• Razvoj/
• Povijest/
• Društvo/

29. 09. 2018

Zgrade tehničkih fakulteta u Zagrebu iz početka XX. stoljeća

• Marijan Ožanić

Zgrada za fiziku, lijevo i zgrada za kemiju, desno.

Zgrada za kemiju, Marulićev trg 20., izgrađena je 1913. godine, a  zgrada za fiziku, Marulićev trg 19, 1929. godine.  

Pogled sa stepenica Hrvatskog državnog arhiva (Nekadašnje Sveučilišne knjižnice). U sredini je spomenik Marku Maruliću.

Snimljeno 25.9.2018. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Jednog svibanjskog dana 1996. godine prof.dr.Tomo Bosanac[1] došao je kod nas u Tehnološki park Zagreb i ispričao jednu veoma zanimljivu priču o svom životu i razvoju hrvatske elektrotehnike i hrvatske znanosti. Posebno mi je zanimljiva bila priča o razvoju Končara u ona davna vremena, poslije 1945. godine, ali i o svim zbivanjima koji su osnivanju Končara prethodila. Kada je svojom pričom došao da kraja II. svjetskog rata, rekao je nešto vrlo zanimljivo što se tada nije znalo:

          „Za vrijeme rata na fakultetu sam bio danju i noću. Mjesec dana prije ulaska partizana u Zagreb, dobio sam obavijest  da Zagrebački korpus neće ući u Zagreb, već II. armija Koče Popovića, koja će sve opljačkati, a da nitko od profesora ne smije biti na fakultetu, jer će biti ustrijeljen. Na svu sreću mi smo u dvorištu u Klaićevoj (ulici)  imali sakriven prilično veliki bunker, pa sam organizirao da se u njega sakriju svi instrumenti i vrjednije stvari. I stvarno, prvo što su učinili kada su došli u Zagreb bilo im je da fakultete opljačkaju. Oni su stvarno napravili pustoš, strašno.

        Drugi dan je došao Zagrebački korpus i onda su se stvari sredile.

       Dolenc je nakon oslobođenja bio nekoliko dana u zatvoru, pa smo svi skupa intervenirali i tada je odmah postao tehnički direktor ELIH-a.“

Pitao sam se na koju je zgradu profesor mislio. Sjećam se da smo 1963. godine, prve godine na Elektrotehničkom fakultetu prije nego što su završene nove zgrade fakulteta u Unskoj ulici predavanja imali na nekoliko mjesta u Zagrebu, ali niti jedna od tih predavaonica nije bila u Klaićevoj.

Prošlo je mnogo godina od mog razgovora s našim velikim profesorom  i 2016. godine pripremao sam tekst tog razgovora iz 1996. da ga stavim na svoju novu web stranicu i ponovo sam pročitao cijeli razgovor. Kada sam pročitao onaj dio koji govori o zgradi fakulteta u Klaićevoj,  odlučio sam ju potražiti, a uz nju i sve ostale zgrade u kojima su se održavala predavanja na nekadašnjem Tehničkom fakultetu, a prije toga na Tehničkoj visokoj školi..

Tada sam imao sreću da mi je prof.dr. Darko Žubrinić, profesor matematike na FER-u posudio dvije Spomenice Tehničkog fakulteta, jedna je bila za razdoblje 1919.-1929., a druga za 1942.-1943.

Spomenica (1919-1929.) Tehničkog fakulteta u Zagrebu

(Izvor slike: knjiga u vlasništvu prof.dr. Darka Žubrinića)

Spomenica je pretisak iz Godišnjaka Sveučilišta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu za školske godine 1924/25-1928/29.  U tom godišnjaku su podaci za sve fakultete, ali mene ja zanimao separat o Tehničkom fakultetu koji je pretiskan i objavljen kao posebna spomenica. Godišnjak sam pronašao u NSK u rujnu 2018. godine.

Godišnjak Sveučilišta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu za školske godine 1924/25-1928/29.

Snimljeno u NSK 24.9.2018.godine

(Izvor slike: arhiva NSK)

Spomenica (1942.-1943.) Tehničkog fakulteta Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu

(Izvor slike: knjiga u vlasništvu prof.dr. Darka Žubrinića)

U tim spomenicama sam pronašao mnogo zanimljivih podataka o počecima visokoškolske nastave na području tehnike u Zagrebu, osnivanju Tehničke visoke škole u Zagrebu i Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji se iz te Visoke škole razvio. Našao sam podatke o mjestima i zgradama gdje se u to vrijeme nastava odvijala i htio sam ih pronaći gdje su i kako izgledaju danas.

U NSK sam našao i knjigu „Tehnički fakulteti: 1919.-1994.: monografija u povodu 75. obljetnice osnutka Tehničke visoke škole u Zagrebu“ koja mi je pomogla da cjelovitije sagledam povijest tehničkog visokog obrazovanja. Bilo je podataka koji se u sve tri knjige baš i nisu poklapali, ali to su bili manje važni detalji.

Mnogo korisnih informacija našao sam i u radovima dr.sc. Snježane Paušek-Baždar i prof.dr.sc. Nenada Trinajstića, dr.sc. Ilinke Senčar-Čupović, prof.dr.sc. Ariane Štulhofer, prof.dr.sc. Ive Muraj te na web stranici FER-a  https://www.fer.unizg.hr/....

Kroz priču o zgradama pratio sam povijest razvoja tehničkih fakulteta u Gradu Zagrebu.

Kratka povijest početaka visokoškolske nastave na području tehničkih znanosti u Zagrebu

Počeci na Mudroslovnom fakultetu, 1874.

U vrijeme svoga boravka u Zagrebu 1869. godine car Franjo Josip potpisao je zakonski članak koji 5. siječnja 1874. godine dobiva vladarevu sankciju da se osnuje Mudroslovni fakultet s filozofičko-historičkim i matematičko-prirodoslovnim odjelima. Na temelju toga, Zakonskim člankom ob ustrojstvu sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu, je 19. listopada 1874. godine svečano otvoreno moderno Sveučilište u Zagrebu. U njegovu su sastavu tada djelovala četiri fakulteta: Pravni, Bogoslovni, Filozofski i Medicinski. Filozofski fakultet posvetio je posebnu pozornost razvijanju fundamentalnih disciplina svojega prirodoslovno-matematičkoga odjela, koji je s vremenom postao kolijevkom nekoliko novih fakulteta zagrebačkoga Sveučilišta. Među ostalim predmetima bili su matematika, fizika i kemija.

Prijedlog za osnivanje Tehničke visoke škole, 1898.

Poticaj nastojanju za osnivanje Tehničke visoke škole u Zagrebu došao je 1898. godine od Društva inžinira i arhitekata Hrvatske i Slavonije. Na glavnoj skupštini Društva 21. veljače 1898. godine donesen je prijedlog:

„…….uvaživši da se samo izdašnim gajenjem nauka matematičko-prirodoslovnih i upotrebljavanjem ovih u tehničkoj struci dade polučiti kulturni i materijalni napredak naroda, uvaživši nadalje da je zgodno učenje i upotrebljavanje spomenutih nauka moguće samo pomoću vlastitog središta, to jest vlastitog visokog tehničkog zavoda ….. neka izvoli zaključiti da se Društvo obrati na vis. kr. Zemaljsku vladu smiernom molbom za ustrojenje inžinirskog odjela visoke tehničke škole u Zagrebu“.

Izaslanstvo Društva uručilo je temeljito sastavljenu predstavku 14. travnja 1898. godine tadašnjem hrvatskom banu Khuenu Herdervaryju koji je predstavku primio i saslušao s velikom pozornošću. U Hrvatskom saboru ban Khuen Hedervary dao je prednost osnivanju Tehničke visoke škole pred osnivanjem Medicinskog fakulteta smatrajući da je većina liječnika iz Hrvatske dok su gotovo polovica inženjera zaposlenih u Hrvatskoj bili doseljeni stranci.

Članovi Društva u početku nisu bili jedinstveni u mišljenju treba li studij tehnike organizirati na Tehničkom fakultetu u okviru Sveučilišta u Zagrebu ili na samostalnoj Tehničkoj visokoj školi.

Dobrovoljni prilozi i Zaklada, 1909.

Pozivu za dobrovoljnim prilozima 1909. godine prvi se odazvao dr. Juraj Žerjavić[2], župnik u  Mariji Bistrici i poklonio svoju  stambenu zgradu u središtu Zagreba i 200.000 kruna te je time osnovao „Zakladu za osnutak i uzdržavanje kr.  Tehničke visoke škole u Zagrebu“.

Osnivanje Tehničke visoke škole, 1919.

Nakon osnivanja Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca (SHS) Povjereničko vijeće je 10. prosinca 1918. godine u Zagrebu Naredbom osnovalo Tehničku visoku školu. Potom se povjerenik dr. Milan Rojc obratio Društvu inženjera i arhitekata da izradi znanstvenu osnovu (Nastavni plan) za Tehničku visoku školu. Prva sjednica Profesorskog vijeća održana je 19. rujna 1919. godine. Za prvog rektora Tehničke visoke škole za školsku godinu 1919/1920 izabran je prof. arh. Edo Schon, a prof. inž. Leonida Franić za prorekotra. Za dekana arhitektonskog, građevinskog, kulturno-inženjerskog i kemijskog odjela, te geodetskog tečaja prislonjenog uz kulturno-inženjerski odjel izabran je prof. Pavao Horvat, a za dekana strojarskog, električnog, brodograđevnog i brodostrojarskog odjela prof. dr. Marije Kiseljak, dok je prodekanom svih odjela izabran prof. dr. Vladimir Njegovan.

Predavanja na Tehničkoj visokoj školi započela su 1. listopada 1919. godine. Upisano je 255 studenata. Bila su otvorena samo prva dva godišta svakog odjela, ali su izrađene „Naučne osnove“, tj. Nastavni planovi za svih osam semestara. 

       „Svečano otvorenje Tehničke visoke škole uslijedilo je 29. studenoga 1919. godine u 11 sati prije podne pozdravnim govorom prvog rektora prof. arh. Ede Schona, dok je uvodno predavanje održao prof. dr. Marije Kiseljak pod naslovom 'Matematika i tehnika'. 

      Time je nakon više od trideset godina studija i priprema i nakon svladavanja tolikih peripetija ovo visoko tehničko učilište konačno krepko kročilo u život, popraćeno najboljim željama cjelokupnog naroda i domovine!“ (prof. inž. Stjepan Szavitz Nossan u knjizi „Pedesetgodišnjica Tehničkih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1969/70“)

Dr. Milan Rojc je domaće industrijalce zamolio za novčanu pomoć. Predsjednik Saveza hrvatsko-slavonskih industrijalaca Samuel David Alexander[3] stavio je dr. Rojcu na raspolaganje oko milijun kruna.

