Poduzetnički menadžment (7): Menadžerske osobine

Svi ljudi razlikuju se po bezbroj značajki njihove ličnosti. A neke osobine su posebno važne, ako ih promatramo kao poduzetnike, odnosno menadžere.


Zato ćemo izdvojiti one osobine koje su važne za dobrog menadžera. To su:

  1. osobni integritet,
  2. poslovni moral,
  3. profesionalnost,
  4. osobna kultura,
  5. sustav vrijednosti.

Osobni integritet

Razgovarati danas o osobnom integritetu[1], odnosno poštenju i čestitosti izgleda mnogima naivno i pomalo smiješno, jer nekako vlada uvjerenje da svugdje, a posebno u poslovanju dominira nepoštenje, pohlepa i nemoral. Ali nije tako. Ozbiljni ljudi, ozbiljni poduzetnici drže i sada do svog ugleda i poštenog imena u onoj mjeri u kojoj su uvijek ozbiljni poslovi ljudi  držali do toga. Naravno, uvijek ima i uvijek će ih biti, varalica, prevaranata, pokvarenjaka, pohlepnih zlih ljudi kojima je trka za novcem važnija od svega.

Kako može menadžer u današnjem društvu, u današnjem gospodarstvu sačuvati svoj osobni integritet, starinske osobine čestitost i poštenje?

Pohlepa, pokretačka snaga kapitalizma

Pokretačka snaga kapitalizma je uvijek bila pohlepa i to sada više nije „ružno ponašanje“, već je postalo nešto čime se pravi kapitalisti hvale, a mediji glorificiraju. Takve osobine kapitalista opisivane su u mnogim književnim djelima, ali i u raznoj sudskoj dokumentaciji, od mizantropa i škrca  Ebenezera Scroogea iz Božićne priče (A Christmas Carol) Charlesa Dickensa iz 1843., likova hrvatskih kapitalista iz vremena prije II. svjetskog rata, fabrikanta Domaćinskog iz Krležinog romana Na rubu pameti iz 1938. i Gospode Glembayevih iz 1928., do suvremenog burzovnog pokvarenjaka Gordona Gekka iz filma Wall Street[2], iz 1987.

Francis Wheen u svojoj briljantnoj knjizi Kako su prodavači magle zavladali svijetom- Kratka povijest modernih sljeparija to lijepo opisuje:

     „Jedan od najogavnijih prizora iz 80-tih godina 20. stoljeća bio je onaj Micheala Douglasa bez sakoa, u košulji i s crvenim naramenicama, u ulozi korporacijske guje Gordona Gekka u filmu Olivera Stonea Wall Street. Na to da je film poučna basna s porukom starom koliko i Biblija (ljubav prema novcu korijen je svih zala) promaknulo je mnogim gledateljima začaranima zavodničkom energijom čiste pakosti, a Gekkova mantra „pohlepa je dobra stvar“ uskoro je postala lozinkom svih „faca“ u New Yorku i Londonu – „Gospodara svemira, kako ih je nazvao Tom Wolfe u Lomači taština.

Ambiciozni korporativni pomladak koji se tek trebao učlaniti u taj klub, pitao se: imam crvene naramenice, hulja sam, pohlepan  sam sve u šesnaest, pa kako da ugrabim svoj dio kolača?“

Jedan od stvarnih likova po kojima je kreiran lik Gordona Gekka je i pokvareni broker Ivan Boesky. I njega je Francis Wheen lijepo opisao:

          „I pisci tračerskih kolumni i novinari koji su izvještavali o poslovanju sa strahopoštovanjem su pisali o novim financijskim divovima – ljudima kao što je bio Ivan Boesky, „veliki bijeli morski pas Wall Streeta“, za kojeg se 1985. pričalo da je težak 200 milijuna dolara.

U svibnju 1986. Boesky je održao pozdravni govor na ekonomskom fakultetu kalifornijskog državnog sveučilišta u Berkeleyju, gdje su ga okupljeni nagradili glasnim pljeskom kad je rekao: “I da znate, pohlepa je nešto dobro. Želim da to znate. Mislim da je gramzivost zdrava. Možete biti gramzivi i svejedno imati dobro mišljenje o sebi.“  Šest mjeseci zatim protiv njega je podignuta optužnica zbog protuzakonita trgovanja dionicama i povlaštenim informacijama, zbog čega je naposljetku završio u državnom zatvoru Lompoc u južnoj Kaliforniji.“ 

Business je  „krvav " posao 

" Business je težak i krvav posao“,  govore mnogi menedžeri i dodaju: „U tom poslu ima svega,   niskih udaraca , podvaljivanja i varanja. Onaj koji toga nije svjestan, neka se ne bavi tim poslom". Mnogima se čini da tu, baš u interesu poslovnog uspjeha i profita, ne bi trebalo "cjepidlačiti". Tim više što je komunističko razdoblje  u velikoj mjeri uništilo uvažavanje čestitosti u poslovnim odnosima. Stečeno je uvjerenje da je biznis djelatnost u kojoj često  je jedan oblik nepoštenja normalan i opravdan. Poštenje je bilo znak slabosti i gluposti. Često se zna reći: „On je pošteni bedak, kojeg uvijek preveslaju".

U socijalističkom sustavu je vrhunski poslovni potez , koji je isticao vještine  „uspješnih" menedžera, bio "kako kupcu uvaliti loš proizvod, kako ga uvjeriti na ispitivanju da je loše dobro i slično". To je s jedne strane dolazilo i iz nepovjerenja u sebe i svoje sposobnosti, iz uvjerenja da mi ne možemo raditi dobro i da se moramo služiti takvim potezima da uspijemo. To što su takvi rezultati uvijek bili kratkog daha i brzo se vraćali u glavu  nije ništa mijenjalo .

"Ne mogu biti efikasan, ako želim biti pošten i držim se poslovnih pravila", mišljenje je i sada mnogih menedžera. Oni to objašnjavaju: „Držati se pravila ugovorene kvalitete, znači nakon kontrole baciti loše dijelove, ponavljati proizvodnju, kasniti i povećavati troškove i ne moći ljudima isplatiti plaću. Lakše mi je sada u ovim teškim vremenima malo i zažmiriti, potplatiti onog koji preuzima robu, ne platiti dobavljačima i  preživjeti."

Dolazak „Novog doba”

Kada smo početkom 90-tih iz komunizma prešli u kapitalizam, prvo su se olabavili pojmovi što je dobro, a što loše, što je pošteno, a što nepošteno, što je prihvatljivo, a što je neprihvatiljivo. U svim tranzicijskim, postkomunističkim zemljama, od Baltika do Crnog mora, preko medija i stvaranjem novih društvenih stavova uvodila se „doktrina ubrzane privatizacije” i novi „vrijednosni sustav” koji se temeljio na poželjnom stavu novog društva - „dobro je i poželjno biti bogat”. A budući da nitko, nakon izlaska iz komunizam,  nije imao novaca, a na brzinu se na pošten način i ne može postati bogat, tada je stvoren nekakav koncenzus da „ne treba preispitivati kako se netko obogatio” i da „poštenje baš nije obvezno i nije neophodno”. Time se opravdavalo brutalno pljačkanje državne imovine.

Taj suludi stav plasirao se preko medija kao normalna značajka „novog doba”, da se rijetko tko usudio suprostaviti, jer bi ga proglasili „komunjarom i nostalgičarom za starim sustavom”.

Kod toga su najglasniji bili bivši partijski sekretari i bivši tvrdokorni, rigidni komunisti koji su nekada ljude maltretirali zbog „ideoloških skretanja“, a sada su na brzinu „okrenuli kaput“ i bili najtvrđi zagovornici kapitalizma. Jedan novinar kojeg su u Vjesniku zbog njegovih rigidnih komunističkih stavova kolege posprdno zvali Maoslav, sada je postao novinarska zvijezda liberalne demokracije i svima autoritativno „soli pamet“ o ljudskim pravima,  kapitalizmu, suvremenoj demokraciji i medijskim slobodama.

Privatizacija se smatrala čarobnim štapićem koji će učiniti naša poduzeća djelotvornim i konkurentnim na globalnom tržištu. Kroz medije, kroz „mišljenje svekolike javnosti“, uz stručna objašnjenja naših znanstvenika provodio se nevjerojatan pritisak da se provede „ubrzana privatizacija“, jer je „država loš gospodar i sve treba što prije privatizirati“. Sve se to odvijalo u skladu s „Doktrinom šoka[3]“, odnosno šok terapijom kojom su tzv. „Chicago Boysi[4]“, sljedbenici američkog ekonomskog gurua, nobelovca Miltona Friedmana[5] provodili nasilnu pretvorbu društava i gospodarstava u mnogim zemljama od Chilea (za vrijeme diktatora Augusta Pinocheta) do postkomunističkih država nekadašnjeg Istočnog bloka i Kine.

Time su se, pored ostalog, i unio virus „opravdane i prihvaćene” nepravde u društvo i razorio moralnu strukturu svih „novih kapitalističkih društava” i stvorio (ne)moralni okvir u kojem je bilo teško poslovati. Bitno je bilo što veći dio državnog i društvenog bogatstva što prije, na bilo koji način, privatizirati, odnosno oteti od države i dobivati pohvale od političara, znanstvenika, analitičara i medija sa Zapada.

Što je pošteno, a što je nepošteno

Stvaranje novog društva sa sobom je donijelo i zbrku u shvaćanju onoga što je dozvoljeno, a što je nedozvoljeno, što je dobro, a što je loše, što je pošteno, a što je nepošteno. Mi smo svi odgojeni s  ugrađenim moralnim kriterijima koji nam određuju što je dobro, a što je loše. I veliki dio svog života živjeli smo sigurni u te vrijednosti, bez obzira što većina nije prihvaćala tada dominirajući socijalistički, odnosno komunsitički sustav i njihove vrijednosti. Rušenjem starog sustava shvatili smo da se mnogo toga mijenja, da se mnoge stare socijalističke vrijednosti ruše i da ulazimo u novo doba i novi politički i društveni sustav, u sustav koji nismo poznavali i imali smo o njemu jednu jako maglovitu i jako pojednostavljenu sliku. Mnogi su shvatili da je mnogo toga što je u socijalizmu bilo zabranjeno i nedozvoljeno, sada dozvoljeno. Ali je mnogo toga trebalo i dalje biti nedozvoljeno i zabranjeno i u novom dobu.

Što je to što je sada postalo dozvoljeno, a možda i poželjno?

Kako da se menadžer, koji u poduzeću ima i veće odgovornosti, ali i veće privilegije od ostalih i veće mogućnosti djelovanja, u svemu tom kaosu snađe?

Naravno, ono što je lopovluk je lopovluk, ono što je krađa je krađa, što je nepošteno je nepošteno i u novom i u starom sustavu. Ali, možda u novom sustavu to nije tako jasno izraženo, možda ta linija razraničenja baš i nije jako čvrsta, možda se neka donedavno nedozvoljena ponašanja mogu i opravdati i gledati na jedan tolerantniji način?

Možda su neke privilegije koje su u starom sustavu bile kritizirane u novom sustavu nešto normalno i poželjno?

Jedan prijatelj koji je sredinom 1990-tih postao direktor u jednom državnom poduzeću pričao mi je o svojim dvojbama i o moralnoj zbrci u koju je upao:

          „U početku sam se teško snalazio. Odgojen sam da budem pošten čovjek i do tada mi je sve bilo jasno i znao sam što ne smijem raditi i što je nedozvoljeno i pred zakonom, a  i pred mojom savješću. Nikada nisam bio u Partiji pa u prošlom sustavu nisam mogao biti direktor te nisam imao iskustva s direktorskim ponašanjima. Ali u novom vremenu u kojem sam postao direktor u jednom državnom poduzeću ništa više nije bilo potpuno jasno.  Došlo je novo doba s novim pravilima. Na Zapadu direktori su oduvijek imali uz plaću  hrpu određenih privilegija koje nisu imali obični zaposlenici. To je bilo precizno definirano i smatralo se normalnim, u interesu posla.

     I kod nas su 1990-tih  novi direktori  uz plaću dobili i nove, često velike privilegije. Ali nije bilo ništa precizno određeno. Posebno u vremenu u kome su svi počeli masovno grabiti za sebe gdje god su mogli.  Budući da nitko to ponašanje nije sankcionirao, moglo se zaključiti da je to dozvoljeno.

