• Poduzetništvo/
• Menadžment/
• Razvoj/
• Izvoz i konkurentnost/
• Povijest/

24. 06. 2019

Znanost, inovacije i razvoj (6): „Kako izaći iz 'slijepe ulice' znanosti?“

• Marijan Ožanić

Velikani hrvatske znanosti iz vremena uske povezanosti fakulteta i gospodarstva.

Dekani ETF-a od 1956. do 1982. Stoje Vojislav Bego, Radenko Wolf, Ante Šantić, Uroš Peruško, Vladimir Matković, Vladimir Muljević, Hrvoje Požar, Zvonimir Sirotić. Sjede Vatroslav Lopašić, Danilo Blanuša, Berislav Jurković, Anton Dolenc (nedostaju Božidar Stefanini i Zlatko Smrkić). U sredini sjedi prof.dr.sc. Berislav Jurković

(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/etf/dolenc.html)

Napomena

Tekst je preuzet (i nešto proširen) iz Zbornika predavanja održanih na 8. simpoziju Povijest i filozofija tehnike, PIFT 2019., na FER-u, u Zagrebu, 4. i 5. lipnja 2019. godine. Urednik Zbornika je prof.dr.sc. Zvonko Benčić. http://www.hro-cigre.hr/....

Na kraju teksta je PowerPoint prezentacija korištena uz predavanje.

Marijan Ožanić govori o vezi znanosti i gospodarstva na simpoziju PIFT 2019, 5..lipnja 2019. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Uvod

Kada se govori o znanosti obično se diskusija svodi na isticanje podatka da Hrvatska za znanost izdvaja vrlo malo, znatno manje od prosjeka zemalja u Europskoj uniji. Hina je 1.12.2017. godine objavila izvješće Eurostata[1] u kome je dala usporedbu izdvajanja za istraživanja i razvoj (IR)[2] u Europskoj uniji u 2016. godini mjerena udjelom u bruto domaćem proizvodu (BDP), u državama Europske unije.  Hrvatska je u 2016. godini za istraživanje i razvoj izdvojila 0,84 posto BDP-a i bila je prema podacima Eurostata među 10 zemalja s udjelom manjim od jedan posto. Prosjek u Europskoj uniji je nešto iznad 2%. Najveća izdvajanja zabilježena su u Švedskoj, od 3,25 posto. U skupini s izdvajanjima za IR većim od tri posto BDP-a nalazi se još samo Austrija, s udjelom od 3,09 posto. U stopu ih slijedi Njemačka s udjelom od 2,94 posto, Danska s 2,87 posto i Finska s 2,75 posto. U skupini zemalja s izdvajanjima nižim od jedan posto BDP-a još se nalaze Grčka s 0,99 posto, Poljska s 0,97 posto, Slovačka s 0,79 posto, Bugarska s 0,78 posto, Litva s 0,74 posto, te  Malta, s 0,61 posto. Na dnu su ljestvice Latvija s 0,44 posto, Rumunjska s 0,48 posto, te Cipar s 0,5 posto. Takvi odnosi se više ili manje ponavljaju i sljedećih godina.  Prema Priopćenju Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske od 21. prosinca 2018. godine u Republici Hrvatskoj, u 2017. godini utrošeno je 2,6 milijardi kuna sredstava državnog proračuna za aktivnost istraživanja i razvoja (IR-a). Udio državnih proračunskih sredstava za IR u BDP-u u 2017. iznosio je 0,7%.

Nakon zaključka da mi izdvajamo premalo i da to ima loše posljedice  na naš gospodarski razvoj na tome obično sve rasprave završavaju. Znanost izgleda prevažna, previše stručna  i previše kompleksna tema da bi se netko usudio tom temom malo kritičnije baviti. Još se obično zaključuje da bi sve bilo bolje kada bi se izdvajanje za znanost znatno povećalo.

Na jednom skupu sam znanstvenike jako razljutio kada sam rekao: „I da povećamo izdvajanje za znanost 5 puta ne bi se povećali rezultati znanosti koji bi bili korisni za naš gospodarski razvoj, jer se radi na krivi način i uz pogrešno postavljene ciljeve. Veće izdvajanje za znanost vjerojatno bi povećalo plaće znanstvenicima, kupili bi možda bolju opremu i znatno bi povećali broj članaka objavljenih u stranim časopisima. A gospodarstvo to ne bi uopće osjetilo, ne bi bilo više patenata, ne bi bilo više novih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu i produktivnost u poduzećima se ne bi povećala.“

Znanost i znanstvenici su se u velikoj mjeri odvojili od tzv. „realnog svijeta“, odnosno od gospodarstva tako da se ta dva svijeta gotovo više i ne razumiju. I to je puno veći problem od malog izdvajanja za znanost mjerenog u postocima udjela u BDP-u.

Europski paradoks

Proces odvajanja znanosti od gospodarstva rezultirao je nesposobnošću da se rezultati znanstvenih istraživanja realiziraju u gospodarstvu i komercijaliziraju na tržištu. Međutim to nije problem samo hrvatske znanosti. Taj problem je uočen na razini cijele Europe i nazvan je Europskim paradoksom. Tako je  nazvana nesposobnost europskih zemalja da rezultate znanstvenih istraživanja komercijaliziraju na tržištu. Termin je skovan u dokumentu Green Paper Europske komisije iz 1995. (Green Paper on Innovation. COM (95) 688 final, 20 December 1995. [Bulletin of the European Union Supplement 5/95]. [EU Commission - COM Document]). Koristio se da definira  fenomen Europe koja ima dobro visoko obrazovanje, dobru istraživačku infrastrukturu i istraživačke rezultate, a nesposobna je te rezultate komercijalizirati.

Green Paper on Innovation. COM (95) 688 final, 20 December 1995. [Bulletin of the European Union Supplement 5/95]. [EU Commission - COM Document]

(Izvor slike: http://aei.pitt.edu/...)

U dokumentu se navodi da među 10 najinovativnijih svjetskih kompanija niti jedna nije europska. Očito je da je za Europu vrlo teško uspješne rezultate u fundamentalnim istraživanjima pretvoriti u uspjeh na tržištu.

U Uvodu dokumenta navedeno je mišljenje Komisije da europska znanstvena istraživanja i  industrija pate od serije slabosti. Tri najvažnije slabosti su:

1. Europska zajednica investira u istraživanje i tehnološki razvoj manje od svojih konkurenata.
2. Nedostaje koordinacije različitih razina aktivnosti, programa i strategija na području znanstvenih istraživanja i tehnološkog razvoja.
3. Najveća slabost je ograničena sposobnost da se znanstveni rezultati i tehnološka postignuća pretvore u industrijski i komercijalni uspjeh.

To su zaključci iz jednog prethodnog dokumenta nazvanog White Paper “Growth, Competitiveness, Employment. The Challenges and Ways Forward into the 21st Century”, Chapter 4, European Commission, 1994

Mnogobrojna pitanja

I sada se otvaraju mnogobrojna pitanja. Treba li znanost biti povezana uz gospodarstvo ili je bolje da bude slobodna i nesputana tom vezom? Je li nekada znanost bila više povezana s gospodarstvom? Kako se ostvarivala ta veza? Kada je i zašto ta veza prekinuta? Treba li se znanost ponovno više vezati uz gospodarstvo, a posebno uz industriju?

