21. 02. 2018
Intervju u ZŠEM Reviji za management
U listopadu 2010. godine objavljen je u „ZŠEM Reviji za management“ intervju u kojem sam odgovarao na pitanja Damira Galića o Tehnološkom parku Zagreb, o hrvatskom poduzetništvu i menadžmentu.
Prva stranica intervjua u ZŠEM Reviji za management u listopadu 2010. godine.
(Izvor slike. Arhiva autora)
ZŠEM[1]: Na čelu ste Razvojne agencije Zagreb, odnosno Tehnološkog parka Zagreb. Kako je nastala ideja o Tehnološkom parku Zagreb?
Uvijek sam pomalo sentimentalan, kada govorim o tim vremenima u kojima smo stvarali Tehnološki park Zagreb, prvi u Hrvatskoj, ali i u ovom dijelu Europe. To su bila burna povijesna vremena u kojima se stvarala nova država, novo društvo i novo gospodarstvo. Već se zaboravlja kakva su to bila vremena. Prošlo je dvadeset godina od burne 1990. u kojoj se kroz okrutne lomove cijelog gospodarstva, štrajkove, stečajeve poduzeća, uz tisuće ljudi koji su odlazili na burzu, raspadao jedan neprirodan gospodarski i politički sustav. Započeli su procesi kakvih još nije bilo u povijesti čovječanstva. Gospodarstvo, trgovina, tehnologija, politički sustavi do tada su se razvijali tisućama godina postepenim evolutivnim, dugogodišnjim razvojem ili krvavim revolucijama. Sada je najednom u kratko vrijeme trebalo jedno neučinkovito komunističko gospodarstvo, u takozvanom društvenom vlasništvu, preoblikovati u kapitalističko gospodarstvo s privatnim vlasništvom. Otprilike se znalo ili se idealistički maštalo o tome kako bi novi kapitalistički sustav trebao izgledati, ali nitko nije znao kojim putem do njega doći. Donosila su se rješenja i odluke, prave i krive, koje su imale dugoročne posljedice. Privatizacija se smatrala čarobnim štapićem koji će učiniti naša poduzeća učinkovitim i konkurentnim na globalnom tržištu. Željelo se da hrvatska poduzeća u kratko vrijeme prijeđu u privatno vlasništvo u situaciji u kojoj potencijalni kapitalisti, privatnici, bivši samoupravljači nisu imali nikakav kapital. Povrh svega došao je i rat, ratna razaranja, stotine tisuća izbjeglica i prognanika.
Uz privatizaciju pojavila se još jedna riječ za koju prije nismo znali i nismo je koristili – poduzetništvo. Unutar gospodarstva koje se s jedne strane raspadalo, transformiralo, privatiziralo, počela se stvarati jezgra pravog, istinskog, dinamičnog gospodarstva. Došli su poduzetnici, osnivali svoja poduzeća, borili se, rasli i propadali. Proces razvoja poduzetništva je tada krenuo, ali nitko nije mogao misliti da će biti tako teško i da će se toliko ružnih procesa početi događati. Kroz Tehnološki park pratili smo sva ta zbivanja i kao sudionici i kao svjedoci te povijesti.
Tehnološki park je počeo s radom 1.ožujka 1994. i tim datumom počela se ozbiljnije izgrađivati poduzetnička infrastruktura u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj. Tijekom svih tih godina promijenili smo 3 adrese (Fallerovo šetalište 22, Drvinje 63 i sada Dragutina Golika 63), 5 naziva (KONČAR-Tehnološki park d.o.o., Tehnološki park Zagreb d.o.o., TPZ - dio društva GKG Zagreb i Zagrebački holding d.o.o, podružnica Tehnološki park Zagreb i Razvojna agencija Zagreb-TPZ d.o.o.) i 2 vlasnika (najprije koncern KONČAR d.d., a nakon toga Grad Zagreb), a da se nismo maknuli iz „barake u Drvinju“. Ja još uvijek sjedim za istim stolom i na istom stolcu koje sam nekada pokupio iz jedne končareve tvornice u stečaju.
