01. 02. 2024
Prošlo je 30 godina – što se promijenilo, što se nije promijenilo i što se trebalo promijeniti
Prošlo je više od 30 godina od radikalne promjene društvenog, gospodarskog i političkog sustava. Zanimljivo je analizirati koliko su te promjene u stvarnosti zahvatile hrvatsko društvo i je li socijalistički način razmišljanja i rada u potpunosti iskorijenjen ili je još uvijek prisutan, živ i teško uništiv.
NAPOMENA- ovo je proširen i nadopunjen tekst objavljen 17.1.2020. godine.
Baraka u Drvinju u kojoj je djelovao Tehnološki park Zagreb.
Pogled iz ulice nekadašnje Drvinje, a sada Ulice Dragutina Golika.
(Izvor slike: arhiva autora)
Uvod
U petak, 31. svibnja 2019. godine čuvena „baraka u Drvinju“, u Zagrebu, u kojoj je prije 25 godina osnovan prvi tehnološki park u Hrvatskoj prestala je služiti poduzetnicima. Ta baraka ima značajno mjesto u povijesti hrvatskog poduzetništva. Poduzetnici iz Tehnološkog parka Zagreb organizirali su jednu malu svečanost za oproštaj od „barake“. Svečanost je bila puna emocija i lijepih uspomena. Da bi taj povijesni trenutak bio zabilježen za povijest napisao sam jedan tekst i objavio ga 7.6.2019. godine na ovom mojem web portalu.
Baraka u Drvinju u kojoj je 25 godina djelovao Tehnološki park Zagreb
(Izvor slike: arhiva autora)
Budući da sam bio dio Tehnološkog parka od samog početka, odnosno osnivanja 1994. godine, do mog umirovljenja 2012. godine, a i sada pratim što se u njemu događa, mogu analizirati ovih 25 godina. Mogu analizirati kako se Tehnološki park razvijao, kako se trebao razvijati i zašto se nije razvijao onako kako poduzetnici Grada Zagreba zaslužuju. Mogu analizirati kako se poduzetništvo razvijalo tijekom tih 25 godina i kako se hrvatsko društvo odnosilo prema tehnološkom parku i prema poduzetništvu. A budući da sam radio u gospodarstvu od 1990. godine (naravno, i prije) mogu razvoj poduzetništva analizirati tijekom svih, gotovo, 30 godina.
Kroz to možemo dobiti sliku razvoja cijelog našeg društva tijekom tog razdoblja. Sve mogu analizirati kroz usporedbu stanja u 1990. godini, odnosno 1994. godini na samom početku prekida s komunističkim sustavom i građenja novog društva i novog gospodarstva i stanja u 2019. godini. Želim analizirati promjene koje su se odvijale ili se nisu odvijale tijekom gotovo 30 godina, kada smo trebali izbaciti sve ostatke komunističkog načina razmišljanja i kad je novo društvo već trebalo stati na „svoje noge“. Neću se baviti ekonomskim pokazateljima, trendovima, brojkama, politikom, niti privatizacijom. Usmjerit ću se samo na poduzetništvo, odnos prema poduzetništvu i vrijednosni sustav koji vrednuje poduzetništvo.
Kod radikalne promjene društva (to se 1945. zvalo „preokret“) najvažniju promjenu treba doživjeti vrijednosni sustav, koji definira što je pozitivno, što je negativno, što je dobro, a što je loše. To se može analizirati kroz mnogo segmenata vrijednosnog sustava na različitim područjima, od morala, povijesnih događanja do gospodarstva, a ja ću težište staviti na vrednovanje poduzetništva i djelovanja u gospodarstvu.
Odnos prema poduzetništvu
Tehnološki park i institucije podrške poduzetništvu
Stvarno je nevjerojatno da se danas, gotovo 30 godina nakon propasti komunizma, o poduzetništvo zna manje nego smo znali početkom 1990-ih. Prije 30 godina, 1994. godine o poduzetništvu nismo znali ništa, ali smo bili znatiželjni, učili smo i proučavali (bar neki od nas) procese rasta i razvoja poduzetništva, surađivali smo i izmjenjivali znanja. Mnogi od nas došli su iz industrije pa smo o gospodarstvu dosta znali. Imali smo znanja o tehnici, o proizvodu, o inovacijama, o poduzećima, o proizvodnji, o tehnologiji, o gospodarstvu. I dosta kolega koji su u početku vodili tehnološke parkove, poduzetničke inkubatore i poduzetničke centre došli su s tim znanjima iz gospodarstva. Ljudi sa znanjima iz gospodarstva došli su i u ministarstva i moglo se o ozbiljnim temama i razgovarati.
Sada, nakon 30 godina o poduzetništvu se, uglavnom, još uvijek zna jako malo. Tehnološkim parkovima, inkubatorima i razvojnim agencijama rukovode u većini slučajeva mladi ljudi koji opet ne znaju ništa o poduzetništvu, ali nemaju nikakvih predznanja vezanih za gospodarstvo. A što je najžalosnije mnogi od njih nisu znatiželjni, ne žele učiti, taj posao ih ne zanima, zanima ih samo plaća i privilegije koje mogu dobiti uz to. Ne žele učiti, jer su svjesni da u ovakvom ustrojstvu državnih poduzeća i institucija znanje nije potrebno, već samo politička, stranačka podrška koja se stiče poslušnošću. Znaju da ništa ne trebaju znati, već samo slušati svoje partijske šefove i „lupati“ nekoliko fraza koje su pokupili s interneta. Budući da rade poslove koje ne znaju i koji ih ne zanimaju, često pokazuju i psihopatsko ponašanje u odnosu na suradnike i okolinu. Onaj mali broj ljudi koji imaju znanja teško se uklapa u takvu sredinu.
U ministarstvima, komorama i ostalim institucijama s vremenom su prevladali uglavnom ljudi bez znanja o poduzetništvu, razvoju i gospodarstvu, ali s viškom bahatosti i arogancije. Nagledao sam se bahatih neznalica od pomoćnika ministra znanosti do raznih činovnika i šefova u ministarstvima, agencijama i komorama. Kada su pisali prijedloge zakona, odnosno neke dokumente o tehnološkim parkovima i poduzetničkoj infrastrukturi, o klasterima i inovacijama vidjelo se da im osnovni pojmovi nisu jasni. Pročitali su nešto iz strane literature, posjetili su nekoliko tehnoloških parkova, ministarstva i institucija po svijetu, nisu ništa razumjeli, a bahatošću i arogancijom su prikrivali svoje neznanje. Imali su prilike donositi odluke o velikim investicijama i velikim iznosima novaca. Kod toga su imali sreće da njihovi nadređeni, njihova okolina, a ni mediji i cijela hrvatska javnost o tim temama ne znaju ništa pa ih nitko nije pitao zašto su uludo utrošili novce, zašto je poduzeće Ruđer inovacije d.o.o. propalo, zašto Biocentar ne radi ono što bi trebao, zašto i novi tehnološki parkovi i inkubatori uglavnom samo iznajmljuju poslovne prostore i služe za zapošljavanje djece stranačkih dužnosnika, zašto veliki iznosi novaca koji se daju za inovacije i razne znanstvene projekte ne otvaraju radna mjesta, itd., itd.
(Ne)razumijevanje poduzetništva
Teško mi je shvatiti da se i sada nakon 30 godina u javnosti, u medijima, čak u znanstvenim institucijama i na našem sveučilištu poduzetništvo ne razumije. I vlada antipoduzetnička klima. Prije nekoliko godina bio sam na sastanku na Strojarskom fakultetu i jedna mlada znanstvenica je za jednog direktora KONČAR-a rekla: „Poduzetnik, taj i taj.“
Bio sam šokiran: „Ali kolegice, on nije poduzetnik. On je direktor u državnom poduzeću. Ako na Strojarstvu ne znaju što je poduzetništvo, što možemo očekivati od drugih fakulteta.“
Godinu dana nakon toga taj bivši direktor je na Forumu o poduzetništvu govorio o sebi kao poduzetniku. Nije tako strašno što čovjek ne zna što je poduzetništvo i priča gluposti, ali je u dvorani bilo puno mladih ljudi koji se profesionalno bave poticanjem poduzetništva i nitko od njih nije reagirao. A to je zabrinjavajuće, jer pokazuje da ni oni ne znaju što je poduzetništvo ili im nije stalo do toga što drugi o tome pričaju.
Kada se na fakultetima održavaju neka predavanja o poduzetništvu, profesori i njihovi asistenti u pravilu nisu prisutni, jer njih to ne zanima. Na američkim sveučilištima vlada strašno motivirajuća poduzetnička atmosfera, imaju mnogo patenata, a profesori, doktorandi i studenti osnivaju svake godine stotine svojih poduzeća. Na našim tehničkim fakultetima nema patenata (ili ih ima jako malo), a poduzetništvo, čak i ako se predaje kao predmet, to se radi na jedan loš, nestručan i krivi način, a tehnološke parkove i akademsko poduzetništvo uopće ne razumiju.
Dekanu jedne privatne vrlo poznate i ugledne ekonomske visoke škole rekao sam: „Kod vas su predavanja o poduzetništvu na razini 2. razreda srednje ekonomske škole“.
Povodom knjige o inovacijskoj kulturi u ortačkom kapitalizmu u dvorani Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja održana je 11.prosinca 2017. godine rasprava. U (dosta smušenoj) raspravi, objavljenoj na portalu Ideje.hr, od 5.1.2018. godine, jedan uvaženi sudionik je rekao:
„Ako govorimo da crony kapitalizam, a možemo ga zvati cronykapitalizam, ortački kapitalizam, ja sam ga zvao nedemokratski kapitalizam, počinje od tog političkog sustava i razvoja demokratskih standarda. I onda možemo, recimo kad je Bićanić pisao ovaj rad za Friedrich Ebert Stiftung, onda je rekao da su se u osamdesetim godinama hrvatski poduzetnici naviknuli na izbjegavanje zakona.“
Bio sam iznenađen. Misli li uvaženi znanstvenik da je u osamdesetim godinama u socijalizmu bilo poduzetnika ili on sve direktore državnih, socijalističkih poduzeća proglašava poduzetnicima? Znam da je i u socijalizmu, pred kraj osamdesetih bilo nešto obrtnika s malim brojem radnika (toliko je bilo dozvoljeno), ali su oni bili nevažni i po broju i po snazi u ukupnom gospodarstvu.
Početkom ožujka 2020. godine naletio sam na internetu na jedan zanimljiv tekst poduzetnika Dražena Oreščanina objavljen 6. studenoga 2019. na portalu mreža.bug.hr. Gospodina Dražena sam upoznao kada je sa svojom suprugom Anitom 3.siječnja 2017. godine bio gost u mojoj emisiji o poduzetništvu na Hrvatskom katoličkom radiju. U tekstu pod naslovom „Srezavanje poduzetnika, da ili ne?“ napisao je:
„Radnička fronta je nedavno objavila na Facebooku status sljedećeg sadržaja: „A možemo li malo ‘poduzetnike’ srezati? Bilo je bolje dok nisu postojali.“ Prilično minoran komentar dobio je na publicitetu kada ga je prenio Indeks uz anketu da li zaista poduzetnike treba srezati ili ne. Malo sam pogledao komentare ispod objave i moram priznati da su urnebesni i da se mnogi frontaši sa sjetom prisjećaju nauka Karla Marxa, dok se većina ostalih zgražava nad njihovim idejama……..
………Ovo je zaista paradoksalna situacija – privatni sektor puni kopanju iz koje žderu i Vlada i sindikati, oni se glođu tko će više uzeti iz kopanje, a neka tamo radnička fronta kaže da treba odrezati jedinu granu na kojoj svi sjede i jedinu jadnu kost koju svi glođu.
U spomenutoj anketi na Indexu 28% kaže da poduzetnike u Hrvatskoj treba srezati. Nekima se taj postotak čini velik, ali meni se iskreno, s obzirom na sveopće stanje u Hrvatskoj, čini zaista malen… Možda za koje desetljeće zaista pokažemo neke znakove razumijevanja za rast, razvoj i napredak i pojedinca i društva.“
Netko bi mogao reći da se ne treba osvrtati na mišljenje nekakve opskurne, komunističke, marginalne strančice. Međutim, treba istaknuti neke apsurdne činjenice. U Radničkoj fronti dominiraju mladi ljudi, velika većina su studenti i profesori s Filozofskog fakulteta i siguran sam da nitko od njih nije nikada bio u nekoj tvornici i vidio radnika na njegovom radnom mjestu. A žele predstavljati radnike. Sigurno nisu bili ni u jednom privatnom poduzeću. Osim toga, siguran sam da većina članova te Radničke fronte živi na državnoj plaći ili sanjaju da se negdje prikopčaju na državnu plaću.
Pitanje je koliko stavovi ljudi koji čitaju Indeks predstavljaju stavove ljudi u Hrvatskoj, ali se slažem s gospodinom Oreščaninom da brojka od 28% ljudi koji se neprijateljski odnose prema poduzetništvu nije nerealna. Čak bih se s njim složio da je taj postotak i veći.
To nije lijepa slika našeg društva.
Za mnoge političare i novinare, a i za veliki dio javnosti poduzetnici nisu oni koji stvaraju radna mjesta, izvoze, plaćaju poreze i pune proračun, već ljudi koji nas pljačkaju i eksploatiraju. Na poduzetništvo se i dalje gleda s nerazumijevanjem i neprijateljstvom, uz nepoznavanje osnovnih pojmova
Strašno je vidjeti da su za FINA-u i Hrvatsku gospodarsku komoru i nakon 30 godina državna poduzeća poduzetnici. U „Novostima Fine“ od 22.1.2019. godine možemo pročitati:
„…..Analiza prvih 50 poduzetnika po ostvarenom ukupnom prihodu u 2017. godini, prema oblicima vlasništva (privatno, državno, zadružno i mješovito),…… Poduzetnici u državnom vlasništvu (s najvećim prihodom):
- HRVATSKA ELEKTROPRIVREDA d.d.,
- HEP - OPERATOR DISTRIBUCIJSKOG SUSTAVA d.o.o.,
- HEP PROIZVODNJA d.o.o.,
- ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o.,…..“
Sramota HATZ-a
Uvijek me rastužuje, svaki puta ponovo, kada vidim da naša znanstvena elita ne pozna ni poduzetništvo, a niti ne poznaje naše društvo i realni svijet. Pred 30 godina slušao sam govorancije uvaženih akademika i inženjera koji su tvrdili da je „KONČAR socijalistički mastodont i da ta velika poduzeća treba uništiti i da je rješenje u malim privatnim poduzećima“. A u to vrijeme je „mastodont“ Končar bio 15 puta manji od Siemensa. I danas, 30 godina nakon toga ne znaju i ne razumiju što se događa u poduzetništvu.
