15. 08. 2016
Znanost i industrija (2): Igor Čatić – od alatničara do profesora emeritusa (II.dio)
Drugi dio teksta o životu i djelu profesora emeritusa Igora Čatića bavi se vremenom od njegovog dolaska na Fakultet strojarstva, doktorata u Njemačkoj, kreiranja novog koncepta studija, osnivanja Društva plastičara i časopisa Polimeri, prve klase studenata, boravka u SAD i dobivanja nagrade za najboljeg profesora.
Ranka i Igor Čatić, nagrada SPE International Education Award, Atlanta, SAD, svibanj 1998.
(Izvor slike: arhiva I. Čatića)
Prelazim na Fakultet strojarstva i brodogradnje i idem u Njemačku
Godine 1967. Visoka tehnička škola se integrirala s Fakultetom strojarstva pa smo postali Fakultet strojarstva i brodogradnje. I mi svi smo prešli na FSB. I šef mi je postao profesor Niko Malešević. Bio sam bio određen za predstavnika JUS-a da idem u Utrecht, u Nizozemsku na godišnje zasjedanje Komiteta 61-plastika. To je bilo tjedan dana poslije izložbe plastike u Düsseldorfu, tako da sam 1967. prvi puta bio na toj najpoznatijoj svjetskoj izložbi plastike i gume. (Zadnji put sam bio 2010., a 2013. sam rekel da više ne mogu, jer je to preveliki napor za mene, to znači 18-satni radni dan, to je prenaporno.)
Za vrijeme priprema gledam mogu li usput otići posjetiti neki institut.
Na postdiplomskom studiju kod prof. Aleksandra Đuraševića naučio sam da se časopisi ne čitaju svaki mjesec, već se uzmu za nekoliko mjeseci da se vide trendovi.
Sada se moram malo vratiti u Francusku. Tada sam objavio članak iz Strojarstva (1963.) koji smo preveli na francuski. Napisao sam i neke druge članke i jedan od njih je bio Nomogram za određivanje vremena hlađenja pločastih otpresaka. I jedan profesor iz Stuttgarta, Gerhard Schenkl, je tražio da mu pošaljem separat. Napišem mu pismo da bih na povratku rado došao kod njega u Stuttgart. I on odgovori: »Možete doći 16. listopada 1967. od 14-15 sati«.
Kod profesora Mengesa
Gledam časopise i stalno se javlja ime Georg Menges iz Aachena[1] u Njemačkoj. I odlučim da idemo natrag preko Aachena. Napišem profesoru Mengesu da bih ga rado posjetio u Institutu für Kunstoffverarbeitung (IKV) na povratku iz Utrechta.
A on kaže-16. listopada, bez ograničenja. I odlučim se, zato jer nije ograničio vrijeme posjete, da idem profesoru Mengesu.
O tome je Profesor Dr.-Ing. George Menges, umirovljeni direktor IKV-a i predstojnik Katedre za preradu plastike iz Aachena, napisao u tekstu Sjećanja na mog prijatelja prof. dr.-ing. Igora Čatića u knjizi Drugi o Igoru.
»Sredinom ljeta 1967. primio sam pismo iz Zagreba. Napisao ga je tada dipl. ing. Igor Čatić. Postavio mi je pitanje može li posjetiti Institut für Kunststoffverarbeitung, (IKV) na povratku iz Utrechta. Ime mi se činilo poznatim. Prisjetih se da sam za svoja predavanja o kalupima preuzeo neke ideje iz njegovog članka o kosim izvlačilima kojeg je objavio u francuskom časopisu Plastiques modernes et élastomères 1965. Nazvao sam svog prijatelja prof. M. Chataina u Pariz, pod čijim je vodstvom kao volonter radio gospodin I. Čatić. Moj odgovor je bio da ću ga rado primiti, zajedno s njegovom suprugom Rankom.
Profesor Dr.-Ing. George Menges
(Izvor slike: knjiga Drugi o Igoru)
Posjeta IKV-u bila je predviđena za sredinu listopada 1967. Upoznali smo se nešto ranije na sajmu plastike i gume u Düsseldorfu. Po obilasku Instituta vodili smo uzbudljiv razgovor u kojem sam shvatio da ga zanima termodinamika kalupa za injekcijsko prešanje plastomera, uključivo hlađenje otpresaka. Budući da je njegov otac bio jedan od pionira na tom području, a i on je se od djetinjstva bavio injekcijskim prešanjem i kalupima, želio se znanstveno usavršavati na tom području. U tom trenutku već je objavio rad u Francuskoj posvećen proračunu potrebnog vremena hlađenja plastomernih otpresaka, tada popularnim nomogramskim računanjem. To je jedan od njegovih često citiranih tekstova.
U pravo vrijeme došla mi je njegova ponuda da kod nas nastavi svoj rad, jer smo se u IKV-u također već određeno vrijeme bavili tom temom. Pritom naš je cilj bio osmisliti fizikalna pravila koja će općenito važiti za kalupe i koja bi mogla poslužiti kao uputa inženjeru ili tehničaru pri konstruiranju kalupa. To je bilo novo istraživačko i nastavno područje čije je nepostojanje bio veliki nedostatak za razvoj, jer je injekcijsko prešanje jedan od najvažnijih postupaka prerade plastomera. Protokom vremena se pokazalo ne samo plastomera, već i duromera, kaučuka, metala, keramike i njihovih kombinacija. Proizvodi načinjeni tim postupkom znatno utječu na mnoga područja, npr. na gradnju automobila i pravljenje pakovanja (ambalaže) te posebno za medicinske potrebe.«
Tri generacije (s lijeva na desno) : I. Čatić, G. Menges, M. Šercer, Svrževo, 1986.
(Izvor slike: knjiga Drugi o Igoru)
Profesor Čatić je nastavio svoju priču:
I dođemo mi tamo, pet minuta razgovaram s tajnicom, saznamo sve tračeve, tko s kim, tko protiv koga. Dođem profesoru Mengesu, a on već ima moj članak u svojim predavanjima i razgovarao je s francuskim profesorom.
Kaže on meni: »Znate što, idite vi malo okolo s mojim asistentom Friedrichom Johannaberom (s kojim sam kasnije napisao i knjigu 2004.), pa kada sve obiđete, vratite se i još ćemo malo razgovarati«. Dođem natrag i kažem: «Znate, zgodno je to sve, ali mislim da bi vi još mogli nešto malo oko ovog, onog«. A on kaže: »Što pričate, Dođite i načinite«.
Tromjesečna stipendija u Aachenu
I za tri tjedna dobijem formulare Deutscher Akademischer Austauschdienst (DAAD) za stipendiju. Ispunim ih, ali moram dobiti odobrenje od šefa, profesora Nike Maleševića. On je znao da koketiram s plastikom, ali je znal je kao pravi profesor kakvih je sada sve manje i da bum ja kad-tad postal nekaj. I rekao je - da.
I 1968. sam dobil stipendiju te u proljeće sam otišal na tromjesečnu stipendiju u Lehrstuhl und Institut für Kunststoffverarbeitung[2] (IKV), u Aachenu.
Nova zgrada IKV instituta iz 2014., u RWTH Aachen Campusu
(izvor slike: http://www.ikv-aachen.de/en/)
I bio sam tamo tri mjeseca, u proljeće, za vrijeme studentskih nemira 1968.[3] koji su zahvatili cijelu Europu, a pogotovo Francusku. Tu sam radio u Odjelu za injekcijsko prešanje s jednim kolegom koji je imao dosta slična iskustva kao i ja. Naime njegov otac bio je vrlo uspješan poduzetnik, imao je građevinsku bravariju ili nešto slično. Taj kolega se zvao Walter Jürgens, radio je doktorat, ali je pomagal isto svom ocu, u vođenju poduzeća. Kada je doktorirao, nastavio je voditi to poduzeće.
IKV - Odjel za injekcijsko prešanje.
Na slici zdesna: I. Čatić, prof. G Menges, S. Stitz, J. Vargel
(Izvor slike: arhiva prof. Čatića)
Već prije sam koketirao s izmjenom topline u kalupima i tu sam se uključio u jedan rad koji je već prije započeo u Aachenu i na kojem smo mi onda dalje radili. Istraživali smo zakonitosti postupka koji se zove injekcijsko izvlačenje. To je slično kao i vučenje kod metala, a radi se samo o tome da se u kalupu načini ono što se zove platina kod vučenja. Znači, moraš ubrizgati određenu količinu materijala i onda počneš djelovati kao da klip ulazi u taj materijal i on se puni sa strane i nastaje okomiti dio proizvoda. Isto kao što se kod vučenja nekih posuda radi, radite iz okrugle platine, pripravka i to povučete i gotovo.
Oni su imali eksperimentalni kalup na kojem smo to radili. I tu priču smo iskoristili za ono što je kasnije postalo moj doktorat, a to je za proučavanje izmjene topline u kalupima. Radim na jednom kalupu i dođem s idejom faktorskog plana pokusa i analizom varijance. Tu se sada pojavio, za njih možda problem, a za mene demonstracija moći našeg obrazovanja. Ja sam primijenio ono što sam naučio na postdiplomskom studiju kod profesora Aleksandra Đuraševića[4]. A to je, kako odrediti istovremeni utjecaj tri faktora na neku veličinu. I kada smo mi u Aachenu radili pokuse, planirali smo pokus po pravilima planiranja pokusa. Istraživali smo utjecaj triju faktora - temperature taljevine, pritiska ubrizgavanja i protoka medija za temperiranje. I što se saznalo iz tog faktorskog plana pokusa? Uspjeli smo ustanoviti da između jedinice za punjenje kalupne šupljine, a to je stroj koji se zove ubrizgavalica, kalupa i protoka medija koji služi za izmjenu topline, postoje signifikantne interakcije. Znači da njihovo međusobno djelovanje ili pojačava ili slabi utjecaj. I što više, ustanovljeno je ne samo da postoje utjecajni faktori, međusobno djelovanje faktora, nego da postoje i interakcije višeg stupnja koje utječu kada se svi parametri promijene. To je zahtijevalo faktorsku analizu proučavanja utjecaja.
