• Razvoj/
• Tranzicija/
• Društvo/

03. 06. 2024

Anatomija novog društva (6) – I jaka i bolesna Hrvatska

• Marijan Ožanić

Prva polovica mjeseca srpnja 2018. godine u našoj povijesti biti će zapamćena po eksploziji sveopćeg oduševljenja, po vulkanu emocija, iskazanog domoljublja i ponosa zbog velikog uspjeha naše nogometne reprezentacije. Bili smo sretni kod svakog našeg gola, svake naše pobjede, bili smo na rubu infarkta kod izvođenja jedanaesteraca. Disali smo zajednički, veselili se zajednički, uživali zajednički. Bili smo ponosni na naše mladiće koji nisu bili samo vrsni nogometaši, među najboljima na svijetu, već su i dobri ljudi i pozitivne osobe.

Doček nogometnih svjetskih viceprvaka, 17.7.2018. godine na ulazu u Zagreb, u naselju Dugave.

(Izvor slike: arhiva autora)

 Doček u Novom Zagrebu, u naselju Travno.

(Izvor slike: arhiva autora)

Ujedinjena (?) Hrvatska

U medijima je u svim tekstovima i emisijama dominirala priča o tome kako je Hrvatska konačno ujedinjena i kako su svi zajedno slavili uspjeh nogometaša. I kako je to lijepo i kako bi to uvijek tako trebalo biti. Vjerujem da se to govorilo i pisalo zbog plemenitih namjera ispunjenih emocijama, ali i zbog uobičajene naivnosti i infantilnosti mnogih dobronamjernih ljudi. Taj zaključak o tome kako smo se konačno ujedinili u radosti i slavlju jednostavno je kriv i naivan. Ujedinjeni su oni ljudi koji su bili ujedinjeni i 1990-ih, ujedinjena je hrvatska Hrvatska koja će uvijek biti ujedinjena koja se veselila sada zbog uspjeha naše reprezentacije kao što se veselila i bila sretna 1995. godine nakon pobjedničke Oluje i uspjeha naše vojske.

A ona druga Hrvatska, jugoslavenska, komunistička, udbaška i ostala koja još nije preboljela ni Jugoslaviju, ni Tita niti komunizam nije se veselila ni sada kao što se nije veselila niti 1995.godine.  I tada i sada u trenucima našeg slavlja i pobjede povukla se u svoje sobe, kabinete, novinske redakcije, u podrume, u grmlje i kanalizaciju i čekala svoj trenutak. Nakon veselja u ponedjeljak već u utorak izašli su iz svojih rupa i skrovišta i počeli izlijevati svoju žuč i svoju mržnju. Počeli su napadati nastup Thomsona na dočeku, prije toga napadali su ponašanje Predsjednice, da nisu našli njih izmislili bi nešto drugo, a mediji su te napade s mnogo zluradosti i uživanja prenosili.

I onda se netko pita zašto ne možemo napredovati.

Samo najbolji pobjeđuju

Dvadeset dana nakon veličanstvenog uspjeha naših nogometaša, 4.kolovoza 2018. godine braća Valent i Martin Sinković osvojili su naslov europskih prvaka u dvojcu bez kormilara na Europskome prvenstvu u veslanju u Glasgowu, zahvaljujući fenomenalnom finišu utrke kada su pretekli Francuze koji su vodili od samog starta. Sinkovići su u dvojcu na pariće osvojili sve što se osvojiti dalo, a onda su odlučili otići u sasvim novu disciplinu. No, i tu osvajaju medalje, 2017. godine bili su svjetski doprvaci, a sada su postali europski prvaci. Tada sam se sjetio i veličanstvene pobjede braće Sinković u veslanju, dvojcu na pariće u kolovozu 2016., na Olimpijskim igrama u Riu, u Brazilu. Oni su tada bili već tri godine nepobjedivi, njihov, gotovo cijeli život, stalna su takmičenja, žestoka borba sa suparnicima koji žele pobjedu kao i oni.

Veslanje je veoma naporan šport koji traži mnogo treniranja, mnogo odricanja, mnogo rada, upornosti, samodiscipline, a u dvojcu na pariće savršenu tehniku veslanja i nevjerojatnu koordinaciju pokreta.

       „Veslanje je na neki način i patnja. Treninzi su jednolični, mukotrpni i za takve napore potrebni su pravi, čvrsti karakteri, uporni momci spremni za rad“, rekao je njihov trener Nikola Bralić.

Martin i Valent Sinković, nepobjedivi veslači

(Izvor slike: http://www.nacional.hr/...)

To vrijedi i za nogometaše, a i za sve druge aktivnosti u kojima se želi uspjeti, i za glazbu i za znanost. Mnogo, mnogo rada, posvećenosti  i mnogu ljubavi za ono što radiš. Tu nema mjesta za lijenčine, za one koji žele uspjeti bez rada, koji misle samo na zadovoljavanje svojih prohtjeva, na svoju ugodu i zabavu, one koji samo bulje u mobitele, igraju video-igrice i sjede u  kafićima. Ili misle da im je za uspjeh u životu najvažnije da se upišu u neku stranku.

Mladi pobjednici znanja

Mi imamo pobjednike i u znanju, među mladima. U svibnju 2016. među srednjoškolcima iz čak 200 škola diljem svijeta petnaest učenika zagrebačke XV. gimnazije (MIOC) pokazalo se najboljima. Postali su svjetski prvaci na međunarodnom natjecanju u poznavanju područja računarstva i kompjutorskog programiranja koje se održalo u američkom gradu Nashua u saveznoj državi New Hampshire. U kolovozu 2016. godine na Informatičkoj olimpijadi u ruskom gradu Kazanu naši mladi informatičari, srednjoškolci osvojili  su srebrnu i dvije brončane medalje, u ljeto 2016. godine u gradu Orlandu, u SAD na ACSL međunarodnom natjecanju u programiranju timovi iz zagrebačkog MIOC-a pobijedili su u finalu.

U utorak, 19. rujna 2016., na 2. programu HT-a gledao sam  emisiju Školski sat. Vidio sam dva briljantna, simpatična  srednjoškolca, dva državna prvaka iz matematike koji su brzo i pametno rješavali zadatke iz matematike koje im je postavljao jedan poznati matematičar. To su bili Andrija Tomorad iz Marije Bistrice i Danijel Širola iz Zagreba. Treba reći da Andrija svaki dan iz Marije Bistrice putuje u školu u Zagreb i prevaljuje do škole i natrag gotovo 100 km.

Talentirani i marljivi srednjoškolac Andrija Tomorad i matematičar Toni Milun u TV emisiji HTV-a - Školski sat - Matematički višeboj, 19. rujna 2016. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Takvih primjera ima mnogo i na njih možemo biti ponosni. S takvim mladim ljudima hrvatsko društvo može samo napredovati. Hrvatska je mala zemlja koja ima mnogo prirodnih ljepota, ali nema rude, nafte, plina i energije što bi ju činilo bogatom. Naš najvrijednije i najbogatiji resurs  su naši ljudi, naše znanje i sposobnosti. Jedino kao „zemlja znanja“, kao zemlja marljivih i vrijednih ljudi, kao zemlja u kojoj se znanje cijeni možemo napredovati, pobjeđivati i biti među najboljima.

A takvih lijepih priča ima i u hrvatskom poduzetništvu. Naše gospodarstvo izlazi iz krize, jer motor razvoja pokreću poduzetnici koji stvaraju nove proizvode, nove vrijednosti, bore se na tržištu, izvoze i zapošljavaju. Oni stvaraju novo gospodarstvo, predstavljaju najpozitivniji segment gospodarstva. Da bismo izašli iz krize trebamo u prvom redu uspješna poduzeća koja zapošljavaju i izvoze svoje proizvode na svjetska tržišta. Tijekom rada u Tehnološkom parku i kroz svoju emisiju o poduzetništvu na Hrvatskom katoličkom radiju upoznao sam veliki broj poduzetnika koji u ovoj našoj potpuno nepoduzetničkoj okolini uspijevaju rasti, razvijati se, zapošljavati i svoje inovativne proizvode izvoze po cijelom svijetu.  Da nabrojim samo neke od njih, Zvonko Viduka, vlasnik poduzeća ALTPRO d.o.o., svoje visokotehnološke proizvode izvozi u više od 45 zemalja svijeta, Goran Orešković, VESKI d.o.o. proizvodi jedan od najboljih sustava za monitoring i dijagnostiku na svijetu i svoj sustav CoDis ugrađuje u elektrane od Novog Zelanda do Kanade i SAD,  Alojz Šestan, poduzeće ŠESTAN-BUSCH d.o.o. iz malog međimurskog mjesta Preloga  proizvodi najbolje kacige na svijetu, mladi Alan Sumina, NANOBIT d.o.o. među najboljima je na svijetu na području računalnih igara za mobitele, Stjepan Šafran je u 50 godina od male obrtničke radionice stvorio poduzeće METAL PRODUCT d.o.o. s 200 radnika  koje svoje proizvode izvozi u mnoge europske zemlje, dr.sc. Ivica Siladić, poduzeću MIREO d.o.o., svojim navigacijskim softverima pokriva 80% indijskog tržišta, a isto tako i veliki dio kineskog, ruskog i brazilskog,  Bernarda Cecelja, poduzeće BERNARDA d.o.o., iz mjesta Pušćine kraj Čakovca, izvozi madrace za cijelu Europu i zapošljava 200 zaposlenika, Darko Sertić, vlasnik američkog, visokotehnološkog  poduzeća, APPLIED CERAMICS, u Sisku je osnovao isto takvo poduzeće i pokrenuo mnogo projekata koji pokreću gospodarstvo Siska.

Svi se oni stalno bore i takmiče s najboljima na svjetskom tržištu, pravi su pobjednici, jer svaki izvozni ugovor je jedna nova pobjeda.

Alan Sumina, briljantan mladi poduzetnik, suvlasnik poduzeća NONOBIT d.o.o.

U emisiji na Hrvatskom katoličkom radiju 2.2.2016.godine

(Izvor slike: arhiva autora)

To su sve ljudi koji stvaraju, brinu se za svoje obitelji, pozitivno djeluju u svojoj okolini i u cijelom društvu. Oni mogu biti uzor našim mladima.

A o tim ljudima se jako malo zna i malo čuje. 

Ali u njima je Hrvatska jaka

Pozitivne priče nisu zanimljive

Uspjesi naših mladih matematičara, učenika, naše djece i naših poduzetnika  našim medijima nisu previše zanimljivi. Naš javni prostor i većinu medija popunili su nevjerojatni trećerazredni likovi koji zagušuju medijski prostor 24 sata na dan. Većina TV postaja, tiskanih ili internetskih medija preplavljeni su nevjerojatnim likovima, lijenčinama, neradnicima, psihopatima, osuđenim kriminalcima, „luzerima“,  provincijalcima, ljudima koji nisu nikada u životu ništa radili, koji nisu završili školu, neobrazovanim, poluobrazovanim ili krivo obrazovanim likovima. Takve potpuno nekompetentne likove se pita o najsloženijim problemima društva. Novinari s mikrofonima trče od jednog do drugog takvog lika, provociraju ih da napadnu jedan drugog, a onda trče natrag da čuju komentar. Što ima više prljavštine, gluposti,  kopanja po „kanalizaciji“, uličarske galame, vrijeđanja to su novinari i njihovi gazde zadovoljniji, jer vjeruju da to „građani traže“ i da ih to jedino zanima i da to podiže gledanost i čitanost.

To je stvarno bolesno.

Bolesni i lijeni nemaju šanse u utakmici

Cijeli današnji svijet funkcionira kao stalna sportska Olimpijada na kojoj se odvijaju neprestana takmičenja na svim područjima djelovanja, od športa, znanosti do gospodarstva. I sposobnost sudjelovanja u svim tim raznim utakmicama i sposobnost pobjeđivanja definira našu ulogu u suvremenom svijetu.

U svim tim tržišnim, političkim, znanstvenim, tehnološkim i vojnim utakmicama sudjeluju takmičari vrhunskog zdravlja, vrhunski pripremljeni, obučeni i opremljeni. Pobjeđuju oni koji su najbolji i najbrži, najzdraviji, nabolje pripremljeni i opremljeni,  samouvjereni i najviše željni pobjede. Te trke su okrutne, često neizvjesne  i u njima nema milosti. Većinom pobjeđuju najbolji, iako nekima i suci pomažu, a neki uzimaju i stimulativna sredstva. U tim utakmicama šanse imaju samo najzdraviji i najbolje pripremljeni, uz najbolju logistiku. A i oni mogu trku izgubiti, jer odličnih trkača ima mnogo.

Ali trku će sigurno izgubiti oni koji  trče s gripom, visokom temperaturom, oni koji imaju upalu zglobova, upalu pluća, oni koji su bolesni, oni koji nisu trenirali, oni koji imaju veliki «pivski trbuh», oni koji nisu dobri sportaši, koji ne znaju igrati nogomet, koji ne znaju veslati.

Zadaci koje moramo rješavati su nevjerojatno teški i trebamo najbolje, najupornije i najspremnije takmičare. A umjesto toga imamo bolesno društvo s bolesnim gospodarstvom i organiziranom 5.kolonom koja histerično provodi „specijalni rat“,  stalno podmeće noge, stalno vrijeđa i želi nas u svemu demoralizirati.  

Iako imamo jake, briljantne pojedince, Hrvatska kao društvo ima bolesno tijelo i duh, a trećerazredni mediokriteti su zavladali društvom kao tumor.

