Jakov Radovčić-priča o znanosti, kreativnosti, otporima, upornosti i uspjehu (1)

Među onim mjestima koje bi svaki građanin Hrvatske morao obići, od Vukovara do Dubrovnika sigurno se nalazi i fascinantan Muzej neandertalaca u Krapini koji predstavlja nevjerojatan spoj vrhunske znanosti, kreativnosti i mašte. O tome tko ga je osmislio i realizirao i o svim otporima koje je trebalo savladavati govori ovaj tekst.


1.JAKOV RADOVČIĆ

Paleontolog mr.sci. Jakov Radovčić, u Hotelu Dubrovnik, 3.10.2018.godine

(Izvor slike: arhiva autora)

Gospodina Jakova Radovčića, našeg vrhunskog znanstvenika na području paleontologije upoznao sam u listopadu 2018. godine. Do tada, osim što sam imao uobičajena, površna znanja o nalazištu neandertalaca u Krapini, o gospodinu Jakovu Radovčiću sam znao jako malo. Prvi put sam za njega čuo na sjednici Skupštine Grada Zagreba u jesen 2004. godine. Sjedio sam u zadnjem redu u Gradskoj skupštini, jer sam kao direktor gradskog poduzeća, Tehnološkog parka morao prisustvovati sjednicama da mogu, kao i moji ostali kolege direktori, odgovarati na eventualna pitanja gradskih zastupnika. Bio sam iznenađen i pomalo šokiran burnom raspravom koja je uslijedila na jednoj od točaka dnevnog reda. Jedan dio zastupnika podržavao je prijedlog da se gospodin Jakov Radovčić (za mene potpuno nepoznat) smijeni s mjesta voditelja projekta kreiranja i izgradnje novog muzeja u Krapini, a drugi su ga vatreno branili. Nisam najbolje razumio o čemu se radi, ali sam bio šokiran činjenicom da se jedan uspješan znanstvenik i voditelj važnog i atraktivnog projekta želi smijeniti na ružan način zbog krajnje banalnih razloga.

Drugi put sam za gospodina Radovčića čuo 2010. godine kada sam posjetio novootvoreni Muzej u Krapini. Bio sam fasciniran. Muzej je nešto tako lijepo, atraktivno, poučno, moderno  i maštovito da sam bio oduševljen. Ova kreativnost i maštovitost u prikazu znanstvenih istraživanja posebno me impresionirala i oduševila jer često primjećujem da se naša znanost sve više birokratizira i da u znanosti ima sve više nemaštovitih, netalentiranih  i nimalo znatiželjnih činovnika.  

Treći put sam čuo za gospodina Radovčića u ljeto 2018. godine kada mi je prijatelj, matematičar na FER-u, prof.dr.sci. Darko Žubrinić pričao o svom razgovoru s gospodinom Radovčićem i poslao mi link na članak koji je objavio na svojem portalu www.croatia.org

Nakon toga sam čvrsto odlučio da moram upoznati tog gospodina. To mi se brzo ostvarilo i susreo sam se s gospodinom Jakovom Radovčićem 3. listopada 2018. godine u kafiću u predvorju Hotela Dubrovnik u Gajevoj ulici u Zagrebu. Uz kavu, u ugodnom razgovoru gospodin Radovčić ispričao mi je priču o svom životu, o paleontologiji, o čuvenom Dragutinu Gorjanoviću-Krambergeru, o nalazištu neandertalaca u Krapini, o tome kako je zamislio i realizirao Muzej u Krapini, o problemima koje je doživljavao u realizaciji svoje ideje, o suvremenim dostignućima paleontologiji i o najnovijim otkrićima na toj staroj zbirci kostiju krapinskog pračovjeka.

Razgovor smo nastavili i 18. listopada 2018. na istom mjestu.

Do tada sam se u svojim tekstovima uglavnom „vrtio“ u području industrije, poduzetništva i tehničkih znanosti, moji su sugovornici u tekstovima na ovom portalu bili inženjeri elektrotehnike i strojarstva, a gospodin Radovčić otvorio mi je prozor u jedan svijet paleontologije koji sam slabo poznavao i prikazao mi je fascinantan primjer kreativnosti i inovativnosti koji mora biti temelj svih područja znanosti.

Paleontologija je područje znanosti u kojem je hrvatska znanost u svjetskom vrhu, od Gorjanovića-Krambergera do današnjih dana u kojima gospodin Jakov Radovčić zauzima vrlo važno i ugledno mjesto. A njegova kćerka,  znanstvenica dr.sci. Davorka Radovčić ide očevim stopama kao jedna od vodećih europskih paleontologa.

U ovaj tekst sam ubacio i dijelove razgovora koji je gospođa Jozefina Dautbegović vodila s gospodinom Jakovom Radovčićem 28. svibnja 2007. i objavila ga u časopisu INFORMATICA MUSEOLOGICA Muzejskog dokumentacijskog centra u Zagrebu pod naslovom „Iz personalnog arhiva MDC-a: mr.sc.Jakov Radovčić“, INFORMATICA MUSEOLOGICA, 38 (3-4) 2007. Taj tekst je objavljen u okviru projekta „Arhiv zaslužnih muzealaca u RH“.

Ubacio sam u tekst i dijelove članka Jakova Radovčića „Muzej krapinskih neandertalaca - U labirintu snova i jave“, objavljenog u časopisu Vijenac Matice hrvatske br. 642, od 11. listopada 2018. godine koji je napisan u prvom licu.

Vrlo zanimljive informacije i atraktivne fotografije našao sam u knjizi „Kraneamus – Muzej krapinskih neandertalaca – Arhitektura i postav“,  arhitekta Željka Kovačića, suradnika Jakova Radovčića u realizaciji Muzeja.

 2. J. RADOVČIĆ

Jakov Radovčić, u Hotelu Dubrovnik, 3.10.2018.godine

(Izvor slike: arhiva autora)

Kroz zanimljiv razgovor gospodin Jakov Radovčić  ispričao mi je svoju priču:

Djetinjstvo i školovanje

„Rođen sam 2. srpnja 1946. godine u mjestu Kostanje, kraj Omiša. To mjesto pripada nekadašnjoj Poljičkoj republici, starohrvatskoj općini i kneževini koja ima svoju povijest još iz ranog srednjeg vijeka, možda iz 11. stoljeća. Kao entitet bila je zatrta iste godine kad i Dubrovačka republika, dolaskom Napoleonove vojske u Dalmaciju. Maršal Marmont, francuski providur za Dalmaciju proglasom u Zadru10. lipnja 1807. godine ukinuo je sedam stotina godina staru Poljičku Republiku. Poljička republika je bila pod tutorstvom Venecije i padom Venecije pada i Poljička republika.

3. POLJICA

Teritorij Poljica, nekadašnja Poljička republika, prostire se u obliku nepravilnog trokuta čiju osnovicu čine obala od ušća Žrnovnice do ušća Cetine, dalje uz Cetinu do njezine velike okuke kod Zadvarja, pa opet uz Cetinu  nadomak Trilju, pa odatle krivudavom cestom preko planine Mosor do ušća Žrnovnice.

(Izvor slike: https://mycroatia-mp.blogspot.com/...)

Rijeka Cetina je granica Poljica, a planina Mosor je truplo Poljičke ruralne republike i niz sela koja su smještena oko Mosora, njegovih zapadnih padina, velikog luka Cetine i mora.

 4. KOSTANJE

Mjesto Kostanje 18.10.2015. Proslava 1000 godina od prvog spomena Poljica.

Na trgu Sv. Mihovila ispred kostanjske crkve na asfaltu je oslikan 40-metarski lik Sv. Jure - zaštitnika Poljica. Preko tisuću Poljičana svojim tijelima je ispunilo lik Sv. Jure i tako ušlo u vječnost i objektiv Šime Strikomana

(Izvor slike: https://www.youtube.com/...)

Tamo sam rođen, jako blizu crkvenog zvonika  i tu sam krenuo u prvi razred, u roditeljskoj kući u kojoj je bila i škola. Kuća nam je bila velika i u središtu sela pa je tamo bila smještena i škola. Bili smo obična, velika  dalmatinska obitelj iz onih vremena. Imao sam tri brata i dvije sestre. Kad je stariji brat Ante stasao za više škole otac Ignacije je kupio zemlju te počeo raditi kuću u Splitu za sve nas. On je stalno radio, mama je bila domaćica, skrbila o svima nama, a i mi smo pomagali u kući, okućnici i našem vrtu, vinogradu i voćnjaku.

Rođen sam u sretnom braku. Majka i otac jako su nas voljeli. Otac je vrlo mnogo radio. Bio je običan radnik, vozač u splitskom Prometu. Borio se za svoju egzistenciju i egzistenciju svoje obitelji. Nakon ranog djetinjstva, odrastao sam i završio gimnaziju u Splitu. No, taj grad moje mladosti nije Split današnjice, tako da osjećam sjetu kad se sjetim tadašnjeg Splita. Tada je Split, čini mi se, bio više mediteranski, dalmatinski grad, više je imao identitet  onog malog ili velog mista, kako hoćete. Danas tamo odlazim, moji su pokopani u našem selu Kostanju, u zavičaju, a u Splitu imam mnogo rodbine. Ne mogu shvatiti kad ljudi olako zaboravljaju svoju zavičajnost, kad ignoriraju domoljublje kao paradigmu koja je svojstvenu svakom živom biću pa i čovjeku. Ne mogu se tome načuditi. Sva živa bića osjećaju prostor kojim se kreću, gdje su kod kuće, gdje nema iznenađenja. Meni je sve to blisko i jako volim svoj kraj. Mislim da mi je moje sretno djetinjstvo utkalo ljubav prema zavičaju, prema obitelji i prema široj obitelji, prema zajednici. Imao sam sretno djetinjstvo u velikoj obitelji, ali ni jedna zajednica nije obitelj nego nešto drugo. U našem se domu navečer igrao šah. Nismo gledali televiziju jer je nije bilo, nego smo nas tri sina i otac za dugih zimskih večeri svaku večer imali turnir u šahu. Često nam se u tome pridružila i naša starija sestra Ksenija. Kasnije smo dobili radio. Igrali smo se. Imali smo svoj vrt, svoju kuću, svoju smokvu. Verao sam se uokolo kao i svako živahno dijete. Možda sam bio malo senzibilniji od svoje braće, osjetljiviji na neke pojave oko sebe. Majka bi rekla da uvijek nešto razmišljam. Dosta sam onda čitao.

Normalno, u pubertetskim godinama nisam znao što ću biti, što ću studirati. Nikad mi nije palo na pamet da ću biti paleontolog.

U Splitu sam 1965. godine završio gimnaziju i otišao na studij u Zagreb. Došao sam iz sredine u kojem postoje ili su priznata zanimanja svećenika, učitelja, liječnika, profesora, pravnika ili inženjera. Otac je htio da budem pravnik. U obitelji je bilo dosta pravnika, a neki u rodbini su već bili sveučilišni profesori. Međutim, mene taj činovnički, pravnički posao nije zanimao. Razmišljao sam o književnosti i tehnici. Dugo mi je na pameti bila književnost, imao sam sklonosti prema kazalištu, lijepo sam pisao školske eseje. Zanimale su me literatura i povijest književnosti. Mislio sam da ću studirati književnost. Onda sam u to vrijeme, 1960-ih ili 70-ih godina, pročitao knjigu Drugo stvaranje svijeta, i ta je knjiga na mene ostavila vrlo jak dojam. Bila je to knjiga o velikim tehničkim izumima, povijesnim izumima, pa sam i ja na neki način htio sudjelovati u tome. Htio sam najprije studirati tehniku, nakon toga medicinu, a onda sam, sasvim slučajno, došao na paleontologiju.

Volio sam biti u prirodi, na terenu, opažati  prirodu, zanimao me je svijet naših predaka, prošlost Poljičke republike. U Splitu sam odrastao gledajući velike spomenike iz rimskog carstva, strašno me zanimala povijest, a uz to zanimalo me je što je bilo prije povijesti, prije čovjeka i nas samih.

