide baš tako lako, ima previše primjera da su se samo potrošili veliki novci, a uspjeh nije postignut. Kako je to moguće?

Da bismo to objasnili koristi ću primjer mojih Zagoraca koji su nekoć počeli u svojim vinogradima koristiti nove tehnologije, motorkultivatore[2], očekujući da će tako mnogostruko povećati  urod grožđa. Vraćajući se iz Njemačke, Zagorci-gastarbajteri[3] donosili su, pored ostalog, i  motokultivatore za obrađivanje vinograda, koje su inače stoljećima naporno okopavali motikom. Međutim, bili su neugodno iznenađeni. Nova tehnologija  nije se mogla primijeniti. Motokultivator nije mogao ući u stare vinograde u kojima su čokoti bili gusto i neravnomjerno zasađeni.

Stari zagorski vinograd

(Izvor slike:http://narodni.net/povijest-vinogradarstva-zagorju-slavoniji/)

I, što se dogodilo?

Neki su odustali rekavši: „Ta novotarija niš' ne vredi“. I bacili ju te nastavili raditi na stari, stoljećima provjereni  način, ne vjerujući novitetima. Drugi gazde su drastično promijenili vinograde, iskopali trsove, prorijedili i proširili redove, a drvene kolce zamijenili novima. Nova tehnologija je mogla ući u vinograde. Napustili su svoje tradiciona­lne navike, primijenili novu tehnologiju  i uveli novi način rada. Time su višestruko povećali efikasnost rada, količinu i kakvoću grožđa.

Oni spremni na drastičan preobražaj, krenuli su naprijed, a oni koji nisu bili spremni na promjene, zaostali su i propali.

Novi zagorski vinogradi u jesen

http://www.vecernji.hr/...

Ova se priča o vinogradima i korištenju novih tehnologija može odnositi i na mnogo drugih primjera gdje nova, informatička tehnologija jednostavno ne ostvaruje očekivane rezultate. Ako se, primjerice, kupe računala, a ne provedu potrebne pripreme i ne promijeni dosadašnji način rada, računala će izgledati kao visokoproduktivni, skupi, višenamjenski stroj namijenjen za obrađivanje vinograda, kupljen s velikim ambicijama, a onda se utvrdi da u vinograd, između redova trsova  ne može ni ući.

Što je informatizacija poduzeća

Za početak trebamo razjasniti što se točno misli pod pojmom „informatizacija poduzeća“. Jedan poduzetnik mi je rekao: „Ja sam svoje poduzeće potpuno informatizirao. Svi imaju računala i koriste Internet.“  Malo se razočarao, kada sam mu rekao da ne mislim na takvu informatizaciju i da je informatizacija u poduzeću jedan mnogo kompleksniji pojam. Drugi poduzetnik je otišao u drugu krajnost. Rekao je: „Toliko sam ljut da ću svojima zabraniti korištenje Interneta. Više nitko ne želi čitati stručnu literaturu, više nemamo nikakvu arhivu prospekata, kataloga, informacija o konkurenciji, nitko više ne odlaže kataloge, niti znaju gdje nešto mogu pronaći, ako nije na računalu ili na Internetu. Ako nešto trebamo, ja moram ići u ormare i to pronaći.“

Kupovanje računala i korištenje Interneta nije „Informatizacija poduzeća“. Bilo bi prejednostavno da je tako. Internet je sastavni dio suvremenog života, koriste ga već i djeca i s tim se ne treba hvaliti kao s nekakvim velikim dostignućem u unapređenju poduzeća. Naravno, Internet je donio fantastične mogućnosti u komuniciranju, sakupljanju informacija i korištenju svjetskih banaka podataka. Ali za to više nije potreban neki poseban napor niti angažman.

Isto tako, bilo mi je smiješno kada sam pročitao u jednoj znanstvenoj studiji o istraživanju inovacija u našim poduzećima, da je u konačnici najveća inovacija u našim poduzećima s kojom su se menadžeri hvalili, kupnja računala i instaliranje Windowsa.

Informatizacija poduzeća je jedan važan, veoma složen, dugotrajan, skup i riskantan projekt koji podrazumijevanja unapređenje svih ili samo pojedinih poslovnih i proizvodnih procesa uz podršku računala.

Za to već postoje na tržištu najmodernija tehnološka i softverska rješenja s nevjerojatnim mogućnostima, još nedavno nezamislivim, ali još uvijek je taj zadatak teško provesti. Potrebne su obimne i dugotrajne pripreme, a broj neuspjeha je još uvijek velik.

Uspon na informatički Mt. Everest

Ono što je za svakog ambicioznog planinara uspon na neki od himalajskih vrhova to je za informatičara izrada softvera za upravljanje poslovnim sustavom. Ako je taj sustav uz to i proizvodni sustav s radionicama, tehnološkim procesima, ispitnim stanicama, koji proizvodi za strano tržište, tada je to u rangu uspona na Mt. Everest. Planinari na Himalaji testiraju svoje sposobnosti rješavanja najsloženijih penjačkih zadataka u najsloženijim i najtežim uvjetima, pod ekstremno niskim temperaturama, strašnim olujama, na strmim ledenim liticama, okruženi neprijateljskom prirodom. Stvarno nešto grozno, ali i pravi izazov.

Uspon na Mount Everest

(Izvor slike: http://www.cbsnews.com/...)

Takav izazov je za informatičara kreiranje softvera za upravljanje poslovnim sustavom u kojem se istovremeno odvija desetak tisuća raznih operacija, u zamršenim i povezanim odnosima, s mnogo iracionalnih i nepredvidivih odluka i događaja, uz stalan otpor i neprijateljstvo sudionika tih procesa i bez  minimalne podrške i pomoći od onih koji su taj posao naručili.

Naši informatičari se žale da je posao teško dobiti u konkurenciji s velikim stranim informatičkim kućama. A pored toga, često nailaze na odbojan stav uprave naših poduzeća koje više vole kupiti veoma skupi softver neke strane tvrtke koji se možda neće ni koristiti, nego ulaziti u rizik suradnje s domaćim informatičarima koji će im napraviti softver „kakav su si zamislili“, ali će tražiti suradnju i kod razvijanja softvera i kod implementacije.

I naši najbolji  informatičari nailaze na velike probleme kod razvoja softvera čak i kod poduzeća u kojima  direktori pokazuju „razumijevanje i potrebu za informatikom“ i ambiciozno naručuju projekt informatizacije.

Zamislite kakva je tek situacija u poduzećima u kojima direktori nemaju pojma o informatizaciji, koji na stolu nemaju računalo, koji ne koriste Internet. U takvim poduzećima, procesi su najčešće u kaosu, dokumentacija je neprecizna i tehnički nedorađena, materijali se naručuju „na pamet“, planira se „po osjećaju“, ne zna se što ima na skladištu, a jedino se u računovodstvu koristi softver za fakturiranje i izračun PDV-a.

Vidio sam i poduzeća koja su nekada imala uzornu tehničku dokumentaciju i uređene procese koje bi bilo lako informatizirani. A sada izgledaju kao nekada blistavi rimski gradovi nakon najezde barbara, zapušteni, puni korova s razrušenim zgradama i blatnim ulicama. Koliko bi tu posla trebalo obaviti da se stvore uvjeti za informatizaciju, a koliko bi informatičarima bili teško, a možda i nemoguće da nešto naprave.

Vjerujem da informatičari često zaključe da bi im bilo pametnije da se bave planinarstvom i riskiraju život penjuću se na Mt.Everest.

„Čarobni štapić“ ne postoji

U mnogim poduzećima tijekom rasta i razvoja, kako poduzeće postaje sve veće, ima sve više i ljudi i poslova,  raste i kaos i zbrka u  dokumentaciji i načinu rada. To postaje tako uočljivo da poduzetnik zaključi da nešto mora poduzeti. Za jedan veliki i obiman projekt unapređenja koji bi on vodio nema vremena, a i neda mu se time gnjaviti, jer se mora stalno boriti na tržištu, pa u pravilu traži neki  „čarobni štapić“ kojim bi uočene probleme  jednostavno riješili.  Uobičajeno je da je taj „čarobni štapić“ uvođenje ISO sustava[4] upravljanja kvalitetom, a najčešće i „informatizacija poduzeća“. Treba samo, po tom mišljenju,  angažirati neku vanjsku ekipu stručnjaka i konzultanata, platiti ih i oni će to sve napraviti i za nekoliko mjeseci sve će biti „super“. Poduzetnik, direktor ili netko iz uprave pojaviti će se na početku, održati motivacijski govor i pojaviti se kada bude sve gotovo da se uspješan završetak projekta informatizacije proslavi uz jednu lijepu svečanost.

Nažalost, to „tak' nejde“. Tijekom puno godina, od samih početaka uvađanja sustava za upravljanje poduzećem uz podršku računala, u ondašnjim velikim, socijalističkim  poduzećima početkom 80-tih godina prošlog stoljeća, do današnjih dana, pratim te procese  i vidim da se gotovo ništa nije u načinu rada promijenilo, rade se iste greške i na kraju su često isti „rezultati“, osim što se koristi sve bolja tehnološka rješenja.

