Intervju u Magazinu Glasa Slavonije

U Magazinu Glasa Slavonije od 19. i 20. kolovoza 2017. godine objavljen je intervju u kojem odgovaram na pitanja urednika Magazina  Darka Jerkovića u okviru Teme tjedna: „Hrvatska i egalitarni sindrom (II.)“ U tiskanom časopisu intervju je nešto skraćen, a na web portalu Glasa Slavonije je objavljen kompletan tekst. Ovdje objavljujem neskraćeni tekst sa slikama kojih nema u Magazinu. Podnaslovi su s teksta na portalu.


1. INTERVJU-SL. MAG-2

Intervju iz Magazina Glasa Slavonije od 19. i 20. kolovoza 2017. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

U jednom vašem opsežnom tekstu - konkretno “Prtljaga s kojom smo ušli u kapitalizam”, između ostalog zapisali ste i da se ljudi s nostalgijom sjećaju vremena prije 1990. stvarajući u svojim sjećanjima sliku stvarnosti koja nije nikada postojala. Jesmo li onda, u bivšoj državi, doista živjeli u “iluziji bolje stvarnosti”, i što smo, da tako kažem, iz te “prtljage” prenijeli (dobroga i lošega) u kapitalističko doba u koje smo kroz tranziciju zagazili od početka 90-ih i osamostaljenja RH?

Tužno mi  je danas gledati i slušati kako su se ljudi, ogorčeni teškim uvjetima života, nepravdom koja ih često okružuje, primjerima korupcije, kriminala, bogaćenja preko noći, počeli s nostalgijom sjećati vremena prije 90-tih stvarajući u svojim sjećanjima sliku stvarnosti koja nije nikada postojala. I počeli se uvjeravati kako je prije bilo bolje. Zato je nužno da se još jednom podsjetimo, a da mladi to nauče, s kakvom prtljagom smo iz komunizma ušli u procese tranzicije, u kapitalizam.

Skrivali su se podaci da su naša poduzeća već u 1980-tima gomilala velike gubitke. Inflacija je u prosincu 1989. bila je 2.685,4%, cijene su 1989. prema 1988. skočile 23 puta. Kada smo dobili plaću, mijenjali smo odmah dinare za njemačke marke. Ljudi vole pamtiti da su svi bili zaposleni, što nije točno. Nezaposlenost je bila velika i rješavala se iseljavanjem. Standard je drastično pao, bez presedana u Europi. Tijekom 1989. u SFRJ bilo je 1.900 štrajkova u kojima je učestvovalo 470.000 radnika. Godine 1980., zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte,  opreme i sirovina, s tržišta je nestalo mnogo uvozne robe, bile su redukcije struje, redovi za benzin, itd. Investicije su prešle sve granice razuma. Živjelo se znatno iznad svojih mogućnosti, sve je to vodilo u golema zaduženja.

Tada je 1990. došao slom komunizma, gubitak ogromnih tržišta, nesvrstane zemlje nisu plaćale robu koju smo im isporučili, nesnalaženje menadžmenta u novim tržišnim uvjetima, poduzeća su masovno odlazila u stečaj, a deseci tisuća ljudi na burzu. Sve je to bilo  prije bilo kakve privatizacije.

Iz „onog vremena“ smo, pored svih negativnih navika i mučnih uspomena, donijeli veliko stručno znanje, dobro obrazovanje i stručno samopouzdanje da se možemo mjeriti s najboljim svjetskim stručnjacima. Taj „kapital“ omogućio je mnogim da uspiju u poduzetništvu.

Šteta da smo kod stvaranja novog društva pokupili sve loše i iz socijalizma i kapitalizma. Zato još ima mnogo posla pred nama da napravimo bolje društvo.

Promašeno istraživanje

Kad smo kod prošlih vremena, nerijetko se čuje teza kako je za mnoge naše probleme kriv zapravo socijalistički mentalitet zaostao iz prošlog sustava, a na to se odmah nastavlja i problem egalitarnog sindroma. Kako to komentirate? Drugim riječima - je li egalitarni sindrom (u radikalnijoj varijanti “teorija jednakih trbuha”) glavna prepreka ekonomskom razvoju ili je riječ o pukoj reakciji na razvojne probleme?

