23. 02. 2018
Intervju u ZG-magazinu
Povodom predstavljanja drugog izdanja moje knjige „Mali brod na olujnom moru“ tijekom Sajma knjiga, Interlibera u studenom 2014. godine portal Zg-magazin.com.hr objavio je 13.11.2014. godine intervju u kojem odgovaram na pitanja urednika Borisa Jagačića o knjizi, o poduzetništvu, o stanju u hrvatskom gospodarstvu i drugim aktualnim temama. Tekst na portalu je nešto skraćen pa sada objavljujem moje odgovore u neskraćenom obliku.
Koja Vam je ovo knjiga po redu? Koje promjene donosi drugo izdanje knjige u odnosu na prethodno?
Do sada sam objavio 7 knjiga, neke u dva ili tri izdanja – „MENEDŽERSKI IZAZOV – poslije rata i socijalizma“ (1994.), „POSLOVNA PISMA“ (2001.), „POSLOVNA PISMA“ (2005., 2009.), „MALI BROD NA OLUJNOM MORU“ (2004., 2014.), „TEHNOLOŠKI PARK ZAGREB–10 GODINA RAZVOJA“ (2004.), „GDJE SMO I KAMO IDEMO“ (2006.), TEHNOLOŠKI PARK ZAGREB – 15 GODINA RAZVOJA“ (2009.).
Knjiga Poslovna pisma imala je tri izdanja, kod čega je drugo i treće izdanje zapravo bila nova knjiga, a knjiga Mali brod na olujnom moru imala je dva izdanja. Drugo izdanje Malog broda se nešto razlikuje od prvog, najprije po tome što su se tijekom deset godina gotovo deset puta mijenjali zakoni o PDV-u, računovodstvu i poduzetništvu, stoga sam sve stare podatke morao izbaciti. Ostalo uglavnom nisam mijenjao.
Naslovnica knjige „Mali brod na olujnom moru“, 2. izdanje, 2014. godina, izdavač Profil d.o.o.
(Izvor slike: arhiva autora)
Kome je knjiga prvenstveno namijenjena?
Mislim da bi bilo korisno da ju čitaju i studenti poslovnih i ekonomskih škola, a isto tako i ljudi koji profesionalno rade na poslovima poticanja razvoja gospodarstva, od članova gradskih poglavarstava do stručnjaka u poduzetničkim inkubatorima i razvojnim agencijama.
Dobili ste »zamjerke« na »prevelik« obijam knjige koja broji 350 stranica. Kolika bi onda trebala biti knjiga da ne bi obujmom »zastrašila« prosječnog hrvatskog čitatelja?
Ja ne pišem kratke upute ili „kuharice za poduzetnike“, tipa „kako uspjeti u poduzetništvu u 10 koraka“. Takvih knjiga imate na Internetu koliko hoćete. Ako je nekome ova knjiga predebela, tada mu je sigurno teško i raditi 12 sati na dan, ne spavati od briga, razmišljati stalno kako prodati proizvod, kao rješavati poslovne probleme. Takvi sigurno nisu niti za poduzetnika. Neka gledaju sapunice na TV, ima ih koliko hoćete i neće se zamarati niti „zastrašiti“.
Koliko ste dugo radili na pisanju ove knjige?
Jednom je lijepo rečeno da je za uspjeh preko noći potrebno uložiti 20 godina napornog rada. Pisanje knjige ne započinje u trenutku kada se stavi naslov i napiše prva rečenica. Za ozbiljnu knjigu čovjek treba sazrjeti. U takvu knjigu treba uložiti cijelog sebe, svoje znanje i iskustvo, cijeli svoj život. Nakon što sam kao inženjer radio 20 godina u Končaru, u proizvodnji na poslovima razvoja tehnologije i novih proizvoda, poduzetništvom sam se počeo baviti od osnivanja Tehnološkog parka Zagreb 1994. godine. To je bio prvi tehnološki park, poslovni inkubator u Hrvatskoj. Vodio sam ga gotovo 20 godina i to je postala najveća koncentracija poduzetnika na području inovacija, razvoja proizvoda i visokih tehnologija kod nas. A bili smo sigurno, po ostvarenim rezultatima najbolji tehnološki park u ovom dijelu Europe. Znači, za prvu knjigu Mali brod mi je trebalo deset godina iskustva u poduzetništvu da ju napišem, a na drugo izdanje sam se odlučio potpuno slučajno, početkom ove godine i trebalo mi je nekoliko mjeseci da ju završim.
