Intervju u Glasu Koncila

U Glasu Koncila od 18. veljače 2018. godine objavljen je intervju u kojem sam odgovarao na pitanja novinara Vlade Čuture o raznim temama od reindustrijalizacije, inovacija, poduzetništva na našim fakultetima do demografije. Intervju je objavljen pod nazivom „Vrijeme je da se snažno povežu znanost i gospodarstvo.“ U objavljenom intervjuu su moji odgovori nešto skraćeni zbog raspoloživog prostora pa ovdje objavljujem neskraćeni tekst. Podnaslovi su iz Glasa Koncila.


Aktualne teme demografije, zaposlenja i reindustrijalizacije komentira mr.sc. Marijan Ožanić, stručnjak koji je dvadeset godina radio u proizvodnji, u velikom poduzeću, u Končaru, bavio se razvojem tehnologija, a drugih dvadeset godina bavio  se razvojem poduzetništva temeljenog na znanju. Vodio je Tehnološki park Zagreb, koji je po svojim rezultatima na području inovacija, razvoja proizvoda i izvoza bio jedan od najboljih tehnoloških parkova Srednje Europe.  Napisao je i objavio sedam knjiga, od kojih su neke objavljene u dva ili tri izdanja, te stotine članaka, održao mnogo predavanja i vodio jedan od studija na Zagrebačkoj poslovnoj školi. Od ljeta 2012. godine je u mirovini i o tim temama piše i na svojoj web stranici www.sveopoduzetnistvu.com.Od jeseni 2012. na Hrvatskom katoličkom radiju urednik je i voditelj emisije o poduzetništvu. Razgovara s najboljim hrvatskim poduzetnicima koji otvaraju radna mjesta, izvoze svoje proizvode na svjetska tržišta i svi su dobri i plemeniti ljudi. Kroz njihove priče želi pokazati da Hrvatska ima mnogo sposobnih ljudi i da možemo s optimizmom gledati u našu budućnost.

glas_koncila-2

Prva stranica Glasa Koncila od 18. veljače 2018. godine

Reindustrijalizacija temeljena na znanju

  • Je li moguće napraviti reindustrijalizaciju u Hrvatskoj pa da bude učinkovita i po mjeri društva, primjerice, hrvatske željeznice, brodogradilišta i slično?

OŽANIĆ: Odgovor na to pitanje nije jednostavan i seže u samu suštinu razvoja novog hrvatskog gospodarstva nakon propasti komunizma. Da bismo mogli o tome govoriti najprije nam trebaju biti jasni osnovni pojmovi - što je industrija, a što je to reindustrijalizacija. U nas dominiraju ljudi koji o industriji, o poduzetništvu i o samom gospodarstvu nemaju pojma. Još nedavno su mi se razni naši znanstvenici čudili što govorim o industriji, jer je „nastupilo vrijeme usluga“. A razgovor o industriji, a posebno o  reindustrijalizacije izazivao je podsmjeh. Vodeći „mudraci“ su se smijali: „Ha, ha, ha!!! Zar ćemo ponovo graditi Željezaru Sisak?“  Kada se govori o industriji, mnogi ljudi imaju sliku velikih dimnjaka, radnika u čeličanama, Charlie Chaplina na industrijskoj traci i velikih komunističkih parola o „pretvaranju seljaka u radnike“. Međutim, oni u svojim glavama imaju sliku industrije XIX. i početka XX. stoljeća.  Takvu industriju ni Zagreb niti Hrvatska više ne trebaju. I kada govorim o reindustrijalizaciji sigurno ne mislim na ponovnu izgradnju stare industrije koja je propala. Možda je bolji naziv „nova industrijalizacija“ koja se temelji na novoj industriji, poduzetništvu temeljenom na znanju. 

Kada sam u srpnju 2011. u Gradskoj skupštini govorio o potrebi reindustrijalizacije Zagreba,  napala su me poslije u časopisu Lider dva sveučilišna profesora s priglupom tezom da je Zagreb preskup za industriju.