Da se razvoj provodio kontinuirano od 1980-ih kada je to sve počelo, danas bismo imali vrhunski i organizirana i informatizirana poduzeća. Nažalost, u većini poduzeća je taj razvoj zaustavljen, mnogo znanja je izgubljeno, a na razini organizacijskih i tehnoloških rješenja na mnogo je mjesta učinjeno mnogo koraka natrag. A mnoga nova poduzeća koja su osnovali poduzetnici krenula su „od nule“ i poduzeća još nisu na toj organizacijskoj razini i razini zrelosti da bi bila spremna za taj novi tehnološki, informatički korak naprijed.

Informatičke priče iz raznih razdoblja

Informatička priča iz 80-tih

Pred dosta godina, 1980-tih, prisustvovao sam početku projekta informatizacije jednog većeg poduzeća,  gdje se htio uvesti COPICS[5], u to vrijeme  najsuvremeniji IBM[6]-ov informatički sustav za upravljanje proizvodnjom.  Direktor je akciju smatrao veoma značajnom pa je održao vatreni motivacijski govor na kolegiju obrativši se svojim suradnicima, menadžerima i kolegama uvodnim riječima: "Poštovane kolegice i kolege (zapravo rekao je drugovi i drugarice, ali današnje generacije to ne bi razumjele), u zadnje vrijeme na kolegiju često govorimo o tome da trebamo unaprijediti našu tvornicu. Na tržištu se susrećemo s konkurencijom, prema kojoj mi izgledamo kao da smo došli iz Srednjeg vijeka. Jeste li vidjeli njihove ponude izrađene na kompjutoru, u bojama – kupci su  impresionirani, već pri otvaranju ponude. Mi, pak, dolazimo s ručno izrađenim nacrtima. Pa što mogu misliti o nama. U stranim tvornicama na svakom stolu računalo, u radionici kompjutorizirani strojevi. Svi mladi ljudi koji nam dolaze, kod kuće imaju računalo. Neće nitko htjeti raditi kod nas. Moramo nešto hitno učiniti. Zato smo pozvali uvažene informatičare da nam osuvremene tvornicu, da se kompjutoriziramo."

Direktor je govorio s iskrenom željom da se nešto učini. Nije točno znao što treba napraviti, ali je želio računala. Vjerovao je da je to pravi potez, vjerovao je da će informatika i računala  riješiti sve njegove probleme, imati će svi računala i pritiskom tipke na tastaturi i pomakom miša sve će se raditi automatski.

Nakon takvog uvoda, uvaženi informatički stručnjak nastavio je lijepo, kićeno, uvjerljivo. Govorio je o tome što znači informatička revolucija, informatičko doba, CAD, CAM, just in time, o automatiziranim tvornicama, o tome kako je svijet napredan, a kako smo mi zaostali, itd. I svi su ushićeno vjerovali da su njihovi problemi riješeni. Jedva su čekali da na stol dobiju računalo. Naravno, nakon toga će tvornica postati uspješna, plaće velike, a ljudi zadovoljni.

Početak projekta informatizacije

(Izvor slike:http://www.ra-mrav.hr/...)

Informatičari su napisali elaborat u kome su razradili pitanje hardwarea, softwarea, orgwarea. Definirali su cijenu računala i cijenu programa, što nije bilo baš jeftino. Napravili su program kupnje i instaliranja opreme i obrazovanja korisnika. Kupili su računala i software s  hrpom modula, postavili tim za provođenje projekta. Najprije su krenuli sa snimanjem stanja da upoznaju poduzeće. To im je odnijelo nekoliko mjeseci. Napisali su  debelu studiju, prikazali u kakvom je lošem stanju tvornica, prezentirali je pred kolegijem i direktorom. (Tu studiju poslije više nitko nije ni pogledao). Počeli su s obrazovanjem, instalirali opremu. Morali su kupiti još dodatne opreme koju nisu u početku predvidjeli, ali to nikoga nije zabrinjavalo.

Sve je izgledalo super. Informatičari i oni koji su prvi prošli obrazovanje osjećali su se kao misionari koji donose novu religiju među neprosvijećene.

Prvi šok

Krenulo se u konstrukciji s prvim modulom i pripremom podataka  iz osnovnih dokumenata, sastavnica. Objasnili su ljudima kako se popunjava banka podataka, objasnili su sve "ekrane" na računalu, način kako se popunjavaju rubrike i prazna mjesta, kako se koristi tastatura i – krenuli s radom. Najednom "prvi šok" . Otkrilo se da su dokumenti, do tada korišteni bez problema godinama, jednostavno neupotrebljivi za unošenje u računalo. Većina ih je bila s nepotpunim podacima, "šifarski" sustav nije postojao ili se nije koristio, većina materijala bila je krajnje neprecizno definirana, organizacija sastavnica bila je potpuna improvizacija. Informatičari su bili iznenađeni, šokirani i bijesni, ali su se prihvatili izraditi šifarski sustav i srediti dokumente. Tih nesređenih dokumenata bilo je nekoliko desetaka tisuća. Morali su mijenjati dokumentaciju, definirati podatke, unašati standarde, točno propisivati materijale, definirati točne količine. To je odnijelo gotovo dvije godine. Htjelo se već u početku raditi na zalihama materijala, ali u banku podataka je trebalo unijeti precizan podatak o skladištima, a mnogi materijali su bili razbacani po čitavoj tvornici i na dvorištu. I skladišta materijala je trebalo usklađivati.     

Ljudi su postali nervozni, jer su paralelno radili na stari način, koristeći stare dokumente i unošenjem podataka u računalo koje im još nije koristilo.  Najednom se otkrilo da se kupljeni moduli ne mogu koristiti, jer još nešto nedostaje. Kupili su još i to. U poduzeću  je već bilo dosta računala.

Direktor je svoje poslovne partnere vodio u sobe s računalima, bio je ponosan. No, s vremenom je uočio da je potrošeno mnogo novaca i vremena, a poduzeće je i dalje radilo kao i do tada i korist od računala se još nije pokazivala. Ništa nije išlo ni brzinom, ni u rokovima, ni s rezultatima, kako se u početku obećavalo. Odnosi između informatičara i direktora, ali i ljudi u tvornici postajali su sve napetiji. Informatičari su se žalili da se stalno natežu s prizemnim problemima. Počeli su napadati suradnike iz tvornice da ih ne slušaju, da ne surađuju, da su konzervativni, da se tako ne radi. Ovi im nisu ostajali dužni. Odgovarali su da informatičari ne znaju što je poduzeće, da ne razumiju kako poduzeće funkcionira, da poznaju samo računala.

Svi su se pitali u čemu su pogriješili.

Onda su shvatili da računala nisu „čarobni štapić“, koji sâm donosi rezultate. Računala se mogu koristiti samo u sređenom sustavu, sa sređenim procesima i bankama podataka. Zato najprije treba srediti cijelo poduzeće, procese, informacije, organizaciju.

I, tek se tada mogu očekivati rezultati od informatizacije.

Mnogi to shvate tek nakon mnogo potrošenog i novca i vremena.

Informatička priča iz 2007.

U svibnju 2007.,  upetljao sam se u jednu vrlo neugodnu situaciju, sukob između informatičara, male poduzetničke tvrtke iz Tehnološkog parka i direktora zagrebačke komunalne tvrtke srednje veličine koji ih je angažirao da mu „informatiziraju poduzeće“. Budući da sam znao i jedne i druge,  htio sam se angažirati da im pomognem prevladati taj sukob koji je došao do vrhunca. U početku rada na projektu  izgledalo je da su ostvareni svi preduvjeti za uspjeh projekta. Informatičari su bili iskusni, odlični softveraši, a direktor je bio relativno mlad inženjer s, naizgled,  puno razumijevanja za informatiku. Na kraju su skoro završili na sudu. Budući da sam znao i jednu i drugu stranu htio sam doznati u čemu je stvar.

Direktor mi je u početku htio razjasniti kako on gleda na problem koji je nastao: „Moje poduzeće ima oko 400 radnika. To je poznato, staro poduzeće, koje ima svoju tradiciju i zaposlenike s dugim stažom. Poduzeće financijski dobro stoji, ali osjećam da je počelo stariti ne samo po godinama već i po načinu rada. Svjestan sam da naš monopol na tržištu neće dugo trajati i da novo vrijeme zahtijeva drugačiju tvrtku. Ja sam još dosta mlad i želio bih unijeti promjene, modernizirati poduzeće i osuvremeniti način rada. A to znači da prvo  informatiziram tvrtku. Još uvijek imamo premalo računala, mnogi ljudi uopće ih ne znaju koristiti i rade kao što su uvijek radili s papirima i olovkom. To više nisam mogao gledati. Htio sam napraviti sve kako treba. Raspisali smo natječaj i izabrali  jednu malu domaću informatičku tvrtku koja je bila najjeftinija. Nisam htio kupiti nečije gotovo rješenje, već sam htio da nam naprave rješenje prilagođeno našim zahtjevima i potrebama. Informatičarima smo definirali zadatak i jasno im rekli da želimo softverski program koji bi omogućio da ovo što sada radimo na papiru radimo na računalu. Na početku projekta oni su uvjerljivo prezentirali koncepciju rada i krenuli smo to realizirati. Dodali smo im i  domaći projektni tim koji će s njima surađivati i pomagati kod uvođenja gotovih rješenja.