Promocija knjige „Mali brod na olujnom moru“ na Sajmu knjiga, Interliberu na Zagrebačkom velesajmu, u utorak 11. studenog 2014. godine u 17.00 sati u Paviljonu 5.
(Izvor slike: arhiva autora)
Može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja knjiga ili vam je to samo nadopuna kućnog budžeta uz mirovinu?
Ovisno o tome na kakve knjige mislite. Od pisanja knjiga punih „praščarija“ (kak' bi rekli stari Zagrepčani), od raznih knjiga o „samopomoći“ koje postaju kod nas uspješnice, možda se i može živjeti, ali za ostale je jasno da se od pisanja knjiga ne može živjeti. Hrvatska je jako malo tržište, kriza predugo traje i ljudi sve manje čitaju, nakladnicima je sve teže, tiraže su male i od toga pisac ne može očekivati nikakav, imalo ozbiljniji prihod.
Sa štanda izdavačke kuće Profil d.o.o., na Interliberu, u studenom 2014. godine
(Izvor slike: arhiva autora)
Kada će Hrvatska izaći iz svog olujnog mora i možemo li izbjeći da nam se država gospodarski nasuče i pretvori u »olupinu«? Umjesto nove Švicarske pretvorili smo se u zemlju s navodno najlošijim makroekonomskim pokazateljima u EU. Što nam se dogodilo?
To je ključno pitanje Hrvatske danas. A odgovor je vrlo jednostavan: „Hrvatska će izaći iz krize i ovog olujnog mora, onda kada će postati normalna zemlja i kada se neće ponašati kao da je 'na rubu pamet'“. Zamislite si da naša nogometna momčad mora igrati protiv Brazila, a naš je izbornik u momčad stavio ljude koji uopće ne znaju igrati nogomet, igrače koji imaju veliki pivski trbuh, dvije lijeve noge i ne mogu pretrčati niti deset metara. A usto trener ne dolazi na treninge i sve ga to previše ne zanima. Što bi se dogodilo? Naravno, u svim utakmicama bismo izgubili s 50:0. To nam izgleda suludo. A istovremeno takvu situaciju vidimo svakodnevno oko sebe, u svojoj radnoj okolini, kada otvorimo televizor ili otvorimo novine. I to nam izgleda potpuno normalno. Nama je potpuno normalno da na većini pozicija u državi, u županijama, gradovima, općinama, institucijama, državnim poduzećima sjede ljudi koji nemaju pojma o tome što bi trebali raditi, jer nisu to nikada u životu radili, a na visokim pozicijama su ljudi koji nemaju ni dana iskustva na tom poslu. I onda se čudimo da je Hrvatska u krizi, da zaostajemo na svim područjima, da gubimo sve utakmice i na polju gospodarstva, na polju znanosti, na polju obrazovanja i svim ostalim poljima. A u toj utakmici mi smo izbornici, mi smo takve igrače izabrali. Jesmo li mi uopće normalni?
Postoji jedno pravilo od kada je svijeta i vijeka. U svim zemljama ima isti postotak pametnih i bedastih, sposobnih i nesposobnih. Napreduju one zemlje koje najboljima omogućuju da napreduju i rade za boljitak društva, a propadaju one zemlje u kojima na površinu dolaze trećerazredni ljudi, dok se najboljima onemogućava napredak. I to je to.
Ipak, ja sam optimist. Mi imamo vrijedne i sposobne ljude, znanstvenike, stručnjake i poduzetnike koji svojim rezultatima pokazuju da ZNAJU, HOĆE i MOGU i da takvi ljudi mogu izvući Hrvatsku iz krize. U mojom emisiji na Hrvatskom katoličkom radiju razgovaram s tim ljudima i mi širimo optimizam. Ako je netko u ovakvim antipoduzetničkim uvjetima, krećući od nule stvorio poduzeće koje zapošljava 500 zaposlenika i u ovoj krizi izvozi, raste i zapošljava, a takvih poduzetnika ima dosta, tada možemo biti uvjereni da ćemo u normalnim uvjetima stvoriti uspješno gospodarstvo.
Tvrdite da ne trebamo uvijek tražiti pamet u inozemstvu. U svojim istupima govorite kako nema previše smisla da se na našim ekonomskim fakultetima proučavaju teorije američkih ekonomista J. Welcha i T. Petersa. Zar od stranaca zaista nemamo što za naučiti?
Naravno da ja kod toga malo pretjerujem i djelujem pretjerano radikalno, ali to je zato jer reagiram na sluganski odnos naše javnosti prema strancima i stranim „veličinama“. Od svakoga se može nešto naučiti, uostalom ja sam pročitao i Jacka Welcha[1] i Toma Petersa[2]. I baš zato mogu reći da naši poduzetnici mogu mnogo više naučiti od poduzetničkih priča Zvonka Viduke, Gorana Oreškovića, Stjepana Šafrana, Ante Mandića, Gorana Šutala, Bernarde Cecelje i mnogih drugih naših uspješnih poduzetnika nego od Jacka Welcha koji živi u „drugoj galaksiji“ i upravljao je poduzećem od nekoliko milijardi dolara. I kao i svi ostali „mudraci“ uopće nije predvidio globalnu krizu čijem nastanku je i sam kumovao.
Naravno, te američke knjige su čitljive i odlično napisane, ali one ipak nemaju dodira s Hrvatskom i našom stvarnošću i teško da se mogu kod nas primijeniti i biti od koristi našem malom poduzetniku.
Koje kvalitete pojedinac mora imati ne bi li uspio kao poduzetnik?
Svaki čovjek je vrlo složena osoba i nije moguće jednostavno i jednoznačno opisati osobine poduzetnika, jer vas često netko može iznenaditi. Međutim u knjizi sam napisao da mora imati samopouzdanje - čvrstu vjeru u sebe i svoju poduzetničku ideju, sposobnost jasnog definiranja ciljeva – mora točno znati što hoće, inovativnost – stalno poboljšavati svoj rad, razumno preuzimanje rizika, upornost i marljivost, želju za stvaranjem, odgovornost – prema poslu, suradnicima i obvezama. I treba imati malo sreće. Treba imati znanja koja se mogu steći i u školama i sposobnosti koje mora imati u sebi i stalno ih poboljšavati. I još mnogo toga što je teško definirati.
Zašto poduzetnici često imaju negativan imidž u našem društvu? Smatrate li da je to još uvijek posljedica neviđene privatizacijske pljačke provedene u Hrvatskoj ili tome ima još i više razloga?
Ovo pitanje se temelji na uobičajenim stavovima cjelokupne hrvatske javnosti koji proizlaze iz jednog velikog nesporazuma. Pa nisu ljudi koji su privatizirali državna poduzeća i u Hrvatskoj i ostalim bivšim komunističkim poduzećima, poduzetnici. Oni su jedna posebna vrsta likova u gospodarstvu kakvih još nije bilo u povijesti čovječanstva. Jedan moj prijatelj nazvao ih je „uzetnicima“. Oni su u cijelom postkomunističkom svijetu, po receptima velikog zapadnog gurua, nobelovca Miltona Friedmana[3], na temelju „doktrine šoka“, kroz suludu koncepciju „ubrzane privatizacije“, otimanjem od kapitala države, postali vlasnica poduzeća. Ali time nisu postali poduzetnici.
Poduzetnici su oni ljudi koji su krenuli od nule, na temelju svoje poduzetničke ideje osnovali poduzeće ili obrt, bore se na tržištu, ne spavaju po noći od briga i bore se za svoj komadić sreće i uspjeha u poslovnom svijetu. Oni na svojim leđima nose cijelo hrvatsko gospodarstvo i oni ne mogu niti smiju imati negativan imidž.
Što se tiče „neviđene privatizacijske pljačke“ o kojoj se kod nas često govori, trebamo znati da to nije naš izum (kako nam se stalno stavlja pod nos), već je ista, zapravo još gora pljačka provedena u svim postkomunističkim državama, od Rusije, Češke do Slovenije. Svima se provodio isti monstruozan koncept ubrzane privatizacije po modelu Miltona Friedmana i Jeffrey Sachsa[4].
Tijekom devedesetih uvjeravalo nas se da se mora ići na razbijanje socijalističkih „mastodonata“ jer se oni ne mogu dovoljno fleksibilno prilagođavati potrebama modernog tržišta pa je stoga budućnost na malim poduzećima i obrtima. No pokazalo se da baš i nije tako i da veliki zapravo diktiraju tržištem, dok manjima ostaju samo mrvice. Kako to komentirate?
Tijekom devedesetih i mi i ostale bivše komunističke države uletjeli smo u kapitalizam bez pripreme i bez znanja. Nitko se nije za to pripremio. Naši znanstvenici su još 1991. na fakultetima branili doktorske teze u kojima su opisivali samoupravljanje kao „najbolji od svih oblika društva.“ A o poduzetništvu i o odnosu malih i velikih poduzeća nisu imali pojma. Poticao se antagonizam između malih i velika poduzeća i pričale su se svakakve bedastoća i hrpe fraza o velikim i malim poduzećima. U svakom gospodarstvu treba vladati „gospodarski dualizam“ u kojem mogu surađivati i svoje mjesto imaju i velika i mala poduzeća. I na tržištu ima mjesta i za jedne i druge. Iz velikog broja malih poduzeća nakon oštre selekcije nastaje mali broj najboljih koji dalje rastu i razvijaju se i postaju srednja i velika poduzeća.
