• Razvoj/
• Povijest/
• Društvo/

16. 12. 2018

Osvrt na 2018. i pogled na 2019. godinu

• Marijan Ožanić

Dječji crtež s izložbe „Sretna djeca“ u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika Varaždin

(Izvor slike: https://evarazdin.hr/nasim-krajem/foto-djeca-svojim-veselim-radovima-zazeljela-sretan-70-ti-rodendan-djecjem-vrticu-varazdin-i-usrecila-sve-prisutne-367155/)

Najvažnije u 2018. godini

U 2018. godini bilo je mnogo raznih događaja čija se važnost ocjenjuje po različitim kriterijima. Međutim, za mene su najvažniji događaji u 2018. godini vezani uz moju unuku, kada je dobila prvi zubić, kada se počela sama dizati, kada je počela puzati, kada se prvi puta okupala u moru, kada je proslavila 1. rođendan, svaki dan u kojem se nešto dogodilo. Kada ju gledam, kada ju hranim i igram se s njom, kada ju slušam kako guguče i smije se, svi ostali događaji u svijetu postaju mi potpuno nevažni, od globalnog zatopljena, migranata, natezanja između HDZ-a i SDP-a i diskusija o ustašama i partizanima.

Gospodin Jakov Radovčić mi je rekao da suvremeni paleontolozi vjeruju da se ljudska populacija počela naglo razvijati onog trenutka, kada su se u obiteljima pojavili baka i djed. Do tada su ti praljudi prekratko živjeli pa nisu ni mogli  vidjeti svoje unuke. Kada su se bake i djedovi počeli baviti unucima, vjerojatno su se muškarci mogli više angažirati u lovu na mamute i donositi više hrane u obitelj, a žene su se mogle više baviti drugim poslovima i razvoj je strelovito krenuo.

Meni se čini da je ta teorija vrlo moguća.

Važnosti baka i djedova u obitelji se pomalo i institucionalizira. Vijeće HBK (Hrvatske biskupske konferencije) za život i obitelj započelo je novi trogodišni ciklus obiteljskog pastorala na temu djedova i baka. Na  susret u Šibeniku sljedeće godine doći će predsjednica Svjetske udruge djedova i baka iz Irske te predsjednica podružnice u Sloveniji kako bi predstavile njihov rad i potaknule osnivanje podružnice u Hrvatskoj.

Svjetski uspjesi nogometaša, veslača, atletičara, tenisača, 

Prva polovica mjeseca srpnja 2018. godine u našoj povijesti biti će zapamćena po eksploziji sveopćeg oduševljenja, po vulkanu emocija, iskazanog domoljublja i ponosa zbog velikog uspjeha naše nogometne reprezentacije, 2.mjesta na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji.

Početkom prosinca 2018. godine kapetan hrvatske nogometne reprezentacije, Luka Modrić postao je prvi nogometaš u povijesti koji je u istoj godini proglašen najboljim igračem svjetskog prvenstva u Rusiji, proglašen je najboljim igračem Europe u izboru Europske nogometne federacije (UEFA), te najboljim igračem svijeta u izboru Međunarodne nogometne federacije (FIFA), a u izboru uglednog francuskog magazina France Football  3. prosinca 2018. godine na svečanosti održanoj u pariškom Grand Palais dobio je Zlatnu loptu koja se dodjeljuje nogometašu godine. Osim toga je izabran i za najboljeg nogometaša svijeta u izboru Međunarodnog instituta za nogometnu povijest i statistiku (IFFHS), te je dobio i nagradu internetskog portala goal.com.

Luka Modrić nije samo najbolji nogometaš svijeta on je dobar čovjek, pozitivna i plemenita osoba. Njegov put od malog dječarca iz zadarskog zaleđa koji je počeo igrati nogomet kao izbjeglica za vrijeme rata u Zadru dok su granate padale na grad do nogometnog vrhunca je priča koja govori da se talentom, radom, marljivošću i upornošću može stići do vrha i kroz nemoguće uvjete. Ta priča može motivirati mnoge mlade ljude na njihovom životnom putu.

Mali Luka Modrić čuva koze na Velebitu

(Izvor slike: https://kamenjar.com/...

Luka Modrić, osvajač Zlatne lopte, 3.12.2019. godine, kao najbolji nogometaš na svijetu u 2018. godini

(Izvor slike: https://kamenjar.com/luka-modric-osvojio-zlatnu-loptu/)

Dvadesetak dana nakon veličanstvenog uspjeha naših nogometaša, 4.kolovoza 2018. godine braća Valent i Martin Sinković osvojili su naslov europskih prvaka u dvojcu bez kormilara na Europskome prvenstvu u veslanju u Glasgowu, zahvaljujući fenomenalnom finišu utrke kada su pretekli Francuze koji su vodili od samog starta. Sinkovići su u dvojcu na pariće osvojili sve što se osvojiti dalo, a onda su odlučili otići u sasvim novu disciplinu. No, i tu osvajaju medalje, 2017. godine bili su svjetski doprvaci, a sada su postali europski prvaci.

Na Europskom atletskom prvenstvu u Berlinu 11. kolovoza 2018. najbolja svjetska bacačica diska Sandra Perković osvojila je zlatnu medalju. Dvostruka zlatna hrvatska olimpijka (London 2012. i Rio 2016.) na kontinentalnim je smotrama nepobjediva od 2010. godine. Na taj način postala je prva u povijesti, uključujući i mušku konkurenciju, s pet uzastopnih naslova europske prvakinje u istoj pojedinačnoj disciplini. 

A na kraju godine, 25.studenog 2018. godine hrvatski tenisači su u francuskom gradu Lilleu predvođeni Marinom Čilićem osvojili  Davis Cup, najuglednije tenisko natjecanje, nešto kao tenisko svjetsko prvenstvo.

Ovi nevjerojatni sportski uspjesi hrvatskih športaša dolaze iz naše male zemlje koja se bori s velikim problemima u svom razvoju i govore o velikom potencijalu jednog naroda. Takve pojedinačne uspjehe imamo i u znanosti, u poduzetništvu, u umjetnosti, što nas može ispuniti nadom, ali i vjerom da će se jednom stvoriti uvjeti da se svi ti veliki potencijali iskoriste za dobrobit društva.

Ti uspjesi su rezultata talenta, ali i velikog rada i odricanja. Tu nema mjesta za lijenčine, za one koji žele uspjeti bez rada, koji misle samo na zadovoljavanje svojih prohtjeva, na svoju ugodu i zabavu, za one koji samo bulje u mobitele, igraju video-igrice i sjede u  kafićima. Ili misle da im je za uspjeh u životu najvažnije da se upišu u neku stranku.

Ali da bi slika bila potpuna treba  spomenuti i tamnu stranu naših uspjeha. Ona druga Hrvatska koja još nije preboljela ni Jugoslaviju, ni Tita niti komunizam nije se veselila svim tim uspjesima ni sada kao što se nije veselila niti 1995.godine.  S puno mržnje i zlobe kroz medije su vrijeđali športaše, a posebno Luku Modrića, Predsjednicu koja je navijala za športaše i Thomposona koji je za njih pjevao.

Nešto takvo nije moguće niti u jednoj zemlji na svijetu.

I onda se netko pita zašto ne možemo napredovati.

„Zlatna diploma“ i mladi

U srijedu, 14. studenog 2018. godine u velikoj dvorani FER-a (Fakulteta elektrotehnike i računarstva) zajedno s kolegicama i kolegama iz moje generacije dobio  sam „Zlatnu diplomu“ povodom 50. obljetnice diplomiranja na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu u akademskoj godini 1967/68. Mi smo generacija iz onog starog, elektrotehničkog, pred-računarskog doba. Kolege su se šalile da smo dobili priznanje što smo još uvijek živi. Nažalost, previše naših kolega nije više bilo s nama.