U svibnju mjesecu 2018. godine na godišnjoj Svečanoj skupštini Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (HATZ) u Staroj gradskoj vijećnici dodjeljivane su diplome novim članovima Akademije. Među ostalima, novim članom gospodarstvenikom postao je jedan marginalan poduzetnik, uvoznik toalet papira i ostalih proizvoda. U vrijeme kada nam je jedan od osnovnih gospodarskih zadataka poticati izvoz, poticati inovativne proizvode temeljene na istraživanju i razvoju, proizvode konkurentne na svjetskom tržištu Hrvatska akademija tehničkih znanosti, ugledni znanstvenici, profesori s naših fakulteta za člana Akademije izabiru jednog marginalnog uvoznika koji je bio često prisutan u medijima. Mnogi znanstvenici su se odvojili od realnog svijeta i taj svijet više niti ne poznaju. Na toj svečanosti, 21. svibnja moglo se vidjeti kako mnogi ugledni znanstvenici ne poznaju Hrvatsku izvan svojih uskih specijalnosti, već su im mediji prozor u okolinu i reagiraju na napise u novinama.
Znak Hrvatske akademije tehničkih znanosti
(Izvor slike: https://www.hatz.hr/...)
U Hrvatskoj ima veliki broj odličnih poduzetnika koji svoje inovativne proizvode temeljene na vlastitom razvoju izvoze po čitavom svijetu, a Akademija u članstvo prima jednog marginalnog uvoznika wc papira. Znanost i primjena rezultata znanosti u gospodarstvu i cijelom društvu imaju ogromnu važnost za razvoj društva, ali navedeni primjer daje lošu sliku naših vrhunskih institucija.
Stalno sam razmišljao kako je to moguće da ozbiljni, ugledni ljudi mogu donositi takve odluke. Mislim da je razlog u tome što su to uski specijalisti, vrhunski stručnjaci na nekom uskom području, a jedini prozor u društvo i realni svijet su im mediji. Budući, da mediji vrlo često daju jednu iskrivljenu sliku društva, a većina novinara o poduzetništvu ne znaju ništa, tada ugledni stručnjaci podlegnu slici koju mediji stvaraju. Taj dotični poduzetnik je bio često u medijima (ne znam iz kojeg razloga) i naši su uglednici zaključili da valjda taj poduzetnik i nešto vrijedi.
U društvima koja imaju dugu kapitalističku tradiciju privatnog poduzetništva i đaci u školi znaju tko je pravi i ugledan poduzetnik. Kod nas je znanstvena elita odgojena u socijalizmu, a mlađi u znanstvenim rezervatima odvojenim od realnog svijeta i o poduzetništvu ne znaju ništa. Zato potpadaju pod utjecaj medija, umjesto da naša elita izgrađuje novo društvo, definira znanje o novom društvu i odgaja medije.
U veljači 2020. godine počelo se mnogo govoriti o masonima otkrivajući njihove tajne, njihove rituale, ali i njihove članove. I najednom se na jednoj slici među skupinom muškaraca u masonskim pregačama pojavi lice tog poduzetnika, akademika. „Opa, kaj je to?“ pitao sam se. Sad su mi neki događaji počeli dobivati još jedan mogući smisao. Možda su u komisiji za izbor akademika bila braća masoni koji su se pobrinuli da njihov brat, iako marginalan poduzetnik više nije marginalan već u prvom redu njihov brat i zbog toga zaslužuje postati akademik.
Poduzetništvo u gospodarskim programima za izbore 2020. godine
Koliko je društvo, a u prvom redu politika izgubila zanimanje za poduzetništvo može se uočiti ako se malo detaljnije prouče gospodarski programi nekoliko najjačih stranaka prije izbora za Sabor u ljeto 2020. godine. Ne smijemo imati iluzije da ti programi išta znače na izborima i da ih birači čitaju, ne čitaju ih ni političari koji bi te programe trebali realizirati. Ali su nekada kroz te programe političari „glumili“ kako im je poduzetništvo važno, jer je cijelo društvo glumilo razumijevanje poduzetništva u izgradnji novog kapitalističkog društva. Sada smo došli do toga da su političari počeli ismijavati te svoje programe. Najbolji primjer je ponašanje jednog Predsjednika vlade koji je 2014. godine ismijao svoj Program 21 kojim je dobio izbore, a ismijao je i sve birače koji su u taj Plan vjerovali.
Na jednom portalu sam našao sljedeći tekst od 23.7.2014. godine:
„IMAMO PLAN! ŠALA MALA... Milanović je priznao da Plan 21 nikad nije ni htio provesti u djelo, članovi SDP-a zgroženi jer Zoki vrijeđa i njih i sve njihove birače. Zoran Milanović je posjetio riječko članstvo koje ga je prozvalo da ne ostvaruje Plan 21. On im je uzvratio da je taj plan ionako figurativan.
- Takva izjava je jako neozbiljna, skandalozna i nedopustiva. Vrijeđa me kao SDP-ovca, a ponižavajuća je i za sve koji su dali glas za Kukuriku koaliciju. Neviđena sramota! - rekao je vidno šokiran premijerovom izjavom visokopozicionirani SDP-ovac.“ (https://www.24sata.hr/...)
Sada smo u 2020. godini, 30 godina u Hrvatskoj se izgrađuje kapitalističko gospodarstvo u kojem bi poduzetništvo trebalo dominirati. A došli smo do faze da stranke u svoje programe više ne stavljaju poduzetništvo niti kao „govorničku figuru“. I oni koji pišu gospodarske programe, a to su najčešće razni sveučilišni profesori, i oni kojih ih u medijima komentiraju, i oni koji za njih glasaju, a i oni koji bi ih trebali provoditi o poduzetništvu znaju jako malo. I ta tema ih ne zanima, jer ne zanima ni njihove birače.
A takav status ima i industrija koje u programima gotovo više niti nema ili se spominje u nekakvim floskulama o industriji 4.0 koju ionako ne razumiju.
Izbori 2020.
(Izvor slike: https://www.novska.in/...)
Većina tih programa je na razini maturalne radnje nekog srednjoškolskog štrebera koji je s interneta pokupio razne moderne fraze, ne zna što znače, a još manje kako da se realizira ono što je napisao. Ti programi su liste želja i obećanja, a o izvorima financiranja nema ni riječi.
Program SDP-a i njegove koalicije poduzetništvo i poticanje poduzetništva niti ne spominje, a ubacuje fraze kao što su „reindustrijalizacija, ubrzani razvoj ICT sektora, digitalizacija te snažnije integriranje koncepta zelenih i čistih tehnologija“. Iz teksta se vidi da im ni ti pojmovi nisu jasni, a još manje kako bi to mogli realizirati.
Ni HDZ-ov program nije puno bolji. Oni spominju da će stvorit uvjete za otvaranje 100.000 novih radnih mjesta i u to uložiti 10 milijardi kuna. A ne spominju kakve će uvjete stvoriti i gdje će i kako otvoriti radna mjesta. Možda u državnim poduzećima ili državnoj administraciji? Takav plan se zasniva na računici da za otvaranje jednog radnog mjesta treba oko 100.000 kuna. Znači, sve je jako jednostavno - uložite 10.000.000.000 kuna i automatski će se otvoriti 100.000 radnih mjesta. Strašno. To tako ne ide. Tako se mislilo 1990-ih godina, ali ako se i danas misli tako, onda za 30 godina stvarno nismo puno naučili. Prosječni trošak otvaranja jednog radnog mjesta u konačnici i može biti 100.000 kuna, ali za otvaranje radnih mjesta najvažnija je sposobnost stvaranja proizvoda konkurentnog na tržištu, poduzetnička sposobnost osvajanja tržišta i menadžerske sposobnosti vođenja poduzeća u rastu i razvoju. Novci su naravno, jako važni, ali ne mogu zamijeniti ove tri sposobnosti koje poduzetnik mora imati i koje mu novci ne mogu stvoriti. Novci, dobiveni kroz kredit ili kroz potpore, sami za sebe ne otvaraju radna mjesta, već poduzetniku omogućuju da realizira svoje poduzetničke ideje. Znači, treba stvoriti uvjete za poticanje razvoja poduzetništva, osnivanje mnogo novih privatnih poduzeća i onda najboljima omogućiti da dobiju potpore i povoljne kredite. Novci nisu na početku, već u drugoj i trećoj fazi razvoja poduzetništva.
Između 10 njihovih prioriteta u idućem mandatu niti jedan ne spominje poduzetništvo niti otvaranja novih radnih mjesta kroz privatno poduzetništvu. Obećavaju uložiti 5 milijardi kuna u inovacije, poduzetništvo i nove proizvode radi digitalne transformacije industrije i povećanja izvoza, što god to značilo, kao da ti novci odmah garantiraju otvaranje novih radnih mjesta.
Lideri Domovinskog pokreta jedini su spominjali poduzetništvo i uspostavili su kontakt s udrugom Glas poduzetnika, ali u Programu poduzetništvo nisu spominjali, a najmanje kao temelj razvoja novog gospodarstva. Izgleda da su i taj program pisali makroekonomisti, sveučilišni profesori koji o poduzetništvu znaju jako malo.
Ovi izbori 2020. godine biti će zapamćeni i zbog jedne zastrašujuće pojave, a to je uspjeh nekakvih neoboljševičkih, neokumonističkih, projugoslavenskih likova koji otvoreno zagovaraju povratak socijalizma i Jugoslavije i deklariraju se kao otvoreni protivnici poduzetništva. I takvi likovi su osvojili 7 mjesta u Saboru. Jedan od njih iz vodstva Radničke Fronte koji vjerojatno u životu nije upoznao nekog radnika, objašnjava kako će oni (R.F.) u koaliciji s ostalim strankama lijevog spektra vratiti socijalističku republiku Hrvatsku na slavne puteve kakve smo imali od 1945. godine sve do vremena početka građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije.
''Vjerujemo da ćemo, uz potporu hrvatskog naroda koji je uvijek bio antifašistički i socijalistički, uspjeti u svom naumu, da će Socijalistička Republika Hrvatska biti prepoznata u svijetu kao snažna antifašistička država. Ukoliko se ostale države bivše Jugoslavije povedu našim primjerom, vjerujemo u snagu bratstva i jedinstva u tolikoj mjeri da ćemo uspjeti vratiti slavnu SFRJ, za koju se uistinu borimo i koja nam je svima prirasla srcu''.
Najstrašnije je da su mnogi mladi glasali za tu hrpu izopačenih likova.
Ako se takvi likovi pojavljuju sada, 30 godina nakon što smo srušili komunizam i gradimo tržno gospodarstvo, to znači više od svega da nam je društvo jako bolesno.
Poduzetništvo u novoj Vladi
Izbori za deseti saziv Hrvatskog sabora održani su 5. srpnja 2020. godine. Na njima je HDZ uvjerljivo pobijedio i formirao svoju Vladu kojoj je 23. srpnja 2020. godine izglasano povjerenje u Saboru. Uočljiva značajka te nove Vlade je smanjen broj ministarstava. I, nažalost, odmah je poduzetništvo izbačeno iz naziva Ministarstva, odnosno Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta reorganizirano je i nazvano Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja koje će uključivati resore gospodarstva, energetike, klimatskih promjena i zaštite okoliša. Poduzetništvo se uopće ne spominje. Netko će reći da to samo po sebi ne treba značiti ništa loše, jer poduzetništvo je dio gospodarstva pa će se netko njime baviti unutar Ministarstva. Ali i turizam je dio gospodarstva pa ima svoje ministarstvo, čime je istaknuta važnost koja se daju i poduzetništvu i turizmu. Organizacija ministarstva ne mora značiti unaprijed ništa ni dobro ni loše, sve ovisi o ljudima koji to vode. Pamtim vremena kada su Vlade imale Ministarstvo poduzetništva koje je učinilo jako malo za poduzetništvo, iako je u jednom doministar bio ugledan poduzetnik. Problem je kod glomaznih ministarstava da u se mnogo slučajeva cijelo ministarstvo mora baviti problemima u jednom segmentu i ne može se bavi ostalim važnim segmentima. Uobičajeno je da postoji Ministarstvo obrazovanja i znanosti i onda se ministar cijeli mandat bavi problemima škola, plaćama učitelja i profesora, nateže se s agresivnim sindikatima i nema uopće vremena baviti se znanošću. Tako je i kod gospodarstva, gdje se ministar mora baviti problemima velikih poduzeća, Agrokorom, brodogradilištima i nema uopće vremena posvetiti se poduzetništvu.
Novi ministar je specijalist za financije i pitanje je koliko razumije procese stvaranja i razvoja poduzetništva i otvaranja radnih mjesta kroz poduzetništvo.
Bumo vidli kako će sve funkcionirati.
O čemu pišu hrvatski ekonomisti
Ekonomisti u svakom društvu imaju (pre)važnu ulogu, opravdano ili neopravdano, a ono o čemu pišu u svojim stručnim i znanstvenim tekstovima pokazuje, pored ostalog, što je važno u nekom društvu, odnosno što oni smatraju važnim za neko društvo. Uvjeren sam da su za gospodarski razvoj nekog društva najvažniji:
1.proizvodno poduzetništvo
2.istraživanje i razvoj proizvoda
3.inovacije
Naravno, to bi nam trebalo biti važno, ako smatramo da nam je važan izvoz koji se ostvaruje proizvodima konkurentnim na svjetskom tržištu. A za to nam je potrebna nova industrijalizacija kroz proizvodno poduzetništvo.
Pišu li o tome naši znanstvenici sa ekonomskih fakulteta i instituta.
Nažalost, ne.