U knjizi „Tehnološki park Zagreb – 15 godina razvoja“ opisao sam kako je osnovan Tehnološki park: „Početkom devedesetih godina ni ja nisam mnogo znao o poduzetništvu. Krajem 1993. godine pozvao me, sada nažalost pokojni, mr.sci. Boris Kosi, član Upravnog odbora KONČARA d.d., velikog poduzeća s područja elektrostrojogradnje, i rekao mi: ‘Mi namjeravamo osnovati tehnološki park i predlažemo da ti budeš direktor.’ Slušao sam ga sa znatiželjom i pitao: ‘Borise, daj mi reci o čemu se tu zapravo radi, nisam baš siguran da znam što je to.’
‘Znaš, to ti je nešto povezano s poticanjem poduzetništva, s osnivanjem malih poduzeća, visokom tehnologijom.“
„Dobro, a što je to poduzetništvo?“
„Snađi se, sada je petak, ti malo o tome razmisli, pa napiši prijedlog za sastanak Upravnog odbora u ponedjeljak, da možemo osnovati novo poduzeće.“
Tako je krenulo i nakon što sam pola svog radnog vijeka (gledajući od danas) proveo u velikom poduzeću na području razvoja proizvoda, uvođenja novih tehnoloških procesa i inovacija u proizvodnju, drugu polovicu sam posvetio poduzetništvu i razvoju malih poduzeća.
Tehnološki park je osnovan u KONČAR-u, a onda ga je u srpnju 1998. Grad Zagreb kupio da u praksi realizira Program poticanja poduzetništva u gradu Zagrebu.
Poduzetnici ispred Tehnološkog parka Zagreb 2004. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
ZŠEM: Što je Tehnološki park Zagreb danas i kakve ste rezultate do sada ostvarili?
Danas je Tehnološki park dio poduzeća Razvojna agencija Zagreb-TPZ d.o.o. u vlasništvu Grada Zagreba koje je nastalo tako da je Tehnološki park u ljeto 2008. proširio svoje djelatnosti na još 3 poslovna područja. Pa sada imamo ukupno 4 organizacijske jedinice – Tehnološki park, Jamstvena agencija, Centar za razvojne projekte (EU i domaće) i Poduzetnički centar s poduzetničkom poslovnom školom i poslovnima savjetovanjem.
Kada sumiram rezultate koje smo postigli mogu s ponosom reći da naši poduzetnici svoje nove, inovativne proizvode izvoze u 48 zemalja svijeta, inovativna rješenja su zaštitili s 10 patenata, a za svoje su inovacije dobili 138 nagrada na izložbama inovacija od Kuala Lumpura, Londona do Čakovca, samo prošle godine održali smo 40 seminara i predavanja na kojima je bilo 878 polaznika, (dosada smo ukupno održali 311 seminara i predavanja s 5742 polaznika), sa stotinama poduzetnika i potencijalnih poduzetnika razgovarali smo o njihovim idejama i problemima, gotovo 100 poduzeća iz Zagreba kod nas je uspostavljalo sustav upravljanja kvalitetom prema iSO 9000, održali smo 6 okruglih stolova o stanju u poduzetništvu i društvu i objavili 6 poslovnih knjiga. Telefon 3667 101 je otvoren 24 sata i jedini je broj u Hrvatskoj na koji možete nazvati, ako imate problema iz područja poduzetništva i na kojem ćete uvijek naći ljubaznu i stručnu osobu da porazgovarate ili na telefonu ili da dogovorite razgovor u uredu. Kod predstavljanja Tehnološkog parka Zagreb, uvijek ističem da smo „najveća koncentracija poduzetnika na području razvoja proizvoda i inovacija u Hrvatskoj“.
Iako smo po rezultatima daleko najbolji tehnološki park u Hrvatskoj, a sigurno jedan od najboljih u Srednjoj Europi, Ministarstvo gospodarstva je najboljima uvijek proglašavalo druge. (Očito je da se kod nas priznanja ne dobivaju za kvalitetu rada i ostvarene rezultate, već prema stranačkim, partijskim, zavičajnim i ostalim kriterijima. To je manje naš problem, a više problem cijelog društva.)
Što možemo, nama je, izgleda, dovoljno što znamo da smo najbolji.
A nikakvo priznanje nismo nikada dobili niti u Gradu Zagrebu.
Poduzetnici iz Tehnološkog parka Zagreb, unutar Razvojne agencije Zagreb, 2010. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
ZŠEM: Koje bi uspjehe istakli kao primjere uspješnog poslovanja tvrtki koje su sastavu Tehnološkog parka?