Izgubljena veza

Proces odvajanja naše znanosti od „realnog svijeta“ i od gospodarstva traje već jako dugo, po mojoj procjeni još od 70-tih godina XX. stojeća i već je donio pogubne rezultate. Stalno želim doznati kada i zašto je došlo toga. U „moje vrijeme“, a pogotovo u vremenu puno prije toga znanost je bila jako povezana uz poduzeća, uz industriju.

U ostavštini znamenitog, pokojnog profesora s Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu, Josipa Lončara[3] pronađena je mala bilježnica u kojoj je profesor, u vremenu prije II. svjetskog rata, u 30-tim godinama prošlog stoljeća upisivao svoj dnevni raspored. Vrlo često je bilo zapisano – danas idem sa studentima u posjet tvornici Paspa[4] ili u Siemens ili u druge tvornice.

Prof. dr. Josip Lončar

(izvor slike: slika na zidu u predvorju FER-a. Snimljeno 2024. godine)

Još jedan naš veliki profesor, Anton Dolenc imao je pravilo da studente 4. godine vodi na stručnu ekskurziju po najvećim tvornicama u Europi, pa smo mi, njegovi studenti imali prilike posjetiti Siemens, BBC i mnoge druge tvornice. I bili smo ponosni kada smo vidjeli kakav je veliki ugled profesor Dolenc uživao u zapadnim tvornicama.

Profesori su bili vezani uz tvornice, provodili istraživanja koja su se realizirala u tvornicama, učili studente na konkretnim primjerima i sami su bili u tijeku zbivanja. Danas su, međutim, takve posjete tvornicama  gotovo potpuno izostale.

Došli smo u situaciju  da studenti FER-a ne znaju gdje je KONČAR. A prije desetak godina, dekan FSB-a hvalio mi se da je sa svim svojim profesorima nakon dvadeset godina prvi put posjetio tvornicu KONČAR. Istaknuo je da su svi bili impresionirani onim što su vidjeli. A ja sam bio šokiran, jer smo nekada mi končarevci s profesorima ETF-a (Elektrotehničkog fakulteta) i FSB-a (Fakultet strojarstva i brodogradnje) bili u stalnom kontaktu. A još više su bili šokirani stručnjaci KONČAR-a vidjevši koliko su neki profesori daleko od suvremenih zbivanja u tehnici. Direktor poduzeća koje proizvodi transformatore poslije mi je pričao:    

          „Zamisli, profesor se čudio materijalima koje mi koristimo u gradnji strojeva, jer on studentima na predavanjima govori o limovima izoliranim papirom. Takve limove ja nisam nikada vidio, jer su se prestali koristiti prije nego što sam počeo raditi, a ja sada idem u mirovinu“.

Diplomirao sam na Elektrotehničkom fakultetu, krajem 1967., kod prof.dr.sc. Zvonimira Sirotića i kada sam došao raditi u KONČAR, u Tehnički ured u Tvornici srednjih električnih strojeva, profesor Sirotić mi je bio šef, jer je bio upravitelj Ureda. Sjećam se da je u to vrijeme prof. dr. Berislav Jurković, vrhunski stručnjak za projektiranje asinkronih strojeva imao u Tvornici malih električnih strojeva svoj ured i vidio sam ga skoro svaki dan. Po njegovom patentu u tvornici su se proizvodili asinkroni motori za brodska vitla.

Patentna isprava za polnopreklopivi asinkroni motor za dizalične pogone

izumitelja dr.sc. Berislava Jurkovića iz 1962. godine

(Izvor slike: Knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)

Montaža asinkronog motora za brodsko teretno vitlo

(Izvor slike: Knjiga „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“)

U jednom trenutku profesora Jurkovića više nisam vidio u tvornici, a profesor Sirotić nije više bio upravitelj Tehničkog ureda. Prije toga su iz Končara otišli i profesori Vojislav Bego i Tomo Bosanac koji su stvarali temelje razvoju KONČAR-a, ali i razvoju naše elektrotehničke znanosti. Veza između znanosti, fakulteta i tvornica  počela je slabiti.

O tome su mi pričali naši veliki profesori. Profesor Zlatko Plenković početkom lipnja 1996. godine, kada smo razgovarali u njegovoj vikendici na Plešivici, mi je rekao:

„Od početka KONČARA, od Dolenca, koji je postao redovni profesor 1946. bila je veoma uska veza između Elektrotehničkog fakulteta i tvornice. Ta suradnja između prakse i fakulteta najznačajnija je karika za daljnji razvoj elektroindustrije u Hrvatskoj. Ta je praksa, nažalost prekinuta, jer se sada generiraju novi nastavnici na fakultetu od onih s fakulteta, bez veze i prakse u tvornicama.

I to nije dobro.”

Profesor Plenković na terasi svoje vikendice na Plješivici u lipnju 1996.

(Izvor slike: arhiva autora)

Nešto slično rekao mi je i akademik Vojislav Bego u lipnju 1996. godine kada smo razgovarali u njegovom uredu na fakultetu:

          „Nekada smo puno ljudi (na fakultet) dobivali pozivom. Dolenc me zvao pet puta. Sada imamo mnogo asistenata, napreduju na faksu i vrše pritisak na napredovanje i ne može nitko doći izvana.

Postavili su uvjete i kriterije koji eliminiraju dobre stručnjake iz prakse. Tu bi trebalo nešto napraviti.“

Prije par godina razgovarao sam s poduzetnikom iz Krapine, vlasnikom uspješnog metaloprerađivačkog poduzeća i izvoznikom. On mi se  požalio da ne može pronaći stručnjaka koji bi mu riješio jedan tehnički problem. Naime, sam je konstruirao jedan uređaj za transport limova do svog stroja, ali nije mogao riješiti problem sinkronizacije hidrauličnih nosača koji su držali lim. Bio je spreman platiti rješenje koliko treba samo da može završiti svoj uređaj. Pokušao je bez uspjeha preko HGK, a onda sam mu rekao da ću porazgovarati s profesorima na Strojarskom fakultetu. Oni su ipak najstručniji i taj zadatak su mogli dati nekome da ga riješi u okviru diplomskog. Osim toga, na faksu su pokrenuli jedan projekt kroz koji su namjeravali nuditi svoje usluge gospodarstvu. Kada sam im objasnio problem, rekli su mi: „Javiti ćemo vam se“. Nikada se nisu javili.

Zašto bi se gnjavili problemom, kada im rješenje tog problema neće dati nikakve bodove u napredovanju niti će ga moći objaviti u nekom časopisu da im se broje radovi.

A takvih primjera ima bezbroj.