Ja, naravno, nemam vremena da se bavim tim projektom pa sam na čelo našeg tima postavio našeg tehničkog direktora koji se razumije u programiranje. Projekt je krenuo, malo po malo vidio sam da se u pojedinim  dijelovima poduzeća već uvađaju pojedini softverski paketi i činilo mi se da će ići dobro. Međutim, nakon godinu dana počeli su problemi.

Između informatičara i mojih ljudi došlo je do nesporazuma i sve većih  trzavica. Tehnički direktor počeo mi se žaliti da posao ne ide kako treba. Informatičari su se  žalili da oni mnogo rade, a da ih mi ne plaćamo dovoljno. Isticali su da su završili veliki broj pojedinih softverskih modula i da oni nisu krivi što ih ljudi u poduzeću ne žele primijeniti. Moji ljudi su rekli da posao nije gotov, jer se ne primjenjuje  i da taj rad ne treba platiti. Osim toga da informatičari već jako kasne, prošli su sve rokove i da bi trebali platiti penale.

Informatičari su rekli da su po želji korisnika napravili mnogo novih rješenja koja nisu bila predviđena ugovorom i da žele da im se to plati. Te svađe su blokirale rad i cijeli projekt je stao. Obje strane su jako nezadovoljne. Ne znam što da napravim. Htio sam napraviti sve što treba, želim imati  razumijevanja za informatičare, ali moram slušati i moje ljude.

Ja sam od početka podržavao projekt i mislim da sebi ne trebam ništa predbacivati. Možda smo ipak trebali angažirati neku veću, naravno mnogo skuplju, stranu firmu i kupiti neki gotov, provjereni program. Imao bih sigurno manje problema.“

Budući da su mi informatičari, poduzetnici ispričali i onu drugu stranu priče, mogao sam direktoru reći što mislim: „Opisali ste klasičan primjer kakav sam vidio  mnogo puta. Vi ste se postavili u tom projektu na način kako se postavlja i većina naših direktora koji žele unaprijediti svoje poduzeće. I svi su na kraju nezadovoljni rezultatom. Moram vam reći da je krivica velikim dijelom u vama. Vi i svi vama slični, dobronamjerni direktori, glavni ste  krivci za neuspjeh mnogih projekata unapređenja koje ste pokrenuli. Trebate shvatiti da se projekt unapređenja poslovanja ili restrukturiranja poduzeća treba raditi na drugačiji način. Kod toga uzimam u obzir činjenicu da vi iskreno želite ostvariti koristan rezultat. Kod većine projekata to uopće nije slučaj. Obično se provode skupi projekti, sa stranim konzultantima,  kojima je jedina svrha da se napravi lažna predstava, da se pokaže kako «direktor želi nešto napraviti». A na kraju se potroši mnogo novaca i sve ostane po starom. Vidio sam u zadnjih 15 godina mnogo takvih projekta plaćenih milijunima maraka i eura koji su imali za rezultat elaborat koji nije nitko niti pročitao.

Ako vi iskreno želite da se poduzeće promijeni, unaprijedi, restrukturira, informatizira i modernizira, taj projekt morate voditi od početka do kraja  jedino vi. Vi morate biti duboko u projektu, u svakom detalju ga podržavati, pomagati kreatorima projekta i programa da se rješenja implementiraju, slamati otpore i stalno ocjenjivati način rada i rezultate. To mora biti vaš projekt i vi se morate  boriti svaki dan da uspije. I to zato, jer ste vi jedini u poduzeću zainteresirani za uspjeh projekta. I vi jedini imate moć da to ostvarite.

Morate biti svjesni da nitko u poduzeću, osim vas nije iskreno zainteresiran za uspjeh projekta i svi će ga na ovaj ili onaj način, javno ili prikriveno bojkotirati i vas uvjeravati da projekt neće uspjeti. Ako vi stojite sa strane, pa makar i davali podršku projektu, doći će i uvijek dolazi do neuspjeha. Projekt unapređenja uvijek donosi promjene, a promjene nitko ne voli. Ljudi bi se trebali naučiti raditi na novi način, a učenje je napor koji većina žele izbjeći. Netko će ostati bez posla, netko neće biti sposoban za novi način rada, nekome se jednostavno ne da raditi na novi način. Svi žele da sve ostane po starom, da se način rada ne mijenja, da svi odnosi ostanu kao do tada. I svi oni će se ujediniti i pokazati da ovi «dotepenci» u poduzeću nisu sposobni, da ništa ne razumiju, da ne razumiju «naše specifičnosti», da ne znaju raditi. Svi će vama dokazati da projekt treba ukinuti i da ne treba dalje bacati novce.  I naravno da treba raditi i dalje kako se do tada radilo.

Još je jedan problem. Zbog ovakvog otpora informatičari ne mogu mijenjati postojeće procese, već samo stari način rada informatiziraju. A to znači da će računalo omogućiti da se dosadašnji loši procesi odvijaju samo mnogo brže nego prije.

Ozbiljna unapređenja, zahtijevaju drastične promjene, a to se može postići samo, ako tu promjenu provodi direktor.

Vi naravno može ove naše informatičare «izbaciti» iz tvrtke i kupiti gotov, «provjeren program« neke strane velike tvrtke. Ono što vam mogu garantirati da će uvađanje tog stranog programa, biti jako dugo i jako skupo. A svaki dolazak njihovih stručnjaka morati ćete skupo plaćati. (Ove naše ste mogli maltretirati i ucjenjivati.)  Taj strani program će biti jako krut, neprilagodljiv, vrijedi za sva poduzeća, to znači nije «prilagođen» niti jednom poduzeću, a najmanje vašem. A na kraju nećete imati hrabrosti priznati da ste nezadovoljni, jer će to biti ipak poznata i skupa strana tvrtka.“

Nažalost, nisam puno postigao petljajući se u taj sukob. Direktor je informatičarima jedva platio jedan dio posla, iako se najveći dio softvera uspješno koristi. Na  kraju su se rastali „sa željom da se nikada više ne vide“.

Informatička priča iz 2014.

Sličan primjer neuspješnog projekta informatizacije vidio sam nedavno. Jedan uspješan poduzetnik koji je imao popriličan kaos u svojoj dokumentaciji i organizaciji rada u tehničkoj funkciji bio je uvjeren da će riješiti svoj problem angažiranjem informatičke tvrtke da mu uvede u poduzeće jedan informatički ERP program za upravljanje proizvodnjom. Prisustvovao sam na jednom od uvodnih sastanaka informatičara i korisnika i odmah sam  bio siguran da to ne bude dobro završilo. Na tom sastanku nije bilo nikoga od rukovodstva poduzeća, a za vezu između informatičara koji su uvodili ERP i korisnika koji bi ga trebali primjenjivati postavili su jednog mladog, neiskusnog čovjeka, bez dovoljno znanja i bilo kakvog autoriteta u poduzeća. Kada sam poslije porazgovarao s tim mladićem, uvidio sam da mu ništa nije jasno, ali to nije htio gazdi priznati. Na sastanku su svi ljudi iz poduzeća koji bi trebali koristiti taj ERP sustav uglavnom klimali glavama, ali sam osjetio da ni njima nije previše jasno što se od njih očekuje. Svi su samo čekali da sastanak završi da bi se vratili svom poslu. Imali su dosta svog posla i nisu se mislili angažirati na nekakvim aktivnostima koje se na silu provode i nisu ih razumjeli. Osim toga, nitko od njih nije otišao posjetiti neko drugo poduzeće koje koristi taj ERP, da porazgovaraju s ljudima koji ga koriste u svom radu, poslušaju njihova iskustva i njihovo mišljenje.

Naravno, nakon šest mjeseci rezultat je bio onakav kakav sam očekivao. Direktor i informatičari su se posvadili, on ih je izbacio iz firme i sada su na sudu. A problem u poduzeću nisu riješili.

Provođenje projeka informatizacije

Kako to obično započinje

Iako je svako poduzeće posebna  priča, ipak možemo naći zajedničke karakteristike projekata „informatizacije poduzeća“.  Obično poticaj za pozivanja informatičara može biti jedan od ova dva razloga:

1. uprava je nezadovoljna stanjem organizacije i s efikasnošću procesa, kvalitetom radne dokumentacije i načinom rada, te odluči da treba nešto učiniti da se to poboljša.
2. uprava se odluči informatizirati, jer to i drugi rade. Ne zna točno reći što želi, ali to želi odmah.

Kod informatizacije poslovnih procesa, kod razvoja informacijskog sustava ili kada razvijaju informatičku podršku,  informatičari vrlo često rade dvije velike pogreške:

1. Informatiziraju postojeće procese

    Snimaju postojeće procese i informatiziraju ih prema željama korisnika.