Trećerazredni igrači

Sudjelovati danas u svjetskoj konkurenciji u gospodarstvu, u znanosti, u politici i kulturi gdje dominiraju „veliki igrači“ u velikoj mjeri izgleda kao da u nogometu igrate protiv Barcelone ili da sudjelujete na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018.godine. Morate biti maksimalno vješti, pripremljeni i motivirani za borbu, uz maksimalni angažman. I tek tada možete pobjeđivati. A u našoj momčadi u politici, na mnogim mjestima u društvu, u državnim poduzećima i institucijama su mnogi  „nogometaši“ koji ne znaju igrati nogomet, koji nikada nisu igrali, koji imaju „dvije lijeve noge“, koji nisu trenirali, uspušu se nakon deset koraka, a događalo nam se da je trener bio netko koga nogomet uopće ne zanima. A najbolji igrači stoje sa strane i nitko ih ne poziva u igru.

I u takvom stanju nema šanse da u tim disciplinama uopće sudjelujemo u globalnoj utakmici. Jedino možemo sa strane stajati, šišati travnjak za igru, samo sakupljati lopte kraj terena ili držati metlu u ruci.

Mnogi u Hrvatskoj su se već i pomirili s takvom sudbinom koja nas čeka, s takvom našom ulogom i u Europi i u svijetu. I jedini im je cilj da se poslije utakmice u kojoj nisu sposobni sudjelovati mogu slikati s pobjednicima, dobiti pokoji autogram. Ili da mogu bogatim svjetskim moćnicima prodati livadu na kojem će igrati golf ili da sudjeluju u nekim mutnim novčanim transakcijama koje se poslije utakmice dogovore. 

Nama, koji smo nekada u gospodarstvu i znanosti sudjelovali, a često i  pobjeđivali u trkama s najboljima, to  je strašno gledati.  A sa svih strana nas bučno i agresivno uvjeravaju da je to potpuno u redu da tako mora biti, da moramo biti sretni da nam netko uopće pruži tu čast da nas pusti na svoje golf igralište da stojimo sa strane i katkada dobijemo milost da im pružimo lopticu ili donesemo kao konobari čašu vode na pladnju. Govore nam da bi takva trebala biti naša uloga u globaliziranom svijetu i žele nas kazniti što smo izašli iz Jugoslavije i što smo maknuli Titove biste.

To postaje jedan od najuočljivijih simptoma bolesti koje je zahvatila naše cijelo društvo.

Zato tu bolest treba analizirati, uočiti simptome i uzroke, napraviti detaljnu dijagnozu, proučiti tijek bolesti, utvrditi zašto smo u športu šampioni, a u ostalim disciplinama zaostajemo i onda tražiti  lijek i način terapije.

U početku je sve  odlično izgledalo

A u početku je sve odlično  izgledalo. Hrvatska je u svojoj dječjoj fazi bila jaka. Dok je još bila u kolijevci zadavila je kao Herkul[1] dvije zmije koje su ju napale. Gotovo „iz ničega je stvorila vojsku“ i pobijedila u Domovinskom ratu i s Olujom oslobodila zemlje. Gospodarstvo je počelo napredovati, u 1995. bio je veći izvoz nego uvoz, rastao je natalitet, u 1997. počeli su otvarati mnogobrojne nove učionice za prvašiće kojih je najednom bilo jako puno.

Herkul, kao dijete davi zmije

(Izvor slike: https://adoption.com/...)

Euforija je zahvatila i športaše, košarkaši su 1992., na Olimpijskim igrama u Barceloni bili drugi  iza Amerikanaca,  nogometaši su bili 3. na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine.  Izgledalo je da će sve ići dobro, da će preboljeti normalne dječje bolesti, da će razviti svoju snagu i pamet i da će paziti na svoje fizičko i mentalno zdravlje. I da će se razviti u zdravi organizam koji će se moći dobro i ravnopravno uklopiti u svjetsku zajednicu.

Ali ta nada nije dugo trajala. Bolesti su počele napadati tijelo i um, otrov je sa svih strana ulazio u srce, mozak i krvne žile. Mnogo tih bolesti ulazilo je preko slatkiša, bombona i igračaka, a ubrzo rakije i piva, kojih je bilo u izobilju. A mnogo ih je ulazilo kroz naglo stečena bogatstva, kroz „ubrzanu privatizaciju“ koja se provodila u svim postkomunističkim zemljama.

Najednom su se odnekuda iz mraka, iz podzemlja, iz kanalizacije, komunističkih katakombi, grmlja, šume i žbunja, iz nekih prošlih vremena počeli pojavljivati neki čudni likovi i počeli preuzimati vodeće uloge u društvu, u gospodarstvu i u medijima. A najviše otrova je izlazilo iz medija u koje su se uvukli oni koji su 1990. izgubili Jugoslaviju, a  1995. izgubili rat, te njihovi simpatizeri, rodbina, istomišljenici.

Veliki dio medija sustavno razara društvo, truju lažima i pometanjima i manipulacijama sve oko sebe, a najviše mlade. Stvaraju depresivnu, mračnu, gubitničku atmosferu u društvu da mnogi mladi zaključuju da im je najbolje iseliti se.

Čak i one dvije zmije, komunistička u jugoslavenska, za koje smo mislili da smo ih zauvijek pobijedili, ponovno su ojačale i izašle su iz duplja u kojima su se privremeno  sakrile.

Sa svih strana pojavljivali su se razni „zdravstveni savjetnici“ i bučno dijelili savjete i obećanja koje je trebalo skupo plaćati. A bio je dosta i onih koji su počeli kao pijavice uzimati i krv uvjeravajući nas da je to za naše dobro. Teško je bilo othrvati se i čarima raznih noćnih dama, blještećim  reklamama, histeričnoj kakofoniji zvukova, bogovima novca i pohlepe koji su u temeljima zapadnog načina života.

A još teže bilo je u takvim uvjetima usmjeriti se na učenje i stjecanje znanja, na sportski život,  pripremati se za takmičenja i dalje održavati pobjednički mentalitet.

Onaj pobjednički mentalitet koji je nekada vladao u cijelom društvu se izgubio.

Zadržao se samo kod naših športaša, na športskim borilištima i na izoliranim područjima u društvu.

I umjesto da su na površinu, na vodeća mjestima došli najbolji i najsposobniji, naši Modrići, Rakitići, Sinkovići, Perkovići, Kostelići, Vlašići u svim djelatnosti, došli smo u situaciju da je jedan izopačeni oblik „demokracije“ na mnoge  pozicije doveo najnesposobnije, trećerazredne ljude, lijene manipulatore  bez znanja i morala.

I malo po malo, pivski trbuh bio je sve veći i penjanje po stepenicama postao je napor zbog kojeg se teško diše, odustalo se i od  učenja i od trčanja i takmičenja. Sportska oprema se više niti ne oblači, tenisice su već i prodane, ali se lakejska uniforma može zakopčati oko trbuha. Uz malo plivadona, povremeno se vrućina spusti na normalu, a povremeno, u divnim trenucima veselimo se uspjesima naših športaša koji uspijevaju društvenom sustavu usprkos.

Uz TV ekrane, uz uspjehe pojedinaca zavaravamo kao da baš i nismo jako bolesni, napunimo se nadama i iluzijama, a onda ubrzo sve  krene starim tijekom.

I drugi su bili bolesni

I druge zemlje tijekom povijesti dolazile su u različita bolesna razdoblja i tražile s više ili manje uspjeha načine liječenja. Treba samo pročitati izvanrednu knjigu «Tehnokratska bolest«, (originalni naziv je Bolest Francuske) iz 1976. godine,  Alaina Peyrefittea^[2] , nekadašnjeg ministra u vladi Charlesa De Gaullea.

Alain Peyrefitte, autor knjige Le Mal Francaise (Bolest Francuske)

(Izvor slike:http://darksid3ofthemoon.free.fr/...)

Pisac se pitao zašto je Francuska u 1960-im i 1970-im godinama XX. stoljeća zaostajala za drugim europskim državama. Zaključuje da je francusko društvo bilo ozbiljno bolesno, detaljno je proučio bolest, uzroke i predložio terapije. Peyrefitte je napisao:

        "Znati da smo bolesni, znati gdje se bolest u nama nalazi,  razlikovati je, odbijati neminovnosti: to je bitno za liječenje. Kolektivna psihoterapija zapravo bi i mogla izliječiti Francusku; a svaka psihoterapija je, prije svega, kura istine. Ne tražimo bolest drugdje, već u sebi. Ne postoji samo jedan uzrok, ne proizlazi bolest samo iz jedne ideologije, ne tiče se samo jedne klase, jedne društvene kategorije….

      Postati svjestan bolesti, odmjeriti svoje mogućnosti, obnoviti svoje intelektualne mogućnosti– to je nužno našem društvenom ozdravljenju.

     I takva kakva jest, Francuska će pronaći snagu da pokrene novu energiju i dovede do promjene."

Ako u tom tekstu riječ Francuska zamijenimo s riječju Hrvatska, sva ta analiza  može jako dobro odgovarati i za naše društvo. 

I ja vjerujem da će Hrvatska pronaći snagu da pokrene novu energiju i dovede do promjene.

Pet glavnih područja bolesti

Da bismo bolest našeg društva mogli početi  liječiti trebamo:

1. usuglasiti se da bolest postoji i da stanje nije dobro.

Još uvijek ima mnogo ljudi koji misle da je sve u redu, da se sve odvija u pravom smjeru  i da o nikakvoj bolesti nije riječ. To su oni kojima je u ovom sustavu jako dobro. I oni tvrde da o bolesti govore samo paničari i «ljudi koje je vrijeme pregazilo».

Među njima su i oni koji smatraju da im je dužnost, a nekima i misija i zadatak  (za to su dobro plaćeni) trovati hrvatsko društvo da dokažu kako Hrvatska nije sposobna biti slobodna, već mora ponovo tražiti okrilje u nekoj novoj Jugoslaviji ili na neko, novom Zapadnom Balkanu.

Kada utvrdimo da sadašnje stanje nije dobro, da je to bolest, moći ćemo se usredotočiti na traženje lijeka za tu bolest.

2. utvrditi područja na kojima ćemo tražiti simptome bolesti.

Treba se baviti onim područjima koja su stvarno bitna za funkcioniranje društva. I na njima proučavati simptome bolesti. A ne baviti se marginalnim i trivijalnim temama, kao što je kod nas uobičajeno.

Bolest ćemo proučavati na pet ključnih područja:

1. Samopouzdanje

Naši nogometaši kada su kretali u Rusiju u ljeto 2018. godine na Svjetsko prvenstvo imali su povjerenja u sebe, svoje sposobnosti i svoje mogućnosti. Vjerovali su da mogu pobjeđivati i da mogu uspjeti. I uspjeli su. I braća Sinković i Sadra Perković i Ivica i Janica Kostelić na sportska borilišta nisu dolazili kao „luzeri“, kao gubitnici koji su sretni da su se uopće u društvu najboljih pojavili. Nisu pokazivali da dolaze iz male zemlje i da su sretni što su u društvu predstavnika najvećih zemalja. Oni su uvijek dolazili kao rođeni pobjednici i borili su se da budu najbolji. I jako puno puta su se i vraćali kući kao pobjednici. 

Na svim našim seminarima za poduzetnike uvijek sam isticao da je samopouzdanje temeljna vrlina koju poduzetnik mora imati. Ako ne vjerujete u sebe, nikakvo znanje ni novac niti sposobnosti vam neće pomoći. Ako poduzetnik ne vjeruje u sebe,  kako će kupac na tržištu u njega vjerovati.

Za uspjeh u biznisu, u životu, a to vrijedi za uspjeh cijelog društva, neobično je važno samopouzdanje koje mora osjećati i pojedinac i cijelo društvo. I civilizacija se može razvijati jedino ako ima povjerenja u sebe.

O tome piše Kenneth Clark[3] u svojoj briljantnoj knjizi „Civilizacija“. On piše

     "Ali ona (civilizacija) zahtijeva mnogo više pouzdanja – pouzdanje u društvo u kojem pojedinac živi, vjeru u njegove zakone i pouzdanje u vlastitu duhovnu snagu.

……...........................

       Na početku sam rekao da nedostatak povjerenja - više od ičega – guši civilizaciju. Cinizmom i razočaranjem možemo sebe jednako djelotvorno uništiti kao bombama. W.B. Yets[4], u kojega je bilo više genijalnosti nego u drugih ljudi, napisao je prije pedeset godina glasovitu proročansku pjesmu:

Sve se raspada; središte se ne može održati

Puka je anarhija puštena u svijet,

….................

Najboljima nedostaje uvjerenja, dok su najgori

Puni strastvene žestine.“

To što Clark govori o zapadnoj civilizaciji s kraja 20. stoljeća vrijedi za sve zemlje i narode u kojima se društvo razara i gubi samopouzdanje.

I to, kao jednu konstantu u hrvatskoj povijesti,  možemo pročitati u predstavci Ante Starčevića[5] iz 1861. godine:

         „Mi vam iskreno ispoviedamo da je pripovietka o siromaštvu, o slaboći i malenkosti Hrvatske tuđe bilje, rasađeno po rastrganu narodu hrvatskom samo zato da ovaj narod, izgubiv pouzdanje u se, tuđincu se tim lakše u naručaj baci.” (Ante Starčević, predstavka Županije Riečke 1861.)

Dr. Ante Starčević (1823.-1896.)

(Izvor slike: https://kamenjar.com/28-veljace-1896-umro-dr-ante-starcevic-3/)

Zbog njegove polemičnosti, nemirenja s postojećim stanjem, nepodilaženja autoritetima i nadasve nedodvoravanju ljudima na vlasti nazvan je Quercus croaticus incorruptibilis et indelebilis (Hrvatski hrast, nepotkupljiv i neuništiv) i pod tom je metaforom uveden i u Hrvatskom političkom leksikonu" Hrvoja Šošića[6].

Velika Britanija se tijekom svoje povijesti imperijalistički širila svijetom velikim dijelom zahvaljujući svojoj vojnoj snazi, mornarici, sposobnosti, gramzivosti, manipulacijama, okrutnosti, ali i velikom samopouzdanju svakog pripadnika engleskog društva koje se pokazivalo u svim situacijama. Tako se moglo dogoditi da je desetak tisuća Engleza moglo vladati od 1858. do 1947. godine Indijom koja je imala nekoliko stotina milijuna stanovnika.