Tehničko sveučilište u Aachenu je pojam dobrog tehničkog sveučilišta u Njemačkoj. Na području plastike bili su već tada apsolutno broj 1. A cijeli njihov računalni sustav nije imao faktorsku analizu, pa smo morali, da dobijemo odgovarajuće rezultate, ići u IBM, 100 km udaljeni Düsseldorf. Radilo se s bušenim karticama i pri unosu podataka u zadnju karticu potkrala se pogreška jer je umjesto 55,4, upisano 5,54. I kada sam dobio rezultate, veliku hrpu papira, morao sam natraške sve ponovo izračunati.
Dobio sam signifikantne interakcije, podaci su mi trebali za magisterij. Dokazao sam da zbog postojanja interakcija - stroj, ubrizgavalica, kalup i uređaj za održavanje propisane temperature, temperiranje, temperiralo, čine sustav za injekcijsko prešanje. I tako sam se 1968. počeo baviti s teorijom sustava, a osnove sam dobio od profesora Đuraševića. Trebalo mi je 30 ili 35 godina da shvatim da se to radi o sinteziologijskom pristupu, ali u ono vrijeme taj pojam još nisam poznavao.
Ako malo preciznije pogledam, možda je taj pokus odredio najvažnije područje istraživanja koja sam kasnije sa svojim suradnicima provodio. A to je ono što se zove teorija sustava, što se može lijepo hrvatski reći sustavnosna teorija.
Prof. dr. sc. Aleksandar Đurašević
(izvor slike: https://www.fsb.unizg.hr/...)
Pokazalo se da je tada u cijelom Institutu u kojem je radilo 80 asistenata samo jedan imao ideju da tako nešto postoji. Da je to i za prof. Mengesa bilo veliko otkriće pokazuje činjenica da je na temelju rezultata tih istraživanja i zaključaka do kojih smo mi došli, pozvao profesora Aleksandra Đuraševića da iduće godine, 1969. dođe u ljetnom semestru na tri mjeseca i održi predavanja njegovim asistentima. Da im predaje ono što je nama predavao na postdiplomskom studiju u Zagrebu, nekoliko godina ranije. Pojednostavljeno, prodal sam im na tri mjeseca i profesora Đuraševića.
Kolega Walter Jurgens i ja smo napisali članak o rezultatima naših istraživanja. I onda su nastali problemi. Dali smo tekst u jedan vodeći svjetski časopis da se objavi, a oni su počeli: »Pa vi nama trebali objasniti pa što je to, pa kak' je to, itd.«.
Vratio sam se u Zagreb, kolega Walter Jurgens je doktorirao i taj tekst je propao negdje u prazno. Međutim, tekst je uskrsnuo 1990-tih, kada sam bio na skupu plastičara u SAD. Počelo se tada opet pričati u svijetu o faktorskoj analizi, o planiranju pokusa. I izvadili smo članak iz arhive i kolegica je s tim tekstom otišla na jedno savjetovanje, oko 2000-te, u New York. Održala je predavanje o tome, ali smo joj zabranili da kaže na kakvom je stroju to rađeno. Jer bi se odmah otkrilo da je to stvar iz 1960-tih godina. Sve ostalo je naravno bilo u redu.
Tako sam se počeo baviti s primjenom sustavnosne analize na području plastike i gume, a kasnije i na drugim područjima.
Dio rezultata sam iskoristio za svoj magisterij o izmjeni topline, gdje sam sve razradio.
Profesor Menges me je poslije nekoliko puta predstavio sugovornicima: „To je onaj koji mi je u institutu prodal štoseve da se moramo baviti kalupima.“
On me nije ništa pital o radovima, samo je rekel da bum ja došel gore narediti doktorat.
Profesor Menges je izabran s 42 godine za redovnog profesora iz prerade plastike i kaučuka, a prije toga se s plastikom bavio pet godina kao tehnički zastupnik jednog velikog francuskog proizvođača plastike. Bilo 11 kandidata, a neki su imali velike hrpe radova. Ključna je bila misao kojom je osvojio predsjednika Izborne komisije »Želim voditi institut koji će istraživati za potrebe prakse«. To je vrlo indikativno. Danas, posebno u nas nezamislivo. Mi smo ukinuli običaj da ljudi razgovaraju s kandidatima. A posebno da izabiremo uspješne stručnjake iz prakse koji onda u propisanom roku moraju doktorirati. Zato nam doktori znanosti ne poznaju struku.
Moj današnji kriterij kako izabrati docenta glasi: »Kaj buš radio ne smije biti isključivo nastavak kaj si radil kod profesora. Sada buš radil ono kaj si izmislil i kaj te zanima«.
Ni profesor Menges, a ni profesor Đurašević danas ne bi imali šanse biti izabrani u bilo kakva zvanja. Posebno ne u nas. Oni su se, a posebno prof. Đurašević, smatrali učiteljima koji trebaju u prvom redu glasom prenositi znanja na nove generacije.
I danas sam u stanju reproducirati neke dijelove predavanja profesora Đuraševića iz 1966.godine.
Magisterij, Humboldtova stipendija i izrada doktorata
Očito je da je taj moj boravak ostavio traga, jer je bilo dogovoreno da dođem doktorirati u Aachen. To sam se dogovorio s profesorom Mengesom.
Moguća stipendija je bila ona Humboldtova. Međutim stipendija Zaklade Alexander von Humboldt[5] je načelno postdoktorska stipendija, a u tom trenutku nisam imao niti magisterij. Preporuku su napisali prof. G. Menges i prof. A. Đurašević. Onda je Zaklada pitala zašto to nije napisao moj tadašnji neposredni šef. Uvjetovali su da najprije moram magistrirati.
Postavlja se pitanje kako sam dobio postdoktorsku stipendiju na temelju magisterija. Zato, jer u to vrijeme nitko u Hrvatskoj nije ispunjavao uvjet za stipendiju, a koji je tražio da kandidat da bude mlađi od 40 godina.
Svi doktori znanosti, bilo ih 5 ili 6 na našem fakultetu, bili su stariji. Profesor Zgaga je u to vrijeme bio najmlađi, ali i on je već imao 43 ili 44 godine. I tako sam postao prvim strojarom iz Hrvatske koji je dobio tu stipendiju. To je rezultiralo najvažnijom prekretnicom u razvoju moje karijere.
Ta je stipendija realizirana u jesen 1970. godine. A magistrirao sam 12. lipnja 1970. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje obranom rada pod naslovom Dopuna kriterija za izbor čelika za dijelove kalupa za preradu termoplastičnih masa injekcijskim prešanjem.
Magistarska promocija 12. lipnja 1970. godine.
Dekan D. Taboršak , prodekan J. Uršić i novi magistar Igor Čatić
(Izvor slike: arhiva I. Čatića)
Proslava magisterija u Vijećnici Fakulteta 12. lipnja 1970. godine.
Ivo Alfirević, Igor Čatić, Elso Kuljanić, Davorin Bazjanac
(Izvor slike: arhiva I. Čatića)
Stipendija je bila na godinu dana. Trebali smo sve jako dobro organizirati da i moja supruga ide sa mnom. Ovaj puta je moja supruga pratila mene. Ona je u to vrijeme radila kao šefica Laboratorija za materijale u ELKI. Odobrili su joj godinu dana neplaćenog dopusta. Ali ona u Aachenu nije samo sjedila, kao neke druge supruge, nego su joj dali da u IKV radi kao laborantica u laboratoriju gdje su ispitivali dugotrajni utjecaj kemijskih tvari na trajnost plastičnih cijevi. Mi smo u Aachenu proveli fantastičnih godinu dana.
Kako sam naučio njemački? Učio sam ga formalno jedan jedini sat. Međutim, u ono vrijeme, kada sam imao tri godine, mi smo imali njemačku guvernantu. I od nje sam naučio govorni njemački. Poslije 1945. do 1955. bilo je nepristojno govoriti njemački, pa sam jako puno toga zaboravio. Kasnije se vidjelo da mi to nedostaje.
Međutim, bilo kako bilo, uz pomoć kolega doktorat o izmjeni topline u kalupima za injekcijsko prešanje plastomera je napisan. Doktorat nije bio gotov u trenutku kada smo se morali vratiti u Zagreb. Trebalo je za obranu odštampati disertaciju i obaviti neke druge predradnje. Stoga sam se poslije vratio u Aachen na dva mjeseca da položim doktorat u zimi 1972. I ta dva mjeseca je platila Zaklada.
Istraživanje izmjene topline u kalupu je posljedica onoga što sam govorio profesoru Mengesu i ranije. Oni su dobili jedan takav projekt i uključio sam se s kolegom Gottfriedom Wübkenom u rad na projektu. Istraživalo se otprilike 9 mjeseci i onda smo ustanovili nešto što ogroman broj ljudi i danas ne zna, da ne postoji temperatura kalupa. Postoji reprezentativna temperatura, temperatura stijenke kalupne šupljine. Imali smo termoelemente postavljene neposredno ispod površine i utvrdili kako je temperaturno polje rasprostranjeno u kalupnoj šupljini. Ako zamislite jedan krug, onda se on širi od mjesta ubrizgavanja, prema svom rubu pri čemu se taljevina hladi. U to vrijeme je poznata jedna jednadžba iz fizike čvrstog stanja koja je omogućila da se proračuna koliki je taj temperaturni skok na površini stijenke kalupne šupljine i mi smo ju primijenili.