Svaka poduzetnička tvrtka u Tehnološkom parku nosi jednu uzbudljivu, iskrenu, zanimljivu i poučnu priču. Mnogo tih priča, objavio sam u svojoj knjizi „Mali brod na olujnom moru“. Jednom sam ukratko opisao svoj posao: „Ja stvaram poduzetničke zvijezde, a onda se njima hvalim“. Najveća zvijezda u TPZ-u, ali i „pravo čudo u hrvatskom poduzetništvu“ je Zvonko Viduka i njegova tvrtka ALTPRO d.o.o. koji svoje inovativne, visokotehnološke proizvode izvoze na 5 kontinenata i u preko 30 zemalja svijeta, mlada poduzetnica Ivana Drčec, vlasnica tvrtke CYCLOPS d.o.o. nedavno je osnovala tvrtku u Kanadi za plasman svojih softvera koje proizvodi u TPZ-u, elektronički proizvodi Željka Dujmovića ugrađeni su u Projekt stoljeća čuveni Veliki sudarač hadrona (LHC) u Cernu, tvrtka UTILIS d.o.o. Gorana Polonjija i Zdenka Čorića 70% svojih softvera izvozi u Švicarsku i Njemačku, mladi Ivan Matuna još je student, ali je već briljantan inovator i odličan poduzetnik, Tomislav Bronzin, vlasnik tvrtke CITUSd.o.o. vodeći je stručnjak hrvatske softverske zajednice koji je držao predavanja informatičarima u Silikonskoj dolini i Južnoj Koreji, Zdravko Ivančić, tvrtka NUMIKON d.o.o. svoj projekt je plasirao u Iranu, itd.
ZŠEM: Jednom prilikom ste Tehnološki park Zagreb nazvali 'barakama na Drvinju', kako je onda moguće da se u tim, kako ste ih nazvali barakama, ostvaruju takvi impresivni rezultati? U čemu je tajna uspjeha?
Kada odgovaram na takvo pitanje uvijek kažem: „Snaga tehnološkog parka nije u zgradi, zidovima, prozorima, opremi, financijama i web stranici. Snaga je samo u ljudima, poduzetnicima, vrhunskim stručnjacima koji mnogo rade, bore se na tržištu i svoje proizvode izvoze u 48 zemalja svijeta“.
Tajna je i u tome da mi djelujemo drugačije nego ostali tehnološki parkovi ili inkubatori. Mi nismo iznajmljivači prostora pod povoljnijim uvjetima uz par usluga koje se pružaju. Mi smo zajednica u kojoj kreativni ljudi što se bave razvojem proizvoda znaju da im je susjed vrhunski stručnjak na pojedinom stručnom području s kojim se mogu posavjetovati i zajednički raditi na složenim projektima. Da bi se ušlo u tu zajednici i da bi se ostalo treba zadovoljiti stroge kriterije – treba razvijati nove proizvode i izvoziti ih, osvajati nagrade na izložbama inovacija, poduzetnici moraju dobiti certifikate kvalitete ISO 9000, moraju se poslovno obrazovati i moraju biti dobri i pošteni ljudi. U toj zajednici stariji su mentori mlađima, uče jedni od drugih, prenose iskustva, djeluju kao tim, druže se uz roštilj u našem vrtu, na kraju godine sa svojom djecom se vesele na priredbama uz klaunove, Djeda Mraza i darove, zajednički proslavljaju svoje uspjehe - i jako mnogo rade, „dan i noć“.
Mi ne djelujemo samo u zgradi Tehnološkog parka, već i u široj društvenoj zajednici, surađujemo s školama i tražimo male ljude koji imaju poduzetničkih i inovatorskih potencijala, držimo predavanja o poduzetništvu, mnogo objavljujemo članaka u medijima sve u cilju poticanja poduzetništva i razvoja gospodarstva.
I kao možda najvažnije, pored svih problema i kriza koje su se odvijale tijekom svih 16 godina u našem okruženju nastojali smo da naša mala zajednica, „mali brod na olujnom moru“, bude brod na kome vladaju još uvijek pravila civiliziranog ponašanja, poslovne etike, poštenja, međusobnog uvažavanja i poštovanja, prijateljstva i suradnje. To su sve pravila koja je „današnje napredno vrijeme pregazilo“, ali ponosni smo da smo uvijek bili mali otok na kome se takva pravila poštuju.
A veliki dio našeg uspjeha dugujem svim mojim suradnicima Tamari Didak, Saši Grozdaniću, Aniti Brajković, Lidiji Zadro, Marini Grgić, Vedrani Štimac i Ljubici Čurić.
ZŠEM: Idejni ste pokretač i osnivač Tehnološkog parka Zagreb. Nakon nekoliko godina TPZ je prešao u vlasništvo Grada Zagreba. Jeste li ste zadovoljni uvjetima? I sami često ističete potrebu za većim prostorom za razliku od sadašnjih 1.300 četvornih metara koliko posjedujete?
Mi smo mali, zapravo „mrvica u svemiru“, ali smo ideja, prototip jednog budućeg gospodarstva. Tijekom predstavljanja izvješća o našem poslovanju u Skupštini Grada Zagreba rekao sam: „Tehnološki park Zagreb je primjer kako je hrvatsko i zagrebačko gospodarstvo moglo izgledati da se nije razvijalo u pogrešnom smjeru i kako će, ako Bog da, izgledati ako će biti pameti“. Na kraju sam završio: „Ja imam jedan san. Želim da Zagreb, umjesto s raznim Wesgateima i Eastgateima u kojima po dvjesto stranih poduzeća prodaju stranu robu, bude okružen s tehnološkim parkovima u kojima će po dvjesto naših poduzetnika proizvoditi robu za strana tržišta“.
Ne znam hoću li to doživjeti. Ali za sada mogu samo gledati kako su u Varaždinu, Osijeku i Rijeci izgrađeni novi tehnološki parkovi. Krajem rujna držao sam uvodno predavanje na svečanosti povodom početka gradnje tehnološkog parka od 10.000 m2 na Sveučilištu u Novom Sadu. U Ljubljani imaju tehnološki park od 30.000 m2 . A mi smo i dalje u baraci od 1.300. m2 .To je odgovor na pitanje jesam li zadovoljan.
Odnos prema tehnološkom parku, poduzetnicima i izvoznicima je slika odnosa koji vladaju u cijelom našem gospodarstvu, a tako i u Zagrebu. I to je jedan od uzroka današnje krize. Hrvatska ima pogrešan gospodarski koncept. Imamo gospodarstvo koje se ne temelji na stvaranju novih proizvoda i novih vrijednosti, već se temelji na uvozu tuđih proizvoda i tuđih vrijednosti i zaštiti interesa stranog kapitala. Takvo gospodarstvo ne treba niti znanje, niti stručnjake, niti izvoznike, niti inovacije, a ne treba niti tehnološki park kao što je naš.
Zato takvo gospodarstvo treba drastično promijeniti i u tom Novom, izvozno orijentiranom gospodarstvu i Tehnološki park Zagreb imati će svoje mjesto.
ZŠEM: Objasnite nam kako se ulazi u sustav TPZ-a? Koje kriterije vlasnik tvrtke mora ispunjavati?
Kriteriji po kojima se ulazi, ostaje, djeluje u Tehnološkom parku te izlazi iz njega je jedan su od razloga zbog kojih ostvarujemo naše rezultate. Osnovni kriteriji su izvrsnost, potencijal rasta i razvoja, inovativnost i sposobnost rada u jednoj zajednici. Tijekom svih ovih godina nije se još dogodilo da bi neki poduzetnik ušao na osnovi nekakvih političkih pritisaka, telefonskih poziva ili različitih „sugestija“. Mi niti ne objavljujemo pozive u novinama, jer znamo da bi nakon toga sigurno bilo raznih „telefonijada“. Kandidati se nama javljaju, jer su čuli za nas i naš rad, detaljnije su se informirali i na našoj web stranici (www.raza-tpz.hr) i zaželjeli raditi u takvoj sredini. Na našoj web stranici mogu naći detaljni opis kriterija za ulazak te svih ostalih kriterija i pravila koja kod nas vladaju. Prvo kandidat u mailu kojega nam pošalje treba predstaviti, sebe, svoje poduzeće i svoj proizvod. Nakon što to pročitamo i zaključimo da kandidat može biti zanimljiv, pozovemo ga na razgovor. Mi ne tražimo nikakve detaljne poslovne planove, jer znamo da „papir sve podnese“. A u početnoj fazi kada ima toliko toga nepredvidivoga besmisleno je tražiti nekakve precizne projekcije poslovne budućnosti. Mi s kandidatom dugo razgovaramo i želimo osjetiti vjeruje li u sebe, ima li „strast za uspjehom“. Treba