28. 02. 2017
Znanost, inovacije i razvoj (4): „Put u slijepu ulicu znanosti“
Negativnom kadrovskom selekcijom, potpunim odvajanjem od realnog svijeta i usmjerenjem samo prema „brojanju radova“ i skupljanju bodova kroz IF faktor jedan veliki dio znanosti je postao neupotrebljiv za projekt stvaranja novog izvozno orijentiranog gospodarstva i stvaranja novog društva.
Izvor slike: Kako je institucionalizirana proizvodnja loše znanosti. — Ideje.hr)
U prijelomnim trenucima povijesti, kada se stvaraju novi oblici društva, kada se sve mijenja i pokuša stvoriti nešto drugo i bolje, važno je kakvi su ljudi koji imaju moć i provode promjene, imaju li znanja i sposobnosti. Ali je isto tako važno ima li u cijelom društvu znanja, postoje li ljudi, postoje li institucije sa znanjem koje može biti pomoć u donošenju odluka. Zadnjih četvrt stoljeća Hrvatska prolazi kroz procese dramatičnih promjena u kojima se drastično mijenja i koncept društva i koncept gospodarstva. A uz to živimo u vremenu nezapamćenih znanstvenih dostignuća koja dramatično mijenjaju svijet. Uloga znanja, znanstvenih institucija, stručnjaka i znanstvenika u provođenju promjena društva trebala bi biti velika. Za tu promjenu ne trebamo novi Marxov Kapital, nismo trebali niti Friedmanovu teoriju „šok terapije“ i „ubrzane privatizacije“ koja nam je nametnuta tijekom procesa tranzicije i koja je donijela mnogo zla svim postkomunističkim zemljama. Ali su nam trebali ljudi sa znanjem, iskustvom i osjećajem za pravednost da usmjeravaju proces tranzicije.
Nažalost, nije ih bilo.
Znanstvenici s humanističkih, politoloških i ekonomskih znanosti bili su duboko uronjeni u proučavanje socijalističkog samoupravljanja i vjerovali su da će socijalizam i Jugoslavija trajati vječno. (A mnogi od njih komunizam i Jugoslaviju i dan danas nisu prežalili). Zato je njihovo znanje u tim prijelomnim godinama tranzicije i stvaranja novog društva bilo bezvrijedno. Iako živimo u nevjerojatno turbulentnom i izazovnom vremenu, do sada i nakon više od četvrt stoljeća nije napisana niti jedna knjiga koja bi ozbiljno analizirala to razdoblje.
A znanstvenici s tehničkih područja su se ponašali kao da ih se sve te promjene uopće ne tiču. I oni nisu bili spremni za sve izazove stvaranja novog gospodarstva. Pred nama su se rušila velika poduzeća, a naši kolege inženjeri, znanstvenici s tehničkog područja koji su sudjelovali u vlasti nisu razumjeli što se događa i nisu bili sposobni dati svoj konstruktivni, stručni doprinos. Mi Končarevci smo bili svjedoci tih nesnalaženja, a vjerujem da kolege iz Prvomajske, Jedinstva, Elke, TPK, Đure Đakovića, a posebno iz brodogradilišta mogu tome posvjedočiti.
Kada je 1990. godine Končar ostao „preko noći“ bez ogromnog dijela tržišta u svijetu i imao više od 100.000.000 dolara neplaćenih potraživanja, nije bilo novaca za plaće, počeli su štrajkovi, veliko poduzeće se počelo rušiti i ići prema kraju i stečaju. Tada je prof. dr. Zlatko Plenković, Končarevac i sveučilišni profesor okupio stručni tim od pet uglednih Končarevih stručnjaka od kojih su trojica bili sveučilišni profesori. Oni su se sastajali u njegovoj vikendici na Plješivici (to su čuveni „sastanci na Plješivici“) i pisali su Program aktivnosti, dokument od desetak stranica o tome što bi trebalo napraviti s Končarom i kako sačuvati jezgro Instituta. S tim dokumentom su otišli u Vladu. Ne čudi me da tadašnji Predsjednik Vlade, Josip Manolić nije imao vremena za njih i da je Bernardo Jurlina bio prema njima bezobrazan. Ali me žalosti odnos kolega inženjera. Ministarstvo znanosti i Ministarstvo gospodarstva vodili su znanstvenici, profesori sa Strojarskog i Elektrotehničkog fakulteta. Iako je u to vrijeme u Končarevom Elektrotehničkom institutu radilo oko 70 doktora i magistara, pomoćnik Ministra znanosti, profesor s PMF-a je bahato i podcjenjivački rekao da to čime se oni u Končaru bave nije znanost. A u Ministarstvu gospodarstva je Ministar, njihov kolega s Elektrotehničkog fakulteta napao Končar da je prevelik i preglomazan (u vrijeme kada je bio dvadeset puta manji od Siemensa), te da ga treba rastaviti u mala poduzeća i da tu Institut nema šta tražiti.
Zašto danas znanost slabo sudjeluje u razvoju društva
U razgovorima s velikim profesorima koji su usko povezani s industrijom razvijali našu znanost i ostvarivali velike rezultate htio sam dobiti odgovor na pitanje zašto danas naša znanost zaostaje i zašto ne sudjeluje u razvoju društva kao pokretačka snaga. Došli smo do sljedećih razloga:
- znanost se odvojila od realnog svijeta - izgubljena je veza znanosti i gospodarstva, posebno industrije
- u društvenim i ekonomskim znanostima prevladala su površna anketarska istraživanja koja na način kako se provode rezultatima oduzimaju bilo kakvu znanstvenu vrijednost.
- težište znanosti stavilo se na „industriju brojenja radova“.
Naravno, netko će reći da je i to stvar poimanja i kriterija po kojima ćemo ocjenjivati rezultate znanosti. Netko će reći da rezultati nisu loši, jer ipak ima dosta članaka objavljenih u prestižnim stranim časopisima. A drugi će reći da su rezultati slabi, jer ima malo originalnih rješenja koja se mogu patentirati i primijeniti u gospodarstvu, a isto tako znanstvenici su slabo pripremljeni da dadu kreativan doprinos u kreiranju novog društva i novog gospodarstva.
Ja pripadam ovoj drugoj skupini.
Izgubljena veza
U ostavštini znamenitog, pokojnog profesora s Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu, Josipa Lončara[1] pronađena je mala bilježnica u kojoj je profesor, u vremenu prije II. svjetskog rata, u 30-tim godinama prošlog stoljeća upisivao svoj dnevni raspored. Vrlo često je bilo zapisano – danas idem sa studentima u posjet tvornici Paspa[2] ili u Siemens ili u druge tvornice.
Prof. dr. Josip Lončar
(izvor slike: http://library.foi.hr/...)
Prof. dr. Josip Lončar drži predavanje o električnim mjerenjima.
(Izvor slike: slika na zidu u predvorju FER-a u Zagrebu. Snimljeno 2024. godine)
Laboratorijski dnevnik Josipa Lončara izložen u Muzeju FER-a u auli FER-a.
Snimljeno 17.4.2023.
(Izvor: arhiva autora)
Profesori su bili vezani uz tvornice, provodili istraživanja koja su se realizirala u tvornicama, učili studente na konkretnim primjerima i sami su bili u tijeku zbivanja. Danas su, međutim, takve posjete tvornicama gotovo potpuno izostale.
Baterije iz tvornice Ivan Paspa i sinovi (IPIS)
(Izvor slike: http://athena.muo.hr/...)
Prije nekoliko godina, oko 2010., dekan jednog vrlo uglednog tehničkog fakulteta hvalio mi se da je sa svim svojim profesorima nakon dvadeset godina prvi put posjetio tvornicu KONČAR. Istaknuo je da su svi bili impresionirani onim što su vidjeli. A ja sam bio šokiran, jer smo nekada mi Končarevci s profesorima ETF-a (Elektrotehničkog fakulteta) i FSB-a (Fakultet strojarstva i brodogradnje) bili u stalnom kontaktu. A još više su bili šokirani stručnjaci KONČAR-a vidjevši koliko su neki profesori daleko od suvremenih zbivanja u tehnici. Direktor poduzeća koje su posjetili poslije mi je pričao:
„Zamisli, profesor se čudio materijalima koje mi koristimo u gradnji strojeva, jer on studentima na predavanjima govori o limovima izoliranim papirom. Takve limove ja nisam nikada vidio, jer su se prestali koristiti prije nego što sam počeo raditi, a ja sada idem u mirovinu“.
Pred par godina sam razgovarao s poduzetnikom iz Zagorja, vlasnikom uspješnog metaloprerađivačkog poduzeća i izvoznikom. I on mi se požalio da ne može pronaći stručnjaka koji bi mu riješio jedan tehnički problem. Naime, sam je konstruirao jedan uređaj za transport limova do svog stroja, ali nije mogao riješiti problem sinkronizacije hidrauličnih nosača koji su držali lim. Bio je spreman platiti rješenje koliko treba samo da može završiti svoj uređaj. Pokušao je bez uspjeha preko HGK, a onda sam mu rekao da ću porazgovarati s profesorima na Strojarskom faksu. Oni su ipak najstručniji i taj zadatak su mogli dati nekome da ga riješi u okviru diplomskog. A na faksu su pokrenuli jedan projekt kroz koji su namjeravali nuditi svoje usluge gospodarstvu. Kada sam im objasnio problem, rekli su mi: „Javiti ćemo vam se“. Nikada se nisu javili.
Zašto bi se gnjavili problemom, kada im rješenje tog problema neće dati nikakve bodove u napredovanju niti će ga moći objaviti u nekom časopisu da im se broje radovi. Osim toga, vjerojatno su se bojali da problem neće znati riješiti, iako mi se problem nije činio jako složen. A takvih primjera ima bezbroj.
Na jednom tehničkom fakultetu je pred nekoliko godina u mirovinu otišao zadnji profesor koji je nekada radio u industriji i imao direktnih iskustava u gospodarstvu. Sada, kao i drugdje dominiraju profesori koji su svoj cijeli radni vijek proveli na fakultetu, proživjeli u jednom elitističkom, izoliranom svijetu u kojem vladaju posebna pravila, više ili manje bez doticaja s realnim svijetom u gospodarstvu, napredovali stepenicama od asistenta, docenta, profesora pa u mirovinu. U Njemačkoj, SAD, a vjerojatno i u drugim razvijenim zemljama to je jednostavno nemoguće. Zato i imaju jaku znanost i jaku industriju.
O toj temi je profesor emeritus Igor Čatić u članku[3] objavljenom na ovom portalu rekao:
„Najveći promašaj ikada koji je sveučilište načinilo je bilo u onom trenutku, kada vi više niste mogli izabrati ljude bez doktorata iz industrije, naravno uz obvezu da kroz 5 godina doktoriraju. To se dogodilo vjerojatno između sedamdesetih i osamdesetih godina. Malo grubo rečeno pretvarao se sustav cjelokupnog obrazovanja u zabavište, pa smo to načinili i s doktoratima. Nekada su ljudi doktorirali na temama, pogotovo oni koji su dolazili iz prakse i doktorirali u kasnijim godinama života, koje su proizlazile iz njihovih realnih problema iz prakse. Današnji doktorat odgovara otprilike onome što su nekada bili magisteriji. To je rezultat pritiska da mladi ljudi što prije dobiju doktorat…
…..Onog momenta kada je ta veza prekinuta, kada niste više mogli uspješne konstruktore koji su se dokazali u rješavanju konkretnih problema, angažirati na fakultetu, sve je krenulo potpuno na krivu stranu. I sada vi imate situaciju da ljudi bez ikakvog iskustva u industriji napreduju na fakultetu.
…..U Institutu u Aachenu pratio sam prvu generaciju ljudi koji su doktorirali kod profesora Mengesa. U 23 godine je kod njega doktoriralo 250 osoba. Od toga nas je u sustavu obrazovanja završilo 10 posto. Ostali su otišli u industriju. A oni koji su i bili u obrazovnom sustavu su najprije određeni broj godina morali provesti i dokazati se u industriji….
…..Ne može se ni medicina savladati na fakultetu. Zato oni imaju klinike. To tehničari nemaju. Medicinari imaju obvezni staž od godinu dana gdje prođeš više odjela i onda imaš specijalizacije, subspecijalizacije, čega u tehnici nema.
Poslije sedamdesetih su ljudi koji su imali iskustva i rezultate u praksi postali nepoželjni u sustavu. Ljudi su prolazili od demonstratora, asistenta do profesora i penzije da nisu niti jedan dan radili u gospodarstvu.“
I znanost je malo po malo odlazila u „slijepu ulicu“, odvojenu od realnog svijeta i realnih problema.