Treba samo prolistati naše medije, poslušati TV emisije i naslušati ćete se da je Hrvatska „zadnja u Europi po ovom ili onom kriteriju“, da stalno zaostajemo dok drugi napreduju, da smo nesposobni. Izvlače se samo oni podaci u kojima smo loši, a zanemaruju podaci u kojima smo dobri.

Ljudi su toliko „izdrogirani“ stalnim pričama kako kod nas ništa ne vrijedi  da za svaku sitnicu ili problem, kakvih ima svugdje u svijetu uobičajeni komentar da „država ne vrijedi“. Čuo sam penziće kako ogorčeno komentiraju malo kašnjenje busa i govore „u ovoj državi ništa ne vrijedi“. Nije ni čudo, kada im s TV stalno šalju takve poruke.

To je postalo krajnje bolesno.

Sramotne poruke

Mediji su puni priča o tome kako se treba iseliti, „treba napustiti ovu i ovakvu državu“, vani je super, „otiđite što prije, Irska vas čeka“ i slično. Vrhunac je bio u nedjelju 16. rujna 2018. godine kada je naslovna strana Večernjaka bila posvećena pozivu za iseljavanje.

Sramotna naslovnica Večernjeg lista od 16.9.2018. godine

(Izvor slike: https://www.vecernji.hr/zabava/naslovnice/2018-09-15)

To je izvanredan primjer „specijalnog rata“ koji se neprestano vodi.  

U tom ratu ne sudjeluju samo opskurni „ljevičarski“, projugoslavenski, antihrvatski  portali  i tjednici, već u tome sudjeluju i tzv. "mainstream", nekada ugledni  mediji. U svim tim medijima nećete nikada pročitati priče ljudi koji su se razočarani vratili i onih koji bi se vratili, ali ih je sram, ne piše da plaća koju dobivaju najčešće ne uključuje mirovinski i socijalni doprinos, da je čuvanje djeteta jako skupo, da je stan jako skup i da zato mnogi stanuju  u sobi s grupom Bugara, Rumunja i sličnih, da u Švedskoj djeca moraju u strahu obilaziti kvartove koji su „no go“, da ih netko ne bi napao, da je Švedska koja je „super“ prva po konzumaciji droge i kriminalu u Europi i još puno takvih priča.

Kada se  narod ne može slomiti vojnim sredstvima, tada se to nastoji postići trovanjem kroz medije da izgubi povjerenje u sebe i u svoju državu.

Gubitak samopouzdanja je prvi simptom ozbiljne bolesti društva.

2. vrijednosti društva

Temelje svakog društva, svake stabilne društvene zajednice čine moralne i društvene vrijednosti koje svi dijelimo, te zajednički usuglašeni nacionalni interesi. Njima se određuju što je za društvo dobro, a što loše, što je pravedno, što je nepravedno, za što se treba boriti, što treba izbjegavati, a što su nacionalni interesi koje treba čuvati.  Te vrijednosti ulaze u sve pore nekog društva, definiraju odnos prema radu, prema obitelji, prema društvenoj zajednici. Svaka kultura i civilizacijski krug, s jakim utjecajem nacionalne tradicije i povijesnog iskustva, daje pečat vrijednostima društva.

Kod stvaranja novog društva, kao što je to kod nas sada slučaj, sve te vrijednosti ponovno se preispituju i učvršćuju u novim uvjetima i novim odnosima. Hrvatska se tijekom svoje povijesti krvavo borila da sačuva vrijednosti koje izražavaju naš kulturni, civilizacijski i vjerski identitet. Tijekom mnogih stoljeća naše društvo je bilo pod udarima raznih neprijatelja, raznih osvajača, raznih agresivnih, netrpeljivih, borbenih ideologija i «pogleda na svijet». Bili su to neprijatelji naše nacionalne samostalnosti, naše državnosti, jezika i kulture. Ti napadači su uvijek bili jasno izraženi, uočljivi, bili su nam odbojni i lako ih se moglo prepoznati. A uz njih su se uvijek prilijepile domaće sluge svih gospodara. O njima su pisali mnogi naši veliki književnici, kao Antun Gustav Matoš[7]. A često se citiraju njegovi stihovi: 

 „Hrvatska već vidje dosta raznih čuda,

Al’ ne nađe štrika za toliko Juda.“

(Nažalost, tim stihovima nije utvrđen izvor i ne nalaze se u Matoševim poznatim zbirkama.)

Antun Gustav Matoš ( 1873.- 1914.)

(Izvor slike: http://www.enciklopedija.hr/...)

Nova filozofija života, progresivno i nazadno, pozitivno i negativno

Sada se temeljne vrijednosti društva sustavno napadaju i razaraju nudeći zabavu i ugodu, uz zadovoljavanje osobnih strasti, interesa i pohlepe. Dok se za očuvanje vrijednosti društva uvijek trebalo truditi, nova filozofija života ne traži napor i rad, već podilaženje samo instinktima ugode. To je filozofija života koja je u našem narodu opisana kao

„use, nase i podase“.

Širi se kao zaraza, bez ikakvih moralnih ograničenja i kočnica i nudi primjere kako uspjeti u društvu bez rada.

U cijelom svijetu se odvija jedan stalan, brutalan proces razaranja vrijednosti društva, najprije obitelji, a onda i svih ostalih, uz relativiziranje svih pojmova na kojima stoji jedno stabilno društvo, od poštenja, ljubavi, dobrote, znanja do zajedništva,  zamjenjujući ih samo individualizmom, osobnim interesima i stalnim traženje koristi, ugode i užitka, uz mnogo droge i alkohola. Kroz medije se širi uvjerenje da je to jedan „progresivan pristup“, da je to pozitivno, napredno i dobro. Tako zvani „ljevičari“ i „antifašisti“ koji u svom mentalnom sklopu imaju ugrađen vrijednosni sustav najgore komunističke, totalitarističke tradicije sebe smatraju i nazivaju progresivnim, naprednim i hvale se da žele društvo promijeniti na bolje. Uostalom to su govorili i najgori i najbrutalniji komunistička diktatori.

A kod nas se odvija još jedan proces kojim se ljubav prema domovini kakvu osjećaju pripadnici svih naroda u svijetu žele prikazati kao nešto negativno, kao negativni nacionalizam, a sada i kao „klerofašizam i ustaštvo“. Kroz medije se ljude koji se bore za očuvanje tradicionalnih vrijednosti života, obitelji, vjere, odgovornosti, požrtvovnosti proglašava nazadnim, opasnim za razvoj društva. Uostalom, kao što su to komunisti govorili od 1945. pa nadalje.

U zadnje vrijeme su razni „progresivni mediji“, nesposobni da svoje stavove bilo čime opravdaju lansirali suludu teoriju da konzervativni ljudi i oni koji idu u crkvu vjeruju da je „zemlja ravna ploča“. Na tu razinu se nisu spuštali niti komunisti .

Sve je to ludo i bolesno.

Od Zrća, Ultre do Thompsona i „Progledaj srcem“

Poticanje i prikazivanje izopačenosti kao pozivnih vrijednosti društva vidi se i kroz vrednovanje raznih društvenih događaja. Kroz vodeće medije se uvijek pozitivno ocjenjuje Festival na Zrću, plaži u Novalji, na otoku Pagu. Mogu se pročitati oduševljena izvješća, kao što su: „Iskustva posjetitelja govore da tulumarenje na otvorenom s pijeskom pod nogama je nešto najbolje što su ikada doživjeli.“ Isto tako se oduševljeno u medijima  govorio i o  „Ultra muzičkom festivalu elektronske glazbe“  na stadionu Poljudu u Splitu početkom  srpnja. A u stvari to su manifestacije pune droge, dilera droge, kriminala, opijanja i silovanja na kojima uvijek mnogo posla ima policija. Poslije Ultra festivala u srpnju 2018. godine mogli smo pročitati[8]:

        „Treći dan splitskog Ultra Europe festivala završio je u ponedjeljak ujutro u 5 sati. Zbog zlouporabe droga policija je privela 127 hrvatskih i stranih državljana, jedan je Britanac ozlijeđen i zadržan na liječenju u splitskom KBC-u. Tijekom tri dana Ultre u Splitu ukupno je privedeno 305 osoba zbog prekršaja iz Zakona o suzbijanju zlouporaba droga, deset ih je kazneno prijavljeno zbog droge, a troje zbog imovinskih kaznenih djela. Policajci iz Odjela za droge u petak su kod 28-godišnjaka pronašli  49 kilograma marihuane koja je bila zapakirana u 47 PVC vrećica.“

U srpnju 2024. na 10. jubilarnoj Ultri nije bilo ništa bolje. 

      „Uhićene su 343 osobe, od toga većinu čine stranci – njih 214, u bolnici su završile 33 osobe, jedna osoba preminula, a naplaćeno je 141 000 eura kazni. Svaku večer o miru i prometu brinulo je 250 policajaca. Jedan od glavnih zadataka bilo je suzbijanje zloporabe droga. Tijekom tri dana trajanja festivala uhićena su i jedanaestorica dilera droge. Oduzete su im sljedeća opojna sredstva: ecstasy, amfetamin, heroin, kokain, MDMA i konoplja. Također, većina uhićenih, njih 246, bilo je zbog posjedovanja droge za osobnu upotrebu.“ (Narod.hr, 16.7.2024.)

      „U splitskoj je bolnici u nedjelju unatoč naporima liječnika preminuo mladi Slovenac koji je tamo dovezen kolima Hitne medicinske pomoći s Parka mladeži gdje je boravio na Ultra Europe festivalu zbog intoksikacije ecstasyjem.

       Dvadesetogodišnji slovenski državljanin doveden je na OHBP-a KBC-a Split oko pet sati ujutro s po život opasnom simptomima intoksikacije alkoholom i nedozvoljenim supstancama, doznaje se u splitskoj bolnici." (Direktno.hr, 14.7.2024.)

       „Prošla je i druga noć Ultre na kojoj se u Splitu ovog vikenda skupilo preko 150 tisuća ljudi. Prema policijskom izvješću koje prenosi Slobodna Dalmacija drugog dana javnog okupljanja "Ultra Europe 2024", održanog na prostoru sportskog kompleksa Parka mladeži u Splitu, nisu zabilježeni značajniji negativni sigurnosni događaji kojima bi bila ugrožena sigurnost posjetitelja. Ozlijeđenih nije bilo, a policija je privela ukupno 125 ljudi od čega 41 hrvatskih i 84 strana državljana, a većinom zbog zlouporabe droge. Naplaćeno je i oko 52.000,00 € novčanih kazni.

      Dežurni liječnički tima u Parku mladeži drugu večer Ultre imao je 35 intervencija, pet više od prve, od čega su dvije osobe upućene u bolnicu.

     Atmosfera je inače na samom festivalu bila spektakularna, a zvijezde večeri su bili Axwell i Martin Garrix." (Jutarnji list, 14.7.2024.)

S druge strane ti isti mediji s mnogo kritike, vrijeđanja i podcjenjivanja govore o Thomsonovim koncertima na kojima desetci tisuća oduševljenih, veselih  mladih ljudi uživaju u glazbi, pjevaju o ljubavi, obitelji i Domovini. A sve se odvija bez ikakvih izgreda.

Tijekom oduševljenog dočeka „srebrnih“ nogometaša među više od 50.000 ljudi na Trgu Bana Jelačića i među gotovo 500.000 ljudi koji su putem  od zrakoplovne luke do središta grada dočekivali nogometaše nije bilo niti jednog izgreda. Za to vrijeme na dočeku francuskih nogometaša u Parizu bilo je velikih nereda, mrtvih, pljačkanja  i razbijenih trgovina. A naši mediji sve su sveli na pitanje zašto je popularni pjevač Thomson bio s nogometašima.  

Trebamo sjetiti i dva koncerta duhovne glazbe „Progledaj srcem“ koji su se održali 24. i 25. svibnja 2024. godine  u Areni Zagreb u organizaciji Laudato TV. Bogati duhovno-glazbeni program predvodilo je 13 izvođača i četvorica svećenika, a zajedništvo, slavljenje i molitva ujedinili su više od 37 tisuća ljudi.

Koncert duhovne glazbe „Progledaj srcem“, 24. i 25.5.2024. godine u Areni Zagreb

(Izvor slike: https://www.bitno.net/...

Na koncert suvremene duhovne glazbe ‘Progledaj srcem’ koji je održan 4.lipnja 2022. na stadionu Maksimir u organizaciji Laudato TV došlo je više od 50 tisuća ljudi koji su  pjevali, molili i slavili s najpopularnijim izvođačima duhovne glazbe u Hrvatskoj To je bio jedan od najvećih društvenih događaja u Hrvatskoj 2022. godine.

Naravno, sve je prošlo u lijepoj, pozitivnoj atmosferi bez  bilo kakvih i najmanjih izgreda.

Koncert duhovne glazbe „Progledaj srcem“ na Maksimirskom stadionu, 4.lipnja 2022

(izvor slike: https://www.bitno.net/vijesti/pogledajte-nestvarne-fotografije-sa-sinocnjeg-duhovnog-spektakla-na-maksimiru-50-000-ljudi-slavilo-boga/)

Drogirani i pijani mladi ljudi u Zrću i na Ultri za naše tzv. „mainstream, lijeve“, (glavnostrujaške) medije su primjer, suvremene, liberalne omladine, nešto potpuno prihvatljivo, simpatično i pozitivno, zapravo poželjno.

A tisuće mladih razdraganih ljudi na koncertima Thompsona i koncertima „Progledaj srcem“ koji pjevaju, mole se, slave i šalju poruke dobra, ljubavi i domoljublja našim medijima su odbojni, sumnjivi i prema njima se odnose neprijateljski, a neki i s mržnjom..