Nisam znao što si kao direktor mogu dozvoliti, a što ne, na što imam pravo, a na što nemam, što su normalne privilegije na kojem imam pravo kao direktor,  a gdje su granice koje nisam smio preći. Zapravo, znao sam točno što je jasno dozvoljeno i gdje neću pogriješiti, ali oko sebe sam vidio da većina otvoreno prelazi te granice. Počeo sam zaključivati da je i to u redu, da je i to dozvoljeno.

Što ću ja biti „veći katolik od pape?” 

Znao sam da imam pravo na poslovni ručak s poslovnim partnerima. Ali mogu li pozvati na takav ručak i svoje prijatelje ili svoju obitelj i predstaviti to kao poslovni ručak i platiti poslovnom, službenom karticom? Znam da to nije potpuno u redu, ali to svi rade, osim toga ja imam kao direktor neka prava, neke privilegije pa možda se i to može strpati pod te privilegije. Imam pravo na službeni auto, ali često koristim i svoj privatni auto pa imam li pravo popraviti svoj auto na službeni trošak? Naravno, gledajući strogo nemam pravo, ali ja imam neke službene privilegije i to svi rade.

To su sve sitnice u odnosu na milijune koji se vrte i koji se grabe kroz razne oblike privatizacije i razne „muljaže”.

Trebam li ja biti „zadnji bedak”, dok svi oko mene grabe koliko mogu?”

U takvim dvojbama zapetljavali su se ljudi i na drugim poslovima, od referenta na šalterima do direktora banaka i raznih političara. Kada se htjelo nadoknaditi sve što je u socijalizumu bilo ljudima onemogućeno i brzo se obogatiti, ono starinsko poštenje je prvo „bačeno kroz prozor”, kao nešto zastarjelo što je „vrijeme pregazilo”..  

Netko će reći da su to sitnice kojima se bavi ovaj „izgubljeni” direktor, a da su ovo društvo razarali oni koji nisu imali nikakvih moralnih dvojbi i koji su htjeli iskoriti priliku. I fućkalo im se na to hoće li ih nitko smatrati nepoštenim ili poštenim.

Ali i takve „sitnice” stvaraju sliku čovjeka. A ono što je pošteno ili nepošteno isto je od kada je „svijeta i vijeka” i u Rimskim vremenima prije par tisuća godina i danas.  Jedino se kroz stoljeća mijenjalo uvjerenje je li nešto dozvoljeno ili nedozvoljeno i za koga to vrijedi, a za koga ne vrijedi.

Prvi šok

          «Prvi šok koji sam doživio kada sam se počeo baviti biznisom je saznanje da moram razgovarati s ljudima koji te gledaju u oči i lažu. Lažu da će posao dovršiti na vrijeme, da će posao biti kvalitetan i da će ti platiti. Starinski običaji - držim do svoje riječi - potpuno su izumrli», govorio mi je jedan prijatelj, kada smo razgovarali o stanju u današnjem poslovnom svijet.

Najbogatiji ljudi u našem društvu nisu postali poduzetnici, koji su stvorili nova poduzeća i borili se sa svojim proizvodima na tržištu. U svim postkomunističkim zemljama najbogatiji ljudi su postali oni koji su se obogatili otimajući od kapitala države.

U takvom stanju rađa se korupcija, jer ako se želiš na brzinu obogatiti, onda je najlakše tako da unovčiš svoju moć u raspodjeli državnih poslova i državnog bogatstva. A takvu moć imaju političari i direktori državnih poduzeća i institucija. A veliki iznosi koruptivnog novca dolazio je iz raznih  zapadnih kompanija koje su tim novcima „podmazivale” lokalne političare do dobiju poslove. U zadnjih desetak godina na površinu dolaze sve veće afere koje pokazuju da su velike korporacije kao Siemens[6], Alstom[7] i slične davale mito u mnogim zemljama u svijetu, od Argentine, Istočne Europe do Kuvajta, da dobiju poslove. Taj novac je razvijao korupciju u tim nerazvijenim zemljama.

Kako se snaći u svemu tome

Jednom mi se u razgovoru jedan poduzetnik iskreno požalio:

          „Poduzetnik sam i često moram donositi poslovne odluke pod pritiskom okoline i poslovnih ponuda koje su često na rubu ili preko ruba morala, a često i zakona. Ali spadaju u način poslovanja koji je za današnje vrijeme i naše društvo uobičajen. U svemu tome brodim kako znam i umijem i trudim se da ne pređem jednu crtu za koju sam sam sebi rekao da ju ne smijem prijeći. Iz katoličke sam obitelji, tako sam odgojen i pokušavam, koliko mogu, živjeti i raditi pošteno. Ne želim varati, krasti i kršiti zakon, svoje radnike plaćam redovito i plaćam im sve doprinose, ništa na „crno“. Ali nisam dijete i nisam naivac, svjestan sam da je svijet  pun zlih i pokvarenih ljudi, prevaranata, grabežljivaca  i lopova. A takvih ima puno i u biznisu. I tako je to dok je svijeta i vijeka i ja sigurno ne mogu ići glavom u zid i mijenjati svijet. Samo se nadam da će to ipak jednom prestati“.

Jedan mladi poduzetnik mi je sredinom 1990-tih rekao: „Da moja mama zna što ja sve moram raditi da bih dobio posao, odrekla bi me se”.

U takvo okružju vrlo je teško poslovati, a pogotovo ako želiš pošteno poslovati.

Pa nisu svi lopovi

Kroz medije se stalno plasiraju priče iz kojih ljudi počnu zaključivati da kod nas nitko nije pošten, da su u društvu samo lopovi i nepoštenje se počelo prihvaćati kao jedan uobičajen obrazac ponašanja.

Kako to daleko ide ispričao mi je moj prijatelj, poduzetnik iz jednog malog međimurskog mjesta:

Prije nekolko godina javili su nam iz Australije da je umro jedan čovjek koji se davno iz našeg mjesta iselio u Australiju. U oporuci je značajnu sumu novaca namijenio za uređenje crkve u svom rodnom mjestu.  Ti su novci došli u naše mjesto, mi smo se organizirali, skupina uglednih naših ljudi zajedno sa svećenikom je preuzela obvezu da će realizirati želju iz oporuke. I sve smo obavili na najbolji način i ubrzo je cijeli projekt uređenja crkve bio uspješno realiziran. Mislio sam da svi možemo biti zadovoljni.  Dok se najednom nije dogodio incident. Jednu nedjelju pred crkvom par žena napalo me je da smo opljačkali novce i da je svećenik tim novcima kupio novi auto.  Bio sam šokiran, poznamo se cijeli život i znaju da sam pošten čovjek i da takvo nešto ne bih nikada mogao napraviti. Posebno je bio šokiran svećenik koji nije kupio nikakav novi auto, već vozi 15 godina starog Opela. Napisali smo detaljno financijsko izvješće u kojem smo prikazali svaku kunu koju smo potrošili i stavili na vrata crkve. Poslije su se one žene ispričavale, ali okus gorčine je ostao.

Iako se svi u mjestu dobro poznajemo, u javnosti i kroz medije se stvara uvjerenje da su svi, a posebno  poduzetnici, lopovi i da je normalno očekivati da si netko uzme novce, ako ima za to priliku. I na temelju toga su i nas osudili

Slika koju stvaramo o sebi

Međutim, i pored toga vjerujem da većina uspješnih poduzetnika posluje pošteno, a pogotovo oni koji posluju s inozemstvom, oni koji su izvoznici. Poduzetnici koji svoju „uspješnost” postižu poslujući s državom ne spadaju u tu kategoriju, jer kada se promijeni „njihova” stranka na vlasti, oni gube poslove i postaju neuspješni.

Međutim, dolazi do izražaja jedna činjenica. Svi mi svojim radom stvaramo sliku o sebi i ta slika se ne može dugotrajno krivotvoriti i uljepšavati. Svi se u poslovnom svijetu poznaju i o svakome znaju kakav je. Zna se tko pošteno posluje, a tko je nepošten. O mnogima se govori: „Nemoj s njime surađivati, prevarit će te”. Za direktora jednog velikog poduzeća rekli su mi: „Nemoj mu ništa vjerovati. Laže kada zine.”

Kada dobiješ takav biljeg, to se ne može više nikada popraviti. Takvi mogu poslovati s istim takvima u raznim državnim poduzećima, ali to sve ima jako nesigurnu budućnost.

Svaki se poduzetnik i svaki menadžer u konačnici treba odlučiti kakav želi biti (bez obzira kako je to često i teško).

Ako želi da se o njemu govori: „S njim se može poslovati, on je pošten čovjek, on te neće prevariti, on drži do svoje riječi”, tada svojim životom, radom i poslovanjem to i treba zaslužiti.

Treba čitati Benedikta Kotruljevića

Poštenje i čestitost trgovaca (poduzetnika) imali su veliku važnost u XV. stoljeću u starom Dubrovniku koji je bio jedno od najjačih europskih trgovačkih središta. O tome je pred gotovo 550 godina "gospar Benedikt Kotruljević[8], Dubrovčanin, čovjek izvrstan u svakoj znanosti i veoma iskusan trgovac“, napisao četiri knjige. Pisao je „ o predmetu koji, kako on upozorava, nitko od početka svijeta do njega nije nikada obradio, to jest o trgovačkoj vještini."

Kotruljević je bio istaknuti renesansni čovjek – veličanstveni polet renesanse u umjetnosti i literaturi proširio je i na gospodarsku djelatnost, trgovinu, pomorstvo, također s težištem na pojedinca – na slobodnog poduzetnika i njegov posao. Rodio se u Dubrovniku 1416. u poznatoj trgovačkoj i diplomatskoj obitelji, a umro u Napulju u 53. godini života. Ostvario je karijeru svjetski poznatog trgovca, poduzetnika, diplomata i visokoga državnog činovnika. Bio je generalni konzul Dubrovačke Republike u Napulju, autor je nekoliko znanstvenih i drugih dijela. Knjigu o umijeću trgovanja napisao je 1458. – kao prvi veliki svjetski ekonomist, prvu knjigu u svijetu o umijeću trgovanja. Najveći odjek naišla su Kotruljevićeva stajališta i upute iz XIII. poglavlja "O urednom vođenje poslovnih knjiga u trgovini". U tom poglavlju je prvi u svijetu upotrijebio sintagmu – dupple partite – dvostruke stavke iz koje se poslije razvio pojam partita doppia – dvostavno knjigovodstvo. Dvostavno knjigovodstvo temelj je suvremenog računovodstva. Kapitalizam se ne može ni zamisliti bez dvostavnog knjigovodstva. I u tome veliku zaslugu ima Benedikt Kotruljević.

Benedikt_Koturljevic

Spomenik Benediktu Kotruljeviću u Zagrebu, ispred Privredne banke,  kraj Sheratona,

autor Ante Despot,

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)

Kotruljević na početku svoje knjige piše:

„U trgovačkoj vještini zatekoh nepodobnost, nered, raspuštenost i ispraznost. Zbog toga se ražalostih i zaboli me činjenica što je ta vještina - toliko nužna i toliko potrebna, zgodna i korisna – došla u ruke neukih i neotesanih ljudi, koji njome upravljaju bez načina i reda, bez pravila i praveći zloupotrebe, a učeni je ljudi zapostavljaju i zanemaruju“.

Zato je Kotruljević ovako opisao svoju zadaću – "da o tome poučim, da pružim potrebna pravila iz te vještine i da uklonim iz nje zablude i zloupotrebe koje su se svele na nečasne šale, na himbenost, nevjeru i vjerolomstvo".

Htio je suprotstaviti se tada dominantnoj skolastičkoj misli, obraniti trgovački stalež i razbiti staru dogmu o beskorisnosti trgovine. Jer i Ciceron[9] je rekao, ističe Kotruljević, da „trgovina koju vode dobri i iskusni ljudi predstavlja krvotok države “.

Zaključuje da se teško baviti trgovinom zbog velike raznolikosti elemenata koje ona sadrži.

Samu trgovinu je Kotruljević ovako definirao: „Trgovina je vještina ili skup pravila po kojima legitimne (vlasne) osobe pravično vladaju u trgovačkim  stvarima radi očuvanja ljudskog roda i s nadom u dobitak“.

Zaključio je da je ta definicija savršena.

On želi da trgovci (mi možemo reći i poduzetnici) budu priznati i cijenjeni – „jer je trgovina dostojna čovjeka samo ako je čovjek dostojan nje“.

KNJIGA-kotrulj

Kotruljićeva knjiga o knjigovodstvu tiskana je 1573. godine u Veneciji, a urednik i izdavač bio je još jedan poznati hrvatski znanstvenik Franjo Petrić

(Izvor slike: http://hrvatskonebo.com/...)