Početkom studenog 2015. godine održao sam  predavanje o reindustrijalizaciji i u uvodu sam rekao: „Sada dolazim s Hrvatskog katoličkog radija gdje imam svoju redovitu emisiju o poduzetništvu. Moji gosti bili su poduzetnik, dr. Ivica Siladić čije poduzeće (Mireo d.o.o.) svojim proizvodima satelitske navigacije pokriva 80% indijskog tržišta i velikog broja drugih zemalja. Drugi gost mi  je bio poduzetnik, inženjer Zdravko Ivančić koji sa svojim poduzećem (Numikon d.o.o) izvodi najsloženije proračune za projekte u Iranu. U emisiji prije toga gost mi je bio Zvonko Viduka čije poduzeće ALTPRO d.o.o. izvozi svoje visokotehnološke proizvode u 40 zemalja svijeta. To je nova hrvatska industrija, industrija  XXI. stoljeća koja nam treba,  industrija temeljena na znanju, to je najbolji primjer hrvatske reindustrijalizacije.“

Velika državna poduzeća za koja me pitate nisu najbolji primjer za reindustrijalizaciju, nego su to državna poduzeća koja zahtijevaju opsežno i pametno restrukturiranje koje bi ih trebalo pretvorilo u moderna poduzeća konkurentna na tržištu. Mi imamo primjere odličnih restrukturiranja u kojima su poduzeća nakon stečaja postala uspješna i konkurentna na svjetskom tržištu i koja sada zapošljavaju više ljudi nego su ih imala u socijalizmu, a produktivnost im je deset puta veća. Imamo ljude koji su to proveli i znaju što treba napraviti.

Kukanja inovatora preko medija nisu opravdana

  • Više je svijetlih primjera, posebno inovatora sa svjetskim postignućima. Koliko ih prepoznaje i podržava Republika Hrvatska? Kad bismo aktivirali brojne hrvatske inovatore koji su prepoznati u svijetu, gdje bismo bili u usporedbi s EU?

OŽANIĆ: Cijeli svoj radnim vijek bavim se inovativnim radom, a tijekom rada u Tehnološkom parku Zagreb jako puno truda i energije uložili smo da razvijamo inovativni rad i pružamo potporu inovatorima pri dolasku na tržište. U javnosti je uobičajeno  sljedeće razmišljanje: „Mi imamo inovatore koji vani dobivaju mnogobrojne nagrade, oni su primjeri naše pameti, a država za njih nema sluha, ne pomaže im. I gdje bi nam bio kraj da podržavamo inovatore“.

Međutim, to jednostavno nije točno. Prvo treba reći da država, ministarstva, gradovi i županije daju jako puno novaca inovatorima. I postoji snažna poduzetnička infrastruktura koja daje i savjete i obrazovanje i potporu inovatorima u njihovom razvoju. I sva kukanja inovatora preko medija nisu opravdana. Ako netko misli da je uloga države da umjesto inovatora nastupa na tržištu ili otkupljuje nečije „genijalne“ inovacije, onda je jako u krivu. „Genijalni“ inovatori koji svoje inovacije ne mogu nikome prodati mene ne zanimaju. Zanimaju me samo inovatori koji postaju poduzetnici i kroz poduzetništvo nastupaju na tržištu. Inovacije služe samo zato da poduzetnici budu konkurentni na tržištu i to im daje jedinu vrijednost.

U Tehnološkom parku Zagreb svi poduzetnici su se bavili razvojem novih proizvoda, bili su inovatori, osvajali su stotine nagrada za svoje inovacije po cijelom svijetu, dobili su mnogo patenata, ali sve te inovacije su uspjele na tržištu i bile su temelj za rast i razvoj njihovih poduzeća i zapošljavanje. Time smo  pokazali kako treba pristupati inovacijama.