A čuo sam kako je jedna mlada novinarka na jednoj našoj TV postaji posjetitelje Thomsonovih koncerata nazvala ruljom. Među desecima tisuća razdraganih mladih ljudi na Thompsonovim koncertima mediji uvijek histerično traže par, (vjerojatno ubačenih), provokatora na kojima bi pronašli neki znak „U“ ili „Za dom spremni“.

Nažalost, i to je slika našeg društva.

Drogirana „elita“

Dok za ludovanje i drogiranje mladih na Zrću i Ultri netko naivan može reći „mladost-ludost“, ispod radara prolazi činjenica da je droga sve više prisutna kod „elita“ ovog društva među političarima, novinarima i glumcima. O tome piše bivša SDP-ova političarka Mirela Holy, nekadašnja saborska zastupnica i ministrica u svojoj knjizi „Vražica nosi pradu….a bogovi konfekciju“, objavljenoj 2017. godine:

       "A što je s kokom? Jel' se zbilja može naći u svakom saborskom WC-u?......

…, postoji nevjerojatno veliki broj ljudi kojima je koka (kokain za one koji to još uvijek nisu shvatili, nadam se da nema puno takvih) omiljena rekreacija.

Toliko omiljena da na sjednice saborskih tijela dolaze s tragovima 'bijelog' na nosu. Pa se kolegama i kolegicama nemušto opravdavaju da im je ostao trag šećera u prahu od krafne koju su netom smazali.

Toliko omiljena da budu hospitalizirani jer im se od omiljenog udisanja 'čarobnog praha' doslovno raspadne tzv. devijacija septuma nosa, dok političarevi dileri do krvi grizu nokte u strahu da će 'nestaško' krepati na bolničkom stolu.

Zanimljivo je  to koliko je velikim dečkima u politici koka prirasla srcu …….

…Ne vjerujete?

Hajde, obratite malo pažnju koliko često 'sumnjivi' jupiter ili zmaj trči u WC tijekom sastanka ili dosadne večere. Vrati li se nakon toga u pomalo egzaltiranom stanju? Vrati? Onda vjerujte nije trčao u WC iscijediti guštera ili napudrati nos…

…U stvari jest otišao napudrati nos. Ali iznutra. I to ne puderom.“

Neki moji prijatelji, penzioneri koji nastupaju često na TV kao statisti u raznim sapunicama ili zabavnim emisijama rekli su mi da mnogi od  poznatih glumaca pod stankom redovito odlaze u pokrajnje prostorije i uzimaju drogu.

I nikom ništa. O tome se niti ne priča niti piše. Postalo je nekakvo prihvatljivo ponašanje.

A kada se negdje uoči zastava sa starim hrvatskim grbom s prvim bijelim poljem (kakav je na krovu crkve Sv. Marka u Zagrebu),  tada nastane histerična uzbuna u svim medijima.

Ludo i bolesno.

Marketing zla

Procesi razaranja društvenih vrijednosti i obitelji koji se odvijaju danas u Hrvatskoj samo su dio zbivanja koja se odvijaju u svim zapadnim društvima od kraja 1960-ih i koja su kao otrovni i razarajući tsunami krenula iz SAD. Zanimljiva knjiga Davida Kupeliana „Marketing zla-Kako su nam radikali, elitisti i pseudostručnjaci prodali pokvarenost pod krinkom slobode“ objašnjava kako se to dogodilo i kako se to uopće moglo dogoditi.

          „U razmjerima onoga što se događalo u Americi, nužno je shvatiti da je tijekom 60-ih moralni temelj Amerike u potpunosti napadnut. Radikali 60-ih – uključujući usput, Billa i Hillary Clinton – danas su preuzeli ili korjenito promijenili ključne institucije koje su prvotno htjeli uništiti – od vlade do javnih medija,  od obrazovanja do religije.

      Generaciju poslije, razni pokreti „oslobođenja“ – seksualnog oslobođenja, oslobođenja žena, oslobođenja homoseksualaca i tako dalje – rascvjetali su u obijesnu nevjeru, razvod i slom obitelji, spolnu konfuziju, AIDS, abortus i ostale ogromne probleme današnjice. Štoviše, multikulturalno ludilo koje je započelo u 60-im ucijepljeno je u doslovno cijelo američko društvo, stvorivši beskrajnu zbrku. …

       ……………..Amerika se još od šezdesetih – od svoje vlade preko svojih škola pa čak i crkava – postojano udaljavala od židovsko–kršćanskih vrijednosti koje su nekada rasvjetljavale institucije nacije i davale im snagu. To je ekvivalent gašenja svjetla u čitavoj  zemlji. A kada ugasite svjetla, u mraku sve izgleda isto - to je multikulturalizam.

       Uz to, budući da više nisu vođeni univerzalnim standardima dobra i zla, Amerikanci se moraju pouzdati u svoje vlastite osjećaje da ih vode u kraljevstvu morala. A, kao što je suvremenom marketingu dobro poznato, kad ljudi djeluju uglavnom na temelju osjećaja, potpuno su otvoreni za bilo koju zamislivu manipulaciju. 

      …………Čemu se točno sastojalo to masovno zavođenje koje živopisno nazivamo „kulturnom revolucijom“, a koja je prožela Ameriku tijekom neobuzdanog razdoblja?..

        Jedan od čimbenika bilo je ubojstvo predsjednika Johna F. Kennedyja. Za generaciju  šezdesetih to je ubojstvo bilo ono što je 11. rujna 2001. godine bio za današnju Ameriku - nacionalni šok izvan svih drugih nacionalnih šokova. To je ubojstvo najavilo okončanje američke bezazlenosti, svijeta pedesetih opisanog u TV-serijama „Prepusti to Beaveru“ i „Tata znade najbolje“…..

Ubojstvo Kennedyja bio je golem psihički šok. A šok ima neobičan utjecaj na otvaranje ljudi prema novim idejama - ne nužno dobrim.

Zatim, vodio se i rat u Vijetnamu. …. Čitava nacija bila je polarizirana i prožeta dubokim emocijama glede tog kontroverznog rata.

Snažna emocija ima i snažan utjecaj u otvaranje ljudi prema novim idejama.

        Onda je došla invazija rock-glazbe iz Engleske. Ono što je započelo s Beatlesima, Rolling Stonesima i drugim grupama odmah je snažno zahvatilo američku mladež i ubrzo uvelo i slatkorječivo prihvatilo psihodeličnu supkulturu droge sloganom „Turn on, tune in, drop out“ (Uključi se, podesi se, odustani), što je zauzvrat ojačalo i ujedinilo opoziciju prema Vijetnamskom ratu.

Osnovni utjecaj droga jest da se ljudi otvaraju novim idejama. Možda je i to razlog da se za njih kaže da 'mijenjaju svijest'.

……..Danas smo u osnovi napustili „staromodne pojmove“ o ispravnom i pogrešnom u prilog „suglasnosti“, što znači da dvoje ljudi može raditi što hoće, bez obzira kako to odvratno bilo, sve dok „ne škode nikom drugom“. Problem je u tome da - čak i ako ostavimo postrani Boga i njegove zakone – u takvom opsjenarskom stanju nemate temelja da biste odredili ranjavate li drugu osobu ili ne. Jedan pedofil opravdava seks s djecom upravo zato što ne vjeruje da ranjava dijete. On misli da ga voli….

……..Sastavni dio službenog gledišta svijeta rocka i svijeta oglašavanja jest da su roditelji budale, učitelji dosadnjakovići i idioti, da autoritativne ličnosti služe za ismijavanje, te da nitko ne može stvarno razumjeti djecu osim sponzora u vidu velikih korporacija…..“

Taj „pogled na svijet“ pun bunta, droge, rušenja autoriteta i svih tradicionalnih vrijednosti preko filmova, glazbe i medija širio se po cijelom svijetu.

Sav taj „marketing zla“ u prvom je redu usmjeren prema mladim ljudima. Mladi ljudi oduvijek i svugdje, u pravilu osjećaju potrebu za rušenjem autoriteta i potrebu za „slobodom“. Najvažniji autoriteti „koji ih sputavaju“ su uvijek roditelji i škola i mladi se prvo sukobljavaju s pravilima koje postavljaju roditelji, a onda učitelji i profesori.  Protestiraju kroz način oblačenja, ponašanja, izbor glazbe, ali i kroz pušenje, opijanje i drogiranje. Tek manjina u tome odlazi u ekstreme, ali mediji u cilju rušenja društva te ekstremne primjere postavljaju na razinu idola i zvijezda koje bi mladi trebali oponašati. A onda se „pod tepih“ stavljaju vijesti o smrti zbog predoziranja, čak i samoubojstva tih idola,  mnogobrojnih slavnih zapadnih pjevača i filmskih glumaca. Elvis Presley, Michael Jackson, Marylin Monroe, Judy Garland, Prince, Philip Seymour Hoffman, Freddie Mercury samo su neki od njih. Ljudi plaćeni milijunima dolara, a duboko nesretni, depresivni i ovisni o drogama, iako su „imali sve“. Očito da sav taj glamur, ta slava, ti novci, ta raskoš  u kojoj žive ljudima ne donosi sreću, kada izlaz nalaze u alkoholu, drogi, a na kraju i u samoubojstvu.

Che Guevara i 100 godina boljševizma

Dok poduzetnici stvaraju novo gospodarstvo i mijenjaju Hrvatsku na bolje, još uvijek postoje ostaci komunističke prošlosti koji kao vampiri stalno proviruju iz kanalizacije povijesti u koju je komunizam bačen. U studenom 2017. godine (7. studenog, odnosno 25. listopada po starome julijanskom kalendaru) prošlo je točno 100 godina od tzv. Oktobarske revolucije koja je uspostavila jedan od najmonstruoznijih režima u ljudskoj povijesti, a iza sebe ostavila Gulage, Gole otoke, monstruozne procese i masovna strijeljanja, kultove obožavanja diktatora i ubojica od Staljina, Mao Ce Tunga, Pol Pota, Kim Jong-una do „druga Tita ljubičice bijele“ i oko 100.0000.0000 mrtvih po cijelom svijetu.

I onda smo 7.studenog 2017. godine, u XXI. stoljeću, gotovo 30 godina nakon propasti komunizma doživjeli da na  Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu budući „intelektualci“ mašu komunističkim zastavama i dive se Oktobarskoj revoluciji s idiotskim opravdanjem da je to bio veliki, progresivan događaj u povijesti koji je imao „dobre ciljeve“, ali je nažalost imao i neke greške. Milijuni mrtvih to je za naše „neoboljševike“ neka greška. Iako u životu nisu vidjeli radnika (ili proletera, po njihovom), osim na televiziji, pripadnici nekakve opskurne „Radničke fronte“ na zgradi Fakulteta izvjesili su veliki plakat „Proleteri svih zemalja ujedinite se“ sa crvenom zvijezdom.

Uz studente Filozofskog fakulteta u Zagrebu godišnjicu Oktobarske revolucije slavili su i u Sjevernoj Koreji. A Bijela kuća je  7. listopada obilježila kao Dan žrtava komunizma. 

Crvena zastava vijori se ispred Filozofskog fakulteta povodom 100 godina Oktobarske revolucije.
(Izvor slike: https://www.srednja.hr/...)

U to ludilo se fino uklapa šminkerski voditelj na jednoj našoj televiziji koji je svoje emisije u vrijeme godišnjice Oktobarske revolucije vodio okićen majicom s likom Che Guevare. Pitam se tko je tu lud. Che Guevara je bio  patološki, masovni  ubojica, rasist, homofob, mučitelj životinja i osnivač koncentracijskih logora u Južnoj Americi. Međutim, za salonske zapadne ljevičare on je i danas, 50 godina nakon svoje smrti romantičan „simbol revolucije“. Zapadni, naravno i naši, ljevičari nisu nikada imali suosjećanja za ljudske patnje i ljudske žrtve, ako je to bilo u interesu njihove „revolucije“. I taj šminkerski voditelj svoje „ljevičarstvo“ i svoj „antifašizam“ pokazuje nevjerojatnom agresivnošću kojom povišenim tonovima, s TV ekrana histerično napada sve one koji ne dijele njegove nazore.

Majice s likom Che Guevare s kojima se vole kititi salonski ljevičari

(Izvor slike: http://majice.kampanja.rs/...)

Slika komunističkog duha koji vlada jednim dijelom Filozofskog fakulteta uklapa se i sramotno ponašanje studenata 19.listopada 2017. godine na svečanoj proslavi Dana Filozofskog fakulteta. Povodom svečane obljetnice govor je pred studentima održao i prof.dr. Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu, a studenti su (zapravo jedna agresivna skupina) njegov cijeli govor popratili glasnim zviždanjem. Filozofski fakultet je nastao iz Isusovačke akademije i povijest Filozofskoga fakulteta datira od 23. rujna 1669. godine kada se diplomom ugarsko-hrvatskoga kralja Leopolda I. priznaju status i povlastice sveučilišne ustanove tadašnjoj isusovačkoj Akademiji u slobodnom kraljevskom gradu Zagrebu. Svako spominjanje isusovaca i crkve koji su davno osnovali Filozofski fakultet ti budući „intelektualci“ popratili su zviždanjem, galamom i negodovanjem.

To je bila scena slična onoj kakvu su priredili 1950-tih godina „progresivni“ omladinci, skojevci, pitomci Končarevog učeničkog doma u Hrvatskom narodnom kazalištu. Oni su tada zviždanjem i galamom  prekinuli izvedbu opere Kamenik, Jakova Gotovca.

Nisam vjerovao da će se nešto takvo ponoviti 2017. godine. Naravno novinari koji su o tome izvještavali pokazali su puno simpatija za te „nove boljševike“.

