23. 11. 2018
Jakov Radovčić-priča o znanosti, kreativnosti, otporima, upornosti i uspjehu (2)
Priča o tome kako su paleontolog Jakov Radovčić i njegov suradnik arhitekt Željko Kovačić napravili Muzej u Krapini je fascinantna i u velikoj mjeri daje sliku našeg društva. Govori o visokim razinama naše znanosti u paleontologiji, suradnji s najvećim svjetskim znanstvenicima, o inovativnosti i kreativnosti, ali i nevjerojatnim otporima, problemima i nerazumijevanjima s kojima su stalno bili suočeni.
Muzej neandertalaca u Krapini.
(Izvor slike: knjiga „Kraneamus…)
Muzej neandertalaca u Krapini-od ideje do realizacije, od sna do jave
U drugoj polovici 1960-ih, iznad Krapine s nadvila nova cesta, magistrala, pa su mjesne vlasti željele slavni grad Čeha, Leha i Meha obogatiti novom turističkom ponudom i prapovijesnim parkom, tu uz čuveni Hušnjakov brijeg i nalazište pračovjeka. Ideja o novom muzeju u Krapini rodila se tada, a u vrijeme dok sam još radio kao asistent u Akademiji i dolazio u Krapinu ideja se počela i polako ostvarivati.. Djelomice sam i ja bio sudionikom tih nastojanja koja je vodio prof. Mirko Malez i ljudi iz Krapine. Čuo sam i znam za mnoga nastojanja ljudi koji su željeli prikazati Krapinu kao poznati svjetski lokalitet. Međutim, ulazeći sve više u struku, shvatio da to jest svjetski lokalitet, ali on nije prezentiran na način na koji se takvi svjetski lokaliteti prezentiraju. I u tome sam vidio raskorak između onoga što mi radimo, što čak i ja radim kao mali nemoćni asistent koji mora slušati starijega, i onoga što bi zapravo trebalo raditi. Zato mi se taj posao, činio mi se rutinskim, nije dopao. I onda kad su mi nudili posao (npr. akademkinja Vanda Kochansky-Devidé uporno me nagovarala), da kao mlađi čovjek s puno energije radim na projektu uređenja krapinskog muzeja, odgovarao sam im: “Ne mogu, jer u tome mi nikad nisu bili jasni imovinsko-pravni odnosi, kompetencije onih koje su u tome sudjelovali, nisam ni znao za što je tko nadležan i što bih u svemu tome mogao osobno nešto napraviti”.
Znate, u lokalnim situacijama stvari su takve, to sam maloprije spomenuo − netko hoće ovo, netko hoće ono. Moram priznati da je prof. Malez bio dobar znanstvenik, muzej mu nije bio primarni interes pa nije ni mogao biti dobar muzealac.
Nalazio sam se dakle u to vrijeme u Geološko-paleontološkome muzeju u Zagrebu. Sad ne mogu baš sve točno smjestiti u godine i okvire, ali bih o tome kako se rađao muzej u Krapini mogao jednom napisati oduži roman. Možda i hoću!
Početkom 1970. godine trebalo je onda nešto na brzinu napraviti, bez puno promišljanja, s vrlo skromnim sredstvima. Trebali smo ponoviti ono što je djelomično bilo napravljeno u Geološko-paleontološkom muzeju u Zagrebu. Obližnje staro i derutno Kneippovo kupalište, potom zdanje raznih namjena, primjereno tadašnjoj politici socijalističkog realiteta, tada je prenamijenjeno za, možda odveć ambiciozno nazvan, Muzej evolucije, a zapravo postav skromnije geološko-paleontološke zbirke s evolucijskim nizom rekonstruiranih hominida iz posebnog izdanja američkog časopisa Time. Tada sam kao mlad i neiskusan paleontolog ranih 1970-ih sudjelovao na realizaciji toga muzeja uz vodstvo svoga profesora Mirka Maleza, znajući da je taj postav i realizacija tek skromna improvizacija koja slijedi još skromniju praksu prirodoslovnih izložbi. No tada su se u onoj slobodnijoj Europi počeli graditi novi muzeji. Spomenimo da je u to doba, 1968, u suradnji s paleoantropolozima Stanley Kubrick snimio i čuvenu Odiseju u svemiru, sa studentima koji su maskirani glumili prve hominide koji su spoznali važnost i začeli proizvodnju, izradili prvu tehnološku umotvorinu, koštani pa kameni artefakt!
U to vrijeme, u 1970-im godinama, došao sam na sveučilište u Chicagu. Upoznao sam američke muzeje koji su se intenzivno razvijali u to vrijeme. Za njih su se brinuli i tetošili ih veliki gradovi kao što su bili Chicago, Washington, koje sam imao sreće posjetiti. Vidio sam da su ta muzejska praksa, usporediva s našom, kao „nebo i zemlja“. Davno sam shvatio kako u muzejskoj ekspoziciji moramo biti malo ambiciozniji.
Kada sam 1980. godine zaposlen kao kustos, a kasnije viši kustos Geološko-paleontološkog muzeja, radio sam na programskoj koncepciji i integraciji triju dotadašnjih zagrebačkih prirodoslovnih muzeja, (Geološko-paleontološki muzej, Mineraloško-petrografski muzej, Zoološki muzej) u jedinstveni Hrvatski prirodoslovni muzej, do čije realizacije je i došlo godine 1986. Tu sam izabran za muzejskog savjetnika.
Među opće premise novog pristupa muzejskom postavu kao autonomnom djelu novih naraštaja, čini nam se da je na hrvatske muzealce svakako utjecao svestrani kulturološki događaj i velika bečka izložba Traum und Wirklichkeit: Wien 1870–1930. Genijalni austrijski arhitekt Hans Hollein s nizom suradnika 1986. godine oblikovao je svoje snove i javu, procvata i uvelog cvijeta metropole crno-žute monarhije s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Bio nam je to model, uzor po kojem smo mi u Hrvatskoj mogli samo sanjati hrvatske muzejske ekspozicije.
Izložba uz Univerzijadu u Zagrebu, 1987. godine
Grad Zagreb je 1987. godine, od 8. srpnja do 19. srpnja organizirao svjetske studentske sportske igre, XIV. ljetnu univerzijadu. I kao domaćin pripremao je i kulturni program uz Univerzijadu. Hrvatska metropola studentima svijeta i svojim gostima htjela je tada na suvremeniji način predočiti svoj najvažniji muzejski fundus i bogatu baštinu. Bio sam u to vrijeme kustos krapinske zbirke i normalno je da sam bio pozvan na sastanak u svezi pripreme kulturnog programa prezentacije najvažnijeg zagrebačkoga fundusa. Na sastanku su bili prof. Vladimir Maleković (1936.–2003.), ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, moje kolege arheolozi, etnolozi, povjesničari, povjesničari umjetnosti i drugi…. Dogovoreno je da koncipiramo izložbe koje bi prikazale našu povijest, našu baštinu u najboljem mogućem svjetlu sudionicima Univerzijade, studentima cijelog svijeta koji dolaze u Zagreb.
Odlučili smo napraviti izložbu pod nazivom „Krapinski pračovjek – spomenik svjetske baštine“. Tada smo dobili malo značajnija sredstva da bismo to mogli realizirati. U skromnim prostorijama novoutemeljenog i još neadaptiranog Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja s razigranim, domišljatim i inovativnim arhitektom Željkom Kovačićem postavili smo tada veoma slojevitu i kontekstualno razvedenu izložbu . Iako zapravo komorna, izvedena u tri omanje prostorije i jednom hodniku, izložba je imala širokog odjeka. Popularni magazin Start tada je iz pera svoga kritičara Igora Šuljića zapisao kako bi se tom izložbom „mogli uspostaviti kriteriji ponovnog osmišljavanja muzejske djelatnosti, ne više kao znanstveno-teoretske ili prigodne, nego kao umjetničke djelatnosti. Zato nije neumjesno pretpostaviti da će neka buduća povijest osmišljenog muzejskog djelovanja u Hrvatskoj počinjati upravo tom izložbom.“
Izložba je trajala od 9-19. srpnja 1987. godine. Bio sam dakle autor izložbe, a autor likovnog postava bio je arhitekt Željko Kovačić[1].
Jakov Radovčić u vrijeme Univerzijade, 1987. godine
(Izvor slike: članak iz Informatica museologica 38 (3-4) 2007)
Tu izložbu napravili smo 60 godina nakon prve prezentacije Gorjanovićevih nalaza krapinskog pračovjeka 1927. godine u Geološko-paleontološkom odjelu tadašnjeg Narodnog muzeja.
U 1980-ima je veliki postavljač izložbi bio profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Mladen Pejaković, ali je on tada radio izložbu u Klovićevim dvorima. Za temu pračovjeka trebao sam novog čovjeka. U to vrijeme sam bio aktivan sudionik događanja u Zagrebu, pratio sam izložbe, konceptualne umjetnike, već sam radio s nekim arhitektima. Raspitivao sam se i rekli su mi: „Uzmi Kovačića, on je mladi ambiciozni arhitekt“. Nikad se nisam bojao nečije ambicioznosti ako je iza toga stajalo znanje i rad.
Pitao sam: „Koje su mu reference?“
Otišao sam pogledati agenciju Globtour, na Zrinjevcu koju je on radio. U dvije-tri sobe prikazao je na atraktivan način cijeli svijet. Vidio sam da je to vrlo maštovito. Našao sam se sa Željkom i ispričao mu svoje želje, od naslova do sadržaja.