Naše društvo slabo razumije inovacije pa su se  u to područje ubacili lukavi i spretni manipulatori koji su do vrhunca razvili „inovatorski turizam“.  Savez inovatora Grada Zagreba to je razvio do savršenstva. Oni na trošak Grada Zagreba obilaze sve izložbe inovacija po cijelom svijetu od Malezije, Amerike do  Moskve, troše ogromne novce i putuju više od Ministarstva vanjskih poslova. A nakon povratka se prenemažu pred političarima i kukaju kako ih nitko ne razumije, jer „samo što nisu potpisali velike ugovore“.

Zašto nema poduzetništva na hrvatskim sveučilištima?

  • Na hrvatskim sveučilištima postoji tehnička podrška, postoje stručnjaci, mladi inovatori koji prate suvremenu zbilju. Koliko su oni prepoznati i što im država pruža, a što bi trebala?

OŽANIĆ: Mene jako rastužuje kada vidim da naši tehnički fakulteti imaju malo inovacija, malo se bave razvojem proizvoda za tržište i imaju malo patenata. Akademsko poduzetništvo uopće nije prisutno ili se pod tim pojmom skriva nešto što uopće nije poduzetništvo. Američko akademsko poduzetništvo koje se temelji na znanstvenim rezultatima stvorenim na sveučilištu pokreće gospodarstvo. Na američkim fakultetima vlada poduzetnički duh i studenti i profesori stalno razmišljaju o poduzetničkim projektima, masovno osnivaju svoja poduzeća, znanstveni rezultati uvelike se patentiraju

Nažalost, taj poduzetnički duh ne vlada na našim fakultetima. Kod nas dominiraju istraživanja samo za objavljivanje u stranim časopisima, završavaju „u ladicama“ i od njih ima malo realne koristi. A primjera suradnje znanosti i gospodarstva ima jako malo, jer je u većini slučajeva znanstvena zajednica sama sebi dovoljna, odvojila se od gospodarstva i živi u svom posebnom izoliranom svijetu. 

Što ministri znaju o gospodarstvu?

  • Koliko politička volja koči napredovanje ili bolje rečeno spoj znanosti i gospodarstva?

OŽANIĆ: Mislim da nije u pitanju politička volja, jer ne vjerujem da netko u politici ima nešto protiv toga da se više povežu znanost i gospodarstvo. Vjerujem da je u pitanju jedno obično neznanje, jer ne znaju što i kako to napraviti. Treba samo pogledati kroz ovih tridesetak godina tko su sve bili ministri znanosti i obrazovanja. U mnogo slučaja to su bili filozofi, te u velikom broju liječnici. A ni jedna niti druga profesija o gospodarstvu, inovacijama i razvoju proizvoda za tržište i o poduzetništvu ne zna ništa. Političari smatraju da je dovoljno da netko ima doktorat iz bilo kojeg područja pa da može biti ministar ili ministrica znanosti. Nažalost, niti inženjeri kada su postali ministri znanosti nisu puno napravili.

Meni se čini da je jedan od problema i u tome što ministre znanosti i obrazovanja  već na samom početku „pojedu“ ogromni problemi u obrazovnom sustavu, od srednjih škola do fakulteta i kroz cijeli svoj mandat većinu vremena bore se sa  sindikatima, s medijima, bave se plaćama profesora i učitelja, financiranjem sustava i raznim reformama. I nemaju vremena baviti se znanošću, vezom znanosti i gospodarstva i onim temama koje su na području razvoja gospodarstva nužne za razvoj Hrvatske. A većina od njih nikada nije bila u gospodarstvu i ne znaju što bi trebali napraviti. 

Dok sam vodio Tehnološki park Zagreb upoznao sam nekoliko doministara znanosti i obrazovanja koji su bili zaduženi za znanost, tehnologiju, tehnološke i znanstvene parkove te za razvoj poduzetništva temeljenog na znanju. Iznenadio sam se njihovu nepoznavanju problematike. A neki su svoje neznanje prikrivali arogancijom.