Potpuno bolesno i ludo

Teško je razumjeti ovako izraženu patologiju društva. Možemo reći da su to vjerojatno djeca komunističkih roditelja koji su im kroz odgoj ucijepili mržnju prema Crkvi i prema samoj hrvatskoj državi ili su to mladi ljudi koje su „oblikovali“ lijevi mediji i profesori na nekim fakultetima.

Filozofija liberalizma

Ali takvog patološkog ponašanja ima i na Zapadu, samo se to (mislim pogrešno) naziva liberalizmom. Patrick O’Rourke, američki politički satiričar i autor, najkraće je objasnio filozofiju takvog liberalizma: “U srcu liberalizma je razmaženo derište – jadno, kakva razmažena derišta već jesu, nezadovoljno, zahtjevno, nedisciplinirano, despotsko i beskorisno. Liberalizam je filozofija slinavih derišta”.

Mislim da to dobro objašnjava i ponašanje tih naših mladih „neoboljševika“, koji se još nazivaju i ljevičarima i antifašistima, iako to zapravo nisu.

Dvije paralelne stvarnosti

Da bi jedno društvo moglo ići naprijed moraju se svi resursi i sposobnosti društva usmjeriti na razvoj društva u svim segmentima. Potrebno je ostvariti koncensus u  izboru ciljeva, a za to je potreban minimalan koncensus u vrijednosnom sustavu, da se svi zajednički složimo oko temeljnih pitanja što je dobro, a što je loše za naše društvo. Taj koncensus se lako ostvaruje u većini zemalja na svijetu. Međutim, u Hrvatskoj je to nemoguće, jer „dvije Hrvatske“ žive u dva „odvojena svemira“ u dvije „paralelne stvarnosti“ od kojih svaka ima svoj, potpuno drugačiji vrijednosni sustav.

Ono što je za jedne zlo, za druge je nešto pozitivno, ono što je za jedne dobro, za druge je zločin.

Za jedne je ubijanje stotinu tisuća ljudi,  među kojima je bilo mnogo žene i djece, poslije rata bez suda užasan zločin, a za druge je to opravdana kazna za „narodne neprijatelje“ i opravdana odmazda (kakve nije bilo niti u jednoj drugoj zemlji Europe).

Za jedne je čovjek koji je kriv za ta ubijanja zločinac, za druge je heroj.

Za jedne je komunizam koji je iza sebe ostavio 100.000.000 mrtvih u cijelom svijetu monstruozan, zločinački sustav s najgorim diktatorima XX. stoljeća, a za druge je to plemenito i znanstveno zamišljen društveni sustav koji je u praksi doživio nekakve devijacije i pogreške.

Jedni su sretni što su konačno dobili Hrvatsku, a drugi su nesretni, jer su izgubili Jugoslaviju.

Za jedne je pobačaj zločin, jer ubija živo biće, često i malu bebu, a za druge je to temeljno pravo žene da raspolaže svojim tijelom i pravo da ubije živo biće u sebi.

Mi i oni

Nije moguć koncensus među ljudima koji imaju tako dijametralno suprotne vrijednosne sustave. Plemenita ideja pomirbe je propala, jer jedni pružaju ruku pomirbe, a  drugi razmišljaju samo kroz „Mi i oni“. Time se još i hvale i javno ili prikriveno govore, a zapravo misle: „Nismo vas dosta pobili 1945.“

Kroz gotovo trideset godina dolaskom novih generacija te razlike se nisu smanjile, već su se samo zaoštrile. Bio sam užasnut i šokiran kada mi je nedavno jedan pristojan i pametan (tako sam mislio) mladi čovjek rekao: „Sada bih htio da ponovo dođe moj djed (partizanski oficir koji je 1945. godine ušao u Zagreb) i nastavi ono što je radio 1945.“

Ogromna energija troši se u stalnim sukobima između tih svjetova, umjesto da se usmjeri na napredak društva.

Sukob ta dva nepomirljiva vrijednosna sustava je tumor, smrtonosna bolest koja uništava Hrvatsku.

Kada se temelji ruše, sve se ruši

Moralne vrijednosti i obitelj su stupovi i temelji na kojima počiva neko društvo. Stabilno i čvrsto društvo je na čvrstim stupovima. Ti čvrsti stupovi ljudima pružaju oslonac u životu, u njihovim dvojbama, problemima i lutanjima. Ukoliko se sruše stupovi i temelji uruši se cijelo društvo. Mnogi ljudi kada izgube oslonac, spas traže u alkoholu i drogi, a neki izlaz i u samoubojstvu. A na ruševine najprije navale pljačkaši, razbojnici i kriminalci i neprijatelji,  što se to dogodilo i kod nas i u svim tranzicijskim zemljama.

To vidimo svaki dan oko nas.

Moralne vrijednosti su čvrsti stupovi društva

(izvor slike: http://terracon-news.hr/...)

Razorena društva su kao srušena katedrala

(Izvor slike: http://www.vecernji.hr/...)

Društvo koje zapustilo osnovne svoje vrijednosti na kojima se kroz stoljeća održavalo ozbiljno je bolesno.

 3. demokracija

Demokracija predstavlja temelj razvoja Zapadne civilizacije. Razvijala se kroz stoljeća, s većim ili manjim posrtanjima, iz Grčke, kolijevke demokracije. Temelji se na vrlo jednostavnom načelu – većina stanovnika neke zemlje, glasača, na slobodnim izborima, slobodnom voljom izabiru svoje predstavnike koji će ih, po njihovom mišljenju, najbolje predstavljati u vlasti. Vrlo jednostavno i opće prihvatljivo. Ali u realizaciji to ne izgleda tako, pa je Churchill jednom, pomalo rezignirano, rekao: «Demokracija je loš oblik vladavine, ali ne znamo bolji».

Kako se ruše temelji demokracije

U suvremenom svijetu se na vrlo suptilan način ruše osnovni temelji demokracije, ali tako da na površini sve izgleda u redu. Demokracija zahtijeva slobodne ljude, koji slobodnom voljom odlučuju. Međutim, koliko su današnji ljudi uistinu slobodni, pod agresivnom torturom medija, stalno bombardirani raznim porukama koje oblikuju njihovo mišljenje? I koliko odlučuju svojom voljom, a koliko  kroz medije nametnutim mišljenjem? Koliko su ljudi uopće slobodni, ako im se kroz TV, tiskane i ostale medije stalno «pere mozak» i oblikuje mišljenje i vrijednosne sudove?

A  osim toga, demokracija zahtijeva da u razne skupštine i predstavnička tijela ulaze ljudi izabrani na izborima, na kojima su u srazu s raznim drugim kandidatima izborili povjerenje birača. Međutim, naši politički predstavnici nisu izabrani osobno na izborima. Na izborima glasači ne glasaju za ljude, već za liste. A na liste se ne dolazi demokratskim putem, već autokratskom voljom nositelja liste, stranačkog vođe, često pravog diktatora. Zato u predstavničkim tijelima nisu slobodni ljudi koji slobodno misle, već «stranački vojnici» koji izglasavaju odluke svojih «dragih vođa».

U svakom gradu, mjesnoj zajednici i instituciji oni na vlasti mogu raditi što žele, dok god imaju dovoljan broj ruku kod glasanja koje će izglasati sve što treba, čak i da je «Zemlja ravna ploča».  Svaki  vođa koji ima dovoljan broj ruku u nekom tijelu, «može se proglasiti za japanskog cara» i disciplinirana većina bi to izglasala. Dovoljno je da stranka nekog gradonačelnika ima dovoljan broj ruku u skupštini i ako još i dovoljno plate medije „nitko im ništa ne može“.

U današnjem našem „demokratskom društvu“ nastala je upravo patološka situacija da gradonačelnici gradova imaju takve diktatorske moći kakve nisu imali ni u komunizmu.

Novinari prate gradonačelnike i stalno izvještavaju: „On je napravio klupe u parku, On je napravio fontane, On gradi rotor, On je rekao ovo ili ono“. Prosti puk, birači većinom ne razumiju o čemu se radi, ali stalno slušaju: „On, On, On!!!“ I misle da je On sve to napravio svojim novcem kojeg je izvadio iz svoje džepa. I tako novinari stvaraju „kult ličnosti“, bez obzira što izgleda da ga kritiziraju.

Glasanjima za liste pojednostavljuje se proces izbora, ali više od svega olakšava se proces raznih manipulacija. Mnogo je jednostavnije i jeftinije kroz medijsku kampanju uvjeriti glasački puk da glasa za jednu od nekoliko glavnih lista, nego za pojedine kandidate kojih na razini države ima nekoliko tisuća. Kada bi se za svakog takvog kandidata moralo slobodno glasati na izborima (kroz preferencijalne glasove), tada bi bilo vrlo teško i skupo medijski i na ostale načine «prati mozak» biračima. Svaki kandidat morao bi se sam boriti za svoje birače u direktnom kontaktu s njima i u direktnom srazu s protivnicima. I tada bi njegove kvalitete i osobine kao čovjeka, stručnjaka, roditelja i slično mogle jače doći do izražaja.

Puno više o toj temi može se pročitati na

 http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

U sadašnjem sustavu kandidati više uopće ne iznose nekakve programe, jer programi ne zanimaju glasački puk, niti ih glasači razumiju. Glasači ne vole ljude koji su ozbiljni, pošteni, moralni, sposobni, nekorumpirani  koji su bolji od njih. Glasači vole kandidate koji su im slični. Moralne vrijednosti kandidata, njegov program, poštenje, iskustvo i dosadašnji rad, za glasače više nemaju nikakve vrijednosti. 

Zato se ova naša, jako opasna i razarajuća  bolest može nazvati „Manipulokracija“.

Apsurdna situacija

Takav oblik demokracije u svijetu, a tako i Hrvatskoj stvorio je jednu krajnje apsurdnu situaciju. S jedne strane okruženi smo nevjerojatnim, nezamislivim dometima tehnike, od mobitela, računala, robota, svemirske tehnologije koje stvaraju najbolji među nama, vrhunski stručnjaci na vrhunskim tehnologijama. A s druge strane društvima upravljaju često najlošiji među nama, poluobrazovani, „frtalj“ obrazovani, neobrazovani ili krivo obrazovani, političari i mediji, među kojima ima i pijanaca, psihopata, ovisnika o drogama, lijenčina, ljudi koji nisu uspjeli u životu i u svojim profesijama, raznih luzera, obijača autombila, varalica, lažljivaca i muljatora. Treba samo pročitati kako Mirela Holy ismijava i s krajnjim prezirom opisuje političare, medije i razne ekološke, „zelene“ udruge. A ona ih dobro poznaje, jer je bila dio tog „društva“.

Doznao sam da u jednom gradu, ne jako daleko od Zagreba, većina članova gradskog poglavarstva u jednom sazivu nije imala ni srednju školu. (Krasna slika društva znanja).

Nevjerojatno i teško objašnjivo,  stvarno bolesno.

S tim je povezan još jedan apsurd. Najuticanija, a velikim dijelom i najmoćnija  skupina u Hrvatskoj su nedovoljno, krivo, pogrešno, polovično obrazovani ljudi, a to su političari i novinari. Upravljaju društvom i utječu na društvo i na javno mnijenje, a nigdje nisu dobili znanja kojima bi mogli razumjeti kako društveni i gospodarski sustav, poduzeća, gradovi, institucije zapravo funkcioniraju i kako se njima upravlja. Za političare kod nas niti nema adekvatnog obrazovanja. (Politički fakultet je „podružnica Kumrovečke škole“ i bastion jugoslavenstva i na njemu se ne dobivaju ozbiljna znanja za upravljanje državom u 21. stoljeću.) Političari većinom ne znaju voditi ni obične sastanke, ne znaju kako voditi timove, ne razumiju stručne teme, strategije razvoja im piše netko drugi, a onda ih niti ne pročitaju, znaju se baviti samo „stranačkim trgovinama“ i borbom za vlast. A novinari su većinom završili ili Politički fakultet ili Filozofski fakultet, gdje sigurno nisu dobili znanja da razumiju složenost države i gradova kao sustava i kako se njima upravlja. Tamo su ih samo ideološki oblikovali.

Naravno, ne treba ništa generalizirati i među novinarima i političarima ima časnih i obrazovanih ljudi, ali su „iznimka od pravila“, i  nema ih puno.

"Duboka" država

U priču o demokraciji kao poštenom izbornom sustavu u kojem narod izabire svoje najbolje predstavnike vjeruju samo zadnji naivci. Već se otvoreno i javno govori i piše da „demokratskim društvima“ upravlja zapravo tzv. „duboka država“[9] (engl. Deep state), nešto kao podzemlje, političko, financijsko, korporativno, medijsko, kriminalno, špijunsko, udbaško i slični centri moći. Mnogi u Americi čudili su se kada je 1976. godine Jimmy Carter, kao nepoznat i beznačajan kandidat izabran za predsjednika SAD. Naravno, rijetki su bili oni koji su znali da je nekoliko godina prije toga u jednom užem krugu utjecajnih i bogatih Amerikanaca donijeta odluka da Carter bude predsjednik. Izbori su nakon toga bili samo formalnost.  Isto je takvo iznenađenje bio je izbor  Emmanuela Macrona za francuskog predsjednika u svibnju 2017. godine. Naravno, i sada su rijetki znali da je na Svjetskom ekonomskom forumu u švicarskom gradiću Davosu gdje se skuplja svjetska elita godinu dana prije mladi, više-manje nepoznati Macron bio predstavljen kao budući francuski predsjednik.

Slične slučajeve možemo naći i kod nas. Na izborima za Sabor u jesen 1999. godine jedan kandidat nije dobio niti 4% glasova i nije ušao u Sabor. Nekoliko mjeseci nakon toga, „negdje“ je odlučeno da on treba biti predsjednik. Tada su se „pravi majstori“ iza kulisa prihvatili posla i u veljači 2000. godine postao je drugi predsjednik Republike Hrvatske.