Mislim da se ljudi sa 16, 17 ili 18 godina, vidio sam to po svojoj djeci, teško mogu odlučiti za svoje stalno zanimanje. Mislim da bi im obrazovanje u tim godinama trebalo dati šira znanja i kulturnu ponudu, ponudu različitih  zvanja, a da se tek kasnije odluče za određeno zanimanje, zanat pa i specijalizaciju. Meni je ludo to što se naša djeca s 18 ili 19 godina moraju opredijeliti hoće li biti primjerice pravnici ili liječnici. Više mi se sviđa američki sustav, u kojemu visokoškolsko obrazovanje počinje s općom visokom školom, koledžom, općim znanjima, a tek se onda čovjek usmjerava kroz različite segmente visokog školstva prema svojim interesima. Taj izbor često ovisi i o učiteljima i profesorima koji vas vode. Mogu reći da je mene usmjerio splet okolnosti da sam započeo studij na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.

Rodom sam iz katoličke obitelji, išao sam na vjeronauk. Uvijek me je zanimalo gdje su naši počeci, odakle smo došli. Matematika mi nije bila drag predmet, nitko mi možda nije objasnio značenje i dosege njene apstrakcije, ali su mi prirodoslovlje, kemija i fizika bili vrlo zanimljivi kao egzaktne znanosti. Bio sam istodobno i senzibilan te sklon čitanju i isčitavanju nekih drugih stvari. Sad je teško reći kako sam zašao u paleontologiju. Nisam znao što je paleontologija, ali sam imao sreću da sam imao enciklopediju pa sam išao čitati o tome. I odlučio sam biti paleontolog. Jednostavno sam u nju ušao − služio sam se knjigama, enciklopedijama, vidio sam što je paleontologija i odlučio se za nju. Vidio sam da je to posao istraživača, da je to izazov prema spoznaji novih činjenica, da su to možda i neka putovanja koja vode prema terenskome radu, prema boravku u prirodi, prema boravku u drugim institucijama, sve me to privuklo i dosta toga sam kasnije i ostvario.

To je onda bio poseban smjer na PMF-u i ja sam bio zadnja generacija koja je išla po starom programu koji se vukao još od austrougarskih vremena. To je bila struka, jedna znanost što opstoji između biologije i geologije. Geologija je znanost o geološkoj prošlosti zemlje, a biologija je znanost o životu. Paleontologija je znanost o životu geološke prošlosti.

Bilo  nas 1965. godine tek  7 ili 8 tog smjera na studiju geologije.

Moji su profesori bili educirani po tradiciji austrijskih ili njemačkih univerzi. Po tradiciji sveučilišta  u Grazu, Beču, ili Muenchenu. Imao sam sreću što sam imao te profesore koji su me obrazovali, čini mi se,  u pravom smjeru. Istodobno, kad sam upisao  paleontologiju, s mnogima koji su odgojeni u tradicijskome katoličkom duhu išao sam još i na vjeronauk. Zapravo, iz mnogih pobuda želio sam se baviti počecima života, istraživanjem života kakav je nekada bio i time kako je život započeo.

Studij sam upisao 1965. i diplomirao u proljeće 1970. godine geologiju i paleontologiju na Prirodoslovno–matematičkom fakultetu. Imao sam tada 24. godine.

Već kao student sam za ljetnog raspusta radio u Institutu za geološka istraživanja, išao sam na  teren, prošao sam pješice gotovo čitavu Hrvatsku i dio BiH. Radili smo na geološkom kartiranju, važnom projektu onih vremena.

Prvi put sam došao u Krapinu 1969. godine, na 4. godini studija. Došao sam slušati predavanja znanstvenog simpozija povodom 70. obljetnice otkrića krapinskog pračovjeka. Slušao sam dva predavanja inozemnih, njemačkih znanstvenika, a onda i dosta naših stručnjaka tog vremena koji su se bavili raznim, srodnim strukama. Oduševila su me ta predavanja. Simpozij je vodio i organizirao prof. Mirko Malez. On je  kasnije postao i moj šef, a ja sam mu bio asistent.

 5. JAKOV 1969. GODINE

Jakov Radovčić uz rekonstrukciju golemog jelena u Krapini 1969. godine.

Te skulpture jelena tamo više nema.

(Izvor slike: članak iz Informatica museologica 38 (3-4) 2007)

Odmah nakon diplomiranja zaposlio sam se kao asistent u Geološko-paleontološkoj zbirci onodobne Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU). Zbirku je osnovao prof. Marijan Salopek, 1950-ih godina. Profesor Salopek je umro za mojih studentskih dana, naslijedio ga je prof. Mirko Malez. Kao asistent prof. Maleza bio sam zadužen raditi na  području, tzv. „fosilnih vertebrata“. To su svi kralježnjaci, sisavci, fosilne ribe, ptice, reptili  i gmazovi. Prof. Malez  je imao ambicije pokrivati područja koje je pokrivao i svestrano izučavao slavni hrvatski paleontolog Dragutin Gorjanović-Kramberger.  

Kramberger je bio veliki uzor i za njega i za mene.

Zapošljavam se u Akademiji (JAZU) – (1970.-1979.)

Zapravo već  od 1969. godine naginjao sam onome što najviše ljude zanima, a to je - kako smo došli na kuglu zemaljsku, kako smo se mi pojavili kao ljudi u današnjem svom habitusu modernih sapientnih ljudi, moderne morfologije i kulture, koja je daleko iznad životinjskog svijeta i iznad svih živih bića. Imao sam sreću zaposliti se 1970. godine u jednom akademskom zavodu te odmah istraživati okamine mnogih hrvatskih terena. Kad sam se zaposlio, moje prvo radno mjesto bilo je mjesto asistenta u Zavodu za paleontologiju i geologiju kvartara. Tu sam zapravo dublje ušao u paleontologiju i nikad ne žalim što se to dogodilo. Mislim da sam tu našao sebe. Svoj posao nikad nisam doživljavao kao opterećenje, doživljavam ga kao svoje zanimanje, skoro pa hobi, poseban interes u životu i sastojnicu svog života.

U Krapinu sam dakle drugi puta došao kao asistent Mirka Maleza koji je počeo sastavljati ondašnji Muzej evolucije i nalazište pračovjeka. 

U tom gradu je već šezdesetih i sedamdesetih nastajala inicijativa da se napravi novi muzej. Bio sam jednim dijelom svjedok, sudionik tih nastojanja koje je vodio prof. Malez i koji su vodili agilni ljudi iz Krapine,  želeći svojom baštinom pripomoći razvoju tog staroga grada. Slušao sam puno tih priča i znam ljude koji su htjeli u Krapini posebno označiti njihov poznati svjetski paleoantropološki lokalitet.

U međuvremenu sam i sam spoznao svu važnost tog stvarno svjetski značajnog lokaliteta, ali sam još onda shvatio da on nije prezentiran na način na koji se takvi svjetski lokaliteti prezentiraju mnogim znatiželjnicima koji nastoje proniknuti u tajne podrijetla čovjeka.

Magisterij u SAD (1972.-1974.)

Godine 1970. upisao sam poslijediplomski studij paleontologije i biostratigrafije na matičnom fakultetu. U sklopu suradnje Smithsonian institucije iz Washingtona i zagrebačkoga Geološko-paleontološkog muzeja 1972. godine sudjelovao sam na američko-hrvatskom projektu istraživanja fosilnih riba iz krednih naslaga jadranske karbonatne platforme. S tog asistentskog mjesta u Akademiji otišao sam na postdiplomski studij u Ameriku.

Imao sam sreću da mi je nakon dvije godine uposlenja ponuđeno aplicirati na fondaciju Joyce i Zlatko Baloković za  poslijediplomsko usavršavanje paleontologije na Sveučilištu Harvard u SAD-u. Nakon dvije godine, 1972. godine dobio sam tu stipendiju i kao dobitnik stipendije boravio sam u SAD-u od 1972. do 1974. Tamo sam na Biološkom odjelu Sveučilišta Illinois u Chicagu god. 1974., pod mentorstvom prof. Davida Bardacka magistrirao evolucijsku biologiju. Magistarski rad je  kasnije u Zagrebu i objavljen. To je bila moja prva značajnija znanstvena publikacija.

Prije puta u Ameriku sam se oženio. Moja supruga kao profesorica anglistike bila je sa mnom u Americi, ali smo od prvog dana znali kako se želimo vratiti u domovinu, u Zagreb. U Americi smo bili dvije pune godine, imao sam puni program poslijediplomskih predavanja, polaganja ispita i pisanja magistarskog rada.

Moram priznati kako mi je taj program promijenio gledanje na struku, mnoge pojmove i svjetonazore. S drugih gledišta gledao sam na europske kulture, a nova, američka kultura i obrazovanje, sustav obrazovanja, otvorio mi je nove okvire znanosti. A i odnos prema predmetu, prema struci, prema kontekstu onoga što izučavamo i istražujemo bio mi je nešto drugo nego što sam učio na matičnom fakultetu.

Imao sam sreću, jer sam dolaskom u Ameriku vidio da postoji nesrazmjer između onoga što smo mi učili o evolucijskim shemama razvoja života, od geološke struke do razvoja genetike i onoga što se učilo u svijetu, odnosno svega onoga što danas spada u modernu biologiju. A u to vrijeme to se počelo primjenjivati i na paleontologiju, na znanost o životu geološke prošlosti. Te godine uspostavljale su se i nove paradigme geološke i paleontološke znanosti. U Americi sam slušao evoluciju kao jedan od niza predmeta, evolucijsku teoriju, kako bih mogao interpretirati neke stvari i ostvariti neke druge okvire znanstvenih paradigmi  – razraditi sistematiziranje,  sistematizirati kauzalitete, razraditi i utvrditi kauzalitet mnogih fenomena u prirodi. Dok sam slušao ili čitao novu literaturu, na neki sam način uvijek naginjao ka onome što ljude najviše zanima, a to je kako smo dospjeli na kuglu zemaljsku i kako smo se pojavili kao ljudi u današnjem habitusu moderne morfologije i kulture, onoga što je daleko stoji iznad životinjskog svijeta, iznad svih živih bića.

Mislim da sam bio dobro školovan za to vrijeme i za te godine. Nismo čitali udžbenike, već smo čitali primarne znanstvene publikacije, ono što je tada bila najsuvremenija ili posve nova, aktualna, znanstvena informacija. Profesori su nam razvijali jedan novi i kritičan stav i prema publikacijama i prema strukama. Američka sveučilišta su izvanredno dobre škole za takav pristup prema znanosti i okolini. Američka znanost i tehnologija su tako dobri stoga  jer imaju dobra sveučilišta. Obrazovanje mora biti inovativno, a ne rutinsko.

Tijekom poslijediplomskih studija bio sam na više opsežnih terenskih istraživanja u zapadnim i južnim dijelovima SAD (Kansas, Texas). Kasnije sam bio u Keniji i Francusko te u Njemačkoj.

Povratak u Akademiju i iskopavanja u Hrvatskom zagorju

Kada smo se supruga i ja vratili iz Amerike u Zagreb, opet sam 1974. godine bio na poslu u Zavodu Akademije i tamo radio kao znanstveni asistent.  Sudario sam se s postojanošću zbilje i poimanjem onoga što meni tada više nije bilo normalno. S mojim novim polazištima postalo mi je jasno kako ovdje ima mnogo administracije i birokracije, kako nema slobode kao u Americi, kako se stvari rade rutinski, fabriciraju se znanstveni radovi, kako znanost nije onakva kakvom sam je spoznao u Americi.

Nastavio sam s profesorom Mirkom Malezom i kolegama raditi na značajnim iskopavanjima koje je on vodio, na istraživanju kvartara, najmlađeg geološkog razdoblja. Danas se zna da je to razdoblje prije više od 2.000.000 godina. Nazvano je antropogeno razdoblje koje stvara čovjeka, ljudske srodnike i ljudske pretke.

