20. 06. 2017
Poduzetnički menadžment (9): Samopouzdanje
Kada govorim o svemu što je potrebno za poduzetništvo, samopouzdanje uvijek stavljam na prvo mjesto. Menadžer mora vjerovati u sebe. Poduzeće u kojemu ljudi ne vjeruje u sebe nema nikakvih mogućnosti opstanka.
Na našim seminarima za poduzetnike početnike polaznike sam uvijek pitao: „Što je najvažnije imati prije nego se upustite u poduzetnički pothvat“. Polaznici su uvijek odgovarali: „Treba imati ideju, novce, znanje, podršku, itd“.
Na to sam im odgovorio: „To je sve jako važno, ali nije najvažnije. Najvažnije je samopouzdanje. Ako vi kao poduzetnik, odnosno menadžer ne vjerujete u sebe, kako će u vas vjerovati vaš kupac? Kako će vaš kupac vjerovati u kvalitetu proizvoda kojeg je kupio, kojeg ste mu prodali? Kako će u vas vjerovati vaši suradnici i radnici, kako će vjerovati da su vaše odluke ispravne, ako pokazujete da i sami ne vjerujete u njih, da ne vjerujete u sebe?“.
Među svim onim elementima koji čine dobrog menadžera samopouzdanje ima veoma važnu ulogu. Kada govorim o svemu što je potrebno za poduzetništvo, samopouzdanje uvijek stavljam na prvo mjesto.
“Da ovo poduzeće nešto vrijedi i da ima neke mogućnosti, ne bi mene postavili za direktora. A da ja nešto vrijedim, sigurno ne bih ostao ovdje, nego bih sada bio negdje vani i zarađivao dobru lovu”, ogorčeno mi je početkom 1990-tih govorio mladi direktor, očito prestrašen pred zadatkom koji su postavili pred njega, ne nalazeći u sebi dovoljno ni snage, ni znanja, ni samopouzdanja. Slušao sam ga, žaleći i njega i poduzeće kojim će rukovoditi.
Na tržištu je potreban pobjednički duh
U teškim vremenima kriza možemo imati razumijevanja za strah i obeshrabrenost koji zahvaćaju mnoge ljude, ali menadžer jednostavno nema pravo na takva razmišljanja. On vodi poduzeće u kojem rade ljudi. Uspješnost poduzeća i životi tih ljudi i njihovih obitelji ovisi u velikoj mjeri o njegovim odlukama i rješenjima. On mora nalaziti rješenja (ili neka napusti taj posao), mora vjerovati da rješenja i izlaz postoje. A najviše od svega mora vjerovati u sebe i tek će onda tu vjeru moći prenijeti i na ostale. Poduzeće u kojemu ljudi ne vjeruje u sebe nema nikakvih mogućnosti opstanka.
Ako su menadžeri depresivni, ako nemaju povjerenja u sebe, to će se prenositi na sve zaposlenike, djelovati na radnu disciplinu i odnos prema poslu, rušit će se kvaliteta stvarati će se škart, neće se održavati rokovi, jer zaposlenici neće vjerovati u budućnost poduzeća pa se niti neće previše truditi.
Na tržištu će ostati samo ona poduzeća koja će razviti pobjednički duh, duh osvajanja i povjerenja u sebe i svoje sposobnosti. Tržište je ring u kojemu se odvija bespoštedna borba. U njoj pobjeđuju oni što posjeduju kvalitete i sposobnosti koje tržište svojim zakonima ocjenjuje kao prioritetne. Na boksačkom ringu ne pobjeđuju oni koji su najsimpatičniji i najljepši, oni koji najbolje mogu recitirati stihove, nego samo oni koji su najjači i najspretniji, koji najbolje daju i podnose udarce. Takvim pravilima koja vrijede na tržištu moraju se prilagoditi i naši proizvodi - visokom kvalitetom, kratkim rokovima isporuke i ofenzivnim nastupom.