Socijalistički mentalitet još uvijek postoji u našem društvu, samo trebamo definirati gdje i na koji način se iskazuje. Taj mentalitet sigurno ne vlada u poduzetništvu, kao najpozitivnijem segmentu našeg gospodarstva, gdje se radi na novi način i gdje su uspostavljeni novi odnosi. Socijalistički mentalitet je jako prisutan u državnim poduzećima. Tamo se radi neodgovorno i neefikasno, vlada negativna kadrovska selekcija i neznanje, zapošljavaju previše ljudi koji nemaju što raditi, a partijska podobnost je gora nego u komunizmu.  

Taj bivši mentalitet je prisutan u društvu i kroz jako izražen osjećaj da se država mora brinuti za nas i ispravljati naše greške. „Ako ja uzmem kredit za auto, a poslije ga ne mogu vraćati, tada su krive lihvarske banke i država koja to dozvoljava. A ne ja“.

Socijalistički mentalitet je jako prisutan i u našoj znanosti koja se ne ocjenjuje na tržištu i ne stvara inovacije, već ovisi samo o državnim fondovima i o objavljivanju radova.

Naravno, u svemu tome dolazi do izražaja i egalitarni sindrom, ali siguran  sam da to nije glavna prepreka ekonomskom razvoju. Nositelji egalitarnog sindroma, a to su obično „široke narodne mase“ nemaju danas moć u društvu koja bi mogla utjecati na  pravce razvoja. Ali to su teme koje zaslužuju ozbiljna i profesionalna istraživanja u cijelom društvu kakva je nekada provodio akademik Josip Županov[1].

2. JZupanov

Akademik Josip Županov

(Izvor slike: http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/josip_zupanov)

No i sami ste reagirali na jedno “istraživanje” egalitarnog sindroma, koje su, kažete, na krajnje površan način obradili neki naši (jako razvikani) znanstvenici. Možete li nam objasniti svoju reakciju? Je li egalitarni sindrom samo teorijska fantazija? Zagovornici TES-a[2] pozivaju se na istraživanje Josipa Županova, a dojam je da od njega i njegove teorije stvaraju kult..

Nažalost, našim istraživačima se ne da baviti jednim tako velikim i složenim sustavom, kao što je cijelo društvo. Za to treba desetljeća rada i proučavanja. A danas se očekuje da se rezultati brzo ostvare, brzo objavi članak i autoru objavi slika u novinama. Zato se današnja istraživanja rade na površan, a zapravo i nestručan način. Najbolji primjer je nedavno istraživanje egalitarnog sindroma koje se provodilo anketiranjem studenata nekoliko fakulteta. Rezultati tog istraživanja su bezvrijedni, jer studenti, većinom s Ekonomskog fakulteta, sigurno ne predstavljaju reprezentativni uzorak za proučavanje cijelog društva. Ali naši znanstvenici su često lijeni i ne da im se provoditi ozbiljna istraživanja.  A zašto i bi, kada su i za takav rad dobili godišnju nagradu. U obrazloženju nagrade je istaknuto da su autori „u svom radu potvrdili  teoriju egalitarog sindroma sociologa Josipa Županova koja smatra da domaće suvremeno društvo baštini specifičan socio-kulturni obrazac predmodernih društava. Taj obrazac priječi uspješan gospodarski razvoj, te stvara antipoduzetničko raspoloženje i sklonost pokroviteljstvu države.“

Mislim da autori u tom radu nisu ništa dokazali, a najmanje da egalitarni sindrom priječi gospodarski razvoj. Antipoduzetničko raspoloženje je jako prisutno, ali nije rezultat egalitarnog sindroma. Taj problem je puno složeniji.

Slučaj Končar

Vratimo se u konkretnu stvarnost. Sažeto, što pokazuju Vaša istraživanja naše industrijske povijesti? Pišete o 1990., 1991. i 1992. godini, kada je Končar izgubio više od 10.000 radnika... U vezi s tim - Končar nekad, u SFRJ, Končar u tranziciji i Končar danas - kakve se paralele mogu povući i kakvi zaključci donijeti?