Pokušaj preseljenja Tehničke visoke škole u Beograd

      „Na 78. sjednici vijeća Tehničke visoke škole iznio je prof. Šen noticu, koja je taj dan izašla u novinama "Hrvat", da bi Tehnička vis. škola trebala preseliti u Begorad...

            Na slijedećoj sjednici vijeća podnio je prof. dr. Kiseljak izvještaj o uspjehu puta u Beograd, gdje je ministar prosvjete Pribićević izjavio, da se je na sjednici ministarskog savjeta samo teoretski raspravljalo o tome, da li bi trebalo ukinuti neke visoke škole, no da o tome nije stvoren definitivan zaključak i da u proračunu nije u vezi sa školom ništa križano, osim nekih stavaka koje su brisane već prije u ministarstvu financija.

        I sam ministar Pribićević izjavio je prigodom posjeta prof. Šena Beogradu, da je svakome jasno, da su tri tehničke visoke škole (u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu) za našu državu nepotrebne, ali da se neće ukinuti bez odobrenja parlamenta (u Beogradu).

     Na slijedećoj sjednici, 2. svibnja, Vijeće izabire prof. Čalogovića i prof. dr. Kiseljaka kao predvodnike delegacije (ostali članovi bili su Horvat, Hanman, Rieszner, Koch, Filkuka) da sudjeluju na konferenciji ministarstva prosvjete u Beogradu u svrhu izrade prijedloga o redukciji na tehničkim fakultetima i daje im ujedno direktive, da se štednja mora primijeniti u jednakoj mjeri i na sve ostale škole; da se moraju zahtijevati minimalno svi odjeli osim elektrotehničkog i kemijskog, koji se mogu napustiti samo u skrajnjem slučaju potrebe, a ako se zahtijeva redukcija veća od zaključene, delegati moraju napustiti konferenciju.

      Nakon povratka iz Beograda podnio je prof. Čalogović vijeću izvještaj, po kojemu su u ime Tehničke visoke škole dali pristanak na redukciju elektrotehničkog i kemijskog odjela, a vijeće zaključuje, da se obrati ministru prosvjete s memorandumom da ono prihvaća sve zaključke konferencije u Beogradu uz pretpostavku, da će i ministar prihvatiti utanačenje cijelosti i da će u roku od mjesec dana donijeti odluku. Tu odluku škola nije nikada primila, ali kasnije se faktično elektrotehnički odjel u Zagrebu neko vrijeme ne razvija, ostaju samo prve dvije godine, ostale godine se ne otvaraju, akoprem  se tog utanačenja nisu držale škole u Beogradu niti u Ljubljani. U kemijski odjel nije se uopće diralo.

      Nakon toga nastaje u pitanju ukinuća ili redukcije škole zatišje sve do godine 1925. kada se ponovno pojavljuju glasine o ukidanju. Vijeće tada uopće isključuje pomisao o ukidanju, a o redukciji ili fuziji može se izjasniti samo na temelju konkretnog prijedloga. Poduzeta je akcija, preko gradskog zastupstva, dnevnih listova i udruženja studenata, a i kod novopostavljenog ministra prosvjete Stjepana Radića, koji je i najavio svoj posjet školi.“ (Prof. inž. Zvonimir Vrkljan u knjizi „Pedesetgodišnjica Tehničkih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1969/70“)

Osnivanje zavoda

Zavod za osnove elektrotehnike i električna mjerenja  osnovan je 1924. godine, nadstojnik od početka je bio prof.dr. Josip Lončar.

Zavod za elektrotehniku osnovan je 1925/26, prvi nadstojnik bio je prof.ing. Miroslav Plohl.

Laboratorij za strojarstvo građen je od 1924.-1925. godine, osnivač i nadstojnik bio je prof.ing. Leopold Sorta.

Zavod za tehniku hlađenja osnovan je 1936/37., nadstojnik je od početka bio prof.dr. Fran Bošnjaković……

U spomenici 1919.-1929. našao sam zanimljiv podatak – današnje katedre nazivane su „profesorskim stolicama“.

Poglavlje „Profesorske stolice, zavodi i predmeti “ u knjizi „Spomenica fakultetskog savjeta,

1919-1929.“

(Izvor slike: knjiga „Spomenica 1919-1924.)

Tehnička visoka škola postaje Tehnički fakultet, 1926.

I dalje se stalno postavljalo pitanje treba li ostati pri samostalnoj Tehničkoj visokoj školi ili ući u sastav Sveučilišta u Zagrebu.  O tome i o novom sveučilišnom zakonu Profesorsko vijeće Tehničke visoke škole raspravljalo je  na sjednici 9.prosinca 1925. godine. Ubrzo nakon toga ministar prosvjete dr. Stjepan Radić posjetio je Tehničku visoku školu 27.siječnja 1926. godine.

      „Na sjednici vijeća 29. III 1926. referirao je prof. dr Belobrk o sudbini osnove novog sveučilišnog zakona, koja je prema dobivenim informacijama dostavljena ministarskom savjetu, ali nema nade, da će biti brzo uzakonjena.

       Da se stabilizira situacija zagrebačkog Tehničkog fakulteta, došao je Stjepan Radić na ideju, da se financijskim zakonom za god. 1926/27. o kojemu se upravo raspravljalo, Tehnička visoka škola pretvori u Tehnički fakultet Zagrebačkog sveučilišta, a valjanost opće odredbe o Beogradskom univerzitetu iz god. 1905. protegne  na Zagreb i Ljubljanu.“ (prof. inž. Zvonimir Vrkljan u knjizi „Pedesetgodišnjica Tehničkih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1969/70“)

Tim korakom je ministar Stjepan Radić mislio stabilizirati zagrebačku Tehničku visoku školu i osigurati autonomiju zagrebačkog Sveučilišta.

Uskoro je potom 31. ožujka 1926. godine Tehnička visoka škola proglašena Tehničkim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu. Rektor prof.inž. Đuro Stipetić (strijeljan nakon 1945. godine) je 12. travnja 1926. godine izvijestio da je to učinjeno nakon proglašenja financijskog zakona za 1926/27 da bi se u proračunu uštedio određeni iznos novaca potreban za upravu.

Posljednja 200. sjednica Profesorskog vijeća Tehničke visoke škole bila je održana 15. svibnja 1926. godine. Na sjednici primilo je Vijeće do znanja odredbe financijskog zakona i dopis akademskog senata, nakon čega je rektor prof. Stipetić konstatirao, da ovim časom prestaju funkcije profesorskog vijeća Tehničke visoke škole, kao i svih funkcionera, i da svi profesor automatski postaju profesori Tehničkog fakulteta, te da je već prema prijašnjem zaključku Vijeća sazvao 1. redovitu sjednicu Savjeta Tehničkog fakulteta radi konstituiranja.

Nažalost, već u jesen 1926. godine, a potom i sljedećih godina javljali su se pokušaji ukidanja ili redukcije Tehničkog fakulteta.

Žerjavićeva zaklada

     "Zakladom, koju je osnovao dr. Juraj Žerjavić (svećenik u Mariji Bistrici) u svrhu osnutka i uzdržavanja Tehničke visoke škole u Zagrebu, a sastojala se od dvokatne zgrade na uglu Gundulićeve i Žerjavićeve ulice (poslije 1945. ulice 8. maja, a danas je opet Žerjavićeva) upravljalo je povjereništvo za prosvjetu. Zemaljska vlada osnovala je 1.XII 1920. Zakladu za unutarnje uređenje instituta na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu u visini od deset miliona kruna. Na traženje Vijeća predalo mu je povjereništvo za prosvjetu sve zaklade i njihove prihode, koje se odnose na ovu školu, na upravu. Koncem godine 1921. izabralo je vijeće prvi kuratorij sastavljen od prof. Čalogovića, dr. Belobrka, dr. Kiseljaka, Šena i Stipetića. Iz sredstava, koje je donosila zaklada vršilo se unutarnje uređenje zavoda i instituta, davale pripomoći za naučna putovanja nastavnog osoblja i pripomoći studentima.

      Da bi se povećali prihodi zaklade, a ujedno da bi se riješilo stambeno pitanje nastavnog osoblja uložena su novčana sredstva Zaklade u izgradnju stambene zgrade Kršnjavoga 25 i Jukićeva 36 (god. 1928.) i kupljene zgrade u Krajiškoj 18 i Medulićevoj 40. ( prof. inž. Zvonimir Vrkljan   u knjizi „Pedesetgodišnjica Tehničkih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1969/70“)

Počeci karijera velikih profesora, Lončara, Dolenca i Pintera

Zanimljivo je u Spomenici 1942.-1943. naći imena naših velikih profesora, Josipa Lončara, Antona Dolenca i Viktora Pintara na početku njihove sveučilišne karijere.

Nastavno osoblje za Elektrotehnički smjer Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1942. godine

(Izvor slike: knjiga „Spomenica 1942.-1943.)

Tehnički fakultet je podijeljen na 4 fakulteta, 1956.

S vremenom se Tehnički fakultet razvio u organizacijski veliku i heterogenu ustanovu pa je rad na fakultetu postojao sve teži. U vremenu odmah poslije završetka II. svjetskog rata od 1950. do 1955. godine postojalo je nekoliko varijanti da se to pitanje riješi, od osnivanja Tehničkog sveučilišta pa do podjele Tehničkog fakulteta na nekoliko novih fakulteta, oslanjajući se na postojeće odjele. Nakon pismenog prijedloga koji su starješina Strojarskog odsjeka prof.ing. Niko Malešević i starješina Elektrotehničkog odsjeka prof.dr. Vladimir Muljević u šk. godini 1955/56 uputili Saboru SR Hrvatske i Ministarstvu prosvjete u Zagrebu, donesena je odluka da se to pitanje riješi na Savjetu Tehničkog fakulteta.

Savjet u početku nije bio jedinstven, ali je konačno u svibnju 1956. godine izglasana odluka da se Tehnički fakultet u Zagrebu podijeli na četiri samostalna fakulteta:

• Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet (AGG),
• Elektrotehnički fakultet (ETF),
• Strojarsko-brodograđevni fakultet (SBF),
• Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet .

Odluku o novoj podjeli donio je Sabor SR Hrvatske 26. lipnja 1956. godine, a fakulteti su počeli s radom 1.srpnja 1956. godine.

