06. 12. 2018
Jakov Radovčić - priča o znanosti, kreativnosti, otporima, upornosti i uspjehu (3)
Treći dio teksta o našem paleontologu Jakovu Radovčiću govori o najnovijim otkrićima na fosilima u Krapini, o novim pogledima na neandertalce, o suradnji s kćerkom dr.sc. Davorkom Radovčić, o knezu Poljičke republike i odnosu Biblije i paleontologije.
Dr.sc. Davorka Radovčić,
(Izvor slike: https://www.gettyimages.dk/...)
Istraživanje Krapine i objavljivanje radova traju neprekidno
U Krapini se više, od vremena Gorjanovića, ne iskopava. Kramberger je 1927. godine ostavio naputak kako sačuvati lokalitet, ostavio je jedan stup čuvene geološke sekvence, ali su znatiželjni ljudi to i dalje nastavili iskopavati pa je lokalitet ostao devastiran. Na kraju je i taj geološki stup potpuno nestao, postoji samo ona naša rekonstrukcija u novom Muzeju. Sada nam je devastirana i špilja Vindija koja ima jednu važnu, veoma važnu, izuzetnu geološku sekvencu za gornji pleistocen Hrvatske, prikaz taloženja ledenih i međuledenih doba zadnjih 150-180 tisuća godina prije sadašnjosti. No, iz krapinskog pleistocenskog lokaliteta ostao nam je nevjerojatan, Gorjanovićev fundus, Zbirka krapinskog pleistocena u njegovoj instituciji, Geološko-paleontološkom odjelu sadašnjeg Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja. To je uveliko studijska, muzejska zbirka, referentna svjetska zbirka važna za izučavanje neandertalaca, ali i fosilnog čovjeka uopće.
Gorjanović-Kramberger je svojim brojnim radovima značajno doprinio širenju naših znanja o neandertalcima, ali i nakon Krambergera, sve od 1960-ih i 70-ih godina, kasnije pa i u ova dva zadnja desetljeća, Krapina je jako puno izučavana pa je objavljeno ili smo i sami objavili puno znanstvenih radova. Do danas je o „krapinskom pleistocenu“, objavljeno oko 3000 znanstvenih radova, na više od dvadesetak svjetskih jezika. Dakle, nije samo Kramberger pisao o neandertalcima iz Krapine, zbirka se istražuje neprekidno od njegovih do današnjih vremena. Danas s modernim tehnologijama možemo kosti iščitavati na posve drugačiji način nego što se to moglo prije mnogih desetljeća. O zbirci i Gorjanovićevim „krapincima“ znamo činjenice koje on nije mogao ni naslutiti ili pojmiti.
Krapina je po mnogočemu izuzetan i zapravo čudesan lokalitet. Gledajući danas sve u svjetskim okvirima i prema ulozi koju Krapina ima za razumijevanje razvoja čovjeka, nevjerojatno je koliko smo naučili iz krapinskog lokaliteta te iz fundusa koje je Kramberger tamo iskopao.
Iz tih gotovo 900 ljudskih kostiju ili njihovih ostataka, ali iz više tisuća faunističkih ostataka te brojnih kamenih izrađevina, alatki i artefakata, uvijek se može nešto naći, zato je važno da se zbirka brižljivo čuva kao cjelina. Nove tehnologije omogućavaju nam puno toga u spoznaji prošlosti i razvoju ljudskoga roda, a eto, omogućavaju nam sada moguću odredbu DNK pradavnih Europljana. Vjerujem da ćemo jednog dana otkriti i genetiku tih ljudi te potpuniju vezu s današnjim ljudima.
Danas na temelju mnogih suvremenih istraživanja mikroskopske supstance krapinskih okamina možemo potvrditi da je Kramberger u tumačenju neandertalaca imao pravo pretpostaviti kako je postojala morfološka veza, dakle genetska i biološka veza između današnjih i ondašnjih ljudi, između neandertalaca i nas suvremenih Europljana. Kramberger je to uvijek tvrdio na osnovu morfoloških istraživanje kostiju, ali rezultati današnje paleogenetike to nam potvrđuju.