Umjesto Sveučilišne bolnice treba biti tehnološki park

  • Često se spominje državna imovina koja nije bila u funkciji, kako je staviti u funkciju, posebno kad je u pitanju gospodarstvo i mladi ljudi?

OŽANIĆ: Država posjeduje ogromnu imovinu koja u velikoj mjeri stoji neiskorištena, jer godinama nije znala što s tim napraviti. To imovinu čine nekretnine, npr. bivše vojarne, te mnogobrojna, uglavnom neuspješna državna poduzeća i treba imati mnogo znanja i iskustva da se nešto iz toga napravi. Mogu istaknuti jedan pozitivan i jedan negativan primjer koji dosta govore o tom problemu. Pozitivan primjer je u Križevcima, a negativan, nažalost, u Zagrebu. U Križevcima su 2016. godine bivšu vojarnu uz pomoć sredstava EU pretvorili u veliki Tehnološki park od 8.490 m2 u kojem će razvijati poduzetništvo.  

Dvadeset godina sanjao sam da Grad Zagreb dobije takav objekt, kakav poduzetnici Zagreba zaslužuju. Na kraju sam najviše energije uložio u projekt „Zagrebačkog Tehnopolisa“, „tehnološkog grada na Savi“, od 200.000 m2 , prave naše Silicijske doline koja bi trebala biti realizirana na prostoru „nesuđene“ Sveučilišne bolnice Zagreb, u naselju Blato, uz Savu, na zapadnom ulazu u Zagreb. Objekt se stalno uništava, već su ukradeni veliki transformatori, svakodnevno se odnose prozori, a prostor sada služi za  skladištenje razne robe. Svi mi građani Zagreba financirali smo izgradnju svojim samodoprinosom. Kada je 1995. zaustavljena gradnja, gotovo  40% objekta je bilo završeno

Danas je Zagreb okružen „Westgateima“ i „Eastgateima“, u kojima stotine stranih dućana prodaju stranu robu. A ja sam sanjao da  Zagreb na svojim  “ulaznim vratima” bude okružen tehnološkim parkovima, u kojima će stotine naših poduzetnika proizvoditi robu za strana tržišta. A kruna svega bio bi Tehnopolis na Savi. Stotine poduzetnika, velikih i malih poduzeća smjestilo bi se u tom ogromnom objektu i zapošljavalo tisuće zaposlenika.

Pisao sam projekte, držao predavanja, nastupao na TV, zainteresirao naše iseljenike, moguće investitore, a sve moje aktivnosti bile su samo  „lajanje na Mjesec“. U Gradu nisam našao sugovornika koji bi išta razumio o čemu ja pričam.

Menadžer mora biti stručnjak

  • Svojedobno ste izjavili da su u našoj javnosti mnoga općeprihvaćena stajališta nanose veliku štetu. Na što ste mislili?

OŽANIĆ: Glupih stavova ima mnogo, ali ja ću se usredotočiti na one koji se često čuju u gospodarstvu.

1.Menadžer ne treba biti stručnjak, jer ima stručnjake oko sebe.

To je jedan od najčešćih, najglupljih, najštetnijih, ali  općeprihvaćenih stajališta. A to je donijelo mnogo štete i zla u našem društvu, jer opravdava postavljanje potpuno nekompetentnih ljudi na važna rukovodeća mjesta. To zastupaju ljudi koji nemaju pojma što rade menadžeri, a što rade stručnjaci. Stručnjaci izrađuju prijedloge, a  menadžeri donose odluke. A za odluke moraš puno znati. Menadžer mora znati izabrati stručnjake i razumjeti što mu govore i predlaže. I zato mora biti stručnjak.

Zagreb nije preskup za industriju 21. stoljeća

2.Zagreb je preskup za industriju

To je jedan užasavajući stav kojeg sam godinama imao prilike slušati u Gradskom poglavarstvu, a strašno je da su tu glupost zastupali i neki profesori s Ekonomskog fakulteta. Stvorena je jedna komotna situaciju u kojoj je Gradsko poglavarstvo  imalo „opravdanje“ da se ne bavi ni industrijom, ni poduzetničkim zonama niti poduzetništvom. Pa se pročelnik mogao u miru posvetiti  pisanju knjiga poezije i inovatorskom turizmu.  Zagreb je, naravno, preskup za industriju koja proizvodi serije jeftine robe za što je potrebna  neobrazovana, jeftina  radna snaga kakva se može naći npr. u Bangladešu. Jako je žalosno, ako se logika takve industrije koristi za razgovor o razvoju Grada. Ali Zagreb nije preskup za industriju XXI. stoljeća, industriju znanja koja treba razvoj, istraživanje i obrazovanu radnu snagu. U Zagrebu su tvornice, npr. Transformatori u Jankomiru,  koje su konkurentne na svjetskom tržištu, gotovo svu proizvodnju izvoze, zapošljavaju i dobro plaćaju visoko obrazovanu radnu snagu. Od njih nikada nisam čuo da je Zagreb preskup za industriju.

Samo fiskalne i porezne politike

3.Makroekonomisti će pronaći rješenje za probleme gospodarstva

U temama o gospodarstvu dominiraju makroekonomisti. U jednom uglednom poslovnom časopisu poznati ekonomist rezolutno je napisao: «U stvaranju nove arhitekture hrvatske industrije Vladi preostaju samo fiskalne i porezne politike ..." Teza uvaženog ekonomista može potaknuti izvozne mogućnosti gospodarstva na isti način kao da kažemo da će «samo Zakon o športu omogućiti da Dinamo uđe u Ligu prvaka i da je to jedino što možemo učiniti.» Zakonom se mogu regulirati pravila igre, sudačka pravila i širina igrališta. Ali u utakmicama (i tržnim i nogometnim) pobjeđuju dobri igrači i dobre momčadi, oni koji daju golove. Kao što u nogometu, u prvom redu, trebamo igrače koji će biti sposobni zabiti gol, tako i u gospodarstvu trebamo poduzeća koja će znati i moći prodati svoj proizvod na svjetskom tržištu.  Mi trebamo stvarati nove, konkurentne  proizvode i nova, poslovno efikasna  poduzeća. I Vlada mora pomagati u tom procesu. Sama porezna i fiskalna politika neće stvoriti  nove proizvode konkurentne na svjetskom tržištu, neće dati sposobnost za razvoj onima koji tu sposobnost nemaju. Naravno, porezna i fiskalna politika mogu stvoriti  okvir u kome će poduzetnici lakše poslovati i biti više motivirani za izvoz. Ali to nije dovoljno i sigurno nije "jedino što nam preostaje".

Medijski „specijalni rat protiv Hrvatske“

  • Često se spominje odlazak mladih ljudi u inozemstvo, zapravo širi se pesimizam. Zar je sve tako crno?

OŽANIĆ: U cijeloj 2017. godini tema demografije i iseljavanja ušla je u središte pozornosti. To je „pitanje svih pitanja“ koje zahtijeva poduzimanje izvanrednih mjera. Demografska izvješća i prognoze profesora Stjepana Šterca su toliko crne i dramatične da ih više nemam snage čitati. Siguran sam da Vlada želi na najbolji način riješiti taj ključni problem s kojim se suočava cijelo društvo. Ali to je problem koji se ne može riješiti u okviru socijalne obiteljske politike, s dječjim doplatcima i porodiljnim naknadama već djelovanjem u svim segmentima društva i rješavanjem uzroka. Hrvatska se smanjuje, jer se mladi iseljavaju i rađa se sve manje djece. Mislim da to dolazi zbog ovih razloga:

  1. Zbog krize i lošeg gospodarstva mnogo je ljudi ostalo bez posla, nema dovoljno radnih mjesta i ljudi traže posao u inozemstvu. Zbog toga se mladi teže odlučuju za više djece, jer je ekonomska sigurnost bitna za obitelj.
  2. U mnogim našim državnim organizacijama, institucijama i poduzećima, odnosi su poremećeni i vlada destimulirajuća negativna kadrovska selekcija koju mnogi više ne mogu izdržati. U društvu dominiraju nekompetentni, trećerazredni ljudi koji su u svemu zakočili razvoj.
  3. Kroz medije se provodi „specijalni rat protiv Hrvatske“. Svakodnevnim pričama kako je u Hrvatskoj grozno, kako je vani super, nagovaraju mlade da se isele i uvjeravaju ih da je to „cool“. Razara se društvo, potiču sukobi, razvija pesimizam, uništava samopouzdanje i razaraju društvene vrijednosti. Zato se ne iseljavaju samo oni koji nemaju posla, već odlaze i oni koji imaju dobro plaćene poslove, jer su ih mediji uvjerili kako Hrvatska nema budućnost.
  4. U društvu se agresivno napadaju svi oni koji se zalažu za obitelj i obiteljske vrijednosti.
  5. Trendovi u Europi i ostalom suvremenom svijetu su takvi da se mladi usmjeravaju samo na traženje ugode i osobnog, površnog A obitelj traži odgovornost, ljubav i pružanje ljubavi drugima, što više nije „moderno“.

Veliki dio problema riješiti će se uz razvoj gospodarstva i otvaranje novih radnih mjesta. Pozitivni pomaci već se vide. Ali je nešto još važnije. Stvaranjem hrvatske države 1990. ljude je, a posebno mlade,  ponio val optimizma, vjere u budućnost i svoju novu državu htjeli su graditi i kroz svoje  obitelji. Ubrzo nakon toga počelo se društvo razarati, optimizam je nestajao, zavladao je pesimizam i depresija i to nije ozračje u kojem se stvaraju velike obitelji. Zato treba ponovo stvoriti ozračje povjerenja u budućnost, povjerenja u društvo i društvene vrijednosti, kakvo smo imali početkom devedesetih.

Sa sto Preloga, Hrvatska bi bila kao Švicarska

Gdje god mogu i kad mogu, a posebno u svojim emisijama na Hrvatskom katoličkom radiju borim se protiv tog razarajućeg pesimizma ističući mnogobrojne pozitivne i optimistične primjere o kojima glavni mediji govore jako malo. U prosincu sam imao gosta Denisa Sušeca, poduzetnika iz Osijeka. Naši mediji Slavoniju prikazuju kao jedno nesretno, turobno mjesto iz kojeg se svi trebaju odseliti. A naš gost nam je pričao o tome kako mladi ljudi svojom inicijativom donose optimizam i perspektivu Osijeku. Otvorili su 1000 novih radnih mjesta, izvoze u cijeli svijet, pozivaju ljude da dođu u Osijek raditi, aktivni su u svojoj zajednici, pokreću gospodarski razvoj Osijeka, svojim entuzijazmom i upornošću stvaraju novo društvo i pokazuju kakva bi Hrvatska mogla biti i kakva će, vjerujem, uskoro i biti. U veljači sam imao goste iz Preloga, malog mjesta iz Međimurja. Prelog je okružen gospodarskim zonama i halama  50  uspješnih, modernih tvornica i ima najbrži gospodarski rast u Hrvatskoj. Ljudi se iz Preloga ne iseljavaju, već se u Prelog doseljavaju. Moji gosti,  Ljubomir Kolarek, gradonačelnik Preloga i Mario Petković, poduzetnik,  govorili su o „gospodarskom čudu u Prelogu“. Zaključili smo: „Da imamo 100 Preloga, Hrvatska bi bila kao Švicarska“.

Znači, može se.

Svaku svoju emisiju završavam s „Vjerujte u bolju Hrvatsku !!!“

Vjerujem da ćemo uskoro stvoriti Hrvatsku kakvu smo uvijek sanjali.

Ali neće biti lako.

 

OBJAVLJENO NA :

https://www.glas-koncila.hr/...

 

 



Komentari

Komentiraj