10. 11. 2018
Anatomija novog društva (7) – „Dugi marš“ nesposobnih kroz institucije i poduzeća
Kao što su Mao Tse-tung i njegovi komunisti svojim Dugim maršem razorili sve institucije i onda gotovo potpuno uništili Kinu tako su i naše institucije i cijela Hrvatska više od 60 godina žrtve našeg "dugog marša nesposobnih". I taj marš traje i traje s nesagledivim posljedicama.
U srijedu 14. studenog 2018. godine u velikoj dvorani FER-a zajedno s kolegama iz moje generacije dobio sam „Zlatnu diplomu“ povodom 50. obljetnice diplomiranja na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu u akademskoj godini 1967/68. Nakon nas najbolje studentice i studenti današnjeg FER-a (Fakulteta elektrotehnike i računarstva) dobili su priznanja i nagrade. Bilo je lijepo gledati te briljantne, pametne, marljive mlade ljude koji su pojedine akademske godine završavali s prosjekom ocjena 5.0. Oni su budućnost Hrvatske.
Najbolji studenti FER-a dobivaju nagrade na Svečanoj sjednici Fakultetskog vijeća, 15.11.2017.
(Izvor slike: https://multimedija.fer.hr/index.php?/category/86)
Dok sam ih gledao kako prilaze Dekanu, dobivaju nagrade uz pljesak svih prisutnih stalno sam se pitao kakvo im društvo mi stariji ostavljamo i hoće li imati priliku dalje razvijati sve svoje potencijale. Zna li naše društvo cijeniti najbolje?
Dugi marš
Već punih 70 godina (s prekidom od 1990.-2000.) kroz naše institucije prolazi „dugi marš nesposobnih“ koji osvajaju sve institucije kako što su Mao Tse-tung i njegovi komunisti svojim Dugim maršem 1934-36 razorili sve institucije i onda gotovo potpuno uništili Kinu. I taj naš marš traje i traje s nesagledivim posljedicama.
Dok nam je nesposobnost komunista bila razumljiva, teško se može razumjeti da se „Dugi marš nesposobnih“ nastavio i u našem novom društvu. Nesposobnost vladajućih komunista bila je jedan od razloga zbog kojih je propao komunizam. Nesposobnost današnjih stranački podobnih ljudi koji su zaposjeli državna poduzeća, politiku i institucije onemogućava Hrvatskoj da napreduje.
Komunistima koji su imali apsolutnu vlast na svim područjima nitko nije zabranjivao da budu uspješni u gospodarstvu i bilo kojoj drugoj djelatnosti. Oni su to jako željeli i stalno im je bio cilj da budu uspješniji od kapitalista. U svojim „petoljetkama“ Rusi su se stalno hvalili uspjesima i prognozirali datum kada će biti uspješniji od Amerikanaca. Čuvena je „kuhinjska debata“ između predsjednika SSSR-a i generalnog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Nikite Sergejeviča Hruščova i američkog potpredsjednika Richarda Nixona 24. lipnja 1959. godine na Američkoj nacionalnoj izložbi u Moskvi, u parku „Sokolniki“. Kada su Nixon i Hruščov obilazili paviljone, na iznenađenje svojih suradnika, zaustavili su se pred modelom američke kuhinje raspravljajući koja zemlja ima bolju tehnologiju. Hruščov je inzistirao da su u gotovo svim područjima Sovjeti bolji od Amerikanaca. Hruščov je ustanovio kako SAD postoji oko 300 godina, SSSR 42 (očigledna aluzija na početak Ruske revolucije), a približno su na istoj tehničkoj razini, najavivši da će Sovjeti kroz nekoliko godina čak i preteći Amerikance. Znamo kako je sve završilo 1990.godine.
Predsjednik SSSR-a Nikita Hruščov i američki potpredsjednik Richard Nixon za vrijeme „Kuhinjske debate“ u Moskvi 1959. godine, razmjenjuju mišljenja o vrijednostima komunizma i kapitalizma
(Izvor slike: https://sh.wikipedia.org/...)
Našim velikim poduzećima Končaru, Đuri Đakoviću i ostalima nitko nije zabranjivao da izvoze na zapad, ali u tome nisu bili jako uspješni. Končar se stalno hvalio svojim razvojem i novim proizvodima „koji su bili rezultat vlastitog razvoja“, ali je tijekom 1980-ih bio stalno u gubicima (što se prikrivalo), a svi mnogobrojni generatori koje su (smo) isporučivali za elektrane po cijelom svijetu ostvarivali su poslovni gubitak.
Slom komunizma u cijelom svijet koji je obične ljude iznenadio nije iznenadio komunističke vrhuške u svim istočnim zemljama, ni njihove kgbeovce, stasijevce i udbaše, već su ga od polovice 1980-ih očekivali. Ali, nisu bili sposobni sačuvati ni komunizam ni poduzeća i nisu znali što da naprave.
Godine 1988. u Tvornici generatora u Končaru radio sam na projektu unapređenja organizacije. Napravio sam anketu među menadžerima s pitanjem da ocijene stanje tvornice i treba li po njihovom mišljenju nešto u tvornici mijenjati. Svi menadžeri, a među njima je bilo dosta mladih četrdesetogodišnjaka, su odgovorili da je „stanje u tvornici dobro i ne treba ništa mijenjati“. Nakon godinu-dvije nastupio je slom poduzeća, štrajkovi, „čekanja“, otpuštanja radnika i gotovo stečaj poduzeća.
Sada se kolege končarevci, bivši komunisti ljute kada o tome pišem, ne smatraju se odgovornim i predbacuju mi da su moji tekstovi „politički“. Kao da njihov put po kojem su postali direktori nije bio politički i kao da nisu imali apsolutnu vlast i kao da nisu bili nesposobni sačuvati Končar. Valjda smo odgovorni mi koji nismo bili u Partiji i nismo mogli doći na najviše rukovodeće položaje.
Gorbačov je krenuo neuspješno s „perestrojkom“, ali u ostalim zemljama su partijske elite samo skamenjeno gledale. I počele se pripremati kako da se ubace u strukture nove vlasti. Oko 1985. godine u Ljubljani su udbaši razgovarali o tome i dogovarali se kako da se ubace u nove stranke i novu vlast koju su očekivali.
A mi, naivci, kada smo dobili plaću, zbog ogromne inflacije isti dan smo ju mijenjali u marke i strpljivo stajali u redovima pred benzinskim pumpama.
Nismo ni u snu mogli vjerovati da će taj tumor u vidu negativne kadrovske selekcije i lavine uhljeba zavladati i u novom društvu kojeg smo uz mnogo žrtava izborili.
Novi ljudi, nove nade i nova očekivanja
U ovim našim tranzicijskim vremenima Hrvatska, a i ostale poskomunističke zemlje trebaju rješavati veoma složene probleme razvoja s kakvima se nisu susretale druge države u cijeloj svojoj povijesti. A takve zadatke mogu rješavati samo najsposobniji, najbolji i najkreativniji, ljudi koji imaju znanja, sposobnosti, samopouzdanja i odlučnosti da se uhvate u koštac s povijesnim izazovima. U knjizi „Menadžerski izazov-poslije rata i socijalizma“, 1994. godine opisao sam svoja (naša) očekivanja i nade da ćemo u novom postkomunističkom društvu uspjeti promijeniti naša poduzeća i dovesti nove, sposobne ljude koji će raditi na nov način. U poglavlju „Novi ljudi“ napisao sam:
"Uspješne mogu biti samo one tvornice koje će poslovati na nov način, ali i koje budu vodili ljudi drukčijih nazora. Što to zapravo znači? Kakvi oni moraju biti? Tko će ih izabrati?
Radnici su nakon štrajkova, prema klasičnim samoupravljačkim metodama izabirali nove rukovoditelje, ali osnovni je kriterij bilo obećanje da se ništa neće bitno promijeniti.
Kada nesposobni ljudi postanu rukovoditelji, okružuju se nesposobnijima od sebe. Tako se ponašaju i autokrati, ali najviše od svih nesigurni, nesposobni ljudi, koji se panično boje sposobnih u svojoj blizini. Ako postavimo na određeno mjesto čovjeka koji nije sposoban, on će limitirati sva radna mjesta i dovesti ljude koji su još manje sposobni od njega. I tako se to širi geometrijskom progresijom pa nastaje negativna kadrovska selekcija s najtežim posljedicama. To je bio zaštitni znak svih socijalističkih društava.
U starom sustavu sve je bilo puno fraza o tržištu, tržnim uvjetima, novom načinu rada, informatičkoj revoluciji, inovacijama itd., a rezultat - katastrofa. Zato su sada potrebni novi ljudi s drukčijim znanjem i odnosom prema poslu i problemima, ljudi koji će znati, što treba uraditi, uradit će to odmah i motivirati svoje suradnike, da rade s njima.
Postoje li uopće takvi idealni ljudi i gdje ih naći?
Postoje li ljudi koji imaju potrebna znanja i sposobnosti, borbenosti i čvrstoće, želje za dokazivanjem i radom, vizije i “čara u očima”, koji mogu naći izlaz, razviti u drugih povjerenje u sebe i svoje snage, ljudi koji će se suočiti s izazovima i biti sposobni da na druge prenesu osjećaj perspektivnosti, te da među sljedbenicima stvore motivirajuću klimu?
Glavni je direktor jednog velikog poduzeća, opisujući u intervjuu kako je od poduzeća koje je tonulo u gubicima i nevoljama stvoreno poduzeće što sigurno plovi na tržištu, izjavio i ovo: '...Ono što je odmah bilo jasno jest to da ljudi koji su prije bili tu nisu kadri pratiti sve te (nove) programe i planove pa je više od sto pedeset ljudi odmah zamijenjeno na najodgovornijim radnim mjestima - od poslovodnog odbora do direktora tvornice. Mogu reći da danas nema nijednog važnog punkta u našem poduzeću na kojem se ne nalazi novi čovjek.'
'Ne želim biti okružen ljudima - kao što to često u nas biva - da bih se uz njih doimao sposobnim. Meni trebaju najbolji radnici i pomoćnici zato da ja ne moram obavljati njihov posao i da imam dovoljno vremena za koordinaciju i poslovnu politiku. Kad ih odabirem, jedini su kriteriji stručnost, radinost i poštenje', izjavio je uspješan direktor. Takve se izjave mogu čuti od svih uspješnih rukovoditelja. Pri tome je preduvjet da oni sami posjeduju te odlike i da vjeruju u sebe.
U čitavom društvu potrebni su nam maštoviti ljudi koji čeznu da postanu pioniri na nekom području i da se suoče s neočekivanim, kaže profesor J. B. Stockdale u članku o osobinama rukovoditelja. Vođa mora težiti stjecanju snage, suosjećanja i uvjerljivosti - osobina koje bi za nekoliko oktava bile više nego što je to potrebno u običnom životu ... Slatkorječivi, promišljeni i ravnodušni ljudi mogu zauzimati odgovorne položaje sve dok ne dođe do teške situacije. Međutim, u ozbiljnim krizama ljudi se okreću onima kojima mogu vjerovati, onima koji nisu ravnodušni, već zainteresirani, koji imaju savjest, poštenje i koji ne bježe od neugodnosti'.