Zato sam s velikim zanimanjem pročitao članak „O čemu pišu hrvatski ekonomisti (i zašto je to uopće važno) objavljen u Glasu Koncila 28. siječnja 2024. Tekst je napisao dr.sc. Domagoj Sajter, redoviti profesor, na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. U tom članku on predstavlja i analizira svoj znanstveni rad „Trendovi i teme u hrvatskoj ekonomskoj znanosti“ koji je recenziran i prihvaćen za tisak u prosincu 2023. godine u časopisu „Ekonomska misao i praksa“ Sveučilišta u Dubrovniku .
U tom radu prof. Sajter analizira produkciju radova u polju ekonomije u Hrvatskoj na uzorku od gotovo 34.000 radova objavljenih od 2000. do srpnja 2023. te identificira najčešće pojmove i njihovu povezanost. Analiza je provedena uz pomoć naprednih alata umjetne inteligencije (GPT) i bibliografskih alata (OpenRefine, VOSViewer)
Godišnja produkcija znanstvenih i preglednih radova porasla je u zadnja dva desetljeća oko četiri puta. Godine 2000. objavljeno je sveukupno 550 radova, a 2022. njih 1860, što čini porast od 238%. Pritom je najznačajniji rast ostvarila kategorija znanstvenih i preglednih radova, sa 126 radova objavljenih u 2000. na 664 rada u 2022. (rast od 427%).
Najveći broj radova je iz organizacije i menadžmenta Udio radova u toj grani je u prosjeku gotovo dvostruko veći nego udio druge najpopularnije grane – financija. Nije to neobično s obzirom na to da gotovo svaki gradić u Hrvatskoj ima neko sveučilište ili čak fakultet na kojem se poučava neka vrsta menadžmenta.
Udio ekonomskih radova po znanstvenim granama od 2000. do 2002. godine u Hrvatskoj.
(Izvor sliku: članak u Glasu Koncila, 28.1.2024.9
To je zanimljivo, jer mi iskustvo govori da je znanje o organizaciji većini poduzeća, i starih i novih, danas na nižoj razini nego što je nekada bilo. Nekada, prije 1990., su vodeća poduzeća pratila najsuvremenije trendove u organizaciji, iako su zbog prevelikog broja radnika i mnogih drugih razloga bila neefikasna. Nakon 1990-ih u kontaktu s raznim poduzećima iznenadio sam se organizacijskim rješenjima koja su bila jednostavno zastarjela. Naravno, sada se masovno koriste računala i moderni softveri, ali je razumijevanje procesa lošije nego nekada.
Svojevremeno sam pročitao razne studije o reorganizaciji nekih naših poduzeća ili o raznim restrukturiranjima (na primjer Zagrebačkog holdinga) koje su izradili znanstvenici s ekonomskih fakulteta i instituta i iznenadila me loša razina tih radova.
U sljedećem grafikonu prikazano je petnaest pojmova koji se najučestalije pojavljuju u našoj znanstveno-ekonomskoj literaturi. Termin turizma je daleko najčešći i pojavljuje se 2390 puta.
Najčešći pojmovi u hrvatskoj znanstveno-ekonomskoj literaturi objavljenoj od 2000 do srpnja 2003. godine u Hrvatskoj
(Izvor sliku: članak u Glasu Koncila, 28.1.2024.)
Stotinu najfrekventnijih pojmova iz svih grana ekonomije grupirano je u pet klastera, (redoslijed pojmova u svakom klasteru je prema broju pojavljivanja u literaturi). Ni u jednom klasteru se ne pojavljuju pojmovi – proizvodno poduzetništvo, istraživanje i razvoj proizvoda i inovacije. Prva dva klastera su:
- turizam, održivi razvoj, proizvod, turistička destinacija, destinacija, razvoj turizma, seoski turizam, Istra, turist, održivi turizam, kulturni turizam, hrana, hrvatski turizam, dionik, ruralno područje, turistička ponuda, Dubrovnik
- marketing, komunikacija, potrošač, stav, student, zadovoljstvo, ponašanje, marka (brend), internet, promocija, sveučilište, kvaliteta usluge, kupac, društvena mreža, Zagreb, sport, statistička analiza, zadovoljstvo kupaca, društveni medij
Vidi se da turizam dominira kao tema u ekonomskoj znanstvenoj literaturi. To je u skladu sa stavovima koje su naši znanstvenici zastupali od 1990-ih pa do nedavno, odnosno zastupali su usluge i turizam te podcjenjivali važnost industrije.
Ovisnost BDP-a o turizmu u Hrvatskoj je najviša u Europskoj uniji. Od zemalja za koje su podaci dostupni, najveći udjeli turizma u ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti zabilježeni su u Hrvatskoj (11%), To znači da kada se od ukupne vrijednosti proizvoda i usluga što se proizvedu u Hrvatskoj tijekom godine oduzme sve što je upotrijebljeno da bi se proizvele, 11 posto razlike je ostvareno u turizmu.
Za usporedbu, u Portugalu (8%), Španjolskoj (7%), Italiji (6%) i Austriji (5%). Može se primijetiti da izrazito turističke zemlje imaju znatno manji udio turizma u svom gospodarstvu od Hrvatske. Prema pojedinim izvorima udio turizma u BDP-u u Hrvatskoj je znatno veći.
Udio turizma u ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti
(Izvor slike: Noćenja, dolasci, popunjenost... Hrvatska ovisi o turizmu kao nitko u Europi – narod.hr)
Turistički prihodi u 2018. i 2019. godini iznosili čak 18,3 i 21 posto BDP-a. To znači kada se izraze kao udjel u BDP-u (bruto domaćem proizvodu), uvjerljivo su najveći u Europskoj uniji.
Druge zemlje generiraju znatno viša novca od turizma, no njihov udio u BDP-u je znatno manji nego kod nas.
Preveliki udio turizma u hrvatskom gospodarstvu nije dobar, opasan je i ne može biti temelj za gospodarski rast. Jesu li naši ekonomisti upozoravali u svojim tekstovima da ta prevelika okrenutost prema turizmu nije dobra?
Nisu, čak su to podržavali.
Jako kasno i bojažljivo počeli na to upozoravati.
Na predavanju koje je 3. listopada 2019. godine održao prof. dr. sc. Josip Tica s pod naslovom „Agnostički pogled na trideset godina tranzicije“ upao mi je jedan detalj koji me je pogodio u „živac“. Naime, pored ostalog, profesor Tica je rekao:
„Podaci iz 2016. godine o sastavu BDP-a pokazali su da su najbolji rast u tranziciji ostvarivale države kojima je u BDP-u dominirala prerađivačka industrija, dok su države koje su se oslanjale na prirodna bogatstva ostvarivale lošije rezultate, a isto je pravilo vrijedilo i za države kojima je veliki dio BDP-a generiran kroz turizam.
Od prvih deset najrazvijenijih (tranzicijskih) zemalja nijedna ne ovisi o prirodnim resursima i o turizmu. Niti jedna tranzicijska zemlja nije uspjela doći među najrazvijenije oslanjajući se na prirodne resurse i na turizam“.
Kada sam to pročitao rekao sam sebi:
„Opa, pa kaj je sada to? Pa to ja stalno govorim“.
Neću nikada zaboraviti kako me je naša znanstvena zajednica početkom 1990-ih sažaljivo gledala, uvjeravala me da sam zaostao, jer ne shvaćam da su usluge temelj za razvoj gospodarstva. Pod uslugama se, naravno, podrazumijevao i turizam.
A ni profesor Tica nije u to vrijeme smatrao da je industrija važna u gospodarstvu. Na okruglom stolu u prostorijama Tribine grada Zagreba Kaptol 27., u utorak, 8. veljače 2011. godine profesor Tica je predstavio SDP-ovu «Strategija razvoja Grada Zagreba 20.20.“. Okrugli stol je bio otvoren za sve, i one koji nisu članovi SDP-a. Bio sam neugodno iznenađen kada sam vidio da se u toj Strategiji industrija gotovo ne spominje.
Zanimljivo je čitati i slušati znanstvenike koji su još prije desetak godina tvrdili jedno, a sada najednom tvrde potpuno suprotno i samouvjereno na znanstvenim okruglim stolovima iznose svoje nove (moderne) stavove, da bi ostali u trendu. I nitko ih ne podsjeća na njihove prethodne stavove, jer je i većina ostale znanstvene zajednice na sličan način razmišljala i „onda i sada“ i mijenjala svoje stavove kao i oni, trudeći se da budu „u trendu“.
25 godina TPZ-a
Djelatnost tehnološkog parka i poduzetničkih inkubatora bila je u početku nešto potpuno novo, a naziv tehnološki park je mnogima tada bio potpuno nerazumljiv i izazivao svakakve asocijacije koje su bile daleko od njegove prave namjene. Još dugo su mnogi mislili da sam ja šef održavanja Končara, direktor Zrinjevca, da prodajem stare strojeve, a popularno je bilo zafrkavati me da radim u «Jurassic parku» i slično. To se nastavljalo i do danas unatoč tome što smo dosad objavili mnogo članaka u novinama, imali preko dvadeset TV emisija i emisija na radiju u kojima smo govorili o poduzetništvu i tehnološkom parku. Neprestano sam morao odgovarati na pitanja: «Što je to tehnološki park? Recite mi, čime se Vi zapravo bavite?»
Sada, nakon 30 godina i dalje se ne zna što je to tehnološki park i čime bi se trebao baviti, ali sada se više ne postavljaju pitanja, jer to više nikoga ne zanima.
Razvoj Tehnološkog parka Zagreb u početku su pratila nerazumijevanja i mnogi problemi, koji su preslikavali suštinu odnosa prema gospodarstvu i poduzetništvu. Čak sam došao u situaciju da je direktor KONČAR-a od mene i od Tehnološkog parka odmah u početku tražio da «osnivamo nova poduzeća za 20.000 DEM i nakon godinu dana prodajemo ih za 1.000.000 DEM». Koliko god to danas djeluje naivno i glupo, nekada su vladala takva razmišljanja o razvoju poduzetništva.
Usvajanjem Programa za razvoj malog gospodarstva u Gradu Zagrebu 1997. godine stvorile su se pretpostavke za sljedeći korak u razvoju Tehnološkog parka-prelazak u vlasništvo Grada Zagreba1998. godine. Grad je kupio Društvo KONČAR-Tehnološki park d.o.o. od KONČARA za „sitnu lovu“, za 150.000 kuna, promijenio mu naziv u Tehnološki park Zagreb d.o.o. i uključio ga u Program poticanja razvitka maloga gospodarstva u Gradu Zagrebu te mu pružio financijsku pomoć. Nakon toga je počelo ostvarivanje prave pomoći poduzetnicima u Tehnološkom parku. Ugovor je svečano potpisan 16.7.1998. u 11 sati u Tehnološkom parku Zagreb. Sa strane KONČARA ugovor je potpisao predsjednik Uprave gospodin Vjekoslav Srb, a sa strane Grada Zagreba potpisnica je bila Gradonačelnica Zagreba Marina Matulović-Dropulić koju je kod potpisivanja zamijenio mr. Krešimir Buntak, zamjenik pročelnika u Gradskom uredu za gospodarstvo.
Sudbina Tehnološkog parka Zagreb i njegova 25. godišnjica lijepo pokazuje (ne)razumijevanje poduzetništva. Iako ta „baraka“ i taj datum imaju važno mjesto u razvoju zagrebačkog i hrvatskog poduzetništva, ni u Gradu Zagrebu ni u medijima niti u nekoj instituciji koja se bavi poduzetništvom taj datum niti taj događaj nisu spomenuti. (Ali, 11. srpnja 20019. godine bio sam ugodno iznenađen jednim lijepim člankom u Večernjem listu o našoj 25 godišnjici. To je, kako se kaže, „izuzetak koji potvrđuje pravilo“)
A zanimljivo je analizirati reakciju mojih prijatelja koji su pročitali tekst o toj 25. godišnjici. Svi su u svojim komentarima pisali s mnogo simpatija i prema meni i prema „baraci“, jer ih je dirnuo moj sentimentalni, emocijama nabijen tekst. Nažalost, moram reći da većina nije razumjela pravu poantu cijele priče. Svi su mislili da sam ja žalostan što ta baraka više neće služiti poduzetnicima. Ne, meni uopće nije žao što se baraka zatvorila za poduzetnike i što su poduzetnici morali izaći iz nje. Tu baraku je trebalo srušiti već pred 20 godina. Bilo je planirano da se ta baraka koristi samo dok se u Gradu ne nađe ili izgradi bolji, veći i moderniji prostor. Meni je žao što zagrebački poduzetnici nisu dobili mnogo ljepšu i moderniju zgradu Tehnološkog parka, kakvu imaju poduzetnici u drugim europskim gradovima, a i poduzetnici u našim Križevcima, Varaždinu, Osijeku. Splitu i drugdje.
Vrijednost našeg TPZ-a bila je u poduzetnicima, kreativnoj i poticajnoj atmosferi i načinu rada, ali ja sam se godinama bezuspješno borio da Grad Zagreb dobije novu lijepu, modernu zgradu tehnološkog parka. Prije odlaska u mirovinu imao sam zadnji pokušaj s projektom Tehnopolisa u Blatu na mjestu nedovršene Sveučilišne bolnice. Nisam postigao ništa. Moja aktivnost, predavanja, članci u medijima, TV emisije i konferencije bili su samo „lajanje na mjesec“. Jedan od razloga mog neuspjeha bio je u tome što sam bio jedini (ili jedan od rijetkih) direktor jedne gradske, odnosno državne institucije koji nije bio pripadnik niti jedne stranke. A to se u našim „demokratskim“ uvjetima skupo plaća. Kada sam otišao u mirovinu zamijenio me je čovjek vezan uz stranku (ili član stranke). Proračun Tehnološkog parka odmah je povećan više od 20 puta, a broj zaposlenika povećan je 8 puta.
Kada sam otišao u mirovinu, Grad Zagreb je na brzinu, (prije nekih izbora) uredio prvi kat paviljona br. 12 na Velesajmu za potrebe tehnološkog parka. To je lijepo uređen prostor bez prozora, bez klimatizacije i bez dovoljno WC-a. U prizemlju su i dalje „šlafcimeri“, forcimeri“, namještaj i kućne potrepštine. Na ulazu nema niti natpisa. To je potpuno neadekvatan prostor, ispod razine onoga što zagrebački poduzetnici zaslužuju. Taj prostor mi izgleda kao „njemački bunker iz I. svjetskog rata“. Međutim, to nikoga u Zagrebu ne zanima. Zagrepčani se zabavljaju fontanama i važni su im štandovi s kobasama na Jelačić placu.