Po njemu  svrha trgovčeve djelatnosti je korist svakog tko se njome bavi,  kako hoće Aristotel u Ekonomiji kad kaže da je trgovčev cilj zarada i obogaćivanje. Nakon što se pozvao na Ciceronovo stajalište da su trgovci snaga države, zaključuje da se teško baviti trgovinom zbog velike raznolikosti elemenata koje ona sadrži pa navodi staru poslovicu: „Teže je stvoriti trgovca negoli suca.“

Kotruljević kaže: 

          „Ako se pak trgovanje vrši dobro i ispravno, ono je ne samo veoma probitačno, već je i vrlo nužno ljudskom društvu i prema tome vrlo plemenito zanimanje. Ukoliko nije izopačena i pokvarena, trgovina je izvor o kojem ovise druge vještine, izaziva procvat raznih obrta i radinosti“.

Budući da je trgovac toliko ugledan, udomaćen i potreban u svakom društvu, potrebno je da nužno bude i čestit.

Trgovac mora biti postojan, držati mnogo do svoje riječi i čuvati u najvećoj potpunosti svoje obećanje, koje ne smije ni u čemu umanjiti.

Kotruljević piše o vrlinama koje nužno mora imati trgovac. Tome je posvetio cijelu treću knjigu svoga djela u kojoj u osamnaest poglavlja izlaže i analizira osamnaest ćudorednih vrlina što ih nužno mora imati svaki trgovac. To su:

„dostojanstvo i zvanje trgovčevo, razboritost, znanje, pouzdanost, sreća, čestitost, marljivost, spretnost, lukavost, skladnost, pravednost, postojanost, ugled, darežljivost, mirnoća, stidljivost i umjerenost“.

Pohvalna svojstva su kod trgovca su otvorenost, komunikativnost i prijaznost.

Sva ta pravila bi trebala vrijediti i za današnje poduzetnike i menadžere.

Kada sam pročitao Knjigu o umijeću trgovanja,  dubrovačkog Hrvata Benedikta Kotruljevića, mislio sam da bi bilo lijepo da svaki naš poduzetnik tu knjigu ima na svom stolu. Naravno, odmah će svi  reći da su to neozbiljne želje, jer naši ljudi ionako malo čitaju, a tko će imati vremena za čitanje knjige iz XV. stoljeća. Osim toga, što suvremeni poduzetnik iz XXI. stoljeća u ovome tranzicijskom vremenu može korisnog naći u toj staroj knjizi.

Ipak, koliko god ta moja ideja izgleda djetinjasta, tom knjigom na svom stolu  pokazali bismo poštovanje našim poduzetničkim precima, našim gospodarskim korijenima i starim znanstvenicima. Također bismo se i iznenadili mudrošću koja izbija iz te knjige i mnogim savjetima koji su vrijedni i u ovim našim "ludim vremenima".

Upute koje je Kotruljević davao trgovcima iz XV. stoljeća vrijede i za naše poduzetnike iz XXI. stoljeća.

Poruka Petera Druckera

U jednoj svojoj davno napisanoj knjizi Peter Drucker[10] piše:

U interesu svog opstanka, moderno poduzeće treba pridobiti najsposobnije, najobrazovani­je i najodanije mlade ljude za svoju službu ... Tim ljudima poduzeće mora dati ideal i svijest kako bi izvršili važne misije.

Moguće je da opće obrazovanje rukovoditelja i njegovo daljnje obrazovanje kao odrasla čovjeka postane još bolje. Ali u budućnosti, kao što je to bilo i u prošlosti, odlučivat će čestitost karaktera, a ne samo obrazovanost i znanje”.

 Riječi Kardinala Kuharića

U ovim uvjetima, u ovom vremenu u kojemu se na sve strane vidi pohlepa, mnogo ružnog i pokvarenog svaki čovjek, a posebno svaki poslovni čovjek mora sam sa sobom riješiti kakav čovjek želi biti. A bilo bi dobro da stalno imamo na umu prekrasnu izreku pokojnog Kardinala Kuharića[11] koju sam imao na zidu u svom uredu:

IMA ISTINA OD KOJIH SE NE MOŽE ODSTUPITI,

IMA GRANICA NA KOJIMA SE MORA STATI

I POLOŽAJA S KOJIH SE NE SMIJE UZMICATI.

 KARDINAL KUHARIĆ

Kardinal Franjo Kuharić

(Izvor slike: http://www.vecernji.hr/...)

 

Iskreno vjerujem da će se sređenjem i razvojem našeg društva i pravne države stvoriti sve čvršći temelji za pošteno poslovanje pa će pošteni ljudi i pošteni i čestiti menadžeri „doći na svoje”.

Poslovni moral

Usko povezan s osobnim poštenjem poduzetnika je poslovni moral koji vlada u poduzeću. Rijetko se pojavi slučaj da netko tko je u osobnom životu pošten i častan, kada dođe u svoje poduzeće i radi poslove direktora, najednom postane pokvarenjak, lopov, lažljivac i bešćutna ništarija. Naravno, i to je moguće, ali rijetko.

NAPOMENA-O poslovnom moralu pisao sam i u knjizi  za poduzetnike početnike „Mali brod na olujnom moru”, pa sam sada koristio dio teksta iz te knjige.

Često se postavlja pitanje vrijede li za moral ista mjerila u biznisu i u normalnom životu? Dozvoljava li biznis da u borbi za uspjeh i preživljavanje na moral i poštenje gledamo «manje kruto» nego inače? Hoće li nam se u moralnom smislu «progledati kroz prste» ako u svom poduzetničkom životu, u želji da ugovorimo posao, osiguramo posao za svoje poduzeće i plaću za svoje zaposlenike, učinimo nešto što se obično naziva nepoštenim potezom?

Posao se kupuje?

          «Stari moj, o kakvom poslovnom moralu govoriš? Trebaš znati da se posao više ne dobiva kvalitetom, rokom isporuke i cijenom. Posao se kupuje. Iako sam već dosta dugo u poslu, sada sam se morao naučiti da trebam povisivati cijenu da bih dobio posao. Jer oni koji kupuju traže svoj postotak. To košta, ali sam posao dobio. Na svom platnom popisu imam veliki broj ljudi koji odlučuju o kupnji opreme što je ja prodajem i svaki posao je moj. Danas se ljudi žele u kratko vrijeme obogatiti i nadoknaditi godine u kojima je to bilo nemoguće. Kada bih se ja držao moralnih i nekih poslovnih normi, kada bih plaćao sve poreze i sve što treba, ubrzo bih propao. Govoriti o poslovnom moralu sada je potpuno deplasirano.

          Osim toga, zašto se ti iščuđavaš? Zar ne vidiš da je to uobičajeni način poslovanja i na Zapadu, a da o ostalim zemljama ne govorim. Oni se pokušavaju proglašavati svecima, nama drže prodike o korupciji, pišu knjige o poslovnom moralu, a vidiš da je pola talijanske vlade bilo u zatvoru, pogledaj Japance, a ni Nijemci nisu sveci. A da ne pričamo o slučaju Enron. Biznismeni koji su plaćeni milijunima dolara, u cijelom svijetu pokazivani kao primjeri američke poslovne sposobnosti i uspješnosti, jednostavno su lagali i lažirali financijska izvješća. A sada ti očekuješ da se mi ponašamo izvan prostora i vremena.

          Opće je poznata stvar da da kod nas još nije nastupila prava ekonomija, da stvari još nisu sve na svom mjestu i ne znači da je uvijek pobijedio najkvalitetniji, najbolji. O tome ne bih htio previše pričati. Ali ako ti netko kaže da je dobio posao u fer natjecanju, bježi od njega kao od kuge jer laže kao pas. Posao se kupuje», pričao je gorljivo i ljutito početkom 1990-tih jedan poduzetnik.

Nažalost, takvih slučajeva ima i danas, iako mislim u nešto manjem obimu. I najviše ih ima u suradnji s državnim poduzećima i institucijama u kojima razni činovnici, šefovi  i direktori odlučuju o novcima koje nisu sami zaradili.

Niti zapadnjaci nisu puno bolji

Obično nam se zapadni biznismeni stavljaju kao uzori jer «vani se u poslu nepoštenje ne tolerira». Međutim, naši poduzetnici koji su imali prilike poslovati sa strancima, posebno Talijanima i Austrijancima, pričaju o mnogim primjerima krajnje nemoralnog poslovanja. Stranci koji su stizali k nama u mnogo slučajeva dolazili su samo zato da na lak način zarade novce.

Jedan uspješni poduzetnik iz Tehnološkog parka Zagreb je pričao:    

         «Moja prva iskustva u poslovanju s Austrijancima su mi bila krajnje razočaravajuća. Na jednom sajmu sreo sam austrijskog biznismena koji je imao specijalan elektronički proizvod. Do tada su mu ga proizvodili na Tajvanu i nije bio zadovoljan kvalitetom, a posebno su mu troškovi transporta bili veliki pa je ponudio nama da preuzmemo proizvodnju. Osim toga, predložio je da unaprijedimo i redizajniramo proizvod. Budući da je cijena koju je nudio u početku bila povoljna, pristali smo. Rekonstruirali smo cijeli sklop, kreirali novi dizajn i cijeli proizvod koji je bio nakon toga mnogo bolji od prijašnjeg Austrijančevog proizvoda. Na vrijeme smo isporučili novi proizvod. Dvije isporuke je korektno platio, a sa zadnjom su počeli problemi. Počeo je prigovarati da kvaliteta nije zadovoljavajuća, ali nije dostavljao nikakve rezultate kontrole na osnovi kojih bi to mogao dokazati. I nije htio platiti. Prekinuli smo suradnju. Nakon nekog vremena, posve slučajno, otkrili smo da je cijelu proizvodnju prebacio jednom mađarskom proizvođaču koji je potpuno kopirao našu izvedbu proizvoda i proizvodi je po nižoj cijeni.»

Slične priče čuo sam i od drugih naših poduzetnika, ali i direktora velikih poduzeća.

Tržište je ring

Je li to normalno stanje u biznisu? Je li to samo moralni problem ili utječe na efikasnost poslovanja, na poslovnu uspješnost, na stanje u ukupnom gospodarstvu?

«Ne mogu biti efikasan ako se držim poslovnih pravila», mišljenje je i sada mnogih menadžera. «Držati se pravila ugovorene kvalitete znači nakon kontrole baciti loše dijelove, ponavljati proizvodnju, kasniti i povećavati troškove i ne moći ljudima isplatiti plaću. Lakše mi je sada u ovim teškim vremenima malo zažmiriti, potplatiti onog koji preuzima robu, ne platiti dobavljačima i preživjeti.»

          «Pokušaj razumjeti da sve ima svoje razloge, a naravno i posljedice. Tržište je ring u kome se vodi bespoštedna borba, bez milosti. Lako je Željko Mavrović[12] mogao biti gentleman između konopaca, on je bio vrhunski majstor i svoje je  protivnike pobjeđivao vještinom, znanjem i sposobnošću. Naporno je trenirao, vježbao i mnogo radio. Njemu nisu bili potrebni udarci ispod pojasa. Da bih ja imao bilo kakve šanse u ringu protiv njega (budući da sam debeo, ne treniram, volim piti pivo), moram imati peglu u rukavici, staviti bananu na pod i podmititi sve - od suca do čistačice», detaljnije mi je obrazlagao svoje mišljenje moj prijatelj, menadžer u jednom poduzeću.

ŽELJKO MAVROVIĆ

Željko Mavrović u borbi za svjetsku titulu

(Izvor slike: https://www.youtube.com/watch?v=p6G1yDrheIQ)

To vrijedi i za pravila u biznisu. Na tržištu se susreću oni koji imaju visoku kvalitetu, kratke rokove isporuke i nisku cijenu, koji djeluju i posluju efikasno, s onima koji nemaju ništa od toga. Susreću se proizvođači koji godinama ulažu u razvoj, u opremu, u ljude i njihovo znanje, motivaciju, odgovornost, koji grade standarde i banke podataka, razvijaju suvremene metode rada, s onima koji nemaju niti znanja niti interesa za ozbiljan i dugotrajan posao,  s onima koje ne zanima «hod po mukama» u proizvodnji i poslovanju, koje studiozan i ozbiljan rad ne zanima. Dok je prvima sve teže poslovati, ovi drugi su uvjereni da im je dovoljno da pokrenu svoje veze, potplate nekoga i u «birtiji» uz janjetinu ugovore poslove.