Danas znamo puno tog što nekoć nismo znali, pa znamo puno toga o pradavnom biološkom rodoslovlju čovjeka.
Kosti ili okamine danas možemo izložiti elekronskim zrakama, stavljamo ih u sinkrotron visokih zračenja i rezolucije pa možemo tako iščitati stres na prvom kutnjaku koji dijete kao nama nevidljivu tvorevinu već ima pri svom porodu. Danas, primjerice možemo iz isijavanja i spektrometrija cakline zubi pridobiti neka davna prirodna zračenja pa tako određivati i starost fosila ili fosilnih ljudi.
Danas novim tehnologijama možemo izučavati antropogene zarezotine ili modifikacije kostiju koje su mogući trag nečije agresivnosti prema drugom stvorenju. Zarezotine možemo protumačiti kao tragove rituala, graviranja, posebnog obilježavanja ili struganja kod odstranjivanja mekog tkiva s kostiju.
Posve egzaktno smo novim tehnologijama dokazali da je krapinski lokalitet vremenskog raspona od 120.000 do 130.000 godina prije sadašnjosti, to je starost krapinske geološke sekvenca i starost krapinskih neadertalaca.
To je vrlo pouzdano, sada apsolutno datirano.
I nakon 1899. godine kada je otkriveno nalazište u Krapini, svake se godine otkrivaju poneka nova nalazišta, ali Krapina je sada po izdašnosti i bogatstvu nalaza među najbogatijim nalazištima pračovjeka u svijetu. Jedino nalazište koje se s Krapinom može usporediti je Atapuerca, lokalitet u pokrajini Burgos, u sjevernoj Španjolskoj. Iskopavanje u Atapuerci je otpočelo 1976. godine, kada je rudarski inženjer Trino Torres Emiliano Aguirre pronašao prapovijesne ljudske fosile. Od tada su otkrivena tri velika nalazišta: Gran Dolina, Sima de los Huesos i Sima del Elefante. Tamo ima sličan broj jedinki kao u Krapini, a posebno ima mnogo mladih. I danas se intenzivno istražuje.
Suradnja s kćerkom
Moja kćerka, Davorka Radovčić[1], mogu to slobodno reći, vrhunski je školovana paleantropologinja. Govori nekoliko jezika. Još kao curica išla je sa mnom na iskopavanja pa i u Muzej. Čak je i njezin vrtić bio samo nekoliko zgrada dalje od Muzeja. Mnogi svjetski autoriteti dolazili su nam u kuću. Odrastala je uz priče o kostima pradavnih ljudi. Najmanje sam je osobno k tome usmjeravao.
Nisam nikada mislio da će se baviti onim čime sam se ja bavio. Imala je jako dobar sluh i mislio sam, želio sam, kako će se baviti glazbom. Završila je klasičnu gimnaziju, učila je latinski i grčki kao i druge jezike. A onda upisala arheologiju i diplomirala 2004. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je 2008. te doktorirala 2011. godine antropologiju na Sveučilištu Michigan, u Ann Arboru, SAD. Usudim se reći kako je tamo svakako jedan od najpriznatijih studija antropologije u svijetu. To je poseban program i četverogodišnji studij nakon kojeg je još godinu dana skupljanja i obrade znanstvenih spoznaja te podataka kao i godinu dana pisanja doktorata. Njezina je specijalnost biološka antropologija i takvog studija i specijalizacije jednostavno u Hrvatskoj nema!
Poslije doktorata vratila se u Zagreb i od 2012. godine zaposlena je u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju gdje je kustosica Zbirke krapinskog diluvija, Zbirke odljevaka fosilnih i recentnih pongida i hominida, te Antropološke zbirke. Posebno se bavi izučavanjem arheoloških lokaliteta s bogatom osteološkom građom pradavnih ljudskih populacija. Sada je posebno uključena u istraživanja lokaliteta na Korčuli. Tamo su masovna grobišta mrtvorođene djece i beba drevnih Ilira, a tamo su značajni osteološki nalazi prastanovnika i djece stari možda 12.000 godina.