Zgrade u kojima se odvijala prva nastava na području  tehničkih znanosti

Kada sam tražio zgrade Tehničkog fakulteta, priča me odvukla dalje u prošlost i našao sam još dvije zgrade u kojima se odvijala nastava tehničkih predmeta i prije 1919. godine kada je osnovana Tehnička visoka škola. Zanimljivo je da su te zgrade vezane uz imena velikih ljudi koji su stvarali ili podupirali našu znanost. Dok su mnogobrojni naši profesori i znanstvenici bili zaslužni za razvoj sveučilišne nastave na području tehnike tijekom niza godina, za izgradnju zgrada u kojima je započela nastava u samim počecima, na kraju XIX. stoljeća i na početku XX. stoljeća najzaslužniji su prof.dr. Aleksandar Veljkov, prof.dr. Gustav Janeček, prof.dr. Stanko Hondl, prof.dr. Lepold Sorta i dr. Juraj Žerjavić.

U tekstu sam opisao sljedeće zgrade:

1. Klaićeva (Rooseveltov trg 6) – Tehnička visoka škola
2. Nova Ves 1 – Kemijski zavod
3. Strossmayerov trg 14- Kemijski zavod
4. Marulićev trg 19 – Zgrada za fiziku
5. Marulićev trg 20 – Zgrada za kemiju
6. Rooseveltov trg – Laboratorij za strojarstvo i Zavod za elektrotehniku
7. Žerjavićeva ulica – Žerjavićeva zaklada
8. Ulica Isidora Kršnjavoga - Žerjavićeva zaklada

Poslije 2. svjetskog rata fakulteti su se stalno reorganizirali i širili i gradile su se nove zgrade, ali to može biti tema nekog drugog teksta.

Klaićeva (Rooseveltov trg 6) – Tehnička visoka škola

Najlakše mi je bilo pronaći zgradu fakulteta u Klaićevoj. (To je velika zgrada koja spada i na Rooseveltov trg 6). Ta zgrada ima važno mjesto u povijesti zagrebačkih tehničkih fakulteta. Da bi nastava mogla započeti 1. listopada 1919. godine bilo je potrebno pronaći prikladne prostorije i nastavnike. Povjerenstvo za prosvjetu i vjeru u Zagrebu, angažmanom predstojnika dr. Milana Rojca je odredilo da se Tehnička visoka škola smjesti u zgradu Ženske stručne škole i u prostorije južnog krila internata Obrtne škole. Iz tih prostora se tada iselila vojna ratna bolnica. Kako su te prostorije bile uskoro premalene, na zgradu Ženske stručne škole je godine 1922. nadograđen 3. kat troškom od 700.000 K.

Zgrada Tehničkog fakulteta u Klaićevoj (1922)

(Izvor slike: knjiga „Spomenica1919.-1929.)

Zgrada u Klaićevoj snimljena u veljači 2016. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

U toj zgradi je sada  Prirodoslovno-matematički fakultet-Biološki odjel.

Nova Ves 1

Prije gotovo 150 godina, 21. travnja 1876., započeo je ljetni semestar na Filozofskom, odnosno Mudroslovnom fakultetu[4] u Zagrebu, tijekom kojega se, prema Redu predavanja, po prvi put predavala kemija kao samostalan predmet na Sveučilištu u Zagrebu.

Aleksandar Veljkov

Predavanja iz kolegija »Poviest kemičkih teorija« držao je izvanredni profesor kemije dr. Aleksandar Veljkov[5], docent kemije na Politehnici u Budimpešti jedan sat na tjedan. Tada je bilo upisano sedam slušača.

U arhivu Filozofskog fakulteta u Zagrebu sačuvani su dokumenti iz 1874. u vezi s izborom novih profesora na Mudroslovnom fakultetu. Medu njima nalazimo i izvještaj na šest stranica, koji je prof. Lavoslav Geitler podnio profesorskom zboru. Za mjesta profesora navedeni su ovi kandidati:

1. kemije: 0. K. Čech, M. Barač, A. Welkow, M. Nevole.
2. fizike: P. Krifan, V. Dvorak, K. Domalip.
3. zoologije: S. Brusina, A. Slavik.
4. botanike: Purkyne (navodi se da nije medu kandidatima), B. Jirus.
5. mineralogije i geologije: D. Pilar, D. Vrba.

Navedeno je da su se za matematiku javili kandidati Belović i Koroskeny, ali »budući da je pitanje stolice za matematiku u nekom smislu već riješeno«, za njih nisu navedeni nikakvi podaci. Aleksandar Welkow, docent kemije na Politehnici u Budimpešti, imenovan je rješenjem od 13. studenog 1875. godine za izvanrednog profesora na Sveučilištu u Zagrebu.

Prezime prvog profesora kemije na Sveučilištu u Zagrebu nalazimo napisano na različite načine: Veljkov, Welkow i Velkov. Mađari, Austrijanci i Nijemci pisali su Welkow, u Zagrebu je pisano Velkov. Međutim, sačuvani dokumenti pokazuju da se prvi naš profesor kemije, prema krsnom listu i osmrtnici prezivao Veljkov.

Prof. dr. Aleksandar Veljkov (1847-1878). Prvi profesor kemije na Sveučilištu u Zagrebu, utemeljitelj prvog kemijskog zavoda Sveučilišta u Zagrebu. Iz crteža objavljenog u »Orao-kalendaru«

(Izvor slike: članak „Aleksandar Veljkov prvi profesor kemije na Sveučilištu u Zagrebu“)

Moderna nastava kemije, već u ono doba, obuhvaćala je osim predavanja i eksperimentalni rad studenata u laboratoriju. Da bi se takva nastava kemije mogla održavati i na našem Sveučilištu, bilo je nužno osnivanje kemijskog zavoda, u kojemu bi bilo moguće povezati nastavu i znanstvena istraživanja.

Zgrada u Novoj Vesi 1

U rujnu 1876. privremeno je riješeno pitanje smještaja kemijskog laboratorija iznajmljivanjem zgrade u Novoj Vesi, čiji je vlasnik bila Amalija Havliček. Ta zgrada, koju je gradio Felbinger, poznati zagrebački graditelj, postoji još i danas i zadržala je svoj prvobitni izgled.

Zgrada prvog kemijskog zavoda Sveučilišta u Zagrebu u Novoj Vesi br.1

Fotografija snimljena oko 1930. godine (Sačuvana u Muzeju grada Zagreba)

(Izvor slike: članak „Prvi kemijski zavod Sveučilišta u Zagrebu“)

Zgrada u Novoj Vesi 1, snimljeno 25.9.2018. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

Zgrada, Nova Ves 1. Snimljeno 25.9.2018. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

Spomen ploča na zgradi u Novoj Vesi broj 1 u Zagrebu, snimljena 25.9.2018. godine

Na spomen ploči piše: „U ovoj je kući 1876. godine utemeljen prvi kemijski zavod Sveučilišta u Zagrebu. O 100 obljetnici  početka nastave kemije na Sveučilištu ploču postavlja Sveučilište u Zagrebu, Hrvatsko kemijsko društvo, Farmaceutsko društvo, Hrvatski zavod za povijest Znanosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, travnja 1976.

(Izvor slike: arhiva autora)

Građevni odsjek trebao je u dogovoru s profesorom kemije što hitnije sastaviti troškovnik za izvođenje potrebnih radova, za što je bio odobren predujam od 4.000 forinti. Da bi opremio kemijski laboratorij, prof. Veljkov je u prosincu 1876. otputovao u Beč da naruči »Za kemijski zavod potrebne sprave i utenzilije«.  I za slijedeću, 1877. godinu bila je odobrena dotacija za nabavku sprava i kemikalija za kemijski laboratorij, a iz istih sredstava trebalo je namiriti i plaću podvornika-laboranta. Profesor kemije predložio je za popunjenje toga radnog mjesta Antuna Treitnera koji je služio u »militarnoj apoteki kao laborant« i njegov prijedlog je bio prihvaćen.

U laboratoriju su prema dogovoru bila predviđena četiri laboratorijska stola s osam radnih mjesta, ali je tijekom adaptacije po nalogu građevnog savjetnika broj stolova smanjen na polovicu. Na tu samovoljnu odluku žalio se prof. Veljkov rektoru i obrazlaže kako »nije suvišno najmanje za osam mjesta skrbiti« i spominje da je prilična svota utrošena za nabavku opreme za osam radnih mjesta. Ta žalba je bila proslijeđena Zemaljskoj vladi.

Dio vlastoručnog pisma prof. Veljkova

(Izvor slike: članak „Prvi kemijski zavod Sveučilišta u Zagrebu“)

Pronađen je tlocrt i predajni zapisnik iz 1877. godine o uređenju kemijskog laboratorija, iz kojega se vidi da je zavod zauzimao sedam prostorija. Najveća od njih, veličine približno 37 m2, bila je uređena kao predavaonica, do nje je bila profesorova soba, a ostale prostorije bile su uređene za eksperimentalni rad studenata i za zbirku. Za zavod su nabavljeni fini instrumenti, utenzilije i kemikalije.

Tlocrt prvog kemijskog za v oda u Novoj Vesi br. 1 iz 1877. g od. (Sačuvan u Arhivu Sveučilišta u Zagrebu - s 287/1877.)

 (Izvor slike: članak „Prvi kemijski zavod Sveučilišta u Zagrebu“)

Nastava kemije nije se redovito održavala zbog slabog zdravlja prof. Veljkova, a taj prvi laboratorij nije odgovarao zbog niskih, mračnih prostorija i skučenosti prostora. Može se smatrati da je posljednji prigovor postao aktualan tek kada se broj studenata, osobito nakon osnivanja Farmaceutskog tečaja 1882. godine znatno povećao.

Nastavu kemije na Sveučilištu u Zagrebu nije prekinula ni iznenadna smrt profesora Veljkova, koji je umro vrlo mlad 29. travnja 1878. godini u 31. godini života.  U Zagrebu je živio i predavao na Sveučilištu tijekom samo 4 semestra od 1876.-1878., ali je ostavio duboki trag. Utemeljio je prvi kemijski zavod Sveučilišta u Zagrebu koji je prema sudu suvremenih stručnjaka zadovoljavao svim zahtjevima tadašnje znanosti.