U borbi s najvećima
Mi, „stari“ Končarevi inženjeri bili smo vrlo samouvjereni, a često i tehnički prepotentni. Bili smo uvjereni da možemo riješiti svaki tehnički problem i nismo dozvoljavali da su npr. Siemensovi inženjeri bolji od nas. Kada smo u veljači 1983. godine bili u General Motorsu, u Chicagu (La Grange, Illinois), najvećem svjetskom proizvođaču lokomotiva radi suradnje na proizvodnji vučnih motora za njihove lokomotive, rekli su nam da takvu samouvjerenu (i prepotentnu) ekipu na području tehnike još nisu susreli.
Končarevci koji su nakon 1990-tih postali poduzetnici to samopouzdanje su prenijeli i u svoj novi posao. Poduzetnici koji se bave tehnikom svoje samopouzdanje temelje na znanju i povjerenju da će svojim znanjem moći riješiti i probleme koje do tada nisu vidjeli niti rješavali. Zvonko Viduka (ALTPRO d.o.o.), Goran Orešković (VESKI d.o.o.), bivši Končarevci i drugi vrhunski inženjeri i poduzetnici danas se na tržištu svojim high-tech proizvodima bore s najvećim svjetskim kompanijama bez ikakva kompleksa, svjesni svoje vrijednosti. Čak i našim mladim poduzetnicima, inženjerima ne „klecaju koljena“ kada surađuju s velikim kompanijama. Ponosan sam da su takvi mladi ljudi bili kod nas u Tehnološkom parku.
Zanimljivo je iskustvo mladog poduzetnika, inženjera Matije Puškara, suvlasnika tvrtke BYTE LAB d.o.o. O tome mi je pričao 19. studenog 2013. godine u mojoj emisiji „ARGUMENTI“, na HKR-u, Hrvatskom katoličkom radiju:
„Često ljudi vole gledati na velike kompanije kao da tamo rade nadljudi koji rade 24 sata na dan, koji imaju neograničena znanja. Ali nije tako. Jedino što je točno je da imaju puno veća sredstva na raspolaganju i puno veće mogućnosti od naših firmi. Kroz suradnju s tim velikim kompanijama uvidjeli smo da oni nemaju stručnjake koji bi bili puno bolji od nas, oni su jednaki ili čak i slabiji od naših stručnjaka. Zato ne treba ići u suradnju s velikim kompanijama s neki strahom, da se stalno pitamo jesmo li mi dovoljno kvalitetni, Naravno, u suradnji s njima mi možemo puno naučiti, Ali mislim da nisu nešto ekstra bolji, posebniji.“
Matija Puškar, BYTE LAB d.o.o.
(Izvor slike: arhiva autora)
Za Željka Dujmovića, što je veći problem to veći je izazov. Tako se početkom 1990-tih, za vrijeme rata samouvjereno prihvatio popravljanja najsloženijih japanskih uređaja koje je prvi put vidio i onda odlučio sam napraviti još bolje uređaje. Jednom, dosta davno, u srpnju 1997. godine, dok smo sjedili u vrtu u Tehnološkom parku, mi je ispričao:
“Prvi i osnovni uvjet da bi čovjek uspio u poslu je da taj posao voli. Ali ono što se voli, radi se bez napora, dolazi samo od sebe. Istina je da ja ulažem strašno puno radnih sati tijekom dana, radni dan mi nije ispod 14 sati. Radim i u subotu, a nedjelju želim ostaviti, slobodnu, ali to mi je teško, jer kad god se pojavi neki problem tehničke prirode koji trebam riješiti, on mene tako zaokuplja kao strast, kao lovačkog psa koji ne može ispustiti plijen, kad jednom krene, to je doslovno jedna strast, jedna pasija,
Ja sam bio poznat kao trouble shooter, kao onaj koji otkriva probleme, otkriva gdje leže kvarovi. Intuitivno sam odmah išao na mjesto kvara bez da sam morao pregledavati cijeli sustav."