Dr.sc. Davorka Radovčić,
(Izvor slike: http://zg-magazin.com.hr/...)
S njome surađujem koliko mogu surađivati. Možda njoj koji puta pružim savjet ili ponekad skratim put do nekih informacija ili sugeriram: „Pročitaj si to“. Tek me ponekad posluša i ne misli da sam ja neka stara škola. No, ona zasigurno ima druge znanstvene paradigme te svakako ima “ fresh eyes“ za opaziti nešto što ja nisam nikad gledao ni vidio. One kandže i zarezotine za orlovsku ogrlicu s krapinskog lokaliteta ili zbirke ja ne bih nikada zapazio ni vidio. Ima drugu edukaciju i ona je svoja u svojoj struci.
Svakako sam sretan da je ta krapinska zbirka došla u kustosku skrb osobe koja dobro zna što ta zbirka znači pa znade kako se prema zbirci odnositi. Nastojao sam te mislim da i ona to nastavlja da se svjetski važna baština i zbirka čuva po svjetskim standardima, kao što se slične zbirke čuvaju u muzejima Pariza, Londona, Jeruzalema, Harvarda.
Veliko priznanje za nju, ali i za Hrvatski prirodoslovni muzej stiglo je nakon poziva te raspisanog natječaja američkog paleoantropologa dr. Leeja Burgera, profesora evolucije na Sveučilištu Witwatersrand u Johannesburgu, voditelja istraživačkog tima da bude dio međunarodnog tima tridesetak mladih znanstvenika za raspoznavanje i deskripciju novog hominida: Homo naledi-a. Bila je dakle u timu koje je prepoznavao brojne fragmente, vršio deskripciju, metrijske i nemetrijske analize mnogih sačuvanih fragmenata lubanje Homo naledi-ja u Južnoafričkoj Republici, na području koje se smatra „kolijevkom čovječanstva“. Izabrana je u tim nakon velike selekcije, izborom neopterećenih mladih znanstvenika s „novim očima“. Tu su bila samo četiri antropologa iz Europe, svi ostali bili su Amerikanci. Nadamo se kako će opet dolje, u Južnoafričku republiku. Otkrivaju nove fosile i opet traže paleoantropologe za međunarodni projekt. Velika je stvar da hrvatska institucija i naš muzej sudjeluje u takvom projektu.
Sve je to stoga što smo od Krambergera bili jedna ugledna svjetska, referentna institucija. Nastojao sam samo dostojno pratiti tog uvaženoga zagrebačkog i hrvatskog znanstvenika.
Moj sin nije ni blizu struke kojom se kćerka ili ja bavimo. On je pravnik s pravosudnim ispitom i s MBA stupnjem Sveučilišta u Kansasu. Radio je za FAO organizaciju UN-a u Bangladešu, a sada je zaposlen u jednoj multinacionalnoj tvrtci na Filipinima.
Najnovija otkrića
U jednom renomiranom međunarodnom časopisu nedavno smo objavili znanstveni rad koji govori o tragovima simbolizma, simboličnog ponašanja na kostima iz Krapine. To nam se sada čini čistom metafizikom čvrstih činjenica o veoma zamršenom spletu ponašanja krapinskih neandertalaca. Kosti nam sada pričaju priču o ritualima, simbolizmu pračovjeka.
Nakon što moja kćer, Davorka Radovčić uposlena u Muzeju nakon završetka studija i doktorata u Americi, bila je dužna kao novi kustos obaviti reviziju, preinventirati zbirku. Nakon određenog vremena i kod preuzimanja zbirke od nekog drugog, treba sve prekontrolirati te utvrditi je li sve na svom broju i mjestu, je li nešto oštećeno i moguće nešto nedostaje. To je u skladu sa zakonskim propisima!