Ima dosta ljudi koji jedva čekaju da se sve više počne trgovati s istočnim, postkomunističkim zemljama, jer misle da će moći raditi na stari način. Međutim nekadašnje tržište je nestalo, postoji samo globalno tržište. Takvi nemaju nikakve šanse ni na zapadnom, a niti na istočnom tržištu.

Lijepi primjeri

Međutim nije sve tako crno i u našem poslovnom okruženju ima sve više dobrih primjera. Poduzetnik Zdenko Čorić, suvlasnik informatičke tvrtke UTILIS d.o.o.[13] jednom mi je opisao lijep primjer koji govori o njihovom iskustvu sa švicarskim poslovnim partnerom:

         „S našim dugogodišnjim partnerom iz Geneve, surađujemo od početka života Utilisa. To je suradnja koja dugo traje, a temelji se na džentlmenskom dogovoru uz kavu. Nakon par godina smo to formulirali u ugovoru koji nije nikada potpisan, a poštuje se do zadnjeg slova. Kada naletimo na neku novu situaciju koja nije predviđena ugovorom to se riješi zajedničkim dogovorom. Pokazalo se da postoje ljudi s kojima možete lijepo raditi, a da si ne morate stalno čuvati leđa.“

Zdenko je poslije gostovao u mojoj emisiji o poduzetništvu na Hrvatskom katoličkom radiju u svibnju 2015. godine i pričao je o lijepom primjeru iz domaćeg poslovnog života:

         „Svi mi imamo razdoblja u kojima surađujemo, a ima i razdoblja kada smo konkurencija. Ali to ne znači da odnosi moraju biti na nož. Svi se mi nekako borimo na tom našem tržištu, nekada radimo zajedno, a nekad nam netko pruži ruku, jer ste u nekom prijašnjem trenutku bili partner koji im je pomogao riješiti neki projekt.

      Jednom u trenucima krize dobili smo veliku pomoć od firmi koje nam možda nisu direktna konkurencija, ali na tržištu rade isti posao kao i mi. Ušli smo kao firma u jedan projekt koji smo morali sami isfinancirati. Iscrpili smo sva svoja financijska sredstva, tijekom tog projekta nismo mogli raditi niti na jednom drugom projektu ili tražiti druge poslove. Kao tim već smo bili iscrpljeni, jer smo radili dan i noć, jer smo i financijski bili iscrpljeni, jer dolazi prvi, a mi nemamo novaca niti za plaće, niti za plaćanje računa, znači jedna kriza kakve je svaki poduzetnik prošao puno puta. I u tom trenutku, neke firme s kojima smo nekada radili kao partneri ili podizvođači najednom su se stvorile, pronašli su neke projekte, u koje smo mi odmah uskočili, dio su avansno odmah platili. I to nas je u tom trenutku izvuklo. Bez te pomoći bilo bi nam teško.

         Doživjeli smo situaciju u Hrvatskoj da su neki naši klijenti bili u poziciji da nas stisnu temeljem ugovora ili nečega drugog, ali to nisu htjeli iskoristiti, jer je ipak uvijek interes da dobrog dobavljača treba ostaviti na životu.

Kod nas se najčešće percipira da postoje dvije strane u firmi. Jedna strana su poduzetnici, a druga strana su zaposlenici.  Ali u informatičkim tvrtkama ta razlika ili taj, recimo, sukob je puno manje izražen ima puno više suradnje. Za vrijeme ove naše krize u koju je upala naša tvrtka, nama je radom, dan i noć uskočio jedan naš bivši zaposlenik, netko tko je otišao iz firme. On je i dalje osoba od povjerenja, ima ključ naše firme. Odnosi ne trebaju biti dio nekog stereotipa, niti stvari trebaju biti crno-bijele.

         Ova kriza dosta dugo traje, većina firmi se okrenula na druga tržišta, gdje još ima kruha, a na našem tržištu je konkurencija nešto manja nego je bila prije.“

Ja sam jedino mogao reći: „Dobro se dobrim vraća“.

U istoj emisiji i u istom tonu mladi poduzetnik Ivica Horvat, suvlasnik informatičkog poduzeća Plava tvornica d.o.o. iz Virovitice govorio je o svom odnosu s poslovnim partnerom u svom poduzeću i o odnosu s drugim poduzetnicima na tržištu.

         „Moj kolega, partner u firmi i ja dobro surađujemo. To je jednostavan odnos, jer imamo  zajedničke temeljne vrijednosti. A ako gajite  zajedničke vrijednosti, ako imate zajedničku viziju, onda se može surađivati. Ja bih uvijek predložio da dva partnera  porazgovaraju o tome gdje ti vidiš tvrtku za 5 godina, a gdje ju ja vidim. Idemo se dogovoriti gdje vidimo tvrtku za 5 godina, a što ćemo ove godine ostvariti. Mora se jasno znati kuda tvrtka ide.  Mi se jesmo znali sukobiti oko nekih tema, ali to su bile teme gdje su postojale dvije opcije, svaki ima svoje mišljenje, to mišljenje treba poštivati i naći kompromis. A glavni cilj nas obojice je dobrobit tvrtke.

          Imam nekakav dojam da u našem IT sektoru[14], a posebno u sektoru programiranja, postoji jedna dosta velika doza povjerenja među tvrtkama. Tvrtke su više partneri, djelitelji znanja među sobom i kolege nego što su konkurencija. Budući da mi nastupamo na jednom jako velikom, svjetskom, tržištu, izuzetno je mala šansa da ćemo se negdje susresti na nekakvom tenderu ili natječaju, da se natječemo jedni protiv drugih. Češće će biti situacija da se međusobno udružujemo da nastupimo na većim projektima. Svaka tvrtka je specijalist na pojedinom području, pa da  zajedničkim snagama nastupimo pred većim klijentom i riješimo njegov problem. Tako imamo uspješnu suradnju s tvrtkom Inchoo[15] iz Osijeka. Zajedničkim snagama smo radili na jednom projektu u Kuvajtu.  Oni su radili web shop[16], a mi mobilne aplikacije. To je dobar primjer jedne uspješne suradnje. Zajedno smo kreirali dobra rješenja.“

 IMG_1935

Poduzetnici Zdenko Čorić i Ivica Horvat u emisiji na HKR-u, 5.5.2015.

(Izvor slike: arhiva autora)

 Lijepo je čuti mlade poduzetnik (Ivica Horvat ima manje od 30 godina) da tako razmišljaju, ali na sličan način razmišlja i poduzetnik Goran Orešković, osnivač poduzeća VESKI d.o.o. koji je 2014. godine otišao u mirovinu i VESKI prepustio sinu Ozrenu. Ja sam se znao šaliti i govoriti mu: „Vi ste najbolji na tržištu, sada možete pomesti konkurenciju i obogatiti se i kupiti jahtu.“

Goran mi je odgovorio:

        „U budućnosti je rješenje u partnerstvu, a ne u konkurenciji. Mi smo u najužem svjetskom vrhu. Pratimo što drugi rade, dobro se poznajemo i surađujemo i ako nešto nemamo, kupujemo jedni od drugih. Konkurencija, to nisu neprijatelji, to je samo u našim glavama. Tko ima dobro rješenje treba ga poštivati.“

Možda su takvi primjeri i takav način razmišljanja više prisutni kod poduzetnika koji se bave tehnikom. Takvi ljudi cijene znanje i cijene stručnost. Znaju koliko truda i znanja  treba uložiti da se stvori neki dobar proizvod. Zato poštuju takve poduzetnike na tržištu.

Loši primjeri dominiraju kod poduzetnika koji su se pojavili „od nikuda“ i koji se samo žele obogatiti bez obzira na koji način, u suradnji s državnim poduzećima i državnim institucijama ili kada velika poduzeća posluju s malima.

U slučaju kada surađuju poduzeća sličnih veličina tada se ljudi više poštuju i imaju više razumijevanja jedni za druge, čak i kada su konkurenti.

O moralu i etici

Moral[17] u najširem je smislu oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Moral određuje kako ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju ta načela kao dolične i podvrgavaju im se, na taj način regulirajući međuljudske odnose. Središnje  vrijednosti morala su dobro, ispravno i pravedno.

To vrijedi i u osobnom i u poslovnom životu.

Na temelju izabranih i usuglašenih zajedničkih vrijednosti definiramo kriterije kojima ocjenjujemo sve oko sebe. Ako nam vrijednosti društva kao zajednice nisu važne, tada nam je jedini kriterij osobna ugoda i osobna pohlepa. Međutim, temelje svakog društva, svake društvene zajednice čine moralne i društvene vrijednosti koje svi dijelimo, te zajednički usuglašeni nacionalni interesi. Njima se određuju što je dobro, a što loše, što je pravedno, što je nepravedno, za što se treba boriti, što treba izbjegavati, a što su nacionalni interesi koje treba čuvati. One ulaze u sve pore nekog društva, definiraju odnos prema radu, prema obitelji, prema društvenoj zajednici.

Etika[18], znanost o moralu kao i moral označava način ljudskog ponašanja i skup navika – gledanih s moralnog stanovišta, o dobrom i lošem, poštenom i nepoštenom, dopuštenom i nedopuštenom.

Zašto moramo govoriti o moralu? Zato jer su moralne vrijednosti  stupovi i temelji na kojima počiva svaki društveni sustav. Stabilno i čvrsto društvo stoji na čvrstim stupovima.

 vaznost-stupa-u-arhitekturi-spa-colonnade-at-night

Moralne vrijednosti su čvrsti stupovi društva

(izvor slike: http://terracon-news.hr/...)

Ukoliko se sruše stupovi i temelji,  uruši se cijelo društvo. Na ruševine najprije navale pljačkaši, razbojnici i kriminalci,  što se to dogodilo i kod nas i u svim tranzicijskim zemljama.

Što je dobro?

Središnje vrijednosti morala su - dobro, ispravno, pravedno. Ali tko prosuđuje što je moralno, što je dobro, a što je zlo? Na osnovi kakvih kriterija se to prosuđuje i ocjenjuje? Jesu li to univerzalni i apsolutni pojmovi ili njihovo značenje  ovisi o tome tko ih definira i prosuđuje?

Liberali smatraju da interesi zajednice sputavaju razvoj kapitalizma. Zato je za njih interes društva, zajednice potpuno nevažan, a dobro je ono što omogućuje slobodno tržište i brutalnu borbu na njemu. „Ono što je dobro za General Motors, dobro je za Ameriku“, njihovo je geslo.

Suprotne stavove toj utilitarističkoj, liberalno kapitalističkoj filozofiji zastupa  filozofija Immanuela Kanta[19] koja moralno ponašanje objašnjava na sljedeći način: „Djeluj  samo po onoj normi za koju bi istodobno htio da  postane opći zakon”, odnosno  "Radi tako da princip tvoga rada može postati princip rada svih drugih".

To je za moral bitan kategoričan imperativ koji zadovoljava interes društva i zajednice (a kroz to i pojedinca).

A takav stav menadžer koji želi ostati pošten i čestit čovjek treba ugraditi i u svoje poslovno ponašanje.

Ponašaj se i posluj tako kako želiš da se drugi ponašaju i odnose u poslu prema tebi.

Make money - sinko

U prvoj fazi razvoja kapitalizma vladali su okrutni odnosi, po sistemu „čovjek čovjeku vuk", a na poštenje u businessu  se gledalo kroz čuveni Rockfellereov[20] savjet  "Make money, sinko - pošteno, ako je moguće - ali make money ".

Kod mnogih i sada poslovna etika  ne zvuči jako poslovno. "Gledajte, naša kompanija nije u biznisu etike, već u  proizvodnji  cipela".

Smatra se da se business bavi profitom, razvojem i rastom, unutar granica koje definira zakon i možda uz zajedničko dobro kao sekundarni cilj, ali to nije etika. Isto tako, smatra se da tržište regulira sve, čak i odnose koji spadaju u etiku.

Bez obzira što stalno uočavamo loše primjere, ipak se na kraju mora zaključiti da onaj koji želi uspješno poslovati mora prihvaćati «pravila igre» u kojima poslovni moral ima veoma važnu ulogu. Iskazuje se u odnosu prema konkurentima, kroz metode borbe na tržištu, prema kupcima, kroz poštivanje ugovornih obveza i osiguranja kvalitete, prema okolini u kojoj žive, prema svojim zaposlenima i korektnim i poštenim odnosom prema samome sebi ako držimo do svoje riječi, poštenja i ugleda.