nas uvjeriti u svoje poslovne mogućnosti i šanse, a i da će širiti „pozitivne vibracije“ u našoj zajednici. U razgovoru s naše strane osim mene i mojih suradnika često sudjeluju i neki od naših poduzetnika, ako je neko specifično stručno područje na kojem mi „nismo potpuno doma“. Katkada, u posebnim slučajevima zamolimo sve naše poduzetnike za mišljenje o nekom kandidatu. Ti su razgovori dugački, detaljni i obavljaju se u više navrata. Kada u početku nismo sigurni kako će se neki kandidat razvijati, ako je u vrlo ranoj fazi poduzetništva, tada ga primimo kao vanjskog člana i pratimo njegov rad i razvoj. To znači da ima mogućnost koristiti svu našu infrastrukturu, od sobe za razgovor do učionice, ali još ne može dobiti poslovni prostor. Nedavno nam se dogodilo da je jedna poduzetnica, vanjska članica, nakon nekog vremena drastično promijenila svoju poslovnu orijentaciju i postala predstavnik neke strane tvrtke i više se ne bavi razvojem softvera. Naravno da više nije mogla biti naš član. Nitko od nas ne zna kuda će ga život odnijeti. Takvo probno razdoblje može trajati i godinu dana.
Neke kandidate smo počeli pratiti već u srednjoj školi. Naš član, poduzetnik Ivan Matuna bio je kao učenik elektrotehničke srednje škole u našem susjedstvu izvrstan inovator. Nakon toga je otišao na ETF i na trećoj godini studija došao je k nama. Uz to što pratimo njegov poduzetnički uspjeh, jako detaljno pratimo i njegove ispite i uspjeh na studiju. Kada mu je studiranje ušlo u krizu, jer novci koje počinje zarađivati kao poduzetnik, počnu studenta odvraćati od učenja, svi smo napravili na njega pritisak i sada još ima dva ispita i diplomski pa ćemo dobiti novog inženjera. Imamo i tri magistra, a jedan kolega je pred krajem s doktoratom.
Kada nas netko već na početku ili preko telefona pita koja je cijena najma poslovnog prostora, to je najbolji način da vrlo brzo završimo razgovor. Mi nismo iznajmljivači prostora i k nama se ne dolazi zbog cijene poslovnog prostora. Mogu ući samo oni koji zadovoljavaju kriterije, a na osnovi toga dobivaju i subvencije koje ima smanjuju troškove boravka kod nas, uz sve ostale prednosti koje dobivaju.
ZŠEM: Što se događa s tvrtkama koje nakon nekog vremena izađu iz TPZ-a?
Mi nikoga ne „tjeramo van“ kao što to rade drugi tehnološki parkovi i inkubatori nakon 5 ili 7 godina boravka u inkubatoru. Ali svi moraju zadovoljavati stroge kriterije. Tijekom boravka kod nas poduzetnici moraju ostvarivati razvojne, inovativne izvozne rezultate i o tome ovisi u koju kategoriju ulaze i po tome dobivaju subvencije od 90%, 50% ili 30%. Nakon 7 godina više ne mogu dobivati subvenciju, ali tijekom daljnjeg boravka su službeni mentori mladim poduzetnicima. Neki poduzetnici ostaju dulje kod nas zato, jer im odgovara stimulativna okolina u kojoj su ljudi koji se bave razvojem, a u Zagrebu nema niti poduzetničkih zona niti većih poslovnih prostora sa sličnim uvjetima u koje bi mogli otići. A osim toga puno im znači što kod nas za svoje projekte mogu angažirati vrhunske stručnjake koji rade vrata do njega.
Često dobivam pitanja: „A zašto je taj poduzetnik tako dugo kod vas? Ako je tako uspješan, zašto si ne može sam izgraditi negdje poslovni prostor?“ Oni koji to pitaju nemaju pojma koliko novaca, vremena i truda treba uložiti u razvoj nekog proizvoda, nastup na tržištu i izvesti taj proizvod. I taj poduzetnik jednostavno nema niti vremena niti novaca da se bavi izgradnjom nekakvih poslovnih objekata. Prosječno vrijeme boravka u našem tehnološkom parku je 5.4 godine, kod čega su neki kod nas i od samog početka. Do sada je kroz nas prošlo 50 poduzeća.