Počela je, dakle pobliže te kosti prevrtati i upoznavati, ona je bila osoba s „fresh eyes“, kako kažu Amerikanci. Uočila je kosti ptica iz Krapine koje Kramberger spominje i određuje kao kosti orla štekavca i koje je on publicirao s prof. Lanbrechtom iz Budimpešte. Uočila je da te orlovske kandže imaju određene zarezotine koje su vezicom nizali u splet, u moguću ogrlicu, u nakit. To je najstariji nakit u svijetu. Čovjek je davno, pradavno, počeo sam sebe kititi ili označiti kao nešto posebno. To je isključivo ljudska osobina! To je primjer kognitivnosti koja je isključivo ljudska. Niti jedna životinja to ne radi, ne kiti se s drugim predmetima, da bi se pokazala. Danas i plemena u Kazahstanu stavljaju na sebe orlovske kandže kako bi se kitili, bili netko i nešto, posebno.
A da se ulovi orao, ne jedan već tri, za to je trebala velika vještina, koordinacija. To je bilo u vrijeme neandertalaca krapinske sekvence prije oko 130.000 godina i vremena tzv. sapientnosti naših izravnijih predaka.
To je Davorka otkrila, a nas nekolicina smo u tome učestvovali i njeno otkriće malo šire znanstveno obradili. Radio sam na opisu geološke skice, a s kolegom i prijateljem, profesorom emeritusom sa Sveučilišta u Kansasu Davidom W. Frayerom i kolegicom Ankicom Sršen – Oroš još smo dodatno formulirali neke spoznaje tog važnog otkrića. Jasno, sagledavali smo naše spoznaje komparacijom s otkrićima s drugih lokaliteta, a imali smo obrazac koji je objavljen za špilju Fumane u Italiji, za razdoblje prije 40.000 godina. Naše je otkriće bio dokaz kako je simboličko ponašanja neandertalaca postojalo puno prije dolaska tzv. sapientnih populacija u ove dijelove Europe. Sada se taj rad široko citira pa te spoznaje ulaze i u nove udžbenike svjetske paleoantropologije.
Znanstveni rad o toj ogrlici publiciran je 2015 godine i imao je velikog odjeka u popularnim medijima svijeta. I na CNN-u je bila jedna emisija o tom otkriću.
Dr.sci. Davorka Radovčić
(Izvor slike: http://www.kumova-slama.hr/...)
U radu autori opisuju osam, uglavnom potpunih orlovih kandži s nalazišta krapinskog pračovjeka koje su stare 130.000 godina. Četiri kandže imaju više urezanih zareza potpuno ravnih rubova, dok ih osam ima razne abrazije. Tri najveće kandže imaju male ureze na istom mjestu. Te značajke upućuju na to da su se te kandže koristile kao dio nakita.
Kćer je prvi autor. To je njezino otkriće. Zvala me je da pogledam pod mikroskopom je li to ono što ona misli da je. Tada je kolega koji je ekspert za to razdoblje i morfologiju tih ljudi to potvrdio. Išli smo onda u Beč i usporedili s recentnim materijalima. Bili smo i u Ruđeru Boškoviću, snimali s velikim rezolucijama. I danas se to izučava u sinkrotronom laboratoriju u Trstu.
Orlove kandže iz nalazišta u Krapini
(Izvor slike:https://journals.plos.org/...)
Znamo sada da je nit koja je vezala te kandže u ogrlicu organskog porijekla. To je bila neka vlat, vjerojatno neke travke. To se dokazuje na osnovu analize materijala tehnologijom koja nam je danas dostupna.
