10. 01. 2019
Institut Ruđer Bošković i jugoslavenski nuklearni program
Opće je poznato da je Institut Ruđer Bošković (IRB) u Zagrebu naš najugledniji i najznačajniji razvojni institut. Ali je manje poznato da je IRB bio aktivan u jugoslavenskom nuklearnom programu, a tzv. Program A sadržavao je izradu nuklearnog oružja. Na nuklearnom programu odgojeni su brojni vrhunski kadrovi koji su hranili ponajviše Zagrebačko sveučilište, ali nažalost i inozemstvo.
Prof.dr.sci. Krunoslav Pisk
Snimljeno 10. siječnja 2019. godine, U Zagrebu, na Dobrom dolu
(Izvor slike: arhiva M. Ožanića)
Napomena:
Tekst je preuzet iz Zbornika predavanja održanih na 7. simpoziju Povijest i filozofija tehnike, PIFT 2018., na FER-u, u Zagrebu. Urednik Zbornika je prof.dr.sc. Zvonko Benčić. Tekst prof.dr.sc. Krunoslava Piska sastavljen je prema fonografskom zapisu predavanja. Tiskani Zbornik se može naručiti preko interneta, zvonko.bencic@fer.hr
Autor teksta dr.sc. Krunoslav Pisk[1], danas u mirovini, bio je glavni direktor Instituta Ruđer Bošković u razdoblju od 1987. do 1994. godine i Predsjednik Znanstvenog vijeća IRB-a od 1999. do 2004. godine.
Sažetak:
Opisano je sudjelovanje Instituta Ruđer Bošković u okviru jugoslavenskog nuklearnog programa. Zanimljivo je da je u periodu od 1982. do 1987./89. jugoslavenski nuklearni program bio najintenzivniji i najambiciozniji. Tako zvani Program A sadrži izradu nuklearnog oružja i vodi ga Vojnotehnički institut u Beogradu. On se oslanja na mirnodopski Program B glede ovladavanja nuklearnim tehnologijama i vodi ga Tvornica Energoinvest u Sarajevu. Iz Programa B Institut Ruđer Bošković je dobio zadaću razvijanja tehnologije za rješavanje problema nuklearnog otpada. Drugi zanimljiv Institutski projekt iz tog vremena je dobivanje tzv. ‘žutog kolača’ iz pepela raškog ugljena. U svim fazama razvoja Instituta Ruđer Bošković odlučujuću ulogu imali su Ivan Supek[2] i Mladen Paić[3]. Na nuklearnom programu odgojeni su brojni kadrovi koji su hranili ponajviše Zagrebačko sveučilište, ali nažalost i inozemstvo.
Ključne riječi:
ciklotron, Institut Ruđer Bošković, jugoslavenska atomska bomba, jugoslavenski nuklearni program, Mladen Paić, Ivan Supek.
Uvod
Ovo što ću izložiti ne će biti baš tehnički precizno kao što je bilo prijašnje predavanje, a možda uopće ne će biti tehničko, ali s obzirom da je naslov ovog skupa »Povijest i filozofija tehnike« ja ću probati prikazati na jednom primjeru, a primjer je Institut Ruđer Bošković, na koji način se prožimlju i tehnika i filozofija sa znanošću i dosezanjem znanstvenih rezultata. Uz to dodao bih, što možda u naslovu nije bilo mišljeno, a što je jako važno u mojem izlaganju − utjecaj politike. Neosporno je da u puno toga, u svakom smislu politika dizajnira društvo, bez obzira kakva je ta politika u užem smislu, pa je društvo sazdano npr. komunistički, socijalistički, socijalistički-samoupravno ili recimo demokratski-liberalno kao što je danas kod nas. A s druge strane, jednako je važna geopolitička situacija, odnosno položaj jedne države u konstelaciji ostalih država. I danas imademo puno različitih primjera za to. A ja ću probat ilustrirati navedeni povijesni primjer.
Nikola Cindro i Krunoslav Pisk ispred Meštrovićevog kipa Ruđera Boškovića, u parku Instituta, rane devedesete. Spomenik Ruđeru Boškoviću kipara Ivana Meštrovića postavljen je u vrt Instituta Ruđer Bošković 1956. godine
(Izvor slike: knjiga „Institut Ruđer Bošković-Ljudi i događaji 1950.-2000.“)
Kip Ruđera Boškovića u parku Instituta, na adresi Bijenička cesta 54, Zagreb.
Kip je snimljen 4. siječnja 2019. godine, izdaleka, s ulice, jer je u Institutu zabranjeno snimanje. (Kao da je i dalje na snazi režim tajnosti kakav je bio za vrijeme nuklearnog programa).
(Izvor slike: arhiva M. Ožanića)
Razlozi nastajanja jugoslavenskog nuklearnog programa
Koji su razlozi zašto je uopće nastao jugoslavenski nuklearni program? Ja sam ih podijelio u grubom u tri dijela: to su politički razlozi, ideološko-filozofski razlozi i naravno vojni razlozi. Oni se isprepliću manje ili više, ali u grubo se može reći ovo.
a) Politički razlozi
Jugoslavenski nuklearni program zamišljen je i nastao je 1948. godine, a dobar dio toga projekta počiva na činjenici da je u to vrijeme objavljena tzv. IB-rezolucija[4] , koja obznanjuje politički raskol između Sovjetskog Saveza (i cijelog Istočnog bloka) i bivše Jugoslavije, ili kako bi se reklo pojednostavljeno, politički razlaz Tita i Staljina. Ipak, Jugoslavija, odnosno Komunistička partija Jugoslavije, u taj čas nije bila spremna odustati od vlasti i prijeći u Zapadni blok, niti napustiti ideju o ‘komunističkom društvenom uređenju’, što znači da je Komunistička partija htjela i dalje graditi ono što će se poslije zvati ‘znanstveni socijalizam’. Dakle, uz jednopartijski sistem i sve ono što je uključivala komunistička dogma, ona hoće imati i vlastitu znanost, hoće imati vlastitu industriju, tehnologiju, a naravno i vojni potencijal. To bi se moglo nazvati političkim razlozima u širem smislu.
b) Ideološki razlozi
Ideološki ciljevi su dakako ostvarenje znanstvenog socijalizma. Dakle, on počiva na društveno-ekonomskoj teoriji, a to je marksizam, čija je filozofija dijalektički materijalizam Karla Marxa. Prije nego što postane ideologija, Marxova društveno-ekonomska teorija, odnosno dijalektički materijalizam, pretendiraju da budu znanstvene teorije sa snagom predikcije, baš kao što je npr. klasična mehanika. Zato je postojanje zakonitosti u materijalnom svijetu za pobornike Marxova učenja dodatni dokaz za ispravnost njihovih stavova. To znači da su pobornici Marxova učenja uvjereni da je znanstveno opravdano graditi novo društveno uređenje, ‘znanstveni socijalizam’, ili “novog čoveka”, što je upotrebljavana sintagma iz onog vremena. Dakle, taj sustav vjeruje u znanost i to može biti smiješno (obzirom na kojoj je u taj čas znanstveno-tehnološkoj razini) kada danas o njemu govorimo. Ipak, probajmo komparirati s današnjim sustavima u svijetu pa i ovom u Hrvatskoj koliko oni vjeruju u znanost. Naprosto jednostavno zbunjujuća komparacija, kada se pitate kako možete objasniti u čemu je očigledna razlika.