Iako smo mi prvi dobili diplome i poslije bili počašćeni ručkom, puno važniji na toj svečanosti bili su najbolje studentice i studenti današnjeg FER-a  koji su dobivali priznanja i nagrade za uspjeh na studiju. Bilo je lijepo gledati te briljantne, pametne, marljive mlade djevojke i mladiće koji su pojedine akademske godine završavali s prosjekom ocjena 5.0. Oni su budućnost, ali i veliki ispit za Hrvatsku.

Najbolji studenti FER-a dobivaju nagrade na Svečano sjednici Fakultetskog vijeća, 15.11.2017.

(Izvor slike: https://multimedija.fer.hr/index.php?/category/86)

Ako će se stvoriti uvjeti da ti mladi, pametni ljudi nađu pravo mjesto u našem društvu, ako im se omogući razvoj i napredovanje, ako se budu osjećali dobrodošlima, naše društvo će napredovati.

Tada neće više glavne vijesti u dnevnicima svih televizija biti glupe, uličarske, svađalačke izjave raznih trećerazrednih političkih likova koji sada prizemnim prepucavanjima uveseljavaju novinare i „prosti puk“.

Demografija, ponovo

Nekada sam stalno govorio da bi glavna vijest u našim medijima trebala biti vezana uz izvoz i stvaranje inovativnih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu. Nagovarao sam i urednike tzv. poslovnih novina da se stalno bave tom temom. Gledali su me s nerazumijevanjem. „Pa prošli mjesec smo o tome pisali, ne mislite valjda da moramo u svakom broju o tome pisati“, odgovarali su mi ljudi koji nisu nikada radili u gospodarstvu i o proizvodnji i izvozu nisu imali pojma, a uređivali su poslovne novine. Danas bi pored toga stalno trebalo govoriti o demografiji, jer  iseljavanje ljudi ugrožava budućnost ovog naroda.

Nažalost, političari svojim ponašanjem pokazuju da uopće ne razumiju težinu, ali i složenost tog problema i misle da je dovoljno malo povećati dječji doplatak i izgraditi poneki vrtić. A mediji taj problem  tretiraju na način da svojim stalnim napisima kako je „vani super, a u Hrvatskoj grozno“ potiču iseljavanje i stvaraju mračno i depresivno ozračje u društvu što još više potiče ljude da se isele. Jedan od vrhunaca tog „specijalnog rata“ je naslovnica Večernjeg lista od 16.9.2018. godine.

Naslovnica Večernjeg lista od 16.9.2018. godine

(Izvor slike: https://www.vecernji.hr/zabava/naslovnice/2018-09-15)

Koliko nisko treba pasti da bi jedne, nekada ugledne novine mogle imati ovakvu naslovnicu?

Tiristorska lokomotiva i industrijska povijest

U travnju 2018. godine, nakon nešto manje od godinu dana rada završili smo pisanje povijesti razvoja Končareve tiristorske lokomotive. Mislim da je ta lokomotiva bila najveći i najsloženiji projekt razvoja proizvoda u Končarevoj povijesti. Mladi ljudi, čak i končarevci,  ne znaju ništa o tom velikom projektu. Neke to ne zanima, a drugi nemaju prilike nigdje ni čuti niti pročitati teme iz industrijske povijesti. A mnogi misle da povijest počinje od njih i idu im na živce ovi „stari končarevci“ koji pričaju nekakve nostalgične priče o vremenima kada su bili mladi. A ta lokomotiva u ono vrijeme je bila, po svojim tehničkim parametrima, među najboljim lokomotivama u svijetu.

Radili smo tako da bih sjeo s kolegama, snimio njihova sjećanja, a kada sam došao doma, „skinuo“ sam taj tekst s mobitela, zapisao ga, uredio, stavio podnaslove, ubacio slike i poslao tako uređen tekst na autorizaciju. I nakon toga sam tekst poslao svim kolegama, suradnicima u tom projektu. A neki kolege su svoje priloge sami napisali i poslali ih čak iz Kine, Francuske i Amerike. Većina kolega, od kojih su gotovo svi već u mirovini, rado se odazvala da ispriča svoja sjećanja. Nevjerojatno je koliko se sjećaju događaja iz vremena pred oko 40 godina.

Htjeli smo  prikazati kako se radio jedan veliki projekt, u kakvima naši mladi stručnjaci sve manje imaju mogućnosti sudjelovati. Htjeli smo i da upoznaju način razmišljanja sudionika koji su u to vrijeme bili mladi i dosta neiskusni, ali su svi bili vrhunski inženjeri željni znanja i dokazivanja na najvećim projektima. Posebno je važno da današnji mladi inženjeri upoznaju entuzijazam, ljubav prema poslu i što je najvažnije,  optimističan i vedar duh, uvijek sklon šalama koji je vladao cijelo vrijeme u projektu. 

Sve smo pisali u prijateljskom i pozitivnom ozračju, s najboljim namjerama i s uvjerenjem da radimo nešto dobro i korisno, koliko nam snage, zdravlje i pamćenje dopuštaju. Zapisao sam sjećanja ljudi koji su radili na lokomotivi, 15 kolega iz Končara i još nekoliko ljudi iz ondašnjih Željeznica, od strojovođa do direktora. Na kraju je ispao tekst od oko 350 stranica. Sve sam objavio na ovom portalu.

Naravno, bilo je i onih kojima se taj rad nije sviđao i kojima nije bilo drago da se skupina amatera, pomalo sentimentalnih stručnjaka iz „onog vremena“ bavi tim poslom. Ali takvi me ni najmanje ne interesiraju. Zanimljivo je da ljude iz današnje tvornice lokomotiva taj rad što govori o povijesti tvornice uopće ne zanima.

Prototip tiristorske lokomotive 442-001, (HŽ serija 1142), ima glavnu ulogu u tekstu o razvoju tiristorske lokomotive u Končaru

(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja“)

Taj tekst, a i moji drugi tekstovi iz povijesti KONČAR-a otvaraju temu industrijske povijesti. Povijest industrije nisam našao nigdje u sveučilišnim programima, ni kao dio nekog većeg predmeta. A još manje se može naći predmet ili kolegij  Povijest hrvatske industrije. Ako se nešto i napiše ili napravi neka izložba o temama iz industrijske povijesti, to je u pravilu dosta površno. Sakupe se neke stare fotografije, stari članci iz novina, te poneki dokumenti, ali to sve nije dovoljno za jedan ozbiljan stručni prikaz nekog industrijskog razdoblja.

Povijest industrije ne bi trebala proučavati samo industrijske građevine, industrijsku opremu i industrijske proizvode, već bi težište trebala staviti na procese stvaranja, rasta, razvoja, a često i propasti industrija. To su  vrlo složeni i uzbudljivi procesi koji u sebi objedinjuju povijesne podatke o događajima i osobama, znanstvene spoznaje o razvoju tehnike i organizacije primijenjene u industriji, o razvoju proizvoda, o organizaciji istraživačkog rada u poduzećima, podatke o načinu upravljanja, o utjecaju politike  i društvenih pojava, te o važnim osobama iz industrije od menadžera do vrhunskih stručnjaka.

Povijest industrije ne smije se baviti samo opisom i navođenjem određenih događaja, već se mora baviti i objašnjavanjem uzroka i posljedica događaja u industriji u širem društvenom i povijesnom kontekstu.

Mnogih sudionika izgradnje naše industrije više nema, a ostali su već u ozbiljnim godinama. I ubrzo će se mnogo podataka zaboraviti. Zato je dužnost nas sudionika te povijesti zapisati što više možemo i znamo i sve što se sjećamo. Danas to sve malokoga zanima i sada se uglavnom niti ne zna što je industrija, ali siguran sam da će doći vrijeme u kojem će se cijeniti naši zapisi.