Datacije geološke prošlosti se mijenjaju, obzirom na sve bolje mogućnosti apsolutnog datiranja koje su razvile s novim tehnologijama. No, struka vrlo dobro zna za sukcesiju pojave određenih fenomena pa i oblika života.

S profesorom Mirkom Malezom najviše sam sam iskopavao špilje u Hrvatskom zagorju. Počeo sam u Velikoj pećini, lokalitetu kod Višnjice,  sjeverozapadno od Ivanca. To je bio prvi lokalitet koji sam kopao 1970-tih,

 6. VIŠNJICA

Panorama Višnjice, kraj Ivanca u Hrvatskom zagorju.

(Izvor slike: https://biramdobro.com/...)

Tada sam s tim prvim mojim iskopavanjima ušao u onaj svijet interdisciplinarne struke koja se zove paleoantropologija, znanost o čovjeku geološke prošlosti. To je struka koja obuhvaća niz disciplina, od kemije, morfologije, biologije, građe ljudskoga tijela, do geologije, geofizike, biofizike, a onda jasno i tehnologije, rendgenskih zraka, lasera, holograma itd.

Postojali su vrlo dobri razlozi zašto je profesor Malez iskopavao u Višnjici. On je svakako kao mladić bio pod uplivom profesora Stjepana Vukovića[1], jer je s njim  tamo došao iskopavati kamenodobnu prošlost čovjeka još kao gimnazijalac. Vuković je bio Zagrepčanin, rođen u Staroj Vlaškoj. Došao je službom učitelja u selo Voće i tako je prvi nakon slavnog Gorjanovića počeo iskopavati nove špilje. Dvadesetih godina 20. stoljeća, kada se on u Zagrebu školovao za učitelja, mnogim školarcima uzor je Kramberger, čovjek koji je svojim otkrićima krapinskog pračovjeka postao svjetski slavan. Kada su u prirodi znatiželjnici vidjeli neku špilju, neku potkapinu, mnogi su razmišljali kako bi i oni mogli pronaći neku čudnu kost davnih vremena.

 7. PEĆINA VINDIJA

Špilja Vindija

Sa snimanja filma Vindija, Donje Voća, Hušnjakvo, 2009. godine za potrebe Muzeja.

(Izvor slike: knjiga“ Kraneamus…)

Mirko Malez, kasnije akademik,  došao je dakle tamo, na te lokalitete koje je poznavao kao rođeni Ivančanin. Počeo je iskopavati poznate lokalitete, kada je prof. Vuković bio već u poznim godinama. Profesor Malez je svakako imao nova znanja o geologiji i davnim vremenima, Svakako je svojim radom znanstveno ojačao i uz potporu Akademije, ali i uz značajniju financijsku potporu mnogih institucija onodobne države, započeo je daleko intenzivnije iskopavati mnoge lokalitete.

U špilji Velika pećina kod Višnjice Malez je počeo iskopavati i objavljivati prve znanstvene radove još 1960-ih godina. Godine 1970. ta su  iskopavanja znatno  proširena, a napravljene su i dodatne sonde. Pronašli smo puno toga. Otkrili smo novu prapovijest toga kraja koja se protezala kroz različita geološka razdoblja, stadijala i interstadijala, između ledenih i međuledenih doba, za vrijeme glacijala i interglacijala, kada su zbivala intenzivna zahlađenja sjeverne hemisfere.

Na području Višnjice, visoko na brdu Plat, iznad doline Velike Sutinske nalazi se Velika pećina (Mačkova špilja) koja je bila sklonište i stanište čovjeka od paleolitika pa sve do srednjeg vijeka. O tisućama godina korištenja ovog prirodnog skloništa govore kameni i koštani artefakti, keramika, metalni nalazi, a sliku života fosilnog čovjeka upotpunjavaju i izuzetno bogati paleontološki nalazi.

Zbog velikog broja nalaza koji spadaju u Retz-Gajary kulturu i zbog svojih specifičnosti  ta kultura dobiva svoj tip i naziva se Retz-Gajary kultura tip Višnjica. Tako je ime Višnjice ušlo u europsku arheološku znanost obilježavajući materijalnu kulturu staru oko 5.000 godina.

Nalazi s područja Višnjice čuvaju se u Gradskom muzeju Varaždina i Arheološkom muzeju Zagreba.

Moram Vam ovom zgodom iskreno reći kako je prof. Malez bio ustrajni znanstvenik, ali nije mario dokazivati se kao vrsni muzealac. Njegova preokupacija nije baš bila desiminacija znanosti ili popularno prevođenje znanosti kroz muzejski postav.

Mi danas  kroz niz nataloženih geoloških slojeva vrlo dobro znamo razaznati je li neka taložina sa svojim sadržajima toplodobni sloj ili hladnodobni sloj. Možemo lako raspoznati i životinjske kosti, je li neka kost pripadala hladnodobnoj ili toplodobnoj životinji, je li nešto došlo migracijom iz sjevernih krajeva ili iz toplijih krajeva juga. Kao paleontolozi znamo vrlo dobro razaznati vremensku dimenziju ili okamima. Kada netko kaže kako je neka iskopina stara 10.000. godina,  to je za čovjeka i ljudski vijek nešto apstraktno. Ljudski vijek od 70 pa i 100 godina  je  prema dalekoj prošlosti posve zanemariv. Od Dioklecijana je možda prošlo dvadesetak naraštaja, a od neandertalaca ili pračovjeka je bilo je stotine i tisuće naraštaja. Nije to nedavno. Ljuska prošlost je nepojmljiva, a vremenska dimenzija prošlosti je ključ razumijevanja evolucijskih procesa. Ako zamislimo ovaj stol za kojim sjedimo kao ogroman prostor i mnoge kilometre i neko imaginarno vrijeme, naša prapovijest i sama povijest je samo rub, ivica, sama margina  tog stola. To je škola koju nasljeđujem i kao paleontolog i muzealac moram tumačiti.

Poimanje vremena je jako važno. To proizlazi iz geološke škole koja uči  da svaki sloj i mijena u taloženju u špilji odražava neko vrijeme. Neki sloj prošlosti može nastati za dvije noći, a može biti i 100.000 godina. Gledajući razne profile, gledajući redoslijede taloženja u Francuskoj Italiji, Austriji, Češkoj i u Hrvatskoj, mi po prilici, korelacijom, znamo odrediti te odnose, znamo u kojem smo vremenskom odsječku davne geološke prošlosti.

Poimanje geološkog vremena učimo na studiju geologije i paleontologije, a prve spoznaje o kvartaru, pleistocenu, ili davnoj prošlosti pračovjeki stekli smo nezaboravnim iskustvom već kod iskapanja u špilji Velika pećina kod Višnjice. Tamo smo razaznavali musterijansku kulturu[2], nazvanu prema nalazištu Le Moustier u Francuskoj. Ta kultura je vezana uz neandertalskog čovjeka.

Profesor Malez davno je objavio ediciju „Paleolit Velike pećine“. Nažalost, u Višnjici se malo zna o tome. Iskopani fundus nalazi se u depoima njegove institucije u Zagrebu. Dio te građe iz lokaliteta Višnjice, Velike pećine, dio iz Veternice kod Zagreba i Vindije kod Donje Voće, bio je nekoć izložen u Krapinskom muzeju.

Kod kreiranja novog postava muzeja u Krapini, ili novog Muzeja krapinskih neandertalaca kako smo ga prozvali,  moj je zadatak bio da mnoge fragmentarne kosti, krhotine prošlost, stavim u kontekst, da posjetitelj muzeja razumije što ta kost znači. I zato je bitan sadržaj, kako to predstaviti, osvijetliti, sve do načina prikazivanja filmom, medijem, fotografijom, etiketom.

Puno o tome raspreda suvremena muzeografija, dosta se o tome zna, ali je važna nova kreacija koja proizlazi iz vlastitog iskustva i znanosti kojom se bavite i literaturom koju ste pročitali.

Zašto se pristupilo nekom iskopavanju? Danas znamo stotine  parametara kako pristupiti arheološkom nalazištu, kako razaznati arheološki lokalitet, kao moguće nalazište, različitih geoloških, zapravo arheoloških slojeva. Na osnovu toga možemo procijeniti je li to antički nalaz, prapovijesni nalaz ili nešto još starije. 

Ja sam tamo došao kopati 1970.godine. Istraživali smo mnogobrojne špilje tražeći tragove prapovijesti, naselja i prapovijesnog čovjeka. Kopali smo u špiljama  u Istri, skoro po čitavoj Hrvatskoj, od Istre, Dalmacije, jadranskih otoka, Like, Slavonije, Slavonskog gorja,  Zagorja.

Naravno, puno je lokaliteta bilo sterilno, našli smo samo ilovaču. Tone i tone, kubici zemlje su prebačeni, preko naših ruku i često nismo ništa našli. Ali se ipak, nešto nađe, nešto kostiju, fragmente keramike, ljudske tvorevine. Mogli smo datirati slojeve i znati koliko je staro neko nalazište, kojem kulturom razdoblju pripada,

Mi puno znamo i ja čim pristupim nekom lokalitetu mogu znati je li to potencijalno moguće nalazište ili nije nalazište. Znam po tome je li se urušilo kamenje, što je nastalo tektonikom,  što stoji iza geomorfologije, znamo čitati naslage u špilji. Dakle, iz mnogih uočenih fenomena dosta toga može se znati i zaključiti.

Za to smo školovani.

Postajem 1980. kustos u Geološko-paleontološkom muzeju

Od 1975. do 1978. bio sam honorarni asistent u Geološko-paleontološkom zavodu PMF-a pri izvođenju nastave paleontologije. No, zapravo sam čekao prvo slobodno radno mjesto da bih našao sebe u paleontologiji. To je bio muzej: Geološko-paleontološki muzej u Zagrebu, ustanova Dragutina Gorjanović-Krambergera. Kad je ondašnji ravnatelj muzeja, profesor Ivan Crnolatac, odlazio u mirovinu, oslobodilo se jedno radno mjesto, na mjesto ravnatelja došao je mr. Krešimir Sakač, dotadašnji muzejski savjetnik, a ja sam došao na njegovo mjesto kustosa, kustosa za Zbirke fosilnih kralješnjaka i krapinskog pleistocena. To je bila smjena generacija. Kolege u muzeju su već znali da želim doći u Muzej, da sam specijaliziran za paleontologiju i fosilne vertebrate i znali su da dobivaju stručnjaka.

K nama su stalno dolazili stranci, sto godina u tu zagrebačku ustanovu dolazili su ljudi iz svjetskih institucija. S obzirom na moje poznavanje engleskog jezika i moje dotadašnje kvalifikacije, željeli su me imati u Muzeju. Ja sam sretan došao na to upražnjeno radno mjesto nakon dvije-tri godine čekanja. Pokojni književnik Marijan Matković s kojim sam se povremeno družio tada mi je rekao: “Našli ste muzejsku hladovinu.” Ali, muzej nisam nikad doživljavao kao hladovinu, znao sam da je muzej važna kulturološka i znanstvena institucija koje sam gledao u Americi, institucija koja ima svoje mjesto u društvu jer sam dio svog školovanja u Americi zbog prirode svoga posla proveo u muzejima.

Paleontološka građa i predmeti čuvaju se u muzejima, tako da sam dosta toga vidio radeći, primjerice, u Field muzeju u Chicagu. Predmet moga magisterija bile su fosilne ribe, pa sam radio u muzejima Sveučilišta u Kansasu, zatim u Američkom prirodoslovnom muzeju u New Yorku − a to su sve velike institucije s današnjeg polazišta, čak i s američkog polazišta o instituciji. Vidio sam, zapravo, što su te institucije, što su muzejski istraživački centri, vidio da imaju i te kako razvijenu edukativnu djelatnost, vrlo značajnu i vrijednu kulturološku djelatnost, da postoje prijatelji muzeja te da je on živo tkivo, živa institucija neke zajednice. I da u Zagrebu postoji fama o hladovini i učmalosti muzeja. Tako sam pokušao razbiti takvu predočbu kada sam  tamo došao 1980. godine. Geološko-paleontološki muzej djelovao je putem značajnijih izložbi i projekata koje sam inicirao i mogao obraditi u to vrijeme. Recimo, počeo sam na neki način djelovati šire, u širem kontekstu. Nisam želio biti samo usko specijalizirani geolog, paleontolog, obuhvatio sam širi kulturološki segment. Mislim da sam se tu dokazao i mislim da to ljudi oko mene znaju i prepoznaju.