Poduzetnici izlaze, ako ne zadovoljavaju stroge kriterije, što se ne događa često te kada osjete da su prerasli prostorne mogućnosti koje im se kod nas pružaju. U nekim slučajevima ostaju dijelom kod nas, a dodatni prostor koji trebaju pronalaze negdje u susjedstvu.
Kada poduzetnici izađu mi s njima ostajemo i dalje u kontaktu, pratimo njihov rad i veselimo se njihovim uspjesima.
ZŠEM: Iako TPZ-a nema često u hrvatskim medija, Vaši istupi su jako zapaženi. Često ističete uspješnost tvrtki koje su u sustavu TPZ-a, kao model prema kojemu bi trebala hrvatska ekonomija težiti, ako želimo biti zemlja znanja i uspješnih poduzetnika. Znate istaknuti kako naši tehnološki parkovi i inkubatori ne žele Vaše savjete, već imaju skupe strane konzultante, iako ste vi primjer dobrog poslovanja. U čemu je, dakle, problem?
Svoje iskustvo i pomoć nudimo ostalim tehnološkim parkovima koje vode često mladi, neiskusni direktori. Najčešće nam kažu: „Hvala, ne treba. Mi imamo strane konzultante“. A ti strani, skupo plaćeni konzultanti, često trećerazredni stručnjaci o našim problemima nemaju pojma, a čak im davaju i pogrešne savjete.
Taj problem je vrlo složen i dio je slike patologije našeg društva. Ukratko mogu samo reći da je naša kriza usko povezana s krajnje deformirani sustavom vrijednosti i kriterijima kojima se ne cijeni rad, znanje, iskustvo, sposobnost i ostvareni rezultati. Osim toga za društvo i gospodarstvo koje se ne temelji na stvaranju svojih vrijednosti i proizvoda, već na uvozu tuđih vrijednosti, tuđeg znanja i tuđe dodane vrijednosti, normalno je da tako reagira. U želji da se ostvari cilj „u Europu pod svaku cijenu“ provodi se „kastracija Hrvatske“ u kojoj se „eliminiraju“ svi ljudi koji su imali znanja o proizvodnji, koji imaju samopouzdanja i vjere u sebe. I na svim razinama su ih zamijenili neiskusni „good looking manekeni“ koji ništa ne znaju i sposobni su samo slijepo slušati svoje i tuđe „gazde“. I naravno, samo slušati strane konzultante. Oni se ne ocjenjuju po svojim rezultatima, već je samo važno da se netko može „pred Europom“ pohvaliti koliko je stranih konzultanata bilo kod nas i kako ih naši ljudi pozorno slušaju.
ZŠEM: U čemu je problem hrvatskih menadžera? Primjerice, rijetko koji od njih je nakon odlaska iz državnih i gradskih poduzeća uspio u privatnom poduzetništvu. Tu je još i problem u mentalitetu koji je naslijeđen i bivšeg komunističkog sistema, pa se mnogi od njih ne snalaze u tržišnim uvjetima. Koje je Vaše mišljenje?
Kod nas ima uspješnih i sposobnih menadžera i o njima bi trebalo više govoriti, proučavati njihov rad i učiti na njihovom primjeru. Ali ću se osvrnuti na većinu koja daje pečat našem gospodarstvu i sigurno su jedan od uzroka za našu krizu i loše stanje našeg gospodarstva. Kao ostatak komunizma kod nas se zadržala bolest, pravi tumor koji razara društvo, a naziva se „negativna kadrovska selekcija“. Taj tumor je jedan od glavnih uzroka (pored svih ostalih) što je komunizam propao, a jedan je i od glavnih uzroka zbog koji je naše društvo i gospodarstvo u strašnoj krizi.
U našoj maloj i ne bogatoj zemlji jedina prava snaga, vrijednost i bogatstvo su ljudi. I naša je šansa jedino u sposobnosti da selekcijom izabiremo najbolje i dovodimo ih na mjesta na kojima mogu iskazati svoju vrijednost, sposobnost donošenja pravih odluka i rješavanja problema.