    Time postojeće loše procese uz podršku računala samo „tisuću puta“ ubrzavaju.

2. Informatiziraju neki podsustav – računovodstvo, skladište, marketing – svaki za sebe, ne gledajući cjelinu sustava.

Problem je što će se takvi podsustavi teško složiti u jedan cjeloviti, optimalan sustav cijelog poduzeća.

Etape rada

Do krajnje faze unapređenja u suvremenom poduzeću može se doći samo u postupnim etapama i pri tome je važno odabrati:

• kojim putem ići, kojim redoslijedom, kojim prioritetima,
• hardverska i softverska rješenja
• dopustive troškove,
• međuciljeve,
• kriterije i mjerila za ocjenjivanje rezultata,
• kadrove,

Ono što je odabrano određuje rješenje koje će se izabrati ili razvijati, te postupke) primjene rješenja u poduzeću. Osim toga, informatička oprema vrlo je skupa pa nije svejedno kojim će se  redoslijedom ići i koje će područje imati prioritet pri financijskim ulaganjima. Dakako, najbolje je početi s aktivnostima koje će prve dati određene učinke i to mnogi rade. Najčešće, u poduzeću ne dominira samo jedan čimbenik, odnosno samo jedna skupina problema, ali njihovo relativno značenje i težina određuju prioritete.

• Ako je problem poduzeća loš nastup na tržištu zbog niske kvalitete i dugačkog vremena izrade ponude - tada će se početi prvo ulagati u razvoj i “kompjutorizaciju” djelatnos­ti koje su nužne za izradu ponude.
• Ako je problem u tome da rukovodstvo želi imati brze i točne informacije za upravljanje tvornicom - treba najprije izgraditi MIS (Mena­džerski informacijski sustav).
• Ako je problem niska razina tehničkih rješenja proizvoda - tada treba ulaganja i unapređenje usmjeriti u CAD/CAM za konstruiranje, u razvoj proračuna, opremu laboratorija, izgradnju banaka podataka znanja i ekspertne sustave za pomoć u inženjerskom radu.
• Ako je problem u rokovima isporuke - tada se aktivnosti usmje­ravaju na standardizaciju i tipizaciju rješenja, sustave za gospo­darenje materijalima, radnim nalozima, planiranje i terminiranje.

Novci koje treba uložiti u projekt unapređenja, troškovi rada u pojedi­nom rješenju, troškovi hardvera, softvera, razvoja i uvođenja rješenja, moraju se opravdati i vratiti pomoću povećanog plasmana proizvoda na tržištu, s jedne strane i pomoću povećane rentabilnosti proizvoda, s druge strane.

Znači, računala treba usmjeriti tamo gdje će u razumnom vremenu dati najbolje rezultate, važne za uspješno djelovanje poduzeća. Ali kod toga može nastati problem što u ovakvom, faznom „otočnom“ pristupu u informatizaciji postoji opasnost da se takva „otočna“ rješenja neće moći povezati u cjeloviti sustav.

Tri moguća pristupa za uvođenje ERP-a

I onda, kada informatičari i naručitelji projekta ERP[7]-a sjednu za stol, svatko gleda problem iz svog ugla i ima svoja očekivanja. I uglavnom jedni druge ne razumiju.

Obično se naručitelji, odnosno korisnici projekta informatizacije poslovnog sustava odlučuju između tri moguća pristupa:

1. kupovanje i instaliranje gotovog ERP programa,
2. izrada novog softverskog ERP programa prema zahtjevima korisnika,
3. najprije sređenje organizacije, skladišta materijala, procesa i dokumentacije “na papiru”, a nakon toga izrada i uvođenje novog ERP softvera za “podršku računala”.

Nažalost, ovaj treći pristup se rijetko koristi (iako jedini daje prave rezultate), jer dugo traje i to je velika gnjavaža za naručitelja i cijelu ekipu.

1. kupovanje i instaliranje gotovog programa

Državna poduzeća obično kupe skupi (najskuplji) informatički program, od neke strane firme - što skuplje i što “stranjskije”. Poduzetnik kupuje svojim novcem pa pazi na cijenu, želi proći što jeftinije i često angažira neko domaće poduzeće koje ima svoj gotov program. Takav pristup ima i prednosti i mane.

• Prednosti - ne troši se vrijeme na razvoj, jer je softver gotov. Program je već instaliran u nekoliko (mnogo?) poduzeća pa se može lakše instalirati i nema „dječje bolesti“ u samom programu. Program natjera zaposlenike da mu se prilagode bez pogovora.
• Mane – najčešće visoka cijena i krutost. Program je vrlo krut i neprilagodljiv, vrijedi za sve vrste korisnika, znači za nikoga posebno. Svi moraju svoje procese prilagoditi programu, što često nije optimalno po jedino poduzeće. Zbog toga se dugo uhodava i dolazi do sukoba korisnika i informatičara.

Program “siluje” postojeće procese, kakvi god bili. Procesi se silom uguraju u „kalup“ koji određuje softver, što često nije dobro.

U konačnici se potroši mnogo vremena i novaca, a ljudi program teško prihvaćaju.

2. izrada novog softverskog programa „po mjeri“ - prema zahtjevima korisnika

Naručitelj angažira informatičku tvrtku da im razvije  novi program po njihovim zahtjevima. Uglavnom želi da računalo samo ubrza njihove stare procese.

• Prednosti - program odgovara zahtjevima korisnika (naručitelja), onakav je “kako su si ga korisnici zamislili”. Ljudi ga lakše prihvate, jer slijedi njihove zahtjeve i način rada.
• Mane - razvoj dugo traje, program se bez prestanka dotjeruje i nikada nije gotov. Stalno novi zahtjevi korisnika koji stalno ima neke nove želje i stalne promjene frustriraju programere. Dolazi do sukoba programera i korisnika. Korisnici “siluju” program i izluđuju programere.

U konačnici, kada je sve gotovo, imamo situaciju u kojoj se stari loši procesi samo mnogo brže odvijaju

3. najprije sređenje organizacije, skladišta materijala, procesa i dokumentacije “na papiru”, a nakon toga izrada i uvođenje novog ERP softvera za “podršku računala”.

U ovom slučaju se najprije provede „reinženjering“, unapređenje i standardizacija procesa. Srede  se i poboljšaju svi procesi u poduzeću, nakon toga (paralelno s time) se svi  procesi informatiziraju.

• Prednosti - unaprijeđeni i poboljšani procesi povećavaju efikasnost sustava. Nakon toga informatizacijom tih sređenih i unaprijeđenih procesa još više se poboljšava i ubrzava rad. Projekt unapređenja procesa i informatizacija procesa odvijaju se istovremeno pa programeri  i korisnici postaju tim.

        Takav pristup  dugoročno daje najbolje rezultate

• Mane - razvoj dugo traje i uprava poduzeća najčešće nema strpljenja čekati kraj projekta.

Kada se procesi u poduzeću informatiziraju dobije se tzv. ERP ili sustav za upravljanje proizvodnjom i poslovanjem. Ti sustavi se obično sastoje od raznih modula. Jedan relativno mali domaći  ERP imao je sljedeće module:

1. Upravljanje zalihama – modul je povezan sa stanjem skladišta
2. Prodaja i nabava – sadrži narudžbe, ponude, upite, račune, otpremnice s grafičkim pregledom prometa po različitim kriterijima.
3. Tehnički podaci - sastavnice, struktura sklopova
4. Kalkulacije
5. Planiranje potreba materijala - količinski i vremenski, financijski – troškovno, presjek stanja artikala, sastavnice narudžbi, itd.
6. Financijsko računovodstvo
7. Plaće i kadrovska evidencija
8. Praćenje proizvodnje - stanje naloga (detaljno po operacijama), troškovi materijala, rada, analiza rada i škarta na operacijama, izvršeni rad po radnicima, trenutna zauzetost radnog mjesta ili cijele proizvodnje, dugoročna zauzetost radnog mjesta ili cijele proizvodnje, ispis radne dokumentacije.

ERP - Upravljanje proizvodnjom uz podršku računala

(Izvor slike: arhiva autora)

Priprema za informatizaciju i jedan lijep primjer

Kao što sam opisao u priči o zagorskim vinogradima, da bi se mogla koristiti nova tehnologija nužno je provesti obimne pripreme. A to posebno vrijedi kod uvođenja podrške računala u poslovne i proizvodne procese. Računalo i razni softverski programi koji služe za upravljanje proizvodnim i poslovnim sustavom ne mogu koristiti nestandardiziranu, kaotičnu, polovičnu i nekvalitetnu dokumentaciju. Bez kvalitetnih banki podataka o proizvodima materijalima i procesima, računala ne mogu upravljati smušenim i nesređenim procesima koji se temelje na stalnim improvizacijama. Zato je korisno i nužno prije početka projekta informatizacije uložiti veliki trud i vrijeme da se pripremi i dotjera dokumentacija, da se provede standardizacija, da se uvede dobar sustav šifriranja, da se organizira skladište i uvede red, da se organizira kvalitetan tijek informacija kroz poduzeće od ponude, narudžbe, projektiranja i konstruiranja, tehnološke, radne i kontrolne dokumentacije, do izlaska proizvoda na tržište.