Gustav Janeček

Za novoga sveučilišnog profesora kemije natječajem 1879. godine izabran je Čeh Gustav Janeček[6]. Janeček je studirao  farmaciju i kemiju u Pragu, a 1871. je diplomirao farmaciju. Profesorski zbor Filozofskog fakulteta je na sjednici održanoj 23.siječnja 1879. godine predložio dr. Gustava Janečeka, privatnog docenta za sudbenu i redarstvenu kemiju na Tehničkom sveučilištu u Beču, za izvanrednog profesora kemije.  Rješenjem od 23. kolovoza 1879. godine dr. Gustav Janeček imenovan je za izvanrednog profesora kemije na Sveučilištu Zagrebu. Odlukom cara Franje Josipa I. od 4. prosinca 1881.godine dr. Gustav Janeček imenovan je redovnim profesorom Sveučilišta u Zagrebu.

Gustav Janeček, utemeljitelj je hrvatske znanstvene kemije. On je bio drugi po redu hrvatski sveučilišni profesor kemije, poslije Aleksandra Veljkova, a djelovao je gotovo pola stoljeća kao profesor i predstojnik Kemijskog zavoda (1879.–1924.). Janeček je tri puta bio dekan Filozofskoga fakulteta (1885.–1886., 1895.–1896., 1906.– 1907.), a bio je i rektor Sveučilišta (1908.– 1909).

Zanimljivo je da je profesor Janeček utemeljio Društvo za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera i okolice (1893.). A osnutkom veletrgovine Isis (poslije Medika) u Zagrebu (1918.) i tvornice kemikalija i farmaceutskih preparata Kaštel u Karlovcu (1921.), preteče današnje Plive, pokrenuo u nas proizvodnju lijekova i trgovinu njima.

Nastavi je profesor Janeček pristupio  po uzoru na europska sveučilišta na kojima su studenti sudjelovali u istraživanju svojih profesora.

Gustav Jeneček (Konopište, Češka, 30. studenoga 1848.–Zagreb, 8. rujna 1929.)

Snimka iz 1879., kada je Janeček imao samo 31 godinu.

(Izvor slike: https://travelsdocbox.com/...)

Gustav Jeneček, u starijoj dobi

(Izvor slike: http://www.enciklopedija.hr/...)

Profesor Gustav Janeček u Zagrebu je živio i umro u kući na Tomislavovom trgu 17, u Zagrebu. O tome piše na spomen ploči postavljenoj na zgradi.  Zanimljivo je da je u toj kući živio i naš proslavljeni izumitelj Slavoljub Penkala. Ploča za profesora Janečeka je na slici lijevo, a ploča Slavoljuba Penkale je na slici desno.

Zgrada na adresi Tomislavov trg 17 u kojoj su živjeli profesor Gustav Janeček i izumitelj Slavoljub Penkala. Na kuću su spomen-ploče obojici naših velikana, Janečeku na slici lijevo, a Penkali na slici desno. Snimljeno 25.9.2018. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Spomen-ploča u Janečekovu čast na njegovoj kući na Trgu kralja Tomislava 17 u Zagrebu.

Snimljeno 25.9.2018.godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Spomen ploča za Slavoljuba Penkalu na zgradi Tomislavov trg 17.

Snimljeno 25.9.2018. godine)

Lučbeni zavod

Kada je Jeneček preuzeo Kemijski zavod, preimenovao ga je u Lučbeni zavod. Zavod je najprije bio smješten u Novoj Vesi broj 1, a nastavu je pohađalo troje slušača. (na jednom mjestu piše 3, a na drugom 7 slušača). Broj slušača kemije i farmacije stalno je rastao pa je zgrada u Novoj Vesi postala pretijesna i nastava se odvijala u veoma nepovoljnim uvjetima.

Katastrofalan potres koji je u studenom 1880. srušio ili znatno oštetio mnoge kuće u Zagrebu još je više otežao rad u kemijskom laboratoriju. Da bi sanirao posljedice potresa i obnovio uništeni stakleni inventar, prof. Janeček je primio predujam „za nabavu kemijskih pomagala na sveučilišnom kemijskom zavodu oštećenih potresom...“

Iznajmljene prostorije kemijskog zavoda u Novoj Vesi br. 1 sudbeno su otkazane u roku od 1. travnja do 30. rujna 1883.godine nakon što je izgrađena zgrada na Strossmayerovom trgu br.14. Za nabavku novih najnužnijih sprava »prigodom preseljenja u novu zgradu kemičkog laboratorija« određena je krajem 1883. svota od 450 forinti.

Strossmayerov trg 14

U svojemu nastojanju da što bolje i suvremenije organizira kemijsku nastav te da odgoji kemičare sposobne da se bave znanstvenim radom prof. Janeček mnogo se zalagao da se izgradi novi kemijski zavod pa je potaknuo gradnju nove zgrade na Akademičkom trgu (danas Strossmayerov trg).  Loši uvjeti rada u starom kemijskom zavodu u zgradi u Novoj Vesi prisiljavaju profesora kemije da 1880. godine pošalje Zemaljskoj vladi predstavku, u kojoj se žali na premalen prostor u zavodu, u kojemu slušači nemaju mjesta za praktične vježbe. Profesorski zbor je jednoglasno zaključio da fakultet podupre molbu upućenu vladi, »da se u interesu obučavanja i zdravlja stvori što prije definitivan laboratorij, koji bi potrebama odgovarao.«

Ponovno je tražio 5. kolovoza 1882. od vlade da riješi pitanje kemijskog zavoda i uputio podnesak »U stvari zidanja kemijske zgrade«. Vlada je dva dana kasnije (7. kolovoza 1882.) zatražila od gradskog zastupstva da joj preda gradilište iza Zrinjskog trga, koje je 1876. godine besplatno ustupljeno za gradnju kemijskog laboratorija, iako je rok za gradnju od pet godina, kojim je uvjetovano darovanje, prošao. Dana 12. kolovoza predano je zemljište zastupniku Sveučilišne zaklade uz uvjet „da se na darovanom zemljištu ne smije graditi druga zgrada van kemički laboratorij“.

U to je vrijeme prof. Janeček bio poslan u Budimpeštu da pregleda unutrašnje uređenje tamošnjeg kemijskog zavoda, kako bi se po njegovim uputama mogao izgraditi odgovarajući zavod u Zagrebu. Prof. Janeček je zapisao: „Dobro mi je došlo što sam od prije na oči poznavao skoro sve laboratorije srednje Evrope, većinom onih na sjeveru, a i više njih u Rusiji.“

Prof. Gustav Janeček, arhitekt Herman Bollé i mjernik Matija Antolec izradili su detaljan nacrt za novu zgradu u koju se smjestio Lučbeni zavod. Graditelj je bio Matija Antolec,  jedan od utemeljitelja Kluba inžinirah i arhitektah Zagreba, preteče Hrvatskoga inženjerskog saveza.

Dana 29.svibnja 1883. Gradsko poglavarstvo izdaje građevnu dozvolu za »gradnju jednokatne zgrade za kemički laboratorij u Katančićevoj ulici«, uz uvjet da se gradnja izvede prema odobrenom nacrtu i da glavna fronta zgrade bude postavljena prema sjeveru.

Zgrada se počela graditi u travnju 1883. godine, a dovršena je nakon samo deset mjeseci gradnje! Svečano je otvorena 16. veljače 1884. pod nazivom „Ludžbeni zavod Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I.”.

O pripremama za zidanje nove zgrade za kemijski zavod sačuvano je više dokumenata, a najpotpuniji prikaz tih zbivanja, osim gradnje i uređenja te tlocrt i fotografiju zgrade na današnjem Strossmayerovom trgu 14 nalazimo u brošuri prof. Janečeka.

Zgrada »Staroga kemijskog zavoda« na Strossmayerovom trgu br. 14, dovršena 1884. god. Fotografija objavljena 1885. u brošuri prof. Janečeka.

(Izvor slike: članak „Prvi kemijski zavod Sveučilišta u Zagrebu“)

Nakon izvršenog očevida Gradsko poglavarstvo je 2. svibnja 1884. izdalo „Stanbenu dozvolu“ za jednokatnu zgradu u kojoj je smješten kemijski laboratorij i stan predstojnika laboratorija u Katančićevoj ulici. (Katančićeva ulica izlazi na Strossmayerov trg pa se kod zgrade spominju obje adrese)

Zgrada za kemijski zavod izgrađena je zaista u vrlo kratkom roku. Useljenje u nju bilo je također vrlo hitno iako zidovi zgrade još nisu bili suhi. Za nabavku drva za sušenje prostorija odobrena je izvjesna svota novca.

Ludžbeni zavod Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I.

Prvi sveučilišni kemijski Institut na Strossmayerovome trgu 14 u Zagrebu, dovršen 1884. godine

(Izvor slike: https://www.skolskiportal.hr/...)

Zgrada zavoda je bila za ono doba najmodernije uređena. To je prva zgrada koja je namjenski građena za potrebe Sveučilišta u Zagrebu, a bila je namijenjena nastavi kemije. Bila je spojena na vodovodnu mrežu i kanalizaciju, a okolo zgrade uređeni su nasadi. Novosagrađeni kemijski zavod bio je dovoljno velik da u prvim godinama svog postojanja primi sve studente koji su željeli slušati predavanja i vršiti eksperimente iz kemije. No broj slušača neprestano se povećavao. Školske godine 1911/12. upisalo se 40 redovnih slušača kemije i 78 slušača farmacije. Za tako veliki broj slušača postala je i ova zgrada premalena te su se počela tražiti nova rješenja. U kasnijem razdoblju raspravljalo se čak o tome da se zgrada kemijskog instituta sruši te da se na tom mjestu sagradi monumentalna zgrada za muzej, a da »kemijski institut Sveučilišta dobije nove i moderne prostorije za smještaj svojih laboratorija i učiona«

Godine 1937. postojala je »nova regulatorna osnova grada Zagreba«, koja predviđa muzealne zgrade na prostoru koji se nalazi na osi Zrinski trg - Strossmayerov trg - Tomislavov trg, te je predviđeno da se stari kemijski zavod na Strossmayerovom trgu »ukloni«. No, od tada je proteklo mnogo godina. Stari Lučidbeni zavod je popravljan, uređivan i moderniziran. Zgrada u kojoj se nastava kemije kontinuirano odvijala od 1884. godine dočekala je da se u njoj 1984. godine proslavila i stota obljetnica početka nastave kemije na Sveučilištu u Zagrebu.

Zgrada na Strossmayerovom trgu 14

U zgradi je sada knjižnica HAZU. Snimljeno 25.9.2018. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Na fasadi zgrade na adresi Strossmayerov trg 14 odmah ispod krova ispisana su imena slavnih kemičara onog doba.