Naravno, etika neće riješiti poslovne probleme i neće zamijeniti menadžment, računovodstvo i ostala područja poslovanja, ali će obuhvatiti područja odnosa prema kupcima, tržištu i konkurenciji, zaposlenim djelatnicima i okolini. Time će djelovati na dugoročnu poslovnu uspješnost poduzeća, odnos prema konkurenciji i poziciju na tržištu.

Poslovni moral, čestitost karaktera, poštenje - to su sve pojmovi koje moramo ponovo uvoditi u naša poduzeća, u poslovanje i osnovno ljudsko ophođenje.

Povijest poslovnog morala i poslovne etike

Povijest etike u businessu je  dugačka i ulazi u same početke businessa i o tome su napisane mnoge knjige. Ali  je zato povijest poslovne etike i poslovnog morala vrlo kratka. U vremenu prije 1960. godine o poslovnom moralu nije se niti govorilo. Jedino što je bila predmetom teoloških razmatranja kada su se počevši od 1870. pojavljivala pitanja o poštenim plaćama, moralnosti kapitalizma i moralu u poslovanju. U čuvenoj enciklici[21] Rerum Novarum (O novim stvarima) koju je objavio papa Lav XIII[22] 15. svibnja 1891. u poglavlju Prava i obveze rada i kapitala raspravlja se o odnosu i međusobnim obvezama između ljudske djelatnosti i kapitala. Crkva je pokazala svoj stav u odnosu na probleme koje je stvorila industrijska revolucija i naglasila crkveno pravo na izjašnjavanje o socijalnim pitanjima, koja su vezana uz pitanja morala. Enciklika Rerum Novarum je s vremenom postala temelj Socijalnog nauka Katoličke crkve kojeg se ona i danas drži.

Godine 1960. su poznate po revoltu prema autoritetima, studentskim pobunama i jakom «antibiznis» razmišljanju koje je usmjereno na vojno-industrijski kompleks. Rasla je svijest o ekološkim problemima, problemima gradova, o zagađenjima. U poslovnim školama počelo se govoriti o corporate social responsibility (društvenoj odgovornosti korporacija). U 1980-im godinama sve više jača uvjerenje da se poslovni odnosi dugoročno ne mogu graditi na nepoštenju i nepovjerenju. Poslovna etika čak postaje znanstvenom disciplinom uvrštava u najvažnije poslovne škole.

Ugledni časopis Newsweek u broju od 14.11.1995. ima udarnu temu “Kako korupcija blokira gospodarski rast“. Čak je General Motors sponzorirao konferenciju o poslovnoj etici.

Poslovna etika se tek zadnjih desetljeća uvrštava  u najvažnije poslovne škole. Ali to znači  da se sve više shvaća što etično ponašanje i poslovni moral  znači u uspješnom poslovanju.

Dok sam vodio poslijediplomski studij inženjeringa u Zagrebačkoj poslovnoj školi 1990. godine, pozvao sam, sada nažalost pokojnog, prof. dr. Marijana Valkovića[23] s Teološkog fakulteta da održi predavanje o poslovnom moralu. Mislim da je to prvo predavanje o poslovnom moralu na našim poslovnim školama. Nadam se da će taj predmet postati stalni predmet u poslovnim školama.

Pošteni trče drukčijom stazom

Mnogi ljudi tvrde da danas postoji veliko sivo područje između dobra i zla. I koriste to sivo područje kao izgovor da se ne trebaju brinuti o poslovnom moralu. Međutim – nema dobrog načina da se učini kriva stvar.

Možemo reći „pošteni trče drukčijom stazom“, ali to je  «trčanje na duge staze» za koje treba posjedovati znanje, snagu i upornost i u trenucima kada je cilj negdje daleko, a problemi koje trebamo rješavati stoje pred nama.

Nije jednostavno donijeti odluku za koju znamo da će nam se dugoročno vjerojatno isplatiti, iako ovog trenutka može stvoriti mnogo problema i troškova. Stvarno nije lako donijeti odluku da neki loš proizvod nećemo isporučiti, nego ćemo ga baciti i napraviti ponovo (umjesto da se nastoji polovično popraviti i «uvaliti kupcu»), stvoriti dodatne troškove, što može taj mjesec znatno smanjiti mogućnost isplate plaća i stvoriti nezadovoljstvo među zaposlenima. I tu odluku donijeti s  uvjerenjem da se kvaliteta na tržištu dugoročno isplati i nagrađuje.

Ali na takvim odlukama se testira ozbiljnost ekipe koja vodi poduzeće.

Odgovor na tri pitanja

U slučaju moralnih dvojbi, primjerice kada se trebao odlučiti o prijedlogu koji nije pošten, ali može donijeti veliku korist poduzeću, svaki menadžer treba sebi  odgovoriti na tri pitanja od kojih svako različito razjašnjava gledište odluke, odnosno ispituje problem s nekoliko različitih razina:

  1. Je li to zakonito?

         Hoću li time prekršiti građanski zakon ili politiku poduzeća?

  1. Je li postignuta ravnoteža odnosa?

       Je li pošteno prema svima kojih se to tiče, u kratkoročnom i dugoročnom            razdoblju?

  1. Kako ću se nakon toga osjećati?

         Hoće li me to učiniti ponosnim?

         Bih li se osjećao dobro da se moja odluka objavi u novinama?

         Bih li se osjećao dobro da o tome sazna moja obitelj?

Poslovni moral i poslovna uspješnost

Na kraju trebamo sebi postaviti nekoliko važnih pitanja:

„Ima li poslovni moral utjecaja na poslovnu uspješnost? Koči li efikasnost poslovanja?

Poslujemo li lakše, jesmo li poslovno efikasniji, ako se ne držimo normi poslovnog morala?

Ima li ipak opravdanja, posebno u ovoj teškoj situaciji, ako nekoga podmitimo da dobijemo posao, ako baš i ne plaćamo sav porez, ako se snalazimo kako znamo, da preživimo?

Usuđuje li se netko javno reći da je poslovni nemoral prihvatljiv?“

Pitanja su teška, a odgovori nisu jednostavni, ali ćemo si pomoći ako stvar jako pojednostavimo. Možemo sâmo pitanje poštenja, morala i etike na trenutak staviti sa strane, možemo reći i da je to problem s kojim se treba baviti pravosuđe. Ali da vidimo što odsustvo poslovnog morala u društvu u konačnici donosi gospodarstvu.

To znači da će posao dobiti oni koji nisu konkurentni, koji nisu kvalitetni, koji u poslovanju nisu dovoljno efikasni, koji su lošiji i skuplji. To znači da mali poduzetnik, koliko god bio dobar i kvalitetan, ne može dobiti posao, jer ga ne može kupiti. To znači da imamo tržnu utakmicu u kojoj ne pobjeđuju najbolji, u kojoj bolji gube. To isto tako znači da «takvi pobjednici» nemaju nikakvu šansu na inozemnom tržištu, u inozemnoj konkurenciji. To znači da ne dozvoljavamo razvoj kvalitetnih, konkurentnih proizvoda, da onemogućavamo razvoj malih poduzetnika koji predstavljaju šansu za obnavljanje gospodarstva.

To u konačnici znači da ugrožavamo hrvatsko gospodarstvo.

Svaki menadžer treba donijeti odluku o tome kakav poslovni moral želi da prevladava u njegovom poduzeću, svjestan svih posljedica koje to ima na njega i na cijelo poduzeće.

Profesionalnost

Mnogi poslovni ljudi vole isticati svoju profesionalnost i da je to osobina koju cijene kod drugih. Kod toga vole sami ocjenjivati i svoju i tuđu profesionalnost po svojim subjektivnim kriterijima. A mnogi koji imaju nekakvu moć misle da za njih ne vrijede ista pravila profesionalnosti kao i za „obične smrtnike“.

Što se točno misli kada se za nekoga kaže da je „pravi profesionalac“?

Misli se da zna posao, da se zna ponašati po pravilima struke i da se to vidi odmah, na „prvi pogled“.

Profesionalnost obuhvaća dobro poznavanje struke i poslovnih procesa u poduzeću i poslovnu etiku, točnost, odgovornost prema preuzetim obvezama, poštovanje prema suradnicima i poslovnim partnerima i efikasnost u radu.

Katkada su profesionalci pomalo hladni ljudi kojima je posao jako važan, drže se svih pravila, ali su  u odnosu prema ljudima su korektni.

U Tehnološkom parku smo održali veliki broj raznih seminara za poduzetnike. Seminari su redovito započinjali u 14.00 sati. Minutu prije 14 sati rekao sam svima da gledaju na veliki sat na zidu i kada je kazaljka došla do 2 sata, rekao sam: „Počinjemo!“ Objasnio  sam im da ova mala predstava ima za cilj pokazati važnost točnosti u poslovnom životu: „Kroz odnos prema vremenu pokazujete svoj odnos prema preuzetim obvezama i prema svojim poslovnim partnerima. Ako smo rekli da će  seminar započeti u dva sata, to znači da ćemo početi u  dva sata, a ne u dva i pet. Ako ste svom kupcu rekli da će neki posao biti završen u četvrtak u 10 sati, to znači da treba biti završen u četvrtak u deset sati, a ne dva tjedna poslije.

Zar želite da se za vas u poslovnom svijetu govori, ma to je onaj kojemu ne možete vjerovati, s kojim se nikada ništa ne možete dogovoriti“.

Seminars

Seminar za poduzetnike u Tehnološkom parku Zagreb

(Izvor slike: arhiva autora)

Često sam imao priliku držati predavanja kao gost predavač na raznim privatnim, poslovnim školama. Studenti su upadali na predavanje kasneći i po pola sata. Pitao sam se kakav poslovni odgoj oni dobivaju u tim poslovnim školama. Međutim, ti mladi ljudi su se ponašali kao ljudi čiji roditelji  plaćaju njihovo školovanje pa se ne ponašaju kao studenti, već kao klijenti koji plaćaju uslugu i mogu se ponašati kako žele. 

Za mnoge ljude se zna kada kažu 'obaviti ću to', nikada to ne učine, kada kažu 'nazvati ću vas da se dogovorimo', isti čas zaborave što su rekli. Oni isto tako zaboravljaju da se u poslovnom svijetu  svi poznamo i svi imamo svoj ugled, ovakav ili onakav. Za mnoge poslovne ljude su mi njihovi nekadašnji poslovni partneri rekli: „Nemoj s njim surađivati, ne možeš mu ništa vjerovati, on ne drži do svoje riječi i o ničemu se njim ne možeš dogovoriti“. To baš i nije dobra podloga za uspjeh u poslu.

Upoznao sam i jednu vrstu poslovnih ljudi, to su obično direktori državnih poduzeća ili ljudi koji su privatizirali neka poduzeća, koji su pred velikima i moćnima bili uvijek „manji od makova zrna“, dolazili na vrijeme i prije toga, trudili se da budu pristojni, itd., a prema malim obrtnicima i poduzetnicima su se odnosili na krajnje bezobrazan i bahat način, nisu dolazili na dogovorene sastanke, nisu im plaćali na vrijeme i uživali u tome da ih muče i pokažu svoju moć.

To sigurno ne spada u profesionalno, već u primitivno, neodgojeno ponašanje.

Osobna kultura

Osobna kultura poduzetnika, odnosno menadžera povezana je s kulturom poduzeća, organizacijskom kulturom, kućnim stilom poduzeća, pojmovima koji nisu uvijek potpuno jasni i ne povezuju se često s poslovnim životom. Često se misli: „Dužnost poduzetnika i menadžera je baviti se poslom, osiguravati posao za svoje poduzeće, boriti se na tržištu i nema on vremena otići u operu ili čitati Dostojevskog“.

Naravno, ima nešto i u tome, ali problem tzv. kulture poduzeća i povezano s tim kulture poduzetnika koji daje pečat kulturi svog poduzeća nije baš jednostavan. I ne treba ga podcjenjivati.

Poduzetnik, odnosno menadžer definira kulturu poduzeća, zato je važno kakvu svoju osobnu kulturu oni unose u poduzeće. Osobna kultura i široko obrazovanje menadžeru, a i svakom drugom čovjeku omogućuje :

  • razumijevanja međuzavisnosti i povezanosti složenih i slojevitih aspekata tehničkih, tehnoloških, ekoloških, organizacijskih, humanističkih, a često filozofskih problema,
  • posjedovanje vjere, samopouzdanja, dobre naravi i osjećaja solidarnosti,
  • razumijevanje složenih, multidisciplinarnih problema, međusobno poštovanje i uvažavanje  interesa i potreba drugih .