Lijepi opis stanja u današnjoj znanosti (ne samo u Hrvatskoj) dao jedan sveučilišni profesor iz Novog Sada, nekadašnji ministar prosvjete na jednoj konferenciji o tehnološkim parkovima  u Novom Sadu, pred nekih desetak godina.:

          „Mi profesori tražimo da nam se prizna da smo pametni i jako važni, da nam se da novaca koliko tražimo i da nas nitko ne pita kako smo te novce potrošili“.

Bedačka znanost

Ako će netko pomisliti da sam ja, koji nisam znanstvenik, previše kritičan prema našoj znanosti, samo treba pročitati ili poslušati što o stanju u našoj znanosti govore sami znanstvenici. Jedan uvaženi profesor je uvjeren da bi jedan elitni fakultet trebalo zatvoriti, otpustiti sve profesore i onda krenuti sve ispočetka. A drugi je uvjeren da bi trebalo ozbiljno preispitati sve doktorate, a onda jedan veliki dio poništiti.

Vrlo su zanimljiva razmišljanja kemičara dr. sc. Nenada Raosa koja objavljuje u svojoj kolumni na portalu www.zg-magazin.hr. U članku „Bedačka znanost“ je, pored ostalog, napisao:

        „…….No kolega koji se potrudio dati jasno, iscrpno i nadasve znanstveno utemeljeno objašnjenje nije naišao na pohvalu svojih kolega. Umjesto pohvale dočekale su ga poruge: zašto se umjesto ozbiljnim poslom bavi glupostima, naklapanjima, pseudoznanošću?!

       Manjak perspektive? Ili bolje rečeno još jedna potvrda bedačke naravi hrvatske znanosti, a još više bedačkog odnosa prema znanosti u hrvatskim obrazovnim ustanovama, od osnovne škole do fakulteta.

      To što govorim nije rekla-kazala. Govorim iz iskustva i za sve što sam rekao i za sve što ću reći imam bjelodane dokaze. (Ne iznosim ih do kraja samo zato da zaštitim identitet ljudi o kojima govorim). Nije ovo dakle jedini događaj u korist moje teze da se na našim fakultetima nakupilo ljudi kojima nedostaje i znanja i širine koja se očekuje od sveučilišnog nastavnika.

      Umjesto da se bave proširivanjem svoga znanja i njegovog prenošenja studentima, naši se profesori uglavnom bave međusobnim prepucavanjima i podmetanjima.

Aktivna i pasivna zaštita

        Posljedica je to male sredine. Čitam kako je izgledala nastava kemije na njemačkim sveučilištima u 19. stoljeću, u doba Liebiga i Wöhlera. Na odjele te dvojice otaca njemačke (a i svjetske) organske kemije slijevali su se studenti iz svih krajeva svijeta. Laboratorijske su se vježbe smjenjivale s predavanjima, na kojima je profesor uvijek donosio nove uvide do kojih je sam došao ili je o njima saznao iz literature ili iz prepiske sa znanstvenicima iz čitavog svijeta. Iza spomenutog Friedricha Wöhlera ostalo je 10.000 pisama. Što ostaje iza našeg sveučilišnog profesora? Bojim se reći: ništa.

      Naši su fakulteti i instituti zatvorene umjesto da budu otvorene ustanove: to je svijet koji se svodi na nekoliko kolega iz istoga odjela. A oni opet teško da mogu suditi o bilo čijoj kompetenciji jer je nemaju s čime usporediti. Nakon što su mi nahvalili svoga kolegu, koji »o tome zna više od ikog drugog« (Na odjelu? U Hrvatskoj?), počeh s njim surađivati. Čovjek pojma nema! Sve što je iz područja svoje »specijalnosti« pročitao bio je jedan znanstveni rad, istina vrlo vrijedan i vrlo opširan. O drugome ne zna niti želi znati. No glavno je da je stekao reputaciju. Reputaciju među neznalicama.

     No takvim ljudima, neradnicima i neznalicama, pravo rečeno uhljebima, nitko ništa ne može. Ništa novo u Lijepoj Našoj, reći ćete. Ako imamo uhljebe u državnoj upravi i javnim poduzećima, zašto ih ne bismo imali i na fakultetima? Zar i fakulteti nisu javne ustanove?

     No problem je u tome što na one prve uhljebe svatko upire prstom, dok ove druge jedva da tko primjećuje. Usto su zaštićeni aureolom akademskih titula (pasivna zaštita), a štite se i visokoparnim govorom kada se pojavljuju u javnosti (aktivna zaštita). Zaštićeni su i autonomijom sveučilišta. Da se prisjetimo: institucija autonomije sveučilišta uvedena je zato da članovi sveučilišta, studenti i nastavnici, među sobom slobodno, bez izvanjskog političkog ili ekonomskog pritiska postavljaju kriterije i rješavaju probleme. Drugim riječima da jedni druge potiču za boljitak nastave. No to je idealizacija. A evo zašto.

      Kao prvo nitko se neće nikome zamjeriti ako od tog zamjeranja nema osobne koristi. S druge pak strane svatko voli sa što manje napora doći do svoga cilja. Zašto bi profesor predavao više kad može predavati manje, za istu plaću razumije se? Zašto bi student učio više kad može i s manje znanja doći do diplome? Svima je tako dobro, i studentima i nastavnicima, samo – očito – nije dobro za društvo u cjelini.

      O tome izvan fakulteta nitko ne govori, jer nema zašto govoriti. Nikoga se to izravno ne tiče. A trebalo bi se ticati. Jer ako hoćemo postati društvo znanja, ako kažemo da su znanje i obrazovanje osnovni pokretači gospodarskog razvoja, onda je kvaliteta fakultetske nastave i ljudi koji je izvode prvorazredno društveno i političko pitanje."

(Izvor:  https://zg-magazin.com.hr/...)

Pogubnost IF-faktora odjeka

Umjesto da znanstvenici iz tehničkih područja sve svoje aktivnosti usmjere na aktivnosti koje bi imale za rezultat stvaranje novih, inovativnih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu i na tehnološka rješenja za povećanje produktivnosti proizvodnje, u pravilu sve svoje aktivnosti usmjeruju samo na pisanje članaka koji će biti objavljeni u stranim časopisima. A sustav napredovanja u znanosti priznaje samo takve radove i broj citiranja, tzv. IF-faktor[5], odnosno Impact Factor, faktor odjeka. Taj faktor je mjera utjecaja nekog naslova časopisa u znanstvenoj zajednici, a predstavlja mjeru učestalosti kojom je neki članak citiran, odnosno prosječni broj citata koje je svaki članak u tom časopisu primio u protekle 2 godine. 

Impact faktor (faktor odjeka) časopisa pokazuje učestalost kojom su znanstveni članci citirani u znanstvenom istraživanju. Smatra se da je to mjera za određivanje kvalitete časopisa.

(Izvor slike: https://www.researchedit.org/...)