Više  puta sam boravio na prirodoslovnim i paleoantropološkim katedrama nekoliko američkih sveučilišta,  često sam dobivao jednomjesečne stipendije u muzejskim institucijama europskih i izvaneuropskih zemalja i dosta sam putovao.

Kako to da se najviše našlo u Zagorju, a relativno malo u Dalmaciji

Kada se shvati slika krajolika iz tih davnih vremena i kada znate geološke procese koji su se odnosili na ta davna vremena, onda možemo zaključiti da su neka područja Hrvatske bila intenzivnije lomljena, tektonizirana i da je erozija intenzivnija u jednim nego u nekim drugim stijenama. To su raznoliki procesi različite dinamike, i različite geneze. U našem hrvatskom kršu imamo mlađe špilje, nemamo stare špilje. Imamo špiljske taložine koji odgovaraju kasnijim prapovijesnim kulturama. A ovdje na sjeveru, imamo tri svjetski značajna i poznata paleoantropološka lokaliteta. To su Veternica, Velika pećina i iznad svega Krapina. U ovim špiljama dokazano je dugo taloženje naslaga iz  vremena ledenih i međuledenih doba, vremena pretpovijesti.

Određeni prirodni okoliš i geološka podloga stvarali su te špilje koje čuvaju špiljske taložine i njihov dodatni sadržaj. Bilo ih je sigurno i u nekim drugim krajevima, ali su jednostavno erozijskim procesima nestali. Neandertalci su zasigurno živjeli u Dalmaciji ili  u mojem zavičaju Poljica ili Omiša, ali su u Krapini sačuvani, a u Omišu ne.

Znamo gdje je fosilizacija te očuvanost fosila moguća! Isto tako, znamo da neandertalci nisu u Krapini  živjeli, oni su zalazili, navraćali u te prostore Hušnjakova brijega. Oni su bili lovci, nomadi, stalno su bili u pokretu. Živjeli su u panonskom prostoru kao i u jadranskom pojasu, uz Mediteran od Izraela preko grčke obale, Italije do Francuske. Sve je to mediteranski prostor, a bilo ih je i u Africi i bližoj Aziji

Mi to znamo, ali fosilni ljudi nisu svugdje sačuvani, što ne znači da ih negdje nije bilo. U mojim Poljicima postoje prapovijesni lokaliteti, ali oni pripadaju neolitiku, mlađem kamenom dobu. Imamo ubicirano nekoliko lokaliteta u okolici Drniša i blizini Crne gore i Hercegovine, iza Dubrovnika,  koji odgovaraju paleolitiku, paleolitskoj kulturi. Bilo je tamo zasigurno neandertalskih nomada od koji neki pripadaju krapinskim geološkim sekvencama. Ali ljudski ostaci tamo nisu pronađeni. Ne možemo reći da ih nema, ima ih.

Dakle, u svemu treba izučavati i razumjeti vrijeme i geološke procese.

Što je geološka sekvenca

Geološka sekvenca (od lat. sequi slijediti)  je slijed geoloških slojeva. Stratum je sloj, naslaga, a sekvenca je više slojeva, njihov geološki slijed. Strata je množina od stratum (geološka formacija). Svaki sloj je jedna geološka jedinica istaložena u jednom danu, a može biti istaložena i tijekom 100 godina. Bitno je da se zbila neka mijena koja je prouzročila promjenu taložnog procesa. Sekvencu treba razumjeti, treba ju znati čitati te shvatiti da je ona odraz dugog vremena. To može biti 1000 godina, a može biti 100.000.000 godina, ali i 50 godina. Sekvenca može biti visine 8 metara, a može biti 3 metra, može biti i mikrosekvenca. To su različite sistematske kategorije slojeva, geološkog slijeda, geoloških sekvenca na terenu, na Velebitu, Zagorju, bilo gdje. Moram ovdje spomenuti i superpoziciju slojeva, sloj na sloj, najstariji su oni donji, prvo istaloženi, a najmlađi oni gornji, kasnije nastali. Ako se zbog nekog tektonskog udara, tektonskih procesa sve izokrene i izmiješa i to se može isčitati, razaznati prirodnu superpoziciju i vremenski slijed. Naslagama se može odrediti relativna, a danas i apsolutna starost u tisućama ili milijunima godina. Danas se sve može preciznije datirati, odrediti apsolutnu starost nekoga fenomena. Radili smo to nekada na osnovi razvoja života koji predstavlja kontinuitet, to su bila superpozicijska, relativna, datiranja a danas, razvojem znanosti i tehnologije, govorimo o apsolutnim datiranjima.

Postoje različite metode datiranja: geomagnetsko datiranje, paleomagnetsko datiranje, radiometrijsko datiranje, mjerenjem odnosa različitih elemenata ili njihovih izotopa radioaktivnog raspadanja radioaktivnih izotopa poznatog trajanja poluraspada, luminescentno datiranje proučava  emitiranje svjetlosti materijala kao što su kvarc, dijamant, kalcit,  prate se prirodna zračenja. Na temelju piroklasta, određivanja geokemijskih korelacija nepoznatog vulkanskog pepela, pa metode koje prate pretvaranja kalija u argon, na temelju učestalosti izotopa možemo odrediti prosječno vrijeme raspadanja, itd. i td.

Te fizičke metode su vrlo pouzdane, uključuju fizičare, kemičare, to je nova znanost o geokronologiji i kronologiji. Geokronometrija  se razvijala od 18. stoljeća kad se utvrdilo da je Zemlja možda stara više od 6 tisuća godina, a danas znamo da je Zemlja stara milijarde, preciznije oko 4.5 milijarde godina.

Sve se danas razmjerno pouzdano datira i znade se geološka sekvenca prošlosti Zemlje i razvoja života.

O Dragutinu Gorjanoviću-Krambergeru i nalazištu u Krapini

O hrvatskoj paleontologiji, svjetskoj paleoantropologiji i o našem Muzeju krapinskih neandertalaca ne može se govoriti ako se ne ispriča priča o našem velikom znanstveniku, paleontologu Dragutinu Gorjanoviću-Krambergeru od koga je sve počelo.

Djetinjstvo, školovanje i prvi radovi

Obitelj Kramberger potječe iz Njemačke. Poslije tridesetogodišnjeg rata, poslije  1648. došli su iz Šlezije, u Austrougarsku, najprije u Maribor. Onda je otac Dragutina Krambergera došao u Zagreb izučiti postolarski zanat i tu je 1856. godine u 31. godini života oženio udovicu Tereziju Dušek, rođenu Vrbanović iz Bjelovara koja je imala troje djece. Ona je 25. listopada 1856. godine rodila Karla Krambergera.

Imali su gostionicu u Radićevoj 48, nekadašnjoj Dugoj ulici, u kući koja više ne postoji.

 8. RADIĆEVA 48

Radićeva 48, danas.

Na ovom je mjestu bila kuća u kojoj je rođen Karl Kramberger. Snimljeno 16.10.2018. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

 9. RADIĆEVA ULICA

Radićeva ulica, sjeverni dio, danas. Snimljeno 16.10.2018. godine.

(Izvor slike: arhiva autora) 

Kršten je u gornjem gradu, u crkvi Sv. Marka kao Karlo Kramberger. Sve njegove školske svjedodžbe su na Kramberger.

 X10.KRAMBERGER-ŠKOLSKA SVJEDODŽBA

Školska svjedodžba dvanaestogodišnjeg Dragutina Krambergera

(Izvor slike: knjiga „Dragutin Gorjanović-Kramberger i krapinski pračovjek“)

Karlo Kramberger je kao dječarac hodao po Tuškancu, livadama Cmroka, volio je Sljeme, skupljao je prirodnine,  kukce, fosilčeke,  zalazio je u Narodni muzej, koji se  tada tako zvao. Imao je izraženu sklonost prema prirodi i skupljanju prirodnina.

Za prirodu ga je zainteresirao susjed u Dugoj ulici, ljekarnik i preparator životinja Narodnog muzeja Slavoljub Wormastiny. Od njega je naučio i preparirati životinje. Za paleontologiju je mladog Dragutina zainteresirao poštanski činovnik Gönner koji je imao zbirku fosilnih riba prikupljenih u selu Dolju kraj Podsuseda, nedaleko Zagreba. U Dolju je tada bio otvoren kamenolom i mladi Gorjanović je neprestano tamo odlazio da vidi jesu li radnici pronašli koji fosilni list ili ribu. Sve je to marljivo skupljao i sprema o svoju zbirkicu, u svoj  „muzej“. To mu je poslužilo kasnije za studij.

U to vrijeme su se nalazile fosilne ribice iz raznih slojeva panonskoga mora, mi sada znamo datirati sve te slojeve panonskog mora.

X11. KRAMB.-FOSIL. RIBA

Fosilna riba Clupea doljeana iz tercijarnih naslaga u okolici Zagreba.

Takve fosile je Gorjanović skupljao već u djetinjstvu, a poslije to bila njegova specijalnost.

(Izvor slike: knjiga „Dragutin Gorjanović-Kramberger i krapinski pračovjek“)

Nakon završenih četiri razreda velike realke u Zagrebu  Gorjanović je otišao u učiteljsku školu, tzv. preparandiju. Tu školu nije završio, već ga je njegova dobrostojeća obitelj uputila u na Sveučilište u Zürich na školovanje. Njemački mu je bio skoro materinji jezik, pa je svoje prve radove pisao na njemačkom. Iz Züricha je ubrzo prešao na studij paleontologije u München kod tada najpoznatijeg europskog stručnjaka Karla Zittela koji je bio profesor paleontologije na tom sveučilištu i specijalist za paleontologiju kralježnjaka. U Njemačkoj je u vrijeme Gorjanovićeva studija posebno bila razvijena morfologija[3] temeljena na minucioznoj opservaciji anatomske građe različitih skupina organizama. 

X12.KRAMB.-STUDENT

Dragutin Gorjanović-Kramberger, kao student

(Izvor slike: knjiga  „Dragutin Gorjanović-Kramberger i krapinski pračovjek“)

München  tada nije imao pravo podjele doktorata i Gorjanović se javlja u Sveučilište Tübingen, na pisanje doktorata. I on doktorira, dobiva „scientiae naturalis“ 1879. godine na Sveučilištu u Tübingen  na temelju disertacije „Prilog poznavanju fosilnih riba Karpata“.

Taj njegov rad je odmah tiskan u renomiranom časopisu „Paleontografica“ u Kasseleu.

On je  bio vrhunski školovan paleontolog onoga vremena.

U to vrijeme, vrlo značajna bila je francuska, engleska i njemačka znanost. Gorjanović pripada toj njemačkoj školi, nevjerojatno je sklon opservaciji, zapažanju detalja, crtanju detalja, označavanju detalja, komparacije s drugim sličnim detaljima, koje imaju npr. sličnu funkciju, ali različit morfološki izgled. Tu je Gorjanović bio genijalan u sakupljanju gradiva, zapažanju i interpretaciji detalja.

Kao završeni paleontolog Gorjanović se vratio u Zagreb. Tada je imao 23 godine. Godine 1874. u Zagrebu je tih godina bilo reformirano i modernizirano sveučilište i uvedene nove znanstvene discipline. U Narodnom muzeju su djelovali istaknuti, školovani prirodoslovci – zoolog i paleontolog Spiridon Brusina i geolog Gjuro Pilar, prvi školovani hrvatski geolog, koji je kasnije postao i rektor, ali mlad umire.

Oni su se zalagali da Muzej zaposli nove školovane prirodoslovce. I zahvaljujući njihovom zalaganju je 1880. godine Dragutin Kramberger postao pristav (kustos) u Mineraloškom-geološkom odjelu Narodnog muzeja u Zagrebu, tamo gdje kao dječarac dolazio i proučavao fosile.