Drago mi je da moji tekstovi iz povijesti Končara objavljeni  na ovom portalu imaju mnogo čitatelja. Nevjerojatno je kako se malo zna o našoj industrijskoj povijesti, a o našoj nedavnoj povijesti, o turbulentnom vremenu u kojem je KONČAR u kratko vrijeme izgubio 20.000 radnika zna se još manje. O tome se govori vrlo površno, a s vremenom i sve više zlonamjerno, baratajući s mnogo potpuno pogrešnih i lažnih informacija.

Žao mi je da se dio menadžmenta KONČAR-a   negativno odnosi prema tim radovima o važnim događajima i procesima iz povijesti tog poduzeća koje pišem ili sam ili s kolegama.

HKR

Emisijom 5. lipnja 2018. godine završila je 6. i zadnja sezona mojih emisija o poduzetništvu na HKR-u (Hrvatskom katoličkom radiju). Jedna sezona traje od jeseni do početka ljeta. Tijekom tih 6 sezona imali smo 53 emisije u kojima sam imao 82 gosta. Tema te zadnje emisije 5.lipnja 2018. bila je – inovacije u poduzetništvu i na Sveučilištu i veza poduzetništva i Sveučilišta u razvoju proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu. A gosti su bili poduzetnik, izvoznik i inovator  Ivan Bračić, predsjednik  Udruge inovatora Hrvatske i prof. dr. sc. Miljenko Šipraga, prorektor Sveučilišta u Zagrebu za inovacije i transfer tehnologije.

HKR-Hrvatski katolički radio

(Izvor slike: https://www.hkr.hr/...)

Dolaskom novog ravnatelja HKR-a, mons. Fabijana  Svaline i novog urednika Siniše Kovačića emisija o poduzetništvu nije više uključena u novu programsku shemu koja je započela u jesen 2018. godine. I tako je završila  moja karijera radijskog novinara na Hrvatskom katoličkom radiju.

Ostale su mi samo lijepe uspomene na 6 godina suradnje s dragim i stručnim ljudima na HKR-u, na 53 emisije i na 82 gosta.

U emisiji, koja se zove ARGUMENTI, razgovarao sam s najboljim našim poduzetnicima, ljudima koji stvaraju nova radna mjesta, zapošljavaju i izvoze i pokazuju da Hrvatska ima sposobne ljude koji ZNAJU, HOĆE I MOGU i koji nas mogu izvući iz krize. Nakon svakog razgovora s mojim gostima želio sam  da se naši slušatelji napune optimizmom, jer upoznaju vrijedne, pametne i sposobne ljude. Poduzetnici s kojima sam razgovarao nisu samo uspješni poslovni ljudi već i prije svega dobre i plemenite osobe. Zato i kažemo da je HKR „dobar radio za dobre ljude, a i za one koji to žele postati“.

Ponosan sam, jer smo napravili najbolju emisiju o poduzetništvu u hrvatskim medijima.

I zahvalan sam dr. sc. Anti Mikiću, Zvonimiru Anciću i svim njihovim suradnicima koji su mi omogućili da to napravim.

Sve svoje razgovore s poduzetnicima objavio sam na svojoj web stranici.

O Agrokoru, Uljaniku i ponovo o Končaru

O Agrokoru i Uljaniku se u 2018. godini toliko pisalo, većinom potpuno nestručno, zlonamjerno, politikantski  i zločesto da sam tu temu htio preskočiti. Čak nisam htio čitati tekstove o tim temama, osim što sam pogledao naslove, jer nisam imao živaca i „želuca“ čitati tekstove ljudi koji nisu nikada bili niti blizu gospodarstvu, koji nisu ništa razumjeli, kojima su teške sudbine radnika bile samo povod za politička provociranja i prepucavanja i koji su u velikom broju slučajeva još uvijek impregnirani socijalističkim mentalnim sklopom. 

I Agrokor i Uljanik su primjeri poduzeća koja su doživjela poslovni slom, a takvih slučajeva u poslovnom svijetu ima bezbroj, uvijek ih je bilo i uvijek će ih biti. Ako stavimo po stranu priču kako je Agrokor nastao i kako se razvijao (a takvim je primjera u tranzicijskim zemljama bilo mnogo), možemo pojednostavljeno reći da je to poduzeće sa 60.000 radnika čiji je „gazda“, u namjeri da još brže raste, uzeo veliki kredit koji više nije mogao vraćati. Uz toga je od dobavljača preuzeo ogromnu količinu robe koju nije mogao platiti. Taj poslovni problem se rješava na dva načina:

• Stečajem – svih 60.000 radnika ide na burzu i nakon toga se prodajom robe, nekretnina poduzeća namiruje dug.
• Nagodbom - s davateljima kredita (bankama) i isporučiteljima robe (dobavljačima) dogovara se nagodba u kojoj oni odgađaju rokove naplate ili svoja potraživanja pretvaraju u dio vlasništva poduzeća.

Za vrijeme procesa rješavanja problema Agrokora mogla se osjetiti histerična želja medija i oporbenih političara da Agrokor ode u stečaj i da  60.000 radnika ostane bez posla. I da tu tragediju radnika iskoriste za politička prepucavanje. A kada Agrokor nije otišao u stečaj, kada su radna mjesta sačuvana, tada se u bijesu traži „dlaka u jajetu“. Prvi izvanredni povjerenik koji je rješavao slučaj Agrokora to je lijepo opisao (otprilike): „Kuća je gorjela, uzeo sam aparat za gašenje, pozvao pomoćnike i uletio u plamen. A sada mi predbacuju da nisam pokucao na vrata i tražio pismenu dozvolu da mogu ući.“

Slučaj Uljanik je još jednostavniji. To je poduzeće od oko 4.000 radnika koje već desetljećima proizvodi brodove s gubicima koje mi svi morama nadoknađivati. Ti gubici se mjere u milijardama kuna. Troškovi izgradnje broda su mnogo veći od prodajne cijene broda, a osim toga često isporuka brodova kasni i za to se moraju plaćati penali, koje opet mi moramo plaćati. Tako poduzeće ne može poslovati i treba ići u stečaj. Ali se sa svih strana zahtijeva da se radnicima isplate plaće, ako nikako drugačije da država treba isplaćivati plaće radnicima Uljanika. Kao u socijalizmu, vjerojatno partijskim dekretom i naredbom bankama. Političari i razni novinari ne mogu shvatiti da plaću treba zaraditi i da prije toga treba ostvariti prihod prodajom proizvoda na tržištu. Jako cijenim ljude koji su sposobni napraviti veliki brod, imam veliko razumijevanje za radnike Uljanika i suosjećam s njima, znam kako im je sada teško, ali plaću treba zaraditi.

Brodogradilište Uljanik

(Izvor slike: https://tech2.org/...

Kada se govori o Uljaniku, uvijek se sjetim Končara koji je u dvije godine, od 1990. do 1992. izgubio 20.000 radnika, a tada to nikoga nije previše uzbuđivalo. Čak smo mogli čitati zlurade komentare kako je tog „socijalističkog mastodonta“ trebalo uništiti.

Zanimljivo je da nikome ne pada na pamet za restrukturiranje Agrokora i Uljanika  konzultirati  ljude koji su u praksi proveli uspješno restrukturiranje poduzeća. Početkom 1990-ih Končareva poduzeća transformatora otišla su u stečaj, nakon toga ponovno su krenula od „nule“ i sada zapošljavaju više ljudi nego prije stečaja, a produktivnost im je desetak puta veća.

Sramota HATZ-a

U svibnju mjesecu 2018. godine na godišnjoj Svečanoj skupštini Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (HATZ) u Staroj gradskoj vijećnici dodjeljivane su diplome novim članovima Akademije. Među ostalima, novim članom gospodarstvenikom postao je jedan marginalan poduzetnik, uvoznik toalet papira i ostalih proizvoda. U vrijeme kada nam je jedan od osnovnih gospodarskih zadataka poticati izvoz, poticati inovativne proizvode temeljene na istraživanju i razvoju, proizvode konkurentne na svjetskom tržištu Hrvatska akademija tehničkih znanosti, ugledni znanstvenici, profesori s naših fakulteta za člana Akademije izabiru jednog marginalnog uvoznika koji je bio često prisutan u medijima. Mnogi znanstvenici su se odvojili od realnog svijeta i taj svijet više niti ne poznaju. Na toj svečanosti, 21. svibnja moglo se vidjeti kako mnogi ugledni znanstvenici ne poznaju Hrvatsku izvan svojih uskih specijalnosti, već su im mediji prozor u okolinu i  reagiraju na napise u novinama.