Dr.sc. Davorka Radovčić je u članku u Večernjem listu od 13. ožujka 2015. ispričala:
„Riječ je o uistinu nevjerojatnom i fascinantnom otkriću. Pokazuje, prije svega, da neandertalci nisu bili toliko primitivna i nezgrapna vrsta kao što se smatra, nego su imali sposobnost pomnog planiranja i prepoznavanja ljepote ornamenata. Znanstvenici su uspjeli dokazati da je riječ o kandžama najmanje triju primjeraka orla štekavca, što dokazuje da su kandže neandertalci pažljivo skupljali, a hvatanje tih ptica grabljivica zahtijevalo je planiranje i domišljatost. Sudeći prema obliku pronađenog nakita, znanstvenici misle da je riječ o dijelu nekog većeg ukrasa, poput ogrlice ili narukvice. Pretpostavlja se da su orlove kandže bile međusobno povezane tankim vrpcama kože ili upletenim vlatima trave ili kore šiblja te da su ih nosili na sebi. Zaključuje se to po tragovima na njima, ponajprije od međusobnog trenja, ali i tragovima koji govore da su kandže bile u kontaktu sa znojem. Znanstvenici su fascinirani i razinom fizičke obrade elemenata nakita. – Otkriće tih elemenata ogrlice ili narukvice krapinskih neandertalaca koji su stari čak 130 tisuća godina pokazuje da su izrađivali nakit čak 80 tisuća godina prije pojave Homo sapiensa. Sada je jasno da Homo sapiens nije jedina vrsta koja se koristila različitim simbolima.“
Znanost i mašta
Morate puno znati, ali isto tako morate uvijek iz znanja i znanosti sebi i drugima postavljati pitanja te imati maštu kako biste cjelovito mogli interpretirati neke kosti. Paleontolozi stvaraju mozaičku sliku davnih vremena i prostora te tu sliku slažemo iz brojnih kamenčića, slažemo je u orise velikoga mozaika.
Na osnovu te mozaičke slike rekonstruiramo događaje, fenomene i život pa moramo biti dosta maštoviti. No, stekli smo jednu veliku i generalnu sliku davno minulih vremena. Teško bi mogli reći kako je ta slika posve izopačena ili posve kriva. Danas imamo mnogo datiranih sekvenci, jedne iznad drugih, ustanovljen je redoslijed mnogih zbivanja i fenomena prošlosti.
Što se tiče same interpretacije organizma na osnovu neke sićušne kosti ili pak zuba, pa to je već radio jedan Georges Cuvier,(1796.-1832.) francuski zoolog i paleontolog, otac komparativne anatomije te ministar u francuskim vladama nakon Napoleona. Cuvier je na osnovu zuba mogao reći kakva je to životinja nekoć bila. Znao je li ta životinja preživač ili zvijer, znao je prema tome izgled lubanje, znao je komparativnu anatomiju, imao je široko poznavanje anatomije i mogao je rekonstruirati životinju. Nije mogao odrediti svaki detalj, ali si je mogao točno predočiti životinju. Mi možemo i na temelju određenih fragmenata definirati izgled životinje ili čovjeka.
Neka stvari ne možemo potpuno precizno utvrditi, ali danas možemo puno toga reći.
A i Kramberger je na osnovu krhotina prošlosti puno toga mogao znati i rekonstruirati. Mi smo samo škola mnogih naših prethodnika.
Stanje u hrvatskoj znanosti
Teško je uopćavati. Neki segmenti znanosti su dobri, a neki nisu, neki su pak jako dobri. Ne znam kakvo je stanje u tehničkim znanostima, ali znam da bi u mojoj struci, paleontologiji, stanje struke i znanosti moglo biti puno bolje.
Uvijek sam mislio da hrvatska znanost, s obzirom na malu populaciju i mala novčana sredstva koja se ulažu ostvaruje dobre rezultate te daje svoj doprinos svjetskoj znanosti. Sada dobivamo dosta sredstava iz EU fondova za projekte koji se bave baštinom pa se nadam kako ćemo ustrajati i na europskim razinama struke.
Nažalost, u Hrvatskoj se mnogo toga prodaje za znanost, a nema veze sa znanošću.
Sudjelujući u znanosti oko 50 godina imam pravo reći da pola radova koji se publiciraju kao znanstveni, nemaju veze sa znanošću, a ima puno rutine, fabriciranja pa i plagiranja.
Danas je u svemu prisutna te jača ljudska agresija, mladi svijet dolazi sa sve manje znanja i s jako površnim znanjem i za to krivim i akademsku zajednicu.
Što sada radim
Sada, krajem listopada 2018. godine pišem jedan znanstveni članak za jedan ugledni američki antropološki časopis. To je tematski članak koji govori o razvoju kognitivnosti te pojave simbolizma kod krapinskih neandertalaca. Radim to u koautorstvu s kćerkom i jednim američkim kolegom. Svatko od nas ima svoju dionicu, online surađujemo, međusobno ispreplićemo rečenice pa se nadopunjujemo…
Pripremam i jednu knjigu koja će biti priča o Krapini. Trebam ju završiti do kraja veljače sljedeće godine. U knjizi razotkrivam sagledavanje različitih vidova humaniteta krapinskog pračovjeka, od morfologije i materijalne kulture do simboličkog ponašanja. Objašnjavam što znači uloviti pticu, orla i kandže staviti oko vrata kao nakit, to je čista metafizika. To je početak promišljanje svijeta oko sebe. To nadilazi samu morfologiju, paleontologiju i biologiju.
Knez Poljičke republike
Pored svega knez sam, predsjednik zavičajne Udruge zagrebačkih Poljičana Sveti Jure u Zagrebu. To je zavičajna udruga ljudi iz našeg kraja između rijeke Cetine, kršnog Mosora, plodnog mediteranskog tla malih polja i mora. Tamo sam ponikao. U toj našoj poljičkoj udruzi su i Omišani, oni preko Cetine, a u udruzi su i drugi prijatelji koji vole naša Poljica i vole se družiti s nama na promicanju naše baštine.
Došavši u Zagreb, voleći ovaj grad rado promišljamo i naš zavičaj, u njemu nema tako puno ljudi, ali je kraj dao puno značajnih ljudi koji su obilježili ovaj grad i svoje vrijeme u Zagrebu. To su Ivo Tijardović, Jure Kaštelan, Josip Pupačić, Jozo Vrkić, Nedjeljko Mihanović, Nikola Miličević i mnogi drugi Poljičani raznih struka i profesija koji su postali dio ovog znanstvenog, kulturnog zagrebačkog miljea.
Mi nastojimo raznim aktivnostima održavati taj zavičajni duh i sjećanja, uz moralne zasada koji nam je taj kraj utkao. Skupljamo se u Zagrebu, imamo dosta aktivnosti, raznih predavanja, sada smo imali zajednički izlet u Pečuh u Mađarsku.
Na dan Svetog Jurja, svog nebeskog zaštitnika 23. travnja tradicionalno se nađemo i idemo na misu koju zadnjih godina slavi vojni ordinarij u RH biskup, naš Jure Bogdan, razgovaramo, nešto prezalogajimo, družimo se i izabiremo kneza.
Zadnje 2-3 godine ja sam taj knez.
To mi je časna obveza njegovanja uspomena na naš zavičaj i našu dičnu baštinu.
Biblija i paleontologija
Mnogi me to pitaju obzirom na struku kojom se bavim. Pokušati ću to ukratko objasniti sa stanovišta muzeja u Krapini kojeg smo osmislili i realizirali. Mogao bih o tome govoriti danima. Arhitekt Kovačić i ja smo vjernici. Mnogi ljudi mi se čude i pitaju me kako ja mogu biti paleontolog i vjernik, nisam li u koliziji svog mentalnog sklopa?
To pitanje je posve besmisleno.
Onaj tko poznaje Bibliju i onaj tko je išao na vjeronauk, zna da se Biblija i znanost međusobno ne suprotstavljaju. Još kao student, slušao sam patera Josipa Weisbergera u Palmotićevoj, slušao njegovo meritorno tumačenje Biblije i slušao poruke Knjige mudrosti o davnim zbivanjima, onima iz prvoga dana, drugog dana, trećeg dana i šestog dana.