 X13. HPD-1

Hrvatski prirodoslovni muzej, Demetrova 1, danas. Snimljeno 16.10.2018. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

 X14. MUZEJ-2

Natpis na Hrvatskom prirodoslovnom muzeju (koncept natpisa Željko Borčić, Željko Kovačić i suradnik Jakov Radovčić). Snimljeno 16.10.2018. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

 X15. MUZEJ-3

Spomen ploča Gorjanoviću-Krambergeru, u ulazu u Muzej s lijeve strane. Snimljeno 16.10.2018. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

 X16. HPD-4

Hrvatski prirodoslovni muzej, Demetrova 1, danas. Snimljeno 16.10.2018. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Kramberger je meni uzor u mnogočemu. I ja sam postao kustos tog muzeja.

Promjena prezimena

Dragutin (Karlo) Kramberger  je bio pravi purger, agramer, svoga grada. Spada u obitelji koji su došli u Zagreb, prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu i doprinijeli njezinom razvoju.

Dragutin Kramberger se 1881. godine oženio Emilijom Burijan, porijeklom Čehinjom, naturaliziranom Hrvaticom.

Pod dojmom ilirskog pokreta, hrvatskog narodnog preporoda (trajao je od 1830. do 1843. godine), postao je Hrvat koji se ponosio svojom domovinom. U duhu patriotizma kojim je tada prožeta Hrvatska on je svoje njemačko prezime Kramberger 1882. godine promijenio u Gorjanović., a ime Karlo u Dragutin. Ime i prezime je kroatizirao kao i Vatroslav Lisinski (rođen kao Ignac Fuchs) i puno njih. Ipak je zadržao i jedno i drugo prezime, jer je svoje radove najprije je potpisivao kao Kramberger, a kasnije kao Gorjanović- Kramberger. I otada ga u literaturi nalazimo pod jednim ili drugim ili pod oba imena.

  X17. KRAMBER. POTPIS-2

Vlastoručni potpis Dragutina Gorjanovića-Krambergera

(Izvor slike: katalog Muzeja evolucije Krapini)

Znanstveni rad

U ono vrijeme Muzej i Sveučilište usko surađuju. Godine 1884. dr. Gorjanović-Kramberger postaje docent za paleontologiju kralješnjaka, 1886. postaje docent za cijelu paleontologiju, a 1892. postaje i docent za geologiju. Nastava prirodoslovlja održava se u Muzeju.

U biblioteci u Muzeju je jedno pismo poznatog engleskog paleontologa Arthura Smitha Woodwarda koji je u Piltdownu 1911. godine otkrio kosti „pračovjeka“. (O tome je nedavno na TV History bila zanimljiva emisija). Gorjanović je prvi izrazio sumnju prema tom otkriću koje se poslije pokazalo kao velika obmana.

Kada je Gjuro Pilar umro, Gorjanović  je bio jedini geolog i paleontolog i nasljeđuje Pilara na katedri. Bavi se i primijenjenom geologijom, istraživanjem mogućih nalazišta mineralnih sirovina, onoga što može biti dobro i korisno za blagodat naroda. Radi i geološke karte koje je započeo raditi još s Gjurom Pilarom početkom 1890. godine. Hodao je i po Hrvatskom zagorju.

Od 1880. do otkrića u Krapini 1899. godine Gorjanović je objavio 53 znanstvena rada u poznatim časopisima u Zagrebu, Stuttgartu, Kasselu, Beču i Budimpešti. Većina tih radova odnosi se na njegovu užu specijalnost, na fosilne ribe. U vrijeme kada otkriva krapinskog pračovjeka, imao onda tek 43 godine, već je imao visoki status kao svjetski priznati znanstvenik s puno znanstvenih radova o fosilima, cijenjeni je europski paleontolog. I vrlo je zauzet brojnim obvezama.

Godine 1894. Gorjanović je kupio novu kuću u blizini Muzeja, na uglu Mesničke i ulice Vatroslava Lisinskog, na br. 2.

 X18. KUĆA-1

Kuća u ulici V. Lisinskog 2 koju je Gorjanović kupio 1894. i uredio za stanovanje. Snimljeno 16.10.2018. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

 X19. KUĆA-2

Kuća Gorjanovića-Kranbergera, danas, pogled iz Mesničke ulice.

Snimljeno 16.10.2018. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Nažalost, na kući nema spomen-ploče. Zna se povijest te kuće koju je Gorjanović kupio od čuvene obitelji Dukat. Tu je živio svojih zadnjih 30 godina i tu je 1936. godine umro. Svakako bi se tu moralo postaviti spomen ploču pa sam čak svojedobno napisao i pismo nadležnom Zavodu za zaštitu spomenika kulture, ali je onda stalo zbog nedostatka financija. U isto vrijeme vodio sam prave bitke za realizaciju muzeja u Krapini. Uvijek sam tvrdio da tamo mora stajati najveći spomenik Krambergeru.

Najzagrebačkiji svjetski znanstvenik po mnogo čemu, ima u Zagrebu, osim u svom muzeju, samo jednu malu, rekao bih sporednu ulicu u Zagrebu, pod bolnicom Rebro. Kao svjetski znanstvenik ima ulicu u Kninu! No, o tom potom...

Dvije kuće dalje prema kraju Mesničke je kuća u kojoj je živio Tituš Brezovački i na toj kući je spomen ploča.

 X20. PLOČA

Spomen ploča Titušu Brezovačkom na kući u blizini Krambergerove kuće. Snimljeno 16.10.2018. godine.

 (Izvor slike: arhiva autora)

Bio sam dobar s obitelji Gorjanović-Kramberger, neki su i danas živi, to su moje kolege u muzejskom sektoru. To je loza Gorjanovića, a njegov praunuk, moj dobar prijatelj inženjer kemije, koji živi ovdje u Deželićevoj ulici, radio je u Chromosu, i dosta mi je pomogao u pridobivanju Gorjanovićeve znanstvene ostavštine koja je danas u njegovu muzeju.

Otkriće nalazišta u Krapini

Prije 1899. godine Gorjanović-Kramberger nije ništa pisao o fosilnom čovjeku, pračovjeku, niti je pračovjek nekakva tema njegovog osobnoga zanimanja. Međutim, ono što znamo iz dokumentacije u Geološko-paleontološkom muzeju kojem je Kramberger bio ravnatelj, postoji uručbenica kojom Kramberger 1895. godine dobiva jedan paket s čudnim kostima iz Krapine. Paket mu je poslao Josip Rehorić, učitelj iz Krapine. Kramberger koji je bio vrlo pošten i precizan znanstvenik i rekao je: „Poslali su mi paket s čudnim kostima iz Krapine koje sam ja determinirao.“

Zašto je baš učitelj poslao paket s kostima? Zato što su škole bile opremljene učilima, određenim pomagalima uz pomoću kojih je učitelj djeci nešto tumačio. Bila je jedna tabla koja je visjela na zidu gdje pisalo: „Ako netko nađe ovakve predmete neka javi učitelju ili vjeroučitelju pa će se to poslati u Narodni muzej u Zagrebu.“

Tamo na Hušnjakovom brdu bilo je brdo pijeska koji su kopali,  jer se taj prhki pijesak koristio za nasipavanje staza  i štala da se ne hoda po blatu,  za gradnju kuća i sličnu namjenu. Nekada je to brdo bilo udaljeno od centra Krapine par stotina metara, a danas je u samom centru Krapine. 

Tamo su ljudi kopali pijesak i našli nekakve čudne kosti i donijeli ih učitelju..

To su bile životinjske kosti izumrlog bivola i nosoroga. On je takve kosti već imao iz okolice Varaždina, iz naplavina Save i Drave i iz okolice Zagreba. Imao je već i kosti mamuta i drugih  arhaičnih, izumrlih životinja. Zato ga kosti koje je dobio u paketu iz Krapine nisu impresionirale i nisu ga potaknule namah otrčati tamo i vidjeti što se tamo nalazi ili radi.

Mi danas na svaku takvu informaciju odmah reagiramo, želimo znati i vidjeti o čemu se radi ne bi li bilo nešto jako važno i  posebnog interesa za znanost i baštinu.

 X21. KNEIPPOVO LJEČILIŠTE

Kneippovo lječilište u Krapini podno Hušnjakova brda u Krapini.

(Izvor slike: katalog Muzeja evolucije u Krapini)

Kramberger je tih godina, krajem 19. stoljeća bio jako zauzet izradom geološke karte  koja je kao osnovna znanstvena dokumentacija trebala biti podloga za intenziviranje gospodarskog života u tadašnjoj Hrvatskoj. Zato je  došao na taj lokalitet u Krapini istražiti ostatke „diluvijalnih sisara“, kao što zapisao u svom dnevniku, tek  4 godine nakon prve informacije o „diluvijalnim sisarima“,  tek u „srijedu 23. kolovoza 1899. godine“. 

I tamo je odmah zapazio geološku sekvencu, uočio je, kao što je zapisao „sastav pruga od pepela, isprženog pijeska i drvenog uglja i niz ognjišta koja su se u 8-9 metara visokoj stijeni po više puta opetovala. Namah mi je bilo jasno  da je tu negda boravilo biće koje je vatru ložilo. Ali u blizini takvog ognjišta našao sam i krhotine kremenastog kamena što je bilo predviđeno za uporabu. Uz to vidio sam komadiće životinjskih kosti, a izvadio sam a to je onda bilo prvi put – jedan zub kutnjak od čovjeka“.

Kao veoma iskusni paleontolog i geolog, prvi je razaznao je da je to lokalitet na kojem je živio diluvijalni čovjek, odnosno pračovjek.

 X22. NALAZIŠTE

Nalazište na Hušnjakovu u vrijeme Krambergera.

(Izvor slike: http://www.mkn.mhz.hr/...)

Još je napisao: „Cijenjeni čitalac može sebi zamisliti kako me je taj pronalaz presenetio! Ta stajao sam kraj prastarog čovječjeg naselja kakovo još do onda nije bilo poznato u našoj domovini“.

 X23.KRAMB. DNEVNIK

Stranica iz Gorjanovićeva dnevnika gdje je upisan datum otkrića pračovjeka u Krapini.

(Izvor slike: katalog Muzeja evolucije Krapini)

Malo ljudi u svijetu je tada znalo čitati geološku sekvencu i moglo donijeti takav zaključak. To je najvažnije u svemu. Puno je ljudi dolazilo na slične lokalitete u Njemačkoj i Francuskoj i nisu razaznali i prepoznali geološku sekvencu niti potencijalna nalazišta. Gledali su čak ljudske i životinjske kosti, ali nisu uočavali kontekst i sadržaj.

On je geološkim slojevima diluvija uočio arhaične životinje, arhaične ljudske kosti  i vatru.

Imao je četverostruke dokaze o mogućem pretpovijesnom nalazištu

  1. geološku sekvencu – koja mu je odražavala neka davno minula vremena,
  2. izumrle kosti životinja koje u Europi više ne postoje, nekadašnji svijet koji više ne postoji,
  3. artefakte – izrađevine,
  4. prapovijesnog čovjeka – koji je bio drugačiji nego što smo mi sada.

Najprije je našao i razaznao jedan izolirani ljudski zub, kutnjak!

 X24. ZUBI-SKICA

Crtež taurodontih ili prizmatičnih zubi neandertalskih ljudi  iz Krapine

(Izvor slike: knjiga  „Dragutin Gorjanović-Kramberger i krapinski pračovjek“)

 X25. ZUBI-FOTO

Taurodonti ili prizmatični zubi neandertalskih ljudi  iz Krapine.

(Izvor slike: knjiga  „Dragutin Gorjanović-Kramberger i krapinski pračovjek“)

Tada je uz pomoć lokalnih vlasti, načelnika Krapine Vilibalda Sluge i gvardijana franjevačkog samostana,  zaustavio daljnje kopanja pijeska. Nakon toga je 2. rujna 1899. godine pristupio ozbiljnom iskopavanje. Kramberger je istraživao taj pijesak, da utvrdi kada je ta stijena nastala i kako se taj pijesak rastrošio tijekom vremena. O tome je puno znao.