Paviljon br. 12 na Zagrebačkom velesajmu
(Izvor slike: https://registararhitekture.wordpress.com/...
Da bi se prekinuo kontinuitet u razvoju i prekinula veza sa slavnom institucijom, s negdašnjim poduzetnicima, a i sa starim direktorom, s ciljem da „povijest počinje od nas“, izbrisan je i naziv Tehnološki park i sada se institucija zove ZICER, štogod to značilo.
Odlaskom starog gradonačelnika situacija se nije ni malo promijenila. Na čelo Grada Zagreba došla je ekipa za koju su poduzetnici „eksploatatori radničke klase“, kao da se nismo maknuli iz 1945.
Promašaj s Novim Petruševcem
Zanimljivo je spomenuti da je moja borba za većim i adekvatnijim prostorom u jednom trenutku, naizgled, postigla, kakav-takav, uspjeh. Zahvaljujući velikom angažmanu Istvana Gaala iz Gradskog ureda za gospodarstvo tražili smo adekvatne prostore po Zagrebu. I konačno nam je Ured za upravljanje imovinom pronašao veliku zgrada u Novom Petruševcu, istočnom predgrađu Zagreba. (To je ona zgrada oko koje su u lipnju 2019. godine protestirali stanovnici Petruševca).
Na 33. sjednici 28. siječnja 2002. godine Gradsko poglavarstvo razmotrilo je naš idejni projekt proširenja Tehnološkog parka Zagreb i zadužilo Gradski ured za gospodarstvo za organizaciju daljnje razrade i pripremu konačnog projekta. S tim ciljem je Gradsko poglavarstvo Grada Zagreb na 63. sjednici 24. srpnja 2003. donijelo Zaključak o kupnji nekretnina na lokaciji Novi Petruševec 6 i 8 za potrebe Tehnološkog parka. Imovina u naravi predstavlja dvije zgrade 5.679,77 m2 BRP-a (BRP-bruto razvijena površina).
U ugovoru je navedeno da zgrade nemaju lokacijsku, građevinsku i uporabnu dozvolu.
U Zaključku stoji da će se Ugovorom utvrditi odredba da se ugovor smatra raskinutim i da ne izaziva pravne učinke u slučaju da prodavatelji u roku 90 dana od sklapanja ugovora ne dostave pravomoćnu lokacijsku dozvolu. Cijena od 29.327.966,00 kn utvrđena je temeljem vještva Ministarstva financija-porezne uprave, Ispostava Zagreb VI-za nekretnine, od 28.2.2003. (Prošlo je ne 90 dana, već 16 godina, a izgleda da problemi s dokumentacijom i dozvolama nisu riješeni).
Dvije godine nakon kupnje zgrada još nije imala potrebnu dokumentaciju za legalizaciju objekta i 1.veljače 2005. na sastanku radne grupe koju je osnovala tadašnja gradonačelnica Vlasta Pavić, zadužen je Gradski ured za upravljanje imovinom da od prodavatelja gospodina Komljenovića zatraži tehničko-tehnološku dokumentaciju za objekte Novi Petruševec 6 i 8, potrebnu za ishođenje građevinske dozvole odnosno legalizaciju objekata i da Komljenović naruči od Instituta građevinarstva Hrvatske reviziju statike objekata, na svoj trošak.
Kada je Grad kupio zgradu, bili smo veseli zbog mnogo većeg prostora nego što smo ga imali u „baraci u Drvinju“, napravili smo Projekt proširenje tehnološkog parka Zagreb s detaljnom razradom namjene svih prostora, uz novu organizaciju, a jedan arhitektonski studio izradio nam je Programsko rješenje arhitektonskog izgleda novog Tehnološkog parka i Projektni program za rekonstrukciju poslovnih građevina u Zagrebu. Nažalost, arhitekti su nakon detaljnije analize stanja zgrade utvrdili da je zgrada izgrađena veoma loše i nestručno s mnogobrojnim nedozvoljenim rješenjima. Njihovo je mišljenje bilo da će te zgrade jako teško dobiti svu potrebnu dokumentaciju za legalizaciju objekta i da bi tu zgradu zapravo trebalo srušiti. Koliko smo mogli nedavno čuti od prosvjednika svi ti problemi nisu još ni 2019. godine riješene, kada u tu zgradu planiraju useliti romske obitelji.
Nakon 2005. godine više se nije govorilo o preseljenju tehnološkog parka i ta tema Gradsku upravu više nije zanimala. Pred godinu, dvije napravljeno je jedno improvizirano rješenje na Velesajmu i na tome je bio iscrpljen interes grada za tehnološki park. (Vjerojatno će se o toj temi početi pričati prije nekih novih izbora).
Dvije zgrade na lokaciji Novi Petruševec 6 i 8 predviđene za tehnološki park
(Izvor slike:arhiva autora)
A kako to drugi rade
Dok se Grad Zagreb natezao s građevinskim i ostalim dozvolama za jednu građevinu koju je trebalo srušiti, odnosno nije ništa radio, drugi gradovi su bili mnogo aktivniji. Drago mi je da mogu kao jedan pozitivan primjer istaknuti Tehnološki park u Križevcima. Križevci su na mjestu bivše vojarne uz financiranje Europske unije dobili krasan objekt od 8.490 m2 za tehnološki park.
Razvojni centar i Tehnološki park Križevci, objekt od 8.490 m2
(Izvor slike:http://rctp.hr/...)
I Grad Split dobio je krasan Tehnološki park. U prosincu 2023. godine bio je pred završetkom. Na njihovoj mrežnoj stranici pročitao sam:
„Od 6. prosinca 2023. do 14. siječnja 2024. trajao je neobvezujući javni poziv za iskaz interesa za korištenje usluga i zakup poslovnih prostora u centralnoj zgradi Tehnološkog parka Split. Ukupno više od 90 poduzetnika iskazalo je interes postati dio Tehnološkog parka Split, bilo to u co-working zoni, inkubacijskim uredima za start-upe, uredskim prostorima za mikro, […]“
Centralni objekt Tehnološkog parka Split
(Izvor slike: Tehnološki park Split – RaST – HR (razvojna-agencija-split-rast.hr)
A i naši susjedi se imaju čime pohvaliti. Kada je pročitao tekst o 25. godišnjici TPZ-a, prof. dr.sci. Vojin Šenk s Tehničkog fakulteta u Novom Sadu poslao mi je sliku prekrasne zgrade njihovog novog tehnološkog parka (NTP-Naučno tehnološki park) koji se upravo završava.
NTP-Naučno tehnološki park u Novom Sadu, (29.000 м2)
(Izvor slike: https://150.sns.org.rs/...)
To me podsjetilo da sam pred devet godina, 28. rujna 2010. godine na poziv profesora Šenka na Tehničkom fakultetu u Novom Sadu održao predavanje „Zašto nam trebaju tehnološki parkovi“. Oni su tada razmišljali o osnivanju tehnološkog parka i zanimala su ih naša iskustva. Nakon 9 godina oni u Novom Sadu imaju prekrasan tehnološki park, a mi nemamo ništa, (pardon, imamo nekakve fontane blizu Save).
Jedna lijepa priča iz Siska
Kada govorim o odnosu prema poduzetništvu tijekom ovih 30 godina, moj Zagreb je često jedan loš primjer. Zato me jako veseli, kada mogu istaknuti lijepe primjere gradova iz cijele Hrvatske. Uvijek sam s velikim oduševljenjem spominjao Ludbreg i Osijek Software City, a srcu mi je posebno prirastao Sisak o kojem se uglavnom govori kao o propalom industrijskom gradu. A u Sisku se zadnjih 5 godina odvija jedna lijepa poduzetnička priča u kojoj ima mnogo simbolike, snažnih značenja i optimističnih poruka.
U srijedu, 24. rujna 2014. godine, u isto vrijeme, nešto prije podne, udaljeni jedan od drugoga nekoliko stotina metara, odvijala su se dva događaja potpuno suprotnih značenja u kojima je bilo mnogo simbolike za Grad Sisak, ali i za cijelu Hrvatsku. Ispred Rafinerije Sisak 800 radnika je protestiralo protiv zatvaranja rafinerije. To je bila završna faza procesa uništavanja i propasti mnogobrojnih velikih industrijskih poduzeća u Sisku, nekada jakom industrijskom središtu. A istovremeno, ispred zgrade nekadašnjeg Instituta Željezare Sisak odvijala se svečanost otvaranja poduzetničkog inkubatora PISAK.
Na jednom mjestu gubila su se radna mjesta, a na drugom se osnivala institucija koja otvara radna mjesta i pokazuje da se „svjetlo na kraju tunela“ može vidjeti u razvoju poduzetništva.
Nova radna mjesta mogu se u najvećoj mjeri otvarati u poduzetništvu, a poduzetnički inkubatori su institucije koje u tome imaju veliku ulogu. Kada je početkom 90-tih KONČAR ušao u krizu, započeli su štrajkovi i stečajevi mnogobrojnih Končarevih poduzeća, tisuće ljudi završilo je na burzi. Tada smo osnovali Tehnološki park Zagreb, poduzetnički inkubator za visoke tehnologije u kojem su mnogi Končarevi vrhunski stručnjaci osnivali svoja privatna poduzeća, zapošljavali sebe i svoje kolege koji su ostali bez posla. Sada su to uspješna poduzeća koja izvoze i zapošljavaju.
PISAK u sebi nosi još nekoliko simboličnih poruka. To je prvi, a vjerujem i sada jedini privatni poduzetnički inkubator. Osim toga to je primjer uspješnog investiranja iseljene Hrvatske u svoju „staru Domovinu“. Osnivač PISKA je visokotehnološko poduzeće Applied Ceramcs iz Siska, čiji je vlasnik uspješan američki poduzetnik, naš iseljenik, gospodin Darko Matt Sertić. Centrala poduzeća je u Fremontu, u Silicijskoj dolini, u Kaliforniji, a poduzeće i u USA i u Sisku proizvodi keramičke poluvodiče za mikročipove za poluvodičku high-tech industriju, za glavne svjetske proizvođače čipova kao što su Intel, Sony, Motorola. IBM, Toshiba, Samsung i druge.
Gospodin Sertić je pokrenuo mnogo projekata koji pokreću gospodarstvo Siska, nekada jakog, a sada tužnog industrijskog grada, koji je 2014. godine imao stopu nezaposlenosti od 34%. Darko Sertić svojim primjerom pokazuje ostalim našim iseljenicima kako mogu investirati u Hrvatsku i poziva ih da to učine. To je primjer povezivanju Hrvata u Domovini i Iseljeništvu, o Planetarnoj Hrvatskoj, o Global Croatia s 8 milijuna Hrvata koje treba povezati i stvoriti veliku snagu za stvaranje uspješne Hrvatske. Na sličan način funkcionira i Izrael. Prema službenim izvješćima naši iseljenici u Hrvatsku svake godine šalju po službenim kanalima više od 1.5 milijardi dolara, a ako tome pribrojimo i neslužbene kanale (tzv. pocket money) to je gotovo duplo više. U zadnjih gotovo 30 godina na ovaj način je u Hrvatsku od naše dijaspore ušlo gotovo 90 milijardi dolara. A gospodin Sertić pokazuje kako se može investirati u Hrvatsku i otvarati radna mjesta.
Jedan od projekata gospodina Sertića je i poduzetnički inkubator PISAK koji razvija poduzetništvo u gradu Sisku.
Bio sam prisutan kod osnivanja PISKA i cijelo vrijeme naš TPZ je bio uzor za vođenje PISKA.
Pet godina nakon osnivanja PISAK je ušao u drugu fazu razvoja. U petak, 27. rujna, 2019. godine s početkom u 11.00 sati započela je završna konferencija projekta „Startaj s PISKOM!“ i svečano otvorenje II. faze razvoja Poduzetničkog inkubatora Sisak – PISAK. Projekt “Startaj s Piskom” je sufinancirala (oko 6.500.000 kuna) Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj u okviru Operativnog programa “Konkurentnost i kohezija 2014.-2020.” Za pripremu i realizaciju projekta vrijednog 6.500.000 kuna trebalo je 2 godine napornog rada.
Gospodin Darko Sertić i direktorica PISKA Krunoslava Kosina-Milutinović nadahnutim govorima predstavili su PISAK i cijeli projekt, a gradonačelnica Siska i predstavnici Ministarstva gospodarstva i SAFU-a govorili su o važnosti cijelog projekta. Ja sam imao čast biti „kum“ PISKU i svečano ga otvoriti.
Uživao sam obilazeći pet katova krasno uređenog i opremljenog velikog poduzetničkog inkubatora koji je nekoliko puta veći od „barake“ za poduzetnike u Zagrebu.
Darko Matt Sertić, direktorica Krunoslava Kosina-Milutinović i Marijan Ožanić ispred zgrade
poduzetničkog inkubatora PISAK..
(izvor slike: arhiva PISKA)
Darko Matt Sertić, vlasnik poduzetničkog inkubatora PISAK
(izvor slike: arhiva PISKA)
Krunoslava Kosina-Milutinović, direktorica PISKA
(izvor slike: arhiva PISKA)
Marijan Ožanić govori na otvorenju II. faze razvoja PISKA
(izvor slike: arhiva PISKA)
Mediji i Tehnološki park Zagreb
Kada sam 2012, godine otišao u mirovinu, bilo je sve manje interesa i za mene (što je logično) i za stari Tehnološki park (što je manje logično), a time na kraju i za našu 25. godišnjicu (što nije logično). I onda sam bio jako ugodno iznenađen, kada sam 11. srpnja 2019. godine u Večernjem listu pročitao članak našeg uglednog novinara Ratka Bošković. To je najljepši članak koji je ikada napisan o Tehnološkom parku Zagreb.
Kolumna Ratka Boškovića u Večernjem listu od 11.7.2019.godine.