I onda se pokazalo nešto što sam ja 2003. tumačio ljudima u SAD, da to što neki materijal bolje ili lošije odvodi toplinu ne mora automatski značiti da će dobiti bolje rezultate. Ako imate nehrđajući čelik kao materijal, imati ćete puno veći skok temperature neposredno po ubrizgavanju pa može i kvaliteta proizvoda biti bolja. I to u usporedbi npr. s berilijevom broncom koja ima bolja toplinska svojstva, ali u tom trenutku taj skok koji je važan za stvaranje početka izrade otpreska nije toliko velik ni djelotvoran. Istovremeno je temperaturno polje u kalupnoj šupljini bolje raspoređeno s berilijevom broncom nego s nehrđajućim čelikom.
Obrana doktorata
Doktorirao sam 8. veljače 1972. na Fakultät für Maschinenwesen der Rheinisch – Westfalische Technische Hochschule, Institut für Kunststoffverarbeitung u Aachenu u, tada, SR Njemačkoj. Službeni naziv disertacije je bio Wärmeaustausch in Spritzgießwerkzeugen für die Plastomerverarbeitung (Izmjena topline u kalupima za injekcijsko prešanje plastomera). Tu treba objasniti neke pojedinosti. Prvo, kod njih, obrana doktorata nije predstavljanje disertacije. To su članovi komisije dobili i oni s tim više nemaju nikakve veze. Kod nas je dugo predsjednik komisije bio mentor, pa je to i kod nas ukinuto. Tamo je predsjednik komisije čovjek iz drugog područja. Obično su se izmjenjivali zavarivači i plastičari, jer su bili u istoj zgradi. Kada je trebalo ispitivati plastičara, uzeli su profesora iz zavarivanja i obrnuto. Vi morate na obrani doktorata najprije održati predavanje koje u pravilu ne smije biti povezano s temom disertacije. Morate izabrati nešto iz tog područja. Izabrao sam primjenu opće teorije sklapanja prof. Aleksandra Đuraševića u alatničarstvu. Održao sam najprije prethodno predavanje za uži krug kolega. U to vrijeme nije bilo power-pointa, već si morao koristiti prozirnice. I pokazalo se da, ako tako kanim pričati, to neće biti dobro. I onda sam to sve prestrukturirao. Predavanje je dobro prošlo. Onda se ide pred komisiju, koju čine ta tri člana, a oni vas mogu pitati bilo što iz područja strojarstva, neovisno o temi disertacije. Ti moraš pokazati znaš li ti uopće strojarstvo.
Gospodin Julio Čatić, 12.6.1971. u vrijeme kada je imao 72. godine, a sin Igor je bio u Aachenu
(Izvor slike: arhiva I. Čatića)
Interesira me kako bi ti danas kod nas izgledali takvi ispiti.
U tom trenutku bio sam najmlađi doktor znanosti na području strojarstva u Hrvatskoj.
O drugom boravku Igora Čatića u Aachenu i doktoratu profesor Georg Menges, u tekstu Sjećanja na mog prijatelja prof. Igora Čatića u knjizi Drugi o Igoru Čatiću, je napisao:
»Ostvarivanje njegove želje za usavršavanjem omogućila mu je tromjesečna stipendija Deutscher Akademische Austauschdienst (DAAD) koju je ostvario u proljeće 1968. Uklopio su u rad Odjela za injekcijsko prešanje, gdje je radio s asistentom W. Jürgensom, s kojim je zajednički istraživao zakonitosti injekcijskog izvlačenja. Bili smo zadovoljni njegovim radom, znanjem (npr. planiranjem pokusa i analiza) i posebno idejama pa je dogovoreno da dođe još jednom kako bi doktorirao. Naime, onda u tadašnjoj Jugoslaviji nije bilo osobe koja bi mu bila mentorom na tom relativno novom istraživačkom području i u svijetu.
Ponovno je došao na drugi studijski boravak u Aachen u IKV u jesen 1970. Ovaj puta kao stipendista Zaklade Alexander von Humbolt. Taj mu je boravak pružio priliku da zaokruži svoja istraživanja na području termodinamike i okruni ih disertacijom na RWTH-Aachen. Njegovu disertacija s temom 'Izmjena topline u kalupima za injekcijsko prešanje plastomera', Fakultet strojarstva RTWH-Aachen prihvatio je s ocjenom izvrstan. Bilo je to početkom 1972.
Tema njegove disertacije od trajne je važnosti za injekcijsko prešanje plastomera.
Treba pridodati dvije pojedinosti. Tek sam kasnije saznao da je on bio prvi dipl.ing. strojarstva iz Hrvatske koji je dobio tu stipendiju i to kao mr.sc., jer se u pravilu ta stipendija dodjeljuje za postdoktorske boravke. I postao je u tom trenutku najmlađi doktor s područja strojarstva u Hrvatskoj. Drugo, s njim je došla njegova supruga, dipl. ing. Ranka Čatić koja nam je vrijedno pomagala u Institutu na području proučavanja dugotrajnog utjecaja medija na svojstva plastičnih cijevi. Tema njegove disertacije je od trajne važnosti za injekcijsko prešanje plastomera. Naime, toplinska bilanca kalupa i ostalih dijelova sustava za injekcijsko prešanje odlučujuće utječe na kvalitetu i ekonomičnost proizvodnje otpresaka, budući da o termodinamičkim uvjetima ovise oblik otpresaka (npr. izvitoperenja) i tolerancije. Zakonitosti koje je utvrdio u svojoj disertaciji postala su zbog toga jedan od bitnih temelja današnjeg stanja tehnike i osnova mnogih kasnijih radova u IKV i drugdje. Treba navesti da je pri izradi disertacije vrlo uspješno surađivao s drugim doktorandom sa sličnom temom dr. sc. G. Wübkenom, a da mu je veliku pomoć pri pisanju disertacije pružio dr. sc. H. Adamzik.
Po uspješnoj obrani disertacije vratio se na Fakultet strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, gdje nakon kraćeg vremena izabran za docenta na novo stvorenoj Katedri za preradu polimera. Njegovo imenovanje je bilo povezano sa zadaćom da uredi ovo nastavno područje na tom Fakultetu, a i šire na području Hrvatske. To mu je uspjelo ostvariti u vrlo kratkom vremenu. Njegovo imenovanje kao nastavnika za ovo novo nastavno područje učinilo ga je jednim od najpoznatijih znanstvenika ne samo u Hrvatskoj nego i na području bivše države. U međuvremenu je postao poznatim imenom u mnogim razvijenim zemljama.
Zaključujući ovaj počasnički tekst čini mi se posebno važnim spomenuti njegovu suprugu Ranku koju smo imali priliku dobro upoznati tijekom njezina rada u IKV. Ona ga je djelotvorno podržavala i nadalje podržava na svaki način u znanstvenim, a prije svega u publicističkim radovima.
Bez nje ovakav životni uspjeh vjerojatno ne bi bio moguć.«
Gospođa Ranka Čatić u laboratoriju ELKE, 20.10 1981.
(Izvor slike: arhiva I. Čatića)
Troje ELKAŠA (s lijeva): Krešimir Šintić, Ranka Čatić, Branimir Kanovnik, svibanj 1988.
(Izvor slike: arhiva I. Čatića)
Disertacija u stručnim časopisima
Iz tog istraživanja nastalo je nekoliko radova koji su objavljeni u vodećim njemačkim pa tada i svjetskim časopisima Kunststoffe i Plastverarbeiter. Ti radovi idu s potpisom mentora i ljudi koji su na tome radili. To su radovi s tri autora. Zahvaljujući profesoru Đuraševiću u radovima su opisane teme koje u to vrijeme nikome nisu padale na pamet. A to je pitanje pouzdanosti sustava za injekcijsko prešanje, kako se sustav ponaša, koja je vjerojatnost da će dobro raditi. I što se događa s temperaturnim poljem, ako dođe do zastoja, jer se tada temperaturno polje mora neko vrijeme vraćati u početno stanje. Neke od tih stvari su bile odvojeno napisane. Dok sam bio u Njemačkoj objavio sam prvi članak u časopisu Kunststoffe zajedno s kolegom Gottfriedom Wübkenom s kojim sam radio na doktoratu. Bilo je to o pouzdanosti sustava za injekcijsko prešanje 1971. A objavili smo još jedanput kasnije prošireni članak o toj temi o s motrišta grupe koja se bavi problemima vođenja pogona itd. Ali je ideja došla izvorno iz jednog članka profesora Đuraševića.
I tada su počeli stizati pozivi, išao sam o tome govoriti npr. u DDR.
Zahvaljujući primjeni teorije pouzdanosti na temperaturno polje u kalupu došao sam u priliku objaviti prvi rad na najvećem svjetskom savjetovanju plastičara ANTEC (Annual Technical Conference) koju organizira Society of Plastics Engineers (SPE) u SAD. Upoznao sam se s nekim ljudima iz SPE-a na Sajmu plastike 1975. u Düsseldorfu. I 1976. otišao sam i održao predavanje o vođenju procesa injekcijskog prešanja. Tako je počela suradnja sa SAD.
Ključne godine - povratak u Zagreb, reizbor za asistenta i izbor za docenta
Kada sam se vratio iz Njemačke, bilo je vrijeme mog reizbora za asistenta 1972. Moj tadašnji šef bio je mišljenja da treba ubrzati moj odlazak iz Zavoda, jer samo smetam. I predložio je da se mene ne izabere ponovno za asistenta. Profesor Malešević je vrlo čvrsto stao iza mene i na Fakultetskog vijeću bio rezultat 80 za mene i 3 glasa protiv. Jedan glas protiv je bio jako težak. To je bio glas jednog od najuglednijih profesora, nitko više poslije njega nije imao takav ugled na Strojarstvu. Kada sam otišao k njemu da mi objasni razlog, on je rekao da ima tu stvari koje moramo raščistiti. I neke mi je stvari rekao i to je bilo jedini put da sam dobio jezikove juhe na Fakultetu, ali iza toga imao sam njega iza svojih leđa. On je bio strog i konstruktivan. To je bilo dobronamjerno špotanje.