Profesor emeritus Igor Čatić stalno ukazuje na štetnost kriterija po kojim se znanstvenike ocjenjuje jedino po objavljivanju članaka u stranim časopisima, a ne po upotrebljivosti i korištenju njihovih rezultata u industriji. U jednom svom članku^[6] objavljenom na portalu Zg-magazin profesor Čatić piše::

       „A što su majmunska posla? To su kriteriji po kojima se biraju znanstvenici i visokoškolski nastavnici, pretežno u zemljama dijela srednje i istočne Europe. Među njima je i Hrvatska. Važno je imati žigosani rad i onda svatko tko se zna malo služiti računalom može izračunati je li natjecatelj imao dovoljno bodova, npr. u 1. kvartilu, pa da bude izabran u neko zvanje. Problem je vrlo ozbiljan i na njega se ukazuje već niz godina.

      …….Projekti, studije ili knjige za sastavljače kriterija su nebitni. A znanstveni radovi vrijede samo ako su objavljeni u inozemstvu u časopisima koji su u 1. kvartilu (25 % najboljih u svijetu). ….. Među ostalim sve je manje novaca zato što im inženjere obrazuju ljudi bez dana radnog staža u odgovarajućoj industriji…. 

Bolest od koje je oboljela i Hrvatska posljedica je 'bibliometrijske industrije'.

       ……..U najnovijoj listi kriterija i dalje je na prvom mjestu važnosti objava u časopisu s takvim i takvim faktorom odjeka. To je IF-faktor za kojeg je dokazano da je poguban za razvoj znanosti.“

Mnogi stručnjaci i stručna udruženja protive se prevelikom utjecaju IF-faktora. Tako Đurđica Španiček glavna urednica časopisa Polimeri piše^[7]:

        „Možda je neke iznenadila u svibnju ove godine donesena deklaracija u San Franciscu pod nazivom Declaration on Research Assessment (DORA), prevedeno Deklaracija o vrednovanju istraživanja, koju je u razmjerno kratkom vremenu potpisao iznimno velik broj znanstvenika diljem svijeta. Nas u Društvu za plastiku i gumu nije. Već godinama upozoravamo na to da faktor odjeka pojedinoga znanstvenog časopisa ne može biti kriterij ili jedan od najvažnijih kriterija prilikom napredovanja znanstvenika. Osnovna misao Deklaracije može se sažeti u rečenicu: Faktor odjeka, poznatiji kao IF, ne smije se upotrebljavati kao surogat za kvalitetu pojedinog rada, za vrednovanje pojedinačnog doprinosa ili zapošljavanje, promociju ili dodjelu projekata. On je prvotno osmišljen kao alat za pomoć knjižničarima u identifikaciji za odabir pri kupnji časopisa, a ne kao mjera znanstvene kakvoće istraživanja opisanoga u tekstu. Mnogi svjetski znanstvenici slažu se da se osnovna dobra funkcija IF-a, uvedenoga kao pomoć pri odabiru časopisa, potpuno iskrivila….

       Glavni urednik časopisa Science navodi kako je zloporaba IF-a krajnje destruktivna za znanost jer se sve svodi na brojenje umjesto na stvarnu procjenu znanstvenog doprinosa.

     Mnogi znanstvenici ističu kako IF-manija nema više nikakvog smisla jer zamagljuje našu znanstvenu procjenu, uništava karijere te troši vrijeme i dragocjene radove….. Tekstovi se recenziraju, ali tko odlučuje vrijedi li uopće tekst poslati na recenziju? Vrlo su često to osobe s malo iskustva praktičnog znanstvenika.“

Odvajanjem od gospodarstva znanost gubi mogućnost provjeravanja i ocjenjivanja svojih rezultata u „realnom svijetu“ i na tržištu i ne može učinkovito  pridonositi razvoju gospodarstva. Time ulazi u „slijepu ulicu“ u kojoj je sama sebi svrha,  u kojoj se konkretni rezultati više niti ne očekuju i  znanost gubi važnu ulogu u razvoju društva.

Što se, zašto i kako se to dogodilo?

Čini mi se da je odvajanje znanosti od gospodarstva proces koji je trajao dosta dugo, a vrhunac je dostigao poslije 2000. godine, kada je naša znanost usmjerena najvećim dijelom na objavljivanje članaka u inozemstvu i ocjenjivana je po IF-faktoru odjeka.

Svi veliki, stari  profesori s kojima sam razgovarao sa žaljenjem su govorili o štetnom odvajanju znanosti od gospodarstva, ali nisu znali pravi razlog zašto se to dogodilo.

Nedavno sam ponovno razgovarao s kolegama  o tome zašto su se profesori s fakulteta poslije 1970-ih odvojili od gospodarstva i zašto nisu više povezani s tvornicama kao što su nekada bili. Zaključio sam da su razlozi vjerojatno:

• u tvornicama su stasale nove generacije inženjera i rukovoditelja koji su se htjeli osloboditi patronata i utjecaja svojih učitelja,
• profesori su mogli surađivati s tvornicama kao savjetnici, ali su izgubili bilo kakav operativni utjecaj na razvoj,
• ljudi u tvornicama, tadašnji samoupravljači, „svjesni“ radnici i omladinci počeli su propitivati zašto neki ljudi primaju plaću na dva mjesta, na fakultetu i tvornici.

Sigurno ima još razloga, ali nisam došao do njih. Međutim, koliko znam u medicini nije takva situacija. Profesori s Medicinskog fakulteta normalno rade i u Sveučilišnim bolnicama i zato mogu biti vrsni stručnjaci. Bilo bi pogubno za medicinu da im to nije omogućeno. U tehnici su profesori malo po malo gubili mogućnost da svoje znanje stalno provjeravaju i nadograđuju u praksi, u poduzećima i posljedice su katastrofalne.

Taj proces odvajanja znanosti od gospodarstva nije išao skokovito, ništa se nije događalo preko noći i neki kolege ga nisu primijetili. I nisu se složili sa mnom. Rekli su mi da su Končaru i u 1980-ima vidjeli da profesor Sirotić dolazi u Generatore i surađuje s njima, a da su mnogi končarevci predavali honorarno na FER-u. To je točno, ali profesori više nisu imali neki značajniji utjecaj na razvoj Končara, a končarevci koji su predavali na FER-u su imali mali utjecaj na razvoj fakulteta. Dominiraju slučajevi da su profesori „odrasli“ na fakultetu, nakon diplomiranja su se zaposlili na fakultetu, doktorirali, napredovali od asistenta do profesora i s tog mjesta otišli u mirovinu, a da nisu imali nikakvu vezu s gospodarstvom.

Međutim, to je samo jedna opća, možda neprecizna,  slika koja govori samo o trendovima. U životu nije nikada ništa crno ili bijelo. Početkom 2019. godine gospodin Vladimir Ferdelji, dugogodišnji direktor uspješne tvornice Elektro-kontakt ispričao mi je da su oni početkom 1990-ih jako dobro surađivali s katedrom profesora Jerbića na Strojarskom fakultetu i zajednički su projektirali najsloženije robotizirane proizvodne linije koje su instalirali u tvornici, a neke su prodali i u SAD. To je bio ipak više izuzetak, nego pravilo.