Već u subotu 2. rujna 1899. godine Gorjanović je izradio prvi crtež nalazišta, a u nedjelju je je obišao okolicu nalazišta kako bi ustvrdio geološke odnose i uvjete taloženja diluvijalnih naslaga. Ustanovio je da je matična stijena polušpilje na Hušnjakovu brijegu izrađena od „mediteranskog pješčenjaka“, miocenske stijene nataložene još u Panonskom moru, gdje „taj pješčenjak lahko strošljiv pak je nahodište kosti postalo postepenim zatrpavanjem pojedinih kulturnih slojeva produktima strošenja“. Načinio je nacrt po kojem će započeti s iskapanjem. Sve je razdijelio odozdo prema gore u 9 zona. Iskapanje je započelo s 9. slojem. Svi su predmeti bili iskapani po zonama i označeni brojevima.

 X26. KRAMB. PRIKAZ NALAZIŠTA

Prvi crtež naslaga poluspilje u Krapini, iz Gorjanovićeva dnevnika.

(Izvor slike: knjiga  „Dragutin Gorjanović-Kramberger i krapinski pračovjek“)

 X27. PRIKAZ NALAZIŠTA

Geološka skica i profil krapinskog lokaliteta.

(Izvor slike: katalog Muzeja evolucije Krapini)

Gorjanović je na Hušnjakpov brijeg došao sa svojim asistentom iz muzeja, Stjepanom Ostermanom. I počeo je kopati s lokalnim ljudima  i uz  potporu gradskih vlasti.

Prve godine iskapanja su trajala 33 dana.

Većina nalaza prikupljena je u zoni „Homo sapiensa“, tj. u trećem, odnosno današnjem četvrtom sloju krapinskog pleistocena.

 X28. Hušnjakov_brijeg

Dragutin Gorjanović-Kramberger s asistentom Stjepanom Ostermanom na Hušnjakovom brdu 1900. godine.

(Izvor slike: katalog Muzeja evolucije Krapini)

Radove je financirala Zemaljska vlada, uz malu financijsku potporu grada Krapine. Potpora Grada Krapine bila je u vrijednosti dva Krambergerova putovanja u Krapinu i nazad. Krapina je u to vrijeme bila mali gradić s malim financijskim mogućnostima.

 X29. U KRAPINI-POČETKOM STOLJAĆA

Ulica u Krapini početkom 20. stoljeća.

(Izvor slike: knjiga  „Dragutin Gorjanović-Kramberger i krapinski pračovjek“)

Hrvatski ban je u to vrijeme bio Khuen-Héderváry. (Ban je bio od 4.prosinca 1883. do  27.lipnja 1903.godine). A predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu (1891–1895) bio je Isidor Kršnjavi. On je brzo shvatio značaj tog otkrića. Vjerojatno je Kramberger s Kršnjavim došao do vlasti onog vremena i dobio  novce za iskopavanja.

Gorjanović je bio slabog zdravlja i često je pobolijevao. Godine 1901. obolio jer od tuberkuloze pa je terenska iskopavanja u Krapini te godine nadgledao njegov asistent Stjepan Osterman.

Iskopavanja u Krapini potrajala su 6 godina (1899. do 1905.) pod nadzorom dr. Gorjanovića-Krambergera i njegovog asistenta Ostermana.

Našli su par tisuća raznih kostiju, od toga 847 ljudske kosti, od 20 do 70 jedinki. Također, pronađeni su ostaci špiljskog medvjeda, vuka, divljih goveda, orla, nosoroga i jelena

Sve ljudske kosti s nalazišta u Krapini su mojom inicijativom u potpunosti katalogizirane, opisane i prikazane u knjizi „The Krapina hominids: an illustrated catalog of skeletal collection“ koju sam napisao i objavio 1988. godine. Suradnici, koautori su mi bili vodeći američki „neandertalozi“ Milford Wolpoff, njegov doktorand Fred H. Smith kao i Erik Trinkaus.

 X30. KRAPINA HOMINIDIS

Naslovnica knjige „The Krapina hominids: an illustrated catalog of skeletal collection

(Izvor slike: knjiga „The Krapina hominids…)

 X31.KRAPINA HOMINIDIS

Sve kosti potkoljenica (fibule) nađene u nalazištu u Krapini

(Izvor slike: knjiga „The Krapina hominids…)

 X32.KRAPINA HOMIN

Ljudska lopatica (skapula), široka plosnata kost smještena u gornjem dijelu stražnje strane prsnog koša, nađena u nalazištu u Krapini..

(Izvor slike: knjiga „The Krapina hominids…)

Krambergerov naputak o očuvanju i obilježavanju lokaliteta nestao je zajedno s njegovom starosti i smrti, a stalni postav i ekspozicija dijela okamina pračovjeka i njegovih artefakata veoma je skromno bila izvedena u Gorjanovićevu Geološko-paleontološkom muzeju u Zagrebu. Dogodilo se to zauzimanjem Stjepana Radića na oproštaju, kada je slavni istraživač i tumač pračovjeka otišao u zasluženu mirovinu. U skladu s onodobnim poimanjem muzeja, taj postav više je nalikovao na malu kosturnicu, osteološku zbirku, usporediv s čuvenom galerijom Georgesa Cuviera u Parizu.

 X33. JAKOV U SOBI U HPM

Jakov Radovčić za svojim radnim stolom u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju (HPM). U vitrinama koje je za potrebe HPM-a još neke davne godine nabavio Stjepan Radić postavljeni su originali lubanja Krapinskog pračovjeka (desno) i kopije lubanja s nalazišta iz raznih zemalja svijeta.

(Izvor slike: članak iz Informatica museologica 38 (3-4) 2007)

Kako to da su svi praljudi u Krapini imali zdrave zube, bez karijesa

Karijes se pojavljuje tek u neolitu, mlađem kamenom dobu. Neandertalci  su imali zdrave zube, jer im je i životni vijek bio kratak, najstarija jedinka u Krapini imala je 27 godina. U toj dobi i u današnjoj populaciji nemaju karijes, a ako ga netko ima to je posljedica konzumacije šećera. Sve ovisi o načinu života, načinu prehrane. Imamo dokaze da su praljudi u Krapini čačkali zube. Našli smo dokaze zubne higijene da su između dva kutnjaka gurali neku čačkalicu.  O tome smo moj prijatelj David W. Frayer  sa Sveučilišta Kansas i drugim suradnicima objavili  niz znanstvenih radova.

 X34. ZUBI PRAČOVJEKA

Zubi krapinskog pračovjeka prikazani u knjizi

(Izvor slike: knjiga „The Krapina hominids…)

Ali karijesa ima i u starijem kamenom dobu. Rodezijski pračovjek[4] ( u današnjoj Zimbabveu, pronađen 1929. godine) njegovi su zubi gotovo rastočeni karijesom, a nalaz je star možda 300.000 godina.

Kako se iskapaju paleontološka nalazišta

Iskopaju se na razne načine. To je veoma delikatan, važan i osjetljiv posao. Brzina iskopavanja i pristup lokalitetu su vrlo zamršeni. Imamo različite pristupe i različita promišljanja o tome kako pristupiti. Kramberger je napisao: „Pristupio sam lokalitetu bilježeći  sve moguće mijene.“ Zabilježio je u kojem je sloju što našao. To su u statigrafiji, slojevi koji su odraz nekog vremena. Znamo kako je sloj nastao, kako se razvijao, je li u špilji ili je u ravnici. Za Krambergerovo vrijeme on je lokalitet iskopavao na izuzetan, zapravo fantastičan način. Kramberger je prvo razaznao 8 slojeva i odmah je znao da su slojevi i njihov sadržaj istaloženi u vrijeme zadnjeg velikog interglacijala, za onda uvriježenog termina diluvija.

Kada pristupamo nekom lokalitetu znamo zašto smo počeli kopati i što možemo očekivati. Znamo možemo li malo jače zahvatiti i ići lopatom ili ćemo ići četkicom, plastičnim alatima ili nekim finim  instrumentima, minucioznim, ručnim radom.

Ima svakakvih slojeva, svaki sloj je odraz nekog vremena i taloženja. To taloženje ovisi o promjenama u okolini, klimi, mijenja se biljni i životinjski svijet, sve se mijenja. Često znamo da je nešto naplavina vode, da je sve brzo donijela naplavina. Može se brže istražiti da se vidi što je voda donijela bujicom...

Ona dva seljaka na slici s Krambergerom su micali pijesak, slojeve koji su bili sterilni bez sadržaja. Kraj njih je Kramberger pomno bilježio sadržaj, kamenje, što je bilo u pojedinom sloju, sve je zapisivao. Nažalost, nemamo puno fotodokumentacije, možda desetak slika. Imamo puno više crteža koji su u njegovom dnevniku.

I u špilji Vindiji, četvrtom značajnom hrvatskom paleoantropološkom lokalitetu, to je 70 godina nakon otkrića nalazišta u Krapini,  koristili su se radnici koji su okretali zemlju koju paleontolozi prebiru. Ti pomoćnici  guraju i odbacuju te hrpe zemlje koje su paleontolozi prebrali. Uvijek, naravno, postoji opasnost da oni nešto i potrgaju.

Danas istraživanja traju desetljećima. Kramberger je bio pod pritiskom da što prije izađe u javnost sa svojim rezultatima dokazivanja fosilnih nalaza čovjeka.

Neusporedivo je njegovo vrijeme i naše vrijeme, način njegovih i naših tehnika i metodologije iskopavanja.

Svaki arheološki lokalitet se kopa jedanput i nikad više. Svaki je lokalitet dragocjen. Velike ekipe rade na tome, sve se bilježi, danas se rade trodimenzionalne slike uz pomoć računala. Današnja tehnologija to omogućava. Kompjutorski možete obilježiti slojeve, sve što nađete morate kompjutorski obraditi, registrirati i kasnije obraditi.

Svijet doznaje o nalazištu u Krapini

Ono što znamo iz Gorjanovićevih bilješki i novinskih napisa iz onog vremena 1899. godine, Krapinom se brzo pronio glas da je na njihovom mjestu živio pračovjek. Prve je informacije objavio Agramer Zeitung, zagrebačke novine na njemačkom jeziku, (izlazile su od  1848. do 1912. godine), a 23. listopada 1899. godine o otkriću je izvijestio i zagrebački „Obzor“.

Samo jedanaest dana  nakon završetka iskapanja, u prvoj godini otkrića, Gorjanović je 18. listopada 1899. godine o svom otkriću kratkim pismom obavijestio autoriteta onog doba, njemačkog antropologa, profesora Johannesa  Rankea koji je tada bio predsjednik Antropološkog društva Njemačke On je bio profesor Gorjanoviću u Minhenu. To je bilo prvo znanstveno priopćenje o otkriću u Krapini. Ranke je Gorjanovićevo pismo dao odmah tiskati u časopisu Njemačkog društva za antropologiju, etnologiju i prethistoriju „Correspodenz-Blatt“.

Samo tri dana nakon što je poslao pismo profesoru Rankeu,  Gorjanović je prvi put javno 21. listopada 1899. godine održao predavanje o svojim nalazima na „Sboru liečnika kraljevine Hrvatske i Slavonije u Zagrebu.“ Tamo je Kramberger imao demonstraciju „diluvijalnih ostataka pračovjeka iz Krapine“. To je bilo prvo službeno priopćenje znanstvenom svijetu.