Kada sam se vratio 1971. iz Njemačke, počelo se slagati nešto što se zvalo poslijediplomski Sveučilišni studij makromolekularne znanosti. Tu su bili zastupljeni ljudi s današnjeg Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, Instituta Ruđer Bošković i nekih drugih ustanova. Oni su čuli da imam doktorat, da bih mogao predavati i izabran sam za nastavnika 1972. i počeo predavati.
Ljudi koji su to zamislili su bili veliki vizionari. Pod riječju polimeri razumijevali su one osnovne, bjelančevine, polisaharide i nukleinske kiseline (stare oko 4 milijarde godina), do plastike i gume, relativno novih materijala. Prirodni gumeni proizvodi stari su oko 3.600 a bioplastični oko 600 godina. Prva sintetska plastika, fenol-formaldehid izumljena je tek 1907. Moram priznati da meni to dugo nije bilo jasno, zašto i kako, ali su ispravno obuhvatili organske polimere. Uz pomoć kolege, stručnjaka iz prakse, dr. sc. Vladimira Kovača, uspio sa sastaviti program za modul Prerada polimera. I dobio sam nekoliko predmeta da predajem na tom poslijediplomskom sveučilišnom studiju.
Imali smo studente iz cijele Jugoslavije. Osim iz Hrvatske kod mene su magistrirali neki stručnjaci iz Lučana u Srbiji gdje je bila velika tvornica celulozne plastike, jedan je bio iz Vojvodine, itd. Od 23 obranjena magistarska rada, svega tri ili četiri bila su teorijski radovi. Sve ostalo bilo je rješavanje problema u tvornicama.
Te iste 1972. tadašnji Tehnološki fakultet (sada je to Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije[6]), angažirao me kao honorarnog docenta da predajem na njihovom studiju u Sisku. Sisak je u ono vrijeme imao u industriji i pravljenje plastičnih dijelova a u Institutu radnu skupinu za plastiku. Iz instituta su 2 ili 3 osobe magistrirale na sveučilišnom postdiplomskom studiju.
Predavanja iz plastike
Tako sam počeo koketirati s predavanjima iz plastike, najprije na postdiplomskom studiju i na studiju 1. stupnja u Sisku. I počeo sam se pripremati za prelazak u Zavod za tehnologiju, na mjesto docenta za proizvodnju plastičnih i gumenih dijelova.
Mi smo zahvaljujući profesoru Maleševiću i profesoru Zgagi već 1967. godine imali Zavod za materijale. U okviru tog zavoda Katedru za lijevanje smo imali 1967. godine, a u Velikoj Britaniji je takva katedra osnovana tek 1992.
Treba kazati da je to posljedica činjenice da smo mi već 1936[7]. imali plastiku u predavanjima na Strojarskom odjelu tadašnjeg Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zahvaljujući profesoru Josipu Hribaru[8]. Bilo je to samo 4 sata, ali smo imali. To je bilo pravljenje dijelova iz fenol-formaldehida, popularnog bakelita. Godine 1948. imali smo predmet Nemetali (drvo i plastika), a Nemetali su trajno bili u nastavnom planu već 1959.
FSB je reformirao nastavni plan i program studija 1971. Među ostalim uveden je smjer Nemetali: plastika i guma.
Na Strojarskom fakultetu (Fakultät für Maschinenwesen) u Aachenu uveden je smjer Prerada plastike i gume, 1968., a 1970. na sveučilištu u Leobenu (Montanuniversität Leoben), u Austriji. Tako da je FSB imao 1971. takav smjer u nastavnom planu kao treći u Europi.
Za mene je bilo predviđeno mjesto nastavnika za Preradu polimera. Bilo je oko toga nekih problema. Budući da sam jedini imao doktorat iz tog područja, onda je to prošlo. Poslije nikada nije bilo nekih problema oko napredovanja.
Počelo se uvoditi više predmeta. Godine 1974. upisala se prva klasa studenata. I tako sam 1974. počeo predavati studentima usmjerenja Nemetali navedeno područje. Iz industrije bio je angažiran Drago Maler, dipl. inženjer iz Elektro-kontakta. On je započeo raditi u toj tvornici u vrijeme kada je tamo bio šef alatnice moj otac, pa sam ga od tada poznavao. Neko vrijeme bio je glavni direktor tog poduzeća. On je predavao duromere, s jako puno praktičnih primjera, recepata, itd. Imali smo i naše nastavnike iz drva, jer je profesor Hribar 1943. na našem fakultetu doktorirao na području obrade drva. Nažalost, u jednom trenutku FSB je izbacio drvo, također organski polimer s našeg fakulteta. Smatrao sam i danas smatram da je to bila velika pogreška. FSB je uveo područje plastike i gume ne samo prvi, nego to je za mnoge strojarske fakultete i danas rijetkost. Međutim strojari, brodari, zrakoplovci pa i mnogi drugi nikako se ne mogu riješiti uvjerenja da su strojarski materijali samo metali i da se mi moramo baviti samo s preradom i obradom metala. Plastika se i na FSB-u samo nekako tolerira.
Međutim zakonitosti obrade drva ili plastike su iste kao i kod metala, prednji kut je prednji kut, a stražnji kut je stražnji kut. Ima li svrdlo na vršku ovakav ili onakav kut, to je svejedno.
Novi, neprihvaćeni koncept studija
Nikako se ne provodi u život misao da je u suvremenoj nastavi sve, osim maksimalnog poopćavanja na materijale i proizvodnju materijalnih tvorevina, gubljenje vremena. Tvrdim da, ako se studentima na modelu obrade razdvajanjem čestica metala protumače osnovne zakonitosti, onda za specifičnosti te skupine razdvajanja plastičnih i gumenih dijelova treba možda jedan nastavni sat. Treba ukazati na odvođenje topline iz obratka, jer plastika sporije odvodi toplinu nego metali i još poneku specifičnost. No, u načelu je to sve isto. Lijevanje treba tumačiti u okviru prerade metala, jer je to puno proširenije. Ali tlačno lijevanje metala (die casting ) treba učiti u okviru injekcijskog prešanja polimera, jer su to u osnovi isti postupci. S kolegom Zdravkom Žagarom pred nekoliko godina objavio sam članak u kojem je navedeno 7 postupaka tlačnog lijevanja metala. Međutim u literaturi 4 postupka nazivaju se injekcijsko prešanje, a samo tri su zadržala tlačno lijevanje.
Primjerice, nekada se govori o tlačnom lijevanju metala, danas se mora se govoriti o tlačnom lijevanju metalnih taljevina, jer postoje i neki drugi oblici tvari tzv. tiksotropni materijali. Znači, u općem dijelu studija to sve treba poučavati kao proizvodnju materijalnih tvorevina, a područja podijeliti po pretežnosti.
Kontinuirani postupak prerade, ekstrudiranje s pomoću pužnog vijka je najproširenije u proizvodnji plastičnih i gumenih dijelova, ali i u prehrambenoj industriji (npr. miješenje mesa u stroju za mljevenje). Postoji nešto slično kod metala, ali tu se radi o cikličkom postupku. To je istiskivanje, jer se s klipom istiskuje.
Nažalost, takav način razmišljanja još nije ušao u nastavne programe, jer ljudi se ne žele odmaknuti od svojih šablona. Može im se pričati koliko se hoće, nema koristi. Pleti kotac kao otac, stara je misao. Pričaj kako je pričao tvoj prethodnik i ponešto pridodaj.
Društvo plastičara
Moramo se vratiti u 1964. godinu. Iz toga mnogo proizlazi. Kada sam radio u Parizu, vidio sam da u Americi postoji Society of Plastics Engineers. Nisam znao što se krije pod nazivom Institute of Plastics u Velikoj Britaniji. Poslije sam otkrio da to nije institut već naziv njihovog društva. Kada sam se vratio u Hrvatsku 1965., počeo sam raditi o tome da okupimo plastičare. I zahvaljujući gospodinu Vladimiru Kurelcu iz Tvornice računskih strojeva, a koji je bio aktivan u tadašnjem Savezu strojarskih inženjera i tehničara, uspio sam izboriti da nam je u siječnju ili veljači 1966. odobreno u okviru tog Saveza osnivanje Stručne komisije inženjera i tehničara plastičara. Mi smo to osnovali u svibnju 1966., a Statut Komisije prihvaćen je u jesen 1966. Na čelu Komisije bio je čovjek iz prakse, dipl. ing. Željko Žganec koji je u to vrijeme radio u Institutu za alatne strojeve. A taj Institut je bio smješten u prostorijama našeg Fakulteta u Sjevernoj zgradi koja je pripadala Visokoj tehničkoj školi. Tog instituta jasno već odavno nema.
Prva zamišljena akcija Komisije bio je seminar: Konstrukcija i proizvodnja kalupa za preradu plastičnih masa.
Sada se treba ponovno vratiti u prošlost. U doba kada sam još konstruirao kalupe, sve su bile dizne, šrafi, itd. Tada sam 1962. u časopisu Kemija u industriji napisao da trebamo stvoriti vlastito nazivlje. Bio je veliki otpor, jer su si kemičari u to vrijeme prisvajali, pa i danas tako misle, da je prerada plastike njihovo područje. Ne znam zašto. Taj problem je primjerice Njemačka riješila na preporuku Verein Deutscher Ingenieure, glasovitog VDI-a, još šezdesetih godina. Odatle npr. i IKV na Strojarskom fakultetu u Aachenu. Pripremio sam tada oko 320 naziva, pola ih je danas zaboravljeno, ali ih je pola ostalo. I jedan od važnih zadataka koji se nametnuo u pripremama za seminar je bilo da moramo koristiti hrvatsku terminologiju i da nećemo ići sa šrafima i diznama. Osmislili smo seminar, bilo je potegni, pocukni. Neki su rekli da ćemo sve uništiti prije nego se konstituiramo. Međutim, uspjeli smo načiniti seminar s 11 predavača. Od njih sam tada jedino ja bio trajno zaposlen na fakultetu. Bio je tu i profesor Mladen Novosel koji je u to vrijeme bio visoko pozicioniran u Prvomajskoj, ali se već spremao preći k nama na Fakultet. A sve ostalo su bili stručnjaci iz prakse. Polaznici su bili ljudi iz cijele Jugoslavije. Danas je potpuno nemogući naći takav omjer sa stručnjacima iz prakse.