Znak Hrvatske akademije tehničkih znanosti

(Izvor slike: https://www.hatz.hr/...)

U Hrvatskoj ima veliki broj odličnih poduzetnika koji svoje inovativne proizvode temeljene na vlastitom razvoju izvoze po čitavom svijetu, a Akademija u članstvo prima jednog marginalnog uvoznika wc papira.

Znanost i primjena rezultata znanosti u gospodarstvu i cijelom društvu  ima ogromnu važnost za razvoj društva, ali takvi primjeri daju lošu sliku naših vrhunskih institucija.

Istambulska konvencija, Marakeška deklaracija  i pomračenje razuma

Na Konferenciji u Maroku, 10. i 11. prosinca 2018., nazočne članice UN-a prihvatile su  tzv. Marakešku deklaracija. I ta deklaracija kako i Istambulska  konvencija podijelila je naše društvo, a nešto takvo odvija se u i mnogim drugim zemljama u svijetu. Zagovornici Istambulske konvencije (ratificirane u Saboru u travnju 2018.) tvrde da konvencija štiti žene, a nigdje se nakon potpisivanja te konvencije  nisu smanjili zločini prema ženama, a negdje su se i povećali.  Marakeška deklaracija pravog naziva  “Globalni sporazum za sigurnu, urednu i redovitu migraciju“, prikazuje se kao zaštitnik migranata, a zapravo želi legalizirati nelegalne migracije i podiže ih na razinu  temeljnog ljudskog prava. Sve više zemalja odbija potpisati taj sporazum. Mnogi su uvjereni da je masovan dolazak miliona ilegalnih migranata planirani pokušaj razaranja kršćanske Europe kakva je nekada bila.

Iza svih tih sukoba i nesporazumu stoji ključna i drastična podjela koja trese  gotova sva društva na svijetu. S jedne strane su ljudi koji cijene i štite tradicionalne i temeljne  vrijednosti na kojima je izrasla naša civilizacija, ljubav prema obitelji, domovini i vjeri. A s druge strane su oni kojima je cilj  razarati sve te vrijednosti i tu svoju destruktivnost prikrivaju raznim „progresivnim“ parolama. U toj svojoj destruktivnosti obično se kroz povijest  pozivaju na „borbu za slabe i slabije“, prije dvjesto godina to je bila borba za sirotinju, prije sto za eksploatirane radnike, a danas za „diskriminirane“ manjine, posebno LGBT, homoseksualne manjine i migrante. Ako se netko tome želi suprotstaviti i ako posumnja u iskrenost te „borbe“, odmah mu se prelijepe najgroznija imena poput „fašista“ (u Hrvatskoj „ustaša“), „desničara“ (u Hrvatskoj opet omiljeni „ustaša“), „konzervativca“ (u Hrvatskoj „katolibana“), „fundamentalista“ i „klerofašista“ (to je za sve one koji izražavaju svoju vjeru), itd.

Dr. sc. Hrvoje Pende je na portalu www.narod.hr napisao:

      „Migracije se uzdižu na razinu ljudskih prava pa će sukladno tome svaka kritika takve politike u budućnosti biti sankcionirana. Realno je moguć i kazneni progon zbog politički nekorektnog govora u vezi s migracijama, budući da u deklaraciji piše: „donijeti i provoditi zakone koji će regulirati javni diskurs u vezi s migracijama“. Znači, svatko tko izađe iz „reguliranog javnog diskursa“ etiketirat će se kao rasist, ksenofob i diskriminator koji bi dokidao ljudska prava i moći će biti sretan ako ga kriva riječ u vezi s migracijama ne pospremi u zatvor.

     Još mnogo zanimljivih stvari ima u toj deklaraciji, a uglavnom se tiču nastavka politike rastakanja Europe, njezinih vrijednosti i načina života, daljnjeg osiromašenja niže i srednje klase koja će, ako se sporna deklaracija bude provela u djelo, uskoro dobiti desetine milijuna konkurenata na tržištu rada.“

Poljski povjesničar, političar i zastupnik u Europskom parlamentu Marek Jurak je u razgovoru za portal www.bitno.net rekao:

       „Riječ je o ideji kako je cijela zapadna civilizacija utemeljena na 'diskriminaciji' pa tako za novu ljevicu taj termin ima snagu kakvu je za staru ljevicu imala riječ 'eksploatacija'. U oba slučaja, međutim, govorimo o stavu kako postojeći poredak i kultura generiraju nepravednost i zato moraju biti uništeni putem revolucije“.

A kolumnist Večernjeg lista Mate Mijić je u tekstu od 29.11.2018. napisao:

      „Ako LGBT zajednica doista želi biti u potpunosti prihvaćena kao dio našeg hrvatskog kolektiva, o čemu često slušamo od progresivnih političara i aktivista, trebala bi uvažiti taj interes. To bi vjerojatno bilo lako ostvarivo da se tu zajednicu namjerno ne dovodi u odnos konflikta s većinskim dijelom društva zato što krajnji cilj progresivaca nije osigurati LGBT-ovcima skladan suživot s ostalima, nego preko njihovih leđa nastaviti demontažu tradicionalnih društvenih struktura.“

Ta borba koja traje već nekoliko stoljeća postaje sve žešća i sve brutalnija, financiraju ju bogati pojedinci koje žele uništiti tradicionalne strukture europskog društva. 

U današnje vrijeme, u tom svjetskom ludilu, u 21. stoljeću imamo primjere koje obilježava potpun prijezir spram logike i razuma. Ljudi koji su započeli cijeli niz ratova, nanijeli nesreću milijunima ljudi, koji su svojom politikom potaknuli tsunami izbjeglica dobivaju Nobelovu nagradu za mir i obožavanje medija, veliki zagovornici deklaracija koje bi trebale štititi žene potpuno su indiferentni prema nasilju nad ženama koje nisu iz njihove ideološke skupine, a preko javnih televizija se i dalje šire stare priče o „200“ obitelji koje će zavladati Hrvatskom, iako je to već davno razotkriveno kao laž koja je izašla iz „udbaškog laboratorija“ duboke države. Ljudi, a i mediji koji se hvale da su napredni, liberalni, moderni „bore“ se za slobodu govora, pa makar to bila i sloboda vrijeđanja, a istovremeno agresivno  i netolerantno onemogućavaju slobodu govora ljudima koji nisu iz njihove lijeve ideološke grupacije. Vrhunac ludila je i činjenica da tzv. veliki borci za ljudska prava i tzv. antifašisti hvale, slave i obožavaju diktatora koji je zatirao ljudska prava i svoje neistomišljenike ubijao i slao na robiju. 

Novinari koji su dobili otkaz u nekim „mainstream“ medijima pričali su mi da su još nedavno (a možda toga ima i danas) postojali popisi desnih intelektualaca kojima nije bio dozvoljen pristup u medije, baš kao u tvrda komunistička vremena.

Izgleda da ludosti i  pomračenju razuma nema kraja.

Medicinski Oscari

U jutro, 7.12.2018. u emisiji Dobro jutro, Hrvatska voditelji su razgovarali s troje, relativno mladih hrvatskih liječnika koji su na međunarodnom natjecanju za medicinska istraživanja, International Medis Awards for Medical Research osvojili nagrade kao najbolji, svaki u svojoj specijalnosti. Nagrađeni su oftalmolog Ivan Škegro  iz KBC-a Zagreb, (Rebro) koji je istraživanjem otkrio kako vratiti vid pacijentima s transplantacijom leđne moždine presađivanjem amnijske ovojnice majki koje su rodile carskim rezom na oko pacijenata, dr. Miro Šimun Alebić iz Rodilišta i poliklinike Podobnik, u Zagrebu, koji je istraživao kod kojih su pacijentica s neplodnošću dosad poznati markeri ovarijske rezerve nepouzdani, te dr. Mario Ćuk iz KBC-a Zagreb za stručan članak o anhidrotičnoj ektodermalnoj displaziji, rijetkoj bolesti.