Imena slavnih kemičara ispisana su na fasadi zgrade na adresi Strossmayerov trg 14 odmah ispod krova. Snimljeno 25.9.2018. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Zgrada na Strossmayerovu trgu 14 je više od sto godina služila svojoj prvobitnoj namjeni. U njoj su bili smješteni Zavod za analitičku kemiju i Zavod za organsku kemiju Kemijskog odjela Prirodoslovno-matematičkog fakulteta do 2003., kada su preseljeni na Horvatovac 102a. U zgradi su sada knjižnica HAZU te memorijalne sobe nobelovaca Leopolda Ružičke, Vladimira Preloga, Ive Andrića i književnika Miroslava Krleže.

Zanimljivo je da na zgradi nema nikakve ploče koja bi podsjećala na slavnu povijest te zgrade. Čuo sam da je ploča bila na pročelju, onda je kod uređenja fasade skinuta i više nije stavljena.

Marulićev trg 19 i 20

U samom središtu grada Zagreba, na Trgu Marka Marulića, jednom od osam reprezentativnih perivojnih trgova „Zelene potkove“ Donjeg grada,  u blizini Hrvatskog narodnog kazališta izgrađena je 1913. godine zgrada za kemiju, Marulićev trg 20. i 1929. godine zgrada za fiziku na Marulićevom trgu 19.  

Od 1887. do 1909. godine prostor koji danas zauzimaju Trg Antuna, Ivana i Vladimira Mažuranića i Trg Marka Marulića zvao se Zapadni perivoj.

Pogled iz Mihanovićeve ulice (Botaničkog vrta) na Lenucijev Zapadni perivoj, 1907.godine.

(Izvor slike: https://www.hkv.hr/...)

Trg je definiran i oblikovan prije Prvog svjetskog rata, 1911.−1913. godine,  izgradnjom Sveučilišne knjižnice prema projektu Rudolfa Lubynskog u njegovom južnom dijelu i simetričnom postavom dvije sveučilišne zgrade (kemije i fizike) u sjevernom dijelu Marulićevog trga, kućni broj 19 i 20.

Trg Marka Marulića u potpunosti je urbanistički definiran u Gradskom građevnom uredu u svibnju 1913. godine postavom zrcalno simetričnih zgrada. Kemijski i Fizikalni institut postavljeni su na same rubove građevinske parcele kako bi se ostvario pogled prema glavnome pročelju Sveučilišne knjižnice, a zelene površine svedene su na njihov dekorativni okvir. (Marulićev trg najprije se zvao Mažuranićev trg pa se u dokumentima miješaju i jedan i drugi naziv).

Zgrada Kemijskog instituta (lijevo) i Sveučilišna knjižnica (u sredini). Razglednica iz 1930. godine.

Pogled prema Sveučilišnoj knjižnici.

(Izvor slike: https://radio.hrt.hr/...)

Zgrada za fiziku, lijevo i zgrada za kemiju, desno. Pogled sa stepenica Hrvatskog državnog arhiva (Nekadašnje Sveučilišne knjižnice). U sredini je spomenik Marku Maruliću.

Snimljeno 25.9.2018. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Položaj zgrada za fiziku i za kemiju i Sveučilišne knjižnice na Marulićevom trgu u Zagrebu

Izvor slike: (https://www.google.hr/...)

Zgrada za kemiju – Marulićev trg 20

Sveučilišni Kemijski zavod, najprije na Strossmayerovom trgu 14 (1884.), a kasnije novi, veći na Marulićevom trgu 20 (1919.), dao je sagraditi prof.dr. Gustav Jeneček.

Kemijski zavod na Strossmayerovu trgu postao je opet premalen zbog velikog broja studenata kemije, jer su i studenti iz susjednih zemalja (Slovenije, Srbije, Bugarske itd.) počeli pohađati nastavu iz kemije i farmacije pa je profesor Janeček je nastojao da se sagradi novi i veći kemijski zavod na Marulićevu trgu.

Godine 1913. počinje izgradnja Kraljevskoga sveučilišnog  lučbenog  (kemijskog)  farmakognostičkog zavoda u sjeveroistočnom dijelu današnjega Marulićeva trga prema projektu  arhitekta  Vjekoslava  Bastla.

Novi je zavod dovršen 1919. godine, ali ga je Povjerenstvo za prosvjetu i vjere grada Zagreba privremeno dodijelilo novoutemeljenoj Tehničkoj visokoj školi, bez pristanka Sveučilišnog senata. No, Mudroslovni se fakultet suprotstavio toj odluci pa je zgrada većim dijelom dodijeljena Tehničkoj visokoj školi i manjim dijelom zavodima za botaniku i farmakognoziju Mudroslovnog fakulteta, ali ne i Lučbenom zavodu.

Zgrada Kemijskog instituta Sveučilišta – s kemijskim laboratorijem (Marulićev trg 20).

Drugi sveučilišni kemijski institut  je dao  izgraditi Gustav Janaček (1918), predstojnik Kemijskog zavoda. U zgradu se uselila novoutemeljena Visoka tehnička škola

 (Izvor slike: knjiga: „Spomenica 1919. -1929.)

Zgrada za kemiju početkom 20. stoljeća, godina nepoznata.

(Izvor slike: https://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/10487-gundulieva.html)

Velika predavaonica na Marulićevom trgu 20 - u razdoblju između dva rata

(Izvor slike: knjiga „Franjo Hanaman“)

Zgrada za kemiju, Marulićev trg 20,  snimljena u veljači 2016.

(Izvor slike: arhiva autora)

Ulaz u zgradu za kemiju. Iznad vrata piše: „Sveučilište u Zagrebu. Fakultet kenijskog inženjerstva i tehnologije“. Snimljeno 25.9.2018. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Zanimljivo je da se u hodniku, odmah iza ulaza na zidu nalazi bista nobelovca Vladimira Preloga[7] sa spomen-pločom na kojoj piše:

          „U ovoj je zgradi, u Zavodu za organsku kemiju, u razdoblju od 1935. do 1941. godine djelovao dobitnik Nobelove nagrade VLADIMIR PRELOG.

Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu podiže ovu spomen ploču svojem istaknutom nastavniku.

                        7.siječnja 2003.“

Bista i spomen-ploča nobelovca Vladimira Preloga u hodniku nekadašnje „zgrade za kemiju“, na Marulićevom trgu 20. Snimljeno 25.9.2018. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Vladimir Prelog (Sarajevo, 23. VII. 1906 – Zürich, 7. I. 1998.)

(Izvor slike: http://www.enciklopedija.hr/...)

Dr. Vladimir Prelog je na poziv Tehničkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prihvatio  1935. godine mjesto docenta, preuzeo nastavu organske kemije za studente inženjerske kemije i postao predstojnikom Zavoda za organsku kemiju. U sedam godina djelovanja u Zagrebu Prelogova je radna skupina objavila čak 48 znanstvenih radova. Rezultati tih istraživanja učinili su zagrebačku organsku kemiju poznatom u svijetu. Godine 1941. bio je na Tehničkome fakultetu izabran u zvanje izvanrednoga profesora. Nakon izbijanja II. svjetskog rata, zbog smanjenih mogućnosti za istraživački rad, prvo je otišao u Heidelberg kod njemačkog nobelovca R. Kuhna, a zatim je prihvatio poziv nobelovca Lavoslava Ružičke i otišao u Zürich, na Saveznu tehničku školu (ETH). Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, a kruna je svemu Nobelova nagrada za kemiju, za istraživanja stereokemije organskih molekula i reakcija koju je 1975. podijelio s britanskim znanstvenikom J. W. Cornforthom. U Hrvatskoj je bio počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu, počasni član JAZU (danas HAZU) od 1986., dobio je medalju Hrvatskoga kemijskoga društva »Božo Težak« (1989). Potpisnik je Apela za mir u Hrvatskoj, koji je 1991. potpisalo više od 100 dobitnika Nobelove nagrade. Na poticaj HAZU posmrtni ostatci Vladimira Preloga preneseni su u Zagreb 2001. godine i pokopani u grobnici HAZU na Mirogoju.

Zanimljivo je da na samoj zgradi nema nikakve ploče koja bi podsjećala da je u toj zgradi izgrađenoj 1919. godine bio drugi sveučilišni kemijski institut i da ta zgrada ima značajnu ulogu u povijesti Sveučilišta u Zagrebu.

Zgrada za fiziku – Marulićev trg 19

Položaj i izgled Fizikalnog zavoda u sjeverozapadnom dijelu trga određen je gradnjom Kemijskog zavoda u sjeveroistočnom dijelu prema projektu Vjekoslava Bastla iz 1913.godine. Prve skice za novi Fizikalni zavod izradio je Vjekoslav Bastl po uputama predstojnika Fizikalnog zavoda prof.dr. Stanka Hondla[8].

Stanko Hondl je 1911. godine izabran za izvanrednog, a 1915. za redovitog profesora Mudroslovnog (kasnije Filozofskog) fakulteta. Bio je predstojnik Fizikalnog kabineta od 1911. i dekan fakulteta (1919./20. i 1932./33.), te je zaslužan za izgradnju zgrade Prirodoslovno-matematičkog fakulteta na Marulićevom trgu 19 (koja je sve do 1991. korištena za tu namjenu). Bio je rektor Sveučilišta (1936.-1938.).

Dr. Stanko Hondl,  (Zagreb, 22. X. 1873 – Zagreb, 9. IV. 1971) zaslužan je za izgradnju zgrade Fizikalnoga zavoda

(Izvor slike: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=26056)

Na izgradnju praznog gradilišta uz Kemijski zavod na Mažuranićevom (Marulićevom) trgu čekalo se trinaest godina. Novogradnja za fiziku popunila je praznu česticu, a nacrte je 1926./27. ponovo izradio Egon Steinmann koji se potpuno prilagodio zatečenom stanju primijenivši urbanističke uvjete i ugovorene komisijske programe. Procjena ukupnih troškova gradnje zgrade fizike iznosila je 11.000.000 dinara. Početak gradnje bio je u ožujku 1927. godine. Na gradnji je bilo zaposleno oko stotinu radnika. Gradnja je nekoliko puta stala zbog nedostatka novaca, otegnula se i ukupno je trajala četiri godine, a potpuno uređenje deset godina. Nadzor gradnje obavljao također Egon Steinmann. Odjel je djelomično useljen 1932. godine. Od početka zamisli (1909.) trebalo je 23 godine, a od zakonske odluke o izgradnji (1914.) trebalo je 18 godina za dovršetak zgrade. A tek nakon još 5 godina, 1937.godine  Fizikalni zavod na čelu s dr. Stankom Hondlom dobio je svoju prvu posebno izgrađenu i opremljenu zgradu.