Polaznici su bili iz Končara, OKI-ja, Rudi Čajevca, TOZ-a , i mnogih drugih poduzeća. Zahvaljujući obećanju dr. Emila Ludvigera dobili smo pokroviteljstvo Obrtničke komore Zagreb. (On je kasnije bio i ministar savezne vlade za industriju.) Bio je „kožar“, upoznao sam ga, kada sam radio na svojem prvom projektu, osnivanju tvornice umjetne PVC-kože, poznatije kao skaj. Seminar smo održali u prostorijama Obrtničke komore, u Ilici 49, u dvorani na 1. katu. Pronašao sam sponzore, kao što su Ghetaldus, koji je tada imao jaku preradu, radili su plastične okvire. Plastični okviri jedan su od najstarijih plastičnih proizvoda koji se rade injekcijskim prešanjem. Uspjeli smo dobiti dovoljan broj očala, pa su polaznici na poklon dobili sunčane očale. Bilo je još takvih darova. Uspjeh seminara je bio fenomenalan, polaznika je bilo 150. Sve smo načinili u organizaciji Instituta za alatne strojeve, jer je kolega Žganec tamo radio, pa smo svi nešto zaradili, dobili smo poštene honorare.
Nikada neću zaboraviti kako smo mi svi predavači složno raspremili dvoranu po završetku seminara. A kasnije smo se svi skupa našli na zajedničkoj večeri, sredili dojmove i izmijenili iskustva.
Tijekom priprema za taj događaj upoznali smo među ostalima i direktora prerade OKI-ja, dipl. ing. Prvislava Lederera.[9] On je bio prva osoba iz gospodarstva koja je prepoznala važnost te akcije i odlučila je maksimalno kadrovski i financijski poduprijeti. Bez njegove snažne podrške ne bismo ništa načinili.
Najvažnije što je ostalo je Zbornik radova. Dio smo radova objavili u časopisu Strojarstvo, a dio u Tehnika-Mašinstvo u Beogradu. Tu sam prvi put bio glavni i odgovorni urednik zbornika. Sve tekstove sam po svom najboljem znanju i umijeću terminološki ujednačio. Tu je stvoreno jako puno novih naziva.
Procijenili smo da bismo taj seminar mogli ponoviti godinu dana kasnije. Ponovili smo ga 1970. i još uvijek je bilo 80 sudionika. Sasvim solidna brojka.
To je dovelo do potrebe osnivanja posebnog društva, Društva plastičara Hrvatske koje je osnovano 22. rujna 1970. U to vrijeme na FSB-u bio je dekan prof. Aleksandar Đurašević. Odobrio je osnivanje Društva na FSB-u i da sjedište bude na tom Fakultetu. Aktivno je Društvo započelo djelovati 1972. Dogovoreno je obzirom na želju da to bude Društvo koje će u tom trenutku djelovati na području cijele bivše države, da radni naslov bude Društvo plastičara.
Za prvog predsjednika izabran je dipl. ing. Prvislav Lederer. On je znao da će osnivanje Društva biti velika korist za promicanje OKI-ja, kako prerade, tako i onog baznog dijela.
Kada je početkom 1974. napuštao tu dužnost, osigurao je dostojnog nasljednika, glavnog direktora OKI-ja, gospodina Zdravka Sakača. I kasnije je surađivao i pomagao akcije Društva.
No, 1. listopada 1970. nastupio sam na Humboldtovu stipendiju u Aachenu i u Društvu nije se događalo ništa. Kada sam se vratio, počeo sam se povezivati sa Zagrebačkim velesajmom koji je u to vrijeme imao vrlo uspješnu bienalnu izložbu Plastex. I mi smo uspjeli 1973. na ZV organizirati Savjetovanje o plastici. Dvije godine prije Nijemaca imali smo Društvo plastičara. Oni su ga osnovali tek 1972. Do tada su imali Sekciju plastičara u okviru VDI-a , ali su se kao društvo konstituirali iza nas.
Sve je to međusobno povezano u cjelinu, uz moju prisutnost svuda.
Društvo nije imalo problema s financiranjem, jer ga je financirala industrija. Vrlo dobro smo radili, imali smo i po šest skupova godišnje. Drugi skup 1975. godine trajao je 4 dana i imao je oko 800 sudionika. Samo tvrtka Bayer je poslala 7 svojih predavača. (Ta tvrtka je tada bila plastičarski vrlo jaka, a sada je taj dio potpuno odbacila.)
Tako veliki broj savjetovanja je omogućio nastupe mladih ljudi na skupovima. Najveći uspjeh je bio na 6. jugoslovenskom simpozijumu o hemiji i tehnologiji makromolekula koji je održan u Novom Sadu 1979, gdje naša katedra došla s 15 mladih ljudi. Svaki je imao predavanje. Zanimljivo je, jednog smo vojnika dovukli sa slovenske granice, a drugog iz Zadra. To je bio najmasovniji posjet studenta Usmjerenja jednom skupu.
Sa simpozija u Novom Sadu 1979.
(Izvor slike: arhiva I. Čatića)
Mi smo 1974. održali prvi tečaj o temperiranju kalupa za injekcijsko prešanje plastomera u svijetu i pokazali vlastiti uređaj za određivanje optimalnog temperaturnog polja u kalupu. Razvio ga je sa suradnicima pod nazivom Analogni simulator Grič, mr.sc. Josip Grilec s FSB-a. Tečaj je nekoliko puta ponovljen. Održan je nekoliko puta i za potrebe prerađivača u Sloveniji u okviru njihovog Centra za orodjarstvo, TECOS u Celju.
Studenti su počeli ići na savjetovanja s referatima u inozemstvo. Nikada neću zaboraviti da je jedan magistarski rad koji je uključivao i nekoliko diplomskih radova bio predstavljen na skupu u New Yorku. Sudionici skupa nisu htjeli vjerovati da je to učinjeno u pogonu,
Najmanje 4 ili 5 studenata usmjerenja prerade polimera je bilo zaposleno na određeno u Društvu i na taj način su čekali radno mjesto na faksu ili u industriji. To su osim Mladena Šercera, bili Nenad Cvjetičanin koji je završio u KONČARU, Dražen Matijeka koji je je otišao u ELKU, Pero Raos koji je došao na FSB i Jurica Zorić. Svi su oni bili u Društvu i učili što znači organizacija nekog skupa.
Treba naglasiti još jednu konferenciju. Godine 1978. godine organizirali smo Konferenciju o degradaciji i stabilizaciji polimera u Dubrovniku. To je bila najuspješnija konferencija s međunarodnim sudjelovanjem. S tog savjetovanja je u jednom uglednom časopisu Science of Polymers and Engineering završilo oko petnaestak referata, cijeli tematski broj. Tu smo imali jedan događaj koji je u ono vrijeme bio nezabilježiv. Imali smo kao sudionike 25 suradnika iz jednog instituta Sovjetske akademije znanosti i umjetnosti, na čelu s akademikom Nikolajem Emanuelom. Došli su u konferenciju u Dubrovnik, to je izazvalo opću e zaprepaštenje, svi su se čudili da se tako nešto moglo organizirati.
Mi smo u Društvu polagali i veliku pozornost na umjetnost pa smo 1975. raspisali natječaj za umjetnička djela načinjena od plastike. I konferencija u Dubrovniku je bila popraćena izložbom jednog zagrebačkog umjetnika, Josipa Demirovića-DEVJA (1939--1999.)
Godine 1980. je Društvo za plastiku i gumu organiziralo prvu Međunarodnu konferenciju o izobrazbi prerađivača polimera (MKIPP), s međunarodnim odborom ljudi koji su sudjelovali u stvaranju te Konferencije. Najveća pomoć je došla iz Velike Britanije. Predsjednik Programskog odbora bio je predstavnik britanskog društva Institute of Plastics and Rubber, dr. sc. A.A.L. Challis tada direktor Polymer Engineering Directorate.
MKIPP, Konferencija u Hotelu Intercontinental, 1.10.1980. U sredini A. A. L. Challis
(Izvor slike: arhiva I. Čatića)
Zajednička večera, MKIPP, Konferencija u hotelu Intercontinental, 1.10.1980.
Zoran Petrović, Stipe Šuvar (pokrovitelj), Valeriu Jinescu, Igor Čatić
(Izvor slike: arhiva I. Čatića)
Na toj Konferenciji sam rekao[10]:
»Mnogima teško shvatljiv napredak čovječanstva na brojnim područjima stvorio je obrazovanju gotovo nepremostive poteškoće.
Znanja postaju sve usmjerenija i raznovrsnija, broj novih područja koja valja obuhvatiti obrazovanjem stalno raste. Istodobno je svaki stručnjak i društveno biće i ne može se odvojiti od sredine u kojoj djeluje. To zahtijeva od njega da osim stručnim znanjima vlada i osnovama društvenih odnosa. Pojava masovnih medija izuzetno je ubrzala izmjenu obavijesti i spoznaja. Kultura je postala dostupnijom.
Kako sve te zahtjeve uklopiti u obrazovanje, kad je već prije pred dvije i pol tisuće godina u staroj Grčkoj rečeno: „Znanja postaju sve veća, a mozak učenika ostaje jednako velik“.