Osobno sam tijekom svog života bio svjedokom razvoja našeg fakulteta, FER-a (ETF-a)  kroz četiri faze. Proces udaljavanja znanosti od gospodarstva, od industrije procjenjujem na temelju svog iskustva, bez nekih detaljnih znanstvenih istraživanja, više kao poticaj za diskusiju:

1. FAZA – uska veza fakulteta i tvornica (do 1970-tih)
2. FAZA – odvajanje fakulteta od tvornica (od 1970-tih ili 1980-ih do 2000.)
3. FAZA– usmjeravanje znanosti samo na objavljivanje članaka u inozemstvu i ocjenjivana po IF-faktoru odjeka (od 2000. )
4. FAZA – razmišljanje o akademskom poduzetništvu ( od 2014. - )

Naravno, to je samo gruba i vrlo pojednostavljena slika. I to je pogled na područje elektrostrojarstva. Možda je situacija na drugim područjima drugačija. Vjerojatno bi ljudi više povezani sa Sveučilištem mogli tu analizu napraviti kvalitetnije i preciznije.

S tim u svezi dobro je sjetiti se mudrih riječi prof. prof. dr. sc. Vinka Dvořáka, hrvatskog fizičara češkog podrijetla, koje je izrekao u svom nastupnom govoru za rektora Sveučilišta u  Zagrebu, 19. listopada 1893.:

      „Da ostane čovječanstvo u znanstvenom obziru zdravo, za to treba tri vrsti radnika: prvo istraživalaca istina u naravi, drugo učitelja tih istina i treće muževa, koji upotrebljavaju te istine na praktični život. Ova tri razreda imadu skupa živjeti i djelovati.“

 (Benčić, Hanžek 2011)

Vinko Dvořák (1848 – 1922) hrvatski fizičar, profesor i akademik češkog porijekla

(Izvor slike: https://en.wikipedia.org/...)

Poduzetno sveučilište - izlazak iz „slijepe ulice“

Problemi koji nastaju u vezi znanosti i gospodarstva, odnosno propitkivanje uloge znanosti u društvu potiču potragu za novim oblikom suvremenog sveučilišta. Vjerujem da je akademsko poduzetništvo, odnosno poduzetno sveučilište „karika koja nedostaje“ između znanosti i gospodarstva i izlazak iz „slijepe ulice“. (Kod toga mislim u prvom redu na tehničke znanosti.)

Akademsko poduzetništvo je nešto novo u znanstvenom svijetu, pojavljuje se početkom XX. stoljeća. Već u ranim 1920-tim godinama, nakon I. svjetskog rata na Massachusetts Institute of Technology (MIT) počeli su se okretati prema ekonomskoj eksploataciji  znanja koje su na MIT-u stvorili da nadomjeste restrikcije u financiranju znanosti do kojih je došlo poslije rata.

Gledajući s povijesnog stanovišta europska sveučilišta su prolazila tri osnovne razvojne faze glede svoje osnovne funkcije:

1. Faza – fokus je na obrazovanju ( od 12. stoljeća do 1809.)
2. Faza – fokus je na istraživanju (1809^[8]. do 1970-tih.)
3. Faza  - fokus je na kapitalizaciji znanja (od 1970^[9]-tih.)

U trećoj fazi stvaraju se akademsko poduzetništvo i poduzetničko, odnosno poduzetno sveučilište (Entrepreneurial University), kao poseban fenomen modernog društva i razvija se u kontekstu ekonomije znanja koja je temelj treće industrijske revolucije. (Dabić, Švarc, 2016.)

Nije jednostavno prevesti pojam Entrepreneurial University koji se uobičajeno koristi u stranoj literaturi. Mogući prijevodi su i poduzetničko sveučilište i poduzetno sveučilište. Kolegice i kolege koje sam konzultirao zastupali su i jednu i drugu mogućnost s uvjerljivim  objašnjenjima. Iako se češće koristi pojam poduzetničko sveučilište, odlučio sam se za poduzetno sveučilište  (koristiti ću ga u ovom tekstu), jer mi  poduzetničko sveučilište više govori o sveučilištu koje poučava studente o poduzetništvu, a naziv poduzetno sveučilište mi govori o filozofiji i kulturi ponašanja cijelog sveučilišta. Na primjer, poduzetničko sveučilište je (ili bi trebalo biti) Veleučilište VERN u Zagrebu, a poduzetna sveučilišta su MIT i Stanford u SAD.

Treća industrijska revolucija obuhvaća informacijsku i biotehnološku revoluciju koja je započela 1950-tih u Silicijskoj dolini u SAD i počela stvarati tzv. postindustrijsko društvo na integraciji znanosti i poduzetništva – akademskog poduzetništva i sveučilišnih spin-off poduzeća. (Dabić, Švarc, 2016.).

Od 2011. godine prisutna je  4. industrijska revolucija, nazvana Industrija 4.0., a već se razvija i Industrija 5.0.

U knjizi Entrepreneurial Universities in Innovation-Seeking Countries, Challenges and Opportunities[10] dr.sc. Jadranka Švarc i prof.dr.sc. Marina Dabić početkom 2016. poduzetno sveučilište definiraju kao „sveučilište koji koristi različite mehanizme za direktan ili indirektan angažman u eksploatiranju rezultata istraživanja za korist zajednici na lokalnoj i nacionalnoj razini.“

Nekoliko drugih autora poduzetno sveučilište definiraju na sljedeći način:

• Poduzetno sveučilište uključuje „kreiranje novih poslovnih pothvata od strane sveučilišnih profesora, tehničara i studenata (Chrisman, 1995.)
• Da bi poduzetno sveučilište bilo uspješno mora kod svojih članova, posebno studenata stvarati želju i sposobnost da pokreću svoje vlastite poslovne pothvate (Röpke, 1998.).
• Kao srce svake poduzetničke kulture, poduzetno sveučilište ima sposobnost da inovira, prepoznaje i kreira prilike, radi u timovima, preuzima rizik i odgovara na izazove. (Kirby, 2002.)

Tradicionalne uloge sveučilišta – obrazovanje i istraživanje – još uvijek se smatraju kao  conditio sine qua non^[11]  svakog sveučilišta. A te uloge poduzetno sveučilište nadopunjuje kooperacijom s poslovnim sektorom, iskorištavanjem rezultata istraživanja i uključivanjem u regionalni razvoj. Koncept poduzetnog sveučilišta se u najvećoj mjeri povezuje s tehnološkom komercijalizacijom istraživanja, brojem patenata, licenca, istraživačkih projekata i spin-off poduzeća. Uključivanjem u regionalni razvoja kraja u kojem djeluju sveučilišta postaje značajan čimbenik gospodarskog rasta i tehnološkog razvoja, te stvaranja novih radnih mjesta.

Naravno, kada govorimo o poduzetnom sveučilištu, kod toga se u prvom redu  misli na tehničke fakultete, a ne na fakultete s područja humanističkih znanosti, umjetnosti i sličnih znanstvenih područja. Iako poduzetnost i kod njih nije isključena.