Sada, u mirovini, pored ostalog bavim se industrijskom poviješću. To je veoma važno područje naše povijesti kojim se gotovo nitko ozbiljno ne bavi. Početkom 90-tih naša poduzeća prolazila su kroz turbulentna, burna i okrutna razdoblja, kakva se neće više nikada ponoviti. Dok su o zbivanjima u Rusiji napisane brojne knjige od po 500 stranica, kod nas nema nekog  ozbiljnog  istraživanja tog razdoblja.  Mi koji smo u svemu tome sudjelovali, te drame proživljavali, možemo biti svjedoci povijesti. Ja sam Končarevac, „industrijski čovjek“, volim i poštujem ljude s kojima sam radio, bio sam sudionik tih događaja, razumijem industriju i o tome pišem. A slične drame kako i Končar  prolazila su i druga velika poduzeća.

KONČAR je 1990. „preko noći“ izgubio ogromna tržišta,  morao se mijenjati, provoditi pravnu transformaciju iz socijalističkog SOUR-a u dioničko društvo, provoditi financijsku, organizacijsku i poslovnu konsolidaciju i restrukturiranje, provoditi kadrovske promjene i izgrađivati novu menadžersku strukturu. Tijekom tog razdoblja, kroz mnogobrojne stečajeve i likvidacije Končar  je izgubio 15.000 radnika.

Neka poduzeća iz Končara su nakon stečaja uspješno restrukturirana i sada su među najboljim u svijetu, neka se još uvijek muče i životare, a neka su ponovno propala. Sve je to ovisilo o sposobnosti menadžera koji su nakon stečaja  došli na čelo tih poduzeća.

Mnogi končarevci koji su završili na burzi postali su uspješni poduzetnici i znanje dobiveno u Končaru iskoristili su za stvaranje novih proizvoda i borbu  na tržištu. Neki su nakon stečaja popunili mnoga ministarstva i državne institucije koje su trebale njihovo znanje.

Dio vrhunskih stručnjaka je otišao u inozemstvo i tamo su izgradili nove karijere.

Mnogi Končarevci su se „spasili“ kroz prijevremenu mirovinu i sada se muče s malim penzijama.

A previše njih je oboljelo zbog stresa i drama koje su tada proživjeli, otišli su zauvijek, prerano kao žrtve okrutnog tranzicijskog razdoblja.

Pišem o tome i zato, jer 15.000 Končarevaca koji su 1990-tih izgubili posao zaslužuju znati zašto se to dogodilo, a 4.000 koji su ostali raditi trebaju znati čemu to mogu zahvaliti. Sve je to naša industrijska povijest koju treba zabilježiti.

A nadam se da će se iz povijesti možda nekada  nešto i naučiti.

 3.GRADNJA KONČARA-1

Iz industrijske povijesti - početak gradnje industrijskih pogona Tvornice Rade Končar,

u listopadu 1945.

 (Izvor slike: knjiga „Rade Končar 1946. do 1986.“)

 

OBJAVLJENO NA :

http://www.glas-slavonije.hr/...

 

LITERATURA

  1. Grupa autora (1986),   „RADE KONČAR“–1946.-1986., Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22

 

[1] Josip Županov - (1923., Šolta – 2004., Zagreb) akademik, doktor znanosti, Dugogodišnji je redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu te na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Sveučilišta u Zagrebu, na predmetima Industrijska sociologija i Sociologija rada.. Osim industrijskom sociologijom, Županov se bavio istraživanjem strukture moći i vrijednosnog sustava te posebno u zadnje vrijeme problemima privatizacije, marketizacije i modernizacije društva. Član HAZU - Razred za društvene znanosti, od 1991. Važnija djela iz njegovog stvaralačkog doprinosa razvoju hrvatske sociologije su: "Samoupravljanje i društvena moć" (1969.), "Sociologija i samoupravljanje" (1977.), "Marginalije o društvenoj krizi" (1983), "Poslije potopa" (1995.). „Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma: odabrane rasprave i eseji“ (2002).

[2] TES-teorija egalitarnog sindroma



Komentari

Komentiraj