Ne velim što je bilo bolje i gore, nego probam samo diskutirati na koji način su ljudi koji nisu bili obrazovani, odnosno dobro obrazovani, mogli jednostavno prihvatiti da je znanost jako važna. U tom smislu je posve jasno da je jako važna nuklearna znanost, koja praktički nastaje u tridesetim godina prošlog stoljeća, jer se prije toga samo znalo da atomska jezgra postoji, ali još nije bilo spoznaja na koji način je složena (proton, neutron) i koja je njezina dinamika (‘jaka’ i ‘slaba’ sila). S druge strane rezultati nuklearne znanosti su vrlo opipljivi. Najvidljiviji su izgradnja reaktora kao (nepresušnog) izvora energije, ali i ostvarenje superoružja − atomske bombe. Dakle, nuklearna znanost, osim što je špica znanosti u smislu naše duboke spoznaje mikrosvijeta nudi i druge velike mogućnosti.
Ako se danas pitamo koja je to danas špica znanosti usporediva s nuklearnom iz onog vremena (i njezinim implikacijama), mislim da bi imali problem točno odgovoriti. Naravno, vjerojatno bi spomenuli molekularnu genetiku, svemirski program, odnosno astro-čestičnu fiziku, istraživanja u CERN-u[5], informatiku ..., ali mislim da nema jednostavno čvrstog odgovora. Ali u ono vrijeme bilo je bjelodano jasno o čemu se radi, a pogotovo svršetkom Drugog svjetskog rata. I naravno politički vrh tadašnje Jugoslavije bez ostatka ‘prihvaća’ nuklearnu znanost. Ona nudi logistiku za razvoj društva, nudi ga za industriju, promet i kućanstvo, kao izvor beskonačne i jeftine energije, nudi izotope za industriju, medicinu i poljoprivredu, nudi zračenja koja mogu poslužiti u različite svrhe.
Samo da spomenem, citirajući Lenjina, koliko je energija ili preciznije struja bila važna toj ideologiji. On je rekao: »Socijalizam, to je sovjetska vlast i elektrifikacija cijele zemlje.« Dakle, uz pomoć nuklearne znanosti i njezinih tehnologija komunistički sustav hoće razviti proizvodnju − industriju, koja stvara radničku klasu. I to je naravno nešto s čime možete manipulirati i graditi novo društvo tj. „novog čoveka“.
Dakle, to je vrlo jednostavan sustav koji se logički zatvara.
c) Vojni razlozi
Naravno, vojni razlozi su posve jednostavni, a pogotovo nakon prvih američkih nuklearnih bombi (jednako nazivanim − atomskim) bačenih na Japan 1945. godine, a poslije toga i probnih eksplozija sovjetskih bombi. Naime, nuklearna znanost i njezina tehnologija nudi moćno oružje. Što se jugoslavenskog vojnog programa tiče, u tom razdoblju poslije 1948. godine, mi imamo navode i svjedočanstva koja su i kontradiktorna. Pisani dokumenti, ako i postoje, nikad nisu objavljeni. Ipak puno indirektnih evidencija govori o ideji izgradnje nuklearnog oružja. Jedan je navod koji se često citira, navod Stevana Dedijera kada on veli da mu je 1950. godine rekao Kardelj: »Moramo napraviti nuklearnu bombu«, pa ide dalje »čak i ako ćemo za to godinama izdvajati pola nacionalnog dohotka«. Moram reći da je Stevan Dedijer (koji je bio angažiran u upravi Vinče kao znanstvenik, iako bez doktorata i bez ikakvih ranijih referenci u fizici) po puno toga zanimljiv svjedok, o kojem sada nećemo raspravljati, ali s obzirom na stvari koje je i poslije 1950. godine publicirao, ovaj navod izgleda istinit. S druge strane postoji dokument iz 1953. godine, autora Stevana Dedijera, Pavla Savića i R. J. Walena (P. Savić je direktor Vinče, a R. J. Walen je nizozemski znanstvenik u Vinči) u kojem piše da je proizvodnja atomskog oružja prvi cilj, a upotreba atomske energije u gospodarstvu drugi cilj jugoslavenskog nuklearnog programa.
Pisani dokumenti o izvedbi prvog cilja, atomskog oružja, nikad nisu objavljeni.
Portirnica Instituta, uređena i proširena 1980-ih.
Snimljena 4. siječnja 2019. godine. Na prozoru je znak „zabranjeno fotografiranje“.
(Izvor slike: arhiva M. Ožanića)
Faze nuklearnog programa
Prva faza 1948. − 1967. (Prvi nuklearni program)
Prva faza započinje 1948. godine kada se gradi Nuklearni institut u Vinči (Vinča je mjesto pokraj Beograda, a institut se od 1953. zove Institut Boris Kidrič), pa onda 1949. kada se osniva Institut Jožef Štefan u Ljubljani i na kraju 1950. kada se osniva Institut za atomsku fiziku u okviru JAZU[6] u Zagrebu. Institut u Zagrebu 1951. godine dobiva ime Institut Ruđer Bošković (IRB), na Supekov prijedlog. Dakako, uz to osnivani su i drugi instituti-direkcije povezani s različitim ‘praktičkim’ aspektima nuklearnog programa, poglavito sirovinama i zračenjem i uglavnom su bili u Srbiji.
Sukob IRB-a i JAZU, Supeka i Krleže, 1955.
Važna je godina 1955. kada se osniva Savezna komisija za nuklearnu energiju (SKNE), a Institut Ruđer Bošković izlazi iz JAZU. To je jedna posebna i zanimljiva priča, u kojoj Miroslav Krleža, tada partijski sekretar u JAZU, nije uspio izbaciti Ivana Supeka iz vodstva Instituta, ali ga je indirektno uspio izbaciti iz članstva JAZU.
Partijska arbitraža presudila je u korist Supeka, koji tada već dugo nije više član Partije. Zapravo, Ranković presuđuje da je Supek (znanstvenik i učesnik NOB-a[7]) onaj čovjek koji mora voditi i dalje Institut. Institut izlazi iz JAZU i postaje dio sustava kojim upravlja Savezna komisija za nuklearnu energiju (SKNE), iz Beograda.
Akademik Ivan Supek
(Izvor slike: http://ideje.hr/...)
(O tome u knjizi „Institut Ruđer Bošković-Ljudi i događaji 1950.-2000.“, piše: „….'sovjetski model' organizacije znanosti koji su jugoslavenski komunisti preuzeli počivao je na akademijama, a ne na sveučilištima. …..Problemi u odnosu uprave JAZU i novoosnovana Akademijina Instituta počinju već na početku, u jesen 1950.godine, a nabrojeni su u dokumentu 'Institut Ruđer Bošković u borbi za svoj statut' iz 1954. koji je kao 'otvoreno pismo' Vijeća IRB-a upućen Skupštini JAZU…… U 'otvorenom pismu' dalje stoji: 'Uprava Akademije očitovala je tendenciju da naš Institut tretira kao i ostale, iako u Predsjedništvu JAZU nije bilo nikoga tko bi iole razumio modernu fiziku i kemiju. Takvo Predsjedništvo …je i dalje ovlašteno da mijenja (što i čini) odluke Vijeća IRB-a, pa takav sistem ima nešto analogno u srednjevjekovnom plemstvu ili cehovima i on je nespojiv s bilo kakvom demokratičnošću, jer su najbolji radnici našeg Instituta oni mladi koji nisu čak ni suradnici Akademije. Nadalje, Uprava Akademije išla je tako daleko da nam je na početku 1953. godine oduzela tri četvrtine odobrenog budžeta s motivacijom da su ta sredstva potrebna za vrlo pasivnu izdavačku djelatnost….