Nažalost, kod nas se velika državna poduzeća ponašaju neprijateljski prema poduzetnicima, a pogotovo prema onima svojim kolegama s kojima su nekada zajednički radili. Ali i to je dio patologije našeg društva.
Neka od tih socijalističkih poduzeća stvarno nisu imala perspektivu, ali mislite li da su ipak mnoga od njih mogla opstati u određenom obliku?
Propadanje poduzeća je proces koji je svugdje prisutan i predstavlja prirodnu selekciju. Međutim, mnogo naša poduzeća koja su propala, u normalnom gospodarstvu, u normalnom društvu, u normalnim uvjetima imala bi više šanse opstati i mnoga od njih bi preživjela. Ali to je samo jedan segment problema (ne)funkcioniranja našeg gospodarstva.
Brendovi se inače grade godinama, ali nama kao da nije stalo do naših vlastitih. Što je razlog tome?
Ako u društvu i gospodarstvu zavladaju ljudi bez znanja, iskustva i sposobnosti, tada se stvaraju mnogobrojni problemi, a odnos prema brandovima je samo jedan od njih.
Mogu li mala poduzeća doprinijeti značajnijem novom zapošljavanju i kako bi se uopće po vama mogao riješiti problem ogromne nezaposlenosti u Hrvatskoj?
Mala poduzeća mogu veoma mnogo doprinijeti novom zapošljavanju, zapravo jedino mala poduzeća zapošljavaju, dok su velika poduzeća u krizi otpuštala desetine tisuća radnika. (Naravno, zapošljavanje u državnim poduzećima po političkoj liniji ne smatram zapošljavanjem već odrazom patologije društva).
Mala poduzeća (do 50 radnika) po svim statistikama pokazuju najbolje rezultate. Takva poduzeća uspjela su rasti u dobrim godinama i više je tih radnih mjesta sačuvano tijekom recesije nego što je to bio slučaj s poduzećima ostalih veličina. U razdoblju od 2002. do 2012. godine stopa preživljavanja za naša mala poduzeća bila je 87,8%. Najveći doprinos rastu zaposlenosti između 2002. i 2008. godine ostvaren je zahvaljujući malim poduzećima. Tek je svako peto novootvoreno radno mjesto u sektoru poduzeća kreirano u sektoru velikih poduzeća. Velika poduzeća malo pridonose novoj zaposlenosti. Iako je kasnije došlo do gubitka radnih mjesta u razdoblju krize nakon 2008. godine, mala poduzeća završila su razdoblje 2012. godine zaposlivši 16% više osoba nego 2002. godine.
Nemam, naravno, ništa protiv novih i stranih investicija, ali ih nema. Zato sam uvjeren da ćemo najveće rezultate u zapošljavanju postići stvaranjem velikog broja novih poduzeća (i novih radnih mjesta) kroz poduzetništvo – s težištem na onim temeljenim na znanju i s potencijalom za izvoz, uz provođenje stalne selekcije i podršku najboljima.
Kažete da poduzetnicima ne trebaju nikakvi državni poticaji već ih »samo treba ostaviti na miru da rade i ne podmeću im se klipovi«. Ovaj drugi dio definitvno stoji, ali s prvim dijelom tvrdnje ne bi se složili baš svi… Naime, primjeri iz EU govore da se potpore mogu itekako dobro iskoristiti i doprinijeti konkurentnosti neke grane.
Naravno da taj moj „stav“ o nepotrebnim poticajima pomalo zvuči bedasto i sada se mogu izvlačiti da je to „izvučeno iz konteksta“. Citirao sam jednog poduzetnika koji je sav ogorčen zbog problema koji mu otežavaju poslovanje, zbog utega koji mu na noge stavlja državna administracija, dok istovremeno stalno sluša priče o velikim poticajima koji se daju poduzetnicima, rekao „Ništa mi ne trebate dati, pustite me na miru da mogu normalno poslovati“.
Naravno da poduzetnicima trebaju poticaji za rast i razvoj, dobivaju ih u EU i cijelom svijetu, ali puno je važnije stvoriti normalne uvjete poslovanja.