Ja mogu biti opravdano nezadovoljan s mnogim stvarima, ali moram priznati da su naši mediji stalno pratili događanja u Tehnološkom parku i novinari su se uvijek odazivali kada smo ih pozivali na razna događanja kojih je kod nas zaista bilo mnogo. Tijekom godina i napisa o tehnološkom parku bilo je mnogo. Većina tekstova bile su uglavnom samo informacije o događajima, tekstovi su pisani s više ili manje razumijevanja, ali ih je bilo mnogo. Bilo je malo novinara koji su u potpunosti razumjeli poduzetništvo i djelovanje tehnološkog parka, ali ih je ipak bilo. Među njima se posebno isticao gospodin Ratko Bošković. Njegovi članci u Jutarnje i Večernjem bili su posebno vrijedni, a kada je bio glavni urednik tjednika Bussines.hr redovito je pratio događanja u Tehnološkom parku i okrugle stolove koje smo organizirali. Neću mu nikada zaboraviti veliki članak preko dvije stranice subotnjeg Magazina Jutarnjeg lista 12. svibnja 2012. godine, koji je pred moj odlazak u mirovinu napisao o mom projektu Tehnopolisa na Savi.
Ratko Bošković
(Izvor slike: https://www.vecernji.hr/...)
I televizije i radio su redovito pratili naše djelovanje. Često su me u svoje emisije na Prvom programu Hrvatskog radija pozivale ugledne novinarke Nives Nedved i Vesna Turtula koje su uvijek pokazivale puno simpatija i razumijevanja za rad Tehnološkog parka. Novinarka Tončica Čeljuska je dolazila u Tehnološki park i napravila mnogo vrijednih emisija o poduzetništvu. I novinari Radio Sljemena su često bili kod nas, izvještavali o zanimljivim događajima u Tehnološkom parku, a kada sam išao u mirovinu na moj zadnji radni dan došli su s kombijem do Tehnološkog parka i uživo su napravili zadnji razgovor sa mnom.
Televizija Z1 nekada je imala zanimljivu i gledanu emisiju „Slika Zagreba“ koju je na jedan simpatičan, nenametljiv, zagrebački način vodio Branko Kuzele. Gospodin Kuzele me je često pozivao u emisiju i imao sam priliku govoriti o poduzetništvu u Zagrebu i aktivnostima Tehnološkog parka Zagreb. U njegovim emisijama sam se uvijek osjećao ugodno i opušteno.
Branko Kuzele
(Izvor slike:http://blog.dnevnik.hr/...)
Uz to sam i ja napisao i objavio mnogo članaka o tehnološkom parku i poduzetništvu. Nažalost, nakon svega toga nisam uočio da se u javnosti povećalo razumijevanje i poduzetništva i Tehnološkog parka Zagreb
Sada ću biti jako subjektivan i reći da već jako dugo nisam vidio ni čuo niti jednu kvalitetnu i zanimljivu emisiju ni članak o poduzetništvu. A ako se u nekoj emisiji i govori o temama iz gospodarstva i poduzetništva, to se u pravilu govori vrlo nestručno. Umjesto da s vremenom ima sve više emisija o gospodarstvu i poduzetništvu i da su sve kvalitetnije, ima ih sve manje. Kada su centru pozornosti bile teme Agrokor, a poslije i Uljanik, glavni analitičari su bili na jednoj TV jedan propali poduzetnik, a na drugoj jedan konzultant čija je konzultantska firma otišla u stečaj, jer nikome na tržištu nije mogao prodati svoje mudre usluge. Nekoliko godina prije toga gledao sam na TV emisiju o izvozu. Gosti su bili ugledan poduzetnik, izvoznik i tri osobe, iz ministarstva, komore i jedan konzultant. Poduzetnik uopće nije mogao doći do riječi, a ovo troje je uz voditelja sipalo fraze i savjete pokušavajući biti važniji i pametniji od poduzetnika koji svoje proizvode izvozi u pedesetak zemalja u svijetu.
Nakon mirovine 6 godina sam vodio i uređivao na Hrvatskom katoličkom radiju emisiju o poduzetništvu. Siguran sam da je to bila najbolja emisija o poduzetništvu u našim medijima. Kada je za urednika na HKR-u došao bivši ravnatelj HTV-a, prvo što je učinio, ukinuo je emisiju o poduzetništvu.
Politika i Tehnološki park
Odnos politike prema Tehnološkom parku Zagreb od početka bio je pun nerazumijevanja, odnosno bio je preslika odnosa naše politike prema poduzetništvu. Tehnološki park Zagreb je u Zagrebu bio uvijek „neželjeno dijete“ s kojim nisu znali što bi. Nisu razumjeli o čemu se tu radi, a nisu se usudili ukinuti ga, jer su se bojali negativnih reakcija u javnosti. TPZ je postao poznat, ja sam često bio u medijima, pa su pustili da to ide dok ide, uz minimalno financiranje i uz moju stalnu borbu s pročelnikom i činovnicima u Uredu za gospodarstvo koji ni nakon 15 godina nisu shvatili za što tehnološki park služi.
Tijekom 20 godina vođenja Tehnološkog parku imao sam podršku u Gradskom uredu za gospodarstvo jedino u samome početku, u vrijeme dok je zamjenik pročelnika bio mr. Krešimir Buntak, što je kratko trajalo i gospodin Istvan Gaal. Kada su oni otišli iz Gradskog ureda, nikakve ozbiljne podrške više nije bilo, već samo minimalno financiranje, „preko volje“.
U početku nisam razumio kako funkcionira politika i političari, jer sam prije tehnološkog parka cijeli radni vijek bio u tehnici okružen stručnim i marljivim ljudima. Najbolji primjer moje naivnosti pokazao se početkom ljeta 1998. godine, kada je Skupština Grada Zagreba odlučivala o kupnji Tehnološkog parka od KONČAR-a. Vladajuća većina, u to vrijeme HDZ-ova, donijela je odluku o kupnji, ali je oporba bila suzdržana. Bio sam u autu i na Radio Sljemenu sam čuo da je oporba bila suzdržana. Nisam moga vjerovati da netko ne shvaća važnost tehnološkog parka i ne želi glasati za to. I počeo sam nazivati neke sveučilišne profesore iz oporbe koje sam poznavao. Napao sam ih zbog suzdržanosti kod glasanja. „Kako ste mogli biti suzdržani, zar ne znate važnost tehnološkog parka za zagrebačko poduzetništvo?“ uzrujavao sam se razgovarajući s profesorom s FER-a.
Tada me on poučio i „otvorio oči“: „Ako vladajuća većina ima prijedlog s kojim se ne slažemo, mi glasamo protiv. A ako imaju prijedlog koji je prihvatljiv, mi za njega ne glasamo, već smo suzdržani“. Vjerojatno nije mogao vjerovati da postoje takvi naivci kojima to nije jasno i koji se tome čude.
S političarima sam imao posla uglavnom na sjednicama Skupštine trgovačkog društva Tehnološki park Zagreb i na sjednicama Skupštine grada Zagreba, kada sam izvještavao o poslovanju u prethodnoj godini i o planovima za narednu godinu. U tim prilikama sam članovima Skupština, političarima koji su izabrani na izborima pokušao objasniti svrhu i ciljeve djelovanja Tehnološkog parka. Govorio sam im o inovacijama, o razvoju proizvoda, o izvozu i otvaranju novih radnih mjesta. Užasavala me je činjenica da su me gledali bez interesa i bez ikakvog razumijevanja. Sjedeći s njima u sobi za seminare Tehnološkog parka s tugom sam se pitao: „Zar su to ljudi koji upravljaju s mojim Zagrebom? Strašno.“
Kada sam morao neki poslovni problem rješavati s pročelnikom za gospodarstvo, morao sam mu to objasniti u maksimalno 23 sekunde, jer je nakon toga izgubio bilo kakav interes za ozbiljan razgovor. Njega je zanimalo samo pisanje pjesama za mnogobrojne svoje knjige poezije koje je objavljivao (vjerojatno) uz financiranje Grada Zagreba i mnogobrojna besmislena putovanja po svijetu s inovatorima, opet na trošak Grada Zagreba.
Po svemu sudeći, sposobnost, razumijevanje i zainteresiranost gradskih političara za poduzetništvo ni nakon 30 godina nisu se promijenili. Ali ja više nisam aktivan sudionik u toj priči.
Neuništiv socijalistički duh
Borovo i Uljanik
Kada je 1990-ih srušen komunistički sustav kod nas, a i u cijeloj istočnoj Europi, nadali smo se da ćemo izbaciti ostatke socijalističkog gospodarstva, socijalistički način razmišljanja i socijalistički vrijednosti sustav. I jako smo se prevarili. Za primjer možemo usporediti dva događaja koje odvaja 30 godina.
Jesen 1988. godine - veliki socijalistički kombinat BOROVO iz Vukovara bio je u gubicima i nisu mogli isplatiti plaće. Radnici su stupili u štrajk i svoje zahtjeve iznijeli su pred Saveznom skupštinom u Beogradu. Nakon toga je Sabor SR Hrvatske sanirao gubitke tvornice i rad je nastavljen, uz daljnje stvaranje gubitaka..
Jesen 2018. godine - brodogradilište ULJANIK iz Pule bilo u gubicima i nisu mogli isplatiti plaće. Krajem 2018. godine radnici su stupili u štrajk i svoje zahtjeve iznijeli su pred Saborom u Zagrebu. U konačnici je Vlada RH isplatila plaće i rad je nastavljen, uz daljnje stvaranje gubitaka.
I onda i sada, (nakon 30 godina) i političari i radnici ne mogu shvatiti da plaće treba zaraditi i da vlada ne može i ne smije isplaćivati plaće. Političarima, a i medijima je bitno da se održava socijalni mir i da se ne iritiraju potencijalni birači, pa koliko košta da košta. Kao i u socijalizmu svi to plaćamo. Mediji su bili puni izjava istarskih političara iz kojih se vidjelo da je socijalistički mentalni sklop i način razmišljanja kod njih još je uvijek jako prisutan.
Štrajk radnika Uljanika
(Izvor slike: https://net.hr/...)
Dominacija državnih poduzeća
I dalje, nakon 30 godina od propasti socijalizma, u gospodarstvu dominiraju državna poduzeća. Po Registru Fine Hrvatska je 2016. u većinskom državnom vlasništvu, uključujući vlasništvo gradova, županija, i općina, imala čak 1.149 poduzeća. Od toga je čak 49 njih „od strateške važnosti”. A u 2013., godini bilo je 1.005 poduzeća u većinskom državnom vlasništvu. Znači, broj poduzeća u državnom vlasništvu raste, a u javnosti je dominantna percepcija da država rasprodaje poduzeća u svom vlasništvu. Najveći hrvatski poslodavci su državna poduzeća - Hrvatske željeznice, Hrvatske šume, Zagrebački holding, HAC, HEP, HRT, FINA, JANAF, …
Iznenadio sam se, kada sam u jednoj emisiji na TV čuo od konzultanta dr.sc. Andreja Grubišića u listopadu 2019. godine da u Hrvatskoj oko 60% ljudi ili radi u državnim poduzećima ili je vezano poslom uz državu. I to sada, 30 godina nakon pada socijalizma. Ne samo državna poduzeća već je cijeli javni sektor strašno nabujao, strašno je neefikasan i predstavlja veliki teret za funkcioniranje države.
Javni dug države je oko 280. milijardi kuna i veliki dio tog duga stvoren je u vrijeme krize koja je u Hrvatskoj trajala duže nego u većini drugih europskih zemalja upravo zbog toga da se sačuvaju radna mjesta i plaće u javnom sektoru dok su u privatnom sektoru ljudi masovno gubili posao. U tim procesima sindikati igraju vrlo negativnu ulogu. Oni su, kao što sam pročitao u jednom članku na portalu www.liberal.hr, „tamničari radnika u privatnom sektoru iz čijih se plaća uzima da bi se održavao truli i glomazni javni sektor. Ali su isto tako i tamničari onih radnika u javnom sektoru zaposlenih na korisnim, nužnim i produktivnim poslovima, kao što su liječnici, medicinske sestre i učitelji. Sindikati parazitiraju na radu produktivnih dijelova društva, a produktivne pojedince u javnom sektoru iskorištavaju kao obrambeni mehanizam od bilo kakve kritike. Stvaraju dojam da je svaka kritika sindikata, uhljeba, birokrata, političara, korupcije, nepotizma i općenito neefikasnosti javnog sektora ujedno i kritika onih zanimanja i pojedinaca koji obavljaju korisne poslove.“
Zajedničke značajke (gotovo) svih državnih poduzeća danas su - gubici u poslovanju (država sanira gubitke), niska produktivnost, previše zaposlenih, korupcija, monopolisti su na tržištu ili su vrlo privilegirani, loše upravljanje, zapošljavanje po političkim, rodbinskim i ostalim vezama i nesposoban menadžment (izabran po političkom ključu). A to je nekada vrijedilo i za sva socijalistička poduzeća
U državnim poduzećima, agencijama i institucijama vladaju nenormalni, izopačeni odnosi zaostali iz socijalizma, negativna kadrovska selekcija, bolestan i stravičan utjecaj politike. I gdje god mogu uništavaju poduzetništvo.
Mnogi direktori državnih poduzeća iz tih poduzeća su izvukli za sebe mnogo novaca i mnogo privilegija, a da sami nisu donijeli ništa korisno. Oni su pravi „dobitnici“ u našoj tranziciji, u našem novom „kapitalističkom“ gospodarstvu. I neki od njih su bahato kritizirali svoje bivše kolege koji su krenuli u poduzetništvo rekavši: „Oni su odnijeli znanje iz poduzeća“.
A ne smetaju ih oni koji su izvukli ogromne novce iz državnih poduzeća.
Odličnu analizu našeg ekonomskog sustava dao je mr.sc. Borislav Škegro (potpredsjednik Hrvatske vlade za ekonomska pitanja od 1993. do 2000.) u članku „Naprijed u daleku tužnu prošlost!“ objavljenom na portalu direktno.hr 4.10.2019.godine. Pored ostalog Škegro piše:
„Ta stvarna značajka ekonomskog sustava pokazuje da žurimo u prošlost, duboku najmanje 50 godina. Bez obzira na činjenicu da je u toj prošlosti propalo sve – i ekonomski sustav, i politički sustav, i državna zajednica i bliska međunarodna zajednica. Treba li navoditi konkretne primjere koji potkrepljuju navedene ocjene? Najvećem broju ljudi treba. Pa evo samo nekoliko slučajeva koji ne ostavljaju nimalo sumnji.