Profesor emeritus Igor Čatić
(Izvor slike: osobna arhiva prof. Čatića)
Početak putovanja u „slijepu ulicu“
Odvajanje znanosti od gospodarstva nije proizvod današnjeg vremena. Putovanje znanosti u „slijepu ulicu“ počelo je već dosta davno, puno prije 1990., već i u „onom sustavu“. O tome piše gospodin Mirko Kuljiš[4] u svojoj knjizi Na valovima sudbine radioelektronike u Hrvatskoj. Opisuje razvoj elektronike kroz više od 70 godina, dugačko razdoblje u kojem je on bio aktivan sudionik i kao stručnjak u Brodarskom institutu, kao direktor Instituta RIZ-IETA (Institut za elektroniku, telekomunikacije i automatizaciju) i kao direktor cijelog RIZ-a.
Mirko Kuljiš na predstavljanju svoje knjige u Hrvatskoj gospodarskoj komori-Zagreb, 10.travnja 2015.
(Izvor slike: arhiva autora)
U Poglavlju koje ima naziv „Suradnja s Republičkim fondom za naučni rad“ govori o svojim iskustvima suradnje za znanstvenim institucijama bivše države koje je stekao u razdoblju poslije 1970. godine.
„Posebno sam se aktivirao da otvorim dodatno financiranje preko Republičkog fonda za naučni rad, jer u Institutu kojeg sam naslijedio od Zdenka Vernića uopće nije bilo nikakvih znanstvenih projekata ni ambicija. ….Vladala je atmosfera praktičnog duha, koji dalje od tehničko konstruktivnog rješenja nije išao. Kad se kasnije počelo zahtijevati da Institut mora imati određeni broj doktora nauka, IETA (Institut RIZ-a) je došao u problem da zadrži ime Instituta……
Djelujući kroz neke komisije za raspodjelu sredstava za znanstveni rad primijetio sam da "fakultetlije" vrlo vješto dobivaju sredstva i za projekte za koje baš nitko nije mogao reći što je to, a da se ne govori o vezi "ne daj bože s nečim konkretnim". ……Nastala je jedna grozna pomutnja na ovom našem inače egzaktnom tehničkom području. Nisam u tome vidio puno borbe za znanost i istraživanja nego znatno više za to da se dobije novce bez velike ili bilo kakve odgovornosti za rezultat.
Bio sam izabran za predsjednika Republičkog Odbora koji je vršio raspodjelu sredstava za znanstveni rad u Republici, gdje je pripadao i IETA. …Često bi dolazilo do prijepora jer je netko dobio više, a netko manje. Ja sam moja "getanska[5]" iskustva odlično koristio i brzo bih našao kompromisna rješenja. To je došlo i do Republičkog fonda pa sam izabran za predsjednika Odbora za podjelu sredstava Republičkog fonda. Valjda zato što sam dolazio iz Instituta proizvodne organizacije. Imao sam i znanstveno zvanje magistra znanosti, a vjerojatno se računalo da ću i djelovati tako da fondovska sredstva potiču znanstvena istraživanja, koja će biti povezana s proizvodnim organizacijama. To sam i ja mislio, ali ništa od toga.
S tog mjesta moglo se najbolje vidjeti kako kod nas znanost uopće nije povezana s proizvodnjom, da se veliki dio novca za znanost odlijeva u institut Ruđer Bošković, te da se ne stimuliraju prava znanstvena istraživanja na fakultetima gdje profesori soliraju i rade prema svojim interesima i vezama.
Povezivanje s nekim katedrama na fakultetu najčešće je dolazilo kad su neki direktori upisivali magisterij, pa onda "ruka ruku mije". Moje tadašnje iskustvo, mogu slobodno reći, dijelio je i prof. emeritus Tugomir Šurina. To nije zgodno govoriti, jer su odnosi i koncepcija lociranja znanosti u bivšoj državi bili pogrešno postavljeni. To ne govorim tek tako, nego iz velikog iskustva. Sve je krenulo, po mome mišljenju, od ideje kako će tri instituta u SFRJ od kojih je jedan "Ruđer Bošković" rješavati vrhunske znanstvene probleme i izgraditi nuklearnu bombu. Prof. Ivan Supek bio je «alfa i omega« za znanost u Hrvatskoj. U njegovoj koncepciji znanost nije bila locirana na fakultetima i nije ništa napravljeno na stvaranju jakih sprega fakulteta i razvojnih snaga ili instituta u gospodarstvu, koji bi imali i ekonomske sprege, a koje bi se onda moglo stimulirati i sredstvima republičkih fondova.
Koliko je onda stvarnost bila daleko od ovog što sam opisao, shvatio sam promatrajući što se događalo sa sredstvima Republičkog fonda. Uzimanje novaca nekih uvaženih "znanstvenika" koji još i danas prodaju maglu išlo je do ortodoksnog bezobrazluka. Za odobrene projekte nikad ne bi dostavili ni komad papira o izvršenju znanstvenog projekta. Pratiti izvršenje projekata, i ocjenjivati vrijednost znanstvenog doprinosa krajnje je upitan posao. Tako bih mogao reći na temelju mog iskustva.
Nama ne trebaju Instituti sovjetskog tipa. Nama treba znanost koju rade profesori na fakultetima, a sada doktorandi i prenose je (kao što se virusi prenose) na studente. Predmet znanstvenih istraživanja mora uvažavati potrebe proizvodnje koja izdvaja sredstva za znanost. Stimulirani odnosi znanosti i razvojnih organizacija u gospodarstvu trebao bi se podržavati fondovima……
Isto tako mi smo iz RIZ-a signalizirali 1973. godine Ruđeru Boškoviću da LCD tehnologija ima veliku budućnost i da bi se jedan njihov laboratorij trebao početi baviti istraživanjima na tom polju, tim više što takva istraživanja ne traže neka velika ulaganja. Glupo bi bilo da sada navodim imena i sve detalje zašto do toga nije došlo. Međutim činjenica je da znanstvenici u Ruđeru Boškoviću nisu ni htjeli ni znali surađivati s proizvodnjom, konkretno s RIZ-om…..
Bez svake sumnje je da znanstvenici u Ruđeru Boškoviću pripadaju eliti hrvatske znanosti, ali sprega njihovih rezultata i gospodarskih subjekata nije bila nikakva. Bojim se da je tako i danas. Mislim i tvrdim da je Institut R. Bošković kako ga je koncipirao i realizirao prof. Ivan Supek bio i ostao upitan u vezi s vrijednosti koju donosi gospodarstvu.
Nažalost, nema ni pametne ni jake političke osobe koja bi bila u stanju napraviti reviziju organizacije znanosti u Hrvatskoj i definirati odnose na suvremeni način i očistiti od zabluda u prošlosti i redefinirati područje rada „Ruđera Boškovića" s time da se znanost primarno locira na fakultetima, koji danas ne dobivaju dovoljno sredstava za njegovati znanstvena istraživanja, onako kako sam vidio da funkcionira Sveučilište u Birminghamu još prije 46 godina. Tko ima petlju uhvatiti se u koštac s takvim problemom?
Kad je ministar bio moj malo mlađi kolega, mislio sam napravit će nešto za RIZ i elektroniku. Nije napravio ništa i rekao je kako mi ne možemo ući u tehnologiju visoke integracije poluvodiča. Zato se danas, na primjer, "čipovi" dizajnirani u System Comu procesiraju u Austriji, Americi itd. Dakle, CRO INTEL stop! I to, čovjek je bio profesor na katedri elektronike. On je možda bolje bio upućen u političku hrvatsku zbilju koja je koncepcijski odustala od elektronike, a koliko je to bilo korektno prema svojoj struci i koncepcijski ispravno govori srušena Tvornica poluvodiča u Kraljevićevoj ulici. Istodobno dobili smo stadion koji je koštao kao dvadeset tvornica poluvodiča (uloženo više od 700 milijuna kuna do 2010.; Jutarnji list, 27.04.2010.), 300 metara od ruševine tvornice koja je zapošljavala oko 420 zaposlenika, a kasnije pred stečaj čak 620.
Sve je to govorilo još prije 40 godina da elektronika nema što tražiti u Hrvatskoj, iako smo tada bili jači od NOKIA-e i SAMSUNGA! Ovo nije pretjerivanje već gorka istina, nažalost!
Lijepo bi bilo kad bi uvaženi ekonomist i kolumnist Večernjeg lista g. Borislav Škegro napisao jednu kolumnu na temu "Tko je ubio CRO INTEL" obzirom da je sve objasnio u jednoj kolumni koju je nedavno napisao, a u vezi s nastankom najvećeg proizvođača poluvodiča na svijetu, famoznim INTEL-om. Rekao bih pilići uče stare koke kako se lijegu jaja. Znao sam za INTEL prije 40 godina i bio u njemu, ali naši političari pa i gospodin Škegro nisu bili u RIZ-u i nisu znali snagu RIZ-a.
Međutim o problemu odnosa znanstvenih istraživanja i industrije govorilo se već u 1960-tim godinama. Zanimljivo je bilo izlaganje direktora Končarevog elektrotehničkog instituta Zlatka Plenkovića[6] na godišnjoj skupštini Savjeta Instituta Ruđer Bošković 1964. godine gdje je govorio o problemima i razlozima nepovezanosti znanstvenih istraživanja na Ruđeru s industrijom. U to vrijeme direktor Ruđera bio je dr. Tomo Bosanac[7] koji je prije toga projektirao najveće generatore na svijetu, bio direktor u Končaru (1946.) i jedan od velikana koji su gradili KONČAR. Diskusija Zlatka Plenkovića bila je toliko aktualna u ono vrijeme da ju je u cijelosti objavio Vjesnik[8] u broju 5-6 iz 1964. godine pod naslovom „Vraćamo sredstva koja su do sada ulagana“:
„U diskusiji i referatu provlači se problematika suradnje između Instituta „Ruđer Bošković“ i industrije, veza između izvjesnih fundamentalnih istraživanja, usmjerenih i primijenjenih istraživanja. Nekoliko puta je istaknuto da industrija ne nalazi ni sredstva ni interesa za financiranje istraživanja. Zašto je to tako?.....
……. Iz analize se vidi da problem nije u konstrukciji (transformatora) i da su naši transformatori na svjetskom nivou. Ali unatoč tome vidimo da ASEA, koja ima otprilike za pet puta veće osobne dohotke od nas, prodaje transformatore s dobitkom, a kod nas je dobitak veoma malen. Problem je prvenstveno u tehnološkim procesima, u organizaciji proizvodnje, itd. Po mom mišljenju, mi moramo sredstva investirati na tim područjima i tek kad to savladamo, bit ćemo u stanju da dajemo sredstva na području dugotrajnog razvoja koja će osigurati razvoj poduzeća nakon otprilike 10 godina. ……
……Osim toga, morali smo u Institutu osnovati takve organizacione jedinice koje će na području primjene novih koncepcija proizvoda i razvoja proizvodnje dati što je moguće brže odgovarajuće rezultate da bismo mogli povećati dohodak.
To nam je djelomično i uspjelo i mogu reći da već vraćamo sredstva koja su do sada ulagana. ….
……. Prema tome, postavlja se pitanje zašto te suradnje nema s vama (s Ruđerom Boškovićem), zašto ne možemo naći onu kariku koja je potrebna za suradnju s vama? Po mom mišljenju razlog je u tome što ste se vi sa svojom problematikom istraživanja suviše udaljili od problema koji danas interesiraju našu industriju. Našu industriju danas interesiraju u prvom redu tehnološki problemi i problemi projektiranja pojedinih proizvoda koji se izrađuju na poznatim fizikalnim principima.
Sasvim je sigurno da treba postojati ravnoteža između razvoja različitih tehničkih rješenja i pritjecanja novih rezultata fundamentalnih istraživanja. Taj se odnos mora naći. Mora se naći takav odnos koji će dati najpovoljnija ekonomska rješenja za cijelu zajednicu…..
…. Smatram da bi sada već bilo vrijeme da se kadrovi koji ovdje (u Ruđeru) postoje povežu s problemima za koje je zainteresirana naša privreda….“
Ovaj tekst napisan pred više od 50 godina i danas je aktualan i ne treba mu ništa dodati.
Pošast „anketarskog istraživanja“
Moje je iskustvo više vezano uz tehniku i razvoj proizvoda, ali često imam priliku pratiti i razvoj i istraživanja na područjima ekonomije, sociologije i ostalih humanističkih znanosti. Kod njih dolazi do izražaja jedan poseban fenomen kod načina istraživanja. Hrvatska javnost je prije izbora, a i između izbora često bombardirana raznim anketama kojima se ispituje javno mnijenje. To ispitivanje služi za manipuliranje biračima i jedan je od važnih alata u „tehnologiji“ izbornog procesa. Nije čudno da su odmah, početkom 90-tih neke strane organizacije, „humanitarne“ i ostale uz medije počele osnivati i financirati agencije za ispitivanje javnog mnijenja da bi mogli uspostaviti „demokraciju“ po svom ukusu.
Takva anketiranja u cilju manipuliranja izborima stvaraju neprocjenjivu štetu. Ali, isto tako štetno, a možda i štetnije, je ako se takva metodologija prešverca u znanost i njome se provode „znanstvena“ istraživanja. Danas su takva istraživanja postala dominantan „znanstveni“ alat u istraživanjima na ekonomskim, sociološkim i humanističkim područjima znanosti i uvjeren sam da su da su proizvela neprocjenjivu štetu našoj znanosti. Jednom sam predložio da bi Etičko povjerenstvo sveučilišta trebalo poništiti sve doktorate koji su dobiveni korištenjem takvih anketa.
Naravno, provođenje anketa uz korištenje statističkih analiza je znanstveni alat kao i svaki drugi i ako se radi po pravilima struke može se normalno koristiti u znanstvenim istraživanjima. Kod toga su ključni:
- ispitni uzorak koji na ispravan način mora predstavljati područje koje se istražuje,
- pravilna, znanstvena statistička metoda obrade uzoraka,
- nepristrani zaključci na temelju znanstveno obrađenih rezultata.
Osim toga nakon anketiranja istraživači bi trebali otići „na teren“ i na licu mjesta još jednom dubinski provjeriti rezultate anketiranja i ući još dublje u samu problematiku koju istražuju.
Najveći problem tih anketa je potpuno nereprezentativni uzorak. Ako imamo loš, odnosno nereprezentativan uzorak nikakvom ispravnom metodom obrade nećemo dobiti pravilne i vrijedne znanstvene rezultate. Najviše pratim istraživanja na području poduzetništva pa možemo pogledati kako se to radi. Aktivnih poduzetnika (uključujući i obrtnike) ima oko 150.000. Naravno, da istraživači ne mogu kontaktirati sve poduzetnike, već moraju napraviti manji, reprezentativni uzorak koji će po svom sastavu predstavljati mišljenje i stavove od svih 150.000 (odnosno većine od njih) poduzetnika. I u tome je „kvaka“.
Da bi se napravio pravi, reprezentativni uzorak treba napraviti opsežna uvodna istraživanja ukupne populacije poduzetnika i nakon toga jednom ozbiljnom znanstvenom metodologijom, uz mnogo matematike i poznavanja statistike, doći do uzorka, odnosno skupine određenog broja i sastava poduzetnika koji će predstaviti na najtočniji način ukupnu populaciju poduzetnika. Nažalost, za takav posao obično nema ni novaca niti vremena, a istraživačima se niti neda time baviti, jer su vidjeli da se uvažavaju i puno jednostavnije metode koje baš nisu znanstvene, ali ako ih svi koriste, „tko sam ja da radim drugačije“.
U praksi to ide na sljedeći način – „istraživači“ nabave (kupe ili „skinu“ s Interneta) neke banke podataka s oko 1000 do 2000 adresa ( a često i manje) - kućnih i internetskih i njihove telefonske brojeve. Te adrese u znanstvenom smislu ne znače ništa, jer su nabavljene bez nekog reda ili logike i predstavljaju samo određen broj poduzetnika, oko 1-2%. Što tih 1% ovako nabavljenih adresa znači? Ništa. Koga oni predstavljaju? Samo sebe, njih 1-2%. A trebali bi predstavljati odgovore svih 100% poduzetnika.
Tada „istraživači“ naprave anketni upitnik s većim brojem pitanja kojeg pošalju na 1000 do 2000 adresa. Odgovori oko 20% (ili manje) ispitanika, znači dobiju oko 200 ili 400 odgovora. Šti ti odgovori znače? Baš ništa.
Tada se ti odgovori obrade i poseban je trik da se za obradu tog potpuno nereprezentativnog uzorka koriste što kompliciranije metode da njima impresioniraju čitatelje i slušatelje. Zaključci su, naravno, bezvrijedni.
I tako se pišu debeli elaborati, studije, dobivaju doktorati i profesure.
Problem s anketama je i u tome što ispitanici često u potpunosti ne razumiju pitanja ili ih pogrešno shvate. Zanimljivo je bilo jedno takvo istraživanje o inovacijama u poduzećima. U anketi je bilo pitanje: „Imate li u poduzeću inovacije?“ Budući da nisu objasnili što su inovacije i što se točno misli pod inovacijama, tada su ispitanici taj pojam shvatili jako široko. I veliki broj ih je odgovorio potvrdno, pa je ispalo da veliki postotak naših poduzeća ima inovacije u proizvodnji. Kada sam to pročitao, odmah mi je to bilo sumnjivo, jer moja iskustva nisu takva. Poslije se utvrdilo da je većina inovacija zapravo kupnja Windowsa za računala. Jedno od pitanja je bilo i koliko izdvajate za razvoj i unapređenja. U odgovorima su se iskazivali značajni iznosi sredstava koja se u poduzećima izdvajaju za razvoj. Nitko nije pitao kako su došli do tih iznosa. A činjenica je da se u računovodstvima poduzeća gotovo nikada posebno ne vode troškovi za razvoj. To znači da su sve bili odgovori „od oka“, za koje sam siguran da nisu bili istiniti.
Jedan primjer
Kada se istraživačima žuri, kada nemaju vremena, novaca, volje, a i kada su lijeni da se ozbiljno prihvate posla čak se ne trude napraviti naizgled reprezentativni uzorak. Tada nađu jednu izoliranu skupnu ispitanika do kojih mogu lako doći, proglase ih ispitnim uzorkom i na njima provode „znanstvena ispitivanja“. I nakon kompliciranih metoda obrade odgovora ispitanika, punih mudrih izreka o višedimenzionalnim teorijama i konfirmacijskim faktorskim analizama, punih složenih formula i zbrkanih slika dobivaju „znanstvene zaključke“ koje onda mogu prikazivati na mnogobrojnim simpozijima.
Nešto takvo našao sam u studiji pod nazivom Je li egalitarni sindrom samo teorijska fantazija? Empirijski hommage Josipu Županovu[9]. Autor je jedan razvikani sociolog u čiji znanstveni autoritet obično nitko ne sumnja. Istraživanja akademika Županova veoma cijenim, pročitao sam dosta njegovih knjiga, a upoznao sam ga dok je dolazio u KONČAR. Zato me je ta studija zainteresirala.
U Sažetku na početku studije sam pročitao:
„Na temelju testiranja nekoliko modela strukture latentnog prostora egalitarnog sindroma autori predlažu dužu (27 čestica) i kraću (15 čestica) verziju Skale egalitarnog sindroma kao mjerni instrument pogodan za uporabu u širokom rasponu društvenih istraživanja. Uz zadovoljavajuće pristajanje modela prikupljenim podacima, rezultati provjere valjanosti predloženih kompozitnih indikatora potvrđuju njihovu korisnost“.
Autori su u radu napisali:
Teorija egalitarnog sindroma (TES) Josipa Županova svakako je najrezonantnija teorija razvijena u okviru hrvatske sociologije tijekom posljednjih pedeset godina. Ona je “opće mjesto hrvatske sociologije” (Fanuko, 2011: 136), nezaobilazno mjesto u razumijevanju i analizi samoupravnog društva (Sekulić i Šporer, 2005), odnosno najznačajniji analitički koncept u domaćoj sociologiji (Katunarić, 2011: 22).
U osnovi TES-a (Teorija egalitarnog sindroma (TES) Josipa Županova) nalazi se ideja o “kulturnoj prtljazi” naslijeđenoj iz tradicionalnih, seljačkih društava kao prepreci modernizacije jugoslavenskog društva. Teorija polazi od toga da su u poslijeratno jugoslavensko društvo, a shodno tome i hrvatsko, “usađene neke središnje vrijednosti koje se opiru promjenama” (Katunarić, 1988: 154), to jest da se društveni razvoj nakon II. svjetskog rata našao u svojevrsnoj vrijednosnoj zamci (Zrinščak, 2002). Tu zamku predstavlja egalitarizam kao “klaster kognitivnih perspektiva, etičkih zasada, društvenih normi i kolektivnih stavova” (Županov, 1977: 46), odnosno “filozofija koja ujednačava ljude prema dolje” (Županov, 1995: 164). Županov smatra kako opisana vrijednosna zamka, taj dominantni socijetalni vrijednosni obrazac, sustavno i kontinuirano priječi modernizacijske pokušaje.
Županov je pisao da „Egalitarni sindrom“ ujednačava ljude prema dolje i njima se mogu protumačiti različiti vidovi neuspjeha društvenog razvoja. Najvažnije obilježje takvog egalitarizma, prema Županovu, je shvaćanje da je zajedničko dobro ograničeno i da ga ugrožava svako poboljšanje položaja pojedinca, da se bogatstvo mora raspodjeljivati kako bi društvene razlike bile što manje, te da raspodjela mora imati graničnu vrijednost iznad koje porast zarade nije dopustiv. Također, „egalitarni sindrom“ ima negativan stav prema privatnom poduzetništvu, prema intelektualizmu i prema profesionalnom znanju uopće.
Profesor Županov je proučavao ponašanje u cijelom društvu. On je dolazio i kod nas u Končar i proučavao odnose u poduzećima. A našim suvremenim autorima se ne da baviti jednim tako velikim i složenim sustavom, kao što je cijelo društvo sa svojim mnogobrojnim različitim segmentima. Za to treba desetljeća rada i proučavanja. A danas se očekuje da se rezultati brzo ostvare, da se brzo objavi članak, da se dobiju bodovi za napredovanje, da o tome autor može govoriti na televiziji u nekoj popularnoj emisiji i da mu objave sliku u novinama. I zato treba naći način da se istraživanje ubrza. I naši vrli znanstvenici su to napravili na taj način da su „zmuljali“, odnosno jako pojednostavnili ispitni uzorak. Istraživanje je provedeno na prigodnom uzorku od 714 studenata s osam fakulteta (sedam sastavnica Sveučilišta u Zagrebu i jedna sastavnica Sveučilišta u Osijeku) te jedne privatne visokoškolske institucije. Najveći broj studenata anketiran je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu (49%), zatim na Hrvatskim studijima (18%) te Fakultetu političkih znanosti (8%).
Najveći dio ispitivanja proveden je na studentima u Zagrebu, jer im je to bilo najjednostavnije i „pri ruci“.
Ispitni uzorak bi trebao biti reprezentativni i trebao bi predstavljati hrvatsko društvo. Predstavlja li ovaj ispitni uzorak hrvatsko društvo?
Naravno da ne. Hrvatsko društvo je mnogostruko složenije od ove skupine studenata s par fakulteta.
Predstavlja li taj ispitni uzorak hrvatsku populaciju studenata?
Naravno da ne. Mogu pretpostaviti da studenti s FER-a, FSB-a i PMF-a, a isto tako iz Rijeke, Splita i Varaždina imaju možda drugačije stavove.
Koga onda predstavlja ovaj ispitni uzorak?
Samo 714 studenata koji su u njemu sudjelovali i nikoga drugoga.
Ali su autori sve to prikrili i zamaglili s mnogo vrlo zamršenih i stručnih izraza, kompliciranom metodologijom. Autori su koristili eksploracijsku faktorsku analizu za provjeru dimenzionalnosti te analizu unutarnje konzistencije (uporabom Cronbachovog α koeficijenta). Faktorska analiza provedena je primjenom Guttman-Keiserovog kriterija za zaustavljanje ekstrakcije faktora; u analizi višedimenzionalnog konstrukta (opsesija o privatniku) korištena je kosokutna rotacija (oblimin).
Na kraju su autori dali jako „znanstvenu“ interpretaciju (bezvrijednih) rezultata.
To je klasičan, površan način istraživanja kojim se pristupilo istraživanju egalitarizma. Osim toga, ne može se samo pitati mladu generaciju kakav imaju stav prema egalitarizmu i to usporediti sa stavovima koje je proučavao akademik Županov, ako se detaljno ne opišu i objasne društvo i vrijednosni sustavi koji su u to vrijeme vladali, odnosno što je tada bilo društveno prihvatljivo, a što ne. Županov je proučavao stavove u komunizmu u kojem je egalitarizam bio važan dio „službenog vrijednosnog sustava“. U komunizmu su „svi bili jednaki“, bilo je društveno nedopustivo obogatiti se. Biti bogat, to je bilo nešto negativno. Ako se netko i obogatio, to je već unaprijed značilo da je radio nešto protiv pravila društva i već po tome ga je trebalo osuditi.
Zastupanje egalitarizma u nekadašnje, komunističko bilo je djelovanje u skladu sa službenom doktrinom društva.
Ovo novo ispitivanje, provedeno među studentima odvijalo se društvu u kojem bi se trebalo poticati bogaćenje, gdje bi trebalo biti poželjno biti bogat. I gdje bi biti bogat trebalo značiti, biti sposoban.
Biti protiv egalitarizma danas je u skladu sa službenom doktrinom društva ili bi tako trebalo biti.
Danas stav prema bogaćenju ne smije biti negativan, već je ključno kako se netko obogatio. I tu „nijansu“ bi trebalo istaknuti. U istraživanju se utvrđivao odnos prema nekim stavovima, kao na primjer:
- Nedopustivo je da netko ima 10 puta veću plaću od prosječne.
A bilo bi dobro da se uz to postavilo sljedeće pitanje koje bi unijelo još jednu dodatnu komponentu tog stava:
- Nedopustivo je da su direktori državnih poduzeća iz tih poduzeća izvukli za sebe veće prihode nego vlasnici uspješnih privatnih poduzeća koji su ta poduzeća stvorili.
Time bi se pojam egalitarizma ubacio u sadašnje društvene i gospodarske prilike i utvrdio koliko današnje društvo razumije novi „službeni vrijednosni sustav“. I egalitarizam Županova usporedio s egalitarizmom koji i dalje postoji u novim društvenim
Očito je da autori o poduzetništvu nemaju pojma, odnosno saznanja su im na razini tekstova koje su mogli pročitati u medijima.
I interpretacija egalitarizma mora biti drugačija nego kod Županova i zaključci bi trebali ići mnogo dublje ispod površine da se dobije detaljnija slika novog društva.
Autori na kraju ipak priznaju sva ta ograničenja studije, ali se možemo pitati koja je svrha takvog istraživanja čiji su rezultati za sliku cijelog društva potpuno irelevantni, osim da se u popisu radova autora unese još jedan rad koji će se moći bodovati, ali i predstavljati na raznim kongresima po svijetu.
Na kraju mogu reći da su svi moji progovori u konačnici samo „lajanje na Mjesec“ i nevažni „pucanj u prazno“. Naime, tom radu, „U potrazi za egalitarnim sindromom: kulturalna inercija u Hrvatskoj“ je 1.prosinca 2016. godine, u hotelu Palace u Zagrebu, dodijeljena nagrada Zaklade prof. dr. Marijan Hanžeković za 2016. godinu u kategoriji redovitih radova. U obrazloženju nagrade je istaknuto da su autori „u svom radu potvrdili teoriju egalitarog sindroma sociologa Josipa Županova (1923-2004) koja smatra da domaće suvremeno društvo baštini specifičan socio-kulturni obrazac predmodernih društava. Taj obrazac priječi uspješan gospodarski razvoj, te stvara antipoduzetničko raspoloženje i sklonost pokroviteljstvu države.“
„Japanski turisti“ na Gornjem gradu
Mnogi istraživači vole ići „linijom manjeg otpora“, pomalo su i lijeni i pravi rezultat ih u konačni i baš ne zanima, pa zašto bi si zagorčavali život dugotrajnim pripremama i napornim radom, ako se sve može riješiti puno jednostavnije. Pa i „svi drugi to rade“. Mogu li vjerovati takvim rezultatima? Ma, baš me briga, ako je to drugima dobro i meni je dobro.
Suvremeni istraživači zbivanja u društvu
(Izvor slike: https://www.ponudadana.hr/...)
I nije čudno da takvi „znanstvenici“ ne razumiju svijet oko sebe. Jako se trude da ih društvo cijeni, da ih se čuje u javnosti, a kada dobiju priliku da uđu u strukture vlasti na bilo kojoj razini pokazuju potpunu neupotrebljivost.
Znanstvenici naučeni na takav način „istraživanja“, iz kabineta, preko Interneta, preko telefona izbjegavaju direktan razgovor npr. s poduzetnikom. Trebali bi ići na teren, a za to nema novaca, neće dobiti dnevnice niti će im platiti benzin. Ali, ono čega se takvi znanstvenici najviše boje to je direktan razgovor s ljudima, treba gledati što poduzetnik radi, pogledati proizvodnju, a to sve prosječan znanstvenih humanističkog i ekonomskog obrazovanja ne razumije, to ga ne zanima i izbjegava razgovor o tim temama. Zar nije jednostavnije sjediti u kabinetu, piti kavicu sa šlagom, slati anketne upitnike Internetom i poslije razgovarati sa svojim društvom, sličnim znanstvenicima koje razumiješ i koji tebe razumiju?
Takvi me istraživači podsjećaju na japanske turiste na Gornjem gradu u Zagrebu. Oni gledaju i slikaju samo fasade kuća, oni nemaju pojma kako ljudi u tim kućama žive, kakva su djeca u školi, svađaju li se muž i žena, je li netko bolestan i ne vide sve ono što čini pravi, realan život.
A mislim da ih to niti ne zanima.
Japanski turisti na Gornjem gradu
(Izvor slike: http://zg-magazin.com.hr/...)
Bruka koja se ponavlja
Znanstvenici „odgojeni“ kroz takav način rada mogu svojim radovima biti čak i štetni, kada dolaze u situaciju da stvaraju „znanstvenu“ podlogu za određene političke odluke. Klasičan primjer kojeg bi se mnogi najradije odrekli je iz „bivšeg sustava“, kada je najuglednija znanstvena institucija s područja ekonomskih znanosti napisala opsežan elaborat kojim je opravdala (po zahtjevu tadašnje političke vlasti) najpromašeniju investiciju bivše države, simbol svih promašenih investicija, Tvornicu glinice u Obrovcu[10]. To je bio “objekt od interesa za širu društvenu zajednicu” u koji se „ulupalo“ gotovo milijardu dolara. Na kraju to je bila najveća promašena investicija u bivšoj državi i cijeli pogon je zatvoren 1981., nakon par godina rada i stvaranja ogromnih gubitaka. A znanstvenici Ekonomskog instituta u Zagrebu kroz svoju studiju dali su pozitivnu ocjenu cijelom projektu, kada je već svima bilo jasno da će to biti promašaj monstruoznih razmjera.
Godine 2008. srušen je 73 metra visok tvornički dimnjak, zadnji simbol promašenog projekta
(Izvor slike: http://www.057info.hr/vijesti/2008-05-15/srusen-dimnjak)
Da se od nekadašnjih promašaja i pogrešaka ništa ne želi naučiti može se vidjeti iz klasičnog primjera iz današnjeg vremena. Da bi se lakše provelo, odnosno da bi javnost lakše prihvatila osnivanje velike komunalne tvrtke Zagrebačkog holdinga, naručena je od jedne znanstvene institucije (mislim od Ekonomskog fakulteta ili Ekonomskog instituta) Studija o osnivanju i opravdanosti holdinga.
Ideja osnivanja holdinga, odnosno jednog poduzeća s centraliziranim upravljanjem u kojem će biti uključena sva dotadašnja samostalna poduzeća (njih oko 25), nije sama po sebi niti dobra niti loša. U praksi se mogu naći i centralizirana i decentralizirana poduzeća i jedan i drugi organizacijski oblik može dati i dobre i loše rezultate. Sve visi o sposobnom ili nesposobnom menadžmentu koji zna ili ne zna upravljati poduzećem na efikasan način. Budući da zagrebačka javnost nije bila uvjerena u „čiste“ namjere Gradske uprave, a oni sami to nisu znali uvjerljivo objasniti, angažirali su ekipu znanstvenika da izrade studiju koja će osnivanju Holdinga dati znanstveno opravdanje. Nažalost, napisan je nekvalitetan rad, čini mi se jako na brzinu, s osnovnom namjerom da se na kraju, prema očekivanju naručitelja, istakne zaključak – osnivanje Holdinga je opravdano - i za to dobiju novce.
Svoju studiju autori su predstavili, (mislim 2006. godine,) u jednoj dvorani Gradske skupštine Grada Zagreba na Gornjem gradu. Na kraju sam bio jako žalostan. Autori, sve uvaženi sveučilišni profesori su pokazali da o organizaciji poduzeća, o centraliziranim i decentraliziranim rješenjima malo znaju i nemaju iskustva iz prakse. Cijela koncepcija holdinga opravdavala se strašno pojednostavljenim argumentima koje je najbolje sažeo profesor, stručnjak za računovodstvo. On je samouvjereno tvrdio: „Sada imamo oko dvadeset poduzeća i dvadeset odjela za računovodstvo. U Holdingu ćemo imati samo jedno računovodstvo za sve. I time ćemo ostvariti velike uštede“. Bio sam zgrožen takvim nepoznavanjem funkcioniranja poduzeća. To je logika koja se može „prodavati“ samo ljudima koji o gospodarstvu nemaju pojma.
Još mi je nešto upalo u oči. Baveći se poduzećima u kojima je tada radilo više od 10.000 radnika autori studije nisu se uopće potrudili da ta poduzeća upoznaju i porazgovaraju s ljudima koji tamo rade i koji tim poduzećima rukovode. To im je otvoreno na prezentaciji prigovorio gospodin Julius Pevalek, dugogodišnji direktor ZET-a, Zagrebačkog električnog tramvaja. „Raditi na novoj organizaciji gradskih poduzeća i ne posjetiti i upoznati najveće zagrebačko komunalno poduzeće je u najmanju ruku nekorektno i neprofesionalno“, rekao im je direktor Pevalek. Osim toga nisu uspjeli niti pobrojati sva poduzeća u budućem holdingu. Nisu niti primijetili da će u Holdingu biti i Razvojna agencija. Vjerojatno nisu imali pojma, a nisu se niti potrudili saznati, što bi to poduzeće trebalo raditi pa su ga jednostavno preskočili.
Naravno, nakon nastupa autora studije, nastupila je prava lavina diskutanata, članova stranke koja je bila na vlasti. I svi su hvalili visoku znanstvenu razinu studije, jer su pretpostavili da će to biti u skladu s onim što njihov šef, idejni začetnik holdinga, od njih očekuje. Prema razini argumentaciji zaključio sam da nisu studiju niti pročitali.
Uvjeren sam da studiju nije pročitao niti menadžment koji ju je naručio i platio, ali je studija odigrala svoju ulogu za što je bila naručena.
Nakon pola godine prvo poslovno izvješće Holdinga počelo je pokazivati stotine milijuna gubitaka. A centralizirani način naručivanja gotovo je blokirao sve investicije u poduzeću, jer su za naručivanje bilo kojeg materijala od klamerice do rezervnih dijelova za tramvaje prolazili mjeseci dok bi se naručili, a onda su stizali potpuno krivi materijali. Međutim, tomu nije bila kriva niti studija niti sama ideja holdinga već samo potpuno nesposoban menadžment, koji su činili ljudi koji nisu nikada radili u nekom velikom poduzeću i koji o opravljanju jednim holdingom nisu znali ništa.
(Budući da se kod nas na greškama ništa ne uči, sada holdingom u kojem radi oko 10.000 ljudi upravlja jedna bivša tajnica. Ali to je već neka druga tema.)
Siguran sam da je Fakultet brzo potrošio novce koje su dobili za Studiju, ali je ostala mrlja koju će svi nastojati što prije zaboraviti, kao i onu skandaloznu studiju o opravdanosti tvornice u Obrovcu.
Ugledati se u antropologe
Kod istraživanja raznih pojava u društvu, stavova raznih društvenih skupina bilo bi normalno da se koriste metode rada koje koriste npr. antropolozi[11] i etnolozi[12]. Mogli bi nešto naučiti od rada dr. Ivana Ivančana, našeg čuvenog etnologa, etnokoreografa koji je iza sebe ostavio neizbrisivi trag na području očuvanja narodne folklorne baštine. Znatiželjno i uporno je godinama obilazio sve naše krajeve, odlazio u najudaljenija sela i sustavno istraživao na terenu bilježeći plesove u čitavoj Hrvatskoj te plesove gradišćanskih Hrvata u Austriji.
Ivan Ivančan
(izbor slike: http://macevni-plesovi.org/...)
Današnji istraživači se ne bi gnjavili obilazeći po nekakvim seoskim zabitima. Oni bi telefonski zamolili seljake da im mobitelom snime svoje plesove i pošalju Internetom. Uz to bi ih zamolili da im telefonski odgovore na nekoliko pitanja i to bi bio temelj za doktorat i objavu u nekom inozemnom stručnom časopisu, a da se ne bi maknuli iz Zagreba.
Antropolozi još „dublje“ ulaze u neke društvene zajednice, posebno u neke zabačene neistražene kulture. Jedan vrlo snažan opis djelovanja antropologa našao sam u vrlo hvaljenoj knjizi Terenski rad, Mische Berlinskog[13]. Autor opisuje rad američka antropologinja Martiye van der Leun u domorodačkom plemenu Dijalo u brdima Tajlanda. Roman je fikcija, a pleme Dijalo je izmišljeno, ali se autor služio mnogobrojnom literaturom koja mu je pomogla da čitateljima dočara atmosferu, ambijent, vanjštinu, shvaćanja života, braka, sreće, smrti, seksualnih odnosa, odnosa prema duhovima, prema jeziku i njegovim neobičnim konstrukcijama uvjetovanim poimanjem života. Zato roman djeluje vrlo uvjerljivo. Inspiracija za pisanje došla je od obraćanja naroda Lisu (koji žive na sjeveru Tajlanda) na kršćanstvo. Autor opisuje kako živi antropologinja u tom plemenu i proučava njihov način života. A posebno je zanimljiv opis groznih uvjeta u kojima antropologinja provodi istraživanja:
"Upisala je doktorski studij antropologije u Berkeleyu. Bila je sva uzbuđena što su joj odobrena sredstva za istraživanje nekog plemena na sjeveru Tajlanda….
…I nije očekivala da će biti toliko blata. Kamo god bi Martiya krenula bilo je blata: uska staza koja vodi u donji dio sela sva je gnjecava; glavni put koji vodi do kolne ceste klizak je kao skijaška staza. Blata ima i u njezinoj kolibi, a sušena blata na svoj njezinoj odjeći. Blato na stazi između Martiyine kolibe i zajedničke kuhinje tako je debelo da joj obuća ostaje u njemu. Martiya je u Dan Loi stigla na početku kišnog razdoblja. Gotovo od prvog trena Sunce je nestalo iza mračnog, prijetećeg pokrova olujnih oblaka što okružuju selo. Ima izmaglica, magli, niskih oblaka i gustih para; kada kiša ne pljušti odozgo, dižu se pare s rižinih polja odozdo. Monsun je te godine bio najjači što ga ljudi pamte:, kišilo je, kišilo, kišilo i kišilo i kišilo. … Kroz maglu Dijali su promicali kao sablasti…..
…… Htjela je, dakle, svoje mjesto gdje se barem nekoliko sati na dan ne bi morala vući po podu kao guska. Željela je mjesto koje je mogla očistiti, jer kad je pokušala očistiti kolibu sa slamnatim krovom u kojoj je živjela kod jedne obitelji, Dijali su joj rekli neka to ne čisti, jer će se duhovi uznemiriti. ……
A više od svega željela je biti što dalje od čovjeka čije ime u prijevodu znači „Puno prdi“…
… No ono što je nisu naučili na Berkeleyu bilo je da će Dijali oko nje biti cijelo vrijeme, svoje će čudne plemenske običaje provoditi cijelo vrijeme i govoriti svojim čudnim jezikom cijelo vrijeme.
A zapravo ih nema za što okriviti: oni su prvi došli. To je njihov dom. Ona je došla k njima, ne oni k njoj.
Planinsko selo na sjeveru Tajlanda
(Izvor slike: https://www.miodragcolic.com/...)
Mnogi naši, današnji istraživači se ne bi gnjavili živeći u nekom zabačenom plemenu, u blatu i smrdljivim uvjetima. Oni bi vjerojatno iz helikoptera bacali anketne listiće u pleme. A kada bi zaključili da su stanovnici sela nepismeni, pronašli bi u udaljenom gradu nekog tko slučajno natuca jezik plemena i poslali ga da razgovara sa svojim sunarodnjacima i na temelju toga da ispuni par anketnih listića. To bi bilo dovoljno za hvaljeni znanstveni rad i sve privilegije koji iz toga proizlaze. Naravno s tim bi radom obilazili mnogobrojne međunarodne kongrese.
U prosincu 2010., dok sam još vodio Razvojnu agenciju, poslao sam jednoj dosta uglednoj privatnoj poslovnoj školi, njihovoj katedri za poduzetništvo desetak prijedloga za teme diplomskih radova i pozvao ih da zajedno s diplomantima dođu k nama u Tehnološki park među poduzetnike i tamo provedu istraživanja i napišu svoje radove. Rekao sam da ja Tehnološki park koristim kao laboratorij za proučavanje poduzetništva i pozvao ih da mi se pridruže. Nisu mi niti odgovorili, iako se dobro poznamo, a čak smo neko vrijeme surađivali. Profesore je užasnula mogućnost da dođu „na teren“ i među živim i pravim ljudima provode istraživanja. Vjerojatno ne bi niti znali razgovarati s poduzetnicima. Mnogo je lakše „skidati“ podatke s Interneta i slati ankete „okolo i naokolo“.
„Kvarenje“ mladih
Na jednom predavanju u knjižnici na Cvjetnom trgu u Zagrebu iz zanimljivog ciklusa socioloških predavanja slušao sam izlaganja dviju mladih znanstvenica o jednoj temi iz područja poduzetništva. Jedna od njih je pripremala doktorat. Bio sam šokiran kada sam čuo da se koristila telefonskom anketom. Strašno. Htio sam to jako pristojno i dobronamjerno prigovoriti mladoj znanstvenici i reći joj da se na taj način ne mogu dobiti relevantni podaci. Međutim, preduhitrila me je njezina mentorica koja je sjedila u publici i pohvalila ju, njezin rad i metodologiju. Vidio sam da mlada znanstvenica nije glavni krivac, jer mlade tako odgajaju stariji kolege. Zato sam odustao od diskusije, jer nisam htio stvarati negativnu atmosferu među slušateljima.
Knjižnica Bogdan Ogrizović na Cvjetnom trgu u Zagrebu
(izvor slike: arhiva autora)
Jednom mi je jedna mlada studentica koja je radila diplomski na fakultetu u Rijeci poslala anketni upitnik s pitanjima, nešto u svezi osiguranja kvalitete u poduzećima i slično. Ispunio sam joj upitnik, (to je stvar pristojnosti) i onda joj rekao što mislim o takvom načinu istraživanja. Naravno, nisam bio jako strog, jer to je bio samo diplomski rad pa nisam htio „piliti“ s nekakvim visokoznanstvenim zahtjevima. Studentica se malo uvrijedila i odgovorila: „Pa, na taj način je doktorirala moja profesorica. I taj je rad predstavljala na jednoj konferenciji u Indoneziji“.
U tome je bit problema. Stariji koji su takvim „znanstvenim“ radovima napredovali na taj način odgajaju mlađe i taj virus bezvrijednih anketa i takvih radova širi se kroz generacije.
I to postoji vrlo opasno.
Neodgovoran odnos prema znanosti može se naći i tamo gdje ga ne bi nikako trebalo biti. O tome akademik Žarko Dadić[14] u knjizi U vrtlogu izopačenih stavova[15] piše:
…..pozvao me je tadašnji predsjednik HAZU-a akademik Ivo Padovan. Rekao mi je da želi raščistiti znanstvenu situaciju u Akademijinim zavodima i molio me pomoć u tom pogledu. …Ja sam na to pristao i vrlo brzo sastavio prijedlog plana provedbe te analize i odnio mu ga 29. siječnja 2001….. Evo doslovnog teksta tog plana:
Prijedlog poboljšanja znanstvenog rada u Akademijinim jedinicama:
Relativno loš znanstveni rezultat pojedinaca ili nekih jedinica HAZU potječe od nekoliko razloga koji se mogu svesti na sljedeće:
- Pojedinci imaju neozbiljan odnos prema znanstvenim istraživanjima, a neki se uopće ne bave istraživačkim radom.
- Pojedinci shvaćaju svoje zaposlenje u Akademijinim jedinicama kao mogućnost da se bave bilo čime, a svoj osobni dohodak doživljavaju ako sinekuru……
Oni su stvarno pravi uzori mladima i postavljaju „standarde“ da bi se po njima drugi trebali ponašati.
Jednom sam dobio knjigu o klasterima koju mi je poslala jedna znanstvenica iz Pule. Ne poznajem ju pa vjerujem da je to bio rad u okviru nekog projekta koji je bio financiran pa su knjigu kao rezultat projekta slali svim razvojnim agencijama. A čini mi se da je ta knjiga bila i njezin doktorat. Knjiga je napravljena na klasičan način koji koriste oni koji se prvi puta susreću s područjem koje trebaju proučiti. U prvom dijelu su s interneta skinute definicije pojma klasteri i objašnjen povijesni razvoj klastera u svijetu. Naravno, kod toga je citiran jako veliki broj strane literature, jer mentori tjeraju doktorande da u literaturi na kraju rada navedu što veći broj članaka i knjiga i to im je važnije od samog sadržaja istraživanja. Nakon toga (vjerujem isto s Interneta) su skinuti primjeri većeg broja klastera u europskim zemljama. U trećem poglavlju je dan popis i kratki opis klastera u Hrvatskoj, područja rada, broj poduzeća po klasterima, zbrojeni prihodi, direktori klastera itd. Vjerujem da je to skinuto s web stranice HGK. Na kraju je dan nekakav općeniti zaključak pun fraza. I sve je lijepo i tvrdo ukoričeno. U knjizi se moglo na jednom mjestu naći dosta informacija koje mogu biti zanimljive onima koji se žele upoznati s problematikom klastera. Ali nije se otišlo „niti milimetar“ ispod površine, nisu uočeni pravi, veliki problemi s klasterima u Hrvatskoj, nije se odgovorilo na pitanje zašto su neuspješni, zašto propadaju, zašto ne ostvaruju rezultate, zašto propadaju i oni koji su osnovani „odozgo“ od države ili kroz neke EU ili domaće projekte, a zašto propadaju i oni osnovani „odozdo“ kao privatne inicijative. Klasteri su vrlo važni u gospodarstvu i njima se treba ozbiljno baviti, treba odgovoriti na mnogo pitanja. Ali s tim se taj znanstveni rad nije bavio, jer je ta tema za znanstvenicu bila potpuno nepoznato područje i nije znala koje probleme treba proučavati. Jednom sam bio na sastanku Udruge klastera, (u Ministarstvu ili u Komori) i slušao završno godišnje izvješće. Na kraju sam samo zapamtio da je za razvoj klastera te godine potrošeno 20.000.000 kuna (što nije mala lova) i kao osnovni rezultat istaknuto je sudjelovanje predsjednika Udruge na nekoj konferenciji u Finskoj, a dopredsjednice na konferenciji na Malti. Debela, lijepo ukoričena knjiga koja je znanstveno istraživala klastere time se nije bavila. Ali sam siguran da je gospođa s tim „istraživanjem“ doktorirala, svi su joj pljeskali, svi su ju hvalili, dobila je odlične recenzije i sada vjerojatno po raznim konferencijama u svijetu govori o klasterima. I ona je sada uvažena stručnjakinja za područje klastera.
Može li znanost biti „lijeva“ ili „desna“
Na jednom skupu sociologa, u studenom 2015. slušao sam zanimljivo predavanje o istraživanjima akademika Županova. I tada je u diskusiji jedan mladi sociolog potpuno nevezano uz temu na kraju svojeg izlaganja rekao: „U istraživanjima ja zastupam pomalo lijeve stavove.“ (Ili tako nekako).
Kad sam to čuo skoro me je „šlag trefio“. Nisam mogao vjerovati. Znanost ne može i ne smije biti niti lijeva niti desna. Znanost mora tražiti istinu, a istina ne smije biti niti lijeva niti desna, već samo, jasna, čista, znanstvena istina.
Mi stariji smo jako osjetljivi na takve stavove, jer nas to vraća u vrijeme za koje ne bih htio da se ikada više vrati. (A vraća se na jedan puzajući, podmukli način). U vrijeme u kojem se i filozofija znanosti predavala iz kuta Marxa i Lenjina u sklopu dijalektičkog materijalizma.
O tome piše akademik Žarko Dadić u knjizi U vrtlogu izopačenih stavova – Događaji – teorije i problemi – prilozi:
„Na prvoj izbornoj skupštini za članove predsjedništva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti po novom zakonu 21. studenoga 1991. za predsjednika HAZU-a bio je izabran Ivan Supek. To je imalo važnost i za povijest i filozofiju znanosti u sklopu Hrvatske akademije. Naime, on je tada, kao i prethodnih godina, bio i voditelj Zavoda za filozofiju znanosti. U tom Zavodu se podržavalo filozofiju znanosti u smislu kako ju je on zamišljao, a to znači u sklopu dijalektičkog materijalizma…..Supek je možda osjećao da više nije vrijeme za razvijanje dijalektičkog materijalizma pa je u novom izdanju svoje povijesti fizike izostavio razmatranja o Marxu i Lenjinu, koja su obilno bila zastupljena u njegovoj knjizi 'Od antičke filozofije do moderne nauke o atomima' koja je bila tiskana 1964. …..
Sada u XXI. stoljeću znanstvenici se više ne pozivaju na Marxa i Lenjina, ali se ponose svojim „lijevim“ stavovima u znanosti, što se svodi na isto.
Opasna i štetna "industrija brojanja radova"
Umjesto da se posvete radovima koji će biti korisni za društvo, izumima koje će moći patentirati i komercijalizirati u gospodarstvu, naši znanstvenicu su se angažirali u „industriji brojanja radova“. I o tome je govorio u članku na ovom portalu profesor emeritus Igor Čatić:
"Uveden je tzv. IF faktor[16], čimbenik odjeka nekog znanstvenog časopisa (u literaturi nazivan i kao čimbenik utjecaja, faktor odjeka, faktor utjecaja, impaktni faktor, faktor impakta, faktor relevantnosti i izvrsnosti, eng. impact factor, kratica IF). To je broj koji predstavlja omjer broja citata (dobivenih na objavljene članke) u određenoj godini i ukupnog broja članaka koji su objavljeni u prethodne dvije godine (ili drugom određenom razdoblju) u istom časopisu.
….Posljedica čimbenika odjeka jest da se njegova osnovna dobra funkcija u potpunosti iskrivila, pa se istraživače sada ocjenjuje prema tome gdje, a ne prema tome što objavljuju, pa se tako prividno povisuje i vrijednost ostalih autora samo zato što su objavili u tom istom časopisu, premda su objavili nezapažene članke. Zloporaba čimbenika odjeka krajnje štetno djeluje na znanost, budući da se sve svodi na brojenje umjesto na stvarnu procjenu znanstvenog doprinosa, zamagljuje se znanstvena procjena, uništava karijere, troši vrijeme i dragocjene radove, koči inovacije jer se znanstvenici okreću područjima koja su trenutačno popularna.
…Brojanje radova je postalo samo sebi svrha. Počelo se na temelju jednog parametra koji je trebao poslužiti knjižničarima da vrednuju časopise stvarati kriterije za napredovanje sveučilišnih nastavnika. Napustili su se osnovni kriteriji izbora nastavnika prema programu koji on nudi i uveli su se kriteriji računanja po IF faktoru.. ………To znači da danas jedna dobra tajnica bez ikakvog problema izračuna tko je dobar i tko nije dobar znanstvenik i nastavnik.
Sve ostalo je postalo sporedno i ne treba nas čuditi da je Sveučilište u Zagrebu na listama vrednovanja svjetskih sveučilišta najslabije u kategoriji patenata u ovom dijelu Europe.
..Tada je došlo do pobune znanstvenika koja je rezultirala u svibnju 2013. Deklaracijom o vrednovanju istraživanja iz San Francisca ( San Francisco Declaration on Research Assessment (DORA) (http://am.ascb.org/........
….Samo naglasak iz dijela teksta:
»Faktor odjeka, poznatiji kao IF-faktor ne smije se upotrebljavati kao surogat za kvalitetu pojedinog rada, za vrednovanje pojedinačnog doprinosa ili zapošljavanje, promociju ili dodjelu projekta.«
Kod nas o svemu tome - šutnja.“
Objavljivanje u stranim časopisima kao jedini kriterij vrednovanja znanstvenih rezultata, pored ostalog, uništilo je i domaće stručne časopise koji su nekada bili važno mjesto izmjene informacija o stanju domaće znanosti.
Naravno, sve to ne vrijedi za istraživanja na području fundamentalnih znanosti, gdje je objavljivanje u vodećim svjetskim časopisima najčešće jedini način predstavljanja znanstvenih otkrića stručnoj javnosti.
Ali u malim zemljama, za gospodarski razvoj su mnogo važnija primijenjena (plodonosna) istraživanja od fundamentalnih (lučonosna).
Sudjelovanje u „nabijanju IF faktora“ i afirmacija u „industriji brojanja radova“ idealno je za nekreativne, prosječne ljude, „znanstvene birokrate“ bez stvaralačkog, znatiželjnog nerva kakvi danas dominiraju i koji se boje rezultate svojih istraživanja i „istraživanja“ provjeriti u realnom svijetu, u gospodarstvu i na tržištu. Oni su takav stil nametnuli svima i zagušili i potisnuli one kreativne, prave znanstvenike čiji se rad nije dostojno vrednovao kroz „industriju brojanja radova“. Treba reći da takav stil rada u velikoj mjeri dominira u Europskoj uniji.
I zato Europa zaostaje u znanosti, ali i u gospodarstvu za Amerikom. A ubrzo će i za Kinom.
Baveći se formom zaboravlja se sadržaj
Zanimljivo je kako se samo rijetki žele baviti osnovnim sadržajem problema vrijednosti znanstvenih rezultata i lutanjima znanosti kroz slijepu ulicu koji dugoročno ugrožavaju razvoj gospodarstva i konkurentnost poduzeća na svjetskom tržištu. Ali kao vučji čopor se odmah bace na neku sporadičnu, nenamjernu, relativno malu grešku koju tako napušu da postaje tema o kojoj ovisi budućnost civilizacije, samo zato jer je ta greška mogućnost da se s nekima ideološki obračunavaju.
Uz nekvalitetu obično u paketu ide i nepoštenje. Ozbiljni problemi se spominju sporadično i nitko se njima ozbiljno ne bavi. U časopisu MREŽA, za IT profesionalce u kolumni iz ožujka 2017. godine Željko Ivančević piše:
„..Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja objavio je u svojem Glasniku neke podatke opsežnog anketnog istraživanja provedenog među znanstvenicima i sveučilišnim nastavnicima. Prema rezultatima istraživanja koje je bilo o kvaliteti radnih odnosa u znanstvenoj zajednici 'više od trećine znanstvenika' odgovorilo je 'da su se nadređeni potpisali na znanstveni ili stručni rad čijoj izradi nisu pridonijeli u dovoljnoj mjeri da bi se mogli smatrati koautorima'. Više od trećine ustanovilo je da su nadređeni preuzimali zasluge za njihov rad.“
A da ne bismo mislili da se to događa samo kod nas u istoj kolumni Ivanković slučaj dekana jednog uglednog nizozemskog fakulteta:
„Početkom mjeseca britanski dnevni list The Guardian objavio je dug članak o računalnom programu Statecheck koji provjerava matematičke izračune u znanstvenim člancima. U slučaju koji opisuje The Guardian program je lani provjerio pedesetak tisuća znanstvenih članaka iz psihologije, objavljenih u posljednja dva desetljeća, i svim je autorima poslao automatske e-mail poruku o rezultatima provjere. Statechek je u pola članaka ustanovio veće ili manje propuste.
Program je kreirao 25-godišnji Nizozemac Cris Hartgerink, kao svoj znanstveni rad, ali potaknut i osobnom dramom kroz koju je prošao.
Koju godinu prije razotkriveno je da je dekan njegovog fakulteta Diederik Stapel jedan od najvećih falsifikatora u povijesti. Ustanovljeno je, naime, da je u oko 150 znanstvenih članaka koje je objavio, neke u vrlo prestižnim znanstvenim časopisima kao što je Science, jednostavno izmislio rezultate istraživanja, anketa i sl. ..
..Neki su znanstvenici računalni nadzor nad njihovim radom i objavu usporedili s novim oblikom šikaniranja..
…Prema prije provedenoj analizi, The Guardian piše, dva posto znanstvenika znalo je više ili manje namjestiti podatke ili izvesti nešto drugo neprimjereno. …
…Jednostavno, u ime produktivnosti, znanost je odustala od ustanovljavanja istine, uzročnosti….
….Potpisuju se tuđi radovi, prepisuje se, fabriciraju se podaci, ne istražuje se.
Kod nas se ogromna energija potrošila na prepirku oko jedne nevažne fusnote i jedne, vjerujem, nenamjerne greške koja se može dogoditi svakome, a nitko nije potaknuo razgovor o jednoj mnogo važnijoj temi.
Hrvatska je u krizi, hrvatsko gospodarstvo je u krizi, nama trebaju inovativni proizvodi konkurentni na svjetskom tržištu koji su rezultat naše znanosti i naših istraživanja. Mi trebamo ministra znanosti koji to razumije koji zna što treba napraviti da znanost može odgovoriti tim izazovima, da Hrvatska postane „Start up nacija“.
Nažalost, profesor filozofije (bilo koji i iz bilo koje stranke) to ne zna i ne može znati i to je ključni problem.
(Moram, priznati da ni dosadašnji ministra znanosti koji su bili inženjeri nisu puno napravili, a to je još veći problem.)
Samo istinska znatiželja uz mnogo rada pokreće znanost
Možemo se pitati zašto su na nekim znanstvenim područjima počele dominirati takve vrste istraživanja, za koja istraživači (u dnu duše) moraju ipak osjećati da su im rezultati bezvrijedni. Oni će sami reći da nemaju novaca za dublja i dugotrajnija istraživanja, a osim toga takav, „anketarski“ stil istraživanja je prihvaćen i u svijetu i mnogi referati na svjetskim konferencija su napravljeni na taj način.
I još će se uvrijediti i razljutiti na sve ovakve „zatucane i zastarjele spodobe“, kao što je moja malenkost.
Ja ipak mislim da su osnovni razlozi zašto je prihvaćen takav stil istraživanja:
- gubitak elementarne intelektualne znatiželje i
- osobna lijenost.
Osnovna ljudska, a onda i intelektualna, znanstvena znatiželja mora biti glavni pokretački motor istraživanja. Znatiželjni ljudi su jako marljivi, jako puno rade, jer ih goni osobna znatiželja da sebi razjasne podređene pojave ili da nešto novo otkriju. Bez toga nema znanosti i vrijednih rezultata.
Bez znatiželje i marljivosti znanstvenici postaju samo trećerazredni činovnici zalutali u znanost koji proizvode „bezvrijedne“ radove.
Istraživanje koje ne pokreće iskrena znatiželja kao glavni pokretački motor ne može donijeti nikakav vrijedan rezultat. A uz to „u paketu“ dolazi i osobna lijenost zbog koje se ide „linijom manjeg otpora“ i izabiru najlakši putevi koji vode do nekakvog cilja. Ako je netko iskreno znatiželjan, tada će tragati kroz najteže puteve za vrijednim i pravim znanstvenim rezultatima kojima će najprije sebi objasniti i razjasniti neke pojave ili procese. A tek onda široj jasnosti.
Samo netko koga u stvarnosti znanstveni rezultati niti ne zanimaju, može se zadovoljiti rezultatima kojima laže i sebi i ostalima.
Najbolji primjer potpunog gubitka intelektualne znatiželje mogao se uočiti u Hrvatskoj početkom 1990-ih. Tada su se kod nas odvijali nevjerojatni, turbulentni procesi promjene društva kakvi se (nadam se) neće ponoviti sljedećih 500 godina. Za naše znanstvenike to je moglo biti plodno tlo za istraživanja, proučavanja, analize i pisanje znanstvenih radova i knjiga koje su mogle obilježiti kraj XX. stoljeća. Međutim, uglavnom to njih nije previše zanimalo i vjerojatno su čekali da se na Zapadu o toj temi počnu objavljivati knjige koje bi mogli citirati, iz njih prepisivati i zaključke ubacivati u fusnote. Većina „znanstvenih“ istraživanja temeljila su se na čitanju raznih novina, Ferala, Nacionala, Globusa i Jutarnjeg lista.
U to vrijeme KONČAR se „rušio“, u tvornicama se štrajkalo, započinjali su stečajevi, tisuće ljudi je ostalo bez posla. Pokušao se mukotrpno izgraditi novi koncern, nova Grupa KONČAR s novim poduzećima i naći ponovo svoje mjesto na tržištu. Niti jedan naš znanstvenik, profesor, istraživač, makar kao znatiželjnik, nije došao tada k nama u KONČAR da vidi što se to događa, nije pokazao zanimanje, želju da proučava te izuzetne procese kroz koje smo prolazili, procese kakve povijest ne pamti. Ali je zato k nama u poduzeće došao dva puta dr. Lawrence Godtfredsen, profesor s Babson Collegea iz Massachusetta (SAD), znatiželjni znanstvenik kojega su zanimali procesi kroz koje smo prolazili. Ti su procesi bili novi i za njega i za sve nas i nisu bili opisani u knjigama. Ti se procesi nisu mogli upoznati sjedeći u svojim kabinetima, izoliranim intelektualnim rezervatima odvojenim od realnog svijeta. A istraživanja će vjerojatno nove generacije znanstvenika provoditi telefonskim i internetskim anketama. ( O toj temi sam u kolovozu 1992. godine objavio članak u Privrednom vjesniku).
Profesor dr. Lawrence-Larry Godtfredsen u posjeti Končaru 18. lipnja 1991. godine.