Poduzetničke aktivnosti poduzetnog sveučilišta su npr.:

1. osnivanje spin-off poduzeća i akademsko poduzetništvo,
2. uspostava inovacijske i tehnološke infrastrukture za kooperaciju između znanosti i industrije, kao što su: sveučilišni istraživački i tehnološki parkovi i sveučilišni uredi za transfer tehnologije.
3. istraživački projekti s industrijom,
4. komercijalizacija rezultata istraživanja kroz prava intelektualnog vlasništva, npr. patenti i licence.

Spin-off poduzeća mogu se definirati kao poduzeća koja koriste rezultate istraživanja od sveučilišta ili istraživačkog instituta na jedan od sljedećih načina:

• komercijaliziraju ili licenciraju patente za tehnologiju koja je u vlasništvu sveučilišta ili instituta,
• sveučilište ili zaposlenici sveučilišta su uključeni kao jedan od osnivača u novom poslovnom pothvatu,
• osnivaju poduzeće u poslovnom inkubatoru, tehnološkom ili znanstvenom parku koji je osnovala država zajedno s jednim ili više sveučilišta ili istraživačkih instituta.

Sveučilišna spin-off poduzeća pokazuju svoje vrijednosti na ovih pet načina:

1. unapređuju lokalni gospodarski razvoj,
2. korisna su za komercijalizaciju sveučilišne tehnologije,
3. pomažu sveučilištu u njegovoj  osnovnoj misiji – istraživanju i obrazovanju,
4. ostvaruju izvanredne rezultate,
5. ostvaruju veći prihod sveučilištu od same prodaje licence postojećim kompanijama. (Shane, 2004: p. 17)

Je li svako poduzetništvo na fakultetu akademsko poduzetništvo?

U zadnje vrijeme često govorim o akademskom poduzetništvu i izražavam žaljenje što ga kod nas nema. Tada me je kolega ispravio i rekao mi je: „Nisi u pravu. Na fakultetima, a posebno na tehničkim fakultetima, ima mnogo poduzetništva. Netko mi je rekao da na jednom fakultetu zaposlenici, profesori i ostali imaju gotovo 200 privatnih poduzeća. I to sve normalno i legalno funkcionira. Zar to nije akademsko poduzetništvo?“

Rekao sam mu da je to po mom mišljenju „poduzetništvo na fakultetu“, ali to nije „akademsko poduzetništvo“. Odnosno fakultet na kojem „cvate“ privatno poduzetništvo uopće ne treba biti „poduzetan fakultet“, kao što ga ovdje definiramo.

Akademsko poduzetništvo o kojem ovdje govorimo temelji se na inovacijama, novim znanstvenim rezultatima, odnosno rezultatima znanstvenih istraživanja i razvoja, koji se patentiraju i onda  kroz poduzetništvo komercijaliziraju na tržištu.

To je nešto drugo nego ovo klasično poduzetništvo na fakultetu koje je u krajnjem slučaju samo jedna visokostručna „tezga“. (Nemam ništa protiv „tezge“ u slobodno vrijeme, ali trebamo precizno definirati i pojmove i „pravila igre“.)

Poduzetno sveučilište u praksi

O akademskom poduzetništvu je 16. travnja 2015. godine na svom predavanju na Fakultetu elektrotehnike i računarstva govorio američki profesor  dr.sc. Burton Lee^[12], sa sveučilišta Stanford^[13] iz Silicijske doline. Sveučilište Stanford s 15.000 studenata je oko 5 puta manje od Zagrebačkog koje ima  75.000 studenata, vjerojatno je tisuću puta bogatije i ima  milijardu i pol dolara za istraživanje. Ali sada su mi važniji sljedeći podaci – na Stanfordu se svake godine osnuje oko 500 novih poduzeća, 50% u vlasništvu profesora i doktoranada i 10% u vlasništvu studenata. Osim toga dobivaju preko 100 patenata godišnje za svoje inovacije. To je rezultat izrazite poduzetničke klime koja vlada na Sveučilištu, poduzetništvo se potiče i cijeni, znanstvenici su čvrsto povezani s gospodarstvom, a studenti u svojim klubovima stalno diskutiraju o novim poduzetničkim idejama. Na taj način američka sveučilišta pokreću američko gospodarstvo.

Nažalost, na našem Sveučilištu, kao i u cijelom društvu  vlada većinom antipoduzetnička klima, jako je odvojeno od gospodarstva, slabo razumije poduzetništvo, na Sveučilištu ima malo patenata, a transfer znanstvenih rezultata u gospodarstvo gotovo ne postoji. Našu znanstvenu zajednicu to sve previše ne zabrinjava. Na predavanju Burtona Leeja je bilo vrlo malo profesora, a ni studenti nisu pokazali previše zanimanja.

Na jednom tehničkom fakultetu izvan Zagreba održao sam predavanje o poduzetništvu i na kraju sam rekao studentima: „Recite mi tko će od vas sutra sjesti s kolegama i početi raspravljati o svojim poduzetničkim idejama? Hoće li netko od vaše studentske organizacije zatražiti od fakulteta sobu gdje biste se mogli sastajati i diskutirati o tome kako da osnujete svoje poduzeće?“ Nitko se nije javio, nitko nije želio niti razgovarati o poduzetničkim idejama.

Polovicom siječnja 2016. bio sam na FER-u, Fakultetu elektrotehnike i računarstva, u Zagrebu i slušao vrlo zanimljivo predavanja o usporedbi visokoškolskog sustava u Hrvatskoj i u Americi. Predavanje je održao doc.dr. Dubravko Babić koji je na FER-u 1982. godine diplomirao, a onda je u Americi radio i na Sveučilištu Santa Barbara u Kaliforniji doktorirao 1995. godine. On je istaknuo da je temeljno obrazovanje koje je dobio na FER-u iz matematike, fizike i ostalih predmeta bolje nego što ga dobiju studenti na vrhunskim fakultetima u Americi. A osim toga naši inženjeri, kada završe FER imaju više praktičnog znanja i veću širinu znanja. Međutim, temeljna razlika između naših i američkih sveučilišta dolazi do izražaja na doktorskom studiju i na području znanstvenih istraživanja. Američki profesori su fokusirani na istraživanja i zapostavljaju predavanja, za njih je kvaliteta predavanja sekundarna. Na FER-u je veća kvaliteta nastave.

Američki profesori vode najsloženije znanstvene projekte i bave se vrhunskim znanstvenim istraživanjima u kojima sudjeluju njihovi doktorandi. Sveučilišta predvode brzi tehnološki napredak i potiču razvoj tehnologije i otvaraju nova područja istraživanja. Strašno je velika konkurencija ljudi iz cijelog svijeta koji se natječu za poslijediplomski studij, magisterij i doktorate.

Zanimljivo je da onaj koji završi neki fakultet u Americi ne može nastaviti raditi na tom fakultetu, već se mora kandidirati za neki drugi fakultet, odnosno otići u industriju. Postati profesor na fakultetu na kojem ste doktorirali je nemoguće.