To su bili primjeri vrhunskih rezultata naših znanstvenika u koje su ti ljudi uložili tisuće sati rada, učenja, odricanja, žrtvovanja slobodnog vremena uz stalno proživljavanje stresa.  Razgovor s liječnicima trajao je desetak minuta, a još su o tome bile kratke vijesti u TV dnevnicima, kratki napisi u novinama i portalima. I ništa više.

A pred desetak dana o slučaju navodnog davanja mita u iznosu od 3000 eura jednom splitskom kardiokirurgu zaposlenom u KBC Split, o kirurgu koji je u svom životu spasio stotine ljudskih života raspredalo se i gazilo ga se na dugo i široko danima po medijima. 

Pored toga, svaki dan smo preko medija, u raznim emisijama satima bombardirani izjavama nevjerojatnih likova, neobrazovanih, poluobrazovanih, neodgojenih i marginalnih koji u životu nisu ništa ozbiljno radili, ništa nisu postigli. A politika im daje moć da svoje priglupe primitivne izjave  i cirkusantsko ponašanje  uz pomoć medija šalju u javni prostor i zaglupljuju narod koji samo bulji u TV ekrane. To su teme koje su trajno u fokusu zanimanja hrvatske javnosti.

A vrhunski znanstveni rezultati mladih liječnika koji će spašavati ljudske živote su „ekscesne pojave“ koje se obrađuju tako, reda radi.

Jedan tekst na ovom portalu je prešao 10.000 čitanja

Drago mi je da se ozbiljni i dugački tekstovi na ovom portalu čitaju. Krajem studenog, 29.11.2018. godine jedan tekst prešao je 10.000 čitanja (klikova). Naravno, to ne znači da je toliko čitatelja pročitalo taj tekst, jer se na dugačke tekstove dolazi po nekoliko puta, ali sam na tu brojku ponosan. To nije puno ako se uspoređujem s nekim razglašenim i jako posjećenim portalima.

Ali mi ne igramo u istoj ligi.

I ovaj put je najčitaniji životopis profesora emeritusa Igora Čatića. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

Ali je zanimljivo da se na 2. mjesto ubacio tekst o restrukturiranju poduzeća koji je polovicom prosinca 2018. godine imao 4.900 čitanja. http://www.sveopoduzetnistvu.com/....

Nakon toga po čitanosti dolaze životopisi velikih profesora s Elektrotehničkog fakulteta koji su uz to i ljudi važni za razvoj poduzeća KONČAR.

Još bih se pohvalio da su na FER-ovoj mrežnoj stranici kreirali dio koji se zove „Velikani FER-a“ i prvo su uvrstili moja 4 životopisa velikih profesora, Tome Bosanca, Vojislava Bege, Zlatka Plenkovića i Zvonimira Sirotića. Sad su uvrstili i životopise i drugih velikih profesora, Antona Dolenca, Vatroslava Lopašića i Miroslava Plohla. To su sve ljudi koji su obilježili hrvatsku znanost.

https://www.fer.unizg.hr/...

Kad učenici maltretiraju profesore

Početkom prosinca 2018. godine svi mediji su objavili vijest da je profesor strojarstva u Tehničkoj školi Čakovec Franjo Dragičević fizički nasrnuo na dvojicu učenika koji su ga konstantno provocirali.  To je izazvalo uobičajenu lavinu reakcija u tzv. našoj javnosti. Naravno, tražilo se da profesor koji je inače pred mirovinom dobije otkaz. Međutim, dogodilo se nešto što je do sada bilo neuobičajeno. Profesor je dobio priliku objasniti što se dogodilo i tada se konačno doznalo kakvo stanje vlada u mnogim  našim školama gdje učenici maltretiraju, vrijeđaju i napadaju učitelje, nastavnike i profesore koje sustav uopće ne štiti.  Profesor je nakon incidenta rekao: „Ja sam to napravio i kad bih morao, opet bih napravio, sram me da sam morao”. Još je dramatično upozorio:

     “Mene ne štiti sustav, mene ne štiti uprava škole. Ravnatelji su ok, ali sustav nastavnike ne štiti. Svi moji kolege u Hrvatskoj su zlostavljani. To dopušta sustav jer nam ne ostavlja nikakvu mogućnost da odradimo svoj posao u primjerenoj radnoj atmosferi. Da, bit će i gorih stvari u školstvu i već sam kolegama rekao da se pripreme. Bilo bi dobro da nose pancirke i kacige, samo to košta. Ne karikiram, vjerujte, vi ne znate u kakvim mi uvjetima radimo.

     Učenicima je dopušteno nasilje i oni to koriste. Prolazite kroz razred, učenici fućkaju, ispuštaju druge zvukove, gađaju profesore, mobitelom gase projektor. Pazite, ja vam u školi slovim kao zmaj, drugi nastavnici, ima tu i mlađih nastavnica, prolaze puno gore. Nikada to u svom radnom vijeku prije nisam doživljavao kao otkad je krenula globalna demokracija. U ova tri mjeseca reagirao sam niz puta, apelirao na učenike na mnogo načina. Imam izuzetno izgrađenu sposobnost uvjeravanja, imam iskustva, ali ove učenike nisam uspio uvjeriti. Kroz taj oklop nisam uspio prodrijeti i zato sam razočaran“, rekao je profesor.

Ministarstvo koje je „vrhovna vlast“ na području obrazovanija u pravilu reagira sporo, birokratski i strašno se boji reakcije medija, boji se zaštiti profesore i učitelje, boji se da ih mediji ne optuže za konzervativizam i da nisu dovoljno napredni.

Tek kada su i mnogobrojni drugi nastavnici počeli objavljivati svoja iskustva, počelo se ozbiljnije govoriti o zabrinjavajućoj situaciji koja sve više eskalira u našim školama. 

     „Nasilje nad nastavnicima u srednjim školama postalo je gotovo uobičajena vijest, koja se doduše objavi, ali nema adekvatne reakcije, kako Ministarstva, tako ni medija“,  upozorava predsjednik Nezavisnog sindikata Branimir Mihalinec. Dodaje kako nasilnici ne snose nikakve ozbiljne sankcije, a žrtve nasilja već idući dan ostaju zaboravljene.

     “U starijim razredima u jednoj školskoj godini dogode se prosječno tri slučaja da neki od učitelja dobije pljusku, nogom u stražnjicu ili šaku u glavu od učenika, bude ispljuvan s leđa od ‘nepoznatog počinitelja’. Češći su slučajevi da učenici gađaju učitelja različitim predmetima, vrijeđaju ga, nazivaju pogrdnim imenima ili na drugi način otvoreno pokazuju nepoštovanje i neposluh. Najmlađi učenik u našoj školi koji je tupim predmetom izudarao učiteljicu ima sedam godina.”

Naravno, nisu sva djeca takva, zapravo većina djece nije takva, ali samo jedan učenik “neprilagođenog”, devijantnog ponašanja dovoljan je da poremeti normalno odvijanje nastave i stvori probleme i nastavnicima i ostaloj djeci u razredu. Današnja prosvjetna politika koja se temelji na apsolutnoj  “zaštiti prava djece” tako što im se dopušta neograničena sloboda, vraća nam se kao opasan bumerang. Iz jedne krajnosti,  nekadašnjeg sustava kad dijete nije imalo pravo glasa u školi, upali smo u drugu krajnost u kojoj mu se dopušta sve, pa i nesmetano teroriziranje nastavnika i drugih učenika.

Unatoč hladnom vremenu, više tisuća nastavnika, učitelja i učenika iz cijele Hrvatske okupilo se u subotu, 15.12.2018. godine  u središtu Zagreba na prosvjednom skupu “Za sigurnu školu”. Htjeli su upozoriti na teško sigurnosno i materijalno stanje u hrvatskom obrazovanju što, kako ističu, ostavlja teške posljedice na sve sudionike obrazovnog procesa. Učitelji i nastavnici tražili su  bolju zaštitu u razredu, promjenu neefikasnih pedagoških mjera u školama te da se napad na učitelje zakonski odredi kao napad na službenu osobu.

Ogorčeni i ljuti učitelji i nastavnici prosvjedovali su u Zagrebu, 15.12.2018. godine

(Izvor slike: https://regionalni.com/...)

Taj problem se u nešto blažem obliku nastavlja i u nastavku školovanja. Pred par godina sam držao predavanje kao gostujući predavač u jednom privatnom fakultetu koji želi biti ugledan. Bio sam šokiran, jer su studenti ulazili na predavanje s kašnjenjem i preko pola sata. Kada sam ih kritizirao zbog takvog ponašanja, poslije mi je objašnjeno da oni plaćaju svoj studija pa si dozvoljavaju i nešto slobodniji odnos prema svojim obvezama.

Međutim, iako se problem manifestira u školi, sve polazi iz obitelji. Škola ne može nadomjestiti nedostatak obiteljskog odgoja, koliko god se njezini djelatnici trudili.  Mnogi roditelji su potpuno izgubljeni. Odgajaju djecu u društvu u kojem se ruše sve tradicionalne norme kojima su ih odgajali njihovi roditelji. Sa svih strana, kroz medije, kroz izjave  raznih stručnjaka, psihologa, sociologa i novinara bombardiraju ih uputama da „disciplina ograničava razvoj djeteta, da djeci treba dati punu slobodi da se mogu kreativno izraziti, da sva pravila treba odbaciti i treba biti protiv svih autoriteta.“ Nameće se sustav vrijednosti u kojem se cijeni samo osobni užitak i novac, uspjeh bez rada i napora, bez moralnih vrijednosti, jer sve „moralne vrijednosti sputavaju čovjeka“. Svi oni koji se s time ne slažu su „primitivci, katotalibani, ognjištari“.

Trebaš biti stvarno jaka osoba da se tome odupreš i nastojiš svom djetetu pružiti odgoj, a ne zadovoljavanje svih njegovih razmaženih zahtjeva.

To nije problem samo kod nas. Stravično stanje u američkim državnim školama opisano je u mnogim njihovim filmovima. Američke škole moraju imati naoružane zaštitare. I takvo stanje, izgleda,  dolazi kod nas.

Ali na Zapadu postoje elitne škole u kojima još vladaju vrlo tradicionalna pravila sa zadatkom da odgajaju elitu koja će vladati u društvu, u znanosti, gospodarstvu i politici. Jedan djed mi je pričao o svom unuku koji ide u takvu srednju školu u Londonu: „Svi nose stalno uniforme s kravatama, prije nastave idu na misu, a novake za inicijaciju u odjeći bacaju u bazen“. Ne mislim da bi naše đake trebalo bacati u bazen, ali više discipline i poštovanja autoriteta bi dobro došlo. Sjetimo se samo komentara i galame u medijima na ideju da đaci u našim školama nose đačke uniforme.

A i naše škole koje žele biti „elitne“ trebale bi malo više paziti kakvi su to njihovi „elitni đaci“. Jedna srednjoškolska profesorica iz  zagrebačke škole koja želi biti „elitna“ ispričala mi je: „S đacima sam bila na ekskurziji u Londonu i nakon obilaska grada i muzeja, došli smo u hotel i đaci su me zamolili: 'Profesorice, možemo li sada malo poslušati cajke?“

Želja srednjoškolaca iz Zagreba da slušaju „cajke“ daje strašnu sliku naših škola isto kao i maltretiranje profesora.

Zagrebački proračun i sustav koji treba promijeniti

O izglasavanje zagrebačkog proračuna, 13. prosinca 2018. godine,  napisano je već mnogo tekstova i pisati će se još. „Škandal“ koji je nastao, a i slični škandali se ne događaju zato, jer je netko ovakav ili onakav, (ljudi su oduvijek i ovakvi i onakvi), već zato što naš politički, „demokratski“ sustav ima ozbiljne greške.

Krešimir Miletić je to na svom Facebook profilu dobro opisao:

      „Za Hrvatsku je razarajuće to što su političke stranke i njihovi čelnici koji upravljaju Hrvatskom i našim zajedničkim dobrima osmislili sustav u kojem je korupcija temeljni modus operandi. Izbori su tek prvo poluvrijeme igrokaza koji se igra pred biračima koji zapravo služe tek kao kulisa za zadovoljavanje privida demokracije. Što god birači izabrali i tko god ušao u sabor ili skupštinu, već sutradan na početku drugog poluvremena može biti kupljen, preletiti u dijametralno suprotni tabor, može napraviti zaokret i raditi što god ga je volja sa svojim mandatom.“

Osnovne značajke tog sustava čije su posljedice vide u većini problema koje imamo, su:

1. na vlast se ne dolazi znanjem, sposobnošću i poštenjem, predstavljajući ozbiljne projekte koje planirate realizirati i vizijom razvoja društva koju želite ostvariti u svom mandatu, već manipulacijom uz pomoć medija, lažnim obećanjima i očitim varanjem lakovjernih birača.
2. izborni proces na vlast u većini slučajeva dovodi trećerazredne ljude koji nemaju ni znanja niti sposobnosti, a često ni morala da bi mogli upravljati bilo kakvim društvenim sustavom od općinske do državne razine. 
3. izabrani „predstavnici naroda“ vrlo često glasove koje su dobili na izborima i položaj u nekoj skupštini ili Saboru shvaćaju kako kapital kojim mogu trgovati i unovčiti ga, a  ne kao obvezu da rade u interesu i  na dobrobit ljudi koji su ih izabrali.
4. odluke u skupštinama gradova i županijama i u Saboru donose se većinom glasova, a ti glasovi sve češće nisu rezultat volje birača već su rezultat političke trgovine u kojoj je ugrađena mogućnost korupcije.
5. šefovi stranaka i gradonačelnici imaju takve diktatorske ovlasti kakve nisu imali u komunizmu. A gradska poduzeća i agencije im služe kao mjesta za uhljebljivanje svojih stranačkih i osobnih prijatelja ili za nagrađivanje „zaslužnih“ pojedinaca. Vidio sam mnogo primjera kada su glasni oporbeni zastupnici ušutkani dobro plaćenim mjestima u gradskim poduzećima.

Znači, politički sustav i politički izborni proces je loš i treba ga radikalno promijeniti. Nije to jednostavno i nigdje to nije u potpunosti uspjelo, ali treba započeti s tim poslom. Zanimljivo je da niti oni koji bi trebali biti najpozvaniji da na tome rade, a to su ljudi s Političkog i Pravnog fakulteta, a niti netko drugi od brojnih mudraca i „znanstvenika“ se s tim ozbiljnim problemom ne bave. Vjerojatno ipak svima u konačnosti ovakav sustav najbolje odgovara. Ili im je taj problem prevelik i prelazi njihove „znanstvene“ i intelektualne kapacitete.

Kako nam je „advent“ ukrao došašće

I ove, 2018. godine, kroz cijeli mjesec prosinac  u Zagrebu se održava manifestacija pod nazivom „Advent u Zagrebu“ koja se već tradicionalno održava na više lokacija u gradu. Sada se već nešto slično počelo organizirati u mnogim hrvatskim gradovima, čak i u manjim mjestima. Zagreb se diči da je već tri godine za redom prema izboru glasača portala "European Best Destinations" proglašen najboljom destinacijom za božićne blagdane u Europi 2015., 2016. i 2017. godine. Veselim se kada Zagreb lijepo izgleda, kada ga posjećuje mnogo ljudi, kada se ljudi zabavljaju na trgovima i kada u gradu vlada veselo raspoloženje.  Ali ne mogu se oteti dojmu da to s pravim adventom, vremenom došašća nema puno veze.