……..Reakcija Akademije na 'otvoreno pismo' bila je vrlo oštra, a izražena je u dopisu upućenom u Izvršno vijeće Narodne Republike Hrvatske – kabinet Predsjednika i potpisana od 'potpredsjednika JAZU Miroslava Krleže'…. Skupština Akademije donijela je sljedeće zaključke:
1.Dopisnom članu prof. Mladenu Paiću, potpredsjedniku Vijeća Instituta, prestaje članstvo u Akademiji po čl. 7. toč. 2
2.Dopisni član prof. Ivan Supek koji se u toku postupka sam odrekao članstva u Akademiji, a za kojega se na osnovi istraživana materijala utvrdilo da snosi glavnu odgovornost za iniciranje i donošenje 'otvorenog pisma', sa svim njegovim negativnim karakteristikama, diskvalificirao se takvim postupkom za svaki rad u Akademiji ili suradnji s njom.
3.Protiv dopisnog člana prof. Danila Blanuše povedeni postupak se obustavlja.
……….S motrišta Ivana Supeka, odnosno 'fizičara sveučilišta' - kako sami sebe u pismu oslovljavaju - uspješan razvoj Instituta zahtijevao je ili podrazumijevao samoupravu Instituta i njegovu organsku povezanost sa Sveučilištem, a Akademijina uprava nije htjela pristati na takav formalnopravni okvir djelovanja instituta u njezinom sastavu……
…… Na tom zasjedanju, (redovitom godišnjem zasjedanju Skupštine JAZU, 16. lipnja 1961. godine) nakon specijalne diskusije, Ivan Supek i Mladen Paić izabrani su za prave članove JAZU. A prethodio je razgovor između novog predsjednika Akademije Grge Novaka i Ivana Supeka u nazočnosti Vladimira Bakarića…“)
Nova struktura i nove uprave nakon incidenta u Vinči, 1958.
Onda je 1958. važna godina, kada SKNE nakon incidenta u Vinči određuje - postavlja novu strukturu i uprave u sustavu jugoslavenskih nuklearnih instituta.
(O tome u knjizi „Institut Ruđer Bošković-Ljudi i događaji 1950.-2000., piše:
„Godine 1958. došlo je do nemilog događaja koji je snažno djelovao na budućnost jugoslavenskog nuklearnog programa. U Vinči je 15. listopada 1958. godine, zbog neopreznog rukovanja reaktorom nulte snage, ozračeno šestoro mladih znanstvenika u dobi između 24 i 26 godina. Jedan od njih je umro, a ostalih je petero spašeno presađivanjem koštane srži u Parizu. Nakon toga je SKNE na čelna mjesta tri nuklearna instituta postavila elektroinženjere, pa je tako direktorom IRB-a koncem 1958. godine imenovan Tomo Bosanac, a Ivan Supek je ostao na čelu Naučnog odbora IRB-a, ali s ograničenim ovlastima. No on je i dalje ostao član SKNE….“)
Imenuju se direktori instituta, stručnjaci tehničkog profila na administrativno-upravljačke pozicije direktora koje prije toga nisu postojale. Tada na taj položaj, za direktora IRB-a dolazi dugogodišnji profesor ETF-a[8] i kasnije FER-a[9] pokojni Tomo Bosanac[10]. U tom prvom dijelu važna je i 1967. godina kada se rasformirava Savezna komisija za nuklearnu energiju. Društveno politički sustav ide prema decentralizaciji Jugoslavije, do Ustava iz 1974., kada Jugoslavija postaje federacija s republikama kao državama, što smo mi dan-danas baštinili. Jer da toga nije bilo u Ustavu iz 1974. godine napisano, pitanje je na kakav bi se način Jugoslavija raspadala i raspala.
Akademik Tomo Bosanac, snimljen u Tehnološkom parku Zagreb, u svibnju 1996. godine.
Profesor Bosanac je pričao o svom životu i izgradnji tvornice Rade Končar i hrvatske elektroindustrije.
(Izvor slike: arhiva M. Ožanića)
Jugoslavija, jedna od osnivačica CERN-a, 1954.
Jedna važna godina, geopolitički gledano, je 1955. kada dolazi do zbližavanja Jugoslavije i Sovjetskog saveza i Sovjeti obećavaju nuklearni reaktor. Čas prije toga 1954. godine Jugoslavija je jedna od osnivačica CERN[11]-a (znanstveno-nuklearnog centra kojim počinje političko ujedinjavanje Europe), ali Jugoslavija u političkom smislu ne ide čvršće na Zapad.
Nuklearni program je 1960. suspendiran
Izgleda da je 1960. godine nuklearni program, u smislu ideje o izgradnje oružja − atomske bome, politički suspendiran. O ovom dijelu također nema stvarnih podataka, ali imamo priče koje o tome pričaju. One su bazirane na Titovom, jugoslavenskom, angažmanu u pokretu nesvrstanih. Te 1960. godine u Beogradu se organizira velika konferencija “nesvrstanih”. Velika i važna zemlja u tom pokretu je Indija, a njezin prvi čovjek Nehru je apsolutni protivnik nuklearnog oružja. Prema usmenim svjedočanstvima − pričama, Tito respektira Nehruov stav i preko Aleksandra Rankovića (predsjednika SKNE) zaustavlja vojni program.
Čini se da je program ipak i kasnije na neke načine podržavan, u najmanju ruku u okviru nekih tajnih službi i “sigurnosne birokracije”, ali je sigurno da je potpuno zaustavljen kada se rasformirava i prestaje radom SKNE u 1967. godini.
Osnivanje Instituta Ruđer Bošković, 1950.
Godine 1950. Ivan Supek odlazi u Beograd na poziv Borisa Kidriča, koji ga obavještava da je Savezna (jugoslavenska) vlada donijela odluku za izgradnju trećeg nuklearnog instituta, nakon osnivanja Vinče u Beogradu i Jožef Stefana u Ljubljani. To će biti Institut za atomsku fiziku u Zagrebu u sastavu JAZU. Već 1951. institut dobiva ime Ruđer Bošković, na prijedlog I. Supeka.
Zanimljiv je tu jedan detalj oko tog razgovora Supeka i Kidriča u Beogradu koji mi je nedavno ispričao Drago Grdenić, a o kojem Supek nikada nije govorio. Naime, Supek je u Beogradu bio zajedno s Mladenom Paićem, ali razgovor Supeka i Kidriča je bio u četiri oka. To je jako zanimljiva pojedinost, jer moramo znati da je Supek manifestno bio uvijek protiv nuklearnog oružja (kasnije i jako međunarodno angažiran u tome), ali on je u to vrijeme i protiv nuklearne energije, odnosno nije njezin zagovornik. Ipak, dobiva dozvolu da gradi i vodi nuklearni institut.
IRB slikan iz zraka 1960-ih godina.
(Izvor slike: knjiga „Institut Ruđer Bošković-Ljudi i događaji 1950.-2000.“)
Panorama Instituta Ruđer Bošković. Na livadi se vidi bazen s vodom za hlađenje magneta ciklotrona.
(Izvor slike: članak „Jugoslavenski nuklearni program i Institut Ruđer Bošković“)
Zgrada ciklotrona, u pozadini vidi se Sljeme.