Kada govorim o pripremi dokumentacije, tada se s ponosom sjećam što smo ostvarili u 1970-tim i 1980-tim godinama u Tvornici srednjih električnih strojeva KONČAR-a na području standardizacije koristeći načela grupne tehnologije[8]. Po tim, dosta kompleksnim  načelima,  standardizirali smo proizvode, dijelove, materijale i tehnološke procese i sve smo klasificirali i šifrirali. U tehnologiji smo otišli još dalje i cijeli Odjel tehnologije smo organizirali po načelima grupne tehnologije pa smo imali specijaliste za pojedine standardizirane tehnološke procese i „familije“ dijelova. To nam je omogućilo fantastično skraćenje rokova izrade dokumentacije.

Istraživanje koje sam, davne 1987. godine proveo u jednoj tvornici i opisao u mom magistarskom radu Razvoj modela tehničke funkcije u proizvodnom sustavu (1990.), pokazalo je da standardizacija osjetno djeluje na skraćenje rokova. Nakon uvođenja metoda grupne tehnologije u poduzeću i provođenja obimne standardizacije dijelova, vrijeme potrebno za konstruiranja jednog  stroja smanjeno je s 9 mjeseci na 0.5 mjeseca.

U to vrijeme prešao sam iz Tvornice srednjih električnih strojeva  u kojoj smo proveli obimnu standardizaciju po načelima grupne tehnologije i koja je proizvodila dobro organiziranu i vrlo standardiziranu seriju strojeva, u Tvornica generatora koja je proizvodila slične strojeve, ali većih dimenzija. U toj novoj sredini sam upoznao vrhunske stručnjake, vrlo drage ljude, ali strojeve su konstruirali na pojedinačni način, s malo zastupljene standardizacije. Da ih malo potaknem na promjenu načina rada pozvao sam svog prijatelja Zvonka Plačka (nažalost, sada pokojnog), jednog iskusnog, vrhunskog  konstruktora iz moje bivše tvornice, k njima na kavu. Tada sam pitao kolegu iz konstrukcije velikih strojeva koliko mu treba vremena  da konstruira jedan stroj? On nam je odgovorio. „Oko 6 mjeseci“. Onda sam pitao kolegu iz tvornice sa standardiziranom proizvodnjom: «Zvonko, koliko tebi treba da konstruiraš stroj iz iste serije?« On je odgovorio: «Oko dva sata».

Strojevi i u jednom i u drugom slučaju su jako slični, imaju isti broj sličnih dijelova, jedino su jedni veći od drugih, što za sam proces konstruiranja ne bi trebalo ništa značiti. Ali ono što je najvažnije, kod jednih je cijela serija strojeva bila potpuno standardizirana, s tipiziranim dijelovima, gotovim nacrtima u koje se samo ubacivala neka nova kota, nova dimenzija, a drugi su svaki novi stroj konstruirali iz početka.

To je bilo u vrijeme bez računala, kada se konstruiralo crtajući na dasci. Nekoliko godina poslije toga u konstrukciji su se počela koristiti računala sa softverima za konstruiranje,  svi standardizirani dijelovi su se unosili u banku podataka računala i vrijeme konstruiranja je još više smanjeno. A uz to je sve bilo povezano sa softverom za planiranje i terminiranje proizvodnje, naručivanje materijala i upravljanje skladištem. Time je  cijeli ciklus proizvodnje još više skraćen, a značajno su smanjeni troškovi proizvodnje.

Mi u tehnologiji provodili smo obimnu standardizaciju tehnoloških procesa, alata, tehnološke dokumentacije. Taj cijeli sustav bio je rezultat niza godina stalnih unapređenja, standardizacije i klasifikacije dijelova po načelima grupne tehnologije. Bili smo jako ponosni na svoje rezultate i svi smo govorili da smo „Najbolji odjel tehnologije na svijetu“. To sada, naravno,  izgleda pretjerano, ali u to vrijeme  sam upoznao odjele tehnologije u najvećim tvornicama u svijetu, u SAD-u (General Motors), u Francuskoj (Alsthom), u Čehoslovačkoj (ČKD), u DDR-u i SSSR-u i uvjerio sam se da smo u organizaciji rada, u izradi i kvaliteti dokumentacije i načinu rada bili bolji od njih.

A to je sve bilo u vrijeme kada nismo imali računala, sve smo radili na papiru.

Poslije smo prvi u KONČAR-u uveli NC (numerički upravljane) alatne strojeve u proizvodnju i prvi koristili konstruiranje uz pomoć računala (CAD, Computer vision).

Odjel tehnologije Tvornice srednjih električnih strojeva KONČAR-a, iz 1985.

(Izvor slike: arhiva autora)

Kada se toga sjećam iz današnje perspektive, to mi sve izgleda jednostavno nevjerojatno, kao nekakva znanstvena fantastika. A ja čak nisam bio zadovoljan brzinom uvođenja novih rješenja, jer sam vjerovao da možemo još bolje i stalno sam prigovarao. (Sada me zbog toga peče savjest).

I umjesto da smo nastavili s tim koracima prema još boljim rješenjima koja bi bila vodeća na svjetskom tržištu, početkom 1990-tih, tijekom „tranzicijskog razdoblja“, napravljen je «dar-mar», mnogo toga je pobacano i završilo u kontejnerima. I mnoga znanja su izgubljena.

Kada se provedu dobre pripreme na sređenju dokumentacije, standardizaciji dijelova i procesa, učiniti će se mnogo na poboljšanju kvalitete i smanjivanju rokova proizvodnje. Nakon toga se može u relativno kratko vrijeme instalirati softverski programi, obučiti osoblje i ostvariti očekivane rezultate informatizacije.

Sada mi to izgleda ipak kao jedan dosta idealistički pristup koji se rijetko gdje uspije ostvariti u potpunosti. Vidio sam novije softverske programe koji ne traže takvo „savršenstvo“ dokumentacije i procesa, već koriste „ono što imaju“, uspijevaju se instalirati i u „nesavršene sustave“, pa sve nekako funkcionira, više-manje uspješno.

Budući da korisnici obično  i ne znaju za ništa bolje, uglavnom su i zadovoljni.

Zašto projekti često ne uspijevaju

Tijekom 1980-tih, kada smo u KONČAR-u provodili projekt uvođenja IBM-ovog COPICS informatičkog programa za upravljanje proizvodnjom bio sam nezadovoljan tempom rada na projektu  i ljut zbog problema s kojima smo se suočavali i koje su   informatičari više ili manje uspješno rješavali. Tada sam u jednom američkom časopisu, Research Management, iz 1986. godine pronašao članak  "Why R&D Projects Suceed or Fail” (Zašto R&D projekti uspijevaju ili ne uspijevaju) i vidio da i drugi, mnogo iskusniji imaju velikih problema kod vođenja projekata razvoja i unapređenja.

Projekti koji imaju za cilj izgradnju nekog objekta, nekog postrojenja uglavnom uspijevaju, bivaju završeni, s više ili manje uspjeha i s više ili manje troškova u odnosu na predviđene. Međutim projekti unapređenja procesa, uvađanje novih metoda rada, promjene postojećih procesa, poboljšanja poslovanja, često i razvoja novih proizvoda  imaju veliki postotak neuspjeha. Takvi projekti obično vrlo dugo traju i rezultati su vrlo  često razočaravajući.

U članku iz časopisa Research Management autori Norman R. Baker, Stephen G. green  i Alden S. Bean opisivali su rezultate velike istraživačke  studije  koju su radili tijekom 9 godina (s početkom u 1977. godine ) u suradnji s Industrial Research Institute  i National Science Fundation u Americi. Analizirali su iskustva 211 razvojnih projekata u 21 kompaniji različitih područja djelovanja da utvrde o  kojim uvjetima - organizacijskim, menadžerskim i uvjetima okoline - ovisi uspjeh ili propast projekta.

Uspješnost projekta analizirali su kroz 4 područja :

• odnos prema postavljenim ciljevima,
• povezanost tehničkih i poslovnih ciljeva,
• transfer projektnih rezultata korisniku,
• kako korisnik može proizvoditi, plasirati na tržište i prodavati rezultate razvoja

Od 211 projekata 110 ih je postiglo uspjeh, a 101 projekt je doživio neuspjeh.

Uočeno je da projekti imaju veće šanse za uspjeh:

• ako su poslovni i tehnički ciljevi projekta jasnije definirani ,
• ako je firma iskusnija,
• ako je rukovodstvo poduzeća dublje uključeno u projekt ,
• ako je poticaj za razvoj došao od marketinga, tržišta, prodaje, a posebno je bio koristan poticaj od strane kupaca i korisnika.

Ako se uspije stvarno uključiti rukovodstvo ili što je najvažnije, ako je rukovodstvo inicijator akcije, tada promjene imaju velike šanse za uspjeh.