Dosta godina nakon toga, u mojoj emisiji na HKR-u, 11.lipnja 2013. godine Željko mi je ispričao o tome kako ga je jedna velika njemačka kompanija pozvala da im riješi jedan ozbiljan tehnički problem. On se tog posla prihvatio vrlo samouvjereno, nije bio niti najmanje impresioniran činjenicom da stručnjaci te velike kompanije nisu uspijevali naći rješenje svog problema.:
„Moja najveća strast je rješavanje tehničkih problema iz kojih nastaju inovacije kao rješenje problema. Naša web stranica na kojoj su predstavljeni naši proizvodi je potaknula tu njemačku kompaniju da nam se javi, jer su zaključili da bi naša tehnička rješenja mogla riješiti njihov problem. Pozvali su me na razgovor. Na tom razgovoru smo se proširili na mnogo tema i razgovor je trajao gotovo cijeli dan, puno dulje nego je bilo planirano. Razrađivali smo rješenje kako da naš proizvod-monitoring primijenimo na jako velika postrojenja. Vjerujem da ćemo riješiti njihov problem i realizirati uspješno cijeli projekt."
Željko Dujmović, MIKROTREND d.o.o.
(Izvor slike: arhiva autora)
Pobjeđuje onaj koji je odlučio pobijediti
“U bitci pobjeđuje onaj tko je čvrsto odlučio pobijediti”, rekao je knez Andrej[1] prijatelju Pjeru Kiriloviču Bezuhovu[2] prije borodinske bitke[3] u knjizi Rat i Mir[4], L.N. Tolstoja[5].
“Zašto smo izgubili bitku kod Austerlitza[6]? Gubici su nam bili gotovo isti kao i francuski, ali mi smo vrlo rano rekli sami sebi da smo bitku izgubili - pa smo je i izgubili... I, ako hoćeš, reći ću ti ma što bilo i ma koliko oni gore petljali, mi ćemo sutra pobijediti. Ma što bilo sutra, mi ćemo pobijediti!”
Bitka kod Borodina, rujan 1812.godine.
(Izvor slike: http://www.croring.com/...)
Maršal Kutuzov, zapovjednik ruske vojske koja je na kraju pobijedila Napoleona, znao je da ne može jedan čovjek upravljati stotinama tisuća ljudi koji se bore na život i smrt, znao je da sudbinu bitaka ne odlučuju naređenja vrhovnika, ni mjesto na kojemu su locirane postrojbe, kao ni količina oružja i izginulih ljudi, nego ona nedostižna snaga koja se zove „duh vojske“, pa je pazio na tu snagu, i njom je upravljao koliko je to bilo u njegovoj neposrednoj mogućnosti......“
Duh vojske, a to znači samopouzdanje svih vojnika i vojskovođa pobjeđuje u bitkama. Iako je Napoleonova armija imala uvijek snažno samopouzdanje i jak pobjednički duh, ipak na kraju pokleknula pred veličinom ruske zemlje, mudrošću Kutuzova i hrabrošću ruskih vojnika koji su čvrsto vjerovali u pobjedu, jer su branili svoju zemlju.
Kao što je samopouzdanje važno u velikim bitkama u ratovima, tako je važno i u svakodnevnim bitkama koji se vode na tržištu i na poslovnim i proizvodnim procesima.
Samopouzdanje mora biti svojstveno ponajprije vođi tima, koji ga mora prenositi na suradnike kad iskrsnu teškoće i kad se rješenje čini nedostižno dalekim.
Odakle steći samopouzdanje
Odakle steći samopouzdanje i na čemu možemo temeljiti svoje samopouzdanje? Sigurno ne na filozofiji: “Pokušat ćemo pa ćemo vidjeti što će ispasti.”
Isto tako, fanatična vjera iz čiste tvrdoglavosti, bez realnih podloga, premda ima svoju vrijednost, nipošto ne jamči uspjeh. A često naglašeno samopouzdanje nije niti pravo, već je glumljeno, čime se prikriva stvarna nesigurnost i strah.