(Izvor slike: članak „Jugoslavenski nuklearni program i Institut Ruđer Bošković“)
Glavni ‘adut’ za zagrebački institut ponuđen Kidriču i Saveznoj vladi je gradnja ciklotrona[12]. Supek obećava da će Bošković napraviti ciklotron s vlastitim snagama, dakako prvenstveno angažirajući domaću industriju kao što su u to vrijeme RIZ[13] ili tvornica Rade Končar. Vrlo brzo, i to prije ciklotrona, sagrađen je uz pomoć domaće industrije i neutronski generator, također akcelerator, ali podešen za “proizvodnju” neutrona. Već u samom početku IRB se širi i na druge discipline. To je velika Supekova ideja.
Početni rad i izgradnja IRB-a počiva na profesorima Zagrebačkog sveučilišta. On hoće samostalni Institut, koji ne će biti u sastavu Sveučilišta, odnosno da mu Sveučilišni senat bude uprava (baš kao ni JAZU), ali hoće da bude integralno povezan s obrazovanjem. Jedan od velikih rezultata u tom smislu je prvi postdiplomski studij iz 1957. na IRB-u. To je prvi veliki korak u našoj sredini prema organiziranom poslijediplomskom obrazovanju iz prirodoslovlja i elektronike.
Suradnja nuklearnih fizičara i elektroničara
Za moje izlaganje upravo je važna ta spona između nuklearne fizike i elektronike u tom prvom periodu IRB-a. U tom smislu elektronika je paralelan sustav nuklearnoj fizici. Izgradnja velikih uređaja i mjerne opreme zajednička je zadaća fizike, elektronike, ali i dobrih elektro i strojarskih inženjera, odnosno tehničara.
Slika Ede Murtića u prvom krilu Instituta Ruđer Bošković, vjerojatno izrađena 1953. godine. Koliko tu ima soc-realizma? To je posve apstraktna tvorevina, da li je to eksplozija, da li je to nuklearna energija, to vjerojatno Murtić zna, a svatko od nas vidi što hoće.
Stubišni je zid oslikao tada tridesetdvogodišnji Edo Murtić koji se upravo vratio iz Amerike. Te 1953. godine kada je zidna slika izvedena u suvremenoj umjetnosti u Jugoslaviji već je došlo do raskida s dosadašnjom praksom socrealizma. Murtić slika apstraktnu zidnu sliku dimenzije 5,3 x 3 m kobaltnih, smeđih i crvenih tonova koju obilježava slikareva specifična gestualnost i ekspresivnost. Svojim modernističkim izričajem ona se idealno uklopila u Ostrogovićevu arhitekturu. (Tekst iz knjige)
(Izvor slike: članak „Jugoslavenski nuklearni program i Institut Ruđer Bošković“)
Tako npr., kada se gradio neutronski generator (sagrađen 1959.) trebalo je napraviti ‘ionski izvor’, što je bio izazov za elektroniku, ali i postaviti sustav visokog napona. Potom trebalo je razviti detektore-brojače za neutrone, što je bila zadaća fizičara i elektroničara. Znanstveni rezultati koji su dobiveni u eksperimentima raspršenja neutrona proizvedenih generatorom proslavili su IRB. U jednom periodu 1960-tih Institut je proizvodio više nuklearnih podataka nego američki centri Los Alamos ili Oak Ridge.
Treba spomenuti i cijeli niz izvrsnih eksperimenata u nuklearnoj fizici za koje su elektroničari izgrađivali mjerne instrumente. Mislim da je najpoznatiji iz tog vremena tzv. 256-kanalni analizator, uređaj s elementima memorije i preteča kasnijih računala. Ova simbioza nuklearne fizike i elektronike (fizičara i elektroničara) proizvela je generacije elektroničara koji su punili ETF-FER, ali i inozemstvo.
Ciklotron, 1962
Drugi veliki Boškovićev uređaj je ciklotron. On je dugo vremena bio “zaštitni znak” Instituta. Izgradnja ciklotrona bila je veliki znanstveno-inženjerski pothvat. Ciklotron je pušten u pogon 1962., ali na žalost nije bio dovoljno dobro napravljen. Naime, snop ubrzanih čestica nije se mogao “izvući” izvan ciklotronske komore, pa se nisu mogli postaviti eksperimenti izučavanja ‘nuklearnih reakcija’. Ipak, mogao je poslužiti za proizvodnju radioaktivnih izotopa, kao izvora zračenja u medicini, industriji, ali i eksperimentalnoj nuklearnoj fizici na IRB-u.
Zagrebački ciklotron u IRB-u.
Zagrebački ciklotron su zajednički napravili znanstvenici Instituta i inženjeri “Rade Končara”.
Građevinski radovi su počeli 1954. a puštanje u pogon je obavljeno uz znatnu državnu ceremoniju 1962. god. Ciklotron je bio namijenjen za ubrzavanje protona i deuterona do energija od 16, odnosno 8 MeV.
(Izvor slike: http://ariadne.irb.hr/...)
Ciklotron u izgradnji, 1955. godine
(Izvor slike: http://proleksis.lzmk.hr/...)
Zagrebački ciklotron u IRB-u
(Izvor slike: http://ariadne.irb.hr/...)
Zgrada ciklotrona pri kraju građevinskih radova.
(Izvor slike: http://ariadne.irb.hr/...)
Otvorenje ciklotrona 1962. godine: Josip Broz Tito, Tomo Bosanac, Zlatko Janković i Vladimir Bakarić
(Izvor slike: članak „Jugoslavenski nuklearni program i Institut Ruđer Bošković“)
Proizvodnja radioizotopa jako je unaprijedila našu nuklearnu medicinu kroz suradnju fizičara i medicinara. Proizvodnja radioizotopa razvila je i institutsku radiokemiju, čija ekspertiza će u budućnosti biti jako važna. Profitirala je i biologija, jer su se unutar ciklotronske komore mogli “proizvoditi” i neutroni, koji su služili za zračenje malih životinja.
Ivan Supek i Mladen Paić u prvom redu, te Drago Grdenić, Krešimir Balenović i Božo Težak u drugom redu (s desna na lijevo)
(Izvor slike: knjiga „Institut Ruđer Bošković-Ljudi i događaji 1950.-2000.“)
Razna tehničko-tehnološka ostvarenja
U tom ranom periodu na Institutu napravljen je i laser, odmah nakon šta je u literaturi publicirano njegovo otkriće. Napravljen je i uređaj za nuklearnu magnetsku rezonanciju, za što je Končar napravio magnet.
Jedna od važnijih tehnički-tehnoloških ostvarenja koje je Boškoviću donijela puno novaca je kemijski dozimetar. Pogotovo kad je pokrenut sustav Opće narodne obrane, kada je taj dozimetar prodan u milijunima komada i cijela jedna zgrada izgrađena je od tih novaca. Na žalost, usprkos suradnji s industrijom i vojskom, puno toga što je na Institutu napravljeno i razvijeno nikad nije na većoj skali implementirano izvan Boškovića, na primjer, kao nekakav tehnički proizvod.
Ipak profitirali su stručnjaci i znanstvenici izvan Instituta koji su u toj suradnji sudjelovali. Zanimljivo bi bilo istražiti-analizirati zašto se je to tako dogodilo.