Danas su u toj zgradi Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“, Geografski odjel PMF-a i Klub hrvatskih Humboltovaca.

Zgrada za fiziku, na Marulićevom trgu 19, prema projektu arhitekta Egona Steinemana iz 1926./27.

(izvor slike: naslovnica knjige „Stanko Hondl, život i djelo“)

Gradnja  zgrade za fiziku, 1929. godine. Ing. Steinmann (lijevo) na gradnji.

(izvor slike: naslovnica knjige „Stanko Hondl, život i djelo“)

Predavaonica Zgrade za fiziku na Marulićevom trgu 19

(izvor slike: knjiga „Stanko Hondl, život i djelo“)

Ulaz u nekadašnju zgradu za fiziku, Marulićev trg 19. Snimljeno 25.9.2018. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Profesor dr. Zvonko Benčić je ispričao o polaganju kolokvija 1958. godine u Zgradi fizike dok je on studirao (članak na ovom portalu):

              „Kolokvij smo polagali u amfiteatralnoj dvorani Zgrade za fiziku na Marulićevom trgu br. 19. Bilo je teško fizički polagati; klupe su i danas uske, nije bilo na klupi mjesta da se komotno stavi šiber i papir. A kolokvij iz šibera je bio uvjet da se ostane na fakultetu.“

Zanimljivo je da ni ovoj zgradi nema nikakve ploče koja bi podsjećala na ulogu te zgrade u povijesti Sveučilišta u Zagrebu.

Žerjavićeva zaklada

U početku su svi  prijedlozi za osnivanje studija tehnike, odnosno Tehničke visoke škole u Zagrebu ostajali neostvareni zbog pomanjkanja novca. Kada su ljudi kojima je na srcu ležao osnutak Tehničke visoke škole vidjeli da država ne daje sredstva za osnutak škole,  pokušali su to ostvariti drugim putem i počeli su skupljati dobrovoljne priloge u novcu i naravi. Tom pozivu se 1909. godine prvi odazvao dr. Juraj Žerjavić, župnik u  Mariji Bistrici. Poznati dobrotvor poklonio je vlastitu kuću, stambenu zgradu u središtu Zagreba i 200.000 kruna te je time osnovao „Zakladu za osnutak i uzdržavanje kr.Tehničke visoke škole u Zagrebu“.

Sredstvima Žerjavićeve zaklade kasnije se krenulo u izgradnju zgrada laboratorija i stanica u dvorištu fakulteta na Rooseveltovom trgu, kao i niz ostalih projekata namijenjenih unaprjeđenju visokoškolskog obrazovanja u Zagrebu.

Dr. Žerjavić je novčano pomagao mnoge pothvate oko unaprjeđenja obrazovanja, ponajviše djelovanje Matice hrvatske.

Dr. Juraj Žerjavić (Zlatar, 13. IV. 1842 – Marija Bistrica, 1. VII.1910.), župnik u Mariji Bistrici,

 osnovatelj Zaklade Tehničkog fakulteta u Zagrebu

(Izvor slike: http://www.svetiste-mbb.hr/...)

Potpis dr. Juraja Žerjavića

(Izvor slike: knjiga „Spomenica 1942.-1943.)

Grob dr. Juraja Žerjavića na groblju u Mariji Bistrici

(izvor slike: arhiva autora)

Grob dr. Juraja Žerjavića na groblju u Mariji Bistrici

(izvor slike: arhiva autora)

Tehnički fakultet je posjedovao dvije stambene zgrade Zaklade dr. Jurja Žerjavića i to staru kuću na uglu Žerjavićeve i Gundulićeve ulice i novu u Kršnjavoga 25, na uglu ulice Kršnjavoga i Jukićeve, dovršenu 1929.godine. Dohoci obih kuća prema zakladnici su namijenjeni unutarnjem uređenje Tehničkog fakulteta. Iz sredstava Zaklade kupljene su i zgrade u Krajiškoj 18 i Medulićevoj 4.

Žerjavićeva ulica 13

Kuća Žerjavićeve zaklade (stara), u Žerjavićevoj ulici br.13

(Izvor slike: knjiga „Spomenica 1919.-1929.)

Kuća Žerjavićeve zaklade u Žerjavićevoj ulici 13, snimljena u veljači 2016.

(Izvor slike: arhiva autora)

Ulica Izidora Kršnjavoga 25

Kuća Žerjavićeve zaklade (nova), ulica Izidora Kršnjavoga 25

(Izvor slike: knjiga „Spomenica 1919.-1929.)

Kuća Žerjavićeve zaklade, ulica Izidora Kršnjavoga 25, snimljena u veljači 2016.godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Početkom školske godine 1929/30 mineraloško-geološki zavod koji se sastojao od sobe sa zbirkom, radionice, sobe za profesora i tamne sobe preselio se iz laboratorija na Marulićevom trgu u Žerjavićevu zakladni kuću u ulici Isidora Kršnjavoga 25.

Rooseveltov trg 6

Tehnički fakultet imao je dvije zgrade koje je sam izgradio i to laboratorij za strojarstvo i zavod za elektrotehniku. Obje te zgrade izgrađene su pod nadzorom prof.ing.  Leopolda Sorte[9].

Zavod za elektrotehniku

Zavod za elektrotehniku, osnovan 1925/26 godine

Zavod za elektrotehniku (1930.) u dvorištu zgrade na Rooseveltovom trgu 6

(tadašnji Wilsonov trg 10) 

(Izvor slike: knjiga „Spomenica 1919.-1929.)

Zgrada nekadašnjeg Zavoda za elektrotehniku u dvorištu na Rooseveltovom trgu 6. Zgrada je nadograđena, a u dvorištu ima zgrada koje su naknadno izgrađene. Snimljeno u veljači 2016.

(Izvor slike: arhiva autora)

Zavod za elektrotehniku. Strojarnica

(Izvor slike: knjiga „Spomenica 1919-1929.)

Zavod za elektrotehniku. Stanica za baždarenje električnih brojila i preciznih instrumenata

(Izvor slike: knjiga „Spomenica 1919-1929.)

Laboratorij za strojarstvo

Laboratorij za strojarstvo je 1925. godine osnovao, uredio i opremio s velikom knjižnicom prof.ing. Leopold Sorta. Razna tadašnja poduzeća su nastojanjem profesora Sorte poklonila  veliki dio aparata i strojeva za laboratorij.

Tu zgradu sam vrlo teško pronašao, jer je s vremenom dograđivana i promijenjena.

Pomogli su mi gospođa mr.sc. Ranka Franz-Štern i njezin brat prof.dr.sc. Mladen Franz. Gospođa Štern je snimila i poslala mi sliku zgrade nekadašnjeg laboratorija za strojarstvo uz dodatno objašnjenje. Uz to mi je ispravila neke moje greške.

Na novoj slici prepoznatljiv je krov iznad starog ulaza.

Laboratorij za strojarstvo

(Izvor slike: knjiga „Spomenica 1919.-1929.)

Zgrada laboratorija za strojarstvo, snimljena u travnju 2016.

Ista adresa kao i zgrada Zavoda za elektrotehniku,  u dvorištu zgrade na Rooseveltovom trgu 6 (tadašnji Wilsonov trg 10)

Može se ući  iz Medulićeve gdje je kolni ulaz uz školu. Teško je prepoznati, jer je stari ulaz nevidljiv zbog dogradnje. Prepoznatljiv je krov iznad starog ulaza.

(Izvor slike: arhiva mr.sc. Ranke Franz-Štern)

Gledajući u Spomenici slike radionica i ispitne stanice u Laboratoriju može se zaključiti je laboratorij bio dobro opremljen raznom opremom i za ispitivanja i za mjerenja.

Laboratorij za strojarstvo-Ispitivaonica

(Izvor slike: knjiga „Spomenica 1919-1929.)

Laboratorij za strojarstvo-Stanica za ispitivanje automobilskih motora

(Izvor slike: knjiga „Spomenica 1919-1929.“)

Poslije 2. svjetskog rata fakulteti su se stalno reorganizirali i širili i gradile su se nove ugrade, ali to može biti tema nekog drugog teksta.

Literatura

1. Bukan, Goran (2015), Lučbeni zavod na akademičkom trgu, priča iz povijesti hrvatske kemije, Školski portal  https://www.skolskiportal.hr/...
2. Premrl, Tomislav, ur. (1994.), Tehnički fakulteti : 1919. - 1994. : monografija u povodu 75. obljetnice osnutka Tehničke visoke škole u Zagrebu, Sveučilište u Zagrebu, 1994. (Velika Gorica)
3. Grupa autora (1929.), Godišnjak Sveučilišta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu za školske godine 1924/25-1928/29, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 1929.
4. Grupa autora (1929.), Spomenica fakultetskog savjeta, 1919-1929., Tehnički fakultet Sveučilišta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu, 1929. (Preštampano iz Godišnjaka Sveučilišta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu 1924/25-1928/29)
5. Horvat, Stjepan, ur. (1943), Spomenica 1942-1943, Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu
6. https://www.fer.unizg.hr/...
7. Kaštelan-Macan, Marija,  urednica (2017), Franjo Hanaman, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu, Marulićev trg, kbr. 19, Zagreb
8. Paušek-Baždar, S. i Trinajstić, N.: Hrvatska kemija u 19. stoljeću, Kem. Ind. 55 (7-8) 333–339 (2006)    https://pierre.fkit.hr/...
9. Paušek-Baždar, S. i Trinajstić, N. (2014), Hrvatska kemija u 20. stoljeću − ljudi i događaji, HAZU i Školska knjiga, Zagreb.
10. Paušek-Baždar,S. i Trinajstić, N. (2007), Hrvatska kemija u XX. stoljeću, I.,Kem.Ind. 56 (7-8) 403- 416 (2007.)
11. Radić, Romana (2014), Počeci kemije nakon utemeljenja prirodnoslovnih odjela na sveučilištu u zagrebu ( 1876.), Završni rad, Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku Odjel za kemiju Preddiplomski studij kemije.
12. Senčar-Čupović, Ilinka (1977), Prvi kemijski zavod Sveučilišta u Zagrebu, Croatica Chemica Acta,  CCACAA 50 S59-S76 (1977)  https://hrcak.srce.hr/...
13. Senčar-Čupović, Ilinka (1977), Aleksandar Veljkov prvi profesor kemije na Sveučilištu u Zagrebu, Croatica Chemica Acta,  CCACAA 50 S45-S58 (1977)
14. Senčar-Čupović, Ilinka (1977), Sto godina sveučilišne kemijske nastave u Hrvatskoj, Croatica Chemica Acta 50 59-76 Zagreb (1977.)
15. Senčar-Čupović, Ilinka (1984),  Doprinos Aleksandra Veljkova, prvog profesora kemije na Sveučilištu u Zagrebu, razvitku kemije u Hrvatskoj. Glasnik kemijskog društva 49 (6) 345-353 (1984.)
16. Štulhofer, Ariana i  Muraj, Iva (2006), Sportski i sveučilišni sadržaji na Mažuranićevu i Marulićevu trgu u Zagrebu, 4 PROSTOR, 2-53 14[2006] 1[31]
17. https://travelsdocbox.com/...