Često mi se čini da razne medijske, uništavajuće akcije u kojima novinari kao „vučji čopor“ navale na nekoga da ga unište i diskreditiraju moraju biti koordinirane iz nekog „dubokog“ centra.

A takvih primjera kod nas ima mnogo.

Izopačeni oblik demokracije koji društvo stavlja u ruke trećerazrednima i daje im ogromnu moć, a najvažnije odluke se donose „negdje u dubini“ simptom je ozbiljne bolesti i države i cijelog društva.

4.selekcija kadrova

Demokracija je vezana uz izbor ljudi za određene poslove. Uspješno i pravedno društvo temelji se na pravilu meritokracije[10], odnosno na pravilu da javne funkcije obavljaju najbolji. Meritokracija je oblik vlasti u kojem se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga i sposobnosti, a ne na temelju pripadnosti nekom lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširem smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji). Zanimljivo je da se sam pojam 'meritokracija' najčešće veže uz antičke civilizacije (Platona), iako je skovan gotovo nedavno, 1958. godine u satiričkom eseju britanskog politologa i sociologa Michaela Younga, 'Uspon Meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1870–2033: An Essay on Education and Equality).

Da bismo to mogli bolje razumjeti pomoći će nam čuvena knjiga
Jean-Jacques Servan-Schreibera[11], Svjetski izazov, objavljena kod nas 1981. godine.

          "U svim sredinama , bez obzira na boju kose i očiju, oblik nosa, lubanje, stas i slično, ima otprilike jednak broj i pametnih i manje pametnih, ali njihovi rezultati nisu jednaki, neovisno o klimi, konfiguraciji tla i prirodnim bogatstvima.

           Ta je kreativnost ili potaknuta ili nažalost ušutkana i ukočena s realnošću života, odnosima u društvu, organizacijom društva i stvaralačkom klimom“.

To znači, uspješna društva su zato uspješna, jer omogućuju najboljima da napreduju i djeluju za boljitak cijelog društva. A neuspješna društva su neuspješna zato jer najbolje ograničavaju, potiskuju ih i potiču napredak trećerazrednih.

I to je jednostavna formula uspjeha i neuspjeha, izvora snage ili bolesti  nekog društva.

Uhljebi i uhljebništvo

U ovim našim tranzicijskim  vremenima Hrvatska, a i ostale poskomunističke zemlje  trebaju rješavati veoma složene probleme razvoja s kakvima se nisu susretale druge države u cijeloj svojoj povijesti. A takve zadatke mogu rješavati samo najsposobniji, najbolji i najkreativniji, ljudi koji imaju znanja, sposobnosti, samopouzdanja i odlučnosti da se uhvate u koštac s povijesnim izazovima. Takve je ljude trebalo pronaći, izabrati i dati im priliku da pokažu što mogu i znaju. Umjesto toga, u novom društvu samo je nastavljen dugogodišnji proces negativne kadrovske selekcije, započet u socijalizmu. U tom procesu kriteriji za napredak i izbor kadrova nisu znanje i sposobnost, već podobnost - stranačka, partijska, plemenska i rođačka. Za to je skovan odličan naziv „uhljebništvo, uhljeb, uhljebnik, uhljebljenje[12]“ koji se masovno koristi od 2014. godine. To je sigurno jedan je od razloga propasti socijalizma, a može biti propast i za naše društvo. Na svim stranama, svim mjestima i institucijama, gradovima i županijama  vidimo potpuno nekompetentne ljude koji ništa ne znaju, ne znaju riješiti niti najjednostavniji zadatak, nemaju nikakve samostalnosti i jedino je što znaju to je slušati svoje vođe, gazde ili naredbodavce, ali i „pobrinuti se za sebe“.

Javni natječaji

Čak kada se stvarno želi prekinuti s tom negativnom kadrovskom selekcijom i stvarno želi izabrati najbolje uglavnom se ne uspijeva, jer oni koji odlučuju ne znaju kako to učiniti, jer nemaju znanja, iskustva i sposobnosti. Obično se poseže postupkom za koji naivna javnost misli da je „najpošteniji i najdemokratskiji“, a to su javni natječaji. Kroz korektno provedene javne natječaje bar se eliminiraju utjecaji rodbinski, partijskih i klanovskih veza. Ali ni javni natječaji ne dovode najbolje ljude. Naravno, sve ovisi o kriterijima koji su postavljeni, ljudima koji su u komisiji i o kandidatima koji se uopće javljaju na natječaj. Međutim, najbolji se ne javljaju na javne natječaje, jer su najbolji već zaposleni i za njih se treba boriti. Niti Zlatko Dalić, ni Jose Mourinho ni Pepe Guardiola, najbolji svjetski treneri nisu izabrani javnim natječajem, a da je natječaj bio otvoren, oni se ne bi na njega ni javili.

Za izbor najboljih trebaš imati znanja, iskustva, ljudsku širinu, poznavanje najboljih,  „mnogo utakmica u nogama“ i osjećaj odgovornosti. A kod nas ključne odluke donose ljudi koji najbolje niti ne poznaju, jer poznaju samo svoje susjede, rodbinu i partijske drugove ili ljude o kojima pišu mediji  i onda iz tog izopačenog resursa izabiru nositelje najodgovornijih funkcija.

To traje već jako dugo i možemo pratiti na svim područjima od politike, gospodarstva, institucija, znanosti čak i do glazbe. Ono što posebno zabrinjava je da su se i u znanosti srozali kriteriji za ocjenjivanje znanstvenih radova pa se  srozala kvaliteta doktorata i znanstvenih projekata. Ima sve manje radova koji se mogu primijeniti, sve se svodi na objavljivanje u časopisima i dobivanja „IF faktora“, odnosno „faktora odjeka“. U društvenim i ekonomskim znanostima je poplava istraživanja koja se provode anketiranjem na potpuno nereprezentativnim uzorcima čime radovi postaju bezvrijedni. Znanstvenici koji su doktorate stekli takvim „istraživanjima“ i ruše kvalitetu znanstvenog rada i same kriterije, postaju profesori, mentori su mladima i uče ih da tako rade. Tako se nekvalitetan znanstveni rad širi geometrijskom progresijom. A na tehničkim fakultetima profesorima postaju ljudi koji se nikada nisu maknuli s fakulteta i o realnom svijetu, gospodarstvu i problemima poduzeća ne znaju ništa.

Marginalni uvoznik papira član Akademije

Koliko mnogi ugledni znanstvenici (ne)poznaju Hrvatsku (izvan svojih uskih specijalnosti) moglo se vidjeti  21. svibnja 2018. godine kada su na 35. godišnjoj Svečanoj skupštini Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (HATZ). u Staroj gradskoj vijećnici dodjeljivane diplome novim članovima Akademije. Među ostalima, novim članom gospodarstvenikom postao je jedan poduzetnik, uvoznik papira, toalet papira i ostalih proizvoda. (Djelatnost 46.90 Nespecijalizirana trgovina na veliko NKD 2007). U vrijeme kada nam je jedan od osnovnih gospodarskih zadataka poticati izvoz, poticati inovativne proizvode temeljene na istraživanju i razvoju, proizvode konkurentne na svjetskom tržištu Hrvatska akademija tehničkih znanosti, ugledni znanstvenici, profesori s naših fakulteta za člana Akademije izabiru jednog uvoznika.

Kako je moguće da kraj mnogih vrhunskih poduzetnika koji svoje inovativne proizvode izvoze na svjetsko tržište naši znanstvenici izabiru jednog više-manje nevažnog uvoznika? To je moguće zato, jer je taj poduzetnik bio iz raznoraznih razloga bio stalno prisutan u medijima, a ostale poduzetnike naši znanstvenici ne poznaju.

Zato se izbor najboljih događa slučajno, „sustavu usprkos“, a sustav u pravilu izabire trećerazredne.

I sve to funkcionira na bolestan način

Veliki Vladek je izuzetak, a ne pravilo

Sjećam se 1970-ih godina prošlog stoljeća i „zlatnog doba mjuzikla“ u zagrebačkoj Komediji.  Pamtim mnogo prekrasnih predstava, od „Jalte, Jalte“ (gledao sam ju osam puta)  do „Gubec bega“. Stara izvedba „Jalte“ imala je preko 500 izvedbi. A cijelo to razdoblje vezano je uz jednog velikog čovjeka, nezaboravnog Vladu Štefančića[13]. Bio je direktor Komedije od 1969.-1978. godine, za to vrijeme je režirao i „stvorio“ najbolje predstave u povijesti Komedije.

Vlado Štefančić ( 1931.- 2017.),

(Izvor slike: http://kult-portal.com/...)

Ne znam kako i tko ga je izabrao, ali u to komunističko vrijeme sigurno nije bilo po partijskoj zasluzi, jer Vladek nije bio u Pariji. Siguran sam isto tako da Zagrepčani i naša glazbena javnost nikada neće zaboraviti gospodina Štefančića.

Odonda je prošlo 40 godina. Sjeća li se netko direktora koji su došli nakon Štefančića? Sumnjam. Najprije je neko vrijeme bio Richard Simonelli, poznat više kao simpatičan glumac koji je glumio američkog sobara  Larrya u Jalti nego da je bio direktor Komedije, jer po ničem nije bio zapamćen. A nakon njega je 1989. godine došao Niko Pavlović, jedan potpuno bezvezan, blijedi, trećerazredni lik  koji je kao takav ostao direktor punih 27 godina, do 2016. godine. Izabran u komunizmu, a onda u novom društvu ostao na direktorskoj poziciji biran po istim kriterijima. Već drugi dan kada je otišao s direktorske pozicije bio je zaboravljen. Sustav izabire baš takve likove i po tome između komunizma i današnjeg vremena nema razlike.

Možemo zaključiti da je Štefančić izabran slučajno, „sustavu usprkos“, a nakon toga je sustav po svojim kriterijima izabrao kandidate „na svoju sliku i priliku“.

A nešto slično se događalo i na mnogim drugim područjima, u znanosti, na fakultetima, u poduzećima, u institucijama.

Nakon razdoblja velikana dolaze blijedi trećerazredni ljudi.

Od velikana do „niškoristi“

Sada velikana, karizmatičnih velikih ljudi više nema, došlo je vrijeme trećerazrednih birokrata. Takva negativna selekcija ne odvija se  samo kod nas, cijela Europska unija boluje od te bolesti. Novu Europu su nakon II. svjetskog rata gradili politički velikani, vizionari kao što su  Konrad Adenauer[14], Charles de Gaul[15] i  Robert Schuman[16]. Nakon njih na površinu su došli trećerazredni birokrate među kojima su se našli alkoholičari, političari koji nisu završili ni srednju školu, bivši teroristi i pedofili. 

I kod nas su nakon velikog državnika dr. Franje Tuđmana na političku površinu došli većinom potpuno nedorasli i nekompetentni političari. Da su takvi bili na čelu Hrvatske početkom 1990-ih, Hrvatske ne bi bilo.

Zapad pokreće jako gospodarstvo i jaka znanost na koju takvi trećerazredni političari nemaju utjecaja, pa nisu niti previše opasni. Kod nas ovakvi političari previše utječu i na gospodarstvo i na sve ostale segmente društva pa je njihov utjecaj štetan i opasan.

Kroz jedan bolestan oblik demokracije na vlast dolaze trećerazredni ljudi koji oko sebe izabiru i postavljaju još lošije od sebe. I bezobrazno i javno tvrde da je to njihovo pravo, jer oni „odgovaraju za državu“. Na vodeća mjesta u državnim poduzećima i  institucijama dolaze ljudi bez ikakvog znanja i iskustva, na poslove s kojima se nikada nisu bavili i onda se netko čudi da su rezultati katastrofalni.

Sada imamo izopačenu situaciju da poduzeće s oko 10.000 zaposlenika u Zagrebu, vodi bivša tajnica, a neko vrijeme je najveće elektroenergetsko poduzeće u Hrvatskoj s oko 14.000 zaposlenika vodio čovjek koji se prije toga bavio stolarijom.

Trgovačke pogodbe i podjela plijena

Nekada smo mislili da je negativna kadrovska selekcija nešto što pripada samo komunizmu, a sada smo se uvjerili da u današnjoj demokraciji svaka naša stranka i strančica  izabire stranačke i rukovodeće kadrove po istim kriterijima, naravno tako da „uhljebljuje“ svoje partijske drugove, rodbinu, susjede, preferans partnere i sličnu bratiju. I smatraju da je to njihovo pravo, jer sustav tako funkcionira. Osvajanjem vlasti osvaja se komad plijena koji se onda dijeli podobnima. Taj problem je tim veći, jer male stranke koje su „trgovačkim pogodbama“ došle na vlast izabiru kadrove iz jako malog stranačkog resursa i izbor je katastrofa. Za to nitko ne odgovara, jer tako sustav funkcionira. I sve stranke na vlasti grčevito se bore da sustav ostane takav kao što jest bez obzira na sve posljedice koje stvara.

Ta strašna bolest – „Podobnost i negativna kadrovska selekcija“, u Hrvatskoj je pomahnitala, nitko ju ne može i ne želi zastaviti i proširila se kao tumor po cijelom društvu od juga do sjevera.

To više nije samo bolest, to je već i zločin protiv ovog naroda.

5.sustav nadzora

Svako društvo koje želi zaštititi svoje vrijednosti i svoje interese uspostavlja mehanizme zaštite i sustave kojima se kontrolira odvijanja raznih procesa u društvu. Najjači sustav kontrole, ali i zaštite svih vrijednosti daje čvrsta i neovisna pravna država. Treba zaštititi demokratske procese, nacionalne interese, nacionalno bogatstvo, svoje gospodarstvo, pravnu državu i osigurati da se  procesi privatizacije odvijaju na zakonit način. Ukoliko se ne uspostave ti mehanizmi zaštite, tada društvo sa svih strana navale pohlepni, beskrupulozni i agresivni tipovi koji društvo smatraju svojim plijenom što ga treba do kraja razgrabiti. Baš se to događalo u Hrvatskoj, a i u svim drugim tranzicijskim državama.