Ivan Supek i danski fizičar, nobelovac, Niels Bohr obilaze Institut Ruđer Bošković
(Izvor slike: knjiga „Institut Ruđer Bošković-Ljudi i događaji 1950.-2000.“)
Ove druge znanosti (kemija i biologija u različiti ‘podvrstama’) financiraju se od početka republičkim novcem, zahvaljujući vezi Bakarića i Supeka. Na primjer kemijske zgrade se grade republičkim novcem. U tom drugom periodu važno je istaći da se 1969. godine Bošković proširuje organizacijski na more u Rovinjski institut, gdje već od ranih 60-tih znanstvenici IRB-a istražuju onečišćenje mora putem radioizotopa u živim morskim organizmima.
Većina pojedinih specifičnih disciplina koje su nastale na Boškoviću bile su povezane s nuklearnim znanostima i tehnologijama.
Biologija i medicina profitiraju od upotrebe neutronskog i γ-zračenja i laboratorijski se bave i presađivanjem koštane srži. Medicinski postupak je kasnije implementiran na Rebru[14] (u čemu su istraživanja na Boškoviću značajno pomogla), a što je bilo povezano s možebitnim incidentom u NE Krško.
Usporedba 3 instituta
Zanimljiva je usporedba IRB-a s institutima u Beogradu i Ljubljani. Dakle, Vinča i Štefan, a pogotovo Vinča bili su strogo fokusirani na tehnologiju nuklearnog programa u užem smislu. Bošković je imao teorijsku fiziku koja je radila nuklearnu fiziku i fiziku čestica, Bošković je imao neutronski generator koji je služio za izučavanje neutron-neutron interakcije. Bošković je razvio i radiokemiju, povezanu s ciklotronom i γ-izvorom, znanja koja će poslije poslužiti za izradu kemijskog detektora za mjerenje doze zračenja. Radiokemijskim metodama iz ozračene mete u ciklotronu izdvajali su se željeni izotopi.
IRB i SKNE
Zanimljiv je odnos Instituta i Savezne komisije za nuklearnu energiju, odnosno značenje te Komisije za Jugoslaviju. Osnovana je 1955. godine, a Uredbom SIV-a[15] iz 1960. godine precizno se određuju njezina organizacija, ovlasti i struktura. Tako je i nadalje predsjednik Komisije podpredsjednik SIV-a Aleksandar Ranković koji je i šef tajne službe UDBA-e[16]. U Komisiji su još Ivan Gošnjak, državni sekretar za narodnu obranu, Milentije Popović, član SIV-a zadužen u njemu za naučni rad te Avdo Humo, član SIV-a. Komisija broji jedanaest članova (uključujući sekretara S. Nakićenovića). Među njima su i I.Supek i D. Grdenić (koji su članovi još od 1955.). Još i više, I. Supek predsjedava Stručnom savjetu, najvažnijoj komisiji Savezne komisije, Z. Janković predsjedava Stručnoj komisiji za fiziku, u koju je uključen i M. Paić. T. Bosanac predsjedava Komisiji za energetiku, a u komisijama za kemiju, elektroniku i biologiju nalaze se i Dina Keglević, M. Konrad i N. Alegreti.
Dakle, Institut Ruđer Bošković ima veliki formalni utjecaj, ali sve skupa on dobiva ispod 20% novaca od cijelog kolača iz jednostavnog razloga, jer puno više radi i organizira druge discipline koje nisu fokusirane na nuklearnu tehnologiju u užem smislu (npr. energetika), ali jesu nuklearna fizika ili discipline povezane s nuklearnom znanošću i njezinim dostignućima.
Druga faza 1974. − 1982.
Period od 1967.−1974. nije važan za ovo izlaganje. To je period prelaza iz državnog (jugoslavenskog) financiranja na republičko. Godine 1974. implementira se i novo jugoslavensko ekonomsko-upravljačko uređenje (u privredi, znanosti, obrazovanju, kulturi, ...), a to je OOUR-izacija[17]. Samoupravljanje postoji već od 1950-tih, ali OOUR-izacija je novi sustav, koji preko Zakona o udruženom radu rastače ranije strukture i stvara nove. Tako se na Boškoviću uspostavlja deset OOUR-a (koji su pravne osobe s velikim stupnjem samouprave), koji se bazično financiraju preko SIZ-ova[18] za znanost. Forsira se suradnja s gospodarstvom i industrijom, a pogotovo je u tom smislu bila uspješna suradnja s vojskom. Ove su suradnje bile ostvarivane na tehničkim i tehnološkim problemima, a podloga je bila ekspertiza Ruđerovih znanstvenika ostvarena u raznim područjima i disciplinama povezano s nuklearnim (atomskim) znanostima. OOUR-ska organizacija IRB-a trajala je de jure do 1993., kada se donose Zakon o ustanovama i Zakon o znanstveno-istraživačkoj djelatnosti.
Iduća je zanimljivost da je 1974. godine Indija eksperimentirala sa svojom prvom atomskom bombom. Predsjednica je bila Indira Gandhi. Izgleda da je i taj događaj imao reperkusije na jugoslavensko ponašanje prema nuklearnom oružju. Ako se tome doda da su u to vrijeme već razvijena taktička nuklearna oružja, kao na primjer nuklearne granate za ispaljivanje iz dalekometnog topa ili nuklearne mine, onda ne treba čuditi svjedočanstvo Ivo Šlausa. On je naime kao v. d. direktora IRB-a (u vrlo kratkom razdoblju) sudjelovao 1974. godine na ‘tajnom’ sastanku gdje je general Branko Mamula, jugoslavenski ministar obrane, govorio o projektu atomskog oružja u Jugoslaviji. O bilo kakvim vojnim nuklearnim aktivnostima u tom smislu na Boškoviću do 1982. nema nikakvog traga.
Važna odluka o nuklearnom programu donesena je 1974. godine, a to je odluka o gradnji nuklearne elektrane Krško. Iako je to pothvat između Hrvatske i Slovenije, on je i dalje u kompleksu jugoslavenskog nuklearnog poimanja stvari.
U tom razdoblju 1974. − 1982. Institut Ruđer Bošković je jako angažiran u različitim oblicima svoje ekspertize u stručnim podlogama izgradnje NE Krško. Veza Instituta i NE Krško nastavljena je i nakon puštanja elektrane u pogon 1982. godine.
Treća faza 1982. − 1989. (Drugi nuklearni program)
No, i sad ulazimo u period od 1982. do 1987./89. To je period, u kojem je jugoslavenski nuklearni program najintenzivniji i najambiciozniji. Većina starijih kolega koji su bili dobro upućeni u zbivanja povezano s radom SKNE, a pogotovo oko gradnje i problematike NE Krško, u novi program nisu bili uključeni i o njemu ništa nisu znali. Pogotovo ne o vojnoj komponenti. U 1987. godini taj se program, iako nedovršen, počinje zatvarati, a jedan od razloga, vjerojatno i najvažniji, su političke prilike u Jugoslaviji koje vode u raspad države. Zanimljivo je pitanje da li bi se ostvarili ambiciozni ciljevi programa da politika nije presudila prekidom.
Nuklearni program – Program A i Program B
Dakle, negdje 1982. godine Jugoslavija lansira intenzivan nuklearni program. On se sastoji od dva dijela.