Željko Kovačić, arhitekt (rođ. 1951.)
(Izvor slike: http://disicon.com/...)
Ova je izložba svojom muzeološkom kvalitetom daleko nadmašila uobičajenu izložbenu scenu i u nekim svojim rješenjima najavila revoluciju u pristupu i interpretaciji prirodoslovnog materijala.
U luku iznad ulaznog prostora oslikana je sunčana ura u koju su ucrtane sve vrste hominida uključujući i krapinskog i modernog čovjeka. Vremenu sunčanog sata suprotstavljeno je vrijeme elektronske revolucije u kojem je na dva ekrana ispod luka prikazivao kanadski antroploški filn „Potraga za vatrom“ pun agresivnih zvukova.
Uvodni dio izložbe Krapinski pračovjek – spomenik svjetske baštine, 1987. godine
(Izvor slike: članak iz Informatica museologica Vol. 18, No. 1-4, 1987.)
S izložbe - stanište „Homo crapiniensisa“ s crtežom Dimitrija Popovića u pozadini
(Izvor slike: članak iz Informatica museologica Vol. 18, No. 1-4, 1987.)
S izložbe – rekonstrukcija radne sobe Gorjanovića-Krambergera
(Izvor slike: članak iz Informatica museologica Vol. 18, No. 1-4, 1987.)
Radi morfološke usporedbe izložen je kostur današnjeg čovjeka koji ujedno s duhovito postavljenim ogledalom u stanište, uspostavlja odnos sa suvremenošću, uvlačeći svakog posjetitelja odrazom vlastitog lika u muzejsku priču.
Najznačajniji originalni predmet izložbe bila je ženska lubanja poznata u svjetskoj literaturi kao „Krapina C“. Laserskom prezentacijom holograma[2] lubanje, zelenom titravom slikom u tamnom prostoru postavljenom iznad neandertalske obitelji te gipsanim odljevom kakav je nekada Kramberger držao na svom stolu prikazane su različite tehničko-tehnološke mogućnosti analize muzejskog materijala.
Izložba je ostvarila veliki uspjeh pa smo ju ponovili („second edition) 1988. godine. Ista tematska izložba, proširena i dodatnim eksponatima, postavljena je i godine 1988. u povodu Svjetskoga kongresa antropologa i etnologa u Zagrebu, a arhitekt Kovačić razveo je dodatno pletivo prapovijesne baštine prikazom čuvenog arheološkog lokaliteta Vučedol. Ostvario je to zajedno s arheologom Aleksandrom Durmanom. Obje izložbe, čini nam se, postale su obrazac mnogima za novo izlaganje građe iz prapovijesnih vremena.
Jakov Radovčić i američki paleontropolog Fred Smith u dvorištu Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, 1988. godine.
(Izvor slike: članak iz Informatica museologica 38 (3-4) 2007)
Izložba u Eisenstadtu, 1993.
Nakon što su te dvije izložbe bile jako dobro ocijenjene, Željko i ja smo radili na izložbu u Eisenstadtu (Željezno), u Gradišću (Burgenland), Austriji. Po nekim međunarodni ugovorima bili smo dužni našim Gradišćanskim Hrvatima prikazati najvažniji hrvatski i zagrebački arheološki fundus. U dogovorima smo inzistirali da tom prilikom tamo dođu i odnosno važna muzejska građa iz Beča. Bio je tu dakle izložen izuzetno važan i ogledan prapovijesni fundus s početkom iz hrvatske Krapine, iz Mađarske, Austrije, a onda sa završetkom hrvatskim Vučedolom - prapovijest značajnih lokaliteta Središnje Europe!
Izložba je imala naziv „Die Neandertaler und die anfänge Europas“. Prikazivala je našu baštinu od Krapine do Vučedola. To je bio prikaz europske prošlosti tijekom 130.000 godine, do 4.-5.000 godina prije današnjice. Sa Željkom i s kolegama iz Arheološkog muzeja napravio sam izložbu, asocijacije na četiri godišnja doba i razvoj kultura ledenog doba, pleistocena, od srednjeg paleolitika, gornjeg paleolitika do neolitika, izdašnog ljeta i bogate jesene, kultura halkolitika, kulture bakrenog doba.
Tada sam se bio ozbiljno razbolio.
Izložba je u Austriji imala velikog odjeka.
Početak rada na Muzeju u Krapini
U to vrijeme nismo razmišljali da bi se nešto takvo moglo napraviti u Krapini. Dok je profesor Malez bio još bio živ, dominirali su seniori. Akademik Andre Mohorovičić (1913-2002) bio je zadužen za kulturu u republičkom SIZ-u za kulturu. Svi smo mi živjeli u svom nekom akademskom svijetu. Neki ljudi su već bili pomalo umorni ili im muzeji nisu bili primarni interes. I pisanje znanstvenog rada, bilo je često rutinsko…
No, kao mlađi muzealac, imao sam tada tu mladenačku energiju i želju nešto drugo napraviti… Htio sam svakako napraviti odmak od onoga što smo mogli gledati oke sebe..
Samostalna Hrvatska otvarala je na početku 1990-ih mogućnosti novoga promišljanja muzeja i muzejske djelatnosti. Približavajući se stotoj obljetnici Gorjanovićevih senzacionalnih i svjetski značajnih otkrića, Grad Krapina iznova je uznastojao pronaći mogućnosti nove muzejske ekspozicije svoga lokaliteta i njegovih kulturoloških sadržaja.
Kad je prof. Malez u kolovozu 1990. godine nenadano umro, a umro je mlad u 66. godini života, ta je obveza, prezentacije novoga muzeja u novoj hrvatskoj državi, praktički ostala na meni. Zvali su me 1992. godine ljudi iz Krapine i pitali hoću li se prihvatiti izrade novog koncepta prezentacije njihovog muzeja i nalazišta u Krapini. Grad Krapina ubrzo je od mene kao muzealca i arhitekta Željka Kovačića naručio idejni projekt. Počeo sam s Kovačićem pisati novi idejni projekt za muzej i on je bio idejno razrađen, zgotovljen, već 1998, prije puna dva desetljeća. To je bio detaljan elaborat koji smo izradili za krapinske vlasti.
Na temelju novih paleoantropoloških spoznaja izrađen je dakle sadašnji koncept Muzeja krapinskih neandertalaca. I opet je derutna zgrada Kneippova kupališta razmatrana kao mogući prostor novog muzeja. U tadašnjem Vjesniku, 1998. godine opisali smo cijeli koncept novog muzeja u Krapini. Opisali smo da je u Kneippovom kupalištu trebao biti dodatni sadržaj vezan za ovu prvu fazu. Nekadašnje Kneippovo lječilište, ta kuća još stoji tamo, sada se koristi za restoran i uredski prostor. Trebali smo tamo imati predavaonice, izložbe, suvenirnice, dva tipa restorana. I mnoga toga što ide uz novi muzej…
Ondašnji župan Krapinsko-zagorske županije inž. Želimir Hitrec dao nam je naslutiti da bi adaptacija tog starog zdanja za smještaj muzeja mogla nadmašiti troškove izgradnje nove zgrade. Bila je to iskra koja je rasplamsala imaginaciju o novome muzeju.
Normalno da se znalo kako je muzej zamišljen i kako je realiziran, ali ja sam znao da stvari moramo apsolutno okrenuti, tj. opet krenuti od samog početka. Dakle, sve što je bilo dotad napravljeno, nije nam više moglo služiti, u tim okvirima i gabaritima nije se moglo ništa napraviti dostojno značenja tog lokaliteta.
Imao sam potporu mnogih ljudi kojima sam to rastumačio.
Željko i ja smo znali, ako se već radi, mora se raditi beskompromisno, prema svjetskim muzejskim standardima! Krapina je postala ulaz, vrata u Hrvatsku i tema “pračovjeka” je duboko u ljudima koji su tu dolazili u Hrvatsku − pitanja što su, tko su, tko su im bili preci, budi znatiželju mnogima. U novom muzeju nudili smo im znanstvene odgovore!
Jakov Radovčić licem u lice s ostatcima neandertalca, snimljeno 1994. u HPM.
Fotografija iz časopisa National Geographic Magazine
(Izvor slike: članak iz Informatica museologica 38 (3-4) 2007)
Željko i ja radili smo kao pravi tim. Prožimali smo se. Timski rad između njega, dizajnera, oblikovatelja i mene koji sam kreirao sadržaj bio je jako učinkovit. Stalno smo diskutirali, može li ovako, može li onako. Sto puta smo se svadili. I ja sam ponekad njemu sugerirao. „Pokušajmo Željko staviti ovu boju, pa ovu boju, ne ovu boju“. On je to prihvatio, ako je mislio da je dobro. Isto tako sugerirao mi je što bih u struci morao naglasiti ili posve izbaciti kao nevažno. Ulazio je u moju domenu, a ja u njegovu…
Autori projekta Jakov Radovčić i Željko Kovačić.
(Izvor slike: knjiga „Kraneamus….)
Godine 1998. Završili smo idejni projekt i još puno toga…
U početku, već 1998. godine potpuno smo definirali 95% muzeja!
Željko i ja smo jako dobro informirani i htjeli smo da muzej bude „up to date“, da bude aktualan i suvremen. I danas, 10 godina od otvorenja, muzej je i dalje aktualan. U ničemu ga ne trebamo mijenjati, osim u sitnicama koje su se razvile u zadnjih 10 godine. Ima mjesta i za dopunu i na tome sada radimo…ali?