Bez obzira na znanje i zanimanje, suvremeni čovjek mora biti svestrano obrazovana ličnost.
….Po jednom obilježju će ova Konferencija ostati zabilježena, po svojoj dalekosežnosti. Raspravljalo se o ljudima iz industrije za preradu plastičnih masa i gume, o onima koji će u naponu snage biti krajem ovog stoljeća uz pretpostavku da se uskoro počnu obrazovati za to područje. Ali oni će po sadašnjim uvjetima o duljini radnog staža raditi još i prva dva desetljeća 21. stoljeća. Kako ih za to pripremiti s današnjim znanjem i sposobnošću predviđanja?«
Prof. Igor Čatić govori na Konferenciji
(Izvor slike: časopis Polimeri 1(2)50-52(1980))
Konferencija MKIPP imala je jedan nastavak. Bio sam dopisni član Programskog odbora Polycon 84: Education and Training, koju je 1984. organizirao The Plastics and Rubber Institute u Leuwenhorst iz Nizozemske.
Zadnji veliki skup DPG-a bio je 1989., o PVC-u, s preko 300 sudionika, neki su došli iz Kolumbije, Venezuele i Indonezije,
Za prikaz izložbe plastike i gume 1990. u Düsseldorfu, tvrtka Bayer je zakupila praktički cijeli broj časopisa Polimeri i financirala prevođenje svih radova.
Godine 1985. Društvo je imalo 1.250 članova i 108 poduzeća iz cijele države kao podupirajuće članove.
Sada je to sve praktički nestalo.
Primanje u povodu Međunarodne konferencije o izobrazbi polimerijskih prerađivača, 1. listopada 1980. S lijeva: Harold Pilz (Muoviydistys RY, Finska) uručuje Ranki Čatić prigodni poklon, Nick Schott (University of Lowell, SAD), ostali nepoznati.
(Izvor slike: Arhiva I. Čatića)
Časopis Polimeri – ostali časopisi
Sada su se počele stvari slagati. Imaš usmjerenje, imaš društvo koje ima članstvo, imaš vezu s industrijom, počeli smo raditi terminologiju i počelo se razmišljati o časopisu. Međutim Zavod za produktivnost nas je pretekao, pa je 1973. izdao 2 ili 3 broja časopisa Plastika. U to vrijeme mi nismo imali potencijal za pokretanje časopisa. Potencijal je došao iz postdiplomskog studija Makromolekularnih znanosti u liku dr. sc. Krešimira Adamića. On je u to vrijeme bio zaposlen na Institutu Ruđer Bošković. Započeli smo pripremati izdavanje časopisa. Krajem 1970-tih godina bili smo dovoljno bogati da smo mogli ući u projekt i 1.listopada 1980. počeli smo izdavati časopis Polimeri. Imali smo nakladu ponekad i 2.500 primjeraka, izdavali smo 7 ili 8 brojeva godišnje. U 1980-tim godinama mogli smo izdavati posebne brojeve vezane uz neka poduzeća. Društvo je tih godina počelo objavljivati i knjige.
Lijevo: Kopije članaka poklonjene Knjižnici FSB-a, desno: Knjige i skripta
(Izvor slike: arhiva I.Čatića)
Zbornici radova i seminarski materijali u izdanju DPG-a
(Izvor slika: arhiva I. Čatića)
Od osnivanja časopisa 1980. do 1982. bio sam predstavnik izdavača, nakon toga do prestanka izlaženja 2015. urednik za inozemstvo i član Uredništva.
Surađivao sam urednički i s nekim drugim časopisima. Bio sam i član Uredništva, član Redakcijskog odbora i urednik rubrike Kalupi časopisa ITS od 1977. do 1981. Od 1981. do 1993. bio sam član Editorial Board časopisa Plastics, Rubber and Composites & Processing and Applications, Velika Britanija. Od 2008. član sam Međunarodnog uredništva časopisa Materiale Plastice, Rumunjska.
Časopis Polimeri je 2015. prestao izlaziti. Izgleda da časopisi na malim jezicima nemaju budućnost, ali to je jedna posebna tema.
Objavljeno u Hrvatskoj nema vrijednost
Veliki udarac znanosti i struci zadao je stav da sve što je objavljeno u Hrvatsko ne vrijedi ništa. Tome je pridonio osobito akademik Vlatko Silobrčić, jer je on već 1991. htio likvidirati sve stručne časopise na hrvatskom jeziku. Još je 1982. godine na jednoj sjednici o financiranju časopisa u Jugoslaviji rekao da časopis Polimeri nije dovoljno znanstveni časopis. I nije bio, jer je osnovan kao znanstveno-stručni časopis. Ali je zato časopis Polimeri već od 1981. bio u najstarijoj bazi podataka u svijetu, Polymer Database Library. U toj bazi podataka ima 530 naslova radova iz Polimera. To baš i nije mala brojka. Osobno imam u toj bazi podataka preko 130 radova.
S vremenom se počeo gubiti entuzijazam kod ljudi. Osobno sam se htio povući iz Društva 90-tih godina. Međutim, treba naći entuzijastički raspoloženog čovjeka koji to hoće vući i koji mnogo poslova želi i odraditi.
Prva klasa studenata
Godine 1974. počeo sam s nastavom na usmjerenju Nemetali. Bio sam izabran za docenta na FSB-u, a bio sam već docent na Fakultetu za kemijsko inženjerstvo i tehnologiju. Desetak polaznika je upisalo taj smjer.
Jedan koji se upisao bio je Nenad Cvjetičanin, poslije ugledan končarevac. Njegovi su ga roditelji htjeli nagovoriti da upiše konkretnije usmjerenje, on se nije dao i upisao je prvu klasu i kada je završio otišao je u KONČAR. Iz KONČARA je magistrirao. Krajem osamdesetih otišao je u Njemačku gdje je doktorirao na IKV kod prof. W. Michaelija. I to iz prakse. Vrlo je uspješan pa mu je odlazak u mirovinu odgođen za dvije godine.
U prvoj klasi je bio i Mladen Šercer, koji je poslije postao moj nasljednik na Katedri za preradu polimera.
Moji studenti su se pokazali da znaju što je to Društvo, časopisi i dobili su dodatno obrazovanje. Posebnost mojih predavanja je bilo da sam ih svaki tjedan na početku predavanja 15 minuta u pisanom obliku propitao što su zapamtili s prošlog predavanja. To je bila osnova za ocjenu.
Ocjene su se stvarale na osnovi normalne razdiobe, mogao si dobiti i više od 100 % bodova, ako si pametno odgovoril. To sam postavio u prvoj generaciji, a nastavljeno je i dalje. Jedan je na kraju imal 106 %.
Gospođa, mr.sc. Maja Rujnić-Sokele, asistentica profesora Čatića na Fakultetu je u knjizi Drugi o Igoru napisala:
»Izbor usmjerenja (na Strojarstvu) uvijek je težak …no meni je bilo jasno već na drugoj godini nakon prvog predavanja profesora Čatića da ću upisati upravo njegovo usmjerenje. Osim što me privuklo samo područje plastike i gume, materijala koji su mi se činili ženstveniji od metala, poseban mamac bio je i sam prof. Čatić. Na svojim predavanjima često je suhoparnu tematiku znao učiniti vrlo zanimljivom, s mnoštvo filmova (tada na video-kazetama), a često i teme koje i nisu bile povezane s područjem polimera. Ono što me posebno privuklo je Profino inzistiranje na terminologiji, tj. na razlikovanju pojmova. Tu potrebu za njegovanjem vlastitog jezika usadio je budućim naraštajima, a posebno svojim suradnicima na Katedri za preradu polimera koji tu navadu njeguju i dalje, u pisanju radova, članaka, a posebno pri ispravljanju studentskih seminarskih i diplomskih radova.
Na Katedri za preradu polimera zaposlila sam se nakon diplomiranja zahvaljujući Profi (taman je bilo upražnjeno mjesto asistenta). O Profi kao šefu mogu reći sve najbolje – nas asistente podupirao je u svakom pogledu, slao nas je na savjetovanja u zemlji i inozemstvu. Mislim da nema djelatnika Katedre koji nije bar jednom bio u SAD na savjetovanju ANTEC. Ja sam bila dva put – u New Yorku i Chicagu (taj put je bio i Profa). Iz Chicaga pamtim koncert Kurta Ellinga u jazz klubu Green Mill na koji smo Profa i ja putovali vlakom, a odslušala sam ga uz šank i pivo Guiness. Nisam sigurna tko je od nas bolje prošao – Profa je našao mjesto za stolom bliže Kurtu, a no ja sam bila bliže pivu.
Svatko tko je ikada slušao barem jedno Profino predavanje može reći da mu je ono ostalo u sjećanju, ako ne zbog njegova sadržaja, onda zbog osebujnog načina prezentacije.«
U Sjevernoj Americi
Godine 1976. otišao sam prvi puta u SAD na Konferenciju plastičara u Atlantic Cityju i održao predavanje. Držao sam predavanja s temom iz mog doktorata i u kompanijama Union Carbide i Dow Chemical. Union Carbide je bila velika kemijska, pa i plastičarska industrija, ali je kasnije zbog onog skandala u Bhopalu u Indiji propala i prestala raditi. Dow Chemical se sada spojio s DuPontom.
Mi smo tijekom niza godina do 2006. slali suradnike na te godišnje konferencije. Imali smo u tom razdoblju 48 referata i bili smo po broju referata na tim konferencijama do devedesetih drugi u svijetu, odmah poslije IKV instituta iz Aachena. U to vrijeme su konferencije privlačile nezamislivi broj ljudi, s posjetom sajmu znalo je biti i po 7.000. To je bilo vrijeme u kojem su stručnjaci drugim stručnjacima držali predavanja. Ljudi iz proizvodnje su drugima govorilo o tome kako se materijali prerađuju
Tom prilikom je 1976. dogovorena suradnja našeg društva s američkim Society of Plastics Engineers. Treba kazati da smo se 1974. na sajmu u Parizu sastali s njihovim rukovodstvom i dobili poziv da postanemo njihova podružnica. Međutim, u ono vrijeme smo bili jako ponosna i svjesna zemlja i najodlučnije smo odbili da budemo podružnica imperijalista. Rekli smo: »Mi imamo svoje društvo i možemo surađivati«.