Nakon toga, 16. prosinca 1899. godine, deset dana  prije Božića Kramberger je održao predavanje pod nazivom „Ostatci paleolitičkoga čovjeka i njegovih suvremenika iz diluvija u Krapini“, na završnom sastanku ondašnje JAZU. Kramberger je bio dopisni član JAZU. Predsjedavao je  svećenik i prirodoslovac Josip Torbar. Dakle, na samom kraju 19. stoljeća predsjednik Akademije, kažu njeni ljetopisi govori: „Ako je koja čudna ideja zastranila u praktični život naroda znamo implikacije… . ali to je bio dokaz da je u Hrvatskoj živio pračovjek.“

Gorjanovićevo predavanje zagrebačkim akademicima bilo je prvo tumačenje znanstvenih rezultata do kojih je došao samo šezdeset dana pošto je prva zbirka krapinskih fosila pristigla u zagrebački Muzej.

Pračovjek je tada već bio otkriven i u Njemačkoj, ali zanemarivan i različito tumačen, u Belgiji dosta zanemarivan, a u Francuskoj još nije ni bio pronađen,

Hrvatska je bila druga zemlja koja je nudila dolaze o arhaičnosti ljudskog roda.

Nakon tog opsežnog predavanja u Akademiji otišao je u Beč i održao tamo 19. prosinca 1899. veliko predavanje pred Bečkim antropološkim društvom. Oba ta predavanja su poslije objavljena, u Beču na njemačkom jeziku i u Zagrebu na hrvatskom.

Znači, krajem 1899. već su objavljena 3 znanstvena saopćenja o nalazištu. To je pravo čudo za to vrijeme, bez informatike, računala i interneta.

Ozbiljan znanstveni rad objavio je u Beču 1901. godine  u časopisu Mitteilungen der Antropologischen Gesellschaft. Nakon toga je bila serija Krambergerovih radova na njemačkom jeziku u tom časopisu. Sustavno je izvještavao o istraživanjima. I taj njegov opus kulminira 1906. godine s monografijom enciklopedijskog formata objavljenom u Wiesbadenu u Njemačkoj. Naslov monografije je „Der Diluviale Mensch von Krapina in Kroatien, (Diluvijalni čovjek iz Krapine u Hrvatskoj). Tiskana je kao prilog paleoantropologiji u seriji Otta Walkhoffa „Studien über die Entwicklungsmechanik des Primatenskelletes mit besonderer Berücksichtigung der Antropologie und Descendenzlehre“.

 X35. MONOGR

Naslovna stranica monografije o diluvijalnom čovjeku iz Krapine, tiskane u Weisbadenu 1906. godine.

(Izvor slike: knjiga  „Dragutin Gorjanović-Kramberger i krapinski pračovjek“)

To je najznačajniji i najcjelovitiji Gorjanovićev rad o krapinskom pračovjeku, dotada najopsežnije djelo o fosilnom čovjeku i  prvi pravi dokaz o arhaičnosti ljudskog roda. Monografija je imala izuzetan odjek među europskim znanstvenicima.

Većina njemačkih znanstvenika u to vrijeme je na Gorjanovićeva istraživanja jako pozitivno reagirala. Međutim, u to vrijeme  već su u Europi  zavladale tenzije u čarobnom trokutu velesila Engleska-Francuska-Njemačka. Dok su njemački znanstvenici bili uglavnom oduševljeni, Francuzi koji su prethodno razvijali znanost o prapovijesti bili su skeptični prema Krambergerovim istraživanjima i njegovim rezultatima te njegovim tumačenjima. Svi su prihvatili kako su to vrlo važna otkrića, ali njegovo tumačenje da su krapinski neandertalci bili naši srodnici i/ili možda pretci. nije kod svih prihvaćeno ili je bilo za mnoge proturječno.

Gorjanović za svoga života nikada nije rekao da su kosti stare 120.000 godina ili 130.000 godina. U njegovo vrijeme to nije ni mogao odrediti, ali je ustvrdio i rekao da to pripada diluviju. A diluvij je bio široki pojam jako dugog vremena po biblijskoj terminologiji prije potopa, iz davnih, davnih vremena.

Tada je znanost već znala da se prošlost zemlje mjeri stotinama milijunima godina. Danas dakle znamo da je  ona stara  4.5 milijardi godina.  Gorjanović nije ni mogao govoriti o apsolutnoj starosti krapinskog nalazišta u brojkama. Ono što je značajno i posve danas korektno je što je ustvrdio da „krapinska stepenica pripada zadnjem velikom međuledenom dobu, interglacijalu.“

I to se danas pokazalo posve točnim po tzv. relativnoj kronologiji!

Preciznija apsolutna datiranja krapinskog lokaliteta započeli smo zadnjih 20-30 godina. Radiometrijske datacije su tehnološka i znanstvena novina druge polovice 20. stoljeća. Takvo datiranje je započelo 1949.-50. godine. Još 1960-ih je utvrđeno kako je Krapina starija od 30.000-40.000 godina. Danas smo uz pomoć svjetskih laboratorija utvrdili prilično točno starost krapinskih neandertalaca i starost nalazišta. Objavilo smo apsolutnu dataciju Krapine 1995. u časopisu Nature. Nature je odmah prihvatio naš članak, jer je to bila nova paradigma za interpretaciju toga važnoga paleoantropološkoga fundusa i njegovu korelacijju sa svjetski značajnim nalazima

Kramberger je tumačio kako njegova krapinska sekvenca debela 8-9 metara pripada različitim vremenima te klimatskim oscilacijama. Taloženja su se mijenjala od brze sedimentacije do sporoga taloženja, ali je isto tako ustvrdio da svi ti sedimenti nataloženi kroz 8-9 tisuća godina. Danas to možemo po preciznijoj apsolutnoj dataciji samo potvrditi i konačno odrediti kako su ostatci krapinskih neandertalaca i pripadajućih mu artefakata i okamina životinjskog svijeta stari od 122 do 130 tisuća godina prije sadašnjosti. Te znanstvene činjenice izložili smo i u stalnoj postavi novog Muzeja krapinskih neandertalaca.

Spomenut ću kako u Krapinu dolazim već 50 godina i vidim da je sedimentacija, taloženje onog rahlog sloja krapinske potkapine na donjoj plohi zapravo vrlo brzo. Da se taj pijesak i jače taložine pijeska po zimi za proljeća ne očiste, vrlo brzo bi se ta polupećina punila taložinama i mogućim ostacima što ih nemarom ostavljaju posjetitelji. Stalno se iz ljeta u zimu, iz zime u ljeto  trusi taj rahli pijesak na pod i onda i pokriva tragove ljudske djelatnosti na tom lokalitetu..

Pećina, zapravo plitka potkapina, 5 je metara duboka, 8 metara široka i desetak metara visoka. Ona kroz vrijeme ima svoj razvoj, pri dnu ona se puni, a gore, prema stropu se trusi i  troši. Tu sagledavamo genezu isto takvog, ali davnog procesa. No, vodotok Krapinčice daleko je od mogućeg plavljenja špilje koju je davno plavio!

U Muzeju se čuva skoro 900 inventarnih brojeva raznih ljudskih elemenata, od lubanjskih dijelova do dijelova ruke i noge, rebara i ostalog. Nađeni su svi elementi kostiju, oko 200 izoliranih zubi. To je sve pripadalo između 75 do 82 jedinki, različite životne dobi, od 2-3 godine najmlađe do 27 godina najstarije, kroz  razdoblje od vjerojatno 7-8 tisuća godina.

Krapina predstavlja najznačajnije nalazište za to razdoblje. Kada je to Kramberger istraživao, to je bio njemu dokaz o postojanju fosilnog, arhaičnog čovjeka, Homo sapiensa iz diluvija, kao što ih je svojedobno označio. Znao je da je vrijeme krapinskih neandertalaca ili pračovjeka bilo puno prije Općeg potopa, puno prije Noe i vremena kada je potop potopio sve što je prije toga postojalo. Biblijski Noa spasio je svoju rod i životinjski svijet koji koristi čovjeku. U Gorjanovićevo vrijeme koristio se drugačiji vokabular za određivanje naše daleke prošlosti ili pretpovijesti.,

Mi danas znamo da je priča o čovjeku, priča o pračovjeku, mnogo dulja, mi sada nalazimo ljudske artefakte iz  paleolitika koji ide prije 3.000.000 godina, a sam rod Homo, kamo pripadamo, star je preko 2.000.000 godina.

Kroz geološko vrijeme postojalo je nekoliko ljudskih vrsta koje se različito razvijale ili su evoluirale,  davne populacije ljudskog roda, kao i danas se prepliću, ne znamo kako se evolucije zbivala, ali znamo  kako se ona zbila! To nam kažu fosilni dokazi i suvremena paleontologija.

Kramberger je pretpostavio, bio je zapravo domišljat i genijalnog uma, mi to sada znamo, kako su njegovi krapinci živjeli za vrijeme međuledenog doba. To srazmjerno dugo geološko razdoblje, bilo je između dva hladna razdoblja. Mi sada to doba datiramo između 117.000 do 130.000 godina.  Krapinska taložina i kronološka sekvenca prekriva oko 10.000 godina u kojima su zaostali tragovi tih vremena,  krhotine i tragovi čovjeka i ljudskih aktivnosti.

 X36. KRAMBERGER- STARIJA DOB

Portret Dragutina Gorjanovića-Krambergera iz 1927. godine na naslovnici knjige Jakova Radovčića.

Autor slike Menci Klement Crnčić

(Izvor slike: ((Izvor slike: knjiga  „Dragutin Gorjanović-Kramberger i krapinski pračovjek“)

Krambergerova analiza fosilnog materijala iz Krapine

Kramberger je kod analize fosilnog materijala iz Krapine koristio svoje poznavanje kronoloških i stratigrafskih metoda, fizikalne i kemijske postupke, a koristio je prvi u svijetu rendgenske zrake. Već 1901. godine dao je kosti iz Krapine na kemijsku analizu Srećku Bošnjakoviću, profesoru kemije na Sveučilištu u Zagrebu. Utvrđen je sadržaj klora fluora u kostima od 0,73% što je za Gorjanovića bio dokaz diluvijalne starosti.

Ubrzo nakon što je Wilhelm Konrad Röntgen u prosincu 1895. godine objavio u Würzburgu svoje otkriće X-zraka, Gorjanović je upotrijebio, prvi u svijetu, u Münchenu rendgenske zrake za analizu građe fosilnih kostiju. Već u drugom opširnom izvješću o fosilnom čovjeku iz Krapine koje je 1902. godine objavio u Beču na njemačkom jeziku nalazi se posebno poglavlje o rendgenskoj analizi fosilnih kostiju. 

 X37. RENDGEN. SLIKA KOSTIJU

Kramberger je prvi u svijetu upotrijebio rendgenski aparat za analizu građe fosilnih kostiju.

(Izvor slike: ((Izvor slike: knjiga  „Dragutin Gorjanović-Kramberger i krapinski pračovjek“)

Gorjanović je prvi u svijetu uveo radiografsku dijagnostiku i analizu fosilnih materijala pomoću rendgenskog aparata.

Zanimljivo je da je odmah nakon prve analize u Münchenu Gorjanović takvu analizu uz pomoć rendgenskih zraka napravio i u Zagrebu, u Bolnici  milosrdnih sestara. 

Kako su živjeli neandertalci u Krapini

Velika je diskusija o tome kako su ljudske i životinjske kosti završile u toj pećini. Životinje u pećinu su donijeli ljudi koji su povremeno posjećivali tu spilju. Nisu tu oni živjeli, ponekad su se u tu pećinu sklanjali ili im je to mjesto služilo kao povremeno sklonište ili posebno ritualno mjesto. Ljudi su živjeli na otvorenom, u izdašnoj dolini Krapinčice. Njena dolina je uski koridor, životinje sele gore dolje, sa sjevera na jug i obratno, ovisno godišnjim dobama. I oni tu životinje love. Taj lokalitet  bio je zapravo jedna zamka u kojoj oni love životinje, izdašno lovište za pridobivanje hrane. A tu je uz Krapinčicu bilo i prirodno zaklonšte, sigurno krovište i sigurno zaklonište, prava postaja  koja čuva od kiše i nevremena. Rudi Labaš, naš Zagorec, oslikao je u muzeju neandertalce kako uživaju u sigurnosti zakloništa kraj rječice Krapinčice. Na obližnjem crtežu, oslikao je i jednu pticu grabljivicu koja oblijeće zaklonište pračovjeka…

Neandertalci su pokapali svoje mrtve, oni su prvi u dalekoj prošlosti ljudskog roda imali poseban odnos, pijetet prema bližnjima, prema svojim mrtvima. Moj župnik kaže: „Pa i špiljski ljudi i pračovjek su gledali prema onostranosti.“

Neandertalci već imaju takve kognitivne sposobnosti da imaju poseban odnos prema bližnjima, ali i prema okolišu. Neki misle da su te kosti posljedica kanibalističke gozbe. Došlo je divlje pleme, pobilo te ljude, smrskalo kosti i to su jeli. Čak je i Kramberger možda naslućivao, nije baš jasno, ali njemu je taj kanibalizam, divljakluk među tom populacijom, među različitim skupinama ljudskog roda bio oznaka sapientnosti. Znao je da su se Skiti, znači ljudi iz željeznog doba, u predcivilizacijskim vremenima međusobno mlatili i ubijali druge. Postoje dobri arheološki podaci koji govore da taj odnos prema mrtvima i prema pripadnicima drugog plemena može biti vrlo agresivan.

To je možda jedan razlog. A drugi je razlog možda sekundarni ukop.

Znamo da američki Indijanci tijelo umrlog, svog bližnjeg  izlažu „pticama nebeskim“ da njegov duh zadrže za sebe i za svoje potomke. Donose ostatke koji su ostali od njihovih bližnjih te ih odlažu i neku kosturnicu, „osarij“. I zato su kosti rahle, zdrobljene, suhe, fragmentirane. Možda je to sekundarni ukop?

Možda je Krapina mjesto sekundarnog ukopa. Kosti su donesene s nekog drugog mjesta i tu pohranjeno u tom pijesku kao sekundarni ukop. Možda je potkapina kraj Krapinčice mjesto posebnih rituala.

I to kroz nekoliko tisuća godina.

Jesu li neandertalci ljudi ili su neka slijepa ulica razvoja, paralelna grana homosapiensa

Čini nam se da je ta dvojba danas riješena, iako neka pitanja još uvijek ostaju otvorena. Kramberger je znao da ti praljudi koji su živjeli u davna, diluvijalna vremena, kako ih je nazvao, nisu bili po izgledu kao današnji ljudi, ali ih je on ipak označio vrstom Homo sapiens. Pola ljudi u Europi nije to prihvatilo. Mislili su da je to neka druga vrsta, Homo neandertalensis. U Krambergerovo  vrijeme u Europi o neanderalcima dominiraju dva pitanja – jesu li oni bili naši preci ili nisu bili, možda su bili neka paralelna,  slijepa grana koja je  su u Europu došla iz nekih drugih prostora i živjela u europskim prostorima pa isčeza…

Danas mislimo da su neandertalci jedan geografski varijetet  koji je tipičan za Europu i mediteransko područje i oni djelomice stoje u našem genetskom supstratu. Krambeerger ih je pripisivao Homo sapiensima, veoma sam sklon takvom, Krambergerovu pristupu. Pripadam njegovoj paleontološkoj školi koja smatra da postoji morfološki kontinuitet između tih neandertalaca i današnjih ljudi.

Danas smo više-manje svi suglasni da su arhaične populacije pračovjeka došle u malu Europu koja je na rubu velikih kontinenata. Iako smo kao Europljani srazmjerno mala populacija  ne znači da se supstrat ovih naših ljudi negdje neće drugdje  genetski očitovati i pojaviti za možda 800 godina. Ta su pitanja vrlo zamršena, puno toga ovisi o populacijskoj dinamici, prošlosti i veličini populacije, kulturnim barijerama, tabuima, zabranama, a danas i o politici!

Danas mislimo da je neandertalac podvrsta Homo sapiensa, jedan varijetet Homo sapiensa čiji genetski supstrat ipak nosimo! Možda je dedek Kajbumščak ipak bio naš pradavni dedek!

Postoji li mogućnost da se negdje pronađe neko nalazište koje bi dalo neku drastično drugačiju sliku razvoja čovjeka?

Uvijek postoji mogućnost da se negdje u svijetu pronađu nova nalazišta i ostvare neki senzacionalni rezultati koji mogu izmijeniti dio slike o evoluciji čovjeka, ali je to teško pretpostaviti. Nalazišta fosila su uvijek mrvice nekadašnjeg života na zemlji, ali na temelju tih mrvica mi ipak možemo sagledati i rekonstruirati mozaičku sliku o prošlosti ljudskog roda. Dogodilo se prije nekoliko godina da je otkrivena nova skupina hominida u južnoj Africi, tzv.  Homo naledi. Ta vrsta je u rodu Homo, srodna suvremenoj ljudskoj vrsti Homo sapiens. Ovu su vrstu 2013. godine otkrila dva speleologa u špiljskom kompleksu  Rising Star Cave u južnoafričkoj pokrajini Gauteng. Po njezinoj  morfologiji smo mislili da je  ta vrsta stara, 2-3.000.000 godina,  a ispalo je da je puno mlađa. Godine 2017. ti fosili su datirani u vrijeme prije 250.000 i 300.000 godina. Na periferiji velikog afričkog kontinenta, zbog izoliranosti populacije, nemogućnosti križanja, zbog raznih barijera, bioloških ili kulturnih, oni su jednostavno izumrli…

I na indonezijskim otocima, Flores kod Liang Bua otkrivene su 2003. godine neke izolirane skupine, nazvane Homo floresiensis ("Flores Man"; s nadimkom "hobbit") posebna populacija ljudi koja je bila vjerojatno biološki izolirana. To je jedna mikropopulacija malih, sitnih ljudi, visine oko 1.1 m. Živjeli su  u vremenskom razdoblju od prije 100.000 do prije 12.000 godina. (20.000-30.000 godina.)

Možemo naći u nekom izolatu nešto specifično, ali generalno je jasno da se ljudska evolucija zbila, znamo kako se razvijao ljudski rod. Imamo konvencije kojima označavamo određene morfološke entitete, morfologiju i vrijeme kojima ta morfologija pripada.

Danas, čini mi se, imamo dosta dobru, tu mozaičku sliku, razvoja ljudskog roda.

 Kraj I. dijela

Nastavak slijedi

VIDEO PRILOZI

Jakov Radovčić - Muzej krapinskih neandertalaca - 1. dio (1/3)

 

Grad Krapina -1

https://www.youtube.com/...

 

Grad Krapina-2

 

Špilja Vindija

 

 [1] Stjepan Vuković, (Zagreb, 12. X. 1905 – Varaždin, 15. XI. 1974). - hrvatski arheolog . Od 1946. do 1949. predavao u varaždinskoj gimnaziji, potom u tamošnjem Gradskom muzeju bio prvi kustos Prethistorijskoga (poslije Arheološkoga) odjela, gdje je radio do umirovljenja 1964. Otkrio i iskopavao više arheoloških nalazišta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Velika pećina, Vilenica, Bračkova pećina, Cerje Tužno, Krč, Punikve, Malo Korenovo); posebno su značajni dugogodišnje iskopavanje i objava nalaza iz špilje Vindije kraj Donje Voće. Prikupio mnogobrojne podatke o povijesnim spomenicima, pučkom graditeljstvu, običajima i dr. Eksperimentima s izradbom litičkoga oruđa i drvenih rukotvorina postavio je temelje eksperimentalnoj arheologiji u Hrvatskoj. Glavna djela: Vrpčasta keramika spilje Vindije (u časopisu: Arheološki vestnik, 1957), Prilog špilje Vindije rješavanju kronologije krapinskog diluvia (u: Arheološki radovi i rasprave, 1962), Paleolitska kamena industrija nalazišta Punikve kod Ivanca (u: Godišnjak Gradskog muzeja Varaždin, 1962–63), Donjepaleolitska oruđa od valuća tipa »Pebble Tool« na području sjevernog dijela Hrvatskog zagorja (u: Arheološki vestnik, 1967).

[2] Musterijanska kultura – Moustérien je kultura srednjega paleolitika, nazvana prema nalazištu Le Moustier u Francuskoj. Trajala je od približno 200 000. do 30 000. pr. Kr. Bila je raširena na području Europe i zapadne Azije, gdje se gotovo uvijek veže uz neandertalca, te u sjevernoj Africi, gdje se kao atérienska kultura povezuje s afričkim suvremenicima neandertalca. Po razlikama u učestalosti pojedinih tipova alatka, izdvojena su četiri osnovna tipa kulture: tipični moustérien, moustérien Quina i Ferrassie, zupčasti moustérien i moustérien s acheuléenskom tradicijom. Moustérien s acheuléenskom tradicijom obilježavaju ručni klinovi (šačnici), dok u ostalim skupinama prevladavaju odbojci ili okresine (ručni šiljci, strugači). Tjelesni ostatci potječu dijelom iz grobova, koji kao najstariji ljudski ukopi imaju religijsko-povijesno i kulturno značenje (La Chapelle-aux-Saints i La Ferrassie u Francuskoj, Karmel u Izraelu, Šanidar u Iraku). Uz špiljske nalaze poznati su i oni na otvorenome. U Hrvatskoj su najpoznatija nalazišta moustérienske kulture KrapinaVindijaVelika pećinaVeternica i Mujina pećina

[3] Morfologija - ili oblikoslovlje (od grčμορφή, morphé = oblik i λόγος, lógos = riječ) je znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem oblika i građe. Ima različitih vrsta morfologije. U biologiji to je grana biologije koja proučava oblik i građu biljnih i životinjskih organizama. Dijeli se na anatomiju, histologiju (proučavanje tkiva)  i citologiju (proučava stanice), a povezana je s embriologijom, koja proučava razvoj zametka, teratologijom, koja istražuje anomalije u tom razvoju, te patološkom anatomijom i histologijom, koje opisuju patološke promjene organskih, odnosno tkivnih struktura. U biologiji, ona sadrži i klasificiranje organizama na temelju oblika organizama i njihove promjene tijekom razvoja. Na taj način, morfologija daje osnovu za sistematiku i znanost o evoluciji (vidi filogenezu). Prvotno je morfologija bila isključivo opisna disciplina. Poslije se razvila komparativna morfologija, koja je, uspoređujući oblike i strukture različitih organizama te pronalazeći strukturne razlike ili podudarnosti, pružila dragocjene doprinose znanosti o evoluciji. Eksperimentalna ili kauzalna morfologija istražuje faktore i uzroke onih procesa koji usmjeruju diferencijaciju određenih oblika i struktura tijekom zametnog ili ličinačkog razvoja, a kod odraslih organizama istražuje uvjete očuvanja organskih struktura procesom regeneracije.

[4] Rodezijski čovjek (Homo rhodesiensis) - izumrla vrsta hominina koja pripada rodu Homo, opisan na temelju fosilnog nalaza tzv. lubanje Kabwe. Lubanja odrasloga čovjeka pronađena 1920. na lokalitetu Broken Hill u Zimbabveu (tadašnja Rodezija), poznatijem pod imenom Kabwe. God. 1921. Arthur Smith Woodward objavio je nalaz u časopisu Nature kao novu vrstu, Homo rhodesiensis. Danas većina stručnjaka taj nalaz ubraja u vrstu Homo heidelbergensis ili koristi naziv »arhaični Homo sapiens«. Još morfološki sličnih ili istovjetnih ostataka pronađeno je u slojevima istog ili ranijeg razdoblja u južnoj Africi (Hopefield ili Saldanha), istočnoj Africi (Bodo, Ndutu, Eyasi, Ileret) i sjevernoj Africi (Salé, Rabat, Dar-es-Soltane, Djbel Irhoud, Sidi Aberrahaman, Tighenif). Starost ovih ostataka se kreće od 300 000 do 125 000 godina. Neki znanstvenici smatraju da je Homo rhodesiensis istovjetna vrsta s Homo heidelbergensisom

 

 

DRUGI DIO

http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

TREĆI DIO

http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

ČETVRTI DIO

http://www.sveopoduzetnistvu.com/...



Komentari

Komentiraj