Još jedna važna značajka čini američke fakultete najboljima na svijetu, na njima je jako izraženo akademsko poduzetništvo. Istraživački, znanstveni projekti usmjereni su na komercijalizaciju na tržištu. A znanstvenici, profesori, doktorandi koji su radili na tim projektima osnivaju svoje tvrtke (izvan fakulteta) otkupljuju, po povoljnoj cijeni, rezultate svojih istraživanja i s njima, kao poduzetnici  nastupaju na tržištu.

Transfer tehnologije- što je to?

Kada se govori o komercijalizaciji znanstvenih rezultata kroz „akademskom poduzetništvo, tada je uobičajeno govoriti i o „transferu tehnologije“.

Pod transferom tehnologije podrazumijevamo „prijenos znanja, tehnologije, izuma, rezultata istraživanja i razvoja od znanstvene zajednice, laboratorija, do gospodarstva i do tržišta“. Da se ostvari transfer tehnologije pri sveučilištima i institutima su osnivani centri,  uredi i agencije za transfer tehnologije. Zamišljeno je da se kroz takve urede neko znanstveno rješenje stvoreno na sveučilištu najprije patentira, a onda se patent, odnosno licenca proda na tržištu, nekom zainteresiranom poduzeću koji će to dalje razvijati do konačnog proizvoda koji se može prodavati na tržištu. Na taj način bi sveučilište ostvarivalo prihode od svog znanstvenog rada. Proces je lijepo i idealistički zamišljen, ali ne daje rezultate i puno košta.  

I na zapadnim sveučilištima vrlo često prihod od patenata ili licenca ne ispunjava očekivanja. Tzv. „cost/benefit analiza^[14]“ često pokazuje da su financijski prihodi od licenciranja relativno mali i da samo mali broj sveučilišta, kao Stanford,  stvarno ostvaruju veće profite. Takvi su slučajevi prije izuzeci, a ne pravilo i većina sveučilišta jedva pokrivaju troškove djelatnosti patentiranja. Na primjer, u SAD, ukupan prihod od licenciranja je manji od 1% proračuna  za istraživanje. (OECD, 1998a: p. 61).

Rezultati transfera tehnologije iz naših znanstvenih institucija su vrlo mali ili ih uopće nema. Već dvadesetak godina na raznim mjestima na nekim našim fakultetima (npr. FSB-u) i na Sveučilištu postoje tzv. centri i uredi za transfer tehnologije koji za to vrijeme nisu napravili ništa. (Organiziranje seminara i konferencija se ne računa). Transfer tehnologije je vrlo teško realizirati, tim više što u tim uredima obično rade ljudi bez ikakvog iskustva u poduzetništvu i na tržištu.

Na institutu Ruđer Bošković su osnovali tvrtku Ruđer inovacije d.o.o. sa sličnim zadatkom koja je potrošila ogromne novce, nije napravila ništa  i propala je.

Zaključak

Nije jednostavno stvoriti sustav koji će izvesti znanost iz „slijepe ulice“, otpori će biti veliki i ogorčeni, jer treba stvoriti novi sustav ocjenjivanja rezultata u kojem se mnogi neće snaći.

Ali rezultati koji se mogu i moraju postići u gospodarskom razvoju opravdati će sav trud i uložena sredstva.  

PowerPoint prezentacija

Uz predavanje sam koristio PowerPoint prezentaciju.

Treba samo kliknuti na prezentaciju, otvoriti će se i tada možete „listati“ slideove prezentacije.

SLIJEPA ULICA

LITERATURA

1. Benčić, Zvonko i Hanžek, Branko (2011), Što bi rektor Vinko Dvořák rekao o Bolonjskom procesu? Automatika, 52(2011) 1, str. 68-71.
2. Chrisman, J.J.; Hynes, T. and Fraser, S. (1995), Faculty entrepreneurship and economic development: The case of the University of Calgary, Journal of Business Venturing, 10, No. 4, pp. 267-281.
3. Dabić,Marina, Švarc,Jadranka, González-Loureiro, Miguel (2016), Entrepreneurial Universities in Innovation-Seeking Countries, Challenges and Opportunities, Palgrave Macmillan US; 1st ed. 2016 edition (February 24, 2016)
4. Europska komisija (1994), White Paper “Growth, Competitiveness, Employment. The Challenges and Ways Forward into the 21st Century”, Chapter 4, European Commission, 1994.
5. Europska komisija (1995), Green Paper on Innovation. COM (95) 688 final, 20 December 1995. [Bulletin of the European Union Supplement 5/95]
6. https://www.dzs.hr/...
7. http://europa.eu/...
8. http://aei.pitt.edu/...
9. https://zg-magazin.com.hr/...
10. Kirby, David (2002), Entrepreneurship, McGraw-Hill
11. Ožanić, Marijan (2013), Od inovacija do poduzetništva, konkurentnosti i novih radnih mjesta, Zbornik radova s 26. međunarodnog elektroinženjerskog simpozija EIS 2013 NT, Šibenik, 5.-8. svibnja 2013.,  sekcija  Hrvatska industrijska strategija  do 2020. godine.
12. Röpke, Jochen (1998), The Entrepreneurial University: Innovation, academic knowledge creation and regional development in a globalized economy, Working Paper Department of Economics, Philipps- Universität Marburg, Germany: 15. Ed., Philipps- Universität Marburg, Germany.
13. Shane, Scott (2004), Academic Entrepreneurship: University spin offs and wealth creation, Edward Elgar Publishing, Cheltenham, UK.
14. Singer, Saul, Senor, Dan (2014), Start-up nacija. Tajna izraelskog ekonomskog čuda, Profil, Zagreb
15. Švarc, Jadranka (2009), Gospodarstvo znanja i lokalni razvoj: posljedice za inovacijsku politiku, HAZU, Zagreb

[1] Eurostat- Statistički ured Europske unije sa sjedištem u Luksemburgu. Eurostat je osnovan 1953. godine, prikuplja i objavljuje statističke podatke iz država članica, država izvan Europske unije te od međunarodnih organizacija kako bi informirao institucije Europske unije i omogućio praćenje učinaka politika Zajednice.

[2] Istraživanje i razvoj (IR) - kreativni sustavni stvaralački rad s ciljem uvećavanja količine znanja uključujući znanja o čovjeku, kulturi i društvu, kao i osmišljavanje novih primjena dostupnog znanja. Pojam IR  obuhvaća tri vrste aktivnosti: temeljna, primijenjena i razvojna istraživanja.