 [1] Tomo Bosanac, (Bjelovar, 1918.-Zagreb, 2003.), jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika na području elektrotehnike. Rođen je 1918. godine u Bjelovaru gdje je pošao u gimnaziju,  a maturirao u Zagrebu 1937. godine. Diplomirao je na elektrotehničkom smjeru Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1943. godine, a doktorirao na istom fakultetu 1955. godine. Nakon diplomiranja radio je kao asistent u Zavodu za elektrotehniku Tehničkog fakulteta. Nastavio je svoju karijeru u tvornici Rade Končar kao glavni konstruktor električnih strojeva, a kasnije od veljače do listopada 1946. kao direktor. Godine 1957. izabran je za profesora u stalnom radnom odnosu na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tu je dužnost obavljao u razdoblju do 1959. godine kada je postavljen na dužnost direktora Instituta Ruđer Bošković. Na Elektrotehnički fakultet vratio se 1965. godine u svojstvu redovitog profesora. Izvanredni član JAZU je od 1960., a redovni član HAZU od 1991. Akademik Bosanac zaslužan je za utemeljenje i razvitak znanstvenog polja elektrotehnike i elektrotehničke industrije u Hrvatskoj.

[2] Juraj Žerjavić,  (Zlatar, 13. IV. 1842 – Marija Bistrica, 1. VII. 1910), svećenik, hrvatski društveni djelatnik i dobrotvor.  Studirao filozofiju i teologiju na papinskom zavodu Germanicum, u Rimu (1862–69), gdje je i doktorirao iz filozofije (1869); za svećenika zaređen 1868. God. 1871–74. profesor u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, od 1874. do smrti župnik u Mariji Bistrici. Dao je obnoviti i urediti crkvu u Mariji Bistrici1879. i 1882. godine prema nacrtu bečkog arhitekta Schmidta, Svojim župljanima je financirao podizanje pučkih škola u Globočcu i Lazu, u Zlataru je financirao izgradnju Hrvatskog sokolskog doma. Kao istaknuti član Stranke prava bio zastupnik u Hrvatskom saboru (1897–1901). Poznati dobrotvor; poklonio vlastitu kuću i 200 000 kruna za utemeljenje i uzdržavanje prve Tehničke visoke škole iz koje kasnije nastaje Tehnički fakultet. Novčano pomagao mnoge pothvate oko unaprjeđenja obrazovanja, ponajviše djelovanje Matice hrvatske. Sredstvima Žerjavićeve zaklade kasnije se je krenulo u izgradnju zgrada laboratorija i stanica u dvorištu fakulteta na Rooseveltovom trgu, kao i niz ostalih projekata namijenjenih unaprjeđenju visokoškolskog obrazovanja u Zagrebu. Objavljivao članke crkvene i društvene tematike u Katoličkom listu. Glavna djela: O postanku čovječje duše (1870), Nepogrešljivost papina (1870), Čovjek majmun i Darwinova teorija (I–II, 1872–73).

[3]Samuel David Alexander, (Zagreb, 13. VII 1862 — Zagreb, 8. III 1943). veleindustrijalac, sin zagrebačkog trgovca žitom Jonasa. Svršivši osnovnu školu i nižu realku u rodnom gradu, otišao je na Trgovačku akademiju u Graz. Poslije povratka u domovinu radio je kod oca, koji ga je 1880. postavio za voditelja podružnice svoje trgovine u Sisku. Tamo je 1893. kupio pivovaru i uz nju sagradio tvornicu slada, a 1912. i »Zagrebačku dioničku pivovaru i tvornicu slada«. U Sisku je bio biran za gradskog zastupnika. God. 1915. preselio je u Zagreb. Tu je osnovao »Prvu hrvatsku tvornicu ulja«. Do 1929. osnovao je Ugljenokopno d. d. »Mirna«, D. d. za građevnu industriju »Zagorka«, sudjelovao u osnivanju Tvornice portlandcementa d. d. »Croatia« (u Podsusedu), D. d. za kemičke proizvode »Danica« i D. d. za kemičku industriju »Titanit« (sve u Zagrebu). Bio je među osnivačima Zagrebačke burze (i zamjenik predsjednika) i Zagrebačkog zbora (i zamjenik potpredsjednika) i dugogodišnji predsjednik Privredne štampe d. d. Sudjelovao je u radu strukovnih udruženja, tako: Zemaljskog saveza hrvatsko-slavonskih industrijalaca u Zagrebu (od 1904; poslije: Zemaljski savez industrijalaca; konačno Udruženje industrijalaca Savske banovine), Trgovačko-obrtničke komore u Zagrebu, Centrale industrijskih korporacija u Beogradu i dr. Bio je zaslužan za otvaranje Tehničke visoke škole i Visoke komercijalno-ekonomske škole u Zagrebu. Za boravka u Sisku poticao je otvaranje potpune gimnazije u gradu gdje je bio i predsjednik Hrvatskog pjevačkog društva »Danica« (1895). — Priloge o unapređenju industrije objavljivao je u listovima: Obzor (1915, 1925) i Bankarstvo (1930, 1931). — U gospodarskom razvoju Zagreba između dva rata odigrao je Alexander veliku ulogu, a prozvan je i »nestorom hrvatskih industrijalaca« (V. Rudolf).

 [4] Mudroslovni fakultet – U vrijeme svoga boravka u Zagrebu 1869. godine car Franjo Josip potpisao je zakonski članak koji 5. siječnja 1874. godine dobiva vladarevu sankciju da se osnuje Mudroslovni fakultet s filozofičko-historičkim i matematičko-prirodoslovnim odjelima. Na temelju toga je 19. listopada 1874. godine svečano otvoreno moderno Sveučilište u Zagrebu. U njegovu su sastavu tada djelovala četiri fakulteta: Pravni, Bogoslovni, Filozofski i Medicinski. Pod imenom Mudroslovni fakultet započinje s radom akademske godine 1874/1875. Filozofski fakultet posvetio je posebnu pozornost razvijanju fundamentalnih disciplina svojega prirodoslovno-matematičkoga odjela, koji je s vremenom postao kolijevkom nekoliko novih fakulteta zagrebačkoga Sveučilišta. Na prvih šest katedara (za filozofiju teoretsku i praktičnu s poviješću filozofije, za povijest opću, za povijest hrvatsku, za filologiju slavensku s osobitim obzirom na povijest jezika i literature hrvatske i srpske, za klasičnu filologiju latinsku i za klasičnu filologiju grčku) upisano je prvih 26 studenata. S vremenom iz navedenih katedara razvijaju se nove (npr. već 1875. iz slavističke katedre izdvaja se zasebna katedra za hrvatski jezik i književnost, 1877. katedra za povijest umjetnosti i umjetničku arheologiju), postupno se uvodi poučavanje i proučavanje stranih jezika (njemačkog, ruskog, mađarskog, talijanskog…), 1880. obranjen je prvi doktorat. G. 1893. započinje s radom katedra za pedagogiju, za klasičnu arheologiju 1896, 1924. katedra za etnologiju, 1929. katedra za psihologiju itd. Godine 1926. mijenja naziv u Filozofski fakultet, a za vrijeme NDH (1941. do 1945.) ponovo se naziva Mudroslovni fakultet.

[5] Aleksandar Veljkov, (1847.-1878.)  prvi profesor kemije na Sveučilištu u Zagrebu. Rođen je 6. svibnja 1847. u Budimpešti, gdje je pohađao školu. Studije je započeo u Budimpešti, nastavio u Berlinu, a doktorat iz kemije postigao je 1869. u Beču. Na Politehničkom zavodu u Budimpešti izabran je najprije za asistenta (1871), a zatim za docenta kemije. Za izvanrednog profesora na Sveučilištu u Zagrebu imenovan je rješenjem od 13. XI 1875.. U Zagrebu je kao izvanredni profesor Filozofskog fakulteta predavao kemiju i održavao praktične vježbe u laboratoriju za studente tijekom četiri semestra (od 1876-1878.). Umro je vrlo mlad 29. travnja 1878. u Budimpešti. Prezime prvog profesora kemije na Sveučilištu u Zagrebu nalazimo napisano na različite načine: Veljkov, Welkow i Velkov. Mađari, Austrijanci i Nijemci pisali su Welkow, u Zagrebu je pisano Velkov. Međutim, sačuvani dokumenti pokazuju da se prvi naš profesor kemije, prema krsnom listu i osmrtnici prezivao Veljkov. Veljkov je objavio sedam znanstvenih radova, jedan iz područja organske kemije, a ostale iz anorganske kemije. Od 1870. bio je član »Njemačkoga keimijskog društva«, a u časopisu »Berichte der Deutschen Chemischen GeseUschaft zu Berlin« publicirao je rezultate svog znanstveno-istraživačkog rada pod imenom A. Welkow.

[6]Gustav Janeček, (Konopiště, 30. XI. 1848 – Zagreb, 8. IX. 1929)-hrvatski kemičar i farmaceut češkog podrijetla, utemeljitelj je hrvatske znanstvene kemije Diplomirao farmaciju (1871), a studij kemije završio doktoratom (1875) u Pragu. Habilitirao na Tehničkoj visokoj školi u Beču (1879). Od 1879. izvanredni, a od 1881. redoviti profesor tadašnjega Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu, gdje je punih 45 god. bio predstojnik Kemijskoga zavoda, u tri navrata i dekan fakulteta. Utemeljitelj moderne kemije i suvremenoga kemijskoga studija u Hrvatskoj, izgradio dva sveučilišna kemijska zavoda (na Strossmayerovu i na Marulićevu trgu u Zagrebu). God. 1882. sudjelovao u osnivanju Farmaceutskoga učevnog tečaja, preteče današnjega Farmaceutsko-biokemijskoga fakulteta. Bio je rektor Sveučilišta 1908/09., od 1887. redoviti član JAZU, 1921–24. i njezin predsjednik. Objavljivao radove i pisao udžbenike iz fizikalne, organske, farmaceutske i forenzične kemije te kemijske analize (Rukovodnik za praktične vježbe u kvalitativnoj kemijskoj analizi, 1883). S  J. Domcem objavio Hrvatsko-slavonsku farmakopeju. Utemeljio Društvo za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera i okolice (1893). Osnutkom veletrgovine Isis (poslije Medika) u Zagrebu (1918) i tvornice kemikalija i farmaceutskih preparata Kaštel u Karlovcu (1921), preteče današnje Plive, pokrenuo u nas proizvodnju lijekova i trgovinu njima.