Nova rješenja mogu davati samo sposobni ljudi, koji će geometrijskom progresijom okupljati oko sebe isto takve ljude te stvarati pozitivnu i poticajnu društvenu klimu i pozitivnu kadrovsku selekciju ugrađenu u kulturu upravljanja nekog poduzeća.
Kako pronaći nove ljude kad su dosad bili zatrpani s nekoliko slojeva dosadašnjih podobnih kadrova?
'U Chrysler sam donio bilježnice u koje sam zapisivao karijere nekoliko stotina Fordovih izvršnih rukovoditelja ...', govori o svojim iskustvima Lee Iaccocca[1]. 'Trebalo je iskopati mnoge dobre ljude koje je prijašnja uprava previdjela. Mnogi su od njih bili zatrpani s nekoliko slojeva pa je trebalo svojski zapeti. Tako smo otkrili mnoštvo mladih, bistrih ljudi. Imali su dara i volje, samo ih je trebalo otkriti. Na sreću, rak nije zahvatio cijelu tvrtku. Morao sam smijeniti gotovo sve rukovoditelje, ali ispod njih bilo je mnogo mladih, dinamičnih talenata. Kad smo se počeli oslobađati nesposobnih ljudi, na površinu su isplivali sposobni. Riječ je o ljudima sa žarom u očima. Dovoljan je bio tek jedan pogled i jasno vam je da su dobri.
Ključ uspjeha nisu informacije, nego ljudi. A za popunjavanje rukovodećih položaja tražim ljude koji rade kao crvi. Takvi ljudi pokušavaju učiniti više nego što se od njih očekuje. Uvijek nastoje napredovati i pomažu ljudima oko sebe da što bolje obave posao. To im je, jednostavno, u krvi.
Postoje i drukčiji ljudi, oni koji rade od 9 do 17 sati. Oni, jednostavno, rade svoj posao i misle - ne kanim se natjecati s manijacima, moglo bi naškoditi mom srcu. Stoga pokušavam naći ljude koji imaju toga crva. To su uspješni rukovoditelji, jer znaju prikladno rasporediti i motivirati ljude. Znaju procijeniti što je hitno, a što je važno. Takav će čovjek reći: 'Pustimo to, za to nam treba deset godina! A ovo moramo učiniti odmah.'
Unapređenje tvornica i izlaz iz krize neće pokrenuti lijepo pisane strategije nego ljudi koji imaju dovoljno sposobnosti, znanja, samopouzdanja i samopoštovanja da se nedvosmisleno konfrontiraju s glavnom strepnjom što muči njihove suvremenike i … moraju, kao što piše Kenneth Gaibraith u “Dobu neizvjesnosti”, “svaki novi problem znati i htjeti uhvatiti za rogove”.
Kako naći ljude koji će moći ispunjavati zadatke što ih novi uvjeti poslovanja pred njih postavljaju?
Postoje li uopće, nakon 40 godina socijalizma i negativne kadrovske selekcije, takvi ljudi? Što je to sustavno uništavalo svaku inicijativu, kreativnost i poduzetništvo?“
U nas (u socijalizmu) je bilo uvrijeđeno mišljenje da je dobar posao ovakav: 'Dolazim na posao kad hoću, odlazim isto tako, nitko me ne kontrolira, ne radim ništa, a plaća je dobra.' Vrhunac takva razmišljanja čuo sam u razgovoru s kolegom iz školskih klupa, zaposlenom u izvozno-uvoznom poduzeću. Radio je mnogo manje od mene, a imao znatno veću plaću, vikendicu ... U šali me uvjeravao daje to doista pravedno i da to tako mora biti.
'Čuj, stari zbilja je u redu da je to tako i ti si uistinu nepravedan kad se zbog toga pjeniš', uvjeravao me. 'Vidiš, ja sam završio faks kao i ti, a sada radim posao koji bi se mogao raditi s dva razreda gimnazije. Posao je dosadan; zamoran i odvratan. Dakako, iz čisto humanih razloga ne smiju me tjerati da na posao dolazim na vrijeme i da te papire vrtim cijelo vrijeme i da ostajem na poslu punih osam sati kao ti. Osim toga, ja se na svom poslu ne mogu kreativno i intelektualno zadovoljiti pa se moram ispucati na drugim stranama. Zato gradim vikendicu i bavim se raznim hobijima. Dakako, ne mogu raditi stalno osam sati i moram često izlaziti s posla. Ti nemaš pojma kolika je to muka graditi kuću ili vikendicu. Da to znaš, ne bi od mene očekivao da stalno sjedim na radnom mjestu. Osim toga, što si navalio na mene? Zar ne vidiš koliko ljudi tijekom radnog vremena gradi vikendice i obavlja privatne poslove? Na radnom mjestu rade poslove o kojima nemaju pojma i koji ih uopće ne zanimaju, zato se moraju angažirati na drugim stranama da bi zadovoljili svoje ambicije i dokazali se u drugim aktivnostima. A to je nemoguće ako si osam sati na svom radnom mjestu. Zbog svih tih žrtava doista je ispravno i pravedno da me dobro plate što sve to uopće mogu podnijeti. S druge strane, ti svoj posao voliš i na njemu se možeš u punoj mjeri ispucati. Tebi zbog toga nije teško raditi osam, pa i više sati ako treba, i normalno je da imaš manju plaću od mene.'
Prekid marša 1990.-2000.
Ako marš traje 70 godina, kako smo mogli srušiti komunizam, početi stvarati novo društvo u uvjetima koje nitko prije nas nikada nije doživio i kako smo mogli pobijediti u ratu protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja? Naravno, to je moguće samo zato, jer je taj „dugi marš“ na desetak godina prekinut i jer je Predsjednik dr. Franjo Tuđman oko sebe nastojao okupiti najbolje ljude koje je u Hrvatskoj našao, bez obzira na ideološko opredjeljenje. Zato je on bio veliki državnik i lider.
Osim toga i sastav Sabora u tim godinama je po stručnosti i kvaliteti zastupnika bio je neusporedivo bolji od današnjeg. Kada danas čovjek sluša diskusije u Saboru, može se užasnuti niskom razinom tih diskusija. A novinari tada izabiru najprizemnije, svađalačke diskusije u kojima se zastupnici vrijeđaju i te diskusije stavljaju u udarne emisije na TV, jer misle da to jedino ljudi vole slušati.
O tim vremenima, iz početka 1990-ih u jednom interjuu na Podcastu Velebit govorio je u studenom 2018. godine Drago Krpina[2], bliski suradnik Predsjednika Tuđmana u 1990-im godinama.
„Predsjednik Tuđman je vodio jednu izrazito uključivu politiku. Bio je na stanovištu da iz svakog u tim povijesnim okolnostima treba iskoristiti ono što on najbolje ima u sebi. HDZ je tada bio široki pokret da u njemu djeluju ljudi različitih ideoloških opredjeljenja. A temeljna crta razdjelnica je bila tko je sada spreman ono što može dati u ostvarivanje naših ciljeva.“
Kao iskusan političar Krpina je objasnio stanje u Hrvatskoj 1990-ih i danas:
„Uspoređujući stanje u Hrvatskoj 1990-ih godina i danas najjednostavnije bi se moglo kazati da je došlo do korjenite promjene motivacije za bavljenje politikom. Motivacija za bavljenje politikom 90-ih godina bila je prije svega u spremnosti da se žrtvuje za hrvatske nacionalne interese. Nažalost, nakon dvadesetak i nešto godina ta motivacija je iz temelja promijenjena na način da danas dominantan sadržaj ljudima koji se žele baviti politikom nije više volja da se žrtvuje, da se sve svoje sposobnosti i potencijale, znanja i kompetencije stavi u službu ostvarivanja hrvatskih nacionalnih ciljeva, u funkciji općeg dobra, nego da se ostvare neki osobni ciljevi, bilo da je riječ o karijerističkim, bilo da je riječ o materijalističkim. Ja bih rekao da se u toj korjenitoj promjeni motivacije zapravo nalazi i uzrok goleme većine naših neispunjenih očekivanja koja smo imali tih 90-ih godina svi mi koji smo se uključivali na razne načine u obranu Hrvatske.
Sve velike povijesne pokrete započinjali su i provodili ljudi motivirani idealizmom, a kada bi se ti ideali realizirali, ostvarili, oživotvorili, iz drugog plana je uvijek vrebao jedan drugi ešalon koji je nastojao kapitalizirati ta ostvarenja i postignuća idealista u svoju korist. I Hrvatska po tome nije izuzetak.
Slabi lideri radije prihvaćaju za suradnike i saveznike one koje se na neki način može ucjenjivati, nego li one koji nemaju nikakve dosjee, koji iza sebe nemaju nikakve repove i koji nemaju razloga sustezati se u iznošenju svojih stavova. Osobina loših lidera je da biraju za suradnike one s kojima neće morati mnogo raspravljati, koje će moći umiriti bilo podsjećanjem na nekakve njihove nepodopštine iz prošlosti kojima ih može držati u šaci, bilo da je riječ o ljudima kojih se može umiriti nekim malim nagradama. S takvima je mnogo lakše upravljati, ali je takav model upravljanja sa stanovišta općeg interesa apsolutno pogrešan i poguban.
To stvara veliku razliku između takvih lidera i Tuđmana kao lidera.
Ja sam deset godina sjedio za stolom s predsjednikom Tuđmanom. Suprotno stvorenoj javnoj predodžbi kod Tuđmana su se vodile žestoke rasprave o raznim pitanjima na različitim razinama. Osobno sam imao s njim cijeli niz otvorenih političkih konfrontacija pa do jedne situacije u kojoj je odbio pružiti mi ruku, jer sam izrazio neslaganje s nekim njegovim stavovima. S druge strane mogu posvjedočiti da je Tuđman bezbroj puta dolazio na sastanke, na sjednice s nekim svojim prijedlogom zaključka, a čuvši sve argumente odlazio je sa sasvim drugačijim zaključkom i odlukom. Takvih slučajeva danas više nema.
Godine 1990-te su bile godine hrabrih, odlučnih ljudi, ljudi spremnih na svaku žrtvu, spremnih na rizik, spremnih na žrtvovanje vlastitog života. U tim povijesnim okolnostima poklopilo se nekoliko presudnih činjenica. A jedna od njih je da se načelu tog pokreta zatekao čovjek s iznimnim karakterom prije svega, mislim na predsjednika Tuđmana, iznimnim povijesnim i ljudskim i vojničkim iskustvom. I čovjek koji je iskreno bio nadahnut idejom stvaranja samostalne, suverene hrvatske države.
Predsjednik Tuđman je sa svojim najbližim suradnicima iz dana u dan, iz sata u sat, donosio bezbroj odluka, svaka od tih odluka mogla je biti i pogrešna, a svaka od tih mogućih pogrešnih odluka mogla nas je gurnuti u novu nacionalnu tragediju kakve smo u našoj prošlosti mnogo puta proživljavali. To je bilo vrijeme velikih ljudi i velikih odluka i čvrstih i nepokolebljivih karaktera. A oni su se našli u samom vodstvu države i stranke, a u tom najširem krugu su bili i hrvatski branitelji koji su kretali na bojište svjesni da će možda izgubiti i život.
Danas se, nažalost, kreće u politiku s pretpostavkom da je najizvjesnije da ću od toga imati neke koristi.“
Naravno, situacija nije bila idealna i posljedice nekih neriješenih problema osjećaju se i danas. Ali je u tim trenucima trebalo odrediti prioritete, a prvi prioritet bio je obraniti državu od velikosrpske agresije i pobijediti u ratu. Zbog toga su neki problemi stavljeni „sa strane“. A u takvim turbulentnim uvjetima, kada je država krvarila u ratu uvijek postoje ljudi koji spremno, sa strane čekaju svoju priliku da prigrabe za sebe ogromnu materijalnu korist.
A kada je Predsjednik umro, srozali su se i kriteriji izbora i napredovanja ljudi u državnim institucijama i „dugi marš“ je nastavljen. Većina institucija i državnih poduzeća je „šaptom pala“.
Sposobni i nesposobni
Sposobni ljudi u društvu stvaraju kreativnu energiju koja je osnovno gorivo razvoja. Svako društvo, društveni, gospodarski ili neki drugi sustav u svom razvoju, u svom životu stalno nailaze na probleme koje treba rješavati. U odnosu na te probleme postoje dvije vrste ljudi. Jedni koji ih znaju riješiti, odnosno znaju što treba učiniti da se problemi riješe i drugi koji ih ne znaju riješiti i nemaju pojma što bi trebali učiniti. Uspješna društva traže ljude prve vrste i postavljaju ih na odgovorna mjesta na kojima trebaju rješavati probleme. Neuspješna društva uopće ne poznaju ili čak onemogućavaju tu vrstu ljudi, pa na sve pozicije stavljaju one koji ne znaju i ne mogu rješavati probleme.
Nešto slično je napisao Jean-Jacques Servan-Schreiber[3] 1981. godine u svojoj knjizi „Svjetski izazov“:
"U svim sredinama, bez obzira na boju kose i očiju, oblik nosa, lubanje, stas i slično, ima otprilike jednak broj i pametnih i manje pametnih, ali njihovi rezultati nisu jednaki, neovisno o klimi, konfiguraciji zla i prirodnim bogatstvima. Ta je kreativnost ili potaknuta ili nažalost ušutkana i ukočena s realnošću života, odnosima u društvu, organizacijom društva i stvaralačkom klimom“.
Da bi društvo moglo funkcionirati kroz stoljeća su se razvijale institucije koje predstavljaju stupove na kojima stoji društvo, definiraju „pravila igre“, čuvaju vrijednosti koje društvo smatra pozitivnim i uvjetuju da društvo funkcionira na efikasan i uspješan način ili na neefikasan i neuspješan način. Ukoliko u institucijama rade i vode ih sposobni ljudi, društvo će biti uspješno, ako su institucije pune nesposobnih ljudi i takvih ih vode, društvo će biti neuspješno.
A takvo stanje imamo danas u Hrvatskoj.
Nekada davno, u radionici montaže srednjih električnih strojeva razgovarao sam s poslovođom Jankom o problemima u poduzeću. “Sramota me to gledati”, govorio mi je Janko. “Najlošiji radnik, kojega sam lovio kako preskače ogradu i bježi s radnog mjesta, sada postaje veliki omladinski rukovodilac, a nakon toga šef kadrova poduzeća.“
Bili smo uvjereni da se u novom društvu nešto takvo više neće događati.
Nažalost, prevarili smo se.
Dominacija nesposobnih nije samo problem Hrvatske, o tome pričaju ljudi i iz drugih postkomunističkih zemalja, a jako je prisutna u cijeloj EU. Na čelnim pozicijama u EU su čak i pijanci, psihopati i stand-up komičari. Zato EU nije sposobna riješiti niti jedan ozbiljan problem. zahvaljujući političarima EU bi već propala da gospodarstvo u EU ne funkcionira, da ljudi u europskim poduzećima ne rade dobro svoj posao.
Umreženost i snaga nesposobnih
Treba istaknuti još jednu činjenicu, nesposobni ljudi su često u većini i strašno mrze sposobne i stvoriti će uvjete u kojima će ih moći eliminirati. Nesposobni ljudi su često lijeni, nisu znatiželjni i posao ih ne zanima, a sposobni ljudi su u pravilu znatiželjni, radini, veseli ih rad i rješavanje problema.
Međutim, nesposobni ljudi razvijaju neke vještine i tehnike kojima se penju po hijerarhijama institucija i zauzimaju važne pozicije. Oni se znaju dobro umrežiti, okružiti saveznicima, klanjati moćnicima i onda se najedanput iznenadimo kada ih vidimo na rukovodećim položajima. A sposobni ljudi okupirani svojim poslom i rješavanjem problema ostaju začuđeni i „obično im ništa nije jasno što se to događa“.
Kada razmišljam o snazi i umreženosti nesposobnih uvijek se sjetim jedne zanimljive priče, „U zemlji slijepaca“, H.G. Wellsa[4]. Priča govori o čovjeku koji je zalutao i upao u jednu dolinu u Andama, okruženu visokim liticama i odvojenu od ostalog svijeta. Iznenada je otkrio da su svi ljudi u toj dolini potpuno slijepi. Sjetio se jedne stare izreke „U dolini slijepaca i jednooki čovjek je kralj“ i bio je uvjeren da će lako zavladati među tim slijepcima. I što se dogodilo? Slijepci su bili tako dobro organizirani i povezani da su ga pobijedili i morao je bježati iz doline da sačuva živu glavu.
Takvi slučajevi, (naravno, u malo drugačijem obliku) odvijaju se kod nas svakodnevno. Prije nekoliko godina gledao sam na TV jedan okrugli stol s temom o poduzetništvu. Gosti u emisiji su bili jedan uspješan poduzetnik i još 4 osobe, neki profesor, jedan konzultant, voditelj i slični, koji u životu nisu bili ni blizu poduzetništvu. Ovo četvoro su tako nadglasali poduzetnika da on nije mogao uopće doći do riječi.
Jednom sam bio na sastanku na kojem je bilo dvadesetak relativno mladih ljudi iz ministarstava i raznih agencija i razgovaralo se o inovacijama. Budući da sam se inovacijama u tvornici bavio svoj cijeli poslovni vijek htio sam da najprije usuglasimo osnovne pojmove, odnosno da se dogovorimo što je to inovacija. Nastala je velika graja ljudi koji nisu nikada vidjeli pravu inovaciju. Osjetili su se pogođeni i nadglasali su me. Nakon toga nisam išao više na takve sastanke.
Dvojbe kod izbora menadžera 1990-ih
Novo društvo, novo gospodarstvo tražilo je nove ljude s novim znanjima. Ali gdje ih naći? Početkom 1990-ih poduzeća su se mučila s tim velikim problemom i velikim izazovom. U jednoj velikoj tvornici, nakon postavljanja prvih menadžera, napad je došao sa svih strana.
“Pa što vi radite? Jeste li svjesni vremena u kojem živimo? Postavili ste bivše komuniste, one koji su upropastili zemlju, i to sada, kad su potrebne korjenite promjene”, govorili su jedni. A drugi su govorili:
“Pa vi niste normalni! Postavili ste samo neiskusne ljude, koji nemaju pojma o biznisu. Maknuli ste sve one koji imaju iskustva i koji mogu sada, u slobodi, pokazati svoje prave vrijednosti. Gospodarstvo i biznis preozbiljni su za tako neozbiljne poteze da bi se gledalo je li netko bio komunist ili nije. Važno je jedino da je sposoban.”
Taj sukob uvukao se u sve strukture društva i traje do danas.
Kako izabrati sposobne ljude neovisno o njihovim ideološkim opredjeljenjima i prtljagom iz prošlosti. Takve probleme poduzeća na Zapadu nemaju.
Umjesto da se uvijek govori o sposobnim i nesposobnim, često se pomodno sve spušta na problem – stari i mladi. I to traje bez prestanka od početka 1990-ih do danas. (Zapravo to traje oduvijek.)
O tome sam 1994. godine pisao u knjizi „Menadžerski izazov“.
„Mnogi zahtijevaju, glasno i ratoborno, da bez razmišljanja treba dati priliku mladima, koji, će jedini biti sposobni da nešto promijene. Uostalom, 'na Zapadu osnovu uspjeha čine mladi'. Formula i parola 'Treba dati priliku mladima' djeluje privlačno i lijepo zvuči. Mladi su 'poduzetniji, skloniji promjenama, fleksibilniji, brže uče i mogu više raditi'. Iako ni u inozemstvu top-menadžment nema 30 godina, već oko 50.
Sukob 'mladi i stari' traje otkad je svijeta i vijeka. Još je Aristotel u svojoj 'Retorici' prije više od 2.200 godina uočio:
'Mladi imaju uzvišene pojmove jer ih život još nije ponizio, niti su shvatili njegova neophodna ograničenja. Povrh toga ispunjeni su nadom, zamišljaju si da su dorasli velikim stvarima, a to znači imati uzvišene pojmove. Oni misle da znaju sve i uvijek su u to sasvim sigurni. To je zapravo razlog da u svemu pretjeruju.
Stari reagiraju sasvim drukčije. Oni žive već mnogo godina; često su ih varali, često su griješili, a život kao takav loša je stvar. Rezultat je toga da ni u što više nisu sigurni. Oni 'misle', ali nikada 'ne znaju', a možda zbog svoga kolebanja dodaju uvijek neku mogućnost ili neki 'možda'.
Toj klasičnoj definiciji vječne teme treba dodati neke naše specifičnosti. Prednost je mladih njihova životna energija, ambicioznost, samouvjerenost, inteligencija, ali im nedostaje iskustva i zrelosti koja iz toga proizlazi. To iskustvo mladi u industrijskim zemljama stječu brzo, gledajući starije, učeći na dobrim i lošim rješenjima oko sebe. Oni uče u sustavu koji dobro funkcionira, i to od starijih, neovisno o tome slažu li se s njima ili ne. U nas je drukčije. Mladi su odrastali, živjeli i radili u sredinama i tvornicama u kojima 'ništa ne štima', koje ne funkcioniraju ili funkcioniraju loše. Od okoline u kojoj rade mogu malo naučiti, nemaju se u koga ugledati, moraju učiti sami, pa često uče i nauče pogrešno i steknu pogrešne pojmove, površna znanja, ili usko specijalistička znanja. Zbog loših primjera oko sebe samouvjereno su skloni promjenama koje ne razumiju u cijelosti. Mnogi odrastaju s nepovjerenjem u sve oko sebe. Razvijaju cinizam, defetizam i sklonost stalnom neproduktivnom kritiziranju. Odrasli su u sustavu u kojem su vladali nerad, neznanje i neodgovornost, a koji je s vremenom izgubio i sve ideale, makar i lažne, te služio samo za osobne probitke onima koji su se mogli i uspijevali u nj uklopiti. Zbog toga se mnogi od njih, iako mladi, prožeti lošim socijalističkim nasljeđem i odupiru zahtjevima koji traže ozbiljan rad i odgovornost.
Na seminaru za mlade menadžere polaznici su odbojno reagirali kada su dobili zadatak da pročitaju mnogo knjiga, a pogotovu kad im je voditelj rekao da menadžer mora puno raditi i da za osam radnih sati ne mogu mnogo postići.
Mnogi se previše vezuju za računala, ne razumiju cjelovito poslovanje tvornice, niti ih to zanima. U tom kaosu teško se snalaze i gube oslonac, postaju frustrirani i malo-pomalo blijedi prednost mladosti.
Upoznao sam mlade ljude od 25 do 30 godina, (a o tome su mi govorili i kolege iz drugih tvornica), izrazito konzervativnih nazora, nesklonih prihvaćanju novih spoznaja i znanja, da sam zaključio kako su potpuno neupotrebljivi za novi način rada.
Često susrećemo nedoraslost i nezrelost. U poslovanju to nije dopušteno.“
To sam pisao početkom 1990-ih bazirajući se na iskustvima iz bivšeg sustava. Mnogo toga se kod nas od onog vremena nije promijenilo.
Menadžer ne treba biti stručnjak, jer
Nevjerojatno što su sve nesposobni u stanju izmisliti da bi opravdali svoje osvajanje institucija i menadžerskih pozicija. Da bi tomu dali neko „ozbiljno i stručno“ opravdanje izmislili su tezu „menadžer ne treba biti stručnjak, jer ima stručnjake oko sebe“. Uvijek sam se pitao tko je autor te bedastoće, ali je strašno da je to prihvatila svekolika hrvatska javnost, od novinara, intelektualaca, znanstvenika do kumica na Dolcu. I to je opravdanje političarima da po političkom kriteriju na vodeća, vrlo odgovorna mjesta instaliraju nesposobne ljudi bez ikakvog znanja i sposobnosti. Jednom sam mladog ravnatelja jedne energetske agencije pitao kako ima hrabrosti rukovoditi područjem o kojem ništa ne zna. „Ja sam menadžer, ja ne trebam imati stručno znanje“, uvrijeđeno mi je odgovorio.
Već kroz to možemo testirati stanje svijesti našeg društva.
Ljudi nemaju pojma što radi menadžer, a što radi stručnjak. Stručnjak razrađuje prijedloge i donosi nekoliko prijedloga rješenja, a menadžer donosi odluke i izabire rješenje za koje misli da je optimalno. Da bi menadžer mogao donositi odluke mora razumjeti što mu stručnjak predlaže, mora razumjeti struku, mora imati široko stručno, često multidisciplinarno znanje, a mora imati dovoljno stručnog znanja da može izabrati stručnjake u svoj tim i da može koordinirati njihov rad. Za sve to treba imati jako mnogo stručnog znanja.
Bio sam jako žalostan kada sam slušao jednog simpatičnog, vrhunskog znanstvenika kako izražava mišljenje da bi jedan jadan politički lik, koji u životu nije nikada ništa ozbiljno radio, mogao postati Predsjednik vlade, jer „valjda će moći izabrati 10 najboljih ljudi da budu oko njega“.
Dragi doktore, siguran sam da on (taj vaš potencijalni premijer) to ne bi niti znao niti mogao, pa bi izabrao svoju ženu, partijske drugove, svoju rodbinu ili susjede. Ako tako razmišljaju ozbiljni, visokoobrazovani, dobri ljudi, pozitivne osobe, onda smo ozbiljno u „gabuli“.
Taj stav da menadžer ne treba biti stručnjak opravdava postavljanje nekompetentnih ljudi na direktorske pozicije u državnim poduzećima. Posljedica toga su državna poduzeća koja postaju „crna rupa“ u gospodarstvu i u njima vlada takav „socijalizam i socijalistički način rada“ kakav nije vladao ni u socijalizmu.
U studenom 2018. godine moglo se pročitati da su državne tvrtke u 2017. godini loše poslovale. U Jutarnjem listu od 22.11.2018. objavljen je članak pod naslovom: „Kako su lani poslovale državne tvrtke: Dobit manja za 43%, broj zaposlenih veći za 9 posto“ . U članku pored ostalog, piše:
„Strateške i tvrtke od posebnog interesa u vlasništvu države prošlu su godinu završile s manjim prihodima i dobiti, većim rashodima i većim brojem zaposlenih u odnosu na 2016. godinu, pokazuje izvješće Ministarstva državne imovine. Tako je bruto dobit strateških i tvrtki od posebnog interesa koje su u većinskom vlasništvu države s 3,6 milijardi kuna u 2016., u prošloj godini gotovo prepolovljena na nešto više od 2 milijarde kuna, odnosno manja je za 43 posto.
Preliminarni ukupni rashodi trgovačkih društava od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku (bez pravnih osoba) i trgovačkih društava od posebnog interesa u kojima Republika Hrvatska ima većinski udio u 2017., u iznosu od 24,1 milijardu kuna veći su za oko pet posto od prethodne godine”, navodi se u izvješću Ministarstva državne imovine…..No, unatoč padu dobiti i prihoda, državne tvrtke povećano su zapošljavale u 2017. , jer je broj zaposlenih narastao za devet posto u odnosu na godinu ranije.
Komparacija 2017. i 2016. godine:
- 2 posto manji prihodi,
- 5 posto veći rashodi,
- 9 posto više zaposlenih,
- 92 posto manja bruto dobit HPB-a,
- 70% manja bruto dobit Autoceste Rijeka – Zagreb,
- 45 posto manja bruto dobit HP-a,
- 40% manja bruto dobit HEP-a,
- 1,2 milijarde kuna dobiti iz 2016. uplaćeno u proračun.“
A to su poduzeća koja su bila još nedavno ili su još uvijek monopolisti na tržištu i pored toga neuspješno posluju.
Državno poduzeće Hrvatska pošta (HP).
(Izvor slike: https://lider.media/...)
Jednini pozitivni segment u našem gospodarstvu su poduzetnici koji posluju na novi način, bore se na tržištu i u vrlo teškim uvjetima „nose cijelo naše društvo na svojim leđima“. Poduzetnici si ne dozvoljavaju da kod njih dominiraju nesposobni.
Uhljebi i uhljebništvo
U našem novom društvu trebalo je pronaći, izabrati sposobne ljude i dati im priliku da pokažu što mogu i znaju. Umjesto toga, u novom društvu samo je nastavljen dugogodišnji proces negativne kadrovske selekcije, započet u socijalizmu. U tom procesu kriteriji za napredak i izbor kadrova nisu znanje i sposobnost, već podobnost - stranačka, partijska, plemenska i rođačka. Za to je skovan odličan naziv „uhljebništvo, uhljeb, uhljebnik, uhljebljenje[5]“ koji se masovno koristi od 2014. godine. To je sigurno jedan je od razloga propasti socijalizma, a može biti propast i za naše društvo. Na svim stranama, svim mjestima i institucijama, gradovima i županijama vidimo potpuno nekompetentne ljude koji ništa ne znaju, ne znaju riješiti niti najjednostavniji zadatak, nemaju nikakve samostalnosti i jedino je što znaju to je slušati svoje vođe, gazde ili naredbodavce, ali i „pobrinuti se za sebe“.
Način funkcioniranja i „razmišljanja“ institucija, a time i cijelog društva može se vidjeti svakodnevno u mnogobrojnim primjerima. Možemo izabrati samo neke.
U Gradu Zagrebu
Dvije najvažnije institucije zadužene za razvoj gospodarstva u Gradu Zagrebu, Gradski ured za gospodarstvo i Zagrebačku gospodarsku komoru više od 10 godina vodili su dvije nesposobne i lijene osobe. Jedina ambicija pročelnika Ureda za gospodarstvo bilo je pisanje stihova i objavljivanje mnogobrojnih knjiga poezije sa željom da uđe u Guinnessovu knjigu rekorda kao pjesnik koji je objavio najveći broj knjiga poezije. Tvrdio je (i javno govorio) da je dotadašnji rekorder bio Federico García Lorca i da mu je ambicija objaviti više knjiga od Lorce. Sve je to ludo da luđe ne može biti. Taj se projekt godinama ostvarivao (ne znam tko je to financirao, ali si mogu misliti). A na večeri poezije, a ubrzo i na mjuzikle komponirane na njegova libreta dolazili su „po zadatku“ ljudi iz različitih institucija (Saveza inovatora, Obrtničke komore, gradskih poduzeća, itd.) „vezanih“ na financiranje od strane Grada Zagreba. A možda i još netko. U kontejnerima kraj nekih velikih gradskih poduzeća nalazile su se hrpe tih knjiga poezije.
Druga strast su mu bila mnogobrojna putovanja po svijetu na sve postojeće izložbe inovacija od Pittsburgha do Kuala Lumpura (na trošak Grada Zagreba), u okviru „inovatorskog turizma“ koji je u Zagrebu doveden do savršenstva. Ozbiljni razgovori o poduzetništvu, razvoju proizvoda i inovacijama ga uopće nisu zanimali. Kada sam trebao ići kod tog pročelnika u Ured za gospodarstvo riješiti neki problem iz područja gospodarstva ili samog Tehnološkog parka, najprije sam vježbao da temu razgovora mogu objasniti u 25 sekundi, jer nakon toga više ga ništa nije zanimalo, digao se od stola i nije više htio razgovarati.
Kada to nekome sada pričam, ljudi ne mogu vjerovati.
A to je trajalo godinama i to nije nikoga smetalo.
I to daje sliku Grada Zagreba.
Zanimljiv je i odnos pročelnika za gospodarstvo i predsjednika Zagrebačke gospodarske komore prema strategiji razvoja gospodarstva Grada Zagreba. To je ključni razvojni dokument i Ured za gospodarstvo i Zagrebačka komora trebali su biti najvažniji stručni, znanstveni i politički kreatori tog dokumenta. Ni taj zadatak ih nije zanimao, niti su bili dorasli da ga ozbiljno rješavaju. Svoj angažman su sveli na stav pročelnika da je glavni strateški projekt u Zagrebu izgradnja garaže ispod Muzeja Mimara, a predsjednik Komore je zastupao stav da je glavni strateški projekt Kongresna dvorana na Velesajmu. I nikada nisam čuo ništa drugo od njih. A isto tako nisam niti jednom čuo nikakav komentar od medija ili političke, čak i znanstvene zajednice da se kritički osvrnu na te jadne nebuloze.
A kada je jedan Institut po narudžbi 2010. godine napravio Strategiju razvoja Grada Zagreba do 2020 (vrlo nekvalitetnu) siguran sam da ju nisu niti pročitali. Tužno je bilo slušati na sjednici Gradske skupštine kako gradski zastupnici diskutiraju o strategiji, a lako se moglo uočiti da mnogi od njih strategiju nisu pročitali ili su pročitali možda samo par rečenica. A siguran sam da niti jedan pročelnik u Gradskom poglavarstvu ni ne zna što piše u toj Strategiji koju bi oni sa svojim ljudima trebali realizirati.
Grad Zagreb strategiju nije ni donio zato da bi taj dokumenta usmjeravao njegov razvoj već samo zato jer je to jedan od uvjeta koje treba ispuniti da bi se mogao javljati na razne europske projekte.
Jadan je naš Grad Zagreb kada se tako odnosi prema svojoj Strategiji razvoja.
I onda se čudimo da Grad Zagreb stalno zaostaje i na području razvoja gospodarstva, znanosti i poduzetništva.
Vjerujem da jednog dana neke buduće generacije neće vjerovati da je nešto takvo bilo moguće u metropoli Hrvata. Mi bismo danas treba razmisliti kako je moguće da se to događa, kako je moguće da na ključnim mjestima godinama budu potpuno nesposobni ljudi i da ih nitko ne pita što su napravili.
Vjerojatno većina javnosti, od medija, znanstvenika do običnih građana niti ne znaju što bi Ured za gospodarstva i Gospodarska komora uopće trebali raditi.
Iako Grad Zagreb ima u odnosu na druge gradove ogroman proračuna (za 2019. više od 10 milijardi kuna), već nekoliko desetljeća ne rješava niti jedan ozbiljan razvojni ni komunalni problem niti se u Gradu realiziraju neki ozbiljni projekti. Sve se svodi na najjednostavnije akcije, izgradnju fontana i ponekog spomenika, uređenje nekih ulica, par vrtića i škola, te popravak kvara na vodovodu. Sve su to zadatci na razini sposobnosti poluobrazovanih ljudi. Ozbiljni i složeni razvojni projekti koji bi dugoročno pokrenuli Zagreb i veliki problemi koje treba riješiti iznad su intelektualnih i stručnih kapaciteta ljudi i u Gradskom poglavarstvu i u Gradskoj skupštini. Rješenje otpada, od spalionice smeće do odlagališta otpada, maksimirski stadion, nedovršena bolnica u Blatu, žičara, katastrofalno stanje vodovodne mreže, (nekoliko kilometara od središta grada ljudi nemaju vodovod i kanalizaciju) i slični problemi stoje nerješivi već desetljećima.
Da u Zagrebu na vlast dolaze sposobni ljudi i da se ogromna energija ne troši na prizemna prepucavanje i političku trgovinu, s ovakvim ogromnim proračunom već bi se izgradilo nekoliko kilometara podzemne željeznice, izgradilo bi se nekoliko mostova preko Save, uredio bi se sliv Save i izgradila bar jedna hidroelektrana (Slovenci su ih na Savi već izgradili nekoliko), izgradio bi se Tehnopolis, pokrenula bi se nova industrija, probušio tunel u Sljemenu i još mnogo toga. Nažalost, to su sve teme o kojima se ne može ozbiljno razgovarati, jer nema ljudi koji nešto takvo uopće mogu razumjeti.
Vjerujem ipak, da će jednog dana Zagrepčani izabrati ljude koji će biti u stanju sve to realizirati.
Početak nikada dovršenog tunela kroz Sljeme.
Današnji zagrebački tunel "Sljeme" su počeli graditi ratni zarobljenici iz Drugog svjetskog rata u razdoblju od 1947.-52. godine. Prvotna ideja je bila napraviti tunel kroz cijelu Medvednicu i spojiti Zagreb kroz planinu od Gračana do Zagorja kod Pila. Od namjere izgradnje tunela kroz cijelu Medvednicu kasnije se odustalo, iako ta ideja živi i danas.
(Izvor slike: http://www.zeljeznice.net/...)
Nacionalno inovacijsko vijeće
Početkom studenog 2018. godine pročitao sam da je osnovano Nacionalno inovacijsko vijeće (NIV), a da je to vijeće, četiri mjeseca od osnivanja, u petak, 9.11.2018. imalo prvu sjednicu. Još sam pročitao da je to vijeće osnovano radi koordinacije provedbe Strategije pametne specijalizacije Republike Hrvatske (S3) za razdoblje od 2016. do 2020. godine na najvišoj razini upravljanja. Ta strategija je donesena u ožujku 2016. godine i krajem 2018., znači nakon dvije godine, osniva se Nacionalno inovacijsko vijeće za koordinaciju provedbe te strategije.
Već se prema tome vidi koliko su „važne“ i inovacije i sama „pametna strategija“.
Budući da se cijeli svoj radni vijek bavim inovacijama i ta tema me zanima i sada kada sam u mirovini, naravno da sam se zainteresirao o čemu se tu radi.
Prvo me zanimalo koji ljudi će ući u to inovacijsko vijeće, ali to nisam nikako mogao doznati. U svim izvješćima i dokumentima navedene su samo institucije, bez imena ljudi koji će u Vijeću raditi. Poslove obavljaju ljudi, stručni ili nestručni, pametni ili bedasti, lijeni ili marljivi, ali ne institucije. Naravno, oni koji su osnivali Vijeće pojma nemaju tko su naši vodeći i najugledniji ljudi na području razvoja i stvaranja inovacija pa su, jer im je najlakše, pozvati institucije.
A osnovna „kvaka“ u tome je činjenica da su institucije u velikoj mjeri krive zbog stanja u društvu. Institucije, njihov nerad i nesposobnost su krivi što kod nas ima malo razvoja i inovativnih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu, malo patenata na Sveučilištu, nema akademskog poduzetništva i ako stvarno, a ne samo formalno, želimo nešto iskreno napraviti, tada treba napraviti radikalan zaokret i osloniti se na sposobne ljude koji su se dokazali u radu, a ne na institucije.
Ali s formalne, birokratske strane sve je bilo „po propisu“ i nitko im ne može ništa zamjeriti.
A institucije će vjerojatno poslati u Vijeće neke svoje predstavnike koji o inovacijama malo znaju i opet će s formalne strane sve biti zadovoljeno.
Institucije, članice Nacionalnog inovacijskog vijeća predlagale su članove Tematskih inovacijskih vijeća (TIV). Tematska inovacijska vijeća (TIV-ovi) se osnivaju temeljem Strategije pametne specijalizacije Republike Hrvatske za razdoblje od 2016. do 2020. godine (S3) za pet tematskih prioritetnih područja (TPP) i predstavljaju glavno koordinacijsko tijelo za pojedino TPP. Glavni cilj TIV-ova je osigurati strateško upravljanje i smjernice za relevantno TPP.
Na web stranici Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta sam pročitao obrazloženje: „Sve ovo što činimo je preduvjet za dobivanje dodatnih sredstava EU kroz strukturne fondove, koje u obliku natječaja želimo što prije plasirati u realni poduzetnički sektor“.
Očekivao sam da se Inovacijsko vijeće osniva da bi se stvorili organizacijski i ostali uvjeti koji će poticati razvoj inovativnih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu u poduzetništvu i u akademskoj zajednici, koje će stvoriti pozitivnu i poticajnu klimu za razvoj proizvoda, za istraživanje koje neće imati za cilj samo objavljivanje u stranim časopisima, već će se realizirati na tržištu. Naravno, uz to dobro dođu i financijska sredstva iz EU fondova, ali ti novci ne smiju biti osnovni cilj osnivanja Vijeća.
Već sada se dosta novaca ulaže u inovacije, ali rezultati nisu zadovoljavajući, jer se radi na krivi način. Nisu uočeni niti problemi ni definirani načini kako te probleme riješiti. Potreban je radikalno novi pristup, a to ne mogu napraviti institucije u kojima taj krivi način rada dominira.
Kada je 2016. godine donesena Strategije pametne specijalizacije Republike Hrvatske, o tome se govorilo jedva desetak dana na tako konfuzan i smušen način da sam vidio da nikome nije baš previše jasno o čemu se radi. Mislim da su svi bili sretni da se na sve to ubrzo zaboravilo. Jedan mladi znanstvenik s Ekonomskog instituta je htio biti stručnjak za to područje, pisao je stručne članke i nastupao na raznim međunarodnim konferencijama o temi pametne specijalizacije. Budući da sam prilično kritičan prema toj potrebi „pametne specijalizacije“, koja na papiru lijepo izgleda, ali se u praksi teško može realizirati, otišao sam kod njega porazgovarati o toj temi. Bio sam šokiran njegovim neznanjem koje je u svojim znanstvenim radovima prikrivao smušenim i kompliciranim rečenicama, nekakvim statistikama i besmislenim ekonomskim parametrima.
Kada govorimo o inovacijama, želim spomenuti jedan lijep primjer koji, nažalost, nije iz Hrvatske. Krajem studenog dobio sam od prof.dr. Vojina Šenka, profesora s Tehničkog fakulteta iz Novog Sada jedan video. Na videu je bio snimljen polufinale takmičenja „Najbolje tehnološke inovacije za 2018. godinu“ koji se koncem studenog održavalo u Novom Sadu. To takmičenje se održava već 14 godina, svake godine je sve bolje organizirano, ima sve više takmičara-inovatora i inovatori su sve kvalitetniji i njihov je nastup sve bolji. Takmiče se svojim inovativnim poduzetničkim idejama timovi u kojima su poduzetnici, studenti, znanstvenici, profesori na fakultetima, akademici, a jedan tim je sastavljen samo od Roma. Inovativni projekti koje su predstavljali pred žirijem bili su vrlo kvalitetni i svi su bili okrenuti prema tržištu. Profesor Šenk se pohvalio da su najbolji inovativni projekti koji su osvojili prva mjesta na prošlim takmičenjima na tržištima ostvarili vrlo lijep financijski i poslovni uspjeh. Samo polufinale je organizirano vrlo dinamično s ocjenjivanjem pomalo sličnim ocjenjivanjima kod Eurovizije. Sve se snima, a finale će biti u prosincu na 1. programu na nacionalnoj televiziji. Profesora Šenka znam već jako dugo od kada je došao kod nas u Tehnološki park da vidi što radimo, jer je htio osnovati Tehnološki park, odnosno Poduzetnički inkubator na svom fakultetu u Novom Sadu. Tada smo mnogo razgovarali o inovacijama i on je pokrenuo i organizirao to takmičenje za najbolju inovaciju koje je sada pokrilo cijelu državu.
Profesor Šenk je u realizaciji te svoje ideje nailazio na mnogo problema, nerazumijevanja i otpora, ali je uspio. To je još jedan primjer da iza uspješnih projekata stoji entuzijazam, kreativnost, hrabrost, tvrdoglavost i upornost pojedinaca.
(Inače, da ne bi sve izgledalo previše idealno profesora Šenka su nedavno izbacili iz Upravnog odbora Inkubatora koji je on osnovao na fakultetu.)
Profesoru Šenku sam odao priznanje na odličnom i uspješnom projektu za izbor najbolje inovacije. To takmičenje preko medija šalje vrlo snažne poruke i predstavlja vrlo uspješnu promidžbu za stvaranje inovacija.
Bio sam i pomalo ljubomoran, jer ja nisam uspio organizirati nešto slično u Hrvatskoj. U Zagrebu, a ni u ministarstvima nisam imao s kime o tome razgovarati. Iako se kod nas za inovacije izdvajaju prilično velika financijska sredstva, proces nagrađivanja inovacije i kriteriji nisu dobro organizirani, a u medijima je sve slabo prisutno. A savezi inovatora svoje djelovanje su sveli uglavnom za inovatorski turizam i posjećivanja mnogih izložaba po svijetu, što sve u konačnici ima jako slabe rezultate. Osim što organizatori i vođe tih putovanja ostvaruju svoje osobne interese i lijepo se provode po svijetu.
Kad nesposobni kažnjavaju sposobne
U ljeto 2018. godine upoznao sam gospodina Jakova Radovčića[6], našeg čuvenog paleontologa svjetskog glasa i autora fascinantnog Muzeja krapinskih neandertalaca. Uz kavu, u ugodnom razgovoru gospodin Radovčić ispričao mi je priču o svom životu, o paleontologiji, o čuvenom Dragutinu Gorjanoviću-Krambergeru, o nalazištu neandertalaca u Krapini, o tome kako je zamislio i realizirao Muzej u Krapini, o problemima koje je doživljavao u realizaciji svoje ideje. I tada me je šokirao informacijom da je za vrijeme rada na Muzeju dobio otkaz u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju (HPM) gdje je bio zaposlen. Novi ravnatelj u želji da se dokaže i pokaže da je on vlast u državnoj instituciji dao je otkaz jednom vrhunskom znanstveniku svjetskog glasa zbog krajnje banalnog razloga. Gospodin Radovčić tada je dan i noć, subotom i nedjeljom radio na jednom važnom međunarodnom projektu i na Muzeju u Krapini i nije se u 7.00 sati upisao u potpisnu knjigu. Jedan više-manje anonimni državni birokrat smatrao je da je to razlog za otkaz. Nakon 6 mjeseci borbe u Gradskoj skupštini (Grad Zagreb je vlasnik HPM-a) gospodin Radovčić je vraćen na posao, nastavio rad na važnim projektima i završio projekt Muzeja.
Međutim, taj primjer govori o tome kako nesposobni ljudi kada dobiju vlast pokazuju svoju zlu prirodu i svoje komplekse manje vrijednosti u odnosu na sposobne ljude nastoje rješavati na grub i zao način.
Fascinantan Muzej neandertalaca u Krapini. Tijekom rada na Muzeju autor Muzeja je dobio otkaz.
(Izvor slike: http://www.mkn.mhz.hr/hr/o-muzeju/postav/?photoId=91#start)
Rebro, Blato i Tehnopolis
U zadnje vrijeme nekoliko puta sam ujutro išao u Bolnicu Rebro i u Bolnicu Sv. Duh i prolazio kroz mučan prometni krkljanac. I jedna i druga bolnica su na brijegu, u gornjem dijelu Zagreba, na prometno teško pristupačnom mjestu, gdje je gotovo nemoguće naći mjesto za parkiranje. Dugačke kolone automobila svako jutro sporo puze prema bolnicama. Čuo sam da ujutro na Rebro dolazi 10.000 ljudi i to stvara prometni kolaps. Ogorčeni građani ljutito se javljaju na radio Sljeme i ogorčeno komentiraju. Vidio sam da se na Sv. Duhu nešto novo gradi i krkljanac će tamo biti još gori.
A istovremeno na jugu, na ulazu u Zagreb, u Blatu stoji ogromna, nedovršena, prazna građevina površine oko 200.000 m2 koja je trebala biti najmodernija Sveučilišna bolnica s velikim parkiralištem i do koje se dolazi širokim avenijama. Bolnica u Blatu je dugo vremena stajala nedovršena i tada je poslije 2.000. godine Vlada donijela odluku da se nekoliko milijardi kuna uloži u modernizaciju - bolnice na Rebru. Umjesto da se novci ulože u bolnicu u Blatu koja odgovara svim suvremenim zahtjevima i koja je odlično prometno povezana s gradom, milijarde kuna investirale su se u bolnicu na Rebru koja je sagrađena na nemogućoj lokaciji i koja izluđuje i pacijente i osoblje bolnice koji dolaze na posao. Bolnica Rebro ostvaruje vrhunske rezultate u liječenju i ne zaslužuje ogorčenje građana koji dolaze u nju.
Dok sam u proljeće 2012. godine obilazio nedovršenu bolnicu u Blatu pokušavajući nagovoriti nadležne (nažalost nisam ništa uspio) da se ta građevina iskoristi za Tehnopolis, veliki tehnološki, znanstveni park koji bi pokrenuo gospodarstvo Zagreba, doznao sam zašto su novci umjesto u Blato uloženi na Rebro. Razlog je tako nevjerojatan i tako bizaran da ga ne želim spominjati, ali sam dobio potvrdu iz nekoliko izvora.
Jedna sposobna vlada nešto takvo ne bi nikada napravila.
Nedovršena Sveučilišna bolnica u Blatu, lipanj 2016. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
Kako funkcionira neiskusan i nesposoban menadžer
U knjizi „Menadžerski izazov“, još 1994. godine opisao sam kako se osjeća čovjek koji bez znanja i iskustva dođe na vodeću na vodeću funkciju u nekom poduzeću:
“Kad sam postao direktor, prvih mjeseci bio sam u pravoj panici”, govorio mi je neiskusan čovjek kojega su postavili za direktora tvornice. 'Sjedio sam za stolom, a oko mene u cijeloj se tvornici odvijala potpuno nerazumljiva i besmislena zbrka. Ljudi su hodali amo-tamo, nosili nekakve papire, ulazili i izlazili iz soba, nešto pisali za svojim stolovima, raspravljali i svađali se, pili kavu, crtali nekakve nacrte. U radionici su lupali strojevi, kroz portu su ulazili i izlazili kamioni, meni su donosili da potpišem nekakve papire, koje uopće nisam razumio, neki su se dolazili žaliti, drugi su tražili moju odluku - sve me je to izluđivalo!
Činilo mi se to poput mravinjaka iz onih televizijskih popularno-znanstvenih filmova, u kojima mravi jure nervozno labirintskim hodnicima, naizgled bez ikakva smisla i cilja. Gotovo je tisuću ljudi ujutro dolazio na posao, sjedalo za stotine stolova i strojeva, radeći meni nepoznate poslove. Sve mi je funkcioniralo na tajanstven način, nisam mogao uhvatiti nikakav smisao i vezu medu svim tim, naizgled konfuznim i zbrkanim aktivnostima. I nije mi bilo jasno kako mogu iz takve zbrke izići nekakvi proizvodi.“
Mnogi su u takvoj situaciji u to vrijeme taj problem rješavali na način, primjeren klimi i filozofiji tadašnjeg samoupravnog socijalizma.
„Oni bistriji shvatili su da od velikog rada i angažmana baš i nema neke, za njih, opipljive koristi pa su ostavljali tvornicu da samostalno funkcionira, kako zna i umije, a brinuli su se uglavnom samo za svoju sigurnost tako što su uspostavljali dobre veze s partijskom organizacijom, općinskim moćnicima i svojim nadređenima. Za dvadeset godina rada u jednoj zagrebačkoj tvornici nisam doživio da je direktor, provjereni komunistički kadar, makar jednom sjedio s inženjerima i stručnjacima tvornice kako bi razmotrili neki problem ili samo popričali. Ali je redovito svakoga ponedjeljka u 7.30 sati sjedao s političkim aktivom tvornice - predstavnicima partije i sindikata. U tvornici je vladalo nezadovoljstvo, najstručniji je kadar odlazio, no on je na njihova mjesta namještao svoje rođake i položaj mu je bio siguran.
Drugi su imali 'još bolju' metodu. Sama tvornica i nije ih baš previše zanimala pa su socijalizam iskoristili na 'najbolji način'. Maksimalno su se angažirali na vlastitim probicima, gradili su vikendice (dakako, u radno vrijeme), stjecali velik novac putujući u SSSR, ČSSR, Iran i ostala mjesta s fantastičnim 'crnim tečajem', uzimali proviziju na kupnju opreme i izvrsno se snalazili.
Treći, oni najneambiciozniji, ali i najbrojniji, ponašali su se 'kao luftmadrac na vodi'. Puštali su da ih prilike i događaji nose, pazeći samo da se negdje ne nasukaju ili da ne udare u neku oštru hrid. Ujutro dolaze na vrijeme na posao, popiju kavicu, malo popričaju sa suradnicima, potpišu neke dokumente koje im donesu na stol, idu na sastanke i raspravljaju općim, izvježbanim frazama, reagiraju samo na vanjske događaje i zadatke itd. Takvi ne poduzimaju nikakvu inicijativu, nikakvu akciju, nikoga ne gnjave, glume rad i ozbiljnost, žele ostaviti dobar dojam, fino se i pristojno ponašaju, ali grubi su prema svima koji remete njihov mir i udobnost, a panično se boje da ih netko ne dovede u situaciju u kojoj bi se otišlo njihovo neznanje i u kojoj bi izgubili svoj status i privilegije.“
Može se, nažalost, uočiti velika sličnost s ponašanjem u našim državnim poduzećima i institucijama u našem, današnjem kapitalizmu.
Pred desetak godina, oko 2010-ih, jedan stari direktor koji je odlazio u mirovinu ispričao mi je kako je mlade ljude u jednoj državnoj, odnosno gradskoj instituciji pripremao za dolazak novog direktora i šta im je rekao:
„Novi direktor vjerojatno nema pojma o ovom poslu kojim će rukovoditi i zato se morate pripremiti za njegovo ponašanje na kakvo do sada niste navikli. Budući da vi o poslu znate mnogo više od njega koji ne zna ništa, bilo bi normalno da od vas nešto pokuša naučiti. Ali to bi bilo u idealnom slučaju. Vjerojatnije je da će izbjegavati sastanke s vama da ne pokazuje svoje neznanje, imati će komplekse prema vašem znanju i kod njega će se razvijati neprijateljstvo prema vama. Budući da ne zna posao kojeg treba raditi, malo vremena će provoditi na poslu da ne dođe u situaciju u kojoj će trebati nešto odlučivati. Ubrzo će intenzivno zapošljavati ljude koji ne znaju ništa kao i on i s njima će se okružiti da može s njima bez kompleksa razgovarati. I dati će im moć postavljajući ih na mjesta zamjenika direktora. I oni će se neprijateljski i nadmoćno ponašati prema vama da vam se osvećuju što više znate o poslu od njih.
Naravno, nastojati će vas nekako eliminirati iz institucije, ali to u državnim institucijama ne ide baš lako, pa vjerojatno neće uspjeti. Vjerojatno ćete gledati postupke koji će vas šokirati. Nemojte se u to uvući. Oni koji s politikom dolaze s politikom odlaze. Vaše znanje i sposobnosti vam nitko ne može oduzeti. Ako nećete moći izdržati, s vašim znanjem ćete si lako moći naći posao i negdje drugdje“.
Nažalost, dogodilo se sve što je predvidio kao najgori scenarij. Ali je proračun te institucije povećan preko 20 puta u odnosu na vrijeme kada je direktor bio čovjek koji nije bio niti u jednoj stranci. A broj ljudi je povećan gotovo 5 puta. Kada se stranački trguje, tada se ne štedi. Institucija nije više ostvarivala nekadašnje vrhunske rezultate, jer to nije nikoga zanimalo, a i većina nije ni razumjela što bi ta institucija trebala raditi.
Naravno, novi direktor je izbrisao svako sjećanje na starog direktora koji je osnovao tu instituciju.
Naivni ljudi s, možda, dobrim namjerama
Često slušamo pojedine ministre, gradonačelnike, župane i slične visoke dužnosnike kako se žale da je veliki problem što u državnim službama i dobri i loši službenici imaju istu plaću. Odlučno izjavljuju da će to promijeniti i uspostaviti novi način ocjenjivanja rada državnih službenika kojim će ih moći nagrađivati prema kvaliteti njihovog rada. To će službenike stimulirati i poticati da još bolje rade. I razlučiti će se sposobni od nesposobnih. Zvuči super. Tko to ne bi podržao. Mediji o tim prijedlozima izvještavaju s oduševljenje.
I ubrzo se na sve zaboravi.
Nisam još čuo kako bi se ta ideja realizirala u praksi.
Osnovni je problem da će službenike ocjenjivati njihovi šefovi koji bi prvi trebali dobiti negativne ocjene i koji u mnogim slučajevima niti ne znaju što njihovi službenici rade i što bi trebali raditi.
Nesposobnost u znanosti
Znanost i primjena rezultata znanosti u gospodarstvu i cijelom društvu ima ogromnu važnost za razvoj društva. U velikom broju mojih tekstova na ovom portalu pisao sam o stanju u našoj znanosti i pokazivao primjere koji pokazuju da je i našu znanost na mnogim mjestima zahvatio virus nesposobnosti. U mnogim slučajevima znanost se svela samo na pisanje članaka i ocjenjuje se samo prema indeksu citiranosti, a ne prema praktičnoj primjeni. I fakulteti i znanstvenici su se odvojili od realnog svijeta i taj svijet više niti ne poznaju. Koliko mnogi ugledni znanstvenici (ne)poznaju Hrvatsku (izvan svojih uskih specijalnosti) moglo se vidjeti 21. svibnja 2018. godine kada su na 35. godišnjoj Svečanoj skupštini Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (HATZ). u Staroj gradskoj vijećnici dodjeljivane diplome novim članovima Akademije. Među ostalima, novim članom gospodarstvenikom postao je jedan marginalan poduzetnik, uvoznik toalet papira i ostalih proizvoda. U vrijeme kada nam je jedan od osnovnih gospodarskih zadataka poticati izvoz, poticati inovativne proizvode temeljene na istraživanju i razvoju, proizvode konkurentne na svjetskom tržištu Hrvatska akademija tehničkih znanosti, ugledni znanstvenici, profesori s naših fakulteta za člana Akademije izabiru jednog marginalnog uvoznika.
U društvenim znanostima istraživanja se većinom provode anketama na potpuno nereprezentativnim uzorcima i zbog toga su rezultati takvih istraživanja u najvećoj mjeri bezvrijedno. Prije nekoliko godina jedno istraživanje o egalitarizmu u Hrvatskoj provodilo se anketiranjem studenata Ekonomskog fakulteta koji sigurno ne predstavljaju reprezentativni uzorak za cijelu Hrvatsku. I onda je taj, u stvari bezvrijedan rad dobio godišnju nagradu na području sociologije.
Kako je sve to moguće
Sustav koji je napunjen nesposobnim i nekvalitetnim ljudima ne može davati kvalitetne rezultate. Kako je moguće da smo se našli u situaciji da su nesposobni i različiti „uhljebi“ kao tumor zavladali u državnim poduzećima i institucijama?
Mislim da jedan od razloga leži u našem „demokratskom sustavu“, odnosno „demokratskom“ izbornom procesu. Da bi netko došao na vlast u svojoj kampanji ne smije govoriti o „ozbiljnim temama“, o projektima koje planira realizirati, o radikalnim promjenama koje namjerava provesti i trudu koji svi trebamo uložiti da bi društvo bilo efikasnije i pravednije. Takve teme birače ne zanimaju, takvi političari ih zamaraju i dosadni su im. Birači ne vole ljude koji su bolji, pametniji i pošteniji od njih. Birače vole političare koji su njima slični, koji su stalno u medijima, stalno izvaljuju neke gluposti i nebuloze koje se kasnije mogu komentirati u kafićima i birtijama, koji se stalno svađaju, koji potiču „mi ili oni“, koji se čak vuku po sudovima, koji glumataju kao nekakvi borci za pravdu i pravicu, a i oni koji pate za Jugoslavijom i komunizmom imaju svoje biračko tijelo.
Kada netko uz pomoć takve „izborne tehnologije“ dođe na vlast najednom dobije zadatke za koje se nije pripremio i kojima nije dorastao. A dobije i veliku moć. U strahu da se ne otkrije njegovo neznanje i neosobnost okruži se likovima još najsposobnijim od sebe kojima je „dužnost“ hvaliti i obožavati šefa. Budući da takvi uopće ne poznaju stručne i sposobne ljude, onda na ključna mjesta po državnim poduzećima i institucijama postavljaju svoje partijske drugove, susjede, susjede i kartaške partnere. Nakon pobjede na izborima smatraju da imaju pravo „podijeliti plijen“. Mediji i svekolika javnost za to pokazuju razumijevanje i smatraju da je to u redu.
I to traje i traje već jako dugo.
Kako je moguće da su adnas negativna kadrovska selekcija i „uhljebljivanje“ još gore nego u socijalizmu? A mi naivci smo vjerovali da će propašću komunizma i taj društveni tumor biti izliječen.
Budući da mi nitko ne može prilijepiti etiketu simpatizera komunizma i jugonostalgičara, a imam dosta iskustva, mogu o tome otvoreno, bez kompleksa, govoriti. Sada, u mirovini želim proniknuti u srž problema i pronaći odgovor na pitanje „u čemu, kada i zašto smo pogriješili“ i kako to ispraviti.
Negativna kadrovska selekcije je zlo i jednostavno ne bi smjela biti dozvoljena, ali danas u „demokratskom društvu“ je gora nego u totalitarnom, nedemokratskom komunizmu iz nekoliko razloga:
- Suštinski razlozi - u demokratski sustav ugrađena je jedna ozbiljna greška. Demokratski izborni proces ima dvije različite faze kroz koje prolaze ljudi koji osvajaju vlast. A svaka od tih faza zahtijeva potpuno različitu vrstu ljudi. U fazi izbora najbolji su različiti manipulatori, vješti komunikatori, lažljivci koji ljudima obećavaju „brde i doline“, kupuju njihovu naklonost, demagozi, koji stalno izvode uz pomoć medija razne predstave. (U Sloveniji je jedan stand-up komičar postao premijer). Kada takav političar dođe na vlast, suoči se sa zadacima kojima nije dorastao i boji se sposobnih ljudi oko sebe, jer bi kraj njih stalno bio pun kompleksa. A vlast mu daje veliku moć. I oko sebe okuplja i postavlja ljude lošije od sebe, jer sposobne ljude niti ne pozna, a i boji ih se. Nažalost, ovakav izborni sustav na površinu dovodi trećerazredne, sve nesposobnije ljude koji nisu u stanju rješavati ozbiljne probleme.
- Statistički razlozi – prije su se rukovodeći i ostali kadrovi izabirali iz velikog kadrovskog, jednopartijskog Danas važne direktore velikih poduzeća izabire iz svog članstva čak stranka koja na izborima dobiva 1% glasova i ima članstvo koje bi kompletno jedva popunilo moj „forcimer“ (predsoblje). Bez obzira na sve komunističke i ideološke kriterije ipak su u „onom sustavu“ ponekad uspjeli naći sposobne direktore. Direktori koji su vodili i gradili velika poduzeća, Končar, Teslu, Riz, Đuro Đaković i razvijali nove proizvode to dokazuju. Naravno, ta su poduzeća bila neefikasna, imala previše ljudi i nisu bila konkurentna na zapadnom tržištu, ali su rasla, razvijala i proizvodila često vrhunske proizvode. Danas, u našem „demokratskom“ društvu su sposobnost i znanje ljudi potpuno nebitni kod izbora za rukovodeće položaje u državnim poduzećima i institucijama, jedino je važna stranačka pripadnost i vjernost partijskim vođama. Današnji direktori i ravnatelji državnih poduzeća i institucija nisu uopće zainteresirani da uspješno rukovode, jer znaju da njihov ostanak na funkciji ne ovisi o kvaliteti njihovog rada i rezultatima, već samo vjerenosti partijskim šefovima. Strašno.
- Zakonski razlozi - zakon (tzv. „Lex Šerif“) je gradonačelnicima izabranim na tzv. demokratski način u demokratskom društvu dao autokratske, gotovo diktatorske ovlasti, mnogo veće nego što su ih imali gradonačelnici izabrani u totalitarnom sustavu. Bez obzira na totalitarnu prirodu komunističkog sustava gradonačelnici su odluke mogli donositi tek nakon rasprave u određenim gradskim i političkim “tijelima“ (kako su se već zvala.) Iako su te odluke bile usmjerene ideološki i partijski, ta su „tijela“ onemogućavala samovolju gradonačelnika. Današnji gradonačelnici, okruženi svojim stranačkim „uhljebima“ i plaćenim medijima imaju vlast gotovo kao sjevernokorejski vođa i nitko im se ne suprotstavlja. Oporba u gradskim skupštinama ima jako ograničene mogućnosti smijeniti gradonačelnika koji je izabran na direktnim izborima. Takve diktatorske ovlasti bi sposobnim, moralnim, poštenim gradonačelnicima omogućavale da budu efikasni i brzo donose odluke u interesu svog grada. Ali takvi ljudi ne uspijevaju dobivati izbore.
- Faraonski razlozi – šefovi stranaka u našem „demokratskom“ sustavu imaju faraonske ovlasti i autoritativno donose odluke i odlučuju o karijerama stranačkih dužnosnika. Postavljaju ih ili ne postavljaju na biračke liste, omogućavaju ih ili onemogućavaju da ulaze u Sabor, gradsku skupštinu, na liste za EU i slično. I time imaju čvrsto u rukama njihovu egzistenciju i budućnost. Budući da mnogi od tih ljudi izvan politike i nemaju nekakvu ulogu niti egzistenciju preostaje im da samo slijepo slučaju svog stranačkog šefa. A šefovi obično ne vole imati oko sebe sposobne ljude koji imaju svoje mišljenje i koji su sposobni zastupati svoje stavove.
- Nadzorni razlozi – svaki gospodarski i društveni sustav mora imati organizirani efikasan sustav nadzora koji će pratiti i nadzirati rad uprave, poslovanje i ostvarivanje ciljeva. U komunizmu su poduzeća imala radničke savjete, a u današnjem kapitalizmu poduzeća imaju nadzorne odbore i skupštinu. U ono vrijeme ismijavali smo radničke savjete i bila je krilatica „u radničkim savjetima i čistačica upravlja poduzećem“. Naravno, u praksi radnički savjeti nisu imali veliku moć, s njima se manipuliralo i direktor je u svemu dominirao. Ali u radničkom savjetu su bili ljudi koji su bili iz poduzeća, kojima je bilo stalo do poduzeća, bilo je i stručnih ljudi koji su znali što je dobro, a što loše u poduzeću. Jedan direktor mi je pričao: „U ladici imam nekoliko prijedloga koje se bojim staviti na radnički savjet, jer znam da neće proći“. U današnjim nadzornim odborima su uglavnom potpuno nekompetentni ljudi koji poduzeće uopće ne poznaju i ne zanima ih. Zanima ih samo financijska naknada koju dobivaju i podržavaju sve prijedloge i odluke direktora. Ako još dobiju neki poklon, neki ručak, pa neko putovanje u inozemstvo, pa tko ne bi podržavao direktora. U skupštini poduzeća u kojoj su predstavnici vlasnika su isto tako većinom nekompetentni ljudi. U jednom velikom poduzeću se najednom, iznenada na mjestu predsjednika skupštine pojavio jedan, za sve potpuno nepoznat čovjek. Počelo je užurbano istraživanje da se dozna tko je on i odakle se pojavio. I ubrzo se doznalo. To je bio čovjek s jednog dalmatinskog otoka koji je preo zime čuvao brodicu direktora poduzeća, pa mu se škrti direktor na taj način revanširao da ga ne treba plaćati iz svog džepa.
- (Ne)moralni razlozi – danas izgleda apsurdno govoriti o moralu u komunističkom, nedemokratskom društvu, jer je bilo i brutalnosti, lopovluka i mnogo korupcije. Ali se javno i kroz medije poticalo i hvalilo poštenje, marljivost, radinost, odgovornost i različite moralne vrline. Naravno, u praksi se to nije realiziralo, ali većina ljudi je ipak u to vjerovala i smatrala je da su to bile pozitivne vrijednost koje bi morale dominirati u društvu. Danas se kroz medije promoviraju najnegativniji likovi, stalno se govori o najgorim i najnemoralnijim primjerima, različiti opskurni likovi postaju medijski heroji tako da se javnost već pomirila s tim da su „svi lopovi i da je glupo biti pošten“. I u ono, komunističko vrijeme bilo je hrabrih ljudi koji su se držali zakona i određenih moralnih načela. Nedavno sam doznao za jedan slučaj iz davne 1970. i neke godine, iz „olovnih vremena“ poslije brutalnog sloma Hrvatskog proljeća, kada je u Hrvatskoj zavlada tvrdokorna partijska linija. Dr. Stipe Šuvar bio je u to vrijeme ministar prosvjete, odnosno Republički sekretar za prosvjetu i kulturu (od 1974. godine). A uz to je htio razvijati karijeru sveučilišnog profesora. Od 1967. godine bio je docent na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, za izvanrednog profesora izabran je 1974. godine i imao je ambicije postati redovni profesor. Međutim, dogodilo se da ga Filozofski fakultet nije oko 1975. izabrao na tu funkciju. Bio je strašno šokiran i htio je poduzeti sve (a bio je Ministar prosvjete) da promijeni odluku fakulteta. I tada je pronašao nekakvu rupu u zakonu, odnosnu neku nejasnu rečenicu u Statutu Grada Zagreba (ili u nekom sličnom dokumentu) i počeo je inzistirati da Skupština Grada Zagreba donese odluku da ga se postavi za redovnog profesora. „Mobilizirao“ je svoje visokopozicionirane drugove iz raznih partijskih komiteta da se donese ta odluka. I kada je već izgledalo da će se to provesti, tome se suprotstavio jedan hrabar prosvjetni inspektor. Rekao je: „Ne, to se ne smije napraviti. To nije po zakonu i to bi bio presedan u sveučilišnoj praksi“. Više od 40 godina nakon tog događaja prosvjetni inspektor, sada već u časnim godinama, mi je rekao: „Bio sam uvjeren da ću biti kažnjen i dobiti otkaz na poslu. Drugi dan sam cijeli dan sjedio u svom uredu, nikuda nisam izlazio i čekao sam telefonski poziv. Stipe Šuvar me nazvao i pitao zašto sam to učinio. Objasnio sam mu da to nije po zakonu, da bi to njemu zapravo jako škodilo i da mu nešto takvo ne treba. Nije mu bilo pravo, ali se pomirio s tim. I zagrebačka partijska vrhuška je zaključila da sam imao pravo i da se treba držati zakona. Izgleda da Šuvar nije bio zlopamtilo i poslije smo i dalje mogli surađivati“. Nažalost, u današnje vrijeme takve primjere je teško naći, već imamo jako puno slučajeva i primjera kada politička moć smatra da se „zakona ne treba držati kao pijan plota“. Za komunističko vrijeme nam je zgledalo normalno da su Partija i partijci iznad zakona, ali danas to ne smije biti dozvoljeno.
Da bi Hrvatska napredovala treba jednom za svagda prekinuti taj „Dugi marš nesposobnih“. To neće biti lako. Oni su premrežili cijelo društvo, sustav tako funkcionira da ih „proizvodi“ u velikom broju, imaju moć kroz političke stranke i grčevito će se boriti protiv promjena.
Ali, to pitanje će biti glavni test za sve političare koji dođu na vlast.
Optimizam na kraju
U utorak, 27. studenog 2018. godine u KIC-u (Kulturno informativnom centru Travno, u novozagrebačkom naselju Travno, u mom se susjedstvu prisustvovao sam jednom prekrasnom koncertu. Nastupio je jazz gitarist svjetskog glasa, Damir Kukuruzović[7] sa svojim bandom, Django Group. Oni sviraju glazbu koju je proslavio jedan od najslavnijih jazz gitarista Django Reinhardt. Uživao sam u vrhunskoj, temperamentnoj glazbi, pravih virtuoza na gitari i violini. Uz briljantno sviranje Damir Kukuruzović je na simpatičan i duhovit način govorio o glazbi, o Djangu, o njihovim koncertima po svijetu i o svojim prijateljima u bandu.
Osjetio sam kroz prekrasnu glazbu i njihov nastup onu Drugu Hrvatsku u kojoj su vrhunski ljudi, dobri i plemeniti ljudi, glazbenici, poduzetnici, znanstvenici, športaši i mnogi obični ljudi. Ti ljudi predstavljaju onaj drugi svijet, različit od ovog kojeg stalno predstavljaju mediji i u kojem stupa „Dugi marš nesposobnih“.
To je ona „Druga Hrvatska“ zbog kojeg sam optimističan i vjerujem da će dobri i sposobni ljudi u Hrvatskoj konačno ipak pobijediti.
Damir Kukuruzović
(Izvor slike: https://zadarski.slobodnadalmacija.hr/...)
LITERATURA
- http://www.ciraz.hr/...
- https://www.mingo.hr/...
- https://novac.jutarnji.hr/...
- Ožanić, Marijan (1994.), Menedžerski izazov – poslije rata i socijalizma“, Trend i Croman, Zagreb
- Wells, Herbert George (1969), Vremenski stroj: izmišljena priča, Stvarnost, Zagreb.
[1] Lido Anthony "Lee" Iacocca, (1924. USA) - jedan od najpoznatijih američkih poslovnih ljudi, poznat kao čovjek koji je 1980. preporodio Chrysler Corporation. Autor (ili koautor) je nekoliko knjiga, a najpoznatija je Autobiografija.
[2] Drago Krpina– (Radošinovac, 1960.), hrvatski političar i pjesnik. Predavao je kao učitelj u područnoj školi Miholjec kod Križevaca te u školama u Svetome Filipu i Jakovu i Biogradu na Moru. Jedan je od osnivača Hrvatske demokratske zajednice, bio je glavni urednik stranačkoga lista HDZ-a, Glasnika HDZ-a. U Hrvatskom saboru bio je zastupnik u prva četiri saziva (1990.-2003.), a od 3. prosinca 1998. godine glavni tajnik Hrvatske demokratske zajednice do 6. ožujka 2000. godine kada je podnio ostavku. Objavio je nekoliko pjesničkih i publicističkih knjiga.
[3] Jean-Jacques Servan-Schreiber- (1924.-2006.), često nazivan JJSS, francuski pisac i političar. Suosnivač časopisa L'Express, 1953. godine, postao predsjednik Radikalne partije 1971. godine. A 1972. je osnovao Pokret za reforme i podržavao konzervativnog Valéry Giscard d'Estainga za predsjednika Francuske. Za sebe je napisao da je „agitator ideja“ koje bi oblikovale intelektualni život Francuske. Najpoznatije su mu knjige „Američki izazov“ (1967.) i „Svjetski izazov“ (1980.).
[4] Herbert George Wells, (1866 –1946) - britanski književnik, zajedno s Jules Vernom bio je proglašen "Ocem znanstvene fantastike". Od njegovih djela treba izdvojiti: "Vremenski stroj", "Otok doktora Moreaua", "Rat svjetova", „Zemlja slijepaca“ te mnoga druga djela kojima je ostavio zaista velik trag.
[5] Uhljeb- glagol uhljebiti (se), glagolska imenica uhljebljenje (koristi se i nesvršeni vid uhljeblji/avanje), a u upotrebi su i imenice uhljebitelj (koristi se kao sinonim za uhljeba) i uhljebljivač (onaj koji postavlja uhljeba na uhljebničko radno mjesto). Jezikoslovac, dr. Marko Alerić ističe da je etimologija riječi uhljebiti vrlo jednostavna: u-hljeb-i-ti.' Glagol uhljebiti ima značenje 'osigurati sebi ili kome drugome posao ili zaradu' bez obzira na sposobnosti. U hrvatskom jeziku nema nikakve zapreke za upotrebu glagola uhljebiti u govorenom i pisanom tekstu u navedenom značenju', kaže Alerić. Uhljeb tj. uhljebiti znači postaviti na neku stvarnu ili izmišljenu poziciju ili radno mjesto osobu koja često nema stručne i profesionalne kvalifikacije, a na to se mjesto postavlja zbog rodbinske, zavičajne, prijateljske ili stranačke pripadnosti. Najčešće u javnom sektoru, no ima sličnih primjera u svijetu korporacija, pogotovo onih međunarodnih. Ono što je zajedničko svim vrstama uhljebljivanja je da za zapošljavanje ili postavljanje na neku poziciju nisu presudni kriteriji stručnosti, iskustva i interesa, već pozicija moći uhljebljivača koji postavljanjem uhljeba po rođačkoj, prijateljskoj ili stranačkoj liniji gradi svoju klijentelističku mrežu dužnika i/ili glasača, ili doprinosi većoj takvoj mreži.
[6] Jakov Radovčić, -(Kostanje kraj Omiša, 2. VII. 1946), hrvatski paleontolog. Završio studij geologije i paleontologije na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu, magistrirao 1974. na Sveučilištu Illionis u Chicagu. Radio u geološko-paleontološkoj zbirci i laboratoriju za krš JAZU 1970–79., a od 1980. u Geološko-paleontološkom odjelu Hrvatskoga prirodoslovnoga muzeja, gdje je voditelj Antropološke zbirke i zbirke Krapinski diluvij. Bavi se paleontologijom humanida, osobito neandertalaca. Piše tekstove za hrvatske i inozemne popularnoznanstvene televizijske emisije i filmove. Glavna djela: Dragutin Gorjanović-Kramberger i krapinski pračovjek (1988), Krapinski pračovjek: ilustrirani katalog zbirke skeleta (The Krapina Hominids: An Illustrated Catalog of Skeletal Collection, sa suradnicima, 1988), Zagreb prije početaka (sa Ž. Škoberneom, 1989), Stoljeće geologijskih karata Hrvatske: od 1850. do 1950. godine (s K. Krizmanić, 1994), Neandertalci (Die Neandertaler,1994), Krapinski pračovjek: radiografski atlas zbirke skeleta (The Krapina Hominids: A Radiographic Atlas of the Skeletal Collection, sa suradnicima, 1999).
[7] Damir Kukuruzović – (Sisak 1975.), gitarist, posvetio se izvedbama glazbe Djanga Reinhardta i Stephanea Grappellia, dvojca koji je obilježio europsku glazbu 20. stoljeća. Sa svojim je sastavom nastupao na svim važnijim festivalima u zemlji i inozemstvu promovirajući tradiciju romske glazbe i američkog jazza. Surađivao je sa značajnim imenima iz svijeta jazza kao što su Wawau Adler, Raphael Fays, Yorgui Loeffler, Angelo Debarre, Vlatko Stefanovski, Ludovic Beier, Boško Petrović, Adrian B. Burns i drugi. Neki od njih gostovali su na snimanjima njegovih albuma: Green Hill Gipsy Swing, Manouche i My Django Family. Godine 2005. u Sisku je odlučio utemeljiti Siscia Jazz Club međunarodnog značaja, te Siscia Open Jazz & Blues Festival, međunarodni festival jazza i bluesa koji su do sada posjetili mnogi svjetski jazz glazbenici. Osim jazz festivala u Sisku, koji se ubraja u najveće hrvatske ljetne jazz festivale, organizator je jazz festivala u Petrinji i Labinu, pod nazivom Labin jazz republika.