Kojim se granama trebamo okrenuti? Navodno pored turizma imamo potencijala još i u ekološkoj poljoprivredi...
To je veoma važna i složena tema koja ulazi u temelje koncepcije strategije razvoja gospodarstva. O potrebi izbora strateških grana u koje ćemo ulagati, o turizmu kao važnoj strateškoj grani, o važnosti poljoprivrede, o „plavoj i zelenoj magistrali“, kvazipoetskoj kreaciji gospodarskih diletanata, slušam već desetljećima. I nitko još nije ništa pametno napravio.
Nisam stručnjak ni za turizam, niti za poljoprivredu, ni za „plave niti zelene magistrale“, ali sam jako sumnjičav i prema strateškoj gospodarskoj grani koja posluje dva mjeseca godišnje i prema gospodarskoj grani koja može funkcionirati samo uz ogromne dotacije i poticaje (kod čega se zaboravlja da te milijarde poticaja netko treba stvoriti i zaraditi).
Nažalost, sličan način razmišljanja o izboru strateških grana je ugrađen i u novu Industrijsku strategiju. Od kada „znam za sebe“ (u poslovnom smislu) slušam o tome da treba definirati strateške sektore, da „oni gore“ trebaju odrediti kako ćemo se razvijati da bi „oni dolje“ znali što je važno, a što nevažno. To na prvi pogled izgleda jako privlačno i opravdano. Takvo razmišljanje se zasniva na uvjerenju da postoji netko „jako pametan“ koji će znati što će biti uspješno u budućnosti, koji će sektori ostvarivati najbolje rezultate i to napisati u Strategiju. To što je takav pristup jako riskantan (posebno za male zemlje) i što su se neki takvi „strateški razvojni pravci“, u koje su u svijetu uloženi veliki novci, pokazali promašajem ili čak i štetnim, zagovornike izbora strateških sektora nije ni malo razuvjerilo.
Naravno da to ne funkcionira i to je samo izgovor da se ništa ne radi, odnosno da se pišu nekakve „strateške“ hrpe papira, odnosno da nam razni basnoslovno skupi strani konzultanti pišu programe i strategije koje nitko ne čita. Ljudska kreativnost, sposobnost i poduzetnički duh se teško mogu usmjeravati i programirati i teško je unaprijed znati na kojem području će se naći uspješni ljudi, mnogo toga poklopiti i ostvariti uspjeh. Treba najboljima, koji su se pokazali da znaju raditi i koji ostvaruju rezultate pružiti svu logističku podršku na tržištu da budu još bolji da rastu i zapošljavaju, bez obzira u kojem sektoru djeluju.
OBJAVLJENO NA :
[1] John Francis "Jack", Welch, Jr. - (rođen 1935), američki inženjer i top menadžer, pisac, vodio General Electric 20 godina, od 1981 do 2001., proglašen Menadžerom stoljeća. Sam i sa svojom ženom Suzy napisao je više knjiga, uspješnica, o svojim iskustvima iz menadžmenta. Neke od njih su: „Autobiografija najuspješnijeg menadžera XX. stoljeća“, „Odgovori na pitanje kako pobijediti : suočavanje sa 74 najteža poslovna pitanja današnjice.“
[2] Thomas J. „Tom“ Peters, - (rođ. 1942) američki pisac o praksi menadžmenta i čuveni poslovni savjetnik, poznat po knjizi In Search of Excellence (U potrazi za izvrsnošću) iz1982. i Thriving on Chaos (Uspjeti u kaosu) iz 1987.
[3] Milton Friedman - (1912. – 2006.), američki ekonomist, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. godine i savjetnik Predsjedniku Ronaldu Reaganu, veliki zagovornik slobodnog tržišta i jedan od kreatora teorije „šok terapije“ i „ubrzane privatizacije“ koja se s katastrofalnim posljedicama provodila u svim postkomunističkim zemljama. Friedman se uz Keynesa često smatra najutjecajnijim ekonomistom 20. stoljeća, Keynes prve polovice, Friedman druge polovice 20. stoljeća. Cijeli radni vijek odradio je na Sveučilištu u Chicagu. Imao veliki utjecaj na tranzicijske procese koji su se provodili u postkomunističkim državama.
[4] Jeffrey David Sachs- (1954, SAD), američki ekonomist i direktor American Earth Institute na Columbia University. Sachs je postao poznat po propagiranju „šok terapije“ kroz „ubrzanu privatizaciju“ u zemljama u razvoju i u zemljama Istočne Europe u postkomunističkom razdoblju. Posljedice njegovog djelovanja su katastrofalne.