U jednom istraživanju koje objavljuje prof. Todd Jick iz Harvard Business School , stručnjak za organizacijske promjene, prikazani su osnovni problemi kod uvođenja promjena :

 1.provedba je trajala dulje nego je to bilo previđeno (76% )

 2.tijekom provedbe pojavili su se problemi koji nisu ranije bili uočeni  (74 %)

 3.koordinacija svih sudionika nije bila djelotvorna (66 %).

U svojim  knjigama  Philip B. Crosby[9] pored svih zanimljivih  savjeta i analiza pokazuje  da i u američkim tvornicama ima problema - mnogi primjeri koje je opisivao kao da su izvađeni iz naših tvornica. To znači da i „vani" nisu svi problemi riješeni  i da i mnoge njihove tvornice imaju i lošu kvalitetu i lošu organizaciju i otpor prema promjenama, sve ono što smo  smatrali da je rezervirano samo za naše tvornice.

Ali što je važno, Crosby zrači optimizmom i tvrdi da svaka kompanija čvrstom voljom i marljivošću  može biti uspješna .

Informacijski sustavi u poduzeću

MIS - Menadžerski informacijski sustav

Kada se govori o informacijskom sustavu, najčešće se težište stavlja na tehničku funkciju, financije i na upravljanje proizvodnjom. Uz to se obično misli da je uprava poduzeća konzervativna pa malo koristi računala (možda samo malo „surfaju“ po Internetu). Često se pak postavi koncepcija informatizacije “odozdo prema gore”, tj. najprije se automatizira “dno pirami­de”, osnovne funkcije poduzeća, iz kojih će se nakon toga moći automatski “crpsti” informacije za MIS - Menadžerski informacijski sustav. Taj postupak čini se logičnim, ali traje vrlo dugo. Zato direktor dobiva računalo posljednji ili mu na stolu služi kao ukras.

A u stvarnosti bi trebalo biti obratno.  Za upravljanje poduzećem, za donošenje odluka, direktor treba veliku količinu informacija da bi u svakom trenutku imao financijsko stanje tvornice pod kontrolom, znao kako stoji tvornica na tržištu prema zaključenim poslovima, da bi mogao pratiti tren­dove razvoja, stanje konkurencije na tržištu, cijene i podatke o svojim proizvodima, cijene materijala, vrijednosti novca, kretanje dionica i slično. Te će podatke imati i u svom laptopu koji će nositi na putovanjima i tako imati sve što mu je potrebno uvijek pri ruci.

S vremenom će biti sve manje poduzetnika koji sve rade „iz glave“, napamet bez korištenja računala, bez pripremljenih izvješća i podloga, samo na temelju svog „feelinga za business“ i koji računalo na stolu rijetko uključuju.

Zato bi direktor prvi trebao dobiti računalo, jer je to važno za poslovanje poduzeća, ali se time daje i važna podrška novim tehnologijama i stvara poticajan duh u cijelom poduzeću. Važno je da on i koristi računalo pa će i tjerati ostale da njegovo računalo kroz mrežu pune s najnovijim podacima. A to će dati poticaj da se što prije provodi informatizacija sve većeg broja funkcija u poduzeću. Njegovo će se računalo spojiti s računalima najbližih suradnika iz “top-menadžmenta” i službama koje će puniti sustav potrebnim informacijama - od podataka iz računovodstva, prodaje do market­inga i sličnog. Time će se stvoriti MIS - Menadžerski informacijski sustav. U početku će se taj sustav “puniti” običnim unošenjem informacija dobivenim na uobičajen način, a postupno, kako se budu izgrađivali pojedini dijelovi sustava za upravljanje proizvodnjom i poslovanjem, MIS će se spajati s tim dijelovima i automatski crpiti informacije iz postupno stvaranih banaka podataka.

CIM i ERP

Krajnji će cilj informatizacije poduzeća biti cjeloviti, integralni informacijski sustav koji bude obuhvatio i povezao sve funkcije i odjele u poduzeću. Nekada se za integralne sustave za upravljanje proizvodnjom i poslovanjem više koristio naziv CIM[10] - Computer Integrated Manufacturing, (Upravljanje proizvodnjom uz podršku računala),  a sada se više koristi naziv ERP-Enterprise resource planning (Informacijski sustav za upravljanje poslovanjem). To je uobičajeni naziv za poslovni softver koji integrira aktivnosti različitih odjela u poduzeću. CIM je ostavljen većinom za proizvodna poduzeća.

CIM je jedna od najčešće upotrebljavanih riječi koja se koristi pri opisu suvremenih koncepcija proizvodnih organizacija, a zasniva se na informaci­jsko-tehničkoj integraciji svih poslovnih i proizvodnih sustava. Mnogi ciljevi suvremenih poduzeća - kao što su skraćenje razvoja proizvoda, povećanje fleksibilnosti, skraćenje vremena proizvodnje, povećanje iskorištenja stroje­va, skraćenje vremena povratnih informacija, uspješno upravljanje proizvod­njom, osiguranje kvalitete, smanjenje troškova razvoja i proizvodnje te povećanje sigurnosti u radu - željeli su se ostvariti izgradnjom CIM-sustava.

Taj se naziv toliko koristio da se nakon velikih obećanja o povećanju produktivnosti i kvalitete iz vremena oko 1985. godine počelo osjećati kako su neka očekivanja precijenjena, pa se značenje pojma CIM počelo s vremenom mijenjati - od jednog proizvođača do drugoga, od jednog kupca do drugoga, od sveobuhvatnih do mnogo skromnijih opisa.

Mnogi definiraju CIM kao korištenje računala za integraciju i automatiza­ciju ne samo svih aspekta organizacije, već uključujući i relevantne funkcije u ostalim pogonima i lokacijama, dobavljače, poslovne partnere, kupce u zemlji i inozemstvu, cijelu paletu informacija u jednom poduzeću - od donošenja poslovnih odluka i planova do isporuke proizvoda, pa čak i praćenja robe do kupca.

Iako se takva rješenja i opisuju i nude na tržištu, mnogi proizvođači, a i sami korisnici, izražavaju mišljenje da tako širok aspekt još nije nigdje ostvaren, pa CIM definiraju nešto skromnije - kao automatizaciju i integraciju između oblikovanja proizvoda - konstrukcije (engineering, design) i proizvodnje. Po tom mišljenju, puna veza između poslovanja i oblikovanja proizvoda i proizvodnje još nije ostvarena.

Isto je tako velik broj načina rješenja i izbora prioriteta.

Jedni se usmjeravaju na upravljanje tijeka informacija za oblikovanja proizvoda (konstruiranje), tijeka dijelova, informacija, sastavnica i postupnika između CAD[11]-a (Computer-Aided Design - Konstruiranje uz podršku računala)  i opreme u radionici. Drugi se usmjeravaju na osiguranje kvalitete i uklanjanje nepotrebnih troškova, a treći na povećavanje fleksibilnosti proizvodnje.

Zbog toga CIM postaje “pokretni cilj” koji potiče radove na standardizaciji metoda rada, opreme, ciljeva, komunikacija i sučeljavanja pojedinih funkcija. Možemo reći da CIM želi ostvariti “kariku koja nedostaje“ u integraciji između planiranja, oblikovanja proizvoda i proizvodnje - optimalnim tijekom informacija i integracijom prijašnjih odvojenih funkcija.

Suvremena područja koja želi obuhvatiti CIM i na kojima su se, ili odvojeno ili koordinirano, razvijale pojedine komponente jesu mnogobrojna. To su: upravljanje materijalima i resursima, MRP (Manufactur­ing Resource Planning), CNC (Computer Numerical Control), upravljanje radionicama, predviđanje tržišta, JIT (Just in time), distribuirane banke podataka, CAD, CAM, CAE, CAPP, MAP (Manufacturing Automation Protocol), fleksibilni sustavi, ekspertni sustavi, AI (Artificial Intelligence), financijske analize, planiranje kadrova, grupna teh­nologija, upravljanje financijama, automatizirano rukovanje materijalima, Quality Assurance, Supervisory Control and Data Acquistion, itd.

Prikaz razvoja tehnologije u proizvodnim poduzećima može se pratiti na primjeru razvoja postupaka konstruiranja.

Odjel konstrukcije u KONČAR-u, 1946. godine

(Izvor slike: Knjiga „RADE KONČAR“ -  1945.-1960., petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja“)

 Konstruiranje na crtaćoj dasci prije korištenja računala

(Izvor slike: wikipedija)

 Konstruiranje uz pomoć računala

(Izvor slike: http://www.indiaeducation.net/careercenter/computers-it/computeraideddesign/)

Na tržištu postoji velik broj gotovih programa koji pokrivaju pojedina područja poslovanja i proizvodnje kako bi pratili pojedine dijelove CIM-a. A stalno se pojavljuje sve više novih i sve boljih rješenja pa bi svaki popis uskoro zastario.