Jedan se dio zove Program A, kodnog naziva Sutjeska, a koordinira ga i vodi Vojnotehnički institut (VTI) u Beogradu. To je supertajni program koji se financira iz Saveznog sekretarijata za narodnu obranu. On traje po prilici od 1982. do 1987., kada je zaustavljen. Na Boškoviću su za njega znali samo četiri čovjeka, iako se na Institutu obavljao dio istraživanja, odnosno izrada bitnog dijela atomske bombe.
Drugi je dio Program B, kojeg koordinira Energoinvest – Sarajevo, dakle najjači industrijski koncern u Jugoslaviji, preko svog Instituta koji se zove ITEN[19]. Program se stvarno financira iz ‘diskrecijskih fondova’ SIV-a. Čini se da se htio sakriti trag porijekla novca, što je dodatno otvaralo različite sumnje.
Dakle, Program A je obavijen vojnom tajnom, zato jer sadrži izradu nuklearnog oružja. U biti, Program A se naslanja na mirnodopski Program B koji je i zato poslovna tajna. Program B počiva na dokumentu koji se zove PONT-program ovladavanja (“osvajanja”) nuklearnim tehnologijama. U njemu su navedeni zadaci kao: dobivanje urana, obogaćivanje urana, teška voda, gorivi elementi, prerada isluženog goriva radi korištenja plutonija u energetske svrhe, prerada i deponiranje radioaktivnog otpada. U ovom nabrajanju fali nuklearni reaktor, ali on već postoji u Vinči kao sovjetski poklon s kraja 1950-tih. Kao što se vidi, ovdje je sve mirnodopsko, osim ako nećete s dobivenim plutonijem izrađivati atomsku bombu. Ovdje se vidi i delikatnost svih “mirnodopskih” nuklearnih programa. Ali, NE Krško je izgrađeno američkom tehnologijom i oni kontroliraju nuklearni ciklus i otpad, a sve skupa je i pod nazorom MAAE[20] iz Beča.
Iz Programa B, preko ITEN-a, Bošković je dobio zadaću razvijanja tehnologije za rješavanje problema nuklearnog otpada. Izgradnja zgrade, odnosno “određenog pogona” u Institutskom parku izazivala je veliku buku i znatiželju. Tih 1980-tih i u Njemačkim i u našim novinama, pa i na samom Boškoviću, nagađalo se o svrsi zgrade: od deponija za nuklearni otpad, pa do proizvodnje plutonija za bombu.
Kako je Ugovor o projektu potpisan između ITEN-a i Ruđerovog OOUR-a Tenez, zaobiđeni su kolektivni centralni organi uprave Instituta. Kasniji direktor Sergije Kveder, koji je došao poslije Vojna Kundića koji je znao za Ugovor i Program, potrošio je puno vremena prije nego je uspio vidjeti Ugovor, jer je bio ‘poslovna tajna’. Dakako, nije bilo riječi ni o plutoniju niti o skladištu radioaktivnog otpada već o izgradnji poluindustrijskog postrojenja za tretiranje radioaktivnog otpada. Zaobilaženje centralnih institutskih organa bilo je u ourskom uređenju moguće, pogotovo ako je bilo politički podobno. Inače, tehnologija koju se je probalo razvijati bila je bazirana na zeolitima – ‘molekularnim sitima’.
Ugovor je formalno zatvoren 1990. godine i opet je potpis s Ruđerove strane bio potpis direktora OOUR-a Tenez. Nije jasno koliko se je daleko došlo u postizavanjima ciljeva projekta. Nije ostalo, a nije ni bilo, nikakvog posebnog radioaktivnog materijala, osim za laboratorijska istraživanja. Ostali su mnogi dobri kemičari, instrumenti i zgrada. Ipak, devetero suradnika je bilo otpušteno jer nisu zadovoljavali potreban znanstveni standard, a zgrada je već davno prije nazvana Fesobil, što je složenica između riječi Fes, nadimak Radoslava Despotovića, voditelja projekta i Černobil, mjesta nuklearne havarije u Ukrajini.
Laboratorij za zbrinjavanje radioaktivnog otpada Fesobil (X-krilo Instituta Ruđer Bošković).
(Izvor slike: knjiga „Institut Ruđer Bošković-Ljudi i događaji 1950.-2000.“)
Dobivanje „žutog kolača“
Jedan drugi zanimljiv Institutski projekt iz tog vremena je dobivanje ‘žutog kolača’, već spomenute uranove rude iz pepela raškog ugljena, financiran preko HEP[21]-a. Raški ugljen (Raša je ugljenokop u Istri) imao je jako veliki postotak sumpora s jedne strane, a s druge strane ima urana. Tehnologija koja je razvijena koristi sumpor za dobivanje sumporne kiseline, pa se onda kemijskim procesom na kraju dobije čista ruda (žuti kolač), ali i pozitivni balans energije kad iskoristite taj uran kao gorivo za nuklearnu elektranu. Projekt je nakon laboratorijskih ispitivanja na Ruđeru došao u fazu poluindustrijskog postrojenja postavljenog u TE Plomin. Temeljem rada i rezultata postrojenja napravljen je potpun elaborat za industrijsko postrojenje. Napravila ga je tvrtka SMELT − Ljubljana s partnerima iz Njemačke.
Na kraju se to nije realiziralo, a najvažniji jednostavan razlog, kako se u to vrijeme pokazalo, su od ranije netočne procjene koliko ima ugljena u Istri. Vjerojatno je taj projekt ‘tehnološki’ mogao zaživjeti, ali je ipak propao. Voditelj je bio Vlado Valković, koji je razvio i donio iz Amerike superiornu nuklearnu metodu za elementalnu analizu, a kemijski dio radile su kolege iz Ljubljane.
Promašene optužbe
I zadnje je stvar Program A, dakle tajni, zanimljiv i opasan program. Dakle, Bošković je sudjelovao tamo gdje je bila najjača njegova ekspertiza, a to je nuklearna fizika (poznavanje neutronskog generatora i fizika neutrona) i elektronika. Dakle, što je i zašto trebalo napraviti?
Plutonijska atomska bomba eksplodira kada se sabiju komadi plutonija 239 (klasičnim eksplozivom) tako da čine kritičnu masu za lančanu reakciju. Da bi lančana reakcija i oslobađanje energije (fisijski proces cijepanja plutonija neutronima) bilo efikasno, potrebno je imati u času inicijacije snažan izvor neutrona. Taj je izvor zapravo posebno napravljen “mali” neutronski generator. I tako je Boškoviću “dodijeljeno” ispitivanje i istraživanje, služeći se standardnim neutronskim generatorom kupljenim 1970. godine, kako bi se napravio takav mali generator za bombu. Trebalo je razviti pulsirajuće deuteronske snopove, odnosno napone koji ih proizvode, i neutronske detektore kojim bi se dijagnosticiralo proizvedene neutrone. Preko VTI-a iz Beograda pribavljen je čak i jedan američki uzorak (nije jasno kojom metodom), ali nije radio pa nije bio od pomoći. Dakle, na Boškoviću se radilo na jednom bitnom dijelu atomske bombe, ali ta istraživanja, kao ni ona povezana s radioaktivnim otpadom, nisu uključivala nikakav nuklearni materijal (plutonij, uran) koji bi služio kao “atomski eksploziv”. U tom smislu su medijske i druge optužbe na račun Instituta bile promašene.
Istinu o A i B projektima ispričao mi je 1990-te, kada sam bio direktor IRB-a, pokojni Đuro Miljanić, moj dragi kolega, koji je bio uključen u strukturu Programa i vodio je Ruđerov program za izradu neutronskog generatora.