Osim što smo dogovorili suradnju s američkim društvom, počela se stvarati Asocijacija društava plastičara. Međutim, zbog parcijalnih interesa, pogotovo njemačkih plastičara, do tog ujedinjenja nije došlo. Došlo je do sklapanja ugovora o suradnji 1977., gdje su potpisnici bili, uz nas, britansko društvo, Institute of Plastics and Rubber, američko društvo, njemačko i finsko. To je nama, u ono vrijeme donosilo velike koristi, jer smo bili oslobođeni od kotizacija, a dobivali smo i materijale. Izračunao sam da je Društvo na kotizacijama i knjigama koje smo dobili uštedjelo u današnjoj vrijednosti od 150.000 do 200.000 eura.
Kada sam išao 1979. na savjetovanje u New Orleans, organizirali smo malu ekskurziju pa su s nama išli i stručnjaci iz drugih gradova. Prvi put je išao i moj nasljednik, prof. dr. sc. Mladen Šercer koji je je u to vrijeme bio izvršni tajnik u Društvu. Dobio je na netom održanom skupu u organizaciji DPG-a honorar u takvom iznosu da si je platio cijeli put u Ameriku. Te posjete Americi bile su najmanje tjedan dana, a dva puta i 15 dana. Stvorena je jedna izvrsna suradnja. Imali smo priliku razgovarati o najnovijim dostignućima. Godine 1980. u New Yorku je bio i dr. Nenad Cvjetičanin. On je u ime skupine autora pričao o svom diplomskom radu u Zagrebplastu koji je proizvodio plastične vrećice. Na naše najveće iznenađenje ljudi su rekli da je nemoguće da je taj rad načinjen u pogonu. Nisu htjeli vjerovati, jer su mislili da je to morali biti napravljeno u laboratoriju.
Osobno sam išao na Konferenciju u SAD u pravilu svake 3 godine, pa sam bio u San Franciscu, to je možda najljepši grad koji sam vidio, u Chicagu, New Yorku, Bostonu, New Orleansu i Minneapolisu. A najbolje pohane piliće od FKC-a jeo sam u New Orleansu 1979. pa sam si to zapamtio. Na tim savjetovanjima sam dva puta dobio na tomboli golf-palice. Prvu sam darovao nedavno jednom mom bivšem studentu koji je u Zagrebu poznat po onom crnom neboderu kraj Autobusnog kolodvora, a drugu sam za nešto drugo zamijenio. Zadnji put sam bio 2003. u Bostonu.
Godine 2011. sam trebao ići, ali sam zbog jedne primjedbe recenzentice na moj rad odustao. Moj rad je bio nova sistematizacija materijala općenito, a time i polimera. Smatram da je to do tada bio moj najbolji rad uopće. A recenzentica je pitala. „A kome to treba?“
Taj je rad 2014. objavljen u njemačkom časopisu na engleskom jeziku i danas se dosta traži, pretrpio je još dodatne promjene. Moji suradnici su zadnji put išli 2006.
Uz San Francisco je vezan jedan podatak. Plenarno predavanje trebao je održati ekonomski savjetnik predsjednika Ronalda Reagana. Ali nije došao, pa smo dobili samo materijale. Iz tih materijala se vidjela struktura troškova SAD, koliko se trošilo na naoružanje i na ostale stavke. Meni je u pameti ostao podatak s dalekosežnim posljedicama, jer je to bio početak reganomike (1981.-1989.), globalizacije, itd.. U tom trenutku, 196 godina od osnivanja, SAD su imale javni dug od 1,3 bilijuna (tisuća milijardi) američkih dolara. Onda se počelo trošiti nemilice i danas je taj dug Amerike jednak bruto društvenom proizvodu i iznosi 17 bilijuna dolara.
Naravno da su državne obveznice počeli kupovati Kinezi i počeli držati Ameriku u šaci. U tim godinama se proizvodnja počela prebacivati u nerazvijene zemlje.
Uzeo sam tri primjerka predavanja i poslao ih Milki Planinc i Anti Markoviću.
Neke pojedinosti iz SAD
Ono što sam 1976. pričao u Americi o izmjeni topline u kalupima za injekcijsko prešanje plastomera htio sam objaviti u američkom časopisu Polymer Engineering and Science. To je išlo dosta teško, jer nisu bili spremni pomoći kod dotjerivanja teksta, već su tražili vrlo čisti tekst. To je još sada jedan od mojih najtraženijih tekstova na mrežama i možete ga od njih dobiti za 40 USD.
Mr. sc. Maja Rujnić-Sokele bila je sa svojim magisterijom 2004. na ANTECU (Annual Technical Conference) i održala predavanje vezano uz izradu PET-plastenki. Nakon nekoliko godina mi otkrijemo da je netko bez naše dozvole taj tekst objavio na španjolskom. Nedavno sam na jednoj mreži dobio obavijest da je 100 ljudi pogledalo taj tekst na španjolskom.
Posebno mjesto ima jedan rad koji je Maja Rujnić-Sokele predstavila u New Yorku 1999. To je rad o sustavnosnoj teoriji, planiranju pokusa i faktorskoj analizi. Nitko nije shvatio da je to rad iz 1968. godine, jer je to područje za koje i danas mnogi ne znaju. O tome i o prof. Aleksandru Đuraševiću objavio sam tekst na portalu Hrvatski fokus, gdje objašnjavam da je on bio učitelj i što znači biti učitelj.
To planiranje pokusa i faktorsku analizu su 1930-tih izumili agronomi. Već tada su agronomi u Zagrebu i posebno Novom Sadu s tim metodama bili jako uspješni. Zahvaljujući profesoru Đuraševiću to su na FSB-u usvojili kao prvi ljevači, zavarivači i mi plastičari. Naši kemičari u Zagrebu to vrlo malo koriste, a bez takvih planova pokusa nemate pravo tvrditi da postoji neka interakcija među faktorima. Morate interakcije dokazati, a ova metoda to jako skraćuje i djelotvorno dokazuje.
Jednom sam se 1990. u Dallasu, s Fredericom Turnerom, britanskim filozofom koji je radi u SAD. On me je zarazio svojim razmišljanjem o tome što trebaju znati svi koji studiraju. A ja sam to pretvorio u što svi trebaju znati. On u svojoj Piramidi znanja nije imao ni tehnologiju niti tehniku.
Jedne večeri na putu od hotela do kongresne dvorane bila je frka zbog nekih napada pa je bilo opasno hodati ulicom. Tada su me svi pitali kada će se raspasti Jugoslavija.
Godine 1990., bio sam na proslavi 95. rođendana profesora Hermana Marka u čuvenom hotelu Waldorf Astoria u New Yorku. To je bio poseban doživljaj, u ime DPG-a predao sam mu dar. Prof. H. Mark jedan je od pionira kemije polimera, 1930-tih došao iz Europe i osnovao Institut u Brooklynu. On nam je dugo vremena slao materijale o svim novostima, čak i za vrijeme Domovinskog rata. U jednom trenutku 90-tih godina u svom Institutu je zaposlio profesora Krešimira Adamića (bio je prvi glavni urednik časopisa Polimeri).
Ovaj odjeljak valja završiti s dva podatka. Bio sam član osnivač i član Koordinacijskog odbora Association of Plastics Societies, 1975.-2000. Zbog uočenih sposobnosti bio sam članom Odbora za dodjelu nagrade za istaknutu inženjersko-tehnološku djelatnost Society of Plastics Engineers (SAD) od 1979. do 1983.
Nagrada za najboljeg profesora
Jedne večeri na ANTECU 1990. kaže mi jedan Amerikanac: »Vi zaslužujete dobiti nagradu za najboljeg profesora«. I on me je predložio za nagradu SPE International Education Award, za istaknutu nastavničku djelatnost na području plastike, koju dodjeljuje Society of Plastics Engineers Int. sa sjedištem u SAD. Ali tom prilikom prijedlog baš nije bio dobro složen i nije prošlo. Kada se smirio rat u našoj zemlji, predan je obnovljeni prijedlog 1996., koji je uzet u obzir za nagradu 1997. Prijedlog je bio poduprt i drugim mišljenjima, posebno profesora Mengesa. Već tada sam imao određeni krug poznanika, a neki su sjedili u izbornom povjerenstvu. I s 5 prema 4 sam dobio sam tu nagradu, pri čemu je predsjednik povjerenstva bio protiv. Tada su me pozvali da dođem i primim nagradu, u svibnju 1998. u Atlanti, SAD. To je bila 16. nagrada po redu, jer je nagrada osnovana 1982. I do danas sam jedini koji je dobio tu nagradu, a da sam radio izvan SAD i Kanade. Prema tome, ja sam certificirano dobar profesor. Uz to su vezane jako lijepe uspomene, jedini put bili su mi plaćeni putni troškovi i troškovi boravka. Tom prilikom smo posjetili i Coca Colu, jer u Atlanti središte tvrtke.
Ranka i Igor Čatić, nagrada SPE International Education Award,
Atlanta, SAD, svibanj 1998.
(Izvor slike: arhiva I. Čatića)
Treba pridodati, prof. Georg Menges do sada je jedini iz Europe dobitnik najviše nagrade International Award i to 1983., jer je tada vodio najbolji institut za preradu plastiku u svijetu. Amerikanci su bili jako šokirani što on istražuje za praksu, a ne za veliku znanost.