Opterećen svim tim raznim mogućnostima i rješenjima, u kojima se je uistinu teško snaći i odabrati najbolje rješenje, kupac i potencijalni korisnik mora stalno imati na umu da osnovni cilj CIM-a ne smije biti samo potpuna automatizacija, već uspješno poslovanje.

Dugo je CIM bio pod pritiskom različitih shvaćanja razvoja korisnika i isporučitelja opreme, te razvoja hardvera i softvera. Posebno je konfuzno razdoblje bilo između 1981. i 1987. kada su kupci, zasipani različitim porukama, morali sami odlučivati uglavnom između dva osnovna strateška pristupa problemu.

a) Kratkoročan pristup - otoci automatizacije

Taj se koncept usmjerava na “otoke automatizacije”, koji su često bili nekompatibilni s drugim sustavima u tvornici. Takva su rješenja jeftinija u početku i brže se postižu prvi rezultati, ali je poslije integracija vrlo skupa.

b) Dugoročan pristup - integracija

Naglasak se stavlja na integraciju baza podataka i usmjerava na automa­tizaciju i povećanje produktivnosti cjeline, uz kompatibilnost s ostalim dijelovima sustava, te se ostvaruje dugoročna suradnja s isporučiteljima opreme i softvera. Takav je pristup u konačnici jeftiniji, ali dugo traje.

S vremenom se uvidjelo da nisu jedino računala važna u razvoju i primjeni  CIM-a. Shvatila se važnost  baze podataka koje opisuju proizvod, a to najbolje poznaje proizvođač toga proizvoda. Stoga je sada najvažnija suradnja i dugoročan pristup koji povezuje isporučitelja hardvera, kreatora softvera i korisnika. Da bi Informacijski sustav bio učinkovit, mora se oslanjati na suvremene hardvere, ali i na potpuna on-line rješenja koja omogućuju svakom sudioniku procesa da ima na raspolaganju računalo, i to onda kad mu treba.

Jedan cjeloviti CIM u sebi povezuje niz modula, odnosno podsustava kao što su CAD, CAD/CAM[12], CAPP[13], CAQ[14] i mnogi drugi.

(CIM), Proizvodnja uz podršku računala

(Izvor slike: http://etc.gdut.edu.cn/...)

Povijest razvoja informatizacije u našim poduzećima - jedan primjer

Bez obzira što naši mladi misle da je informatizacija u poduzećima započela tek s Internetom i Windowsima, naša vodeća, velika poduzeća su već jako rano počela s uvođenjem računala u poslovne i proizvodne sustave. Ja, naravno, imam najviše informacija o KONČAR-u, ali su se slični procesi mogu pratiti i u drugim poduzećima, Nikoli Tesli, Prvomajskoj, Đuri Đakoviću i ostalima. U svim poduzećima su se počeli osnivati RC-i (Računski centri s centralnim računalima).   Zanimljiv tekst pronašao sam u Končarevcu, tvorničkom listu KONČAR-a, od listopada 1996. godine,  pod nazivom „Poslovni informacijski sustav“. Napisala ga je Snježana Beširević, dipl.inž. U članku piše:

        „Automatizirana obrada informacija (primjene računala) u sustavu KONČAR datira od 1959. godine. U prvo vrijeme bili su to, dakako, strojevi iz generacije tzv. „klasike“ firme IBM, koje su kroz nekoliko generacija zamijenili generacijski suvremeniji strojevi. Koncepcijske osnove informacijskog sustava postavljene su već pojavom računala IBM/360 (1970.) i sa svojim općim postavkama zadržane i do današnjih dana bez obzira da na vrlo izrazite promjene u tehnologiji računala. Kontinuitet koncepcijskih osnova primijenjenih informacijskih rješenja govori i o prihvaćanju u praksi čitavog niza informatičkih i organizacijskih pojmova i rješenja kao što su šifarski sustavi, sastavnice, katalozi materijala, postupnici, radionička dokumentacija i slično, a koji su bez obzira na generacijske promjene računala zadržani pojmovno istim.

Končarev računski centar s IBM računalom, 1959. godine

(Izvor slike: 50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike)

Krajem sedamdesetih godina pojavljuje se računala IBM34/36  koja se nabavljaju (21 računalo) i instaliraju po lokacijama (tadašnjim Radnim organizacijama).

Kao centralno računalo ondašnjeg SOUR-a nabavljeno je računalo IBM/4381 s kojim su lokacijska računala bila povezana i na njemu su se izvodile centralizirane, uglavnom „bach“ obrade, za sva poduzeća.

Končarev računski centar s IBM računalom, 1979. godine

(Izvor slike: 50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike)

U 1980-tim godinama započet je u Tvornici srednjih električnih strojeva projekt uvođenja IBM-ovog softverskog programa COPICS, za upravljanje proizvodnjom na računalu IBM-4381. Stručni tim informatičara, na čelu s dr. Ivom Karabaićem,  najprije je na početku projekta u travnju 1986. godine izradio  studiju „Snimak i analiza organiziranosti na području proizvodnje OOUR-a Srednji električni strojevi“. A nakon toga je krenuo mukotrpan proces informatizacije proizvodnog sustava.

U 1990. godini  su računala zamijenjena novim računalima IBM AS/400, model B35 i umjesto COPICS-a počeo se primjenjivati sustav MAPICS s velikim brojem modula. Prvi moduli su se počeli koristiti već u svibnju 1991.

Nakon toga imam sve manje informacija o tome što se događa, ali mislim da je danas centralno računalo zamijenjeno stolnim računalima na kojima se „vrte“ softveri za upravljanje proizvodnjom. A u konstrukciji se koriste suvremeni CAD sustavi za konstruiranje.

Prva, u to vrijeme najmodernija, grafička računala COMPUTERVISION nabavljena su već 1986. godine. U timu koji je u tim danima u Končaru počeo uvoditi konstruiranje uz podršku računala bio je Darko Škrobot, dipl. inž., iz „moje“ tehnologije, vrhunski stručnjak, dobar čovjek i dragi prijatelj, nažalost danas već pokojni. On je u tvornici Srednjih električnih strojeva u Končaru (SES) prvi počeo raditi na računalu Computervision i povezivati ga s CNC strojem u radionici stvarajući suvremeni CAD/CAM sustav.

Darko Škrobot, dipl.inž., prvi je u SES-u počeo konstruirati na računalu

U Končarevo tvornici generatora CAD je počeo uvoditi Ivica Štambuk, dipl.inž.

Polovi generatora konstruirani računalom

(Izvor slike: članak CAD-Konstruiranje uz podršku računala)

 Informatika se jako brzo razvija i svake godine na tržište dolaze sve suvremeniji i sofisticiraniji sustavi koji koriste sve moćnije tehnologije. Na raspolaganju su ogromne mogućnosti vrhunskih rješenja, uz velike mogućnosti da se radikalno unaprijedi poslovanje, ali i da se pogriješi i u izboru i u načinu provođenja, uz veliki utrošak i vremena i novaca.

I da na kraju rezultati ne budu zadovoljavajući.

Zato je velika odgovornost na menadžmentu koji se treba dobro pripremiti, dobro informirati i koristiti iskustva drugih da bi donio pravu odluku i onda u provođenju projekta informatizacije poduzeća sudjelovao od početka do kraja.

LITERATURA

1. Baker, Norman R., Green,Stephen G., Bean, Alden S. (1986.), Why R&D Projects Succeed or Fail, Research Management, Volume 29, 1986 - Issue 6
2. Beširević, Snježana (1996.), Poslovni informacijski sustav, Končarevac, listopad 1996.
3. Car, Stjepan (2011), „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“, KONČAR-Institut, Zagreb
4. Crosby, Philip Bayard (1990.), Vječno uspješna organizacija: umijeće rukovođenja, Privredna vjesnik, Zagreb
5. Grupa autora (1960.), „RADE KONČAR“ -  1945.-1960., petnaest godina poduzeća i deset godina radničkog upravljanja, Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
6. Ožanić, Marijan (1980), Standardizacija u tehnologiji, Strojarstvo 22, 251-261., Zagreb
7. Ožanić, Marijan (1985.) Tehnološka dokumentacija, Kvaliteta i pouzdanost, br. 48, 11-12, Zagreb
8. Ožanić, Marijan (1986.), Kompjutor u odjelu tehnologije, Zbornik radova sa međunarodnog simpozija „Upravljanje proizvodnjom u industriji prerade metala“, Beograd
9. Ožanić, Marijan (1990.), Razvoj modela tehničke funkcije u proizvodnom sustavu, magistarski rad na Europskom centru za mir i razvoj Sveučilišta za mir Ujedinjenih naroda, na Sveučilištu u Zagrebu, rujan 1990.
10. Ožanić, Marijan (1994.), Menedžerski  izazov – poslije rata i socijalizma“,   Trend i Croman, Zagreb
11. Ožanić, Marijan (2006.), Gdje smo i kamo idemo – i još 90 kolumni iz Škole poduzetništva o poduzetništvu, menadžmentu, razvoju i konkurentnosti i društvu“, Tehnološki park Zagreb, Zagreb.
12. Škrobot, Darko (1985.), CAD/CAM u vezi COMPUTERVISION grafičkog sistema i BOEHRING tokarskog CNC stroja, Međunarodni simpozij „Projektiranje i proizvodnja podržani računalom, Zagreb
13. Štambuk, Ivica (1996), CAD-Konstruiranje uz podršku računala, Končarevac, rujan, 1996.

[1] Juriš lake konjice – katastrofalan juriš 673 konjanika Britanske lake konjice koji je predvodio lord Cardigan tijekom Bitke za Balaklavu 25. listopada 1854. godine u Krimskom ratu. Zapovijed za juriš dao je lord Raglan. Laku konjicu su čekale ruske snage pod zapovjedništvom Pavela Liprandija čije su snage bile sastavljene od 20 bataljona pješaštva i pedeset artiljerijskih oružja kao podrške. Te snage nalazile su se s obje strane i na drugom kraju doline. U besmislenom jurišu izgubljeno je dvije trećine ljudstva. Ruski komandanti su kasnije pričali da su u prvom trenutku pomislili da su Britanci pijani.

[2] Motorkultivator – motorna kopačica za obrađivanje vinograda.

[3] Gastarbajter - (njemački: gastarbeiter, doslovno "gostujući radnik" ili "radnik gost") je naziv koji se originalno koristio za sezonske radnike koji su se 1960-ih i 1970-ih doseljavali u Zapadnu Njemačku iz drugih zemalja, najčešće s juga Evrope (uključujući bivšu Jugoslaviju) ili Tursku. Doseljavanje je organizirala zapadnonjemačka vlada u okviru posebnog programa (njemački: Gastarbeiterprogram) uslijed akutne nestašice radne snage izazvane kako demografskim gubicima u drugom svjetskom ratu, tako i naglim porastom ekonomske aktivnosti uslijed ekonomskog čuda 1950-ih.

[4] ISO - (International Organization for Standardization) - svjetska federacija nacionalnih tijela za standardizaciju. ISO 9001 – niz normi koje čine Sustav upravljanja kvalitetom. ISO 9001 utvrđuje zahtjeve za sustav upravljanja kvalitetom koji se može koristiti za internu primjenu u organizaciji, za certificiranje ili za ugovorne namjene. Norma je usmjerena na djelotvornost sustava upravljanja kvalitetom u postizanju zahtjeva kupaca.

[5] COPICS - Communications Oriented Production Information and Control System, veliki i složen softver, informatički  ERP sustav za upravljanje proizvodnjom uz podršku računala. Radio je na  računalu  IBM S/370. IBM je sustav zamislio 1960. za planiranje proizvodnje, objavio  ga je 1979., a 1981. zamijenjen je novom verzijom nazvanom  COPICS II. Prestao ga je prodavati 1994. U ranim 1990-tim IBM je lansirao MAPICS MRP II, sličan sustav za računalo  AS/400s.

[6] IBM - International Business Machines Corporation, velika američka multinacionalna korporacija (435.000 zaposlenika po cijelom svijetu), nazvana i “Big Blue”.   IBM, razvija  proizvodi i prodaje računalni hardver i softver. Kompanija je osnovana  1911. kao  Computing Tabulating Recording Company (CTR)

[7] ERP (Enterprise resource planning) - informacijski sustav za upravljanje poslovanjem. To je uobičajeni naziv za poslovni softver koji integrira aktivnosti različitih odjela u poduzeću.  Sustav se sastoji od raznih modula koji podržavaju proizvodne i poslovne aktivnosti kao što su planiranje, proizvodnja, upravljanje zalihama materijala, marketing, računovodstvo, financije, upravljanje ljudskim resursima, održavanje, transport, itd.  Razvoj ERP-a započeo je 1970-tih razvojem MRP (material resource planning) sustava za planiranje i naručivanje materijala i zaliha. Razvojem i nadgradnjom MRP sustava razvijen je ERP sustav.

[8] Grupna tehnologija - način rada u konstrukciji, tehnologiji i proizvodnji  koji  želi prednosti  tehnološke organizacije serijske i velikoserijske proizvodnje primijeniti na maloserijsku i pojedinačnu proizvodnju. Grupna tehnologija polazi od razrade individualnih tehnoloških procesa za pojedine dijelove na stvaranje procesa za grupe sličnih dijelova. Stvara takav način razrade tehnoloških procesa i projektiranja opreme strojeva koji će  omogućiti  najrentabilniju i   vremenski najsažetiju tehnološku pripremu proizvodnje. Počeci razvoja te metode javljaju se poslije Drugog svjetskog rata u SSSR -u (S.P.Mitrofanov i A.P.Sokolovski), SR Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj i USA. U poduzeću Srednji električni strojevi, Rade Končara, grupna tehnologija se počela uvoditi 1968. godine. U 80. godinama 20. Stoljeća, uz veliki zamah korištenja računala,   Grupna tehnologija ponovo se počinje primjenjivati i razvijati, jer je računalo eliminiralo jedan njezin veliki „handicap“, a to je komplicirana i teško primjenjiva klasifikacija. Cijeli sustav koji je uz ručni rad izrazito odbojan i naporan, uz računalo postaje lako primjenjiv. Suvremena  Grupna tehnologija postaje  ključ za praktičnu integraciju svih kompjutoriziranih sustava u konstrukciji i proizvodnji - pravo vezivo koje povezuje  zajedno CAD i CAM  i omogućuje stvaranje CIM sustava .

[9] Crosby, Philip Bayard "Phil", (1926. –2001.), američki  poslovni čovjek, pisac i poslovni savjetnik koji je dao svoj značajan doprinos teoriji menadžmenta i upravljanju kvalitetom. Crosby je uveo program Zero Defects (proizvodnja bez škarta). Kod nas je 1989. prevedena njegova knjiga  Quality is Free, iz 1979.  (Kvaliteta je besplatna), a  1990. prevedena je knjiga The Eternally Successful Organization, iz 1988. (Vječno uspješna organizacija: umijeće rukovođenja.)

[10] CIM – (Computer Integrated Manufacturing), upravljanje proizvodnjom uz podršku računala, sustav za integraciju svih proizvodnih aktivnosti i automatizaciju proizvodnih procesa. Koncept CIM-a je prvi put objavio Joseph Harrington 1973. godine u svojoj knjizi, a tek 1984. počeo se postepeno taj koncept i realizirati. Sustav CIM uključuje niz podsustava koji djeluju uz podršku računala – CAD, CAM, CAE, CAPP, CAQ, PPC, ERP, itd.

[11] CAD – skraćenica od Computer-Aided Design (konstruiranje uz podršku računala) i označava uporabu računala kroz proces dizajna i stvaranja dokumentacije. Korištenjem CAD programa povećava se produktivnost, kvaliteta dizajna, točnost proračuna, te ono najvažnije, smanjuje se vrijeme od same ideje do izrade gotovog predmeta. Nastaje sredinom 1970-ih kada su računala postajala sve jača što je omogućilo više funkcija i mogućnosti za rad na njima. Današnji CAD programi dolaze u paketima sa mnogo programa spojenih u jedno Grafičko korisničko sučelje sa mogućnostima kao nikada prije. Ako posjeduje dovoljno znanja, korisnik može dizajnirati bilo kakav predmet u 2D ili 3D obliku, proučiti kako će se taj element ponašati u različitim okruženjima, naći dodatne CAD modele u internetskim bazama i napraviti tehničku dokumentaciju za taj predmet. Već ima mnogo CAD programa , npr. AutoCad, CATIA, SolidWorks i mnogi drugi).

[12] CAD/CAM – CAD-Computer Aided Design (konstruiranje uz podršku računala)  i CAM-Computer Aided  Manufacturing (proizvodnja uz podršku računala),  cjeloviti softverski sustav koji povezuje konstruiranje na računalu s tehnološkim  procesima u proizvodnji.

[13] CAPP – skraćenica od Computer-Aided Process Planning, odnosno Computer-Aided Production Planning. (Planiranje procesa - proizvodnje uz podršku računala). Planira i određuje redoslijed pojedinih proizvodnih operacija, zajedno s popisom alata koji su za to potrebni.

[14] CAQ (Computer-aided quality assurance) – upravljanje kvalitetom uz podršku računala i strojeva upravljanih računalima za postizavanje i provjeru kvalitete proizvoda. To uključuje upravljanje mjernom opremom, ulaznu provjeru materijala, provjeru dobavljača, statističke kontrole procesa, dokumentaciju itd.

Povezani članci

• Znanost, inovacije i razvoj (5): „Može li Hrvatska postati Start-up nacija?“
• Poduzetnička pitanja i odgovori (2) – O menadžmentu
• Restrukturiranje poduzeća
• Suvremeno poduzeće (2) - Organizacija poduzeća koje raste i razvija se
• Suvremeno poduzeće (3) - Poslovna i proizvodna efikasnost poduzeća
• PowerPoint prezentacije (3) – Radna dokumentacija, interna standardizacija i informatizacija poduzeća

Komentari

Komentiraj