Boksača za direktora

Jednom sam, početkom devedesetih razgovarao s „novim kadrovikom”, odnosno po novom s „human resources managerom“, članom Uprave za kadrove  jednog velikog poduzeća  o kandidatima koji su bili predloženi za direktora. Zamijetio sam da on, bez obzira na sve nove proklamacije i njegove deklarativne izjave, ima više povjerenja u ljude koji su “sirovi, energični i pomalo primitivni, čvrstog stiska ruke, jednostavnih rečenica, bez širine i kompliciranih prosudbi”, nego u one koji su ostavljali dojam obrazo­vanih, „kulturnih i načitanih” stručnjaka. Pomalo se očitovala bojazan da kulturni ljudi nisu naprosto dovoljno pouzdani za biznis i da se neće snaći u poslu koji je „grub, često nepošten i u kojem nema puno finesa”.

 Oko 2000. godine jedno Končarevo poduzeće koje dobro poznam bilo je u gubicima i velikim problemima i tražili su direktora. Predloženo mi je da napravim plan restrukturiranja i da se kandidiram. Počeo sam detaljnije analizirati financijska izvješća i pisati program. Poslije posla sam održavao sastanke s vodećim stručnjacima i radnicima poduzeća da čujem njihovo mišljenje, prijedloge i komentare i sve ugradim u svoj program. Kada sam bio gotov, nitko nije htio taj program pogledati, jer je već donesena odluka i izabran je jedan drugi kandidat. Obrazloženje je bilo: „Taj se u mladosti bavio boksom i on će znati s ljudima“. U poduzeću je ubrzo nastao još veći kaos, direktor je ljude izluđivao i poduzeće je tonulo u još veće gubitke.

Jednadžba s puno nepoznanica

Mnogi ljudi pokazuju izrazit osjećaj za biznis, ali ništa više od toga. Osjećaj za posao dovoljan je za upravljanje “malim biznisom”, poduzećima do 50 ljudi, ali taj osjećaj nije dovoljan za upravljanje velikim poduzećima. Nije dovoljan za strateška odlučivanja, za određivanje smjerova djelovanja i dugoročnog razvoja, za izbor najboljih varijanti i dugoročnih rješenja, za stvaranje poticajne, stvaralačke atmosfere u radu.

Takvi problemi čine vrlo zamršene “jednadžbe s mnogo nepoznanica”, za rješavanje kojih je nužna sposobnost praćenja izvanredno velikih područja informacija i znanja, analize i sinteze problema, sposobnost spoznaje i razumijevanja složenih i slojevitih aspekata i komponenata tehničkih, tehnoloških, ekoloških, organizacijskih, humanističkih i često filozofskih problema.

Osvajanje novih tehnologija, postizanje konkurentne sposobnosti proizvo­da na međunarodnom tržištu, razvijanje inovativnih stvaralačkih procesa i uspješne organizacije, stvaranje humanih, motivirajućih odnosa medu ljudi­ma nemoguće je postići bez tih značajki, koje je teško definirati, ali ih možemo nazvati kulturom - ne samo tehničkom ili ne samo humanističkom, već kulturom koja obuhvaća elemente i jedne i druge.

Pri tome se ne smije misliti da je kultura samo odlazak u kazalište, dvije ­tri pročitane knjige iz obvezatne srednjoškolske lektire, sposobnost razliko­vanja Vlahe Bukovca[24] od stanovnika Bukovačke ceste u Zagrebu ili prepoznavanje arije Vojvode iz Verdijeva[25] Rigoletta.

Kultura nije samo stupanj obrazovanja i znanja, slika odgoja i odnos prema stvarima i ljudima - to je samo nužan preduvjet, ali ne i dovoljan.

Kultura je sve to, i mnogo više.

Što je to kultura poduzeća 

Kultura poduzeća (kućni stil poduzeća) je skup pravila ponašanja i  vrijednosni sustav koji vlada u nekom poduzeću i djeluje na ljude, na odnose među njima, prema tržištu i prema poslovnim partnerima. To je sustav mišljenja i vrijednosti koji međusobno dijele pripadnici jednog poduzeća i  koji tu organizaciju razlikuje od druge koja gaji drugačiju kulturu poduzeća. Zajednička znanja,  vrijednosti, ponašanja, uspomene i mišljenja.

Kultura poduzeća uoči se na mnogo detalja, od onih vanjskih koji se vide na prvi pogled do onih koje osjetite tek nakon dubljeg poznavanja poduzeća.  Već u prvom kontaktu s poduzećem, kada uđete u njihove poslovne prostore mogu se dobiti prvi dojmovi i vanjski dio slike kulture poduzeća.

U nekim poduzećima, posebno onim koja se bave nekom vrtom kreativnog posla, kao što su dizajn, marketing i slično,  vlada jedna opuštena atmosfera koja potiče kreativnost zaposlenika. U takvim poduzećima ne treba vas začuditi da ispod stola dizajnerice sjedi njezin pesek i to nikoga ne smeta. U jednom velikom poduzeću, kao što je Končar, to bi bilo nezamislivo. I prema načinu oblačenja, prema tome je li opušteno, razbarušeno ili službeno, nose li sako i kravatu, dobije se slika kulture poduzeća. Kod malih poduzetnika je više neformalnosti u oblačenu i ponašanju, dok velika poduzeća jače definiraju i pravila oblačenja i ponašanja.

Jedan profesor Ekonomskog fakulteta jednom davno mi je rekao da je prisustvovao sastanku kod Generalnog direktora „starog“ Končara i najviše ga je tada impresionirala činjenica da svi govore jako tiho, nitko ne diže glas, jer bi se to smatralo nepristojnim. Nekada, u velikim poduzećima ljudi su osjećali jaku povezanost. Osjećali su se Končarevcima, Prvomajcima, Zetovcima i  bili su ponosni na svoja poduzeća. Takav osjećaj se u ovim današnjim turbulentnim vremenima velikim dijelom izgubio, a u novim, poduzetničkim poduzećima se još nije izgradio.

Jednom sam sa suradnicima bio na poslovnom razgovoru u tvornici Gredelj. Kada smo se vraćali rekao sam im: „Jeste li primijetili da na dvorištu i na hodniku svi ljudi koje smo sreli, iako smo im potpuno nepoznati, svi su nas pozdravili. To je kultura ponašanja u starim, velikim poduzećima“.

Ljepilo koje povezuje ljude

Kultura poduzeća je „ljepilo” koje povezuje ljude. Ona nije sama sebi svrhom, nešto kao luksuz, ukras kojim se ljudi kite, kao lijepo odijelo za večernje izlaske. To je sustav vrijednosti u poduzeću, koji djeluje na ljude i odnose medu njima, prema tržištu i prema poslovnim partnerima.

Kultura poduzeća utječe na odnos prema problemima, na način i sposobnost rješavanja problema, što se temelji na iskustvu iz sličnih situacija, razinu postavljenih ciljeva, motivaciju zaposlenih i profesionalnost odnosa prema poslu

Kulturu je teško objasniti kao i civilizaciju. “Što je civilizacija? Ne mogu je objasniti apstraktnim riječima - još ne. Ali držim da je mogu razabrati kad je vidim”, kaže Kenneth Clark[26] u knjizi “Civilizacija”.

I kulturu možemo razabrati kad je vidimo. I ne samo kad je vidimo, već i kad gledamo rezultate što smo ih postigli. Kultura predstavlja i civilizacijski domet, sposobnost i želju da se “ocjenjujemo prema izazovima s kojima smo se suočili i prema rezultatima koje smo postigli” u konkurenciji s najboljima.

Vrlo često se smatra da su ljudi tehničke struke inženjeri, fizičari, matematičari obično „fachidioti[27]“ koji osim svoje uske struke ništa drugo ne znaju. Međutim, sreo sam mnogo vrhunskih inženjera i matematičara kojima je bio hobi proučavanje povijesti, proučavanje glagoljice, koji su bili odlični glazbenici, bavili se proučavanjem jezika i bili intelektualci široke kulture.  

Stariji Končarevci vole prepričavati jednu Končarevu legendu o prof.dr. Božidaru Frančiću[28], zadnjem generalnom direktoru KONČAR-a prije 1990-tih, vrhunskom znanstveniku i velikom intelektualcu.

Na jednom kongresu u Londonu skupila se znanstvena europska krema s područja elektrotehnike. Na domjenku poslije predavanja supruga jednog  znanstvenika u šali je izazivala prisutne stručnjake i profesore: „Svi ste vi samo tehnički fachidioti i osim tehnike ne znate ništa više“.  Tada je profesor Frančić sjeo za klavir koji je stajao u kutu i odsvirao jednu Beethovenovu[29] sonatu.

Kultura, čitanje i znatiželja

Uz opću kulturu je vezana kultura i potreba za čitanjem. A da bi netko imao potrebu za čitanjem, treba u sebi imati ugrađenu znatiželju i ne samo znatiželju za informacijama na jednom uskom, često stručnom području, već znatiželju za informacijama i znanjima na mnogo različitih područja. Informacije i znanja dobivaju se čitanjem, ne samo čitanjem e-mailova  i SMS poruka, surfanjem po internetu ili tipkanjem po mobitelima, već onim klasičnim, starinskim, tradicionalnim čitanjem knjiga. Knjige sada nisu više samo na papiru, već su i u digitalnom obliku pa se mogu čitati na ekranu, računala, mobitela i na sličnim tehnološkim čudima. Ali ih treba čitati.

Nažalost, današnje vrijeme donijelo je jednu uništavajuću „kulturu“ nečitanja, koja postaje upravo fenomen „novog doba“. Opsjednutost mobitelima i  internetom ima za posljedicu da velik broj ljudi, a posebno mladih više ne samo da nema potrebu, već nema niti sposobnost čitanja nekih, dužih, ozbiljnijih tekstova. Zadovoljavaju se površnim, brzinskim informacijama do kojih dolaze surfanjem po internetu i tipkanjem po mobitelu. To je jedan ozbiljan fenomen (o tome sam objavio članak na ovom portalu – „Anatomija novog društva (4) - High-tech peglanje mozga“ )

Mnogi bi se voljeli kititi titulama intelektualca i kulturnog čovjeka, te „titule“ i danas lijepo zvuče. Ali osoba koja nema naviku čitanja sigurno nije „kulturna osoba“.

To odsustvo znatiželje i potrebe za čitanjem knjiga može se uočiti svugdje oko nas, ali me boli kada to vidim u sredinama koje su veoma važne za razvoj našeg društva, a i koje su meni osobno veoma važne.

Nešto takvo doživio sam u ponedjeljak 24. travnja 2017. godine na FER-u (Fakultetu elektrotehnike i računarstva), na tradicionalnoj Noći knjige, FERasmus Night  koja se održala u 18:00 sati u auli Fakulteta. Program je bio zanimljiv, središnja tema bila je  studentska međunarodna suradnja, te su u sklopu programa strani studenti na razmjeni predstavljali književnike svojih zemalja. Poslije njih su u programu sudjelovali pisac Slobodan Šnajder koji je predstavio svoj višestruko nagrađivani roman "Doba mjedi“ i ja koji sam govorio o svojoj knjizi za poduzetnike „Mali brod na olujnom moru“ i o  akademskom poduzetništvu.

Sve je bilo vrlo simpatično, jedino me je žalostilo žalosna nezainteresiranost studenata za događaj koji se odvijao njima „pred nosom“. Na fakultetu studira preko 2000 studenata, a razgovoru o knjigama prisustvovalo je tek nekoliko  studentica i par studenata. ( Klub prijatelja knjige ima samo 2 člana). U auli fakulteta, oko nas prolazili su mnogobrojni mladi ljudi, često vrlo bučni i nitko od njih nije stao i odlučio poslušati i vidjeti što se to u jednom kutu kraj ulaza događa.

A to se događalo na našem elitnom fakultetu, koji za sebe tvrdi da je naš najbolji fakultet. Ljudi koji završavaju taj fakultet predstavljaju elitu i zauzimaju najvažnije menadžerske i stručne pozicije u društvu.

Možemo razumjeti da su studenti  u prvom redu okrenuti svom studiju i svojim ispitima, ali ako si znatiželjan, ako te zanima knjiga, doći ćeš poslušati o čemu se radi. Za to ćeš uvijek naći vremena.

A ti mladi ljudi jednostavno nemaju razvijenu kulturu čitanja.

I to je zabrinjavajuće.