U to vrijeme Internet nije bio svima dostupan, ali smo i onda, kao i danas u paleontologiji, jako dobro informirani. Sada dobro znam što će sutra objaviti vodeći svjetski časopis Nature, jer dobivam informacije i prije objavljivanja, kroz recenzije koji mnogi pišu…
Stalno sam tvrdio: „Krapina je lokalitet svjetskog značaja i tu moramo napraviti svjetski muzej. Moramo biti ponosni na svoju baštinu i tu izraditi spomenik hrvatskoj znanosti i Gorjanović-Krambergeru“
U međuvremenu smo Željko i ja iz vlastitih sredstava financirali putovanja po Europi, vidjeli smo što drugi rade. Nismo htjeli nikoga kopirati već napraviti nešto potpuno svoje.
U isto vrijeme je nastajao Muzej neandertalaca u Francuskoj (Saint Cesaire), muzej u Burgosu, Španjolska… Pri izgradnji jednog arheološkoga muzeja u Njemačkoj uzeli su neke naše ideje koje smo mi u međuvremenu obznanili i primijenili u našem muzeju…
Od skice do izvedbenog nacrta
Arhitektonski projekt radio je arhitekt Željko Kovačić sa suradnicama Marijanom Burčul, Tatjanom Halapijom i Lanom Krpinom u svojem arhitektonskom atelijeru u Zagrebu.
U knjizi „Kraneamus – Muzej krapinskih neandertalaca – Arhitektura i postav“ arhitekt Željko Kovačić prikazao je prve skice Muzeja koje je izradio već u siječnju 1998. godine.
U toj knjizi je Željko Kovačić objasnio i specifičan, originalan oblik Muzeja:
„Organska forma arhitekture nije proizašla iz prethodne želje za takvim oblikom, već kao slijeđenje zahtjeva postava i omogućavanja što bolje njegove prezentacije.
Prva asocijacija na izgled tlocrta bila je maternica ili embrij što na neki način i odgovara mjestu i značenju neandertalaca u razvoju ljudske vrste.
Neki su asocirali oblikovnost s pužem, preslikom ljudskog mozga u kome je smješten idealan teatar, najbolje gledalište za scene razvoja ljudske vrste ili spiralnom strukturom molekule DNK.
Ta mogućnost asocijacije ne djeluje kao rasap ideja već kao bogatstvo prostorne školjke koja sama po sebi, svojom jednostavnom i čistom arhitektonikom oblikuje scenu za muzej i dozvoljava svakom posjetitelju slobodnu imaginaciju i asocijacije.
Svaki prostor ima svoju atmosferu, drukčiju od prethodnog ili sljedećeg koja okružuje posjetitelje i apsorbira svu njihovu pažnju.“
Zanimljivo je vidjeti kako se ideja razrađivala od prvih skica iz siječnja 1998. godine, glavnog projekta iz ožujka 1999. godine i izvedbenog projekta iz kolovoza 2008. godine.
U ožujku 1999. godine je napravljena maketa muzeja.
Prve skice Muzeja, iz siječnja 1998. godine.
(Izvor slike: knjiga“ Kraneamus…)
Glavni projekt Muzeja (tlocrt prizemlja) iz ožujka 1999. godine
(Izvor slike: knjiga“ Kraneamus…)
Maketa muzeja izrađena je 1999. godine
S maketom na mjestu lokacije Muzeja - Jakov Radovčić, Elisabeth Daynes, francuska skulptorica, Maria Teschler-Nicola, direktorica Antropološkog odjela Prirodoslovnoga muzeja u Beču, Željko Kovačić, 13.3.1999. godine.
(Izvor slike: knjiga“ Kraneamus…)
Na ovoj slici Željko i ja smo u društvu Marie Teschler-Nicola šefice muzeja u Beču i kiparice Elizabeth Daynes. Na livadi nad maketom sanjarimo o budućem muzeju.
Izvedbeni projekt Muzeja (prizemlje) iz kolovoza 2008. godine
(Izvor slike: knjiga“ Kraneamus…)
Otpori i nerazumijevanja
Ponosan sam na 1990-te godine u kojima se stvarala nova država. To su turbulentne godine, ali je tu pored nas bilo svakakvih ljudi, upućenih i neupućenih, onih koji su razumjeli i onih koji nisu razumjeli. Mnogi su se pitali što će nama taj muzej, s nekakvim prikazom prvobitne zajednice i „pariške komune“, polumajmunima i sl. Najveći problem je bio što nije bilo prave komunikacije. Sto puta sam nastupao pred različitim ministarstvima, od Ministarstva kulture, gospodarstva, do turizma braneći našu ideju. Nije to palo s neba. To je bila velika bitka, uporna tumačenja zašto bi Hrvatska to morala izvesti i zašto to izvodimo.
Moram reći da pola ljudi nije razumjelo što to mi radimo, a pola ljudi je razumjelo, ali nam nije moglo pomoći. Neki su nas poticali, a puno ih nas je osporavalo.
U tim vremenima bilo je puno nesanice i razočaravanja, tvrdoglavosti i upornosti.
Razgovarao sam i s Predsjednikom dr. Tuđmanom. On je bio ponosan na našu baštinu, bio je povjesničar, čini mi se kako je razumio značaj našeg muzeja.
Na Međunarodnoj konferenciji povodom 100. obljetnice otkrića u Krapini, 24.8.1999. godine već smo bili na gradilištu Muzeja, a imali smo i prezentaciju projekta.
Prezentacija Muzeja na Međunarodnoj konferenciji povodom 100. obljetnice otkrića u Krapini, 24.8.1999. godine.
(Izvor slike: knjiga“ Kraneamus…)
Financiranje
Grad Krapina bio je naručitelj projekta Muzeja, ali se u početku nije znalo kako će se sve to financirati. Tadašnji ministar kulture Božo Biškupić, kojeg već dugo i osobno poznajem, pozvao me sebi i pitao: “Čujem da radiš novi muzej u Krapini. Znaš li ti da mi nemamo novaca za takav projekt?“
Ispočetka je Krapina ušla sa svojim novcima, a onda je u projekt ušla i država. Bilo je raznih zavrzlama i strujanja. Biškupić je u početku bio skeptičan, ali je ipak projekt najviše financiralo Ministarstvo kulture. Božo Biškupić je bio ministar kulture najveći dio vremena gradnje Muzeja u Krapini, od 1995. godine do 2000. godine u Vladi Zlatka Mateše, zatim od 2003. do 2009. godine u Vladi Ive Sanadera, te od 2009. do prosinca 2010.godine za Vlade Jadranke Kosor. Od početka 2000. godine Ministar kulture bio je Antun Vujić u Vladi Ivice Račana, do kraja 2003. godine. Kovačić i ja se dobro znamo i s Antunom Vujićem.
Znamo da nam je projekt bio ambiciozan, mnogima u Hrvatskoj neobičan i nesaglediv. No, naše vizije su bile jasne i mnogima iznenađenje. Kasnije su otvarali projekti muzeja u Naroni i muzeja Vučedol…
Stalno su nam govorili kako za muzej u Krapini nema financijskih sredstava. I Biškupić i Vujić su ponavljali : „… dali bi novce, ali ja ih nemam.“. Kad se u oskudno financiranoj kulturi određuju prioriteti?
Godine 2003. u Vukovaru se otvarala još jedna izložba o Vučedolu. Prišao mi je tada ministar Vujić sa osmjehom: „Dao sam ti novce za Krapinu.“ Uzvratio sam „Dao si novce svima nama pa ćeš možda imati priliku otvoriti i jedan veliki muzej!“
Bitka za muzej trajala je kroz mandate i jednog i drugog ministra.
Konačnu cijenu izgradnje i postave Muzeja ne znam. Željko ni ja nikad nismo vidjeli sve troškovnike i mnoga plaćanja. Ne znam ni okvirno koliko košta kubik betona, to Kovačić dobro zna, ali za mnoge dionice postava točno znamo cijenu koju smo mi dogovarali ili ugovarali pa drugi kao investitor plaćali. Radilo se po našim zamislima, konceptu i scenariju, po njegovim projektima te sa mnogima kreativcima koje smo osobno izabirali za suradnju na realizaciji muzeja. To su bile institucije ili pojedinci iz 13 zemalja…
Željko i ja nikada nismo vidjeli sve detalje troškovnika, jedino znam cijenu onoga što smo mi naručivali i za koje smo po dogovoru bili ovlašteni naručivati.
Kada smo 1999. počeli raditi na realizaciji onih hiperrealističnih skulptura, skulpture su bile pred krapinskim vlastima pogođene za oko 30.000 maraka po komadu, ovisno o veličini, izgledu skulpture. Skulpture koje su bile više gole, bile su znatno skuplje, jer tijelo ima dlačice, po rukama, bedrima, kosu. Ako skulptura ima na sebi krzno, tada su jeftinije. Nastojali smo na svemu nešto uštedjeti, ali nismo odustajali ni u kojem detalju ili zamišljenom izlošku…
Znamo da je 17 skulptura rekonstrukcije neandertalske postaje u krapinskom muzeju koštalo nešto više od 300.000 eura, ali Muzej sada ima skoro 40 skulptura renomiranih umjetnika. Mnoge replike značajnih fosilnih nalaza posebno izrađene ne možemo sada ni spominjati.. Sve smo ih zamislili i orisali…
Uvijek je bilo sugestija da se režu troškovi i često smo ih rezali. Stalno se pitalo zašto mora biti 17 skulptura, a ne primjerice 5. Sve smo pismeno morali obrazložiti i potpisati. Uvijek je postojala skepsa i stalna pitanja: zašto, zašto, zašto…
Pa onda…: „Zašto francuski, a ne hrvatski umjetnici?“ Na muzeju smo bili angažirali 7 hrvatskih akademskih slikara i kipara, ali i strane umjetnike…Ali skulpture kao važan dio novog muzeja nismo rezali, od toga nismo odstupali. Rezali smo troškove uvodnog filma o životu neandertalaca. Film su radili profesionalci. Bili smo uporni da se on snima u Vindiji i u Krapini, u okolici Karlovca, Like, da se vidi kako neandertalci idu u toplije krajeve na jug, da mnogi u muzeju raspoznaju hrvatski krajolik. Htjeli smo snimiti 4 godišnja doba, promjene krajolika, lišća, to nismo mogli sve snimiti pa je film reduciran.
Na kraju su svi bili zadovoljni pa i političari…
U medijima je nakon otvorenja Muzeja pisalo da je u gradnju i opremanje Muzeja uloženo približno 60.000.000 kuna.
Dobivam otkaz na poslu
U travnju 2004. godine dobio sam izvanredni otkaz na poslu muzejskog kustosa i ostao sam bez posla. Bio sam zbog stresa na dugom bolovanju do siječnja 2005. godine. Otkaz mi je brzopleto poslao preporukom novi ravnatelj Hrvatskog prirodoslovnog muzeja dr. Srećko Leiner, po specijalnosti ihtiolog, koji je tek stupao na dužnost ravnatelja Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja.
On je tim otkazom sebi i drugima u muzeju želio dokazati kako je on autoritet i vlast.
Imao sam 58 godina, nisam bio za mirovinu. I danas možda zbog toga trpim jer me tih 6 mjesec bolovanja zakida u mirovini. Ali to mi sada više nije važno. Muka mi je sada o tome pričati…
Razlog je bio zapravo banalan. Prema izjavi ravnatelja, odbio sam se upisivati u tek postavljenu knjigu dolazaka i odlazaka s posla. Nisam se pristao potpisivati u onu „redovnicu“, knjigu da sam došao u 8.00 sati na posao i otišao u 16 sati. U to vrijeme, od 2004. godine, započeo sam voditi jedan veliki međunarodni. europski projekt, projekt digitalizacije fundusa Krapinske zbirke. To su bili prvi europski novci koji su došli u Hrvatsku i koje je naš muzej trebao zaprimiti za realizaciju tog projekta, zajedno s francuskim, njemačkim, belgijskim i austrijskim institucijama. Dovukao sam za muzej preko 1.000.000 kuna za digitalizaciju našeg fundusa. Cilj projekta bila je svestrana digitalizacija mnogih predmeta naše zbirke i onda 3-D. rekonstrukcija te izrada posebnog softwarea. Radio sam na projektu dane i noći, subotu i nedjelju, da bi projekt mogao krenuti te ga u suradnji s drugima multimedijski realizirati.
Projekt se zvao „The Neandertal Tools“ kojim je tijekom razdoblja od 2004. do 2006. godine trebala biti izvršena svestrana digitalizacija i tomografsko skeniranje paleolitičkih ostataka čovjeka iz Francuske, Belgije, Njemačke i Hrvatske, prvog projekta kojim je Hrvatska zaslužila sredstva Europske unije u okviru programa „informacijskog društva“. Time je ova izuzetna građa postala dostupna mnogim svjetskim stručnjacima kroz veoma slojevite i razvedene sustave baznih podataka dostupnih stručnjacima kroz globalne elektronske medije. Bio je to projekt zaštite izuzetno delikatne muzejske građe kao i teoretski te praktični obrazac mnogih kasnijih sustava digitalizacije hrvatske i europske kulturne baštine. Tom radu bio je godine 2006. posvećen i posebni broj njemačkog izdanja časopisa „National Geographic Magazine“.
Trudio sam se da završim taj projekt digitalizacije fundusa muzeja, stvaranje baze podataka koja je sada dostupna svim muzejima svijeta. Ušli smo u široku mrežu suradnje s specijaliziranim institucijama svijeta. Možete datoteku Krapine iščitati i u Pekingu i u Washingtonu, ako imate ključ za ulazak u tu Mrežu. Ja sam tada krapinski fundus našeg muzeja, djelomice ugradio i, jasno gratis, prebacio i u Krapinski muzej.
Kao kustos i voditelj jednog odjela vrlo važnog za povijest hrvatskoga prirodoslovlja i Muzeja, napisao sam Upravnom vijeću da taj čovjek, dr. Srećko Leiner nije sposoban voditi tako kompleksnu instituciju kao što je HPM.
Nato je on meni, iako je znao da radim dan i noć na tom projektu, dao izvanredni otkaz.
Njegov je stav bio u poruci: „Ne zanima me što ćeš raditi, možeš samo sjediti za „šrajptišom“ i držati noge na stolu, meni je glavno da se ti potpisuješ.“
A meni forma nikada nije bila važna, već samo sadržaj, važno mi je ono što ja radim.
Nitko mi nije određivao i davao zadatke, postavljao sam si zadaće i konkretne zadatke sebi stvarao, odrađivao ih i za to bio plaćen. Dobivao sam novce za HPM. Na tim na izložbenim projektima i knjiškim projektima izdavanja knjiga zapošljavao sam i druge u muzeju.
Vlasnik Hrvatskog prirodoslovnog muzeja (HPM), kao i većine gradskih muzeja je Grad Zagreb. To je gradski muzej i financira ga Grad Zagreb. Iako mislim da to nije dobro, jer bi HPM po važnosti trebao biti nacionalni muzej. Neke programe Muzeja financira i Ministarstvo kulture te druge institucije…
U to je vrijeme Milan Bandić imao mnogo problema, jer je bio smijenjen s mjesta gradonačelnika Grada Zagreba i postao je dogradonačelnik za društvene djelatnosti, a Vlasta Pavić je bila gradonačelnica (od 1. ožujka 2002. – 15. svibnja 2005.)
Mnogo uglednih ljudi u Zagrebu angažiralo se oko moje afere pa su protestirali i potpisivali peticiju protiv mojeg otkaza. Za moje vraćanje na posao peticiju je potpisalo 15-16 akademika te tri stotine uglednih ljudi uz hrvatske znanosti i kulture. Tu su peticiju poslali u Skupštine Grada Zagreba i to je uvršteno u Dnevni red na Sjednici Gradske skupštine u jesen 2004. godine. Raspravljalo se o mom otkazu.
Primale su me razne gradske službe i nagovarale me: „Nemojte ništa talasati.“
Ja sam ustrajao na tome da treba gledati tko što radi, a ne da se ljude ocjenjuje po upisivanju u nekakvu bilježnicu. Ravnatelj se time htio uzvisiti, a mene poniziti…
Čak je jedna stranka stajala iza mog otkaza, to je bila jedna interesna koalicija HNS-a i HSP-a koji su gurali neke svoje ljude. Kada je došla peticija, Morana Paliković-Grudne me je pozvala na sastanak i rekla mi je: „Nemojte vi ništa organizirati, nemojte ništa protiv našeg Gradskog ureda.“ Ured je vodila tadašnja pročelnica Ureda za kulturu Gradskog poglavarstva, Andrea Zlatar-Violić. Ona je imala puno razumijevanje za moja stajališta. ali njezina stranka HNS bila je protiv mene. A iza toga su stajali s različitih polazišta Jozo Radoš, Srećko Ferenčak pa i Miroslav Rožić… Nisam istraživao koji su interesi, ali Leinerova supruga bila je vrlo aktivna u mnogim strankama, a tada u HNS-u.
Imam transkripte Skupštine i znam tko me je branio i tko je napadao i koji su zaključci doneseni.
Nisam htio nikoga nazivati i za nešto moliti ministra Božu Biškupića. Jedna moja vrla kolegica u Varaždinu je doživjela nešto slično kao i ja, jer se nije slagala sa svojom ravnateljicom pa njoj Biškupić nije pomogao…
Mislio sam onda, kao i sada, da se ravnatelji ponašaju kao vlasnici javnih institucija te počesto imaju neupitnu vlast, i onda kada rade posve krivo ili vode kulturnu ustanovu kao neko javno poduzeće…
Tada je Milan Bandić u svojstvu dogradonačelnika zaduženog za društvene djelatnosti pozvao ravnatelja Leinera i mene na razgovor. Rekao je: „Znam da je Radovčić ponekad tvrdoglav i kuražan, ali lijepo se pomirite i dalje nastavite raditi, svaki svoj posao.“
Ravnatelj je ignorirao taj njegov zahtjev i naš dogovor, ustrajao je na mojem otkazu.
Tada je Bandić promijenio Upravno vijeće. Zapravo, Gradska skupština je promijenila Upravno vijeće i novo Upravno vijeće je smijenilo ravnatelja te je mene u siječnju 2005. godine vratilo natrag na posao.
Nakon smjene ravnatelja, dr. Srećka Leinera u medijima je 27.siječnja 2005. godine objavljeno:
„Ravnatelj Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja (HPM) Srećko Leiner ustvrdio je na današnjoj konferenciji za novinare da je zahtjev za njegovom smjenom politička odluka zagrebačkog dogradonačelnika Milana Bandića.
Kako Leiner tvrdi, Bandić je tražio da mimo zakona vrati na posao voditelja Krapinske zbirke Jakova Radovčića, koji je dobio otkaz u travnju prošle godine jer se odbio upisivati prilikom dolaska i odlaska s posla. Zagrebački dogradonačelnik zahtjev za smjenom ravnatelja javno je iznio u Gradskoj skupštini, rekao je Leiner. Po njegovim riječima, zagrebački je dogradonačelnik također rekao da ako se taj paleontolog ne vrati na posao i ne profunkcionira međunarodni projekt digitalizacije fundusa Krapinske zbirke koji je vodio, treba smijeniti Upravno vijeće i ravnatelja.
Leiner kaže da su najprije smijenjena dva člana Upravnog vijeća te da je neposredno nakon toga ono zatražilo i smjenu ravnatelja obrazlažući taj zahtjev 'teškom opstrukcijom međunarodnog projekta koji je vodio otpušteni Radovčić".
Taj se ravnatelj htio dokazivati, ali je zaboravio da je tijekom višegodišnjeg studija u Americi plaću dobivao ilegalno. On je bio ihtiolog, bio je na doktoratu u Americi, a u isto vrijeme je dobio ovdje plaću, što je bilo itekako nelegalno. O tome sam dosta znao, a o tome nije nitko, ni Grad ni HPM, vodio brigu. Uz to su bile i određene političke ambicije.
Uglavnom, za Srećka Leinera onda je javnost prvi put čula, za njega se i sada malo čuje iako je dobro vezan za neke posebne projekte koje potiho radi. Za mene su čuli i onda i sada.
S ravnateljima koji su došli poslije Leinera dobro sam surađivao i mislim da su uvažavali što kao istaknuti muzealac radim…
U vrijeme dok sam bio pod otkazom cijelo sam ljeto surađivao s National Geographicom i kroz svjetske medije smo predstavljali hrvatsku baštinu. Prikazivali smo krajolike Hvara, Jadrana, geologiju, pračovjeka i sl., ono što je i Kramberger istraživao pred mnogo godina.
Preko vikenda, vlastitim sredstvima išao sam dolje na Hvar pokazivati nalaze dinosaurusa na Hvaru suradnicima National Geographica.
U medijima je 8.7.2004. godine objavljeno.:
„Na sjevernoj strani otoka Hvara, u području Starigrada i Jelse, otkriveni su tragovi stopala nekoliko dinosaura, objavio je na današnjoj konferenciji za novinare hrvatski paleontolog Jakov Radovčić, koji je zajedno s Katarinom Krizmanić iz Hrvatskog paleontološkog muzeja sudjelovao u tom istraživanju. Oni su bili dio međunarodnog znanstvenog tima koji je na Hvaru vodio Michael Caldwell s kanadskoga Sveučilišta Alberte iz Edmontona.
Istraživanje na Hvaru financirao je Odbor za istraživanje National Geographic Societya iz Washingtona.
Po Radovčićevim riječima tragovi stopala utisnuti su na kamenim izdancima i slojnim plohama starim 90 milijuna godina, a pripadaju ogromnim dugovratim dinosaurima, posljednjim predstavnicima divovskih sauropoda, veličanstvenim titanosaurusima.
'Prateći tragove utvrdili smo kako je riječ o tri životinje, visoke šest do sedam metara i teške po petnaestak tona, koje su se kretale usporedno', rekao je Radovčić.
'Otkriveni tragovi prednjih i stražnjih stopala bit će važni za rekonstrukciju načina kretanja i veličine tih bića iz geološke prošlosti.'
Zbog moguće devastacije, Radovčić, nije htio točno odrediti lokalitet otkrića, dok se ne poduzmu zaštitne mjere, a najavio je i nova istraživanja na Braču, Korčuli, Šolti. Caldwell i Radovčić do najnovijih su otkrića došli tražeći nova nalazišta fosilnih guštera koje znanost na tom otoku poznaje već više stoljeća.
Radovčić je izjavio kako na Hvaru nije sudjelovao kao istraživač Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja, jer je u međuvremenu dobio otkaz te je trenutno na bolovanju. Po njegovim riječima i njegova kolegica Katarina Krizmanić za istraživanje na Hvaru morala je koristiti godišnji odmor. Na upit novinara je li Hrvatski prirodoslovni muzej podržao istraživanje na Hvaru, Radovčić je rekao da ravnatelj, koji je zoolog, ne zna o kakvom je istraživanju riječ.“
Od svega sam obolio, mučila me strašna nesanica, bio sam u depresiji, nisam mogao vjerovati da je sve to moguće. To mi je sve bilo suludo.
To je slika društva. Ravnatelj koji je postao posebno ambiciozan ali nedokazan, želi voditi jednu složenu instituciju raznovrsnog tkiva lažnim autoritetom, a uz to ima repove iza sebe, olako daje otkaz ljudima koji kreiraju muzej. Uz svemu tome ima hrvatske politike, puno ambicija i nakaradnih sudova.
Za to vrijeme je krapinski projekt muzeja bio u ladici, sve je stalo i radovi su stali.
I stajali su 2-3 godine.
NAPOMENA - U 4. dijelu ovog teksta biti će objavljeni fonografski zapisi sa sjednica Gradske skupštine u razdoblju od rujna do prosinca 2004. godine koji prikazuju nevjerojatnu, gotovo nadrealnu situaciju vezanu uz otkaz gospodinu Radovčiću. U stranačkim prepucavanjima bilo je svega, od neznanja, ignorancije, stranačkih interesa, akademske ljubomore, ljudske zloće do čiste gluposti.
Izgradnja Muzeja
Dugo je to i trajalo, očekivao sam da će se to napraviti za dvije godine, a razvuklo se na gotovo 12 godina, od 1998. kada je završen idejni projekt do 27.veljače 2010. kada je Muzej otvoren.
Željko im ja bili smo u najboljim godinama, mogli smo napraviti još 3-4 muzeja.
Kad je idejni projekt bio usvojen, prema njemu i počecima izvedbenog projekta počeli su građevinski radovi. Trebalo je riješiti i hidrologiju sliva tamošnjeg potoka. Uspjeli smo nekim našim privatnim kontaktima da javno poduzeće Hrvatske vodi plate studije o vodama, oborinama i sl.
Nismo mogli razumjeti da grad Krapina i država moraju zemlju kupiti od države. Takvi su bili propisi. Zemlja koja je nekada pripadala franjevcima je nacionalizirana, poslije je pripala poduzeću Hrvatske šume d.o.o. Grad Krapina je morao otkupiti ono što je upisano, kako legalno, kod Hrvatskih šuma.
Mnogo tih vlasničkih odnosa iz komunizma je preneseno u novu državu i to je trebalo raspetljavati. Trebala je biti sazvana saborska sjednica da promijeni odnosni zakon.
Idilična dolina između Hušnjakova i Josipovca, 1998. godine prije početka radova.
(Izvor slike: knjiga“ Kraneamus…)
Odmah nakon prihvaćanja projekta započeli su građevinski radovi.
Početak radova, miniranje, kopanje, kanaliranje potoka,travanj 1999. godine
(Izvor slike: knjiga“ Kraneamus…)
Temeljna zgrada i zidovi podignuti su već 1999. godine na 100-tu godišnjicu otkrića krapinskog nalazišta.
Radovi u 2003, godini,(radovi su nastavljeni 2002.)
(Izvor slike: knjiga“ Kraneamus…)
Radovi u ožujku 2004. godine
(Izvor slike: knjiga“ Kraneamus…)
Radovi u listopadu 2006. godine
(Izvor slike: knjiga“ Kraneamus…)
Taj projekt u Krapini se počeo realizirati, pa stao, pa išao i tako stalno. I onda pri kraju Sanaderovog mandata 2007. godine ministar Biškupić je nazvao Željka Kovačića: „Može li se to dovršiti do izbora, (krajem 2007)?“
Kovačić mu je odgovorio: „Nema šanse.“
„Onda neka bude do kraja sljedećeg mandata“, zaključio je Biškupić.
U međuvremenu, mi autori stalno smo radili, razrađivali, dograđivali i usavršavali naš zajednički projekt.
Snimali smo izvedene radove, s mnogim suradnicima radili na detaljima projekta, razrađivali dramaturgiju, rađene su skulpture, pisali smo tekstove, prezentirali projekt Muzeja.,
Onda je konačno Ministarstvo kulture odlučilo dati novce za finalizaciju skulptura.
Gotov Muzej u prosincu 2009. godine
(Izvor slike: knjiga“ Kraneamus…)
Sadržaj Muzeja
Imali smo suradnike iz mnogih zemalja - SAD, Velike Britanije, Španjolske, Belgije, Kenije, Italije, Monaka, Francuske, Njemačke, Južnoafričke Republike, Etiopije, Slovenije, Austrije, Kanade, Izraela.
Recenzenti projekta bili su Gerd-Christian Weniger (Neanderthal Museum, Njemačka) i Milford H. Wolpoff (Sveučilište Michigan).
Stručni suradnici na realizaciji postava bili su još David W. Frayer (Sveučilište Michigan), Dražen Japundžić (HPD), Vlasta Krklec (Muzeji Hrvatskog zagorja), Janet Monge, (Sveučilište Pennsylvania) Maria Teschler-Nicola (Bečko sveučilište, i Prirodoslovni muzej, Beč), Tim White (Sveučilište Kalifornija), Milford H. Wolpoff (Sveučilište Michigan). Svi oni u ovom projektu radili su bez ikakve naknade, a najčešće uz prijateljske geste autora projekta i realizacije.
David W. Freyer (Sveučilište Michigan) i Peter May (stručnjak za replike gmazova, Kanada),
u Krapini, 3.2.2009. godine
(Izvor slike: knjiga“ Kraneamus…)
Jakov Radovčić i Milford H. Wolpoff (Sveučilište Michigan, recenzent projekta) kod Petera Maya u Trentonu, Kanada. Korekcije. Lipanj 2009.
(Izvor slike: knjiga“ Kraneamus…)
Čitavu korespondenciju, izbor i nabavu eksponata, radili smo jedino Željko i ja.
Ulaz
Ulaz je veliko stakleno pročelje – ogledalo u kojem se reflektira okolna šuma. Taj odraz gotovo dematerijalizira staklenu stijenu i vrlo lako, kao Alica u zemlju čudesa, prolazimo kroz zrcalo i ulazimo u taj novi/stari svijet mašte koja se pretvara u zbilju.
Ulaz u Muzej. Snimljeno u rujnu 2018. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
Film
Sam ulaz u Muzej i njegov atrij je zapravo “predšpiljski prostor” pretpotopne nastambe, u kojem njegov posjetitelj motri na prirodni krajolik Josipovca, da bi na “artificijelnom” zaslonu špilje mogao vidjeti film o pretpovijesnom čovjeku sa scenama koje mu pričaju o kulturi i životu njegovih prastanovnika prije više od stotinu tisuća godina.
Jakov Radovčić i režiser filma Ivan Salaj
(Izvor slike: knjiga: „Kraneamus….)
Scenarist filma Davor Šišmanović i producent filma Mario Vukadin s glumcima.
(Izvor slike: knjiga: „Kraneamus….)
Scena iz filma.
(Izvor slike: knjiga: „Kraneamus….)
Skulpture
Na početku rada na izradi skulptura surađivao sam s bečkim stručnjacima koji su u to vrijeme radili novi postav svoga muzeja. Oni su počeli razmišljati o angažiranju francuske umjetnice Elisabeth Daynès.
Zamolio sam ih, obzirom na željenu dinamiku naših poslova, da mi ju ustupe. Vidio sam njezine skulpture u Neandertalskom muzeju (njem. Neanderthal Museum), koji je u to vrijeme (1996.) nastajao u Mettmannu u Njemačkoj. To je arheološko-paleontološki muzej smješten na lokalitetu prvog otkrića neandertalaca u Neanderalu (Neanderovoj dolini). U središtu izložbe je humana evolucija. Muzej je izgrađen 1996. godine po dizajnu arhitekata Zampa Kelpa, Juliusa Kraussa i Arna Brandlhubera te privlači oko 170.000 posjetitelja godišnje. Muzej također uključuje arheološki park na izvornom nalazištu, radionicu iz kamenog doba i umjetničku stazu zvanu "čovječji tragovi".
Muzej neandertalaca u u Mettmannu u Njemačkoj, smješten na lokalitetu prvog otkrića neandertalca u Neandertalu (Neanderovoj dolini), otvoren 1996. godine.
(Izvor slike: https://www.tripadvisor.de/...)
Tada smo se Željko i ja odlučili kako bi bilo izvrsno kad bi nam ona mogla raditi hiperrealistične rekonstrukcije krapinskih ljudi. Svojim se izvanrednim radovima već dokazala, a mi smo tražili još jednu dodatnu vrijednost u Muzeju.
Mi smo ju vodili u njezinom radu. Svaka skulpturu smo precizno koncipirali, njezin položaj, izgled, što prikazuje, što radi. U Zagrebu smo sve zamišljali, izrađivali nacrte, fotografije, angažirali smo djecu, žene, kolegice po muzeju i postavljali smo ih u određene položaje, snimali te snimke njoj poslali, Željeli smo da skulptura mora biti takva, jasno neandertalskog obličja, morfologije Stalno smo komunicirali, mi smo napravili skicu, a ona bi nam poslala sliku modela iz gline, a mi smo njoj slali slike onoga što želimo da napravi. Stalno je bila interaktivnost između nas i umjetnice.
Elisabeth Daynès je došla u Zagreb već 1998. godine i obišla Zbirku krapinskog pračovjeka u Zagrebu, kao i nalazišta na Hušnjakovu, kako bi uz naše detaljne upute što vjernije izradila likove praljudi koji su na području Krapine živjeli prije 130 tisuća godina.
U listopadu 2006. godine Elizabeth Daynès je u svom pariškom ateljeu dovršila i predala nam prve dvije skulpture neandertalske žene i djeteta, kojima se žele razbiti predrasude da su praljudi bili divlji polumajmuni. Lik žene kupačice izrađen je, na osnovi najpoznatijeg nalaza krapinske zbirke, takozvane lubanje C, za koju je utvrđeno da je pripadala mlađoj, ali zreloj ženi ne starijoj od dvadesetak godina. Ta je skulptura smještena pod umjetni slap u muzejski rekonstruiranoj neandertalskoj špilji, a trebala bi dočarati krapinsku praženu koja se kupa i uz lik dječaka koji promatra svoj odraz na površini vode, što govori o njihovoj svijesti o vlastitom postojanju.
Skica kupačice Aku i dječaka koji se gleda u jezeru, 1999.
(Izvor slike: knjiga: „Kraneamus….)
Elisabeth Daynes u svom ateljeu
(Izvor slike: knjiga: „Kraneamus….)
Skica kupačice s uputama za korekciju, srpanj 1999.
(Izvor slike: knjiga: „Kraneamus….)
Kupačica Aka se kupa kraj slapa. A dječak Kaj promatra svoj odraz u vodi. Gotove skulpture.
(Izvor slike: knjiga: „Kraneamus….)
U Muzeju je ukupno 17 skulptura praljudi.
Nekoliko puta išao sam u Pariz pogledati te skulpture prije slanja u Hrvatsku.
Iz muzeja
(Izvor slike: http://www.mkn.mhz.hr/hr/o-muzeju/postav/?photoId=91#start)
U ateljeu Ivana Fiolića, 2009. godine
(Izvor slike: knjiga: „Kraneamus….)
Milfford H. Wolpoff, Jakov Radovčić, Ivan Fiolić, Rachel Casapari i Željko Kovačić u kontroli hominidnih skulptura Ivana Fiolića, svibanj 2009.godine.
(Izvor slike: knjiga: „Kraneamus….)
Angažirali smo i ljude iz sveučilišta Michigan, iz sveučilišta Kalifornije koji su specijalisti za određenu skupinu hominida.
Najveći svjetski stručnjaci su djelovali u stvaranju muzeja u Krapini.
Skulptura Ardipithecusa rađena je u suradnji s profesorom Tim Whiteom iz Berklya koji je netom prije toga te kosti našao u Africi i pisao o tome. To je prva 3-D skulptura, rekonstrukcija Ardipithecusa u svijetu
To je sve bilo gratis, preko mojih kolega, poznanika.
Hologram
Hologram smo već napravili za izložbu uz Univerzijadu u Zagrebu, 1987.godine. Bio je to među prvima u svijetu. To je bio hologram krapinske Lubanje C. Hologram je radio Holografski laboratorij u Institutu za fiziku u Zagrebu, prof. dr.sc. Dalibor Vukičević, i dr. sc. Nazif Demoli, svjetski ekspert za holografiju i interferometeriju
Naš hologram lubanje izrađen prije nego je napravljen hologram australopiteka za National Geografic, 1988.
Htjeli smo biti inovativni korištenjem holograma i lasera i slijediti Krambergera koji je bio jako inovativan, pratio je sva svjetska dostignuća, prvi u svijetu je koristio X-zrake u paleontologiji.
Interaktivne medijske instalacije
Interaktivne medijske instalacije radio nam je ART+COM iz Berlina koje smo angažirali uz suglasnost ministarstva. Željko i ja kao nositelji zadatka išli smo dva puta u Berlin davati precizne upute tamošnjim programerima.
Postav obiluje interaktivnim sadržajima / Snimio Luka Mjeda
(Izvor slike: http://www.matica.hr/vijenac/642/u-labirintu-snova-i-jave-28295/)
DNK
Iz centra izvire vertikala- čipkasti model makromolekule DNK koji stremi u visinu i nesmetano prodire kroz jedini otvor u stropu muzeja i naglašava temeljnu strukturu kontinuiteta života kroz milijarde godina.
DNK spirala u Muzeju.
(Izvor slike: knjiga: „Kraneamus….)
DNK spirala- u fazi izrade u ateljeu Siniše Majkusa, kolovoz 2009.
Na fotografiji Siniša Majkus, Jakov Radovčić i Željko Kovačć.
(Izvor slike: knjiga: „Kraneamus….)
Bolesno tijelo neandertalca
Izradili smo i jedno imaginarno tijelo na kojem se mogu vidjeti bolesti neandertalca iz Krapine. To je bila Željkova ideja. Pritiskom na neki dio tijela dobijete informaciju raznih bolesti na tom tijelu. To je interaktivna instalacija koja sadrži 120 slika i 120 dijagnoza patoloških stanja koja su nađena na krapinskim neandertalcima. Koriste se dva računala i dva projektora i touchscreen, ekran osjetljiv na dodir. To je tada bilo najsuvremenije u svijetu. Iza toga je stajala ekipa od 10-15 programera.
Interaktivna instalacija o bolestima pračovjeka.
(Izvor slike: knjiga: „Kraneamus….)
Zamislili smo i da se napravi i novi prapovijesni park tako da bi posjetitelji mogli još vjernije ući u svijet praljudi
Otvorenje Muzeja, veljača 2010. godine
Željko i ja smo se stalno pitali hoćemo li ikada realizirati projekt. Kad smo se po zaleđenoj cesti vozili u Krapinu, pitali smo se kako bi netko drugi mogao znati na koju žicu ili spoj spojiti neku instalaciju našeg muzeja, U muzeju je preko 30 kilometara raznih kablova i žica…
Na kraju, kada je bilo gotovo svi su bili zadovoljni. Mi smo bili zadovoljni, Biškupić je bio zadovoljan, a nitko nije znao što smo Željko i ja prolazili sve ove godine, klipove koje su nam pod noge bacali, sve stranputice, svašta.
Mi smo bili gotovi u prosincu 2009. godine. Čekao sam do zadnjeg časa napisati sve legende i staviti ih na zid. Računao sam da bi se možda u međuvremenu moglo još nešto u svijetu otkriti pa da i to mogu dodati kako bi muzej bio posve aktualan…
Godine 2009. bilo je točno 110 godina od Krambergerova otkrića.
Željko i ja smo si planirali rokove dovršenja prema obljetnicama, najprije 1999. godina za 100. obljetnicu, a onda neka bude 2009. godina za 110. obljetnicu.
Međutim gotovo u isto vrijeme, 11. prosinca 2009. godine trebao je biti otvoren Muzej suvremene umjetnosti (MSU) u Zagrebu. To je isto bila značajna muzejska investicija koja je koštala puno puta više, oko 400 milijuna kuna, zgrada s opremanjem, prema informacijama iz medija. A arhitekt Igor Franić je iznio brojku od 360.000.000 kn.
MSU se gradio od 2003. do 2009. godine. Najprije je rok za dovršetak bio je planiran za kraj 2006.godine, a onda se sve produžilo. Projekt su u omjeru pola-pola financirali Vlada i Grad Zagreb. Prvotno je ukupna vrijednost muzeja bila planirana na 210 milijuna kuna, da bi na koncu ispalo puno više.
Zbog datum otvorenja MSU-a mi smo morali prebaciti naše otvorenje za siječanj 2010. godine. A onda je prvi slobodan termin Predsjednice Vlade, Jadranke Kosor bio u veljači. Tako da je ona 27. veljače 2010. godine otvorila Muzej u prisustvu nekoliko ministara. Bili su i Božo Biškupić i Ivan Jarnjak kao Zagorec. Jarnjak je dosta pomagao Krapinčanima tako da je lobirao za muzej.
Na portalu Ministarstva kulture je napisano:
"Premijerka Jadranka Kosor otvorila je danas u Krapini Muzej krapinskih neandertalaca, u čiju je gradnju i opremanje najsuvremenijim multimedijalnim i drugim sadržajima uloženo 60 milijuna kuna. "Dobar dan dedek Kajbumščak", simbolično je kazala premijerka Kosor na prigodnoj svečanosti
Nazočne je na otvaranju pozdravio i ministar kulture mr. sc. Božo Biškupić, čije je Ministarstvo u najvećem dijelu financiralo izgradnju muzeja. Okupljene su pozdravili i ravnateljica Muzeja Hrvatskog zagorja Goranka Horjan, te autori muzeja, paleontolog Jakov Radovčić i arhitekt Željko Kovačić, krapinsko-zagorski župan Siniša Hajdar-Dončić, krapinski gradonačelnik Josip Horvat. Svečanosti je nazočila i izaslanica predsjednika Republike, savjetnica za društvene djelatnosti Zrinka Vrabec Mojzeš, ministrica graditeljstva Marina Matulović-Dropulić, više saborskih zastupnika, te brojni kulturni i društveni djelatnici."
Otvorenje Muzeja u Krapini, 27.veljače 2010. godine.
(Izvor slike: https://www.min-kulture.hr/...)
Na konferenciji u povodu svečanog otvorenja govorili su voditeljica muzeja Vlasta Krklec, ravnateljica Muzeja Hrvatskog zagorja Goranka Horjan, autori Jakov Radovčić i Željko Kovačić, krapinski gradonačelnik Josip Horvat te Branka Šulc iz Ministarstva kulture.
Jakov Radovčić i Željko Kovačić, 25.2.2010.
(Izvor slike: knjiga: „Kraneamus….)
Željko Kovačić sa suradnicama, Marijanom Burćul i Lanom Krpina
(Izvor slike: knjiga: „Kraneamus….)
Prije svečanog otvaranja muzeja imao sam zadatak provesti novinare kroz postavu nakon konferencije u razgledavanje muzeja. Kada je sve bilo gotovo, pao mi je kamen sa srca.
Ima jedna filmska scena pri otvorenju koja je prikazana na HTV-u - jedan poznati novinar, Zagorec, Eugen Husak pitao me o svemu, kako doživljavam muzej. Na njegovo pitanje ja sam se rasplakao. Nakon svega iz mene su provalile emocije. Što ispričati, sve što sam prošao, sve neprospavane noći, sve silne kartice teksta koje sam napisao, sve što smo doživjeli Željko i ja...
Kad je konačno – nakon razilaženja mjesnih i državnih vlasti te mnogih partikularnih interesa, nejasnih ingerencija, prijepora, ali i autorskog ustrajavanja na izvrsnosti te na cjelovitoj izvedbi zamišljenoga projekta – Muzej krapinskih neandertalaca konačno otvoren, nadali smo se da će uslijediti i puna realizacija projekta Hušnjakovo. No čini se da sada to više nikomu nije važno, osim možda onima koji bi taj lokalitet, kad bi se cjelovito uredio, htjeli uvrstiti na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne i prirodne baštine
Još nam ostaju snovi o završetku projekta Hušnjakovo.
U mnogim trenucima našeg autorskog zanosa i realizacije tog projekta, između sna i jave hrvatske zbiljnosti, ne čudi stoga kako nas mnogi promatraju kao enfants terribles hrvatske muzejske struke.
Dugi redovi posjetitelja odmah nakon otvorenja Muzeja
(Izvor slike: knjiga: „Kraneamus….)
Nagrade
Muzej koji je naše dijete dobio je mnoge nagrade. Među ostalima bio je 2012. godine nominiran za Europski muzej godine, a u Šangaju je 2010. na godišnjoj konferenciji ICOM-a (International Council of Museums), Međunarodnoga savjeta za muzeje dobio 3. nagradu. Nagrađene je izabrao međunarodni odbor za audiovizualne i nove slikovne i zvučne tehnologije pri ICOM-u. (International Commitee for Audiovisual and New Image and Sound Technologies.)
Mi nismo dobili ništa, nikakva priznanja ni od grada Krapine niti od države.
Željko i ja dobili smo Godišnju nagradu Hrvatskog muzejskog društva za 2010. godinu za autorski projekt i realizaciju Muzeja krapinskih neandertalaca u Krapini.
Autori projekta i realizacije MKN-a Jakov Radovčić i Željko Kovačić dobili su Godišnju nagradu Hrvatskog muzejskog društva za 2010. godinu.
(Izvor slike: http://www.mkn.mhz.hr/...)
Dobio sam i nagradu Hrvatskog muzejskog društva za životno djelo "Pavao Ritter Vitezović", za sveukupnu moju muzejsku djelatnost i za Muzej za 2009. godinu i Godišnju nagradu Hrvatskog antropološkog društva, medalju "Dragutin Gorjanović Kramberger" koja se dodjeljuje za iznimna znanstvena ostvarenja i doprinos antropološkoj znanosti u Hrvatskoj.
Još davno, 11.7.1996. godine, od Predsjednika dr. Franje Tuđmana dobio sam orden Danice s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, za muzejsku djelatnost.
I to je sve.
Poslije otvorenja, od nesporazuma do sukoba
Koncept djelovanja Muzeja je jasan. Postoje o tome knjige i publikacije koje sve objašnjavaju. Treba održavati simpozije, pozvati publiku, o tome stalno pisati, povećati gastronomsku ponudu. Nažalost, Muzej u tom pravcu nije ništa napravio, niti kane nešto napraviti. Krivo se vodi.
To je naše veliko razočarenje.
Nisu dorasli svojim zadacima. Oni su sada došli, sada polako sišu mogući prihod, zanemarujući da se dodatnom ponudom taj prihod može nekoliko puta povećati. I da bi Muzej sve veći broj ljudi mogao koristiti za dobrobit kraja.
Skoro milion ljudi je prošlo kroz muzej, a prihod od ulaznica prešao je 20.000.000 kuna. Muzej se još fantastično drži i nakon skoro 10 godina. Meni je žao što se okoliš zapušta. Nije dovršen Povijesni park. Mi ga imamo idejno razrađenog, šetnice, igraonice i druge sadržaje. Grad bi trebao napraviti i hotel.
Prapovijesni park Krapinskog pračovjeka – situacija
(Izvor: članak „Muzej krapinskih neandertalaca, IM)
Ljudi koji vode Muzeje Hrvatskog zagorja i u Stubici misle samo kako im dolazi prihod i novci sigurno stižu u blagajnu, ali se Muzej ne održava kako bi trebao.
Meni je neugodno kada dođem i vidim da tri lampe ne gore ili da se nešto nakrivilo. Teško mi je vidjeti da ljude samo guraju kroz muzej da ih što više prođe umjesto da im se detaljno sve objašnjava kroz radionice i slično.
I signalizacija nije dobra.
Napravili su nekakvu skulpturu koja će privući ljude, a koja nema veze sa suvremenim znanjem o neandertalcima. Napravili su nekakvog diva koji je tek misaona replika onih divova, drvosječa iz američke prerije, koji uopće ne spada uz sadašnje razumijevanje neandertalaca u nalazišta Hušnjakovo.
Ljudi iz turističke djelatnosti daju neke novce, kipar nešto napravi, ali se to nikako ne uklapa u naš cjeloviti autorski pristup. Zar svatko tamo pri spomeničkoj baštini može postavljati što želi?
Osim toga, nama kao autorima nisu jasni ni stavovi u gradskom poglavarstvu.
U časopisu „Zagorje-international“ objavljen je 2. travnja 2016. godine članak pod naslovom „Gradskoj vlasti dozlogrdilo da za sve poteze na Hušnjakovom mora tražiti suglasnost arhitekta Željka Kovačića i paleontologa Jakova Radovčića“.
U podnaslovu piše: „Gradska vlast ogorčena na autore Muzeja krapinskih neandertalaca: Tražili smo iz Ministarstva kulture i MHZ-a da nam dostave ugovore s Kovačićem i Radovčićem. Krajnje je vrijeme da se to raščisti!“
U članku piše:
„Rasprava o spuštanju cijene najma poslovnog prostora u Kneippovoj zgradi, ponovo je potegnula pitanje uređenja cijelog prostora Hušnjakovog, za što se, moraju tražiti dozvole autora Muzeja krapinskih neandertalaca, arhitekta Željka Kovačića i paleontologa Jakova Radovčića, barem oni tako tvrde. A te tvrdnje autora Muzeja već godinama izazivaju negodovanje gradske vlasti, budući da je prostor na Hušnjakovom u gradskom vlasništvu. 'To je apsurd, da mi ne možemo odlučivati što ćemo sa svojom zemljom', rekao je vijećnik Nenad Sikirica (HNS), čime je 'povukao za jezik' gradonačelnika Zorana Gregurovića (HDZ).
'Ja taj slučaj doživljavam vrlo emotivno. Još od kada se kod Nalazišta postavio onaj, kako su oni tvrdili, 'gnom', i kada su dizali medijsku hajku, a samo zato jer se njih nije pitalo i jer oni nisu u tome sudjelovali….. I mislim da je bilo dosta da nam taj dvojac uvjetuje naše poteze na Hušnjakovom. Poslali smo stoga dopis u Ministarstvo kulture i u Muzeje Hrvatskog zagorja, tražimo na uvid kakvi su se to ugovori potpisali s Kovačićem i Radovčićem……', objasnio je gradonačelnik Gregurović.
Podsjetimo, arhitekt Željko Kovačić rekao je na proslavi rođendana Muzeja da bi što hitnije trebalo ući u realizaciju druge faze s dodatnim sadržajima jer posjet Muzeju iz godine u godinu opada. Dodao je kako su on i paleontolog Jakov Radovčić autori cijelog projekta, da su spremni na svaki oblik suradnje s Gradom Krapinom koji je vlasnik zemljišta, ali da kao autori neće dozvoliti da se bilo što radi bez njihovog pristanka i to po cijenu da cijela stvar na kraju završi i na sudu
'Mi smo ti koji su izmislili Muzej zbog kojeg je 600.000 ljudi došlo u Krapinu, a ni bivši gradonačelnik Horvat, niti sadašnji Gregurović pritom nas nisu ni potapšali po ramenu, a to je moglo promijeniti gradsku privredu. Još jednom, ne razumijem u čemu je problem? Zar smo mi nešto loše napravili? Ja mislim da smo napravili nešto savršeno. A u isto vrijeme, u tih šest godina Grad nije napravio ništa. Pa mi da smo to napravili negdje vani, držali bi nas kao kap vode na dlanu, a ne kao neke huligane. Autori imaju autorska prava. Neka se gradonačelnik i gradska vlast odluče, živimo li mi u pravnoj ili u divljoj državi', rekao nam je arhitekt Kovačić na upit o njegovom ugovoru s Muzejima Hrvatskog zagorja.
'Za dogovor smo, ali ako neće biti po našem, idemo na sud. Pa kakva je to suradnja? Mislim da nam je svima interes da se cijelo Hušnjakovo brdo stavi u funkciju turizma. Da se razumijemo, ja sam uistinu ponosan na krapinski Muzej, on je vrhunski, svjetski proizvod. Ali to ne znači da autori tog Muzeja smiju Gradu uvjetovati sve ostalo - što i kako raditi na gradskom zemljištu, što smijemo ili ne smijemo na “svojem” Hušnjakovom. Krajnje je vrijeme da se to raščisti', zaključio je gradonačelnik Gregurović."
Međutim, nije bio problem suradnje samo s gradskim poglavarstvom. U Večernjem listu od 25. studenoga 2010. godine, u godini kada je Muzej otvoren, izašao je članak pod naslovom: „Muzej u Krapini nagrađeni je rekorder, a autore se ignorira - Na sutrašnju konferenciju u povodu nagrade u Shangaiju iz protesta ne dolaze arhitekt Kovačić i paleontolog Radovčić.“ U članku, pored ostalog piše:
„Na sutrašnju konferenciju za novinare, koju je sazvao Damodar Frlan u Etnografskom muzeju, odbili su doći kreatori "krapinjaka", arhitekt Željko Kovačić i paleontolog Jakov Radovčić.
'Zahvaljujemo na pozivu, ali zbog učestalog ignorantskog, nekolegijalnog, podcjenjivačkog i neprofesionalnog ponašanja čelnika Muzeja hrvatskog zagorja i Muzeja krapinskih neandertalaca prema autorima projekta i realizacije Muzeja krapinskih neandertalaca, nećemo doći na konferenciju gdje se obznanjuje izvrsnost našega rada, ali i suradnje s nizom sudionika ekspozicije toga djela koji smo dugo i mukotrpno osmišljavali', stoji u pismu.
'Željeli smo urediti privremene igraonice za djecu, potreban je katalog. Prostor se troši, javljaju se nedostaci, a nitko ih ne uklanja. Nas se ne imenuje i ne spominje, to je već ignoriranje', kaže arhitekt Kovačić.“
Kraj II. dijela,
nastavak slijedi
VIDEO PRILOZI
Jakov Radovčić- Muzej krapinskih neandertalaca - 2. dio (2/3)
Jakov Radovčić- Muzej krapinskih neandertalaca - 3. dio (3/3)
Željko Kovačić - Krapina Neanderthal Museum / The Best in Heritage 2011 - New Projects
Bajkovita Hrvatska: Kraneamus - Muzej krapinskih neandertalaca - Hušnjakovo brdo - Krapina
The Museum of Krapina Neanderthals
Muzej krapinskih neandertalaca
[1] Željko Kovačić - (Sisak, 10. IX. 1951). hrvatski arhitekt i oblikovatelj. Studij arhitekture završio u Zagrebu 1976. U svojem atelijeru Syntesis osebujnim stilom projektira i adaptira kuće te uređuje interijere poslovnih i ugostiteljskih prostora. Isprva se bavio projektiranjem i adaptacijama obiteljskih kuća i uređenjem interijera, a potkraj 1980-ih posvetio se postavljanju izložaba (Zlatna bula, 1992; Vučedolski Orion, 2000) i stalnih muzejskih postava (Muzej grada Zagreba, 1997–2000; Zavičajni muzej Ozalj, 1999–2001). Bavi se grafičkim i industrijskim oblikovanjem (linija Baština). Potvrdio se kao vrstan autor muzejskih (na primjer Muzej krapinskih neandertalaca), galerijskih i izložbenih postava.
[2] Hologram-(grč. hólos, "čitav, potpun, sav"+ gráfos, "pišem, crtam"), trodimenzionalna slika kreirana interferencijom laserskih zraka ili nekog drugog koherentnog svjetlosnog izvora unutar holografskog materijala. Hologrami su čudesne slike koje izgledaju kao da imaju dubinu poput pravih predmeta. Gledamo li na primjer, hologram kocke i okrećemo li ga na jednu stranu, vidjet ćemo sve njene stranice kao da je obilazimo
Princip holografije otkrio je još 1948. godine mađarski znanstvenik Dennis Gábor istražujući mogućnosti bolje moći razlučivanja elektronskog mikroskopa, no tek je šezdesetih godina 20. stoljeća otkriće lasera omogućilo praktičnu primjenu holografije. E. Leith i J. Upatnieks sa "University of Michigan" 1961. godine ponavljaju rane Gaborove eksperimente, ovog puta uz pomoć lasera. Godine 1971. Dennis Gábor prima Nobelovu nagradu za fiziku za svoja otkrića osnova holografije. Holografija je metoda stvaranja i reproduciranja trodimenzionalnih slika na fotografskoj ploči primjenom koherentne svjetlosti (laser). Na fotografskoj ploči ne registrira se samo raspored intenziteta svjetlosnih zraka kao u običnoj fotografiji već i njihovi smjerovi i faze. Zbog toga je holografija omogućila pohranjivanje pune trodimenzionalne strukture snimljenog objekta.
PRVI DIO
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
TREĆI DIO
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
ČETVRTI DIO
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...