Vladavina zakona je važnija od privatizacije

Umjesto da se prvo uspostavila pravna država krenulo se u svim postkomunističkim državama s procesima ubrzane privatizacije koje je bilo teško kontrolirati, ali i koje se često nije htjelo kontrolirati.

To je konačno priznao 2002. godine i nobelovac Milton Friredman, „otac“  teorije „ubrzane privatizacije“ i „Doktrine šoka“.  Francis Fukujama je u knjizi „Izgradnja države – Vlade i svjetski poredak u 21. stoljeću“ napisao:

        „On  (Milton Friedman) je primijetio da bi desetljeće ranije za zemlje koje se nalaze u tranziciji iz socijalizma ima samo tri riječi: 'privatizacija, privatizacija, privatizacija'. 'No bio sam u krivu', nastavio je. 'Pokazalo se da je vladavina zakona vjerojatno važnija od privatizacije.“  (intervju s Miltonom Freedmanom, Gwartney and Lawson, 2002).                                                                                            

Kako nadziru nadzorni odbori

U državnim poduzećima nadzor vrše razni nadzorni odbori u kojima sjede ljudi nagrađeni zbog svojih stranačkih zasluga. Oni nemaju u većini slučajeva ni kompetencija, sposobnosti niti interesa za poduzeće ili instituciju koje nadziru. Strašno je da moram reći da su nekadašnji radnički savjeti u socijalizmu bolje nadzirali poslovanje poduzeća nego današnji nadzorni odbori u kapitalizmu. Nekada smo ismijavali radničke savjete,  vrhunac kritike bio je kada se kazalo da su u radničkim savjetima bile i „čistačice i da su i one odlučivale u poslovanju poduzeća.“  Ali u radničkim savjetima su bili ljudi, od inženjera do čistačice, koji su poznavali svoje poduzeće i bili zainteresirani za njega. (Naravno, ne trebamo imati iluzija o njihovoj moći da upravljaju poduzećem, ali su ipak mogli do neke granice ograničavati samovolju direktora.) U današnjim nadzornim odborima su potpuno nekompetentni ljudi, koji niti poznaju poduzeće što ga „nadziru“ i o kojem odlučuju niti ih to poduzeće uopće zanima. Njih zanimaju samo naknade koje dobivaju za članstvo u tim nadzornim odborima i lako ih je kupiti s nekoliko službenih putovanja u inozemstvo, nekoliko ručkova i sličnim poklonima.

Sjećam se vremena početkom 1990-ih kada su mi se neki ljudi hvalili da su bili u nadzornim odborima u desetak i više poduzeća. Jednom mi je na kraju godine došao jedan ugledan profesor sa Strojarskog fakulteta i pitao me je li on u nadzornom odboru našeg Tehnološkog parka. Priznao mi  je da je u nadzornim odborima preko deset poduzeća pa se malo pogubio u evidenciji. Razočarao sam ga kada sam mu rekao da mi nadzorni odbor nemamo i da mi nikome ne plaćamo ništa. Direktor jedne razvojne agencije blizu Zagreba požalio mi se u to vrijeme da moraju za članove nadzornog odbora plaćati tako velike iznose da ih to financijski upropaštava. A zbog veličine poduzeća čak nisu ni bili obvezni imati nadzorni odbor.

U bolesnom društvu i dobro zamišljene institucije se izvitopere i deformiraju.

Korupcija

U svim postkomunističkim zemljama korupcija je jedna od „rak rana“ društva. Korupcija se odvija u državnim poduzećima i institucijama gdje razni direktori, šefovi, političari, gradonačelnici i slični ugovaraju poslove po nerealno visokim cijenama, a dio toga stavljaju u svoj džep, kao nagradu koju ima isplaćuje isporučitelj ugovorene usluge. Korupcija postoji u državnom sektoru, jer se tamo barata tuđim novce. U privatnim poduzećima toga nema, jer vlasnik pazi na svoj novac. Korupcija postoji sam zato jer se „dozvoljava“. U poduzeću ili instituciji u kojem je na čelu osoba koja se ne može korumpirati, koja uspostavlja sustav provjere „odozgo prema dolje“ i kontrolu svih ugovora i plaćanja nema korupcije.

U jednom velikom koncernu dva mjeseca nakon detaljnog i skupog popravka krov  proizvodne radionice je nakon prve kiše počeo prokišnjavati. Šef odjela za sigurnost pozvao je izvođača radova „na raport“ zbog loše obavljenog posla. Taj čovjek je donio slike jedne velike vikendice u Dalmaciji i rekao: „To je vikendica vašeg direktora. Tu je krov vaše radionice.“ Šef sigurnosti je obavijestio generalnog direktora koncerna koji „nije ništa poduzeo“. Korumpirani direktor danas uživa u mirovini u toj vikendici i ide „u ribe“ sa svojim prijateljem nekada vrlo važnim državnim dužnosnikom.

Direktor jednog velikog državnog poduzeća ispričao mi je zanimljivu priču:

          „Na proslavi Nove godine mi, direktori požalili smo se 'gazdi' da imamo premalu plaću. On nam je lijepo odbrusio: 'Dečki, pa ja znam da vi ne živite od plaće'.

Pa on nam je u lice rekao da zna da smo korumpirani“.

Ali je isto tako dao do znanja da ga to ne smeta.

U svemu tome treba uzeti u obzir još nešto. U velikim državnim poduzećima dolaze na čelo ljudi koji uopće ne poznaju poduzeće i ne znaju kako funkcionira i ne znaju uspostaviti nadzor nad procesima u poduzeću, čak i kada bi htjeli. O tome mi je rekao jedan poduzetnik kojeg jedno veliko državno poduzeće godinama želi uništiti i kupovati robu o stranog dobavljača: „Direktor niti ne zna što se događa u poduzeću. Korupciju provode oni „mali štakori“ na srednjim razinama, referenti i šefovi u nabavama koji naručuju materijale, „stručnjaci“ u tehnici koji pišu tehničke zahtjeve za javnu nabavu i usklađuju ih s mogućnostima nekih ponuđača, izabiru najskuplje ponude, ljudi koji propuštaju lošu stranu robu i slično. Takvi stalno žele da ih se zove na ručkove, da im se daju razni pokloni, da ih se plaća na ovaj ili onaj način“.

Koliko je naša borba protiv korupcije neefikasna vidi se po nekoliko velikih  slučajeva korupcije koji se vuku po sudovima desetak godina bez rješenja i pravomoćne presude.

Isto tako u poduzećima u kojima su otkriveni veliki slučajevi nepravilnosti nikada nitko nije „na red“ pozvao članove nadzornih odbora kojima je bila dužnost da nadziru poslovanje.

Stvoren je  sustav sa slabim nadzorom i slabim pravnim sustavom.

I to je  velika bolest koja razdire naše društvo.

Hoćemo li konačno nešto poduzeti ?

Hoćemo li se početi boriti s tim bolestima?

Hoćemo li preživjeti ili će nas bolesti uništiti?

Hoćemo li  biti sposobni naći i izabrati ljude koji će imati znanja, snage, sposobnosti, odlučnosti i hrabrosti da se uhvate u koštac s tim bolestima i koji će znati izliječiti Hrvatsku da opet bude jaka i zdrava?

LITERATURA

1. Fukujama, Francis (2005), Izgradnja države-Vlade i svjetski poredak u 21.stoljeću, Izvori, Zagreb
2. Kupelian, David (2010), Marketing zla-Kako su nam radikali, elitisti i pseudostručnjaci prodali pokvarenost pod krinkom slobode, Harfa d.o.o., Split
3. Holy, Mirela (2017), Vražica nosi pradu….a bogovi konfekciju, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb
4. Servan-Schreiber, Jean-Jacques,(1981.),Svjetski izazov, Globus, Zagreb
5. Young, Michael (1958), The Rise of the Meritocracy, 1870–2033: An Essay on Education and Equality, Thames and Hudson, London

Portali

1. https://www.jutarnji.hr/...
2. https://www.jutarnji.hr/...
3. https://www.jutarnji.hr/...
4. https://direktno.hr/...

[1] Herkul - lik iz rimske mitologije, pandan Heraklu u grčkoj mitologiji.  Heraklo (grč. Ἡpακλῆς, Hêraklễs) - u grčkoj mitologiji bio je najslavniji grčki junak, polubog, sin vrhovnog boga Zeusa i smrtnice Alkmene. najljepše žene tog vremena,  Dok je Heraklo bio dijete, Hera je poslala dvije zmije da ga ubiju dok je ležao u kolijevci. Heraklo je zadavio svaku zmiju jednom rukom.

[2] Alain Peyrefitte- (1925. – 1999.)  francuski akademik, književnik  i političar, degolist i ministar u vladi, suradnik Charlesa De Gaullea. Vrlo poznat po knjizi „Le Mal Français“ (kod nas prevedena kao Tehnokratska bolest) u kojoj analizira uzroke francuskih problema.

[3] Kenneth McKenzie Clark, Lord Clark (1903 – 1983), britanski pisac, direktor muzeja, jedan od najpoznatijih povjesničara umjetnosti svog vremena. U 1969. postao je svjetski poznat po TV seriji BBC-a,  Civilizacija iz koje je napravio i knjigu.

[4] William Butler Yeats, (Dublin, Irska, 1865. - Menton, Francuska, 1939.) irski pjesnik i dramski pisac, jedan od najvećih književnika 20. stoljeća. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1923. godine.

[5] Ante Starčević, (Žitnik, Gospić, 23. svibnja 1823.-Zagreb, 28. veljače 1896.), hrvatski političar, publicist, književnik. Pored političkih aktivnosti bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama i političkom satirom (Pisma magjarolacah). Danas se često naziva ocem domovine. Bio je od do 1861. godine veliki bilježnik Riječke županije. Iste je godine izabran  u Hrvatski sabor gdje  je bio najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je osnovao 1861. godine.  Vjerovao je u sposobnost hrvatskog naroda da sam sobom upravlja i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. "Bog i Hrvati" bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Zbog svoje polemičnosti, nemirenja s postojećim stanjem, nepodilaženja autoritetima i nadasve nedodvoravanju ljudima na vlasti nazvan je Quercus croaticus incorruptibilis et indelebilis (Hrvatski hrast, nepotkupljiv i neuništiv) i pod tom je metaforom uveden i u Hrvatskom političkom leksikonu" Hrvoja Šošića.

[6] Hrvoje Šošić, -  (Osijek, 1928.-Zagreb, 2012.), bio je hrvatski ekonomist i političar. Nakon što je prošao Križni put od Bleiburga do Zagreba bio je poslan na odsluženje vojnog rok u JNA, u Niš. Tamo je  dobio tri godine zatvora koji je do kraja odslužio u zatvoru u Lepoglavi  od 1950. do 1953. godine. Završava prekinutu gimnaziju a poslije i ekonomski fakultet u Osijeku, gdje je i doktorirao. Predavao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom Hrvatskog proljeća 1971. godine, bio je uhićivan i zatvaran te je izdržao više od pet godina robije. Zbog zahtjeva za članstvom Hrvatske u Ujedinjenim narodima jugoslavenske komunističke vlasti osudile su Šošića na dvije godine robije u zatvoru u Staroj Gradišci. Šošić je bio član inicijativnog kruga HDZ-a. Tijekom 1991. godine bio je predsjednik Gospodarskog savjeta Vlade RH te predsjednik Savjeta za financije Hrvatske gospodarske komore. Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman imenovao ga je u Županijski dom Hrvatskog sabora 1993. godine.

[7] Antun Gustav Matoš, -(Tovarnik, 13. VI. 1873 – Zagreb, 17. III. 1914)., hrvatski književnik,  pjesnik, novelist, feljtonist, esejist, putopisac. U Zagrebu, gdje mu se obitelj naselila ubrzo nakon njegova rođenja, pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Nakon nedovršene gimnazije propao mu je i pokušaj studija na Vojnome veterinarskom fakultetu u Beču. Odustao je od građanskog poziva i potpuno se posvetio pisanju i glazbi. Prvu pripovijetku Moć savjesti objavio je 1892. u Viencu. Sljedeće je godine bio pozvan u vojsku, ali je 1894. dezertirao te morao napustiti Hrvatsku. Otišao je u Beograd, gdje je svirao violončelo u tamošnjim orkestrima i radio kao novinar. Početkom 1898. nakratko je boravio u Münchenu, Beču i Ženevi, a zatim otišao u Pariz, gdje je ostao pet godina. Pariško je razdoblje bilo odlučujuće u formiranju njegovih estetičkih načela. God. 1904. vratio se u Beograd, gdje je ostao do konačnoga povratka u Zagreb 1908., kada je bio pomilovan. Matoševi politički nazori, s obzirom na protuaustrijska stajališta i skepsu prema jugoslavenskom unitarizmu, bili su bliski Starčevićevu pravaštvu, ali mu je u kulturnom smislu bio stran svaki izolacionizam. Cijeli je život bio izrazito domoljuban, a u politici je bio naklonjen Čistoj stranci prava., tj. izvornom pravaštvu, odnosno starčevićanstvu. Po njegovim riječima: "Stekliš sem bil i stekliš bokibokme bum vumrl". Ipak, cijenio je i Strossmayera i Starčevića, obojicu ih držeći ocima domovine. Matoš je znatno modernizirao hrvatsku književnost, nametnuo se kao uzor mnogim mlađim piscima i uspostavio umjetničke kriterije kao glavni element literarnoga djela te se danas općenito smatra jednim od najboljih hrvatskih književnika.

[8] (http://hr.n1info.com/...)