Nekoliko puta sam nastupao na televiziji s profesorom dr. Adalbertom Rebićem, Živkom Kustićem, svećenicima i vrhunskim intelektualcima. Adalbert Rebić bio je profesor teologije, predavao je Stari zavjet i Bibliju teolozima, tj. budućim svećenicima. Razgovarali smo o tome što ljudi obično naziru kao mogući konflikt između onoga što govori znanost i onoga što govori religija, što govori vjera. Tu konflikta uopće nema.
Nikada među nama nije bilo sukoba. Nastojali smo svima rastumačiti da postoje dva polazišta, dvije sfere ljudskog promišljanja koje se mogu samo međusobno nadopunjavati i prožimati, a nikako suprotstavljati.
Prije nekoliko dana je u naš Muzej (HPM) navratio je jedan uvaženi biolog koji je prethodno na jednom predavanju u Zagrebu vrlo agresivno, uz malo znanja onih koji su ga slušali i uz navijačku atmosferu tumačio da se vjera i znanost apsolutno isključuju i da nemaju veze jedno s drugim. On smatra da smo mi, znanstvenici-vjernici, licemjerni. A ja mislim da je njegov scijentizam prilično ideologiziran i površan. Mi takve nazivamo redukcionistima. Znanost ne može tumačiti život spletom molekula i kemijskih veza. Rekao bi kako on ne poznaje ni znanstvenu, a ni teološku literaturu, pa tumačenju svijeta pristupa sa stanovišta borca protiv „vulgarnog kreacionizma“ i njegovih ekstremnih američkih pobornika. Nitko nam ne može govoriti da istraživanjem gena nekih sićušnih, jednostavnih organizama, vinskih mušica, može sada svoje spoznaje ili otkrića onda tumačiti fenomen čovjeka ili ljudske vrste. Ta vrsta ima svoj razvoj i kulturu i kroz milijune godina. Takva tumačenja pojave čovjeka kao i fenomena religije, uvelike su redukcionistička i vrlo površna, posve neznanstvena. Nije znanstveno život svoditi na kemijske veze i atome, a pri tome zaboravljati mnoge zamršene razvojne procese razvoja.
Nije to ništa novo. I u antičkoj Grčkoj sva počela, elementi, svodili su se na vatru, vodu, zemlju i zrak. Sva počela jesu jedno, drugo i treće i četvrto, ali vatra je život i proces.
Mi taj proces izučavamo i vidimo da se on zbiva. Ako se zbiva, mi ga istražujemo, istražujemo i druga počela, ali iza znanosti stoje mnoge tajne, misteriji pa možda i Apsolutno!
Smisao ljudskog življenja i čovjeka je misliti, pa i istraživati.
Kao što reče Adalbert Rebić: „Znanost nije kadra iscrpno objasniti stvarnost, ne može odgovoriti na ljudska pitanja o smislu njegova postojanja. Isto tako Biblija se ne može uzimati kao znanstvena knjiga, ali nam ona može ukazivati, radi to milenijima, da nešto postoji izvan čovjeka i njegovog bića.“
Ako vi razumijete i znate što govori suvremena znanost i ono što nas uči suvremena teologija − ono što je u osnovi vjere, religioznosti – tada tu nema nikakvog sukoba. I jedno i drugo su rezultati ljudskog promišljanja, dvije sfere našeg djelovanja i dvije sfere našeg humaniteta. U tome apsolutno nema nikakvog konflikta.
I današnja suvremena teologija i crkveni nauk apsolutno priznaju evolucionizam kao znanstveni pristup tumačenju svijeta.
Dovoljno sam školovan i jasno mi je da ne možemo objasniti stvaranje svijeta u šest dana. Onodobni antički ili biblijski naraštaji koji su stvarali Bibliju tumačili su ondašnja iskustva, tj. sažimali su iskustva promatrana tisućama godina prije njihovih vremena. Dakle, Stari zavjet odnosno knjiga stvaranja ili geneze zapravo je posljedica spoznaja koje su davni ljudi iščitali u prirodi. Znaju, recimo, da kao preduvjet za život morate imati vodu i kopno, svjetlost i tamu. Dakle: I bi dan, i bi noć... To nije ništa drugo nego posljedica kozmičke evolucije. I voda i atmosfera i litosfera, postoje kao elementi koji čine osnovu kemijske evolucije, kemijskog sklopa, recimo, u prirodi.