Samopouzdanje čovjek nalazi u prvom redu u sebi, to nosi ili ne nosi u svojoj naravi, u svom pogledu na svijet u svom karakteru. Samopouzdanje izlazi iz povjerenja u sebe, svoje obrazovanje, u svoje znanje, proizlazi iz svih „bitaka u kojima smo pobijedili”. Samopouzdanje se nalazi u povjerenju u svoj proizvod, u svoje suradnike, nalazi se u kulturi poduzeća koja ne smije biti gubitnička, već pobjednička i u pobjedničkoj tradiciji poduzeća. Izvori samopouzdanja mogu se naći i u povijesti naroda, u rezultatima u znanosti, u gospodarstvu. Iako smo sada u krizi i u društvu vlada depresivna atmosfera, u našoj povijesti možemo naći mnogo primjera velikih znanstvenika, inovatora, poduzetnika koji nas mogu inspirirati i motivirati za rad i razvoj.
Samopouzdanje se ne smije temeljiti na iracionalnom ponašanju, već se mora temeljiti na realnom povjerenju u svoje znanje i sposobnosti. Početkom 1990-tih, kada su mnogobrojna, bivša socijalistička poduzeća došla u veliku krizu u kojoj se stare uprave nisu snalazile, tražili su se novi direktori. Tada je član Upravnog odbora velikog koncerna pozvao na razgovor jednog mladog inženjera koji se isticao svojim inicijativama i velikim stručnim znanjem i rekao mu je: „Smijenili smo starog direktora i htjeli bismo da vi preuzmete njegovo mjesto. Trebamo mladima dati šansu. Znamo da dobro poznajete poduzeće i sve probleme koje ima, do sada ste uvijek pokazivali veliko znanja i veliku inicijativu i uvjereni smo da ste vi prava osoba za mjesto direktora u ovim teškim vremenima.“ Mladi inženjer nije prihvatio ponudu. Rekao je da još uvijek nije spreman za takav zadatak, do sada nije imao menadžerskih iskustava, bavio se samo tehnikom, a ne rukovođenjem i ne bi htio raditi posao koji ne zna. Istaknuo je da poduzeće treba jednog iskusnog čovjeka, a ne nekoga koji će se učiti u uvjetima kada treba odmah početi donositi važne odluke. Osim toga, rekao je da bi mu trebalo nekoliko mjeseci da se pripremi. Član Upravnog odbora je rekao da mu je žao, da moraju hitno donijeti odluku i izabrali su jednog drugog mladog inženjera koji je objeručke, sav sretan prihvatio ponudu. Poduzeće je nakon toga i dalje tonulo, stvaralo gubitke, otpuštalo ljude i ta je agonija trajala godinama.
Mladi inženjer koji je procijenio da u tom trenutku nije bio spreman za tako odgovoran posao postao je poduzetnik i sada je jedan od naših najboljih, najinventivnijih i najuspješnijih izvoznika.
Kada sam u Končaru vodio Odjel tehnologije koji je usko povezan s radionicama i proizvodnim procesima često smo se suočavali s mnogobrojnim problemima koji su nastajali u proizvodnji – greškama u procesu, kvarovima na proizvodima, problemima s radnicima i slično. Neki problemi su izgledali veliki, pojavljivali su se naglo, a neki su izgledali zastrašujući. Često smo se mi svi, a pogotovo mlađi, neiskusni kolege pitali kako ćemo to riješiti. Uvijek mi je bilo važno da smirim situaciju, izbjegnem paniku i potaknem samopouzdanje tima i uvjerenje da ćemo problem riješiti. Govorio sam svojim suradnicima: „To je problem, a mi smo tu da te probleme rješavamo, zato smo obrazovani, imamo znanja, zato smo plaćeni i riješiti ćemo to. Nitko nema više znanja od nas da riješimo problem. Ako se još trebamo konzultirati s nekim, učiniti ćemo i to. Do sada smo sve probleme rješavali pa ćemo riješiti i ovaj.“ Nakon toga smo, bez panike, analizirali problem, podijelili zadatke i razišli smo se da riješimo kvar na proizvodu, na tehnološkoj opremi, grešku u konstrukciji ili proizvodu, grešku u tehnološkom procesu ili nešto slično. Za rješenje problema provodili smo često ispitivanja u laboratorijima, ispitnim stanicama, radili mnogobrojne proračune, išli smo i na fakultet, ali smo problem uvijek riješili.
I to nam je dalo veliko samopouzdanje.