Đuro Miljanić, voditelj programa izrade neutronskog generatora.
Dobar dio onoga o čemu sam pričao bez njega ne bi znao, zato sam mu zahvalan.
(Izvor slike: članak „Jugoslavenski nuklearni program i Institut Ruđer Bošković“)
Neke dijelove Programa u isto vrijeme ispričao mi je i pokojni Božo Matić, tada direktor Energoinvesta, a prije toga ministar u jugoslavenskoj vladi, iako kao ministar ništa nije znao o Programu. Miljanić je kao koautor 1999. godine objavio strukturu i ciljeve A i B Programa u međunarodnom časopisu The Bulletin of the Atomic Scientists, članak koji je kasnije objavljen kod nas u tjedniku Globus, tako da od onda to nije više tajna.
Skulptura profesora Baltazara visoka 6 metara, postavljena u IRB-u 2010. godine.
Snimljeno 4. siječnja 2019. godine.
(Izvor slike: arhiva M. Ožanića)
Zaključak
Poruka koju sam u ovom izlaganju htio s vama podijeliti je slijedeća - mislim da takve prilike kao što je bila nuklearna znanost 1950-tih više neće biti. Špica svjetske znanosti u ratom poharano i devastirano (jugoslavensko) društvo u svakom smislu, implementirana je kroz nuklearni program, koji je počivao na ideološkim, političkim i geopolitičkim temeljima. Tako je nastao Institut Ruđer Bošković na kojem se razvila izvrsna fundamentalna znanost, rezultati koji ne bi mogli biti dosegnuti da se nisu razvijale paralelno tehničke i tehnološke struke i discipline.
Primjeri su navedeni u izlaganju. Bošković je prije 1990. “proizvodio” više nego 40% hrvatske znanosti, ako se broji kroz međunarodno vidljive i prepoznatljive časopise, a bio je i nositelj međunarodne znanstvene suradnje. Još i više, značajan je odgoj »kadrova« koji su hranili ponajviše Zagrebačko sveučilište (posebno PMF[22] i ETF-FER), kao i šire okruženje, ali nažalost i inozemstvo. Profesori Zagrebačkog sveučilišta, poglavito Ivan Supek i Mladen Paić, iznijeli su osnivanje Instituta i usadili sustav vrijednosti.
Ipak svi očekivani rezultati nisu ostvareni.
Značajna i često uspješna suradnja s privredom i vojskom, nikad nije dovela do tehničkih ili tehnoloških projekata izvan Instituta, projekata koji su na Institutu bili razvijeni.
LITERATURA
- Pisk, Krunoslav (2018.), Jugoslavenski nuklearni program i Institut Ruđer Bošković, Povijest i filozofija tehnike 7. simpozij PIFT 2018., Zvonko Benčić, urednik
- http://www.hro-cigre.hr/...
- http://ideje.hr/...
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
- Rudež, Tanja, Pisk, Krunoslav (2017), Institut Ruđer Bošković: ljudi i događaji: 1950. - 2000., Školska knjiga, Zagreb
[1] Krunoslav Pisk – (Zagreb, 18. X. 1943) - hrvatski fizičar, redoviti profesor u trajnom zvanju, danas u mirovini. Diplomirao (1967) i doktorirao (1977.) na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Radio u Institutu »Ruđer Bošković« (1967–2009), bio je direktor (1987–94), predsjednik Znanstvenog vijeća (1999-2005), predsjednik Zajednice samostalnih instituta Republike Hrvatske (1988–94), zaposlen na Sveučilištu u Dubrovniku (od 2009-2014). Polje znanstvenog rada (50 radova u međunarodnim časopisima, preko 50 radova u zbornicima konferencija te desetak studija o raspršenju elektromagnetskih valova od površine mora, odnosno sigurnosti nuklearnih reaktora): procesi višeg reda (unutrašnje zračenje, proizvodnja parova, nuklearna pobuđenja), foton-atom raspršenje (Comptonov efekt, jednostruka i dvostruka ionizacija), dinamika diskrektnog prostora, fizika neutrina, modeliranje QM sistema, međudjelovanje positronia i zračenja. U nastavu fizike na PMF-u Sveučilista u Zagrebu od 1968. do 2004. u kolegijima nuklearne fizike, teorijske fizike, elektromagnetskih valova, a na poslijediplomskom studiju u kolegiju Matematičke metode fizike (kasnije Metode moderne fizike), od 1997. predaje u kolegiju Procesi i raspršenja fotona s atomom, a od 2004. kolegije o filozofiji modernih pojmova u fizici na Filozofskom fakultetu D.I. - Zagreb. Predavao je fiziku na Sveučilistima u Rijeci, Splitu i Dubrovniku. Bio je voditelj diplomskih, magistarskih i 3 doktorska rada, te sudjelovao u organizaciji znanstvenih skupova. Od 1976-1996. bio je u stalnoj suradnji s University of Ottawa, Canada, a od 1989. u stalnoj suradnji s University of Pittsburgh, USA. Recenzent časopisa Fizika, odnosno Physical Review i Physical Review Letters. Član je Europske akademije znanosti i umjetnosti u Salzburgu (od 1992), Europskog i hrvatskog udruženja fizičara i Svjetske akademije znanosti i umjetnosti. Generalni je direktor Inter Univerzitetskog centra u Dubrovniku od 2004. godine. Predsjednik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja (2002–2014). Odlikovan od Predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, "Spomenicom Domovinskog rata" 1995.
[2] Ivan Supek,- (Zagreb, 8. travnja 1915. - Zagreb, 5. ožujka 2007.), akademik, fizičar, filozof, pisac, borac za mir i humanist. Nakon mature 1934. godine upisuje studij matematike, fizike i filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te nastavlja studij u Beču, Parizu, Zurichu i Leipzigu. Doktorirao je 1940. u Leipzigu pod vodstvom fizičara i nobelovca Wernera Heisenberga, s kojim je do 1943. radio na kvantnoj teoriji polja. Kasnije se bavio istraživanjem teorije metala na niskim temperaturama te je poznat po otkriću diferencijalne jednadžbe za električnu vodljivost materijala na tim temperaturama.Radom na zagrebačkom sveučilištu od 1946. podiže fiziku na europsku razinu, a 1950. vodi gradnju Instituta Ruđer Bošković kojem postaje prvi direktor. Godine 1958. isključen je iz Instituta zbog protivljenja planovima jugoslavenske Federalne Komisije za Nuklearnu energiju za izradu atomske bombe (predsjednik te komisije bio je Aleksandar Ranković). 1969. - postao je rektorom Sveučilišta u Zagrebu. 1971. - Za Hrvatskog proljeća na popisu je nepoželjnih javnih osoba te je nakon konferencije u Karađorđevu, kada nije prihvatio zaključke CK SKJ, prisilno isključen iz javnog života na 18 godina. Bio je predsjednik HAZU od 1991. do 1997. godine. (Izvor: wikipedia)
[3] Mladen Paić - (Zagreb, 12. XII. 1905 – Krapinske Toplice, 8. VII. 1997), hrvatski fizičar Diplomirao (1929) kemiju i doktorirao (1932) tehničke znanosti na Tehničkom fakultetu u Zagrebu te na Sorbonnei u Parizu (1933). Radio u Institutu »Alfred Fourier« u Parizu (od 1933) i na nekoliko drugih instituta u Francuskoj. Bio je 1946–76. redoviti profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, predstojnik Fizičkoga zavoda (1946–70), predsjednik Odbora za gradnju Instituta »Ruđer Bošković« (1950–53), jedan od njegovih utemeljitelja i predstojnik njegova Odjela za nuklearne reakcije; utemeljitelj i direktor (1960–70) Instituta za fiziku Sveučilišta u Zagrebu te organizator njegovih znanstvenih odjela za istraživanje strukturnih, elektronskih, magnetskih i optičkih svojstava metala, slitina, poluvodiča, izolatora, fizike ionizirajućih plinova i fizike plazme. Bavio se biofizikom, rendgenskim zrakama, nuklearnom fizikom, fizikom čvrstoga stanja, optičkim svojstvima supravodljivih tvari, fizikom metala. Promicao istraživanja u Hrvatskoj, vodio gradnju Cockroft-Waltonova akceleratora čestica kao dijela neutronskoga generatora na Institutu »Ruđer Bošković«. Bio je dopisni član JAZU (danas HAZU) od 1950. i redoviti od 1961. Pisao je sveučilišne udžbenike opće fizike i praktikuma. Dobitnik je nagrada za znanstveni rad »Nikola Tesla« (1961) i »Ruđer Bošković« (1971) te Nagrade za životno djelo (1971).