Mi ne možemo ignorirati fosilne dokaze koji govore o evoluciji čovjeka ni činjenicu da je život nekoć bio jednostavniji, pa postao zamršeniji. Čovjek je stvorio povijest. To je poznato, to je religija. Međutim, ja stvarno vjerujem da postoji Apsolutno, što neki zovu misterij misterija, neki ljudi to zovu Bogom.
Religija svakako nije nikakav opijum za narod, nego recimo kako su takve tvrdnje zapravo revolucionarna ideologizacija. Nismo mi znanstvenici i vjernici nikakvi licemjeri koji razdvajaju znanost i religiju, a nismo ni maloumnici koji misle kako je Zemlja ravna ploča, stara 6000 godina.
Kao paleontolog znam puno toga o prošlosti, ali znam kako mnoge crkvene enciklike govore o suglasju evolucionizma i znanosti. Smatram kako je vjerovanje da postoji nešto što je izvan nature ili izvan materije, da postoji duh, svojstveno ljudskom biću i naravi pa smo stoga i puna, humana, stvorenja.
Stvaranje Adama, Michelangelo (1510-1512.)
(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)
Kraj III. dijela,
nastavak slijedi
VIDEO PRILOZI
Veliko otkriće – ogrlica (HTV)
David Frayer - Neanderthal Bling: Discovery shows human predecessors made jewelry (KU News Service)
Neanderthal jewelry? White-Tailed Eagle Claws at Krapina (SciNews)
Eagle Claw Jewelry Dates Back to Neanderthal Times (Global1 News Network)
PLoS ONE : Evidence for Neandertal Jewelry: Modified White-Tailed Eagle Claws at Krapina (ScienceVio)
[1] Davorka Radovčić,– diplomirala je arheologiju 2004. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, magistrirala 2008. i doktorirala 2011. antropologiju na Sveučilištu Michigan u Ann Arboru, S.A.D. („The Implication of Variation in Late Pleistocene Levantine Crania for Understanding the Pattern of Human Evolution“). Od 2012. zaposlena je u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju gdje je kustosica Zbirke krapinskog diluvija, Zbirke odljevaka fosilnih i recentnih pongida i hominida, te Antropološke zbirke. Koautorica je 8 znanstvenih članaka u međunarodnim publikacijama, sudjelovala je na 10 međunarodnih konferencija, kao pozvani predavač na 4 međunarodne konferencije (u Tel Avivu, Dubrovniku, Gibraltaru i Londonu) te na različitim sveučilištima (razni fakulteti Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilište Witwatersrand). Sudjelovala je na istraživanjima arheoloških i paleoantropoloških lokaliteta (Hrvatska, Francuska, Gruzija), a radila je na brojnim osteološkim i paleoantropološkim zbirkama (Gruzija, S.A.D., Izrael, Mađarska, Velika Britanija, Francuska, J.A.R.). Sudjelovala je na 2 projekta Sveučilišta Witwatersrand, J.A.R., a trenutno sudjeluje u projektu „Smart integration of genetics with sciences of the past in Croatia“. Izvodila je nastavu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Evolucija čovjeka, 2016./2017.), a izvodila je vježbe na 3 različita kolegija Odsjeka za antropologiju Sveučilišta Michigan, za što je bila nagrađena nagradom za trajnu izvrsnost u predavanju (2011.). Autorica je izložbe „Andreas Vesalius (1514.-1564.): razotkrivanje ljudskog tijela u renesansi“. Članica je „American Association of Physical Anthropologists“, „Paleoanthropology Society“ i Hrvatskog geološkog društva. Znanstveni interesi uključuju evoluciju čovjeka, evoluciju simboličnog ponašanja te pretpovijesnu arheologiju Hrvatske i Mediterana.
PRVI DIO
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
DRUGI DIO
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
ČETVRTI DIO
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...