Kriza je toliko velika koliko smo sposobni ili nesposobni da rješavamo probleme. Za nesposobne ljude svaki je problem kriza, a za sposobne je svaka kriza izazov.
Negativna kadrovska selekcija na površinu u cijeloj zemlji dovela je vjerojatno najnesposobnije i takvi su dobili šansu da vode čak i velike kompanije i rade poslove o kojima nemaju pojma. Budući da ne znaju što trebaju raditi, onda naravno misle samo na svoju korist i tako to ide.
Uz sve to se plasira jedna, općeprihvaćena, upravo idiotska parola „menadžer ne treba biti stručnjak, jer oko sebe ima stručnjake“. Oni koji to govore nemaju pojma što treba raditi menadžer, a što trebaju raditi stručnjaci. Stručnjaci donose prijedloge, a menadžer donosi odluke. Da bi mogao donositi odluke menadžer mora jako puno znati da može razumjeti prijedloge koje mu na stol stavljaju stručnjaci. Osim toga on i izabire i vodi stručnjake. Budući da se zastupaju tako glupe teze nije ni čudo da najsloženije organizacijske projekte restrukturiranja poduzeća od 10.000 ljudi vode menadžeri koji su na intelektualnoj razini onih koji na Hreljiću[2] imaju štand i prodaju švercanu kinesku robu. Imamo i slučaj da poduzeće koji vodi projekte od milijardu dolara vodi „menadžer“ koji u životu nije vodio niti kiosk za prodaju novina.
Po takvoj logici mogu se „pokupiti ljudi s autobusne stanice i dovesti u kirurgiju na Rebro da izvode operaciju srca“.
Međutim, najstrašnije je to da cijela hrvatska javnost takav nakaradan način izbora menadžera više ili manje podržava. A političari se hvale da su takve svoje kadrove doveli za direktore poduzeća. Tako se uništava Hrvatska.
ZŠEM: Govorite često o prenošenju znanja, motiviranju mladih ljudi na bavljenje poduzetništvom. Prema onom što se može pročitati o Vama, veliki ste optimist. Kako vidite budućnost poduzetništva u Hrvatskoj?
Ja moram i želim biti optimist, jer želim vjerovati u Bolju Hrvatsku u kojoj će živjeti moja djeca i unuci. Da nisam optimist išao bih se odmah baciti u Savu. Bolja Hrvatska će biti bogato društvo s humanim i pravednim odnosima, a za takvo društvo neophodno je da ima dobro gospodarstvo i naravno dobro poduzetništvo. I za takvo se društvo svi trebamo boriti
Moj optimizam se napaja u Tehnološkom parku, jer imam veliku sreću biti okružen mladim, divnim ljudima, briljantnim stručnjacima, poduzetnicama i poduzetnicima koji jako puno, rade, stvaraju nove proizvode i bore se na okrutnom stranom tržištu, gdje im je čak lakše nego na ovom našem izopačenom domaćem tržištu. Takvo poduzetništvo može preporoditi gospodarstvo zemlje. Međutim, umjesto da ih naše društvo čuva „kao kap vode na dlanu“ oni prolaze nevjerojatne kalvarije. O tome ću ja morati napisati knjigu, jer za par godina nitko nam neće vjerovati da je nešto takvo bilo moguće.
Poduzetnici iz Tehnološkog parka Zagreb, zajedno s tisućama takvih mladih ljudi diljem cijele Hrvatske, vrijednost su ovog društva i temelj nove Bolje Hrvatske u kojem će poduzetništvo biti motor razvoja.
Na nama je svim zadaća da u sebi nađemo hrabrosti, snage, odlučnosti i vjere da takvu Hrvatsku ponovno stvorimo.
[1] ZŠEM- Zagrebačka škola ekonomije i managementa (Zagreb, Jordanovac 110), započela je s radom u rujnu 2002. godine, upisom prve generacije studenata. Eduniversal, agencija za rangiranje poslovnih škola iz Pariza proglasila je ZŠEM 2008. i 2015. za najbolju poslovnu školu u Hrvatskoj.
[2] Hrelić, (Hreljić)- sajmište na istočnom rubu Zagreba, uz južnu obalu Save, uz odlagalište smeća. Tu je i veliki sajam rabljenih automobila, a na zemlji i na stolovima stoji svakakva roba.