[9] Duboka država- „deep state“, izraz koji se koristio najprije u kontekstu turske politike kako bi opisao navodnu svojevrsnu tajnu vladu koja de facto upravlja zemljom umjesto demokratskih institucija ili služi kao njen antidemokratski "korektiv". Duboka država u mnogo čemu predstavlja ekvivalent "države u državi". Prvi put se u Turskoj pojavio krajem 1970-ih.  Izraz "duboka država" je sa vremenom postao popularan i u ostatku svijeta, pa se počeo koristiti i u drugim državama, a u zadnje vrijeme često se koristi u SAD. Duboka država  podrazumijeva sve one ljude u sivoj eminenciji, strukture iz bivših režima ili obavještajnog sektora i ‘vječne’ političare, no i mozgove iz ‘think-tank’ organizacija, lobiste i generacijske ‘gremije’ čiji političko-društveni planovi iz sjene utječu na sam sustav, te su bilo kakve promjene iznimno otežane. Termin je korišten kao dokaz da demokratski sustavi u praksi ne promoviraju volju građana, već samo minimalno utječu na utanačene političke pravce. Zanimljivo, skovan je radi ismijavanja i kritike procesa u postkomunističkim zemljama i Turskoj, no vrlo brzo je uhvatio zamaha i u SAD-u gdje ga vodeći politički analitičari godinama koriste kao element svojih analiza ‘nepromjenjivosti američke vanjske politike’ koju mnogi kritiziraju za eksploataciju drugih zemalja i ratne desante pod okriljem ratne industrije. Donald Trump ga je u potpunosti popularizirao tijekom kampanje i prvih mjeseci obnašanja dužnosti – smatrao je kako figure koje stoje iza Obame i Clinton upravljaju svim porama društva, agencijama i smjernicama u diplomaciji, čime je njegov posao znatno otežan, ako ne i onemogućen. Pojam je u ovom obliku prvi puta u ‘mainstream’ izvorima upotrijebio republikanski kongresmen Mike Lofgren 2014. godine kao ‘hibridnu poveznicu Vladinih elemenata i dijelova financijskih i industrijskih vrhuški, koji upravljaju SAD-om bez odgovornosti i pristanka stečenih formalnim političkim procesima’.

[10] Meritokracija -  (od lat. meritum - zasluga; vrijednost + + grč. κρατείν / kratein - vladati), oblik je vlasti u kojem se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekom lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširem smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji). Meritokracija je između ostalog protivnost ideje egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Meritokracija je za stvaranje upravljačke elite prema sposobnostima; vladavina ljudi od znanja, vrijednih, mjerodavnih intelektualaca i poslovnih ljudi koji su stručni u donošenju bitnih odluka. Platon je u djelu Državi postavio temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Termin meritokracija stvorio je britanski sociolog Michael Young u djelu Uspon meritokracije (The Rise of the Meritocracy, 1958.). Teoriju meritokracije obrazložio je formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Meritokracija kao tip vladavine uvjetovana je: sustavom školovanja svih, a ne samo bogatih, sposobnih mladih ljudi; obvezatnim javnim natječajima za javne službe; uspostavom formalnog i stvarnoga sustava upravljanja u kojem neće biti ometan dolazak najsposobnijih ljudi na najodgovornija mjesta.

[11] Jean-Jacques Servan-Schreiber, (1924.-2006.), često nazivan JJSS, francuski pisac i političar. Suosnivač časopisa L'Express, 1953. godine, postao predsjednik Radikalne partije 1971. godine. A 1972. je osnovao Pokret za reforme i podržavao konzervativnog Valéry Giscard d'Estainga za predsjednika Francuske. Za sebe je napisao da je „agitator ideja“ koje bi oblikovale intelektualni život Francuske. Najpoznatije su mu knjige „Američki izazov“ (1967.)  i „Svjetski izazov“ (1980.).

[12] Uhljeb- glagol uhljebiti (se), glagolska imenica uhljebljenje (koristi se i nesvršeni vid uhljeblji/avanje), a u upotrebi su i imenice uhljebitelj (koristi se kao sinonim za uhljeba) i uhljebljivač (onaj koji postavlja uhljeba na uhljebničko radno mjesto). Jezikoslovac, dr. Marko Alerić  ističe da je etimologija riječi uhljebiti vrlo jednostavna: u-hljeb-i-ti.' Glagol uhljebiti ima značenje 'osigurati sebi ili kome drugome posao ili zaradu' bez obzira na sposobnosti. U hrvatskom jeziku nema nikakve zapreke za upotrebu glagola uhljebiti u govorenom i pisanom tekstu u navedenom značenju', kaže Alerić. Uhljeb, odnosno uhljebiti znači postaviti na neku stvarnu ili izmišljenu poziciju ili radno mjesto osobu koja često nema stručne i profesionalne kvalifikacije, a na to se mjesto postavlja zbog rodbinske, zavičajne, prijateljske ili stranačke pripadnosti. Najčešće u javnom sektoru, no ima sličnih primjera u svijetu korporacija, pogotovo onih međunarodnih. Ono što je zajedničko svim vrstama uhljebljivanja je da za zapošljavanje ili postavljanje na neku poziciju nisu presudni kriteriji stručnosti, iskustva i interesa, već pozicija moći uhljebljivača koji postavljanjem uhljeba po rođačkoj, prijateljskoj ili stranačkoj liniji gradi svoju klijentelističku mrežu dužnika i/ili glasača, ili doprinosi većoj takvoj mreži.

[13] Vlado  Štefančić - (Vukovar, 12. I. 1931 – Zagreb, 29. X. 2017), hrvatski glumac, pjevač i redatelj Karijeru započeo kao član dramskoga studija Radio Zagreba (1949). Od 1950. glumio i režirao u kazalištu Komedija, a razdoblje u kojem mu je bio umjetničkim ravnateljem (1969–78) jedno je od najplodnijih razdoblja toga kazališta. Istaknuo se nastupima u komediografskim i dramskim djelima (Matijaš Grabancijaš dijak T. Brezovačkoga; Babberley u Charleyjevoj tetki B. Thomasa; Berenger u Nosorogu E. Ionesca) te u operetama (Grof Pottenstein, Kurt, Robert u Zemlji smiješka F. Lehára; Koloman Župan u Grofici Marici E. Kálmána; Šjor Bepo u Maloj Floramye I. Tijardovića; Bob u Slatkoj Irmi A. Brefforda). Preuzevši redateljsku palicu, osim niza opereta (Grofica Marica i Kneginja čardaša E. Kálmána; Splitski akvarel i Mala Floramye I. Tijardovića; Barun Trenk i Madame Troubadur S. Albinija, Šišmiš J. Straussa ml.), od kraja 1960-ih režirao je i mnoštvo inozemnih (M. Leigh, Čovjek iz Manche; Jerry Bock – Joseph Stein, Guslač na krovu; Andrew Lloyd Weber – Tim Rice, Jesus Christ Superstar; Galt MacDermot – Gerome Ragni – James Rado, Kosa) i hrvatskih mjuzikala (M. Grgić – A. Kabiljo, Jalta, Jalta, Car Franjo Josip u Zagrebu, Kralj je gol; Đ. Jusić, Dundo Maroje ’72; S. Kalogjera, O’Kaj; N. Škrabe – A. Dedić, Lady Šram) pa se smatra utemeljiteljem hrvatskog mjuzikla. U 1970-ima režirao je i prve hrvatske rock-opere (I. Krajač – K. Metikoš – M. Prohaska, Gubec-beg i Grička vještica). Operete i mjuzikle režirao je i izvan matičnoga kazališta (HNK u Zagrebu, HNK u Osijeku, HNK u Rijeci, HNK u Splitu, Dubrovačke ljetne igre). God. 1965–69. glumio je u zagrebačkom HNK-u (Ljamšin u Demonima F. M. Dostojevskoga; Courbois u Pobrini se za Ameliju G. Feydeaua). S uspjehom je nastupao na radiju i televiziji. God. 2007. objavljena je monografija Vlado Štefančić – zabavljač.

[14] Konrad Hermann Josef Adenauer, ( 1876. -1967.) bio je njemački političar i državnik.  Politički se aktivirao 1906. pobjedom na izborima za Gradsko vijeće Kölna.Bio je vođa republikansko-demokratskoga krila katoličke Stranke centra. Zbog kontinuirana otpora nacionalsocijalizmu, dolaskom na vlast A. Hitlera 1933. uklonjen je sa svih položaja. Zatvaran je u nekoliko navrata (1934. i 1944). U svibnju 1945. američke su ga vojne vlasti vratile na mjesto gradonačelnika Kölna, ali su ga Britanci, koji su u lipnju 1945. preuzeli vojnu upravu nad gradom, u listopadu smijenili. Bio je suosnivač i dugogodišnji vođa Kršćansko-demokratske unije (CDU). Iako je njegova politička karijera trajala 60 godina, Adenauera se pamti po tome što je bio 1. kancelar Zapadne Njemačke od 15. rujna 1949. do 16. listopada 1963. i predsjednik CDU-a od 1950. do 1966. godine. Za njegove uprave SR Njemačka je ostvarila dugo razdoblje gospodarskog napretka i političke stabilnosti, te je postala važan čimbenik europskog integracijskog procesa i zapadne sigurnosne politike. U unutarnjoj politici zauzimao se za tržišni liberalizam i vladavinu prava, ali je kao pragmatičan političar prihvaćao i potrebu za većom ulogom države u regulaciji gospodarskog života. Podupirao je osobit model socijalno-tržišnoga gospodarstva, što ga je formulirao ministar gospodarstva L. Erhard, koji je bio temelj »njemačkoga gospodarskog čuda«. Najvažniji je Adenauerov interes bio vanjska politika. Vodio je politiku bliskog savezništva s Francuskom, pomirenja s Izraelom, uključivanja SR Njemačke kao suverene države i ravnopravne članice u zapadne obrambene i političke saveze. Osovinu te europske integracije vidio je u savezu nekadašnjih neprijatelja, Njemačke i Francuske. Bio je dosljedan antikomunist. Adenauer je bio najstariji kancelar koji je obnašao dužnost, napustivši položaj sa 87 godina.

[15] Charles André Joseph Marie de Gaulle, ( 1890.- 1970.), u Francuskoj često nazivan Général de Gaulle, je bio francuski general i državnik, obnašatelj dužnosti 18. predsjednika Francuske. Prije Drugog svjetskog rata, de Gaulle je bio poznat kao vojni taktičar za oklopno ratovanje, te se zalagao za koncentrirano korištenje oklopnih i zračnih snaga. Tijekom rata dosegao je čin brigadnog generala te je bio predsjednik vlade Slobodne Francuske koja je bila u egzilu. Između 1944. i 1946., nakon oslobođenja Francuske od Osovinske okupacije, bio je predsjednik Privremene vlade. Pozvan da nakon Alžirskog puča 1958. formira novu vladu, inspirirao je novi ustav, te je 1959. stupio na dužnost 1. predsjednika, 18. ukupno, Pete Republike. Njegova politička ideologija je znana kao golizam (francuski Gaullisme), a izvršila je velik utjecaj na modernu francusku politiku. Golizam, koji je sebe izdigao iznad političkih stranaka i ljevičarsko-desničarskih distinkcija, je primarno karakteriziran željom za samostalnošću unutar okvira Hladnog rata. Iako su većina golista bili ljevičari, ideologija se smatra socijal-konzervativnom. De Gaulleova deklaracija o Alžiru (1959), kojom je omogućen referendum o alžirskoj neovisnosti (proglašenoj 1962), izazvala je otpor desničarskih i dijelom vojnih krugova koji su organizirali pučeve u Alžiru 1960. i 1961 (stvorili su terorističku skupinu OAS – Organisation de l’Armée Secrète). De Gaulle je ojačao položaj Francuske u međunarodnoj politici (Francuska je postala stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a) i normalizirao odnose s Kinom i SSSR-om; težio je zbližavanju sa SR Njemačkom, zagovarao ujedinjavanje Europe (»od Atlantika do Urala«), protivio se ulasku Velike Britanije u Europsku ekonomsku zajednicu i snažnijem utjecaju SAD-a u Europi i napustio sudjelovanje u vojnoj strukturi NATO-a (1966), koji se zbog toga povukao iz Francuske (Francuska razvija vlastite nuklearne vojne snage, od 1960. posjeduje atomsku bombu). De Gaulleova vladavina oslabljena je nakon masovnih studentskih i radničkih prosvjeda u svibnju 1968; njegov program društvenih reformi nije bio podržan na referendumu 1969. pa je dao ostavku. 

[16] Robert Schuman, – (1886. -1963.), bio je pravnik i francuski državnik, francuski ministar vanjskih poslova između 1948. i 1952., slovi za jednog od glavnih osnivača ujedinjene Europe, tvorac projekta europske integracije.  Potaknut proživljenim iskustvom dvaju ratova, posvetio se pomirbi između Francuske i Njemačke te izgradnji mirne, ujedinjene i prosperitetne Europe. Kao ministar vanjskih poslova Francuske U suradnji s Jeanom Monnetom pripremio je međunarodno poznat Schumanov plan, prijedlog novog uređenja Europe temeljenog na gospodarskoj solidarnosti. koji je predstavio 9. svibnja 1950.. Taj se datum danas smatra danom rođenja Europske unije. Predložio je zajedničku kontrolu proizvodnje ugljena i čelika, najvažnijih sirovina za proizvodnju oružja. Plan se temeljio na uvjerenju da države koje ne upravljaju proizvodnjom ugljena i čelika ne mogu započeti oružani sukob. Robert Schuman kasnije je postao i prvi predsjednik Europskog parlamenta.

Povezani članci

• Pretvorba i privatizacija (4) – Pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj
• Anatomija novog društva (7) – „Dugi marš“ nesposobnih kroz institucije i poduzeća
• Zašto Hrvatska zaostaje (I. DIO)
• Zašto Hrvatska zaostaje (II. DIO)
• Anatomija novog društva (8) – Formula uspjeha Milana Bandića na izborima

Komentari

Komentiraj