(Izvor: https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2018/08-02-02_01_2018.htm

 [3] Josip Lončar – (Đakovo,21.11.1891.-Zagreb,28.rujna1973.) akademik, sveučilišni profesor, elektrotehnički stručnjak i fizičar,  pionir hrvatske elektrotehnike i elektronike, radiofonije i televizije. U Zagrebu je studirao matematičko-fizikalne znanosti na Mudroslovnom fakultetu, a na Sorboni u Parizu (1910./15.) studira elektrotehniku. Doktorirao u Zagrebu 1920., a  od 1931. redoviti je profesor na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Godine 1937. predaje kolegije Osnove elektrotehnike i Električna mjerenja. Na fakultetu je osnovao laboratorije za iste kolegije u kojima je obavio mnoga istraživanja. Zaslužan je za  utemeljenje i pokretanje Radio Zagreba, napravio je elektrotehničke sheme za njeno funkcioniranje (1924./26.), i izveo tehničke radove. Godine 1930. kada je proradila prva televizija u Europi, u Londonu, konstruirao je i napravio je prvi tv-prijamnik u svom laboratoriju, te gledao tv-sliku iz Londona. Umirovljen je 1957. kada je TV Zagreb počela sa redovitim emitiranjem svoga dnevnog trosatnog programa. Djela su mu: «Konstrukcija radio stanica za primanje» (1927./29.), «O savremenoj televiziji» (1937.), «Osnovi elektrotehnike» (1923./38.) «Uvod u električna  mjerenja» (1937./39.) i druga. Redoviti je član JAZU-a od 1947. Godine 1961. dobio je Nagradu za životno djelo Grada Zagreba, a  1970. izabran je za počasnog doktora Sveučilišta u Zagrebu. Elektrotehnički fakultet je 1971., uveo godišnju Nagradu «Josip Lončar» za istaknute uspjehe u studiju i znanstvenoistraživačkoj djelatnosti i nastavi.

[4] Paspa i sinovi - Tvornica Ivan Paspa i sinovi (IPIS), Zagreb. Radionicu u Bogovićevoj ulici u Zagrebu koja je bila preteča Croatia baterija utemeljio je 1896. godine Ivan Paspa, obrtnik iz Zagreba. Početkom 20. stoljeća Ivan Paspa bio je najzaslužniji za uvođenje struje i telefonskih linija u zagrebačka kućanstva. Radionica "Ivan Paspa i Sinovi proširila je djelovanje 1907. godine, kad je Zagreb dobio prvu električnu centralu. Za svoje proizvode industrija Paspa nagrađivana je zlatnim medaljama na svjetskim izložbama elektro-opreme, primjerice 1935. godine u Bruxellesu i 1936. godine u Parizu. U Paspinim tvornicama radilo je između 300 i 500 radnika. Nakon Drugog svjetskog rata Paspine tvornice su u komunizmu nacionalizirane i nastavile djelovati pod nazivom "Tvornica svjetiljaka i baterija Croatia", proizvodeći milijune komada raznih vrsta tih proizvoda.

 [5] IF – (Impact Factor), faktor odjeka, mjera utjecaja nekog naslova časopisa u znanstvenoj zajednici, a predstavlja mjeru učestalosti kojom je neki članak citiran, prosječni broj citata koje je svaki članak u tom časopisu primio u protekle 2 godine.  Prikazuje znanstvenu indeksiranost i citiranost časopisa odn. radova, zbrajajući koliko puta su članci citirani. Osim vrednovanja znanstvenika, podaci o citiranosti su i osnova za utvrđivanje važnosti i utjecaja pojedinih časopisa. Što je veći IF časopisa, to je veći njegov ugled među znanstvenicima. Za manje ugledne časopise (npr. za mnoge časopise od nacionalnog značaja, na nacionalnim jezicima - za razliku od međunarodnih časopisa na engleskom jeziku) se IF niti ne računa. IF je osmislio Eugene Garfield, osnivač Institute for Scientific Information i izračunava se redovito od 1975. godine za one časopise koji su indeksirani u Journal Citation Reports.

[6] http://zg-magazin.com.hr/zasto-se-hrvatska-ubraja-u-najrazvijenije-zemlje-i-sto-su-to-majmunska-posla/

[7] Đurđica Španiček 2013 ), Faktor odjeka, Polimeri • 34(2013), Zagreb

[8] Godine 1809. njemački državnik i znanstvenik Wilhelm von Humboldt osnovao je Berlinsko sveučilište na radikalno novom pristupu koji traži da uspješno sveučilište objedinjuje obrazovanje i istraživanje.

[9] Sredinom 1970.-tih sve više se traži konkurentnost nacionalnih ekonomija pa sveučilišta počinju stavljati fokus na komercijalizaciju, odnosno na tehnološko i industrijsko iskorištavanje rezultata istraživanja, te na sudjelovanje sveučilišta u ekonomskom razvoju lokalne i nacionalne ekonomije

[10] http://www.palgrave.com/...

[11] conditio sine qua non -  (lat.: uvjet bez kojega se ne može), prijeko potreban uvjet.

[12] Lee, Burton H. - doktor strojarstva i elektrotehnike sa Sveučilišta Stanford i MBA iz područja financija Sveuličišta Cornell. međunarodni je stručnjak za inovativno poduzetništvo. S više od 15 godina iskustva u start-up poduzetništvu, višem menadžmentu i tehničkom vodstvu u ranoj fazi ulaganja te velikim globalnim tehnološkim korporacijama kao što su General Electric, Hewlett-Packard i Daimler, priznat je kao globalni stručnjak za inovacijski sustav Europe i Silicijske doline te u području tehnoloških start-up tvrtki i inovacija utemeljenih na znanstveno-akademskom znanju. Predaje na Sveučilištu Stanford o europskim inovacijama i poduzetništvu. Čest je predavač u Europi, Latinskoj Americi, Washington D.C.-u i Silicijskoj dolini.

[13] Stanford Sveučilište - (engl. Stanford University, puni službeni naziv Leland Stanford Junior University), privatno je i istraživački orijentirano Sveučilište u Stanfordu, Kalifornija, SAD. Osnovali su ga 1885. kalifornijski guverner i senator Stanford Leland i njegova supruga Jane Lathrop Stanford kao spomen na svog sina, Lelani Stanford Jr., koji je umro u Europi od tifusa nekoliko tjedana prije svog šesnaestog rođendana. Sveučilište se nalazi u srcu Silicijske doline, među bivšim studentima se nalaze osnivači tvrtki, kao što su Sun Microsystems, Google, Yahoo!, Hewlett-Packard, Nvidia,Cisco Systems i Silicon Graphics. 21 dobitnik Nobelove nagrade je član današnje Standford zajednice.

[14] Cost-benefit analiza - (engl. cost-benefit analysis; ), metoda ekonomske analize kojom se uspoređuju i vrednuju sve prednosti i svi nedostaci nekog poslovnog  pothvata ili projekta analizom troškova (cost) i koristi (benefit). Važna je za donošenje ispravne odluke i za korekciju projekata.

Povezani članci

• Velikani hrvatske znanosti (2), Vojislav Bego – Otac ispitnih stanica
• Velikani hrvatske znanosti (3), Zlatko Plenković – Osnivač Instituta
• Znanost, inovacije i razvoj (2): „Akademsko poduzetništvo - što je to i zašto nam treba“
• Znanost, inovacije i razvoj (3): „Transfer tehnologije i transfer znanja“
• Znanost, inovacije i razvoj (4): „Put u slijepu ulicu znanosti“
• Zašto Hrvatska zaostaje (I. DIO)
• Zašto Hrvatska zaostaje (II. DIO)
• Znanost, inovacije i razvoj (7): „Inovacije i razvoj u 'ono vrijeme' i danas – u čemu je problem“

Komentari

Komentiraj