Kraj II. dijela
PRVI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
TREĆI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
[1] Aachen - grad (257.935 stanovnika, stanje 2008.) je u Sjevernoj Rajni-Westfaliji u Njemačkoj, blizu njemačko-belgijsko-nizozemske tromeđe. Karlo Veliki prenio je sjedište franačkih kraljeva u Aachen, dao je izgraditi dvor i katedralu, te Aachen proglasio glavnim gradom Karolinškog carstva. U katedrali su okrunjeni gotovo svi carevi Svetog Rimskog Carstva do 1531. godine. U Aachenu je glasovito sveučilište RWTH Aachen s više od 40.000 studenata.
[2] IKV - Institut für Kunststoffverarbeitung (IKV) in Industrie und Handwerk an der RWTH Aachen (University - Institute of Plastics Processing (IKV) in Industry and the Skilled Crafts at RWTH Aachen University – najveći i vodeći institut u Europi za istraživanje i obrazovanje na području prerade plastike. Nalazi se u Aachenu u Njemačkoj. Institut je osnovan 1950. godine uz moto „Istraživanje za korištenje u praksi“. Godine 1951. Institut postaje dio RWTH Aachen. Godine 1965. na čelo Instituta dolazi Prof. Dr.-Ing. Georg Menges. Godine 1988. profesora Mengesa na čelu Instituta zamjenjuje Prof. Dr.-Ing. Walter Michaeli. Danas je na čelu IKV Prof. Dr.-Ing. Cristian Hopmann.
[3] Studentski nemiri 1968. U svibnju 1968. godine, u Francuskoj je došlo do serije građanskih nemira koji su se manifestirali kao demonstracije i opći štrajkovi, odnosno okupacija tvornica i sveučilišta. Na svom vrhuncu, prosvjedi su praktički blokirali cjelokupno gospodarstvo Francuske. Prosvjedi su u jednom trenutku dosegli takvu fazu da su se politički lideri bojali građanskog rata ili revolucije. Nacionalna vlada je u jednom trenutku prestala funkcionirati nakon što je predsjednik Charles de Gaulle tajno napustio zemlju na nekoliko sati. Iako ponekad nasilni, događaji tokom demonstracija su imali svoj artistički i festivalski aspekt s cijelom serijom kvazi improviziranih rasprava i skupova, pjesama, grafita, postera i slogana. Svibanj '68. izvršit će snažan utjecaj na francusko društvo, utjecaj koji će se osjećati tijekom nekoliko narednih desetljeća. Cijeli događaj započeo je valom studentskih prosvjeda protiv kapitalizma, konzumerizma i tradicionalnih institucija, vrijednosti i poretka. Prosvjedi su se ubrzo proširili na tvornice tako da je u jednom trenutku 11 000 000 ljudi (tada više od 22 % ukupne populacije Francuske) bilo u štrajku koji je kontinuirao trajao dva tjedna. Bio je to najveći ikad pokušani štrajk u povijesti Francuske te prvi divlji opći štrajk u toj zemlji. Pokušaj de Gaulleove vlade da prosvjede uguši silom samo je izazvao suprotni učinak, što je dovelo do uličnih borbi studenata i policije u Latinskoj četvrti, nakon kojih je uslijedilo širenje štrajkova i prosvjeda na cijelu zemlju. De Gaulle je kratko napustio zemlju i otišao u francusku vojnu bazu u Njemačkoj, a nakon povratka je raspustio Narodnu skupštinu i sazvao nove izbore u lipnju. Nasilje je isparilo gotovo jednako brzo kako je i nastalo. Radnici su se vratili svojim poslovima, a kada su izbori konačno održani, golisti su samo učvrstili svoj položaj u francuskoj politici.
[4] Aleksandar Đurašević, (Osijek, 12. XII. 1922 – Zagreb, 25. III. 1974), strojarski inženjer, sveučilišni profesor. Doktorirao je strojarstvo 1964., a od 1969. redoviti je profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje, predmet „Unapređenje proizvodnje“, „Projektiranje tehnoloških procesa“. Jedan je od organizatora poslijediplomske nastave na matičnome fakultetu. Dekan od 1961. do 1964. (VTŠ). Dobitnik je nagrade »Nikola Tesla« (1974).
[5] Humboldt, Friedrich Heinrich Alexander barun von – (Berlin,1769.-Berlin, 1859.), njemački prirodoslovac i istraživač, mlađi brat pruskog ministra, filozofa i lingvista Wilhelma von Humboldta. Između 1799. i 1804. von Humboldt je putovao po Južnoj Americi koju je istražio i opisao po prvi put sa znanstvenog gledišta. U svojemu djelu Kosmos u 5 svezaka izvršio je fizički opis svijeta. Humboldt je podupirao mnoge znanstvenike kao što je radio s mnogima među kojima su bili Justus von Liebig i Louis Agassiz. Izuzevši Napoleona Bonapartea, Humboldt je tada bio najslavniji čovjek u Europi. Nakon Humboldtove smrti njegovi prijatelji i kolege osnovali su 1860. Zakladu "Alexander von Humboldt" (Stiftung na njemačkom) kako bi nastavili von Humboldtovu velikodušnu potporu mladim znanstvenicima. Iako je prvobitna donacija izgubljena u njemačkoj hiperinflaciji 1920-ih te ponovno u Drugome svjetskom ratu, njemačka je vlada obnovila novčanu potporu Zakladi koja ima važnu ulogu u privlačenju stranih istraživača na rad u Njemačku, a omogućuje i njemačkim istraživačima da neko vrijeme rade u inozemstvu. Suvremena Zaklada osnovana je 1953. sa sjedištem u Bonnu s ciljem promicanja kooperacije izvrsnosti između pripadnika njemačke i inozemne akademske te ostale znanstvene zajednice. Do sada je stipendiju dobilo oko 25 tisuća humboldtovaca iz 130 zemalja. Trenutačno Zaklada Alexander von Humboldt dodjeljuje godišnje oko 800 stipendija. To omogućuje znanstvenicima iz instituta i sveučilišta iz cijeloga svijeta da dođu u SR Njemačku i rade sa svojim domaćinima na obostrano zanimljivim projektima. Međutim istodobno Zaklada omogućuje odlazak njemačkim znanstvenicima da istražuju u inozemstvu. Od 1953. Zaklada je stipendirala 197 istraživača iz Hrvatske. Od njih je bilo/je aktivno na području prirodnih znanosti njih 61 posto, društveno-humanističkih znanosti 35 % dok je s područja tehničkih znanosti samo 4 posto stipendista. Klub hrvatskih humboldtovaca osnovan je 11. svibnja 1992. Za prvog predsjednika izabran je ugledni i svjetski poznati i priznati germanista, prof. Viktor Žmegač. Za prvog tajnika sa statusom jednog od osnivača KHH-a prof. dr. sc. Igor Čatić.
[6] Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije - najveća je i temeljna znanstveno-obrazovna ustanova u području kemijskog inženjerstva u Hrvatskoj. To je visoko učilište koje obrazuje stručnjake iz područja tehničkih znanosti, polje kemijsko inženjerstvo i polje druge temeljne tehničke znanosti, te iz područja prirodnih znanosti, polje kemija. Počeci Fakulteta sežu u 1919. godinu kada je utemeljena Tehnička visoka škola s ciljem obrazovanja znanstvenog i inženjerskog kadra, koji se dotad obrazovao u inozemstvu, najčešće u Beču i Pragu. Jedan od njezinih sedam odjela bio je Kemičko-inženjerski odjel, temelj današnjeg studija. Prvi profesor na Odjelu bio je dr. Vladimir Njegovan, profesor anorganske i analitičke kemije, koji je prvo predavanje održao dana 20. listopada 1919. i tim danom obilježava se svake godine Dan fakulteta. Osobito važno mjesto u povijesti Fakulteta zauzima prof. Vladimir Prelog, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1975., koji je predavao organsku kemiju na Fakultetu u razdoblju od 1931.-1939. Kemičko inženjerski odjel postaje 1926. dio Tehničkog fakulteta, koji 1956. nakon osamostaljenja pojedinih odjela prestaje djelovati. Potonji odjel nastavlja s radom u okviru Tehnološkog fakulteta. Iz njega se, razvojem specifičnih struka, odvaja 1978. Metalurški fakultet, te 1980. Prehrambeno-biotehnološki fakultet. Konačno, razdvajanjem Tehnološkog fakulteta na Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije i Tekstilno- tehnološki fakultet 16. studenog 1991. nastaje današnji Fakultet.
[7] Zanimljivo je uočiti simboliku u činjenici da je iste godine, 1936., kada da je rođen Igor Čatić rođeno i visokoškolsko obrazovanje u području primjene i prerade polimera. Profesor J. Hribar je započeo, a profesor Čatić nastavio i tom znanstvenom području posvetio cijeli svoj radni vijek.
[8] Josip Hribar - (Zagreb, 1907 – Zagreb, 1993.), strojarski inženjer, sveučilišni profesor, znanstvenik. Diplomirao u Zagrebu 1933., doktorirao 1944; od 1947. docent za mehaničku tehnologiju Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, 1951. izvanredni profesor, a od 1963. do umirovljenja 1977. redoviti profesor tadašnjega Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta, odnosno Fakulteta strojarstva i brodogradnje. Bio je dugogodišnji predstojnik Zavoda za obradbu metala i Zavoda za drvo i nemetale. Jedan je od osnivača nastave strojarstva i brodogradnje u Splitu. Napisao je skripta Obrada metala (1962) i Plastična obrada metala (1975). Dobitnik je Republičke nagrade »Nikola Tesla« (1970).
[9] Više o P. Ledereru u časopisu Polimeri (https://www.fsb.unizg.hr/polimeri/fileopen.php?id=1312).
[10] Igor Čatić, Polimerijski inženjer, Polimeri 1(2) 50-52 (1980).