Krenimo s ulogom države kao vlasnika dionica ili udjela u trgovačkim društvima. Umjesto privatizacije svega onoga što mora biti privatno, događa se suprotan proces – država različitim postupcima ulazi u vlasništvo čak i onih kompanija koje su već bile privatizirane. Čak i onih (brodogradnja) čija je privatizacija bila jedan od posljednjih uvjeta za članstvo u EU! Naravno, sve se to događa uz ogromna plaćanja iz državnog proračuna, dakle na teret svih poreznih obveznika.
Državne gubitaše i dalje se na sve moguće načine subvencionira, dokapitalizira, favorizira…sve, do jednoga! Strateški gubitaši i uništavači vrijednosti, glavno da u imenu imaju Hrvatska ili Croatia…i da služe za uhljebljivanje ''zaslužnih'' partijskih kadrova. Opet, svih boja političkog spektra. Svih!
Najkarizmatičniji primjer je Imunološki zavod. Radi li danas? Ne radi. Isplaćuju li se plaće? Isplaćuju! E pa toooo! To je konačni cilj. Ništa ne proizvodiš i za to te država plaća! Bolje i od socijalizma. No probajte upitati svekoliku hrvatsku politiku što misle o tome. Njih 99 posto reći će da je to u redu i da ''treba nastaviti domaću proizvodnju''.
Pogledajte kako se upravlja tzv. javnim poduzećima, u stopostotnom državnom vlasništvu. Nazivam ih H-poduzećima. Ja ću vam reći – jadno i kukavno. Tko ih je ikada pitao za rezultate? Tko je ozbiljno raspravljao poslovni plan bilo kojega od tih poduzeća za ovu, ili 2020. godinu? Nitko. Tko je postavio pitanje kontrole troškova u bilo kojem H-poduzeću? Nitko. Koja je H-uprava smijenjena, jer nije ostvarila planiranu EBITDA (dobit prije kamata, poreza i amortizacije je jedan od pokazatelja poslovne uspješnosti tvrtke)? Nijedna. Tko je planirao povećanje efikasnosti i snižavanje cijena prema svojim kupcima? Nitko!
Nije problem što se događaju ovakve komunističke prakse. Problem je što to hrvatsku politiku uopće ne smeta. Dapače, njima je to preferirani obrazac ponašanja. I sada dolazimo do ključnog pitanja – imaju li političari većinsku podršku birača za upravo takve politike?
Bojim se da imaju…
Za ozbiljnu raspravu je o čemu se tu radi – o Županovljevu egalitarnom sindromu, nostalgiji, nezainteresiranosti, neznanju, pomodnom salonskom ljevičarenju ili, najvjerojatnije, prihvaćanju korupcije kao poželjne prakse.
Ostaje, međutim, apsurdna činjenica da evidentni povratak u ekonomsku katastrofu prošloga stoljeća dobro prolazi na izborima. Ostaje i pitanje kako će ovo stanje odjeknuti u budućim političkim programima velikih stranaka.“
Kaj ti misliš da bum ja privatniku pomagal
Dok sam vodio emisiju o poduzetništvu na HKR-u upoznao sam mnogo poduzetnika iz cijele Hrvatske i slušao njihove priče i njihova iskustva. Jedan ugledan poduzetnik iz Samobora ispričao mi je da je išao kod gradonačelnika i zamolio ga da malo ubrza rješavanje raznih „papira“ za izgradnju nove tvornice, jer je predugo čekao da realizira svoju investiciju. Gradonačelnik ga je odbio rekavši mu: „Kaj ti misliš da bum ja privatniku pomagal?“
Nekako u to vrijeme sudjelovao sam u ekipi koja je radila na projektu prenamjene samoborske vojarne u tehnološki park. Otišli smo gradonačelniku da mu objasnimo što se radi na projektu. Dok sam ja govorio o poduzetništvu, novim radnim mjestima i funkciji tehnološkog parka, on je tipkao poruke na mobitelu, jer ga ta tema uopće nije zanimala.
Radnički savjeti i nadzorni odbori
Zanimljiva je usporedba samoupravljačkih radničkih savjeta u poduzećima u „ono“ vrijeme i nadzornih odbora, a i skupština trgovačkih društava u današnje vrijeme. I jedni i drugi po definiciji su obavljali i obavljaju vrlo važnu ulogu i imali su i imaju zadatak vršiti nadzor nad menadžmentom. Zato je dobro usporediti ih da se vidi kako se to radilo onda i kako se radi sada. I koliko smo napredovali, odnosno jesmo li napredovali.
Nisam nikada bio član niti jednog radničkog savjeta. Bio sam samo na dvije sjednice, na jednoj sam izvještavao o inovacijama u Radnoj organizaciji rotacijskih strojeva u Končaru, a na drugoj, u OOUR-u Generatori bio sam radi disciplinskog postupka protiv jednog zaposlenika u sektoru kojim sam rukovodio. Taj inženjer je maltretirao i vrijeđao sve oko sebe, od šefa do direktora. Nisam dozvolio i smijenio sam ga. Svi su mi zahvaljivali. Na radničkom savjetu nitko mi nije dao podršku, svi su ga se bojali.
Mi, „vanpartijci“ smo ismijavali radničke savjete i bilo je popularno govoriti da preko radničkih savjeta i „čistačica upravlja poduzećem“. Međutim, sada kada ih uspoređujem s današnjim nadzornim odborima nisam više tako kritičan. Članovi nekadašnjih radničkih savjeta bili su zaposlenici poduzeća, poznavali su poduzeće i bilo im je stalo do tog poduzeća. Naravno, uglavnom su slušali direktora i njihova uloga je bila da, pored ostalog, služe kao kamuflaža za odluke, a često i promašaje direktora. Njima su direktori mogli lako manipulirati i nadali smo se da ćemo u novom kapitalističkom društvu imati nešto bolje od ove samoupravljačke farse.
A dobili smo nešto još puno gore. U zapadnim kapitalističkim poduzećima menadžment je odgovoran skupštinama dioničara koji su suvlasnici poduzeća i imaju jasne vlasničke interese. U našim današnjim državnim poduzećima, u našem kapitalizmu u nadzornim odborima su većinom nestručni ljudi koji nemaju veze s poduzećem, ne poznaju ga i uopće nisu zainteresirani za poduzeće. Zanimaju ih samo osobni interesi kroz honorar koji dobivaju. Predstavljaju stranke koje su dobile vlast na izborima i rezultat su trgovine i podjele „kolača“, državnog vlasništva koje dijele među sobom.
Sumnjivo je biti bogat
Pokretačka snaga kapitalizma je mogućnost da se čovjek svojim znanjem i sposobnosti obogati i ljudi u kapitalizmu prema bogaćenju imaju pozitivan stav. U socijalizmu je bogaćenje bilo zabranjeno, čovjek se nije mogao obogatiti na pošten način i svako bogatstvo je bilo sumnjivo. Naravno, komunistički moćnici, partijski drugovi, direktori i slični našli su načina da si pribave stanove, aute, vikendice, putovanja u inozemstvo i mnoge privilegije koje si u kapitalističkom društvu mogu priuštiti samo bogataši. A obični ljudi su u socijalizmu mogli švercati, uzimati kredite koje je inflacija „pojela“, graditi pod radnim vremenom vikendice, krasti cement, materijale i dijelove kod gradnje državnih stanova, krasti alate i razne materijale iz tvornica i na još bezbroj načina potkradati državu i podizati svoj standard. Ali, službeno gledajući svako bogatstvo je bilo sumnjivo, jer se poštenim radom nije moglo steći.
U 1990-ima, u cijelom postkomunističkom svijetu po uputama dr. Miltona Friedmana i njegovih "Chicago boysa" krenula je monstruozna „ubrzana privatizacija“ koja je omogućila da se neki ljudi, takozvani tajkuni ili oligarsi preko noći strašno obogate. I to bogaćenje omogućeno je početkom 1990-ih, kada se privatno poduzetništvo još nije razvilo. S vremenom se uz to razvijalo bogaćenje koje koristi političku moć i političke privilegije. I u javnosti je zavladalo uvjerenje da je svako bogaćenje nepošteno. Takvo uvjerenje su snažno poticali mediji čiji vlasnici i vodeći novinari su se jako obogatili na nikada objašnjen način.
Javno mnijenje se odlično nadogradilo na ostatke socijalističkih stavova pa se nekadašnji socijalistički odnos prema bogatstvu duboko ukorijenio u naše društvo. I ostao je tako prisutan i danas, nakon 30 godina kada su se uspješni poduzetnici svojim radom uspjeli obogatiti na pošten način. Međutim, u javnosti se teško prihvaća mogućnost da se netko može obogatiti na pošten način, zato su „svi bogataši sumnjivi“.
Takav odnos prema bogatstvu pokazao se na bezbroj primjera, a nekoliko zadnjih mi je posebno palo u oči. U Večernjem listu, u subotu, 6. rujna 2019. godine ugledan i poznati kolumnist je, pored ostalog, napisao za jednog predsjedničkog kandidata, doktora ekonomskih znanosti, poduzetnika, kritizirajući njegovo bogatstvo:
„…. studirao je, pravio pjevačku karijeru i bogatio se, bogatio i bogatio.“
Kolumnistu uopće ne zanima što je u svijetu normalno da se poznate pjevačke zvijezde mogu obogatiti, a taj dotični gospodin je osim toga i uspješan poduzetnik i obogatio se svojim radom i sposobnostima. Ali, za novinara koji je čitav život pisao u socijalizmu biti bogat je odmah nešto vrlo sumnjivo i negativno. I to bi tog kandidata trebalo unaprijed eliminirati iz utrke za bilo kakav politički angažman. U normalnom društvu to bi bila pozivna karakteristika i prednost nekog kandidata i s tim bi se mogao hvaliti, a u našem postsocijalističkom društvu i nakon 30 godina to je nešto što mu ljudi uzimaju za zlo. Da takav stav među novinarima nije usamljen primjer mogao sam čuti par dana prije te kolumne u jednoj TV emisiji gdje je jedan novinar stalno isticao da bi trebalo detaljno provjeriti kako se taj kandidat obogatio.
Zanimljivo je da novinari pred desetak godina nisu preispitivali bogatstvo jednog drugog predsjedničkog kandidata koji nije poduzetnik, a vlasnik je velikog broja stanova u središtu Zagreba.
U Osvrtu na 2017. godinu, objavljenom na ovom portalu opisao sam i napad na ministra Zdravka Marića, vjerojatno jednog od najboljih ministara financija u svim našim vladama. Vrhunac tog napada bila je izjava jednog nevjerojatnog lika iz Sabora koji je govoreći o ministru Mariću rekao: „On nosi sat od 50.000 kuna (ili eura), a ja nemam nikakav.“ Ja sam bio zaprepašten. To je bilo u maniri najzadrtijih i najglupljih partijskih sekretara iz 1948. godine. Nisam mogao vjerovati da ću nešto tako čuti 2017. godine. Taj lik inače ima mnogo poklonika na društvenim mrežama, ima veliku podršku medija i pokazuje dno do kojeg se srozala naša politika i cijelo naše društvo. Nešto slično izrekao je i jedan drugi oporbeni lik, stalno prisutan u medijima. Ta dvojica ne mogu shvatiti da je Todorić kod sebe zapošljavao najbolje stručnjake koje je u Hrvatskoj mogao naći i dobro ih plaćao. Zato je Zdravka Marića zaposlio i dao mu veliku plaću. I zato si Zdravko Marić može kupiti skupi sat. A tu dvojicu političara Todorić sigurno ne bi zaposlio ili bi oni jedino mogli u Konzumu slagati robu na police za plaću od 2.500 kuna. To je njihova prava vrijednost i zato mrze sposobne ljude.
Slična priča vrtjela se i oko jako hvaljenog filma „Gazda“ koji je na Pulskom filmskom festivalu 2017. dobio „Priznanje za najbolji hrvatski dugometražni dokumentarni film“. To je ne previše kvalitetan film koji jednu veoma složenu temu obrađuje na vrlo površan način. Jedina mu je „vrijednost“ u tome da napada Todorića. Film ima uvodnu rečenicu, otprilike ovakvu: „Moj tata i Ivica Todorić išli su zajedno u školu, a sada moj tata nema ništa, a Todorić ima dvorac“ (Ili tako nekako). To je način razmišljanja izgrađen u komunizmu i koji je jako prisutan kod nas i dan-danas. Mediji i naša intelektualna i politička „elita“ natjecali su se tko će više hvaliti taj film. Naravno, film su počeli hvaliti tek kada je Todorić već „bio na podu“.
Je li cijelo naše društvo ekonomski lijevo?
Ostaci komunističkog (netko kaže socijalističkog, što je isto) mentaliteta u našem društvu pokušavaju se objasniti na razne načine. Naravno, toga se obično prihvaćaju naši sociolozi, povjesničari i ekonomisti. Povjesničar dr. sc. Stipe Kljaić, s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, objavio je 7.veljače 2024. godine na portalu arhivanalitika.hr (Ekonomski lab) tekst „Zašto je hrvatsko društvo ekonomski lijevo?“ Autor pod „ekonomski lijevo“ misli na stavove koji su dominirali u socijalizmu.
Poticaj za pisanje ovog teksta našao je u intervjuu sa sociologom Ivanom Burićem koji je objavljen 7. studenog 2023. godine. Dr. Kljaić posebno ističe jednu od Burićevih zaključnih napomena:
„…većina istraživanja ukazuje kako je prema ekonomskim stavovima hrvatsko društvo mnogo bliže lijevim pozicijama, dok protržišne stavove, u osjetnoj mjeri, zastupa manjina. Prema tome, većina hrvatskih građana, bez obzira jesu li po drugim kriterijima pozicionirani više lijevo ili desno, (post)moderno ili tradicionalno, u znatno većoj mjeri pristaje uz ekonomske vrijednosti državnog paternalizma-protekcionizma pa se onda nameće i pitanje je li uopće moguća učinkovitija politička promocija drugog vrijednosnog tipa.“
Kljaić piše
„Premda smo se mi odlučili na privatno vlasništvo i demokratski poredak nakon 1990. godine, ni danas tridesetak godina nakon te povijesne odluke nismo na čistu s tim kategorijama. Današnje protivljenje kapitalizmu, poduzetništvu i privatnoj inicijativi u Hrvatskoj i uopće privatnom vlasništvu i društvenoj promociji pojedinca i njegovom uspjehu nije slučajno; ono je plod mentaliteta koji je nastao u dugotrajnom povijesnom trajanju. Mnogi su sociolozi, ekonomisti, povjesničari, pravnici u hrvatskoj modernoj prošlosti pokušali odgonetnuti razloge zaostajanja hrvatskog naroda na periferiji europske ekonomske modernizacije.
Mene je sve ovo nagnalo da pokušam iznijeti neke odgovore zašto recentna sociološka istraživanja pokazuju gornje rezultate. Posebno upada u oči i Burićeva impresija da je lijeva ekonomska misao toliko ukorijenjena da praktički ne ostavlja prostora promjeni paradigme; hrvatsko društvo ne može izaći iz determinizma lijevog ekonomskog gledanja, tako se barem doimaju Burićevi zaključci. Odgovor na ovo komplicirano pitanje nipošto nije jednostavan, ali pokušat ću dati neke sugestije zašto hrvatsko društvo zauzima takve ekonomske stavove uzimajući ponešto drugačiji pristup od Burićeva sociološkog pristupa.“
Povjesničar Kljaić odgovor traži u razvoju hrvatskog društva kroz povijest i na kraju zaključuje:
„Kolikogod se pomaci mogu činiti mali i nedostatni, ipak je stvaranje države i otvaranje prema tržišnoj organizaciji ekonomskog života nakon 1990. godine važna putanja koja je hrvatsko društvo u bitnom promijenila u pozitivnom smislu u zadnjih tridesetak godina. Ulazak u eurozonu i Schengen potvrđuju da su ti pozitivni ekonomski trendovi dodatno potencirani unatoč turbulencijama uzrokovanim epidemijama i ratovima unazad nekoliko godina.“
Stavovi sociologa Burića i povjesničara Kljaića su zanimljiva podloga za jednu ozbiljnu raspravu, jer pokušavaju odgovoriti na pitanje „kakvo je naše društvo i zašto je takvo“. Ali se moje mišljenje donekle razlikuje od njihovog.
Prvo bih htio reći da s dosta sumnje gledam na neke rezultate socioloških istraživanja. Često se provode anketama, na premalim i potpuno netransparentnim uzorcima i sumnjičav sam prema njihovim rezultatima.
Slažem se da su socijalistički duh, nerazumijevanje poduzetništva i tržišnog gospodarstva duboko ukopani u naše društvo, ali još više u institucije i medije. Međutim, ne slažem se da se „onda nameće i pitanje je li uopće moguća učinkovitija politička promocija drugog vrijednosnog tipa.“
Za donošenje takvog zaključka trebalo bi mnogo dublje i ozbiljnije ući u proučavanje našeg društva, a za to površne ankete nisu dovoljne.
Povjesničar Kljaić uzima stavove sociologa Burića „zdravo za gotovo“, ne preispituje ih već želi u povijesti hrvatskog naroda pronaći uzroke zašto je naše društvo „ekonomski lijevo“.
Ja taj problem gledam malo na drugačiji način. Prvo želim reći:
„Da nismo imali komunizam, mi bismo imali standard Austrije, ne bismo se mučili s posljedicama pretvorbe i privatizacije i društvo nam sigurno ne bi bilo 'ekonomski lijevo“.
Naše društvo sigurno nije oduvijek bilo „ekonomski lijevo“. Trebamo samo pogledati dugačak popis privatnih, kapitalističkih poduzeća koja su u Hrvatskoj osnovana početkom 20. stoljeća i koja su uspješno poslovala i napredovala do 1945., čak i u ratnim uvjetima. U to vrijeme je bilo ljevičara, komunista i sličnih koji su zagovarali „lijevi ekonomski pogled na svijet“, ali su oni bili manjina, a većina društva nije bila „ekonomski lijevo“. Treba reći da je nakon 1945. godine većina „giganata socijalističke izgradnje“ nastala na temeljima hrvatskih, privatnih kapitalističkih poduzeća.
Većina velikih socijalističkih poduzeća nastala su od poduzeća, pogona ili radionica osnovanih u predkomunističkom razdoblju.
(Izvor slike: članak N.Petrović: „Hrvatska ekonomija između europske periferije i poluperiferije…”)
Socijalistička poduzeća, i velika i mala, nisu bila okrenuta prema zapadnom već prema jugoslavenskom, istočnim i nesvrstanom tržištu. Kada je socijalizam u cijelom svijetu 1990. doživio kolaps, sva ta poduzeća upala su u tešku krizu, neka su propala, a druga su prolazila kroz stečajeve i drastično smanjivala broj zaposlenika. koji su završavali na burzi. K svemu tome su dodani problemi što su ih su izazvale pretvorbe i privatizacije.
Ljudi su ostajali bez posla, doživljavali šokove i osobne drame i naravno da su se s nostalgijom i sjetom sjećali vremena u kojem su bili slabo plaćeni, ali su imali siguran posao, nisu trebali previše raditi, mogli su potkradati poduzeća, graditi vikendice, ići na sindikalne izlete i u Trst po traperice…Kada je takav sustav u većini svijeta propao, kada su ostajali bez posla, prizemljenje je bilo jako bolno. Mnogi su zaboravili da se socijalistički sustav ozbiljno urušavao 1980-ih, da je bila ogromna inflacija, da nije bilo benzina, da se vozilo „par-nepar“, da se masovno štrajkalo, da je tisuće direktora završavalo u zatvoru zbog „privrednog kriminala“.. Ljudima je ostalo u sjećanju samo da su nekada imali siguran posao, ostala im je iluzija da su ljudi bili ravnopravniji i da razlike u plaćama nisu bile tako velike, da se neki ljudi nisu nepravedno previše obogatili. Iz toga su naši sociolozi izvukli zaključke da je naše društvo duboku i oduvijek „ekonomski lijevo“ Takve stavove potiču u velikoj mjeri i institucije i mediji popunjeni kadrovima odgojenim i obrazovanim u komunizmu.
Kada naši sociolozi i povjesničari ocjenjuju hrvatsko društvo, bilo bi dobro da pogledaju i ostala postkomunistička društva. Najbolji primjer je istočni dio Njemačke, nekadašnja Istočna Njemačka, tzv. DDR, koji i nakon više od 30 godina i nevjerojatne količine novci koji je u njeno preoblikovanje i razvoj uložen još uvijek nije dostigla zapadni dio Njemačke, dok je društvo još uvijek „ekonomski lijevo“ u odnosu na društvo u zapadnom dijelu zemlje. A 2019. godine, svega deset dana prije 30-te obljetnice Zida, u iznimno važnoj federalnoj jedinici Njemačke, Turingenu (u nekadašnjem DDR-u) stranka Linke, sljednica bivše Komunističke partije DDR-a ponovno je uvjerljivo pobijedila.
Meni je jako žao kada vidim da je ostatak socijalističkog duha ostao ukorijenjen u hrvatskom društvu, a posebno u institucijama i nekim političkim strankama, ali sam uvjeren da će brzo nestati kada gospodarstvo bude brže napredovalo, kada plaće budu znatno veće, kada se učvrsti pravni sustav i iskorijeni korupcija.
Tada će „lijevi ekonomski pogled na svijet“ ostati u manjini kao što je uvijek i bio.,
Inovacije
Inovacije su uvijek bile pokretačka snaga gospodarskog razvoja. U „ono“ vrijeme u poduzećima se mnogo pričalo o inovacijama, poticalo se „radničko stvaralaštvo“, nagrađivale su se uštede koje su se raznim inovacijama i unapređenjima ostvarivale. Nismo bili zadovoljni rezultatima koji su postizani i kritizirali smo te aktivnosti, isticali smo da je to sve površno i formalno i da su naša poduzeća po inovativnosti jako zaostajala za zapadnim poduzećima. Međutim, neka poduzeća, kao zagrebački TOZ bila su poznata po velikom broju inovatora. A pronašao sam podatke da su u Končaru neki inženjeri u 1960-im godinama za svoje inovacije i originalna tehnička rješenja dobivali velike novce, a jedan je dobio i kuću.
Očekivao sam da će u „novom gospodarstvu“ inovacije dobiti još veću važnost. Međutim, vrlo rijetko se može naći poduzeće koje potiče i nagrađuje inovativnost svojih zaposlenika. Na državnoj razini i na gradskim razinama često se govori o inovacijama, sve više se novaca izdvaja za poticanje inovacija, organiziraju se izložbe inovacija, razni natječaji, ali sve se to radi na krivi način s malo razumijevanja, a rezultata koji se mogu mjeriti patentima nema ili ih ima jako malo.
Početkom studenog 2018. godine pročitao sam da je osnovano Nacionalno inovacijsko vijeće (NIV), a da je to vijeće, četiri mjeseca od osnivanja, u petak, 9.11.2018. imalo prvu sjednicu. Još sam pročitao da je to vijeće osnovano radi koordinacije provedbe Strategije pametne specijalizacije Republike Hrvatske (S3) za razdoblje od 2016. do 2020. godine na najvišoj razini upravljanja. Ta strategija je donesena u ožujku 2016. godine i krajem 2018., znači nakon dvije godine, osniva se Nacionalno inovacijsko vijeće za koordinaciju provedbe te strategije. Već se prema tome vidi koliko su „važne“ i inovacije i sama „pametna strategija“.
Budući da se cijeli svoj radni vijek bavim inovacijama i ta tema me zanima i sada kada sam u mirovini, naravno da sam se zainteresirao o čemu se tu radi. Prvo me zanimalo koji ljudi će ući u to Inovacijsko vijeće, ali to nisam nikako mogao doznati. U svim izvješćima i dokumentima navedene su samo institucije, bez imena ljudi koji će u Vijeću raditi. Poslove obavljaju ljudi, stručni ili nestručni, pametni ili bedasti, lijeni ili marljivi, ali ne institucije. Naravno, oni koji su osnivali Vijeće uglavnom ne znaju tko su naši vodeći i najugledniji ljudi na području razvoja i stvaranja inovacija pa su, jer im je najlakše, pozvati institucije.
A osnovna „kvaka“ u tome je činjenica da su institucije u velikoj mjeri krive zbog stanja u društvu. Institucije, njihov nerad i nesposobnost su krivi što kod nas ima malo razvoja i inovativnih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu, malo patenata na Sveučilištu, nema akademskog poduzetništva i ako stvarno, a ne samo formalno, želimo nešto iskreno napraviti, tada treba napraviti radikalan zaokret i osloniti se na sposobne ljude koji su se dokazali u radu, a ne na institucije. Ali s formalne, birokratske strane sve je bilo „po propisu“ i nitko im ne može ništa zamjeriti.
Na web stranici Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta sam pročitao obrazloženje:
„Sve ovo što činimo je preduvjet za dobivanje dodatnih sredstava EU kroz strukturne fondove, koje u obliku natječaja želimo što prije plasirati u realni poduzetnički sektor“.
Očekivao sam da se Inovacijsko vijeće osniva da bi se stvorili organizacijski i ostali uvjeti koji će poticati razvoj inovativnih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu u poduzetništvu i u akademskoj zajednici, koje će stvoriti pozitivnu i poticajnu klimu za razvoj proizvoda, za istraživanje koje neće imati za cilj samo objavljivanje u stranim časopisima, već će se realizirati na tržištu. Naravno, uz to dobro dođu i financijska sredstva iz EU fondova, ali ti novci ne smiju biti osnovni cilj osnivanja Vijeća.
Već sada se dosta novaca ulaže u inovacije, ali rezultati nisu zadovoljavajući, jer se radi na krivi način. Nisu uočeni niti problemi ni definirani načini kako te probleme riješiti. Potreban je radikalno novi pristup, a to ne mogu napraviti institucije u kojima taj krivi način rada dominira.
Kada je 2016. godine donesena Strategije pametne specijalizacije Republike Hrvatske, o tome se govorilo jedva desetak dana na tako konfuzan i smušen način da sam vidio da nikome nije baš previše jasno o čemu se radi. Mislim da su svi bili sretni da se na sve to ubrzo zaboravilo. Jedan mladi znanstvenik s Ekonomskog instituta je htio biti stručnjak za to područje, pisao je stručne članke i nastupao na raznim međunarodnim konferencijama o temi pametne specijalizacije. Budući da sam prilično kritičan prema toj „pametnoj specijalizaciji“, koja na papiru lijepo izgleda, ali se u praksi teško može realizirati, otišao sam kod njega porazgovarati o toj temi. Bio sam šokiran njegovim neznanjem koje je u svojim znanstvenim radovima prikrivao smušenim i kompliciranim rečenicama, nekakvim statistikama i besmislenim ekonomskim parametrima.
Na našim fakultetima i institutima ima malo inovacija, malo razvojnih projekata koji se mogu realizirati u praksi i plasirati na tržište, a na našim školama je sada moderno govoriti o robotima koje izrađuju đaci. Sve je to vrlo površno, nestručno, na razini nekakvih hobističkih aktivnosti kojima se bave, tamo neki otkačeni „genijalci“.
Puno truda sam uložio da se stanje promijeni i unaprijedi, držao predavanja, nastupao u medijima, pisao članke i knjige. Isticao primjere inovacija i patenata poduzetnika u Tehnološkom parku koji su plasirani na tržište. Ali bez ikakvih rezultata. U Zagrebu, a ni u ministarstvima nisam imao s kime o tome razgovarati.
Iako se kod nas za inovacije izdvajaju prilično velika financijska sredstva, proces nagrađivanja inovacije i kriteriji nisu dobro organizirani, a u medijima je sve slabo prisutno. A savezi inovatora svoje djelovanje su sveli uglavnom za "inovatorski turizam" i posjećivanja mnogih izložaba po svijetu. Sve to u konačnici ima jako slabe rezultate, osim što organizatori i vođe tih putovanja ostvaruju svoje osobne interese i lijepo se provode po svijetu, na državni trošak.
Što se to događa sa cijelim društvom?
Tko je očekivao ovakve društvene transformacije u novoj Europi?