Tko hoće može
Tko hoće - može! To su bile tri riječi koje je čuveni prof.dr.sc. Davorin Bazjanac[7] napisao rukom na lijevom uglu table na počeku svakog svojeg prvog predavanja novim generacijama studenata tehničkih fakulteta u Zagrebu, ulijevajući im samopouzdanje.
Prof.dr.sc. Davorin Bazjanac (1902.-1988.)
(Izvor slike: http://www.beravci.hr/...)
Svi uspješni poduzetnici koje sam upoznao, s njima surađivao i s kojima sam razgovarao u svojim radioemisijama sa samopouzdanjem su gledali na budućnost svog poduzeća.
Imali su povjerenje u sebe, u svoje suradnike i u svoje poduzeće i u svoj proizvod.
I zato su uspješni.
Kraj serije tekstova o poduzetničkom menadžmentu
LITERATURA
- Ožanić, Marijan (1994.), Menedžerski izazov– poslije rata i socijalizma, Trend, Croman, Zagreb
- Ožanić, Marijan (2014.), Mali brod na olujnom moru-priručnik za poduzetnike, 2.izdanje, Profil d.o.o., Zagreb.
- Tolstoj, Lev Nikolaevič (2001), Rat i mir, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb
[1] Andrej Nikolajevič Bolkonski, knez - drugi glavni junak romana Rat i mir.
[2] Pjer Kirilovič Bezuhov - glavni protagonist romana Rat i mir.
[3] Borodinska bitka - Bitka kod Borodina se odvijala 7. rujna 1812. kod sela Borodina koje je udaljeno oko 115 kilometara od Moskve. Ova bitka je središnji događaj Napoleonovog pohoda na Rusiju 1812. godine i ujedno najkrvavija bitka Napoleonskih ratova. Bitka je zapravo ostala neodlučena, premda se može reći kako je to bio Napoleonov poraz u kojem je izgubio velik dio svoje vojske. Borodinska bitka označila je kraj Napoleonova nadiranja u Rusiju i njegov brzi slom do kojeg je došlo nakon povlačenja iz Moskve. Bitka je opisana u romanu Rat i mir L.N. Tolstoja.
[4] Rat i mir (rus. Война и мир) - epski je roman Lava Nikolajeviča Tolstoja objavljen između 1865. i 1869. Prikazuje rusko društvo tijekom Napoleonovog razdoblja. Smatra se jednim od dva Tolstojeva remek-djela uz Anu Karenjinu te je jedan od najvećih romana u povijesti književnosti.
[5] Lav Nikolajevič Tolstoj, -(Jasnaja Poljana, 1828 -Astapovo,1910) ruski grof, književnik, pacifist i filozof, jedan od najvećih svjetskih romanopisaca. Najpoznatiji su mu romani Rat i mir i Ana Karenjina.
[6] Bitka kod Austerlitza – (poznata i kao bitka tri cara) bila je jedna od najvećih i najslavnijih Napoleonovih bitaka, koja se odigrala 2. prosinca 1805. Austerlitz je bio odlučna i najslavnija Napoleonova pobjeda i zenit njegova uspona. Mjesto bitke je brežuljkast kraj uz cestu Beč - Brno, približno 20 km zapadno od Brna, blizu tadašnjeg sela Slavkov (njemački: Austerlitz).
[7] Davorin Bazjanac, – znanstvenik, sveučilišni profesor, (Beravci kraj Slavonskog Broda, 22. IX. 1902 – Zagreb, 21. IX. 1988). Diplomirao strojarstvo na Visokoj tehničkoj školi u Zürichu, gdje je 1943. i doktorirao. Na Tehničkom fakultetu u Zagrebu izabran 1954. za redovitog profesora. Bio je dekan Strojarsko-brodograđevnog fakulteta (1958.–59.). Bavio se torzijskim vibracijama brodskih pogonskih strojeva i eksperimentalnom analizom deformacija i naprezanja, posebno primjenom fotoelasticimetrije. Napisao mnogobrojne udžbenike iz područja mehanike, dinamike, čvrstoće, kinematike. Razvio znanstveno-popularnu djelatnost na području aeronautike, astronautike i raketne tehnike.