[4] IB - Informbiro- (skraćeno od Informacijski biro komunističkih i radničkih partija) ili Kominform, osnovan na inicijativu Komunističke partije Sovjetskoga Saveza (KPSS) u Poljskoj 1947. sa zadaćom razmjene iskustava i koordinacije djelatnosti među komunističkim partijama, a zapravo kao sredstvo provođenja politike KPSS-a i Staljina među komunističkim i radničkim strankama. Sjedište u Beogradu, poslije preseljeno u Bukurešt. Informbiro je 28. VI. 1948. donio rezoluciju kojom se oštro napada unutarnja i vanjska politika Komunističke partije Jugoslavije i FNRJ i koja je dovela do prekida odnosa između Jugoslavije i zemalja Istočnoga bloka. IB je optužio Jugoslavensku komunističku partiju za napuštanje ‘marksizma-lenjinizma’ i za zauzimanje ‘protusovjetskih stajališta’. Raspušten nakon Hruščovljeve kritike Staljina 18. IV. 1956.
[5] CERN - (Conseil européen pour la recherche nucléaire), Europsko vijeće za nuklearna istraživanja; poslije Europski laboratorij za fiziku čestica, u Ženevi, u Švicarskoj je međunarodna institucija za fundamentalna nuklearna istraživanja na području fizike elementarnih čestica, osnovana 1954. godine. CERN je najveći znanstveni laboratorij na svijetu.
[6] JAZU - Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, u Zagrebu
[7] NOB - Narodno-oslobodilačka borba
[8] ETF - Elektrotehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu
[9] FER - Fakultet elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu
[10] Tomo Bosanac, prof.dr.sci - (Bjelovar, 1918.-Zagreb, 2003.), jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika na području elektrotehnike. Rođen je 1918. godine u Bjelovaru gdje je pošao u gimnaziju, a maturirao u Zagrebu 1937. godine. Diplomirao je na elektrotehničkom smjeru Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1943. godine, a doktorirao na istom fakultetu 1955. godine. Nakon diplomiranja radio je kao asistent u Zavodu za elektrotehniku Tehničkog fakulteta. Nastavio je svoju karijeru u tvornici Rade Končar kao glavni konstruktor električnih strojeva, a kasnije od veljače do listopada 1946. kao direktor. Godine 1957. izabran je za profesora u stalnom radnom odnosu na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tu je dužnost obavljao u razdoblju do 1959. godine kada je postavljen na dužnost direktora Instituta Ruđer Bošković. Na Elektrotehnički fakultet vratio se 1965. godine u svojstvu redovitog profesora. Izvanredni član JAZU je od 1960., a redovni član HAZU od 1991. Akademik Bosanac zaslužan je za utemeljenje i razvitak znanstvenog polja elektrotehnike i elektrotehničke industrije u Hrvatskoj. (Izvor: Hrvatska enciklopedija, www.info.hazu.hr)
[11] CERN - (Conseil européen pour la recherche nucléaire), Europsko vijeće za nuklearna istraživanja; poslije Europski laboratorij za fiziku čestica). CERN, u Ženevi u Švicarskoj je međunarodna institucija za fundamentalna nuklearna istraživanja na području fizike elementarnih čestica, osnovana 1954. godine. CERN je najveći znanstveni laboratorij na svijetu.
[12] Ciklotron - vrsta akceleratora čestica. Ciklotroni ubrzavaju naelektrizirane čestice pomoću visokofrekventnog naizmjeničnog napona. Magnetsko polje pod pravim kutom uzrokuje da se čestice kreću gotovo kružnom putanjom, tako da više puta prolaze kroz ubrzavajući napon. Akcelerator čestica ubrzava čestice izmjeničnim električnim poljem između dviju elektroda u obliku slova D, smještenih u vakuumskoj komori između polova velikoga i snažnoga magneta. Čestice se u konstantnom magnetskom polju, brzinom malenom prema brzini svjetlosti, gibaju kružno frekvencijom koja je određena indukcijom magnetskoga polja ali neovisna o svojoj energiji. Ciklotron se 1950-ih gradio i u Institutu "Ruđer Bošković" u Zagrebu, gdje je u to doba postojala jaka elektroindustrija na čelu s tvornicama "Rade Končar" i RIZ-om. Idejni je projekt, nakon početnih dogovora iz 1949., razradio Tomo Bosanac, voditelj gradnje bio je M. Lažanski, a konstrukciju pojedinih većih dijelova vodio je E. Boltezar. Gradnja je trajala do 1961., kada je ciklotron pušten u rad. Promjer njegove ubrzivačke komore bio je 1400 mm, magnetska indukcija u njoj bila je 1,4 T, a magnet je imao masu 82 tone. Čestice za ubrzavanje, ioni, stvarali su se ionizacijom plina električnim lukom u anodnoj komori. Napon za ubrzavanje čestica davao je visokofrekventni oscilator frekvencije oko 10 MHz, s pomoćnim visokofrekventnim generatorom. Glavna oscilatorska cijev po konstrukciji je vodom hlađena, rastavljiva trioda s uzemljenom rešetkom izrađena prema projektu T.Bosanca. Ciklotron je mogao ubrzati protone do energije od 8 MeV, a deuterone do 16 MeV. Najviše se upotrebljavao za proizvodnju radionuklida za medicinske svrhe (radioterapija). Godine 1973. započela je proizvodnja galijeva radionuklida Ga, dvije godine poslije i kriptonova radionuklida Kr, oba za medicinsku dijagnostiku, a zatim i drugih radionuklida za znanstvena istraživanja. (izvor: wikipedia)
[13] RIZ - Radioindustrija − Zagreb
[14] Rebro - Klinički bolnički centar Zagreb
[15] SIV -Savezno izvršno vijeće (Jugoslavenske vlade)
[16] UDBA, sr. Uprava državne bezbednosti, hr. Uprava državne sigurnosti
[17] OOUR, Osnovna organizacija udruženog rada
[18] SIZ-Samoupravna interesna zajednica
[19] ITEN - Institut za toplinsku i nuklearnu energiju
[20] Međunarodna agencija za atomsku energiju
[21] HEP, Hrvatska elektroprivreda
[22] PMF - Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu.