16. 12. 2017
Osvrt na 2017. i pogled na 2018. godinu
Različiti osvrti koji se pišu o protekloj godini razlikuju se po tome iz kojeg se kuta gleda na proteklo razdoblje, što je u središtu interesa onih koji pišu i koje vrijednosti zastupaju. I 2017. godinu ocjenjivati ću kao i uvijek do sada iz svog osobnog kuta.
Mnogi analitičari koji će pisati svoje osvrte na ovu, 2017. godinu baviti će se raznim političkim događajima u Hrvatskoj i u svijetu, baviti će se Trumpom, ratom u Siriji, izbjeglicama, Brexitom, katalonskom željom za nezavisnošću, Istambulskom konvencijom, Sjevernom Korejom, krizom SDP-a, prepucavanjima u Saboru i još mnogim drugim događajima koji su punili naslovnice u medijima. Međutim, time se ja ne bavim. Ovaj moj 6. osvrt koji pišem, na kraju 2017. godine, kao i svake godine, ima u svom središtu moju obitelj i moju domovinu. I po tom kriteriju izabirem i ocjenjujem sve događaje.
Takav stav u ovom globaliziranom svijetu nije baš popularan i nije moderan. Međutim, ja mislim da su sve one moderne, prazne fraze i floskule koje govore o tome da smo svi mi građani globalnog svijeta, izmišljene u velikim zemljama koje vladaju svijetom i kojima idu na živci pripadnici malih naroda s njihovim državama, granicama i nacionalnim interesa i nacionalnim ljubavima. Veliki ideal tih vladara svijeta (iz sjene) je jedna svjetska država kojom će upravljati najmoćniji i ljudi i najmoćnije korporacije, a ljudi bi bili kao zombiji mozga ispranog pod utjecajem raznih droga i medija. Puno toga se već odvija u tom smjeru. Mlade generacije se polako oblikuju tako da odbacuju tradicionalne vrijednosti društva i obitelji, da svi govore engleski, da se ponašaju neprijateljski prema svojoj domovini, da im je najvažnija ugoda u životu, da im je obitelj teret i da im je životna filozofija ona naša stara izreka „use, nase i podase“ i ona stara latinska „ubi bene, ibi patria“, „gdje mi je dobro, ondje mi je domovina“.
Jedan od uzroka mnogih današnjih problema u svijetu, u 2017., a i budućih problema je stalni sukob onih koji čuvaju tradicionalne moralne, obiteljske i društvene vrijednosti i onih koji ih razaraju, te sukob suverenista i globalista, kod čega taj sukob kod nas ima poseban štih, jer je pored toga još više izražen sukob između hrvatskih suverenista i jugoslavena, odnosno onih koji su 1990. dobili Hrvatsku i onih koji su tada izgubili Jugoslaviju i to još uvijek ne mogu prežaliti.
Najvažniji događaj, važniji od svih važnih događaja
Za mene je najvažniji događaj 2017. godine rođenje moje unuke. Moj osobni svemir dobio je svoje središte, malu prekrasnu bebicu. Sreća koju sam osjećao kod rođenja moje djece i sada moje unuke ne može se opisati. Nemam dovoljno riječi za to. Smisao života svih djeda i baka na svijetu je da se brinu za unuke. To je vrijeme kada smo u životu postigli sve što smo mogli postići u karijeri, poslu, stjecanju novaca i svemu ostalom. I to nam više nije važno. Važni su nam samo unuci i možemo se njima posvetiti svim svojim srcem punim ljubavi.
Kada gledam svijet oko sebe, gledam ga kao mjesto u kojem će rasti moja unuka i trebam učiniti sve što je u mojoj moći da taj svijet bude što bolji.
I to daje smisao svemu što radim i za što živim.
Demografija, iseljavanje i specijalni rat
Prošle godine svoj Osvrt na 2016. završio sam temom o demografiji, a ovaj Osvrt želim započeti tom temom. U cijeloj 2017. godini tema demografije i iseljavanja ušla je u središte pozornosti. O tome ne govore samo naši demografi, među kojima je najaktivniji prof.dr. Stjepan Šterc, tom temom su se bavili često i Predsjednica i naša Vlada. Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović poručila je 10. studenog 2017., u govoru na svečanoj sjednici u povodu Dana Vukovarsko-srijemske županije, da je demografsko pitanje u Hrvatskoj i Slavoniji “pitanje svih pitanja” koje zahtjeva poduzimanje izvanrednih mjera. Demografska izvješća i prognoze profesora Šterca su toliko crne i dramatične da ih više nemam snage čitati. Na jednom skupu u Osijeku u ožujku 2017. godine dr. Šterc je rekao: „Hrvatska nestaje intenzitetom koji zapanjuje i demografe. Nakon ovakvog sloma budućnost države je neizvjesna. Nema gospodarskog razvitka ako nastavimo s depopulacijom stanovništva. Ni jedan koncept gospodarskog razvitka ne može se raditi uz ovakvu depopulaciju. Osijek je epicentar egzodusa i smatra se da je trećina osoba koja su iselile iz Hrvatske s osječkog područja.“
Siguran sam da Vlada želi na najbolji način riješiti taj ključni problem s kojim se suočava, a s kojim se suočava cijelo društvo. Ali to je problem koji se ne može riješiti
u okviru socijalne obiteljske politike, već djelovanjem u svim segmentima društva. „Ne može se“, kao što kaže dr. Šterc, „s dječjim doplatcima i porodiljnim naknadama rješavati demografska revitalizacija Hrvatske. Svaka je mjera dobrodošla, ali je pitanje njezine učinkovitosti.“ Hrvatska se smanjuje, jer se mladi iseljavaju i rađa se sve manje djece. U Osvrtu na 2016. godinu naveo sam niz uzroka koji, po mom mišljenju, uzrokuju to stanje. Među njima bih posebno istaknuo sljedeće uzroke:
- Zbog krize i lošeg gospodarstva mnogo je ljudi ostalo bez posla, nema dovoljno radnih mjesta i ljudi traže posao u inozemstvu. Zbog toga se mladi teže odlučuju za više djece, jer je ekonomska sigurnost bitna za obitelj.
- Kroz medije se razara društvo, potiču sukobi, razvija pesimizam, uništava samopouzdanje i razaraju društvene vrijednosti. Znam mlade ljude koji su se iselili, iako su imali posao u Hrvatskoj, jer više nisu mogli slušati i gledati ovo ludilo oko sebe i živjeti u negativnom ozračju. Mladi ljudi žele živjeti u normalnijem društvu i u pozitivnoj okolini.
- U društvu se agresivno napadaju svi oni koji se zalažu za obitelj i obiteljske vrijednosti.
Kada razgovaram s poduzetnicima, oni mi govore da se stanje u gospodarstvu 2017. godine značajno promijenilo na bolje, da ne mogu toliko napraviti koliko mogu prodati, najviše u inozemstvu, otvaraju mnogo novih radnih mjesta, zapošljavaju i sada se najviše žale da ne mogu naći dovoljno radnika. Ali o tome se malo piše. Gotovo svakodnevno u glavnim medijima plasiraju se priče o tome kako se treba iseliti, da je vani super, da je iseljavanje „cool“ i da je u Hrvatskoj grozno. Šire defetizam, beznađe i krajnje negativno raspoloženje. To je oblik specijalnog rata (po novom, hibridnog rata) koji se vodi bez prestanka.
U svakoj državi ima dobrih i loših stvari. Mediji u Hrvatskoj izvlače samo najgore primjere, a iz drugih država opisuje samo najbolje primjere.
Nedavno se širilo i prepričavalo pismo nekog mladog čovjeka koji se iselio u Švedsku i s oduševljen pisao kako su njega i njegovo dijete super primili u školi. Naravno, takvim pismima iseljenici žele uvjeriti sebe i okolinu da su dobro učinili što su se iselili. A taj sretan, „novopečeni“ stanovnik Švedske nije napisao da je Stockholm, kako i drugi „sretni“ skandinavski gradovi, po konzumiranju droge, a i po kriminalu među prvima u Europi, sa cijelim kvartovima koje su zauzeli narkomani. Trajekti na kojima se „sretni“ Šveđani opijaju do besvijesti i povraćaju preko ograde već su legendarni. A prijatelji su mi rekli da u Stockholmu ima kvartova u koje se boje ući i da njihova djeca, kada idu u školu, u velikom luku obilaze takve kvartove. Naš jako „sretni“ iseljenik koji se iselio u divnu zemlju sa „sretnim“ ljudima i piše „bedakima“ koji su ostali u Hrvatskoj, o tome, naravno, nije pisao. Valjda mu nije palo na pamet da s tom sretnom zemljom „nekaj ne štima“, jer se sretni ljudi masovno ne drogiraju i ne opijaju i ne mogu biti sretni ako im se djeca boje kada idu u školu.
Znam jednu mladu djevojku koja je u Zagrebu imala plaću od 15.000 kuna, ali se iselila „jer se tu ne može živjeti“ i sada živi negdje sama u Hamburgu i hvali se da na posao može ići sa svojim pesekom.
O toj temi sam 5. prosinca 2017. u svojoj emisiji „Argumenti“ na Hrvatskom katoličkom radiju razgovarao s Denisom Sušcom, mladim poduzetnikom iz Osijeka. Naši mediji Osijek i cijelu Slavoniju prikazuju kao jedno nesretno, turobno mjesto iz kojeg se svi trebaju odseliti. A Denis Sušac nam je govorio o tome kako mladi ljudi svojom inicijativom donose optimizam i perspektivu Osijeku. Otvorili su 1000 novih radnih mjesta, izvoze u cijeli svijet, pozivaju ljude da dođu u Osijek raditi, aktivni su u svojoj zajednici, potiču Sveučilište da otvara nove obrazovne programe, pokreću gospodarski razvoj Osijeka, svojim entuzijazmom i upornošću stvaraju novo društvo i pokazuju svojim primjerom kakva bi Hrvatska mogla biti i kakva će, vjerujem, uskoro i biti. Informatička poduzeća u Osijeku udružila su se u Osijek Software City koji je jedan nevjerojatan, pozitivan fenomen od kojeg bi mnogi drugi gradovi, posebno Zagreb mogli mnogo toga naučiti. Da imamo 100 ovakvih Software Citya Hrvatska bi bila kao Švicarska.
Osječki poduzetnik Denis Sušac, vlasnik i direktor poduzeća MONO d.o.o. u
emisiji „Argumenti“ Hrvatskog katoličkog radija, 5.12.2017. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
Slobodan Praljak
Smrt generala Slobodana Praljka 29. studenog 2017. godine snažno je potresla naše društvo, a posebno nas koji smo ga poznavali. Ta smrt koja će ući u povijest hrvatskog naroda razgolitila je društvo u kojem živimo, ali i prikazala pravu sliku „civilizirane, napredne europske i cijele zapadne civilizacije“ kojoj smo uvijek težili pripadati. Teško je dodati nešto novo mnogobrojnim napisima kojima se izražavala bol, tuga i ogorčenje zbog tog tragičnog događaja. Ali su se i tom prilikom svojim komentarima po medijima pokazali mnogobrojni likovi koji su za vrijeme rata fizički ili duhom bili na onoj „drugoj“, neprijateljskoj strani i sada su ponovno iskoristili priliku da pod krinkom „poštivanja haške presude“ iskažu svoju mržnju i prema generalu Praljku, ali i hrvatskom narodu koji ih je u ratu pobijedio.
Osuđujući Slobodana Praljka za zločine koje nije počinio, niti ih naredio, Međunarodni sud u Haagu pokazao je svoju pristranost i politiziranost sa željom da izjednači žrtve i agresore, pogrešno vjerujući da takva, novo proizvedena (ne)istina bude podloga za pomirbu naroda poslije rata. Međutim, mir i pomirba se mogu postići samo na temelju istine, a ne na temelju politički proizvedenih „istina“. Istina je da je general Slobodan Praljak često po cijenu svog života pomagao i štitio muslimanske civile, svoju kuću je dao izbjeglicama, a osim toga njegova žena je muslimanka. Njegova je uloga u tome ratu određena tzv. Arhimed-Praljkovim zakonom kojeg je sam definirao: „Praljak uronjen u rat smanjuje količinu zla u tom ratu za jedinicu 'jedan Praljak’’.
Bio je romantik, ali i čovjek od djela, intelektualac, sanjar i ratnik istodobno.
„Ni jednu jedinu minutu nije htio živjeti kao ratni zločinac, jer to nije bio", rekao je prof. dr. Miroslav Tuđman na komemoraciji u Lisinskom 11.12.2017. godine.
Slika Slobodana Praljka na komemoraciji u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski 11.12.2017.
(Izvor slike: http://hr.n1info.com/...)
Praljka se sjećam s Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu, jer smo zajedno studirali. Pamtim kako sam ga sa čuđenjem slušao, kada mi je jednom objašnjavao da su gange često ljubavne pjesme. Poslije smo otišli svaki na svoju stranu i nakon puno godina sreli smo se za vrijeme rata u Sunji. On je bio komandant obrane Sunje, a ja sam s končarevcima dovezao razne potrepštine našim borcima, od pokretne kuhinje, ljuštilice za krumpir do ostalih stvar koje smo u Končaru sakupili. Poslije smo se vidjeli u Končaru, kada je došao u pratnji Predsjednika Tuđmana. Jednom, kada smo se sreli u gradu, uvjeravao me je da će sve biti dobro, da je najvažnije da smo dobili državu i obranili ju, a sada trebamo biti strpljivi da ju uredimo kako treba.
Slobodana Praljka najbolje opisuju Hamletove riječi koje je citirao dr. sci. Miroslav Tuđman na komemoraciji:
„Bio je čovjek;
kad sve zajedno se uzme,
Vidjeti neću nikad više njemu ravna.“
Slobodan Praljak odlazi u hrvatsku povijest, a njegov govor prije prve osuđujuće presude jednom će djeca učiti u školi, kao što američka djeca u školi uče govore svojih povijesnih osoba.
Slučaj „Todorić“
Slučaj „Todorić“ velikim je dijelom obilježio ovu 2017. godinu. O tome je tako puno rečeno da je teško nešto novo reći, zato ću spomenuti ono što nije rečeno. U svim tim mnogobrojnim napisima i diskusijama nitko nije niti jednom spomenuo ljude, 60.000 radnika Agrokora. Oni u cijeloj toj priči nisu uopće važni. Oporba histerično pokazuje da bi bili najsretniji da tih 60.000 ljudi izgubi posao i završi na burzi, jer velikom dijelu političara svi problemi u društvu služe samo za politička prepucavanja i borbu za vlast. Za ništa drugo nisu sposobni. Ja se sjećam vremena, početkom 1990-ih kada je 10.000 končarevaca gubilo posao i odlazilo na burzu, svih drama i stresova koje smo proživljavali i razumijem kako se danas osjećaju radnice i radnici u Konzumu, PIK Vrbovcu, Belju i drugim poduzećima Agrokora. Nitko ne govori da su ta poduzeća bila pred stečajem u trenutku kada ih je Todorić preuzeo, a sada su po tehnologiji, načinu rada i produktivnosti u svjetskom vrhu i broj zaposlenika se u nekima udvostručio. Zaboravlja se da je država tijekom niza godina mnogo milijardi ulagala, „bacala“ u poljoprivredu, brodogradnju, HŽ, u neefikasna državna poduzeća, a rezultati su gotovo nikakvi, osim što su se neki direktori državnih poduzeća enormno obogatili. Todorić je uložio milijarde kuna u unapređenje i razvoj poduzeća. Za modernizaciju Belja angažirao je najbolje stručnjake iz Danske. Nažalost, neracionalno se zadužio po nepovoljnim kamatama i kredite ne može vraćati. I došlo je do sloma koncerna. To se događa i mnogim, većim koncernima u svijetu.
Skidanje Agrokorova logotipa s poslovne zgrade
(izvor slike:https://www.tportal.hr/...)
Bio sam uvijek kritičan prema Todoriću, jer je svojim dobavljačima plaćao s odgodom od više od godinu dana i uvijek više simpatiziram poduzetnike koji su krenuli „od nule“, stvorili sve samo svojim radom i posluju racionalno bez megalomanije. Todorić je pored svega i rezultat projekta „ubrzane privatizacije“ koji je zahvatio sve tranzicijske zemlje. Ja sam veliki protivnik „ubrzane privatizacije“ osmišljene u Chicagu od strane Miltona Friedmana i njegovih Chicago Boysa koji su davali upute kako provoditi privatizaciju u svim postkomunističkim zemljama. Ali sada, kada se mnogi natječu kako bi napadali Todorića, a jučer su mu se ulizivali, osjećam potrebu da ga branim. Mi mu možemo prigovoriti da je neka poduzeća kupovao i na neke čudne načine, da je preuzeo previše poduzeća, da je imao preveliku podršku države, da se nekontrolirano zaduživao i još mnogo toga. Ali on ta poduzeća nije upropastio kao mnogi drugi, on ih je unaprijedio. Jedan naš tajkun jeftino je preuzeo naše poznato, profitabilno poduzeće, a onda ga prodao Francuzima, čak ne plativši porez. I to nije kod nas izazvala prevelike reakcije. Prigovara se Todoriću da mu je pomagala država, a nedavno sam pročitao da Lidl od njemačke države dobiva veliku financijsku pomoć kako bi mogao osvajati istočnoeuropska tržišta. Naravno, Lidl i ostali strani supermarketi jedva čekaju da Konzum propadne da bi se ubacili na njegovo mjesto.
Osim toga što im Todorić služi samo za politička prepucavanja svi ti naši „analitičari“ se ponašaju kao da su i Todorić i Hrvatska izvan vremena i prostora. Ne žele vidjeti ili nisu sposobni vidjeti, kako su se „ubrzanom privatizacijom“ stvarali bogataši u svim tranzicijskim zemljama, na puno gori način nego što je nastao Agrokor. Jedan sličan postkomunistički milijarder u Češkoj je nedavno postao premijer i Čehe nije smetalo kako se obogatio. A nama stalno „pod nos“ stavljaju Češku kao uspješan primjer tranzicije.
On ima sat od 50.000 kuna, a ja nemam
U okviru masovnih napada na Todorića odvijao se i jedan bjesomučan napad na ministra financija Zdravka Marića, vjerojatno jednog od najboljih ministara financija u svim našim vladama. Vrhunac tog napada bila je izjava jednog nevjerojatnog lika iz Sabora koji je govoreći o ministru Mariću rekao: „On nosi sat od 50.000 kuna (ili eura), a ja nemam nikakav.“ Ja sam bio zaprepašten. To je bilo u maniri najzadrtijih i najglupljih partijskih sekretara iz 1948. godine. Nisam mogao vjerovati da ću nešto tako čuti 2017. godine. Taj lik inače ima mnogo poklonika na društvenim mrežama, ima veliku podršku medija i pokazuje dno do kojeg se srozala naša politika i cijelo naše društvo. Nešto slično izrekao je i jedan drugi oporbeni lik, stalno prisutan u medijima. Ta dvojica ne mogu shvatiti da je Todorić kod sebe zapošljavao najbolje stručnjake koje je u Hrvatskoj mogao naći i dobro ih plaćao. Zato je Zdravka Marića zaposlio i dao mu veliku plaću. A tu dvojicu političara Todorić sigurno ne bi zaposlio ili bi jedino mogli u Konzumu slagati robu na police za plaću od 2.500 kuna. To je njihova prava vrijednost i zato mrze sposobne ljude.
Slična priča vrtjela se i oko jako hvaljenog filma „Gazda“ koji je na Pulskom filmskom festivalu 2017. dobio „Priznanje za najbolji hrvatski dugometražni dokumentarni film“. To je ne previše kvalitetan film koji jednu veoma složenu temu obrađuje na vrlo površan način. Jedina mu je „vrijednost“ u tome da napada Todorića. Film ima uvodnu rečenicu, otprilike ovakvu: „Moj tata i Ivica Todorić išli su zajedno u školu, a sada moj tata nema ništa, a Todorić ima dvorac“ (Ili tako nekako). To je način razmišljanja izgrađen u komunizmu i koji je jako prisutan kod nas i dan-danas. Mediji i naša intelektualna i politička „elita“ natjecali su se tko će više hvaliti taj film. Naravno, film su počeli hvaliti tek kada je Todorić već „bio na podu“.
Plakat za film Gazda
(izvor slike: http://czk-cakovec.hr/...)
Nije čudo da novinari imaju duboku uvriježenu simpatiju za komunistički način razmišljanja, kada na fakultetima gdje stječu „obrazovanje“ po svim predavaonicama lebdi duh Marxa, Engelsa i Lenjina, a profesori još uvijek sanjaju povratak Jugoslavije i komunizma sa šinjelom „druga Tita“.
I istražno povjerenstvo osnovano za ispitivanje slučaja Agrokor pokazalo je svo neznanje i jadan način djelovanja naših političara. Ako ništa drugo moglo se očekivati da će se ljudi u tom povjerenstvu puno bolje i ozbiljnije pripremiti, jer su znali da će njihov nastup u povjerenstvu stalno prenositi televizija. Mogli su pročitati neke knjige, proučiti dokumente i ostavili bi bolji dojam. Mislim da u birtiji „Kod dvije lipe“ na Trešnjevačkom placu možemo organizirati debatni klub na puno višoj stručnoj razini. O tome je pisao Borislav Škegro, jedan od preslušavanih svjedoka, u svojoj kolumni u Večernjem listu od 26. studenog 2017. godine:
„Ipak je bilo neke koristi od istražnog povjerenstva o Agrokoru. Ako ništa drugo, javnost se mogla uvjeriti koliko je političara mlađe generacije zadojeno lažima i mitovima o nedavnoj hrvatskoj (ekonomskoj) prošlosti, poglavito o razdoblju devedesetih godina prošlog stoljeća, lažima i mitovima koje se uporno u zadnjih 27 godina stvarali njihovi prethodnici….
Kako se cijeli proces (tranzicije) odvijao paralelno s krvavom borbom za nezavisnost i s izgradnjom nepostojećih institucija vlastite države, politička demagogija je pala na plodno tlo. Kumulativ četvrtstoljetne propagande dosegao je zastrašujuće razmjere. Tolike da sam i sam ostao iznenađen prošli tjedan svjedočeći na povjerenstvu o Agrokoru. Novokomponirani političari pojma nemaju o nedavnoj ekonomskoj povijesti. Bez obzira na to radilo se o redovnom profesoru ekonomskog fakulteta, nastavniku povijesti u srednjoj ili osnovnoj školi ili o dugogodišnjem dužnosniku druge po veličini stranke. Ostao sam zapanjen njihovim neznanjem o temama za koje bi bilo logično pretpostaviti da su opća mjesta i kod tzv. običnih građana.
Još više me zabrinulo kada sam shvatio da nisu usamljeni, da su žrtvama lažnih mitova postali i brojni drugi predstavnici intelektualne, političke i gospodarske elite iz mlađe generacije. Možda je i tu dio odgovora na pitanje zašto se tzv. reforme ne mogu probiti kroz minska polja neznanja i politikantskih manipulacija….“
Užasava me činjenica da takvi političari odlučuju o društvu u kojem će odrastati moja unuka.
Ipak se kreće, konačno
Hrvatska uz Irsku i Dansku spada među tri zemlje s najvećim rastom industrijske proizvodnje u listopadu u odnosu na prethodni mjesec od svih zemalja Europske unije, pokazalo je izvješće europskog statističkog ureda Eurostata, objavljeno kod nas 14. prosinca 2017.godine. Sezonski prilagođena industrijska proizvodnja u listopadu porasla je 2,7 posto na mjesečnoj razini u Hrvatskoj, čime je njezin tempo gotovo udvostručen u odnosu na rujan kada je uvećana 1,4 posto, pokazuju podaci Eurostata. Hrvatska industrijska proizvodnja u listopadu uvećana je na godišnjoj razini za 4,3 posto, nakon 3,1-postotnog rasta u mjesecu ranije.
Naravno, potreban nam je još veći rast, ali se ipak kreće i imamo sve više razloga za optimizam. Veliki dio oporavka našeg gospodarstva nose poduzetnici na svojim leđima. U krizi su mali i srednji poduzetnici pozitivno poslovali i zaposlili pet puta više ljudi od velikih poduzeća koja su uglavnom otpuštala radnike. A većina državnih poduzeća su i dalje većinom „rupa bez dna“ u koju stalno treba ulijevati državni novac.
Tijekom 2017. godine u svojoj emisiji „ARGUMENTI“ na Hrvatskom katoličkom radiju razgovarao sam s mnogim našim najboljim poduzetnicima. Moji gosti su bili uspješni poslovni ljudi, koji otvaraju radna mjesta, izvoze svoje proizvode na svjetska tržišta i svi su dobri i plemeniti ljudi. Kroz njihove priče želio sam pokazati da Hrvatska ima mnogo uspješnih ljudi, vrhunskih poduzetnika i da možemo s optimizmom gledati u našu budućnost. Moji gosti su bili Dražen i Anita Oreščanin, POSLOVNA INTELIGENCIJA d.o.o., Žarko Baučić, BASTA d.o.o., Boško i Jasmina Rakić, SEOSKI TURIZAM RAKIĆ, Vjeko Martinko, LOVRANSKE VILE d.o.o., Zrinka Vlašić AIR-PANONIJA d.o.o i Kristijan Šimičić, EDUKOS-CENTAR d.o.o, Alojzije Šestan, ŠESTAN-BUSCH d.o.o. Zvonko Viduka, ALTPRO d.o.o., Stjepan Šafran, METAL PRODUCT d.o.o., Denis Sušec, MONO d.o.o. Dolazili su iz Osijeka, Preloga, Lovrana, Križevaca i Zagreba. Svi oni uspješno i pametno posluju, kontinuirano rastu i razvijaju se, bez megalomanskih skokova i suludih zaduživanja.
Gospodin Alojzije Šestan, iz Preloga, vodeći proizvođač kaciga u svijetu, u emisiji 6. lipnja 2017. godine je rekao: „Ja sam konzervativan. Stalno investiram, ali samo iz onoga što zaradim. Ne volim se zaduživati. Jednom sam uzeo dosta veliki kredit i nakon toga nisam mogao spavati po noći. Drugo jutro sam ga vratio“. Zato je njegov rast, kontinuiran, odgovoran bez šokova i megalomanije.
Poduzetnik Alojzije Šestan, u emisiji „ARGUMENTI“ na Hrvatskom katoličkom radiju 6.6.2017. godine
(Izvor slike: arhiva autora)
U auli Sveučilišta u Zagrebu, 13.prosinca 2017. godine održana je tribina „Inovacije i transfer tehnologije - Poticaj gospodarskog razvoja Hrvatske“. Na tribini je predstavljen primjer dobre prakse suradnje sveučilišta i gospodarstva – primjer tvrtke ALTPRO d.o.o. poduzetnika Zvonimira Viduke. Tvrtka ALTPRO je 10. listopada 2017. godine potpisala s Ministarstvom gospodarstva ugovor iz programa IRI (istraživanje, razvoj, inovacije) pod nazivom „Razvoj STM uređaja za osiguravanje interoperabilnosti INDUSI i ETCS tehnologije na svjetskim željeznicama“. Vrijednost čitavog projekta je 14.021.382 kuna i on će donijeti novu konkurentnost hrvatske industrije na globalnom tržištu. Za projekt su dobili bespovratna sredstva iz EU. To je ujedno i nastavak uspješne suradnje s Fakultetom prometnih znanosti koji je partner na tom projektu.
Poduzetnik Zvonimir Viduka predstavlja svoje poduzeće i novi projekt 13.12.2017. godine u dvorani Sveučilišta u Zagrebu.
(Izvor slike: arhiva autora)
Gospodin Viduka je u zanimljivom predavanju prikazao poslovanje i rezultate koje je tvrtka ALTPRO postigla. A ti su rezultati fascinantni. ALTPRO u svojoj tvornici u Odri kraj Zagreba danas zapošljava više od 125 djelatnika, a otvaranjem novog pogona otvoriti će još 75 novih radnih mjesta. Na temelju vlastitog razvoja proizvode high-tech signalno-sigurnosnu opremu za željeznička vozila i željezničku infrastrukturu i izvoze ju u 47 zemalja širom svijeta, od JAR-a, Kanade, Čilea, Velike Britanije, Turske, Australije, Kine, Indije do Indonezije, gdje je ALTPRO i najveći hrvatski izvoznik. ALTPRO je trenutačno jedna od samo četiri tvrtke u svijetu koje proizvode takve uređaje.
U svojem izlaganju prof.dr. sc. Tomislav Josip Mlinarić s Fakulteta prometnih znanosti je rekao: „Hrvatska će izaći iz krize, kada ovakvi primjeri neće biti slučajnost već pravilo“.
Na naslovnoj stranici intervjua Zvonimira Viduke objavljenog u tjedniku Globus, 15.12.2017. godine piše: „Potrošili smo jednaku količinu vremena za razvoj proizvoda i izvoza koliko i za svladavanje prepreka tome razvoju u Hrvatskoj“. Ta kratka rečenica ukazuje na ključan problem razvoja inovativnog, proizvodnog poduzetništva kod nas, ali ne govori o svim nevjerojatnim problemima, udarima i podmetanjima kojima je Zvonimir Viduka tijekom razvoja tvrtke ALTPRO bio izložen od strane nekih naših državnih tvrtki, stranih kompanija i raznih činovnika.
Intervju Zvonimira Viduke u tjedniku Globus.
(Izvor slike: Globus od 15.12.2017. godine)
Nadam se da su ta teška i zločesta vremena iza nas. A ja ću, kada mi Zvonko dozvoli, opisati sve kalvarije koje je prolazio. Siguran sam, za koju godinu ljudi neće vjerovati da je to bilo moguće.
Che Guevara i 100 godina boljševizma
Dok poduzetnici stvaraju novo gospodarstvo i mijenjaju Hrvatsku na bolje, još uvijek postoje ostaci komunističke prošlosti koji kao vampiri stalno proviruju iz kanalizacije povijesti u koju je komunizam bačen. U studenom 2017. godine (7. studenog, odnosno 25. listopada po starome julijanskom kalendaru) prošlo je točno 100 godina od tzv. Oktobarske revolucije koja je uspostavila jedan od najmonstruoznijih režima u ljudskoj povijesti, a iza sebe ostavila Gulage, Gole otoke, monstruozne procese i masovna strijeljanja, kultove obožavanja diktatora i ubojica od Staljina, Mao Ce Tunga, Pol Pota, Kim Jong-una do „druga Tita ljubičice bijele“ i oko 100.0000.0000 mrtvih po cijelom svijetu.
I onda smo 7.studenog 2017. godine, u XXI. stoljeću, gotovo 30 godina nakon propasti komunizma doživjeli da na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu budući „intelektualci“ mašu komunističkim zastavama i dive se Oktobarskoj revoluciji s idiotskim opravdanjem da je to bio veliki, progresivan događaj u povijesti koji je imao „dobre ciljeve“, ali je nažalost imao i neke greške. Milijuni mrtvih to je za naše „neoboljševike“ neka greška. Iako u životu nisu vidjeli radnika (ili proletera, po njihovom), osim na televiziji, pripadnici nekakve opskurne „Radničke fronte“ na zgradi Fakulteta izvjesili su veliki plakat „Proleteri svih zemalja ujedinite se“ sa crvenom zvijezdom.
Uz studente Filozofskog fakulteta u Zagrebu godišnjicu Oktobarske revolucije slavili su i u Sjevernoj Koreji. A Bijela kuća je 7. listopada obilježila Dan žrtava komunizma.
Crvena zastava vijori se ispred Filozofskog fakulteta povodom 100 godina Oktobarske revolucije.
(Izvor slike: https://www.srednja.hr/...)
U to ludilo se fino uklapa šminkerski voditelj na jednoj našoj televiziji koji je svoje emisije u vrijeme godišnjice Oktobarske revolucije vodio okićen majicom s likom Che Guevare. Pitam se tko je tu lud. Che Guevara je bio patološki, masovni ubojica, rasist, homofob, mučitelj životinja i osnivač koncentracijskih logora u Južnoj Americi. Međutim, za salonske zapadne ljevičare on je i danas, 50 godina nakon svoje smrti romantičan „simbol revolucije“. Zapadni, naravno i naši, ljevičari nisu nikada imali suosjećanja za ljudske patnje i ljudske žrtve, ako je to bilo u interesu njihove „revolucije“. I taj šminkerski voditelj svoje „ljevičarstvo“ i svoj „antifašizam“ pokazuje nevjerojatnom agresivnošću kojom povišenim tonovima, s TV ekrana histerično napada sve one koji ne dijele njegove nazore.
Majice s likom Che Guevare s kojima se vole kititi salonski ljevičari
(Izvor slike: http://majice.kampanja.rs/...)
Slika komunističkog duha koji vlada jednim dijelom Filozofskog fakulteta uklapa se i sramotno ponašanje studenata 19.10.2017. godine na svečanoj proslavi Dana Filozofskog fakulteta. Povodom svečane obljetnice govor je pred studentima održao i prof.dr. Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu, a studenti su (zapravo jedna agresivna skupina) njegov cijeli govor popratili glasnim zviždanjem. Filozofski fakultet je nastao iz Isusovačke akademije i povijest Filozofskoga fakulteta datira od 23. rujna 1669. godine kada se diplomom ugarsko-hrvatskoga kralja Leopolda I. priznaju status i povlastice sveučilišne ustanove tadašnjoj isusovačkoj Akademiji u slobodnom kraljevskom gradu Zagrebu. Svako spominjanje isusovaca i crkve koji su davno osnovali Filozofski fakultet ti budući „intelektualci“ popratili su zviždanjem, galamom i negodovanjem.
To je bila scena slična onoj kakvu su priredili 1950-tih godina „progresivni“ omladinci, skojevci, pitomci Končarevog učeničkog doma u Hrvatskom narodnom kazalištu. Oni su tada zviždanjem i galamom prekinuli izvedbu opere Kamenik, Jakova Gotovca.
Nisam vjerovao da će se nešto takvo ponoviti 2017. godine. Naravno novinari koji su o tome izvještavali pokazali su puno simpatija za te „nove boljševike“.
Teško je razumjeti ovako izraženu patologiju društva. Možemo reći da su to vjerojatno djeca komunističkih roditelja koji su im kroz odgoj ucijepili mržnju prema Crkvi i prema samoj hrvatskoj državi ili su to mladi ljudi koje su „oblikovali“ lijevi mediji i profesori na nekim fakultetima.
Ali takvog patološkog ponašanja ima i na Zapadu, samo se to (mislim pogrešno) naziva liberalizmom. Patrick O’Rourke, američki politički satiričar i autor, najkraće je objasnio filozofiju takvog liberalizma: “U srcu liberalizma je razmaženo derište – jadno, kakva razmažena derišta već jesu, nezadovoljno, zahtjevno, nedisciplinirano, despotsko i beskorisno. Liberalizam je filozofija slinavih derišta”.
Mislim da to dobro objašnjava i ponašanje tih naših mladih „neoboljševika“, koji se još nazivaju i ljevičarima i antifašistima, iako to zapravo nisu.
Rasizam u Europi i HR i (ne)tolerancija
Vrlo često određene skupine i pojedinci šalju, kada god mogu, krajnje negativnu sliku Hrvatske i ponašanja hrvatskih građana. Gdje god mogu ističu razne negativne pojave od kojih ja većinu u svom životu (iako nisam više mlad) nisam ni vidio niti doživio. Među tim mračnim pojavama od „klerofašizma, ustašizacije i netolerancije prema strancima“ često se nađe i rasizam. Zato je vjerojatno sve naše „antifa“ aktiviste skoro „šlag trefio“ kada je 2. svibnja 2017. godine objavljeno jedno istraživanje[1] o stupnju rasizma u Europi. Istraživanje je provedeno na 144.038 bijelih Europljana, od 2002. do 2015. godine. Dobiveni rezultati pokazali su da najviše rasizma ima u Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj, Grčkoj i Cipru, dok u Hrvatskoj sa susjedima Slovenijom, Srbijom i BiH (uz Irsku) ima najmanje rasizma u Europi.
Na sličan način se želi stvoriti slika da su Hrvati netolerantni i da ne vole strance. A mnogi stranci koji su došli kroz stoljeća k nama s raznih strana od Njemačke, Austrije, do Češke ugradili su svoju ljubav i znanje u razvoj Hrvatske i Zagreba, dobili istaknuto mjesto u hrvatskoj povijesti, osjećali se kao Hrvati i bili su veliki domoljubi.
Jedan lijepi primjer tolerancije može se vidjeti na groblju u Mariji Bistrici, malom zagorskom mjestu u kojem je Hrvatsko nacionalno, katoličko svetište Majke Božje Bistričke. Zagorce, kao i sve ostale naše katolike često se percipira kao „trde“ i konzervativne. A na bistričkom groblju u jednom grobu su zajedno pokopani moji prijatelji, musliman, Khalid Abu-Rumoh i jedna kršćanka, Zvjezdana Bažinsky. Na grobu su jedan kraj drugog katolički križ i muslimanski polumjesec.
Grob na groblju u Mariji Bistrici u kojem su zajedno pokopani
dr. Khalid Abu-Rumoh i dr. Zvjezdana Bažinsky
(Izvor arhiva autora)
Halid je bio Palestinac koji je s braćom došao u Zagreb 1960-ih godina, diplomirao na stomatološkom fakultetu, na fakultetu upoznao Zvjezdanu i oženili su se u Mariji Bistrici. Nažalost, prerano su umrli. Zvjezdana 1991., a Halid 1997. godine. Halid je kao stomatolog radio u Budinščini i Mihovljanima, malim zagorskim mjestima i njegovi Zagorci su ga jako voljeli. Za vrijeme Domovinskog rata je bio vrlo aktivan i pomagao izbjeglicama. Kada je umro, imao je veliki sprovod na groblju u Mariji Bistrici. Sprovod je vodio muslimanski svećenik, a mi smo se molili za njega kao katolici. Svi smo osjećali veliku tugu za Khalidom, jer je bio dobar čovjek. I nitko nije vidio ništa loše u tome da smo na sprovodu bili i muslimani i katolici zajedno i nikoga nije smetalo što je pokopan na katoličkom groblju, zajedno sa svojom Zvjezdanom.
Toliko o netolerantnim Hrvatima.
Industrijska povijest
Sada, kada sam u mirovini, pored ostalog bavim se industrijskom poviješću. Nažalost, kod nas se malo ljudi bavi tom temom i uglavnom se slabo razumiju procesi koji su se odvijali u industriji, procesi rasta i razvoja, pada, deindustrijalizacije i reindustrijalizacije. Na fakultetima postoji predmet „Povijest umjetnosti“, ali nema predmeta „Industrijska povijest“. Hoće li netko za desetak godina tranzicijska, turbulentna vremena u industriji proučavati anketama ili čitajući tekstove u novinama?
Prošle godine u prosincu sam posjetio izložbu „Vrijeme giganta: planska industrijalizacija i naslijeđe 1947.-1952.“ Izložba se bavila velikim zagrebačkim poduzećima Jedinstvom, Rade Končarom, Prvomajskom i Tvornicom parnih kotlova. Bila je zanimljiva s mnogo zanimljivih slika i dosta dokumenata, vidi se da su autori uložili puno truda da prikažu nastanak ta četiri giganta socijalističke izgradnje. Ali se vidjelo da autori ne poznaju industriju i ne razumiju svu složenost vremena koje su prikazivali. Nije dovoljno samo koristiti slike i pročitati i prikazati razne dokumente, treba razumjeti vrijeme u kojima nastaju.
Zato, pišući o povijesti trebamo svoj doprinos dati i mi koji smo bili sudionici tog vremena, na ovaj ili onaj način. Bavim se tim temama, jer sam „industrijski čovjek“, jer volim KONČAR, volim i poštujem ljude s kojima sam radio, bio sam sudionik tih događaja, razumijem tehniku i industriju. Naravno, da mi sudionici tog vremena ne možemo biti potpuno objektivni i ne možemo isključiti svoje emocije i subjektivan odnos prema vremenu u kome smo živjeli. Ali se nisam uvjerio niti da su profesionalni, stručni povjesničari i znanstvenici uvijek potpuno objektivni.
U 2017. godini sam se bavio, pored ostalog, pisanjem povijesti KONČAR-a u najturbulentnijem razdoblju, od 1990. do 1992. godine, kada je izgubio preko 10.000 radnika. Uz korištenje dokumenata koristim i mnogobrojna svjedočenja kolega koji su kao i ja bili sudionici tih događaja i znaju ono što ja ne znam ili sam zaboravio. Neki kolege končarevci se ljute na mene, jer sam bio kritičan prema Končarevim komunistima i njihovom nesnalaženju u tom vremenu. Ali to je uvijek tako, uvijek je netko nezadovoljan s pojedinim interpretacijama povijesti.
Sada sa svojim kolegama pišem o razvoju tiristorske lokomotive (u 1980-im godinama), najvećem projektu Končareve povijesti na kojem smo radili dok smo bili mladi, u punoj snazi i ponosni smo na tu lokomotivu. Proizvedeno je 15 lokomotiva, 14 još uvijek uspješno vozi, a jedna je uništena u ratu. Mobilizirao sam kolege, umirovljenike da se sjećaju događanja iz vremena prije 37 godina. Svi su se rado odazvali, neki se jako dobro sjećaju, a neke sjećanja slabije služe, neki se javljaju čak iz Kine, Amerike i Francuske. Svi se veselimo zajedničkom poslu i tekstu koji će biti gotov, nadam se u veljači 2018. godine.
Tiristorska lokomotiva, HŽ serija 1142
(Izvor slike: https://www.vlakovi.hr/...)
Pogled u budućnost, u 2018. godinu
U razgovoru s mojim gostima, poduzetnicima na radiju nastojim prenijeti optimizam na naše slušatelje i vjeru da će sutra biti bolje. Svaku emisiju završavam s pozivom „Vjerujte u bolju Hrvatsku“. I svi moji gosti prenose taj optimizam i svojim primjerom i svojom vjerom šalju poruke da idemo prema naprijed i da će sutra biti bolje. Zato i na 2018. godinu gledam s optimizmom.
Moj optimizam je još čvršći i snažniji, jer govorim o vremenu i društvu u kojem će odrastati moja unuka i mnoge druge unuke i unuci i mnoga druga djeca.
Zato moramo dati sve od sebe da učinimo društvo boljim, da u društvu i našim životima nadvlada dobro i da se borimo protiv zla koje razara društvo i moralne vrijednosti društva.
Jer zlo nije jako. Zlo napreduje samo zato, jer dobri ljudi ne čine ono što bi trebali.
Zato dajmo sve od sebe da činimo ono što trebamo i u 2018. godini i svim godinama poslije nje.
Ivan Rabuzin: Moj svijet, 1962. Zagreb, Hrvatski muzej naivne umjetnosti
(Izvor slike: http://proleksis.lzmk.hr/...)
[1]https://theconversation.com/this-map-shows-what-white-europeans-associate-with-race-and-it-makes-for-uncomfortable-reading-76661