Glazba i menadžment

Dobar menadžment i sposobnost vođenja (leadership) povezani su s glazbom na jedan specifičan način. (Kod toga pod glazbom ne podrazumijevam turbofolk[30], narodnjake i Severinu koji kod nekih menadžera razvijaju poriv da razbiju lokal i naloču se k'o svinje). Mislim na ozbiljnu glazbu, zborsku i orkestralnu. To mi je jedanput na kavi objasnio prof.dr.Darko Žubrinić[31], naš ugledan matematičar, profesor matematike na FER-u  koji je u mladim danima pjevao u zboru.

„Zbor se sastoji od tenora, baritona, basova, soprana, altova i drugih glasova od kojih svaki pjeva svoju dionicu koja je često različita od dionice što ju pjevaju drugi glasovi. Kada slušate svaku dionicu zasebno ne vidite nikakvu sličnost među njima. Međutim, kada pjevaju zajedno u zboru pod palicom dirigenta, tada svi djeluju u suglasju tako da se odlično upotpunjuju i dobivamo zajednički zvuk jednog glazbenog djela.

Zar tako ne funkcionira i menadžerski tim stručnjaka specijalista od koji svaki rješava jedan specijalistički dio zadatak. A onda sve to vođa tima, menadžer sastavlja u zajedničko rješenje tako da kod kreiranja i oblikovanja konačnog rješenja svi djeluju zajednički i dopunjujući se usklađeno.“, objasnio mi je profesor Žubrinić.

ZBOR katedralni

Pjevači u zboru

(Izvor slike: http://glasgrada.hr/...)

Kao odličan primjer veze između glazbe i menadžmenta prof. Žubrinić mi je spomenuo vrhunskog slovenskog violinistu Mihu Pogačnika[32] koji osim što je virtuoz na violini održava seminare za menadžere o vođenju po svojoj originalnoj metodi.  Polaznike svojih seminara on glazbom dovodi do intenzivnog iskustva koje omogućuje nova kreativna rješenja za promjenu i transformaciju u poslovanju. Svoju metodu naziva Leadership Resonance Platform. Pogačnik koristi sviranje violine da „rastavi“ glazbena remekdjela i pomaže sudionicima seminara da slušaju i dožive glazbu na drugačiji način. Nakon slušanja sudionici u malim skupinama započinju razgovore i taj novi pogled prenose u svoju posebnu osobnu ili organizacijsku situaciju.

Njegova metodologija podržava glazbene procese kroz koje vodi sudionike svojih seminara u zanimljiva i obogaćujuća područja razmišljanja i razvoja kojima traže rješenja za moderne menadžerske dvojbe.

Miha Pogačnik objašnjava metodologiju svojih seminara za menadžere:

       „Ja radim i usko surađujem sa svojim klijentima da razumijem njihove  potrebe i strateške ciljeve i onda koristim  to razumijevanje za kreiranje vrlo efikasnih menadžerskih procesa i seminara. Moja metodologija koristi živu glazbu u jako interaktivnom obliku da potiče dijalog o dubljim pitanjima vaše organizacije.

    Glazba je povezana sa suvremenim alatima i koncepcijama i podiže menadžerske i liderske kompetencije na višu razinu.

miha-pogacnik-400x255

Miha Pogačnik

(Izvor slike: http://emersense.org/...)

Zašto je važna  kultura poduzeća

Kultura poduzeća i kultura menadžera mora biti i „posjedovanje vjere, samopouzdanja, dobre naravi i osjećaja solidarnosti”. Kultura mora u sebi objedinjavati i stvaranje vizija, kreiranje dugoročnih ciljeva i izgradnju putova za njihovo ostvarivanje. To je i potreba za postizanjem poslovnog uspjeha u utakmici na svjetskom tržištu. Kulturu čine i humani međuljudski odnosi na radnom mjestu, koji stvaraju poticajnu i motivirajuću atmosferu za rad u kojoj će ljudi zajednički ostvarivati rezultate. Kultura je preduvjet koji omogućuje da razumijevamo probleme, da ih rješavamo u svim njihovim aspektima, da zajednički djelujemo, da se međusobno poštujemo i uvažavamo interese i potrebe drugih, svjesni da gruba konfrontacija ne uspijeva u današnjem vremenu niti može donijeti ikakve rezultate.

Nedostatak kulture ogleda se i u nesposobnosti da u radu brzo odvajamo bitno od nebitnog i donosimo uspješna rješenja, a to ima za posljedicu neracionalne tehnološke i organizacijske procese, dugačke cikluse rada i nedjelotvornu proizvodnju.

Da pojednostavimo: možemo raspravljati o tome što je sve kultura i što nije kultura, kakva nam je potrebna ili nam nije potrebna, je li kultura osobni problem ili pak briga cijelog društva, ali sve to dobiva drukčiju dimenziju, ako kažemo:

“Kultura u njezinu kompleksnom značenju potrebna je, jer ljudi koji ne posjeduju takvu kulturu neće moći proizvoditi dobre, kvalitetne i konkurent­ne strojeve, neće moći rješavati složene tehničke, organizacijske, tehnološke i ostale probleme, neće moći donositi ispravne odluke, neće biti kadri razvijati tehnološke procese u kojima će ljudi, motivirani, davati svoj puni doprinos, neće biti sposobni za borbu na međunarodnom tržištu”.

Sustav vrijednost

Uz kulturu poduzeća usko je vezan sustav vrijednosti koji joj daje pečat. Sve opisane osobine menadžera povezane zajedno, međusobno se nadopunjuju i  usklađuju i čine jedan cjeloviti sustav vrijednosti.

A sustav vrijednosti  u organizaciju donosi poduzetnik, odnosno menadžer koji njome upravlja.

Sustav vrijednosti ima mnogo segmenata kojima se određuje što je dobro, a što se smatra lošim u poslovnom životu, čemu treba težiti kao najvećim vrijednostima u poduzeću, a što treba izbjegavati.

Mnogi će danas reći: „Pa o čemu mi govorimo, pa zna se da je najveća vrijednost poduzeća sposobnost stvaranja profita i najvrjedniji ljudi u poduzeću su oni koji najviše tome doprinose. A u poduzeću treba u svim segmentima uspostaviti takav sustav vrijednosti koji ima za cilj stvaranje profita. Pa to je bar jasno. Prošla su vremena kada smo se opterećivali mnogim drugim nepotrebnim vrijednostima, što nas je sve odvajalo od profita kao najveće vrijednosti poduzeća“.

Takvi su uvjereni da je to temeljni stav svih zapadnih kapitalista.

Je li baš tako?

Čuveni menadžerski guru dr. Ichak Adizes, čije knjige i predavanja imaju veliki utjecaj na poslovni život mnogih zapadnih, a i ostalih poduzeća, ima drugačije mišljenje. U svom blogu[33], kojeg naziva Dr. Adizes Insights, Policy Issues,  od 16. ožujka 2012. on iznosi dosta provokativno i originalno razmišljanje:

„U mojim predavanjima uvijek govorim da cilj jedne organizacije ne bi trebao biti profit. Profit je kao semafor s rezultatima na teniskom susretu. Cilj mora biti da dobro igramo. Ako igrate bolje od konkurencije, pobijediti ćete.

Za organizaciju fokus treba usmjeriti na to da bude  zdrava, odnosno zdravija od konkurencije. Profit je nagrada što smo zdravi.

Biti zdrava organizacija znači da: kompanija zadovoljava potrebe klijenata, proaktivno se nosi s očekivanim promjenama. Zadovoljavanje potreba klijenata donosi  prihode

Cilj organizacije trebao bi biti postizanje i održavanje zdravlja organizacije. Ako to čini, nagrada za to je profit.

Što možemo reći na to?

Dakle, to me podsjeća na seks.

Kao što profit treba biti rezultat zdravih organizacijskih odnosa, ne svrha odnosa, tako i seks bi trebao biti rezultat zdravih odnosa, a ne svrha tog odnosa.

Za koga je seks svrha odnosa? Za prostitutke. Novac je taj koji pokreće njezino ponašanje. Odnosi ne postoje.

To me dovodi do zaključka. Poslovni ljudi koji se fokusiraju na profit kao cilj, a ne na zdravlje organizacije su sami po sebi prostitutke.

Zanimljivo? Huh!“

 

To je vjerojatno najšokantniji pogled na profit koji sam čuo. Ali ima nešto u tome.

To je u skladu s mišljenjem koje kaže: „Profit nije sam po sebi cilj organizacije, već je samo jedno od mjerila kojim mjerimo što smo postigli“.

Kroz odnos prema profitu kao mogućem cilju poduzeća i prema ljudima kao najvećoj vrijednosti poduzeća  može se utvrditi kakav vrijednosni sustav ima neko poduzeće i njegov vlasnik, odnosno menadžer.

 

 LITERATURA

  1. Adizes, Ichak (20012.), Profit i prostitucija, blog Adizes Insights, Policy Issues, 16. ožujka 2012.( http://www.ichakadizes.com/...)
  2. Clark, Kenneth (1972.), Civilizacija, Mladost, Zagreb 1972.
  3. Grupa autora (1996.), Dubrovčanin Benedikt Kotruljević – Hrvatski i svjetski ekonomist XV. stoljeća, Zbornik radova, HAZU i Hrvatski računovođa, Međunarodni znanstveni skup, Dubrovnik
  4. Jurić, Đurđica (1996.), Značenje Kotruljevićevih djela za obrazovanje suvremenog gospodarstvenika, Međunarodni znanstveni skupDubrovčanin Benedikt Kotruljević – Hrvatski i svjetski ekonomist XV. stoljeća, HAZU i Hrvatski računovođa, Dubrovnik
  5. Kotruljević, Benedikt (2005.) Della mercatura et del mercante perfetto (1458) = Knjiga o umijeću trgovanja, Zagreb, Binoza press, 2005. Ranije izdanje (O trgovini i o savršenu trgovcu) pripremili su i obradili Rikard Radičević i Žarko Muljačić (Zagreb, JAZU, 1985).
  6. Ožanić, Marijan (1988.), Kultura i nove tehnologije, Zbornik radova, Drugi susret diplomiranih organizatora kulturnih djelatnosti, Znanstveno savjetovanje o odnosima kulture i društva, Dvorana Lisinski i Zvečevo, 16-18.10.1988.
  7. Ožanić, Marijan (1994.), Menedžerski  izazov – poslije rata i socijalizma“,   Trend i Croman, Zagreb
  8. Ožanić, Marijan (2006.), Gdje smo i kamo idemo – i još 90 kolumni iz Škole poduzetništva o poduzetništvu, menadžmentu, razvoju i konkurentnosti i društvu“, Tehnološki park Zagreb, Zagreb.
  9. Ožanić, Marijan (2014.), Mali brod na olujnom moru-priručnik za poduzetnike, 2.izdanje, Profil d.o.o., Zagreb.
  10. Ravlić, Pavao (1996.), Suvremenost nekih Kotruljevićevih stajališta, Međunarodni znanstveni skupDubrovčanin Benedikt Kotruljević – Hrvatski i svjetski ekonomist XV. stoljeća, HAZU i Hrvatski računovođa, Dubrovnik
  11. Wheen, Francis (2008.): Kako su prodavači magle zavladali svijetom- Kratka povijest modernih sljeparija, Algoritam, Zagreb,

 

[1] Integritet ličnosti - ukupnost odlika koje čine čovjeka kao stabilno biće prema drugima i prema društvu, osobno poštenje, neovisnost, striktna privrženost određenim vrijednostima i ponašanjima [moralni integritet]; čestitost, ispravnost, neporočnost, moralnost, iskrenost, biti pošten i imati čvrsta moralna načela.

 [2] Wall Street, film – snimljen 1987., režiser Oliver Stone, glumci Michael Douglas, Charlie Sheen, Daryl Hannah and Martin Sheen.

[3] Doktrina šoka- naziv knjige kanadske spisateljice Naomi Klein na temu globalizacije, objavljene u 2007. Doktrina šoka, kao oblik šok terapije je metoda  uspostavljanja  modela slobodnog tržišta u nekoj zemlji, pri tome obično nasilno razarajući postojeći ekonomski sustav. Učinak primjene tih teorija dovodi do rasta nezaposlenosti, bogaćenja elite i općeg osiromašenja stanovništva. Među tim šokovima, autorica nabraja torturu Pinochetova režima u Čileu 1973., gospodarsku nestabilnost u Poljskoj i Rusiji u ranim devedesetima, nezaustavljivu inflaciju u Boliviji, itd. Zagovornici doktrine šoka su MMF i Svjetska banka.