[7] Vladimir Prelog, (Sarajevo, 23. VII. 1906 – Zürich, 7. I. 1998)., hrvatski i švicarski kemičar, dobitnik Nobelove nagrade.  Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i Osijeku. Diplomu inženjera kemije stekao je 1928. na Tehničkoj visokoj školi u Pragu, gdje je 1929. i doktorirao kod uglednoga češkog kemičara Emila Votočeka. Nakon odsluženja vojnog roka u Tivtu vratio se u Prag i zaposlio kao voditelj proizvodnje rijetkih kemikalija tvrtke Gotharda J. Dřize, gdje se, od početka zainteresiran za kemiju prirodnih spojeva, usput bavio i istraživanjem alkaloida iz kore kininovca i objavio nekoliko radova. Na poziv Tehničkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prihvatio je 1935. mjesto docenta, preuzeo nastavu organske kemije za studente inženjerske kemije i postao predstojnikom Zavoda za organsku kemiju. Kako je na tom mjestu naslijedio profesora I. Mareka, koji se bavio organskom analizom, nije zatekao prikladne uvjete za rad na organskoj sintezi. Zato se za pomoć obratio maloj tvornici farmaceutskih proizvoda Kaštel (danas Pliva), u kojoj su ubrzo shvatili kolika bi mogla biti korist od suradnje s Prelogom. Sredstvima Kaštela na Fakultetu je bio uređen Zavod za organsku kemiju, a u tvornici izgrađen istraživački laboratorij, koji se poslije razvio u Plivin istraživački institut. Prelog se u svojem radu orijentirao na organsku sintetsku kemiju, tragajući za novim spojevima koji bi ponajprije bili temelj za proizvodnju lijekova, ali i bojila i dr. proizvoda. Ubrzo je s mlađim suradnicima i studentima započeo istraživanje kemije kinina i srodnih spojeva te proizvodnju streptazola, jednog od prvih komercijalnih sulfonilamida. Prvi je sa svojim doktorandom R. Seiwerthom sintetizirao adamantan, ugljikovodik vrlo stabilne policikličke strukture, izoliran iz moravske nafte. U sedam godina djelovanja u Zagrebu Prelogova je radna skupina objavila čak 48 znanstvenih radova. Rezultati tih istraživanja učinili su zagrebačku organsku kemiju poznatom u svijetu. God. 1941. bio je na Tehničkome fakultetu izabran u zvanje izvanrednoga profesora. Nakon izbijanja II. svjetskog rata i okupacije Hrvatske, zbog smanjenih mogućnosti za istraživački rad, prvo je otišao u Heidelberg kod njemačkog nobelovca R. Kuhna, a zatim je prihvatio poziv nobelovca L. Ružičke i otišao u Zürich, na Saveznu tehničku školu (ETH), gdje je od 1942. bio privatni docent, od 1947. izvanredni, a od 1950. redoviti profesor organske kemije, a 1957., nakon odlaska L. Ružičke u mirovinu, preuzeo je predstojništvo Laboratorija za organsku kemiju (1957–65). Središnje je mjesto njegova znanstvenog zanimanja bila stereokemija, a područje istraživanja bili su organski heterociklički spojevi, alkaloidi i antibiotici. Uveo je naziv kemijska topologija za područje stereokemije koje se bavi geometrijskim svojstvima likova koji predočuju trenutačnu topografiju molekule. Sustavnim studijem asimetrične sinteze došao je do empirijskoga pravila koje određuje konformacijske odnose reaktanata i produkata (Prelogovo pravilo). Radi boljega razumijevanja enantioselekcije u enzimima, istraživao je kiralnu katalizu i mikrobiološku redukciju. Njegovi su radovi znatno pridonijeli boljemu razumijevanju enzimskih reakcija. S Robertom S. Cahnom i Christopherom K. Ingoldom razradio je postupke klasifikacije i specifikacije prostorne građe kiralnih molekula, formulirajući (1966) Cahn-Ingold-Prelogova pravila, koja se danas općenito primjenjuju u organskoj stereokemiji. U suradnji s industrijom bavio se određivanjem strukture mikrobnih antimetabolita i antibiotika. Iako umirovljen (1976), nastavio je istraživanja u području stereokemije. I nadalje je surađivao s Plivom. Odgojio je mnoge naraštaje kemičara, u svoj laboratorij pozivao je na usavršavanje organske kemičare iz Plive, Sveučilišta i Instituta »Ruđer Bošković«, pa su iz njegove škole proizišli mnogi poznati hrvatski i svjetski kemijski stručnjaci. Njegov opus obuhvaća više od 400 znanstvenih radova. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, a kruna je svemu Nobelova nagrada za kemiju, za istraživanja stereokemije organskih molekula i reakcija, koju je 1975. podijelio s britanskim znanstvenikom J. W. Cornforthom. Bio je član ili počasni član mnogih svjetskih znanstvenih društava i akademija znanosti te počasni doktor uglednih svjetskih sveučilišta (Liverpool, Pariz, Cambridge, Bruxelles, Manchester, Barcelona). U Hrvatskoj je bio počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu, počasni član JAZU (danas HAZU) od 1986., dobio je medalju Hrvatskoga kemijskoga društva »Božo Težak« (1989). Potpisnik je Apela za mir u Hrvatskoj, koji je 1991. potpisalo više od 100 dobitnika Nobelove nagrade. Na poticaj HAZU posmrtni ostatci V. Preloga preneseni su u Zagreb 2001. i pokopani u grobnici HAZU na Mirogoju.

[8] Stanko Hondl,- (Zagreb, 22. listopada 1873. - Zagreb, 16. travnja 1971.), profesor fizike na Sveučilištu u Zagrebu, bavio se teorijskom i eksperimentalnom fizikom te filozofijom znanosti. Studirao je matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu (kod prof. Vinka Dvořáka) i diplomirao 1895. Boravio je u Göttingenu i Berlinu, gdje je slušao Planckova predavanja i sudjelovao u njegovu seminaru. Doktorirao je 1898. u Zagrebu. Zaposlio se kao gimnazijski profesor fizike u Vinkovcima 1896., a potom u Zagrebu (1896. - 1911.). Habilitirao je za privatnog docenta fizike i započeo predavanja na Sveučilištu (1902./03.). Godine 1911. biva izabran za izvanrednog, a 1915. za redovitog profesora Mudroslovnog (kasnije Filozofskog) fakulteta. Bio je predstojnik Fizikalnog kabineta od 1911. i dekan fakulteta (1919./20. i 1932./33.), te je zaslužan za izgradnju zgrade Prirodoslovno-matematičkog fakulteta na Marulićevom trgu 19 (koja je sve do 1991. korištena za tu namjenu). Bio je rektor Sveučilišta (1936.-1938.), član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti: dopisno od 1908. i redoviti od 1923. te njezin potpredsjednik (1933. - 1942.), predsjednik Hrvatskog prirodoslovnog društva (1934. - 1936.), pročelnik Astronomske sekcije, potpredsjednik Društva srednjoškolskih profesora i suradnik Nastavnoga vjesnika (1907. - 1911.). Prof. Hondl se bavio teorijskom i eksperimentalnom fizikom, poviješću fizike kao i filozofskim pitanjima znanosti (poznate su rasprave: O nulmjestima gibanja tekućine, Nacrt povijesti kvantitativne atomistike, Pogledi suvremene fizike, Anatomija fizikalnih znanosti). Za povijest fizike posebno su važni njegovi radovi o Markantunu de Dominisu i Ruđeru Boškoviću (Marko Antonije de Dominis kao fizičar, Faraday o Boškovićevoj atomistici, Boškovićevi računi o gustoći svjetlosti Stay i Bošković o apsolutnom gibanju, Boškovićev dalekozor s vodom, Bošković i fotometrija, Dvije osebujne Boškovićeve zamisli, I. Relativna sila inercije, II. Stvaranje svijeta i dr.). Napisao je također niz srednjoškolskih udžbenika iz fizike, a predavanjima na Pučkom sveučilištu, popraćenim pokusima, te prilozima u časopisu Priroda, doprinio je i popularizaciji znanosti.

[9] Leopold Sorta, (Sušak, danas dio Rijeke, 31. I. 1891 – Zagreb, 27. X. 1956) - hrvatski inženjer brodogradnje . Studirao strojarstvo u Beču i Münchenu, te brodogradnju na Tehničkoj visokoj školi u Charlottenburgu kraj Berlina, gdje je i diplomirao 1914. Potom se zaposlio u konstrukcijskom uredu i pogonu brodogradilišta Ganz-Danubius (danas »3. maj«) u Rijeci. U tom je brodogradilištu, kao i u brodogradilištu Friedrich Krupp-Germaniawerft u Kielu tijekom I. svjetskog rata obavljao službu inženjera za gradnju podmornica i ratnih brodova Austrougarske mornarice. Preselivši se u Zagreb 1919., počeo je predavati na Tehničkom fakultetu, isprva kao izvanredni profesor, a potom i kao redoviti (1923.–53.). Držao je kolegije brodske linije, teorija broda, propeleri, brodski pomoćni strojevi i kotlovi, a neko vrijeme i ostale stručne predmete na Brodograđevnom odsjeku, te elemente strojeva, prenosila i dizala, ispitivanje strojeva na Strojarskom odsjeku. Osnovao je i vodio laboratorij za strojarstvo i brodogradnju, te prikupio bogatu biblioteku. Objavljivao je i prikupljao građu za brodograđevno-tehničku terminologiju, napisao skripta Teorija broda I i II, zaslužan je za osnivanje modernoga studija brodogradnje.

Povezani članci

• Velikani hrvatske znanosti (1) Tomo Bosanac – Otac generatora
• Znanost i industrija (3): Zvonko Benčić − znanstveni put kroz „Mravlju zemlju“ učinske elektronike

Komentari

Komentiraj