Razgovara s Ivanom Cesarcem o obrazovanju menadžera i pretvorbi vlasništva..
(Izvor slike: Končarevac-lipanj 1991.)
Trećerazredni ljudi nisu znatiželjni, oni samo odrađuju zadatke na što jednostavniji način, njih rezultat i samo otkriće ne zanima previše, jedino im je važno da plaćica dolazi na vrijeme, da mogu ići malo na put u inozemstvo, da prođu na nekom EU natječaju i napreduju kroz svoje hijerarhijske strukture skupljajući bodove. A vrhunac uspjeha im je ako se ubace u politiku.
Nažalost, trećerazredni ljudi dominiraju u Hrvatskoj na svim razinama i na svim područjima. I to je jedan od uzroka stalne krize u Hrvatskoj.
Vrhunski, izuzetni ljudi su znatiželjni, marljivi su i mnogo rade, jer ih goni njihova znanstvena, stvaralačka znatiželja i stvaralački nerv, vesele se rezultatu istraživanja, ako im daje odgovor na njihova pitanja. Takvi ljudi rezultate ostvaruju i u Hrvatskoj, ne trebaju bježati u inozemstvo da bi se dokazali.
Jedan od njih je rekao: "Ja sam dovoljno sposoban da mogu uspjeti i u Hrvatskoj“.
Priča o leptiru
Kolega mi je nedavno poslao simpatičnu priču kakve se često šalju Internetom, a u slanju takvih pričica su penzići posebno aktivni. Ovu sam zapamtio, jer je kratka, ali ima snažnu poruku. Priča ide ovako nekako, koliko sam zapamtio:
"Jedan čovjek je vidio kukuljicu leptira i u njoj mladog leptira koji se mučio, trzao i okretao da se iskobelja iz te kukuljice. Čovjek u želji da pomogne leptiru uzme škare i razreže kukuljicu, leptir ispadne van i uskoro ugine.
„Pomaganje“ leptiru da mu se olakša izlazak iz kukuljice ubilo ga je, jer njegovo trzanje i „mučenje“ služi zato da mu kroz žile poteče krv, da ojača i da bude sposoban za let."
Zato se kaže „bez muke nema nauke“. Nove generacije su naučene da im se na svakom koraku nastoji olakšati život, nastoji stvarati što više osjećaj ugode i da idu naprijed sa što manje truda i muke.
I to ih „ubija“.
Sva sreća ima još pravih istraživača
Sva sreća da sam upoznao vrijedne, marljive istraživače koje još uvijek krasi pravi znatiželjni nerv, koji odlaze na teren među ljude, koji proučavaju društvo i odnose, koji obilaze kulturne spomenike i crkvene oltare po selima i gradovima diljem Hrvatske, koji provode istraživanja u laboratorijima, jer ih sve to zanima i koji daju vrijedan doprinos hrvatskoj znanosti.
Vidio sam jedan, nedavno obranjen doktorat u koji je znanstvenica uložila osam godina rada, obilazila i proučavala mnogobrojne građevine po Hrvatskoj, proučavala arhivsku građu u Grazu, Minhenu i Beču i napisala vrijedan znanstveni rad. Istraživanja je provodila, jer ju to zanima, jer taj posao voli i „radila bi ga i besplatno“.
Kada se 1970-tih radilo u Končaru na projektu razvoja tiristorske lokomotive, u to vrijeme po mnogim parametrima najbolje na svijetu, tada je na tom projektu obranjeno nekoliko doktorata i veći broj magisterija. I trideset godina nakon izrade prototipa svi stručnjaci koji su sudjelovali u projektu svog rada se sjećaju s velikim ponosom.
Mladi poduzetnik, dr. Ivica Siladić pričao mi je da je najprije doktorirao na PMF-u temu iz matematike i onda znanje iz matematike koristio u svom poduzeću, u svom poduzetničkom projektu, na izradi GPS sustava koji se koriste u cijelom svijetu. U Indiji 80% tržišta su preuzeli njihovi GPS sustavi.
Poduzetnik Goran Orešković, vlasnik poduzeća VESKI, kada je diplomirao strojarstvo otišao je studirati matematiku, jer si je htio razjasniti neke svoje stručne dvojbe. Poslije stečaja Končarevog instituta osnovao je svoju firmu i opet se bavio istraživanjem pojava u velikim postrojenjima, jer je on „istraživač“, to je njegov život, on taj posao voli. Sa svojim timom razvio je vjerojatno jedan od najboljih sustava za „dijagnostiku i monitoring“ u svijetu i instalirali su ga u elektrane od Novog Zelanda, Indije do Amerike. Uvijek mi je govorio: „Novac u poslu nije najvažniji. On će doći. Ali je najvažnije da napravimo dobar proizvod i da smo na njega ponosni“. Konkurenciju nikada ne smatra neprijateljima, već „kolegama koji rade na sličnom poslu“ i koje uvažava i voli s njima diskutirati i popiti pivo.
Rekao sam mu da je on „posljednji tehnički romantik“. Zbog takvih ljudi je tehnika lijepa, a i sva prava znanost.
Goran Orešković, istraživač i poduzetnik
(Izvor slike: arhiva autora)
Da bi čovjek o nekom području nešto znao mora cijeli život uložiti proučavajući to područje. I još na kraju zaključi da još mnogo toga ne zna. Većina istraživača u našoj znanstvenoj zajednici ne mogu si priuštiti taj luksuz da se bave samo jednim uskim područjem pa se moraju baviti svim i svačim, često i po zadatku da institucija za koju rade zaradi nešto novaca.
Rijetki su oni koji se jednim područjem istraživanja mogu baviti dugo vremena, ali ih na sreću ipak ima. Dobar primjer je sociolog prof.dr. Drago Čengić[17], koji je u svoju knjigu Ekonomska elita: Vladar iz sjene? ugradio istraživanje koje je sustavno provodio petnaest godina, od 2001. do 2015. Jedino tako se može ući duboko u problematiku nekog područja i ući ispod površine.
Čini da su znanstvenici koje sam opisao u manjini i da jako teško odolijevaju dominirajućem stilu rada koji se danas postavlja kao standard i koji dovodi znanost u „slijepu ulicu“..
I što sada
Izgleda da su se najvrjednija znanstvena istraživanja prebacila sa sveučilišta i državnih instituta u velike kompanije. Mnoge inovacije se stvaraju i u malim, startup poduzećima temeljenim na znanju, a ne na fakultetima.
Znanstvenici se zbog toga previše ne zabrinjavaju dok god plaća dolazi redovito prvoga u mjesecu.
U Europi je već sazrela svijest da to nije dobro
A kada će se probuditi hrvatska znanost?
Da bi Hrvatska izašla iz krize, da bi povećala izvoz, da bi pokrenula svoje stvaralačke kreativne potencijale, da bi imala šanse postati jedna nova „Startup nacija“ naša znanost bi trebala izaći uz „slijepe ulice“.
Je li to moguće?
Naravno, ali vrlo teško.
Potrebne su drastične, sveobuhvatne promjene.
Negativnom kadrovskom selekcijom, potpunim odvajanjem od realnog svijeta i usmjerenjem samo prema „brojanju radova“ i skupljanju bodova kroz IF faktor jedan veliki dio znanosti je postao neupotrebljiv za projekt stvaranja novog izvozno orijentiranog gospodarstva i stvaranja novog društva.
Ali još uvijek u znanosti postoje oni koje pokreće snažna intelektualna znatiželja i istraživački nerv koji žele vidjeti svoje rezultate kako se realiziraju u realnom svijetu i koji svojim radom žele pomoći razvoju našeg društva.
O tome koliko ih ima i hoće li moći prevladati ovisi u velikoj mjeri razvoj cijelog hrvatskog društva i gospodarstva.
LITERATURA
- Čengić, Drago (2016.), Ekonomska elita: Vladar iz sjene?, Prilozi ekonomskoj sociologiji, Institut Ivo Pilar, Zagreb
- Dadić, Žarko (2012), U vrtlogu izopačenih stavova – Događaji – teorije i problemi – prilozi, Izvori, Zagreb
- Ivanković, Željko (2017.), Softver ne otkriva znanstvene prijevare, Mreža, ožujak 2017., Zagreb
- Kuljiš, Mirko (2014), Na valovima sudbine radioelektronike u Hrvatskoj (1942.-2014.), Kiklos-krug knjige d.o.o., Zagreb
- Ožanić, Marijan (1992.), Povijest bez svjedoka, Privredni vjesnik, 24.8.1992., Zagreb
- Štulhofer, Aleksandar, Burić, Ivan, (2015), Je li egalitarni sindrom samo teorijska fantazija? Empirijski hommage Josipu Županovu, Politička misao, god. 52, br. 3, 2015, str. 7-31
[1] Josip Lončar – (Đakovo,21.11.1891.-Zagreb,28.rujna1973.) akademik, sveučilišni profesor, elektrotehnički stručnjak i fizičar, pionir hrvatske elektrotehnike i elektronike, radiofonije i televizije. U Zagrebu je studirao matematičko-fizikalne znanosti na Mudroslovnom fakultetu, a na Sorboni u Parizu (1910./15.) studira elektrotehniku. Doktorirao u Zagrebu 1920., a od 1931. redoviti je profesor na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Godine 1937. predaje kolegije Osnove elektrotehnike i Električna mjerenja. Na fakultetu je osnovao laboratorije za iste kolegije u kojima je obavio mnoga istraživanja. Zaslužan je za utemeljenje i pokretanje Radio Zagreba, napravio je elektrotehničke sheme za njeno funkcioniranje (1924./26.), i izveo tehničke radove. Tu je surađivao s O. Kučerom i J. Horvatom, bivšim učenicima vinkovačke Gimnazije. Godine 1930. kada je proradila prva televizija u Europi, u Londonu, konstruirao je i napravio je prvi tv-prijamnik u svom laboratoriju, te gledao tv-sliku iz Londona. Umirovljen je 1957. kada je TV Zagreb počela sa redovitim emitiranjem svoga dnevnog trosatnog programa. Djela su mu: «Konstrukcija radio stanica za primanje» (1927./29.), «O savremenoj televiziji» (1937.), «Osnovi elektrotehnike» (1923./38.) «Uvod u električna mjerenja» (1937./39.) i druga. Redoviti je član JAZU-a od 1947. Godine 1961. dobio je Nagradu za životno djelo grada Zagreba, a 1970. izabran je za počasnog doktora Sveučilišta u Zagrebu. Elektrotehnički fakultet je 1971., uveo godišnju Nagradu «Josip Lončar» za istaknute uspjehe u studiju i znanstvenoistraživačkoj djelatnosti i nastavi.
[2] Paspa i sinovi - Tvornica Ivan Paspa i sinovi (IPIS), Zagreb. Radionicu u Bogovićevoj ulici u Zagrebu koja je bila preteča Croatia baterija utemeljio je 1896. godine Ivan Paspa, obrtnik iz Zagreba. Početkom 20. stoljeća Ivan Paspa bio je najzaslužniji za uvođenje struje i telefonskih linija u zagrebačka kućanstva. Radionica "Ivan Paspa i Sinovi", "za ustrojenje uređaja za proizvodnju i vođenje elektriciteta u svrhu rasvjete", proširila je djelovanje 1907. godine, kad je Zagreb dobio prvu električnu centralu. Tad su se "Paspa i Sinovi", osim slabom strujom, počeli baviti i jakom strujom, kao i trgovinom električnim materijalom te rasvjetnim tijelima. Radionica je na koncu Prvog svjetskog rata prerasla u "Prvu hrvatsku tvornicu za elektroindustriju" – Veleobrt Paspa. Već 1920. godine počela je obitelj Paspa proizvoditi baterije i galvanske elemente u izdvojenoj "Prvoj hrvatskoj tvornici baterija Croatia", koja je 1928. godine ustrojena u Koturaškoj ulici na Trnju u Zagrebu, gdje je sjedište tvornice ostalo do njena konačnog gašenja 2006. godine. No, genijalnost Ivana Paspe, koji je umro 1933. godine, osim u pokretanju elektroindustrije u Hrvatskoj uopće i izradi baterija, ogledala se u tome što je njegovo poduzeće proizvodilo i radio prijamnike, razne galvanske članke, svjetiljke, pa i jednofazne i trofazne elektromotore. Za svoje proizvode industrija Paspa nagrađivana je zlatnim medaljama na svjetskim izložbama elektro-opreme, primjerice 1935. godine u Bruxellesu i 1936. godine u Parizu. U Paspinim tvornicama radilo je između 300 i 500 radnika. Nakon Drugog svjetskog rata Paspine tvornice su u komunizmu nacionalizirane i nastavile uspješno djelovati pod nazivom "Tvornica svjetiljaka i baterija Croatia", proizvodeći milijune komada raznih vrsta tih proizvoda. U tvornici je bilo zaposleno oko tisuću radnika. Izvozila je tada Croatia svoje svjetiljke i baterije u Njemačku i Nizozemsku, nešto čak i u Sjedinjene Američke Države, a baterije ove tvrtke i svjetiljke kupovali su i u, primjerice, Nigeriji, Tunisu i Alžiru. Tvornica Croatia je, bez obzira na gubitke 1991. godine zbog rata, nenaplaćenih potraživanja iz drugih republika bivše Jugoslavije i gubitka tog tržišta, još uvijek stajala dobro, sve do privatizacije 1993. godine. Tada je tvrtku preuzeo Branko Roglić, poduzetnik koji se bavio distribucijom, odnosno preprodajom kozmetičkih preparata preko svoje tvrtke Orbico. Stalno se smanjivala proizvodnja, pa se tako smanjivao i broj radnika. Od oko 900 radnika koji su u Croatiji radili 1990. godine, Roglićev ulazak u Croatia baterije potkraj 1993. dočekalo je oko 600 radnika, već 1994. otišlo je njih stotinjak, a u vrijeme Roglićevog potpunog preuzimanja Croatia baterija 1995. godine bilo je zaposleno još svega oko 300 radnika. Početkom lipnja 2006. godine gasi se proizvodnja svjetiljki.
[3] http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
[4] Mirko Kuljiš, (rođ. 1924., u Splitu), mr.sc. elektroinženjer, direktor Instituta RIZ-IETA u Zagrebu, a poslije i cijelog RIZ-a.. Sudjeluje u NOB-u kao radiotelegrafist, poslije rata ostaje u vojsci i odlazi 1946. u Lenjingrad (danas Sankt Petersburg) na studij radiotehnike pri Vojnoj akademiji za vezu. Nakon raskida odnosa sa SSSR-om vraća se u zemlju i nastavlja studij na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, odsjek slabe struje kojeg završava 1952. Poslije studija radio je na Vojnotehničkom institutu u Beogradu, prelazi u Ratnu mornaricu i radi u Mornaričkom remontnom zavodu za elektroniku u Divuljama, U to doba, 1954. pokreće osnivanje Odsjela slabe struje na Srednjoj tehničkoj školi u Splitu. Godine 1959.prelazi u Mornaričko-tehnički, a nakon toga odlazi u Zagreb, u Brodarski institut. Godine 1963. dobiva stipendiju UNESCO-a i odlazi na Electrical Electronic Department of Birnigham University, a 1068. izlazi iz vojske i zapošljava se u Privrednoj komori Zagreb. Godine 1970. postaje direktor Instituta RIZ-IETA, a nakon toga i je postao generalni direktor cijelog RIZ-a i Predsjednik SOOUR-a RIZ, gdje je ostao do umirovljenja 1982. godine. Godine 2009. počeo je pisati knjigu koju je završio 2014.
[5] Getani – stanovnici starog dijela Splita nazvanog Get. Stara povijesna jezgra Splita s ostacima Dioklecijanove palače dijeli se na dva dijela, Stari grad koji obuhvaća samu Dioklecijanovu palaču i na Novi grad koji se smjestio zapadno od Starog grada. Stari grad naziva se još i Get, a stanovnici koji žive na ovom području nazivaju se Getani. Stanovnici koji potječu iz ovog područja nekada su se automatski smatrali problematičnim, jer se smatralo da je Get leglo kriminala, no situacija u Getu danas se sasvim promijenila.
[6] Zlatko Plenković - (Podgora, 28. srpnja 1917. – Zagreb, 25. ožujka 2003.), inženjer, znanstvenik i gospodarstvenik. Diplomirao je 1942. na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te se zaposlio u zagrebačkoj podružnici Siemens AG, u kojoj je djelovao do 1945. godine. U novoutemeljenomu poduzeću »Rade Končar« stupio je 1946. na rukovodeću dužnost tehničkoga direktora (do veljače 1946.). Od 1946. do 1961. bio je upravitelj Konstrukcijskog ureda i tehnički direktor poduzeća Rade Končar. Osnivač je i prvi direktor Elektrotehničkoga instituta »Rade Končar« (1961. do 1972.). Institut je bio pretečom Više tehničke škole – Zagreb, kojoj je Plenković bio dekanom od 1973. do 1975. godine. Bio je i direktor poduzeća »Rade Končar« – Industrijska elektronika. Na Elektrotehničkome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predavao je predmete Usmjerivači i Energetska elektronika. Profesor Plenković je oko 1945. uveo u hrvatski jezik riječ usmjerivač kao prijevod njemačke riječi Stromrichter, uvedene u njemački jezik 1932. godine. Bio je počasnim članom Akademije tehničkih znanosti Hrvatske.
[7] Tomo Bosanac (Bjelovar, 1918.-Zagreb, 2003.), jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika na području elektrotehnike. Rođen je 1918. godine u Bjelovaru gdje je pošao u gimnaziju, a maturirao u Zagrebu 1937. godine. Diplomirao je na elektrotehničkom smjeru Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1943. godine, a doktorirao na istom fakultetu 1955. godine. Nakon diplomiranja radio je kao asistent u Zavodu za elektrotehniku Tehničkog fakulteta. Nastavio je svoju karijeru u tvornici Rade Končar kao glavni konstruktor električnih strojeva, a kasnije od veljače do listopada 1946. kao direktor. Godine 1957. izabran je za profesora u stalnom radnom odnosu na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tu je dužnost obavljao u razdoblju do 1959. godine kada je postavljen na dužnost direktora Instituta Ruđer Bošković. Na Elektrotehnički fakultet vratio se 1965. godine u svojstvu redovitog profesora. Izvanredni član JAZU je od 1960., a redovni član HAZU od 1991. Akademik Bosanac zaslužan je za utemeljenje i razvitak znanstvenog polja elektrotehnike i elektrotehničke industrije u Hrvatskoj. NAPOMENA - Članak „Prof.dr. TOMO BOSANAC – OTAC GENERATORA“ izašao je u listu Končarevac u svibnju 1996. godine. A snimak razgovora s profesorom Bosancem mogao se poslušati u emisiji DIVNI NOVI SVIJET - emisiji o znanosti, urednica Nives Nedved na HR1 19.02.2007. u 13:30. Zanimljivo je da taj zadnji intervju s jednim našim znanstvenim velikanom nisu htjeli objaviti u Glasniku Akademija tehničkih znanosti Hrvatske (odluka prof. dr. sc. Zlatka Kniewalda).
[8] Vjerojatno se misli na Vjesnik, tvornički list tvornice Rade Končar , 1956.-1964.
[9] Štulhofer, Aleksandar, Burić, Ivan, (2015), Je li egalitarni sindrom samo teorijska fantazija? Empirijski hommage Josipu Županovu, Politička misao, god. 52, br. 3, 2015, str. 7-31
[10] Obrovac - gradić u Zadarskoj županiji, na rijeci Zrmanji, 11 km od njezina ušća u Novigradsko more. Poznat po tvornici glinice Jadral, sagrađenoj 1977., koja je trebala pomoći tom nerazvijenom kraju. To je bila najveća “promašena” investicija u bivšoj Jugoslaviji u koju se „ulupalo“ gotovo milijardu dolara. Prestala raditi 1981.
[11] Antropologija - znanstvena disciplina koja proučava kulturnu i biološku različitost ljudi. Antropologija proučava čovjeka, njegovu kulturu, njegov jezik, njegovu evolucijsku prošlost i srodnike primate, sličnosti i razlike među ljudima od razine genetike do razine kulture. Istražuje kako ljudi žive, što rade, što misle i kako se odnose prema okolini. Zanima je kako se razvijala ljudska vrsta te kako su nastajala i nestajala ljudska društva, no okrenuta je i sadašnjosti i budućnosti ljudskog roda. Mogli bismo reći da se predmet antropologije svodi na jedno pitanje: što to znači biti čovjek? Ljudi koji se ozbiljno bave antropologijom zovu se antropolozi. Riječ antropologija dolazi od grčke riječi "antropos" što u prijevodu znači čovjek ili onaj koji gleda prema gore. Pojam je uveo Magnus Hundt (1501), O. Casman prvi je govorio o psihološkoj antropologiji (anthropologia psychologica, 1594), a J. Sperling oprirodoznanstvenoj antropologiji (anthropologia physica, 1656).
[12] Etnologija – (narodoznanstvo) je specifična znanost koja se bavi proučavanjem kulture pojedinih naroda. Na engleskom govornom području ona je donedavno nazivana kulturnom antropologijom. Opisni, terenski dio etnologije (etnografija), zahtijeva rad na terenu, često u teško pristupačnim predjelima urođeničkih kultura, pa su uz europsku etnologiju, koja se bavila opisom europskog seljaka, nastale amerikanistika, afrikanistika i oceanistika. Materijalna, socijalna i duhovna kultura tri su teme istraživanja etnologije.
Materijalna kultura - istraživanje oblika privređivanja ili gospodarstva: lov, ribolov, poljodjelstvo, stočarstvo, sakupljanje, voćarstvo i slično. Ovdje naravno pripada i sve ono što je čovjek napravio svojim rukama, tu spadaju: graditeljstvo,odijevanje, nakit, rukotvorstvo, obrti, oružje, jelo i piće, prometna sredstva i trgovačka platežna sredstva.
Socijalna kultura- istraživanja obitelji i socijalne organizacije, tajna i totemska društva, dobni razredi, spolni život, običajna prava.
Duhovna kultura - sastavni dio ovog oblika kulture je vezan uz umni rad, tu su običaji vezani uz razne poslove, razne igre, ples, razni oblici domorodačke religije, vjerovanja, folklor, usmena književnost, predodžbe o životu i različita znanja.
[13] Mischa Berlinski – (rođ. 1973, New York), studirao je klasičnu filologiju na Sveučilištu Columbia i na Berkeleyju. Između ostalih poslova, radio je kao novinar u Tajlandu. Trenutačno živi u Rimu. Njegov prvi roman "Terenski rad" bio je finalist ugledne američke nagrade National Book Award 2008., a objavljen je, uz hvalospjeve publike i kritike, na više svjetskih jezika.
[14] Žarko Dadić, – (Split, 1930.) akademik, doktor znanosti, sveučilišni profesor, hrvatski matematičar i povjesničar znanosti. najistaknutiji je i najplodniji hrvatski istraživač povijesti matematike, fizike i astronomije. Doktorirao 1962. na Primijenjenoj matematici na Sveučilištu u Zagrebu. Redoviti član HAZU - Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti (od 1992.). U HAZU voditelj Zavoda za povijest i filozofiju znanosti u Zagrebu (od 2008.). Autor mnogobrojnih knjiga, npr. Egzaktne znanosti hrvatskog srednjovjekovlja, Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata, Znanost i filozofija u Hrvatskoj (1900–1960), Povijest ideja i metoda u matematici i fizici.
[15] Žarko Dadić, (2012), U vrtlogu izopačenih stavova – Događaji – teorije i problemi – prilozi, Izvori, Zagreb.
[16] IF – (Impact Factor), faktor odjeka, mjera utjecaja nekog naslova časopisa u znanstvenoj zajednici, a predstavlja mjeru učestalosti kojom je neki članak citiran, prosječni broj citata koje je svaki članak u tom časopisu primio u protekle 2 godine. Prikazuje znanstvenu indeksiranost i citiranost časopisa odn. radova, zbrajajući koliko puta su članci citirani. Osim vrednovanja znanstvenika, podaci o citiranosti su i osnova za utvrđivanje važnosti i utjecaja pojedinih časopisa. Što je veći IF časopisa, to je veći njegov ugled među znanstvenicima. Za manje ugledne časopise (npr. za mnoge časopise od nacionalnog značaja, na nacionalnim jezicima - za razliku od međunarodnih časopisa na engleskom jeziku) se IF niti ne računa. IF je osmislio Eugene Garfield, osnivač Institute for Scientific Information i izračunava se redovito od 1975. godine za one časopise koji su indeksirani u Journal Citation Reports.
[17] Drago Čengić – (Čepin, 1956.), hrvatski, znanstvenik, sociolog, doktor društvenih znanosti, sveučilišni profesor, nositelj kolegija "Ekonomska sociologija" na Studiju sociologije, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu; nositelj kolegija "Uvod u analizu modernog društva" i "Temeljni pristupi u analizi modernog društva i modernizacije" na Hrvatskom katoličkom Sveučilištu u Zagrebu. Dobitnik Nagrade HAZU za doprinos od osobitog i trajnog značenja za Republiku Hrvatsku za 2000. godinu u području društvenih znanosti.