Advent u Zagrebu

(Izvor slike: http://fenix-magazin.de/...)

Došašće ili advent (lat. adventus = dolazak) je za kršćane vrijeme pripreme za blagdan Božića. U tom vremenu prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i čežnja. Budnost je otvorenost očiju i srca, duboka svjesnost i nutarnje sabranje. Kršćani u došašću bdiju da prepoznaju Boga koji dolazi.

„O, vreme preljubljeno“

 Adventska glazbena molitva iz Chitare Octochorde, pjesmarice Zagrebačke biskupije iz 1757. godine. Tekst pjesme izražava žudno čekanje Spasitelja u Došašću.  Pjesma je dio gregorijanske i zagrebačke koralne baštine.

Cithara octochorda je tiskani zbornik crkvenih napjeva na kajkavskom narječju hrvatskog jezika i na latinskom jeziku. Doživio je tri izdanja: prva dva u Beču 1701. i 1723., a treće u Zagrebu 1757. godine. Čuva se u Nacionalnoj i  sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

(Izvor slike: http://stari.nsk.hr/Bastina/knjige/Cithara/Cithara.html)

O tome kako se danas došašće profaniralo kroz ova slavlja na trgovima Ivica Šola je pisao u svojoj kolumni u Glasu Slavonije:

     „Ovom pretvaranju svijeta u orvelovsku distopiju nisu izmaknula ni sveta vremena, pa ni advent, došašće. Advent u Zagrebu, Beču, Milanu… Masne kobase, kuhano vino, bunceki i pregršt lampica i šarenih artikala, nepregledne gužve i rijeke ljudi koji bauljaju od štanda do štanda, jedu, piju… Ova profanizacija sakralnog, svođenje svetog vremena i njegova dubokog smisla za čovjeka i njegovu nadu na komercijalni dernek prepun zombija koji vonjaju na alkohol, nije nimalo bezazlena.

     Advent je sjećanje srca na dobrotu Boga koji se učinio djetetom. To sjećanje krcato je smislom, koji se zove spasenje, koji se zove nada. Sjećanje i nada uvijek idu zajedno. Cijela liturgijska godina donosi nam velika sjećanja na dobro kako bi nam pobudila memoriju srca, kako bi nas učila da otkrijemo zvijezdu nadanja.

     'Svi blagdani liturgijske godine su događaji nade, piše Ratzinger, 'velika sjećanja čovječanstva koja vjera čuva i objavljuje.'

     Bez sjećanja nema nadanja, bez dobra prošlosti okretanje budućnosti je politička floskula izniknula iz kolektivnog beznađa kulture vječnog prezenta u kojoj je sve roba, sve se konzumira, ali se nitko ne sjeća – kojim povodom?“

Sada ću ćuti komentar: „Što te to smeta? Pa neka se ljudi zabavljaju. Što je to loše? Pa i ti si bio na tom zagrebačkom adventu“.

Naravno, lijepo je kada se ljudi zabavljaju, kada jedu kobasice, fritule,  piju kuhano vino, slušaju glazbu, kada je Zagreb sav okićen, kada gori mnogo lampica. I kada mnogo turista dolazi u Zagreb. Od toga Zagreb ima mnogo koristi.

Da, ali to nema veze s adventom, s došašćem.

Taj sajam i cijela ta manifestacija mogla se organizirati u vremenu poslije Božića, za Novu godinu, pa cijeli siječanj kada su zimski školski praznici pa će još više ljudi doći.

A kršćanima neka došašće bude njihova priprema za Božić, kao što je to uvijek bilo. Zar nam trka za novcem i konzumerizam koji želi popuniti prazninu u mnogim ljudima mora ukrasti i došašće i sam Božić?

Dobra priča za kraj godine

U srijedu navečer, 12.12.2018. godine bio sam na jednom zanimljivom predavanju. Darko Berljak[1] je predstavio svoju zadnju knjigu „Nebo puno Himalaje“. Vjerojatno većina ljudi ne znaju tko je Darko Berljak. Zato želim reći, Darko Berljak je jedan izuzetan čovjek, a kada još kažem da je on po mom mišljenju jedan od naših najboljih suvremenih književnika, tada je čuđenje još veće.

Darko Berljak potpisuje svoju knjigu „Nebo puno Himalaje“ poslije predavanja, 12.12. 2018. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Darko Berljak je čuveni naš alpinist, dragovoljac Domovinskog rata iz satnije „Velebit“,  koji je 36 puta bio u Nepalu i Tibetu, vodio mnogobrojne ekspedicije na Himalaju, nekoliko puta na Mount Everest i o svojim ekspedicijama, putovanjima, razmišljanjima o ljudima, prijateljima, alpinistima i planinama napisao je četiri knjige. Te knjige na zanimljiv i uzbudljiv način opisuju njegove ekspedicije, nevjerojatno opasna penjanja po okomitim liticama pokrivenim snijegom i ledom,  uz strašne napore i stalnu opasnost od lavina, smrzavanja i pada u provalije i veliko prijateljstvo među alpinistima i njihovim pomoćnicima nepalskim Šerpama. Posebno su zanimljivi opisi prirode i ljudi koji žive u tim negostoljubivim i teško pristupačnim krajevima i opisi promjena koje ta društva doživljavaju tijekom zadnji četrdesetak godina.

Darko Berljak, alpinist i vođa mnogobrojnih alpinističkih ekspedicija.

(Izvor slike: http://radiolabin.hr/...)

Posebno sam u tim njegovim knjigama zavolio humor kojim su knjige prožete. Kada opisuje strašne napore alpinista, opasnosti kojima su izloženi i okrutnu, negostoljubivu, ali prekrasnu prirodu, u sve to unosi jedan fini, zagrebački humor, humor jednog dobrog, plemenitog čovjeka.  Jer Darko Berljak je dobar čovjek, tako se odnosi prema ljudima i prirodi, zato ga vole prijatelji i u Zagrebu i u Nepalu, Tibetu, na Himalaji, u zemlji Shangri-La.

Za njega je penjanje po planinama, po Himalaji san kojeg sanja od svojih dječačkih dana, od  kada je s ocem u zagrebačkom kinu Mosor krajem 1950-ih pogledao film „The Conquest of Everest“, o osvajanju  Everesta.

Na prvoj stranici knjige „Nebo puno Himalaje“  je napisao:

        „Ako želite otići na putovanje iz svojih snova, čim se probudite, odmah se prihvatite posla“.

I on kroz sve te godine radi na ostvarenju svojih snova i te snove kroz knjige i svoja predavanja dijeli s mnogim ljudima.

Članice Hrvatske ženske alpinističke ekspedicije, sestre  Darija i Iris Bostjančić, 9. svibnja 2009., točno u 09:40 po nepalskom vremenu, a 05:55 po hrvatskom, istakle su hrvatsku zastavu na najviši vrh svijeta Mount Everest, visok 8850 metara. Darko Berljak je bio vođa te ženske ekspedicije. U Hrvatskoj je više žena nego muškaraca osvojilo Everest.

(Izvor slike: knjiga „Nebo puno Himalaje“.)

Hrvatska je kroz svoju povijest imala mnogo istraživača, znatiželjnih ljudi, koji su otkrivali nepoznate predjele, obilazili svijet  i osvajali nepristupačne vrhunce, od braće, Mirka i Stjepana Seljana, Dragutina Lermana (krajem 19. i početkom 20. stoljeća), Josipa Mikulca koji je početkom 20. stoljeća pješice obišao svijet,  Stipe Božića koji se popeo na Everest dva puta, (1979. i 1989.), do Davora Rostohara koji je u siječnju 2018. godine postao prvi Hrvat koji je pješke s obala Antartike došao na Južni pol.  U tom časnom društvu Darko Berljak ima jedno izuzetno mjesto.