[4] Chicago Boys -  skupina mladi ekonomista koji su obrazovani na Sveučilištu u Chicagu, pod utjecajem Miltona Friedmana i provodili ubrzanu privatizaciju po načelu „Doktrine šoka“ u raznim zemljama, od Chilea do postkomunističkih zemalja.

[5] Milton Friedman ( 1912 – 2006.), američki ekonomist, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. godine i savjetnik Predsjedniku Ronaldu Reaganu, veliki zagovornik slobodnog tržišta. Friedman i Keynes često se smatraju najutjecajnim ekonomistima 20. stoljeća, Keynes prve polovice, Friedman druge polovice 20. stoljeća. Cijeli radni vijek odradio je na Sveučilištu u Chicagu.

[6] Korupcija u Siemensu – „Korupcijski skandal firme Siemens ima mnogo veće razmjere nego što se do sada sumnjalo, javlja današnji tisak. Kroz račune njemačkog tehnološkog diva u posljednjih desetak godina prošle su "neregularne uplate" u visini od čak 1,6 milijardi eura, navodi Wall Street Journal u današnjem izdanju.(Jutarnji list, 27.09.2007.) http://www.jutarnji.hr/...

 "Svakako je bilo tako da je Siemens godinama imao sustav crnih blagajni", kaže Hans Leyendecker, jedan od najpoznatijih istraživačkih novinara u Njemačkoj, koji Siemensovu korupcijsku aferu prati za novine Süddeutsche Zeitung.( http://www.dw.de/...).

[7] Korupcija u Alstomu - Francuska energetska i inženjerska tvrtka Alstom priznala je krivnju i platit će 772 milijuna dolara kazne u postupku koji je protiv nje pokrenulo američko ministarstvo pravosuđa zbog podmićivanja vladinih dužnosnike kako bi dobila poslove diljem svijeta. http://rs.seebiz.eu/...

[8] Benedikt Kotruljević, (Benko Kotruljić, Dubrovnik oko 1416. - 1469.) hrvatski trgovac, ekonomist, diplomat i humanist. U talijanskim izvorima se naziva Benedetto Cotrugli a u latinskim Benedictus de Cotrullis. Smatra se izumiteljem dvostavnog knjigovodstva. Poznat je po svom djelu Della mercatura et del mercante perfetto, O trgovini i o savršenu trgovcu (napisanom 1458. na talijanskom jeziku kojeg je tek 1573. tiskao Frane Petrić u Veneciji) koje se smatra prvim europskim priručnikom o trgovini i knjigovodstvu. Prva kopija danas se drži u Nacionalnoj malteškoj knjižnici.

[9] Marko Tulije Ciceron, (lat. Marcus Tullius Cicero106. pr. Kr. – 43. pr. Kr.), državnikodvjetnik, politički teoretičar, filozof i najveći rimski govornik. Ciceron je, bez sumnje, bio jedna od najvažnijih ličnosti iz cijelog razdoblja antičkog Rima. Jedan od najsvestranijih umova antičkog Rima. Upoznao je Rimljane s najvažnijim grčkim filozofskim učenjima, stvorio je latinski filozofski rječnik i istakao se kao lingvista, prevoditelj i filozof. Bio je i uspješan pravnik, a naročito je bila impresivna njegova govornička vještina. Ipak, Ciceron je smatrao da mu je politička karijera bila najvažnije postignuće. U suvremeno doba, Ciceron je prvenstveno cijenjen zbog svog humanizma te radova sa filozofskim i političkim temama.

[10] Peter Ferdinand Drucker, (1909.,Beč-2005,USA), jedan od najčuvenijih “gurua”, profesora, savjetnika i  pisaca s područja menadžmenta. Smatra se ocem modernog menadžmenta. Njegovih 39 knjiga prevedeno je na više od trideset jezika. Autor je mnogo menadžerskih koncepata ( kreiranih tijekom svoje karijere od 1940. godine) koje koriste mnoga poduzeća u svijetu i sada u 21. stoljeću. Jedan od njegovih menadžerskih modela je i „upravljanje uz pomoć ciljeva“ ( MBO, management by objectives). On je iskovao i termin „radnik znanja“  i predviđao je da će produktivnost radnika znanja biti sljedeća nova granica menadžmenta. U svojim knjigama je previdio glavne razvojne pravce kraja dvadesetog stoljeća  - privatizaciju i decentralizaciju, važnost marketinga, gospodarski uspon Japana, važnost informatičkih tehnologija i potrebe cjeloživotnog učenja.

[11] Dr. Franjo Kuharić (Gornji Pribić, 15.travnja 1919.-Zagreb,11.ožujka 2002.), hrvatski kardinal, nadbiskup zagrebački, počasni akademik HAZU-a, prvi predsjednik prve Hrvatske biskupske konferencije.

[12] Željko Mavrović (Zagreb, 1969.), jedan od najvećih hrvatskih boksača svih vremena. Bio je boksački prvak Europe tri godine za redom (od 1995. do 1997.), borio se u profesionalnom boksu  s Lennoxom Lewisom 1998. u borbi za svjetski naslov u teškoj kategoriji.

[13] http://www.utilis.biz/Default.aspx?sid=3

[14] IT- informacijske tehnologije. IT sektor je sektor informacijskih tehnologija.

[15] http://inchoo.net/

[16] Web shop- – web dućan, online trgovina, e-trgovina, internet dućan, web trgovina. To je mjesto na Internetu putem kojeg kupac ima mogućnost kupiti proizvode od trgovca u realnom vremenu (internet trgovina.) Riječ je zapravo web stranici koja sadrži katalog (listu) proizvoda i na kojoj kupac može te proizvode  dodati u tzv.  „košaricu“, nakon čega slijedi proces naplate na “virtualnoj blagajni”. Plaćanje se obavlja elektronskim putem, bezgotovinskom uplatom

[17] Moral - ćudoređe, ćudorednost.

[18] Etika[18] (grč- ethikos moralan, ćudoredan; ethos, navika, običaj, narav) je znanost o moralu; (filozofija morala), koja istražuje smisao i ciljeve moralnih normi, pripada filozofiji koja proučava ljudsko ponašanje 

[19] Immanuel Kant, (1724-1804), bio je njemački filozof, često smatran jednim od evropskih najutjecajnijih mislilaca i posljednjim velikim misliocem prosvjetiteljstva. Kant je dao svoje etičko učenje u djelu "Kritika praktičnog uma" 1788. Moralno djelovanje zasniva se na samokontroli, jer svaki čovjek već ima apriorni zakon koji nam naređuje kako da se ponašamo. Taj moralni imperativ (zakon) Kant naziva kategoričkim imperativom. Kant je dao više definicija kategoričkog imperativa. Jedna od tih je: "Radi tako da princip tvoga rada može postati princip rada svih drugih". Mada svaki čovjek ima u svojoj svijesti moralni zakon, od njegove volje zavisi hoće li ga poštovati ili ne. Tako je moralni zakon uvjet "praktičnog uma".

[20] John Davison Rockefeller, (1839 – 1937), američki industrijalac, osnovao je Standard Oil Company, koja je dominirala u industriji nafte i bila   prvi veliki poslovni trust u Americi. Za vrijeme života, a i naknadno, često je bio optuživan za nemoralnu poslovnu praksu zbog čega su njega i druge industrijalce tog razdoblja nazivali barunima razbojnicima. Rockefeller je proveo posljednjih 40 godina svoga života u mirovini. Svoje bogatstvo je trošio uglavnom na stvaranje modernoga sustava ciljanog dobročinstva. On je bio u mogućnosti to učiniti kroz stvaranje zakladȃ koje su imale veliki utjecaj na medicinu, obrazovanje i znanstvena istraživanja.[6] Njegove zaklade bili su začetnici razvoja medicinskih istraživanja, te su bile ključne u iskorjenjivanju rudarske gliste i žute groznice. Rockefeller je također osnivač i  Sveučilišta u Chicagu i Sveučilišta Rockefeller (u New Yorku) te je financirao osnivanje 

 [21] Enciklika  je papino okružno pismo upućeno prije svega biskupima ali i svim vjernicima. Ta vrsta dokumenta ima u katoličkoj Crkvi najveću snagu i obvezujući karakter.

[22] Papa Lav XIII. (1810. - 1903.), slovio kao umjerenjak širokih pogleda, velikog međunarodnog  ugleda.

[23] Marijan Valković (1927. - 2000.),  profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu,    priznat teolog moralist, zauzeti znanstvenik i erudit.

[24] Vlaho Bukovac, (Cavtat, 4. srpnja 1855. - Prag, 23. travnja 1922.) jedan je od najznačajnijih hrvatskih slikara. Začetnik  je i  glavni predstavnik hrvatske moderne i ide u red naših najplodnijih slikara. Prošao je slikarske faze od akademizma, realizma, impresionizma i simbolizma do moderne. Osobito je poznat i priznat po portretima. Najistaknutiji hrvatski slikar na prijelazu 19. na 20. stoljeće.

[25]Giuseppe Verdi, (1813. - 1901.), veliki talijanski skladatelj iz doba Romantike, poznat po svojim mnogobrojnim operama, od kojih su najpoznatije Rigoleto, Traviata, Aida, Nabuko.

 [26] Kenneth McKenzie Clark,, Lord Clark ( 1903 – 1983), britanski pisac, direktor muzeja, jedan od najpoznatijih povjesničara umjetnosti svog vremena. U 1969. postao je svjetski poznat po TV seriji BBC-a,  Civilizacija iz koje je napravio i knjugu.

[27] Fachidiotuskogrudni specijalist. Čovjek koji jako puno zna o jednom uskom području, specijalist je za jedno usko područje, a ništa ne zna o svemu ostalom, ne razumije složenije, višedimenzionalne probleme.

[28] Božidar Frančić, (1932, Sušak- 1.7.1990., Zagreb), diplomirao i doktorirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, a  u Splitu na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje bio je redovni profesor.  Od početka je zaposlen u Končaru, kao projektant, direktor Elektrotehničkog instituta (1969.-1977) , a od 17.7.1986. do smrti (samoubojstva)  1.7.1990. bio je predsjednik SOUR-a Rade Končar. Bio je ugledan znanstvenik koji je ostvario zapažene rezultate na području projektiranja sinkronih generatora gdje je pronašao originalna rješenja patentno zaštićena u više europskih zemalja. Početkom 90-tih počinio je samoubistvo.

[29] Ludwig van Beethoven, (Bonn, 1770. – Beč, 1827.) njemački skladatelj. Smatra ga se jednim od najvećih skladatelja u povijesti glazbe i bio je ključna figura u prijelaznom razdoblju između klasične i romantične ere u zapadnoj klasičnoj glazbi. Skladao devet simfonija, mnogo klavirskih koncerata i sonata i jednu operu.

[30] Turbofolk-glazbeni stil nastao u Srbiji u ranim 1990-ima. Nastao je iz pop-folk stila, popularnog među ruralnim stanovništvom. Naziv turbofolk smislio je crnogorski pjevač Rambo Amadeus. Za turbofolk se veže čitava supkultura definirana vulgarnošću. Tekstovi su često o muškarcima koji se opijaju zbog nesretne ljubavi ili ženama koje imaju problema s nevjernim muževima. Sam melos mješavina je arapsko-turskog, grčkog, romskog i starog srpskog melosa križanim sa zapadnom popularnom glazbom i disko ritmovima.

[31]Darko Žubrinić, (1956., u Zagrebu), hrvatski matematičar, diplomirao je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu 1978. godine, diplomskim radom  „Pontryaginova teorija dualnosti za lokalno kompaktne Abelove grupe". Obranio je doktorat 1986. godine, s temom  „Nerezonantne eliptične jednadžbe i njihova primjena na teoriju upravljanja." Radi na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, član je Hrvatskog matematičkog društva. Napisao je knjige o linearnoj algebri, Vilimu Felleru, glagoljici i hrvatskoj ćirilici.

[32] Miha Pogačnik– slovenski, svjetski poznati  violinist, poduzetnik   i menadžerski savjetnik koji istražuje vezu između glazbenog  i  organizacijskog  identiteta i razvoja liderstva s ciljem pomaganja kompanijama da rješavaju probleme i poboljšaju inovativnost. On je i veleposlanik kulture Republike Slovenije i predavač na mnogobrojnim čuvenim poslovnim školama. Svoju metodu naziva Leadership Resonance Platform.

[33] http://www.ichakadizes.com/...

 



Povezani članci

Komentari

Komentiraj