Pogled na 2019. godinu

Za sljedeću, 2019. godinu nadam se da će ludost koja je zavladala svijetom, a i Hrvatskom početi jenjavati, da će svijet postajati normalnije mjesto, a da će Hrvatska postati onakva kakvu ju želimo za svoju djecu i unuke. Vjerojatno ne odmah, već malo po malo.

Kenneth Clark[2] je na kraju prekrasne knjige Civilizacija, još 1969. godine  napisao rečenice koje vjerno oslikavaju i današnji svijet:

     „Na početku sam rekao da nedostatak povjerenja - više od ičega – guši civilizaciju. Cinizmom i razočaranjem možemo sebe jednako djelotvorno uništiti kao bombama. W.B. Yets[3], u kojega je bilo više genijalnosti nego u drugih ljudi, napisao je prije pedeset godina glasovitu proročansku pjesmu:

Sve se raspada; središte se ne može održati

Puka je anarhija puštena u svijet,

Navalila je krvava bujica i svagdje se

Utapa obred nedužnosti;

Najboljima nedostaje uvjerenja, dok su najgori

Puni strastvene žestine.

       Zbiva li se to i danas? Ne u cjelini, jer u dobrih ljudi ima uvjerenja - čak i previše. Neprilika je što još uvijek nema nikakvih središta. Možemo biti optimisti, ali se ne možemo baš radovati izgledima.“

I mi možemo i moramo biti optimisti, trebamo vjerovati u bolje radi naše djece i naših unučica i unuka. Ali da bi se naše nade realizirale treba nam mir, mir među ljudima i mir među narodima, bez agresivnosti, netolerancije i mržnje. Zato si trebamo u 2019. godini zaželjeti mir.

Mirbožajmo se!

U nekim našim krajevima postoji za božićno čestitanje prekrasan izraz mirbožati se;

ljudi si o Božić žele Božji mir.

U župskom listu „Slivno“ za Božić 1995. godine naš dragi i veliki, pokojni fra Bonaventura Duda[4] je napisao lijepu Božićnu čestitku:

„Neka nam ovaj Božić bude svima čestiti dan, čestiti svijetu svom!

Mirbožajmo se i danas i uvijek, želeći jedni drugima, noseći jedni drugima

Božji mir.

Zagrebe! Lijepa naša!

Lipo moje malo misto!

I svijete čitavi!

Čestit ti Božić!

Želim ti Božji mir!“

Ivan Rabuzin, 6 bijelih cvjetova

(Izvor slike: http://www.izlozbaslika.com/...)

LITERATURA

1. Berljak, Darko (2017), Nebo puno Himalaje: 35 putovanje u Shangri-La, Libricon,  Zagreb
2. Clark, Kenneth (1972.), Civilizacija, Mladost, Zagreb
3. https://www.bitno.net/...
4. https://www.bitno.net/...
5. http://stari.nsk.hr/Bastina/knjige/Cithara/Cithara.html
6. https://www.vecernji.hr/...
7. https://www.jutarnji.hr/...
8. https://kamenjar.com/...
9. http://www.glas-slavonije.hr/...
10. Lice, Stjepan, urednik, (1995), Ljudskost Božića-božićni razgovori s Bonaventurom Dudom, Teovizija, Zagreb

[1] Darko Berljak - (Zagreb, 2. XII. 1950), hrvatski alpinist i ekonomist.  Ispenjao više od 300 alpinističkih smjerova. Vođa ekspedicija u područje Himalaje (Annapurna IV., 1982; Ama Dablam, 1986; Ngojumba Kang, 1987; Mt. Everest, 1989. i 1997; Annapurna I., 1990; Cho Oyu, 1995., što je bila prva hrvatska ekspedicija na Himalaju; Shisha Pangma, 1998; hrvatske ženske ekspedicije Mt. Everest, 2009. i na Huandoy (Peru) 1985. Instruktor u školi za himalajske vodiče (Manang, Nepal, 1984). Napisao je knjige Dodiri neba, 1992. i Ključevi neba, 2000. o putovanjima po Nepalu i Tibetu, i Više od Everesta, 2009. o hrvatskoj ženskoj ekspediciji koja se uspela na Mt. Everest.

[2] Kenneth McKenzie Clark,, Lord Clark (1903 – 1983), britanski pisac, direktor muzeja, jedan od najpoznatijih povjesničara umjetnosti svog vremena. U 1969. postao je svjetski poznat po TV seriji BBC-a,  Civilizacija iz koje je napravio i knjigu.

[3] William Butler Yeats, (Dublin, Irska, 1865. - Menton, Francuska, 1939.) irski pjesnik i dramski pisac, jedan od najvećih književnika 20. stoljeća. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1923. godine.

[4] Fra. Bonaventura Duda - (Rijeka, 14. siječnja 1924. − Varaždin, 3. kolovoza 2017.), bio je hrvatski franjevac, teolog, bibličar, glazbenik, orguljaš, pisac i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Duda, (Roko) Bonaventura rođen je u Rijeci 14. siječnja 1924. godine. Podrijetlom je s otoka Krka, iz mjesta Krasa, gdje je pohađao osnovnu školu (1929.-1933.). Nakon dva razreda građanske škole na Sušaku, pohađa u Varaždinu Franjevačku klasičnu gimnaziju (1935.-1944.). U Franjevački red stupa 14. kolovoza 1941. godine i tada uzima ime fra Bonaventura. Studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1944.-1950.). U tom razdoblju profilirao se i kao glazbenik uz tadašnjeg orguljaša franjevačke crkve u Zagreb, fra Kamila Kolba. Za svećenika je zaređen 15. siječnja 1950. godine, a u prosincu 1952. postiže gradus licencijata iz teologije. Od jeseni 1954. do lipnja 1957. nalazi se na poslijediplomskome studiju u Rimu, najprije na Antonianumu (1954.-1955.), gdje je doktorirao iz teologije, a potom na Papinskome biblijskome institutu (1955.-1957.), gdje je postigao biblijski licencijat. Istaknuti je biblijski prevoditelj i promicatelj duha Drugoga vatikanskog koncila. S franjevcem Zorislavom Lajošempokreće list Glas s koncila iz kojega će nastati današnji Glas Koncila (1963.). Pokretač je i (s J. Kaštelanom) glavni urednik prijevoda Biblije u izdanju Stvarnosti (1968.). Preveo je (s J. Fućkom) Novi zavjet i priredio novi hrvatski Lekcionar (od 1969.). Sudjelovao je u osnivanju nakladničke kuće Kršćanska sadašnjost i Teološkog društva Kršćanske sadašnjosti (od 1968.). Dobitnik je znanstvene nagrade Annales Pilar Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar za 2004. godinu. Od 2010. dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za društvene znanosti. Usto, fra Bonaventura je dugogodišnji propovjednik u crkvi Sv. Franje na Kaptolu, gdje je od 1981. do 2009. svake nedjelje predvodio misu u 11 sati, a njegove su propovijedi uvijek bile rado slušane. Fra Bonaventura preminuo je 3. kolovoza 2017. u samostanu Sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu.

Povezani članci

• Osvrt na 2017. i pogled na 2018. godinu
• Osvrt na 2016. i pogled na 2017.
• Osvrt na 2015. i pogled na 2016. (1)
• Osvrt na 2015. i pogled na 2016. (2)
• Osvrt na 2014. i pogled na 2015. (1)
• Osvrt na 2014. i pogled na 2015. (2)
• Osvrt na 2013. i pogled na 2014. (1)
• Osvrt na 2013. i pogled na 2014. (2)
• Osvrt na 2020. i pogled na 2021. godinu
• Osvrt na 2022. i pogled na 2023. godinu

Komentari

Komentiraj