Politolog i geostrateg Jure Vujić u svojoj novoj knjizi „Kronike dobrovoljnog ropstva“ daje zanimljivu sliku društvene transformacije u Europi nakon 1990-ih:
„Zapravo se devedesetih godina i na Zapadu i na bivšem komunističkom Istoku dogodila društvena transformacija (a ne revolucija) iz koje su proizašle dvije paradigmatične vladajuće figure. Na Zapadu boboi (buržujski boemi), a na Istoku kolibri (liberalni komunisti). .. Kao velik dio bivše komunističke menadžerske struje kolibri su, u svom korištenju polugama gospodarske i političke vlasti, odgovorni za rasprodaju javnih dobara i divlju privatizaciju koje su proveli umjesto dubinskog političkog preobražaja društva.
… Danas je ljevičarska društvena klasa, nastala na tekovinama prosvjeda iz 1968., mutirala u političku i kulturnu kategoriju boboa koji su prigrlili pravila i dinamiku neoliberalne globalizacije, ali istovremeno ostali vjerni ljevičarskom svjetonazoru te se tako dobro uklopili u liberalno društvo u kojem se slave neograničena sloboda, areligiozni hedonizam i multikulturni kozmopolitizam. ….
…Boboi kao i kolibri uspješno održavaju na životu i novu tranzicijsku kulturu koja se oblikuje u urbanim sferama nakon pada Berlinskog zida ponajprije u vidu stanovite nostalgije prema bivšem komunističkom sustavu. …
…Boboi i kolibri, neoliberali i neomarksisti proizlaze iz iste sredine, iz iste ideologije političke korektnosti, te potječu iz iste ideološke građe ….."
Tko je očekivao da će se društvo zaglupiti?
Uvijek se mislilo da sve veća dostupnost informacija i svih vrsta znanja, odsustvo mnogobrojnih zabrana, od političkih do ideoloških daje ljudima veću mudrost, kulturu, te širinu u razmišljanjima i razumijevanju. Društvo je postalo sve složenije, u svakom segmentu se prelamaju nevjerojatno snažni različiti utjecaji, od ideoloških, političkih, geostrateških, medijskih, tehnoloških, financijskih, znanstvenih do djelovanja najgorih šarlatana. Da bi se netko u tome snašao i pokušao razumjeti potrebna su različita multidisciplinarna znanja, otvorenost duha i uma. A današnja mogućnost dobivanje nevjerojatne količine informacija u svakom trenutku kada ti zatrebaju trebala bi omogućiti ljudima da donose sve ispravnije zaključke.
Mislilo se da će šira dostupnost kvalitetnijeg obrazovanja omogućiti da će ljudi biti bolje informirani, obrazovani i kulturniji. Jedna od karakteristika civiliziranih društava je i osobna kultura pojedinca. Međutim, bez obzira što je sam pojam „kulturnog čovjeka“ dosta neprecizan, a danas ga se izbjegava koristiti kao nečiju karakteristiku, moj je dojam da takvi ljudi polako nestaju.
Upoznao mnogo vrhunskih inženjera koji su se bavili glazbom, posjećivali koncerte i bavili se filozofskim pitanjima. To nisu bili ljudi „jedne knjige“ kako su opisivani ideološki zatucani ljudi ili „fach idioti“, stručnjaci u samo jednom uskom području. Širina obrazovanja i osobne kulture omogućavala im je dublje razumijevanje najsloženijih područja znanosti. Takvih ljudi gotovo više nema.
Pokretački motor razvoja znanosti i društva je intelektualna znatiželja. Sve češće srećem znanstvenike koji ne nose u sebi znatiželju i postali su činovnici u znanosti. Oni ne provode istraživanja zato što ih to zanima, već zato jer su dobili zadatak kojeg treba što brže i na što jednostavniji način obaviti. Današnje vrijeme karakterizira velika površnost i odsustvo svake znatiželje koje je povezano uz intelektualnu lijenost. A posebno me šokirala činjenica da ljudi gotovo više ništa ne čitaju, odnosno ne čitaju knjige. Surfanje po internetu i mobitelu i čitanje tekstova s maksimalnom dužinom od pola stranice ne smatram čitanjem.
Kada govorim o čitanje, tada mislim na čitanje knjiga. To je intelektualno zahtjevan proces koji traži koncentraciju, određeni napor, znatiželju, razmišljanje, analizu, pamćenje i zaključivanje. Današnje mase ljudi, od djece do odraslih bez imalo truda mogu doći do prave lavine informacija, intelektualno su se ulijenili i zatupili i svako čitanje knjiga je napor „koji im ne treba“. Čak se s tim i hvale i hvale se svojom djecom koja ne čita više lektiru, jer sažetke svih knjiga mogu naći na internetu. Slušao sam jednog starog nogometaša Dinama koji je tužno govorio da u Dinamovoj nogometnoj školi viđa roditelje koji zabranjuju djeci da idi u školu, jer im „to ne treba niti će im trebati u životu“.
Razvoj ljudske civilizaciji temelji se na knjigama, na pisanoj riječi, na zapisanom stručnom znanju i na lijepoj književnosti.
Kakva je budućnost, a i sadašnjost, društva koje nakon tisuća godina razvoja odbacuje knjige?
Tko je očekivao da će se ponovo u društvu pojaviti ideološka zadrtost?
Ove, 2019. godine godine u Europi se raznim manifestacijama obilježava 30 godina od pada Berlinskog zida i komunizma. Kada smo pred tridesetak godina izašli iz sustava koji je bio ideološki krut i zatucan, a to je bio i nakon zadnjih pokušaja da se djelomično liberalizira, mnogi od nas su vjerovali da će se društvo otvoriti, postati pametnije i slobodnije. Zapadna civilizacija još od vremena od starih Grka gajila je kulturu argumentiranja i stvaranja zaključaka na temelju logike i argumenata. U jednom trenutku, početkom XX. stoljeća u velikom dijelu Europe i svijeta je komunizam, okrutan, isključiv i zatucan pobio milijune ljudi i zaustavio normalan razvoj zapadne civilizacije. Naravno, da smo se svi nadali da se nakon propasti komunizma 1990-ih u većem dijelu svijeta takav oblik društva više neće nikada pojaviti. Naivno smo vjerovali da će za nekih 20-tak godina nakon „odlaska“ stare komunističke generacije doći nove generacije koje neće imati više nikakve veze s tim zlokobnim i zločinačkim načinima razmišljanja i djelovanja.
Kako smo se grdno prevarili.
Ne samo da su se bivši komunisti ohrabrili, izašli iz svojih skloništa vidjevši da im se ništa nije dogodilo i da nisu kažnjeni, već je komunistički, vrijednosni sustav ostao u njima i sada ga otvoreno ponovno promoviraju. Kod nas je uz povezano i ponovno buđenje jugoslavenstva. A dolaze mlade generacije koje su još agresivnije, ideološki zatucanije i opasnije. I da bi sakrili svoju pravu prirodu pokrili su se maskama „antifašizma, liberalizma i progresa“.
Nije to slučaj samo kod nas. Zato je korisno upoznati se sa životnom i intelektualnom pričom poljskog filozofa Ryszarda Legutka o čemu piše kolumnist Ivica Šola, u članku „Komunizam je mrtav, živio komunizam! Pardon, liberalizam“ objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji 28.10.2019. godine.
Ivica Šola, pored ostalog piše:
„Legutko, kao ideolog poljske Solidarnosti u vrijeme komunizma, a danas istaknuti profesor i europarlamentarac, ima iskustva oba sustava, i onog komunističkog i liberal-demokratskog. Tako je u vrlo zanimljivoj knjizi 'Demon u demokraciji' išao propitivati razlike i sličnosti između komunizma i liberalizma. Razlike su, nesumnjivo, ogromne. Ali, nažalost, i sličnosti.
Tako Legutko piše: 'U komunizmu je sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral... Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.'
Tko se ne uklapa u ovu totalitarnost, i jedan i drugi sustav nazivaju 'nazadnim snagama', ili 'neprijateljima otvorenog društva', kako bi rekao Popper…..
……I jedan i drugi sustav (komunistički i liberalni) za sebe misle da nemaju alternative. Ono pak što za sebe kaže da nema alternative je – isključivo. I nadmeno. A budući da se i jedan i drugi smatraju krajem evolucije političkog procesa, oni koji ga kritiziraju nisu tek kritičari, već – neprijatelji koje treba ušutkati ili fizički eliminirati kao u komunizmu.
I liberalizam i komunizam jednako žele preodgojiti čovjeka, redefinirati brak i obitelj (zaostale institucije), te vrše pritisak na školske i sveučilišne programe. Oba sustava se smatraju (pa onda i EU, kao SSSR) najvećim eksperimentom modernizacije u povijesti, koje jedni identificiraju s komunizmom, drugi s liberal-demokracijom. Oba sustava legitimitet nalaze u nadilaženju prošlosti koju gledaju kao na kontejner nepotrebnih, zaostalih, pa i opasnih stvari.
Stoga, jeste li se ikada zapitali kako su, od Hrvatske do Poljske, devedesetih godina komunisti s lakoćom postajali liberali, od korifeja zatvorenog društva postali korifeji otvorenog društva. Put od Tita do Sorosa trajao je treptaj oka.
…..Nakon izlaska ove knjige, Legutko je dobio poziv da održi predavanje na Middlebury Collegeu. Bilo je to u travnju ove godine. I, dok je već bio na putu, uprava mu je poslala poruku da mu ne može jamčiti fizičku(!) sigurnost jer su "tolerantni", liberalni profesori i studenti bili protiv da jedan takav mračnjak i pripadnik nazadnih snaga kontaminira prostor njihova liberalnog učilišta……
Ovaj događaj, u kojem liberali cenzuriraju filozofa i političara, samo je na brutalan način potvrdio teze njegove knjige o sličnosti liberalizma i komunizma kada su slobode u pitanju. Sloboda je samo za istomišljenike, za one koji su u skladu s vladajućom ideologijom. To što je proživljavao s komunistima u Poljskoj, isto je doživio s liberalima. Začepili mu 'gubicu' i prijetili.“
Zar se mračni oblaci ponovno skupljaju na horizontu?
A kako je u Njemačkoj nakon 30 godina
Ni nakon 30 godina od propasti komunizma ne možemo biti zadovoljni stanjem u Hrvatskoj. I uvjereni smo da mi možemo bolje. O tome sam 6. i 22. travnja 2020. godine objavio tekst u dva dijela na ovom portalu pod nazivom „Zašto Hrvatska zaostaje“. Ali treba znati da ni drugima nije lako i da su sve bivše komunističke zemlje u procesu tranzicije suočene s mnogim problemima. A posebno iznenađuje da ni Nijemci nisu zadovoljni kako se komunistička, istočna DR Njemačka promijenila i uklopila u kapitalističku Njemačku, kako su proveli tranziciju, iako su u istok države uložili ogroman novac, preko 1.300 milijardi eura.
A 2019. godine prošlo je 30 godina od rušenja Berlinskog zida. Trećeg listopada u Njemačkoj se slavi Dan njemačkog jedinstva (njem. Tag der Deutschen Einheit), jer je tog dana 1990. godine u točno 00.00 sati po srednjoeuropskom vremenu došlo do ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke. A godinu dana prije, točnije 9. studenog 1989., došlo je do pada Berlinskog zida, čime su otvorene granice između dvije Njemačke.
Berlinski zid
(Izvor slike: https://bs.wikipedia.org/wiki/Berlinski_zid)
Međutim, 3. listopada 1990. nije došlo do ujedinjenja nego zapravo pripajanja dotadašnjih dijelova Istočne Njemačke zapadnoj SR Njemačkoj. Dakle dotadašnji klasni neprijatelj je preko noći doslovno "progutao" DDR zajedno s njegovim stanovnicima. U trenutku ujedinjenja pet istočnih saveznih pokrajina je ostvarivalo u prosjeku 37 posto gospodarskog učinka zapada. Međutim, ni 30 godina nakon ponovnog ujedinjenja ne može se govoriti o istim uvjetima života na istoku i zapadu Njemačke.
"Još uvijek je više nego osjetna podjela na istok i zapad", kaže u razgovoru za Njemačku novinsku agenciju (dpa) direktor Instituta za ekonomska istraživanja (IWH) iz Hallea, Reint E. Gropp. Tomu treba pridodati i velik odljev stanovništva, pretežno dobro obrazovanog, s istoka na zapad zemlje. Istočni se dio zemlje zahvaljujući poreznim olakšicama i financijskim injekcijama sa zapada brzo oporavljao u devedesetima no taj je oporavak posustao zbog izostanka privatnih investicija.
"Niti jedna od pet saveznih pokrajina koje su nekad sačinjavale Istočnu Njemačku još nije dosegla gospodarski učinak najslabije savezne pokrajine na zapadu zemlje", stoji u najnovijem izvješću savezne vlade o stanju njemačkog ujedinjenja. U pet saveznih pokrajina s istoka zemlje ekonomska snaga iznosi svega 73 posto od njemačkog prosjeka. Nedostatak stručne radne snage, koji pogađa čitavu Njemačku, posebno je osjetan na istoku koji se još nije oporavio od iseljavanja u devedesetima.
Postoje samo procjene o tome koliko je koštalo ujedinjenje. Institut za gospodarska istraživanja u Halleu smatra da je od 1991. do 2009. u obnovu istoka uloženo oko 1.300 milijardi eura. Izgradnja istoka Njemačke bila je najveća akcija solidarnosti u ovoj državi, ali i akcija koja još nije završena. Nijedna istočna savezna država još uvijek se ne može financirati vlastitim sredstvima. Pakt solidarnosti, poseban porez na plaće svim zaposlenim u Njemačkoj, ubirati će se sve do 2019. godine. Drugim riječima, i slijedećih godina će rijeke novca i dalje morati teći u pravcu istoka.
Ima sve više napisa koji kritički analiziraju procese koji su se odvijali u Njemačkoj tijekom procesa ujedinjenja i tranzicije istočnog komunističkog sustava u kapitalizam. Na portalu www.ifimes.org u studenom 2019. godine u članku „30 godina nakon 09/11: Koliko Njemački bi trebala imati Europa?“ prof. dr. A. H. Bajrektarević (lijevo i projugoslavenski orijentiran profesor sveučilišta u Beču), pored ostalog piše:
„Posve je prirodno da zemlja, preko noći izgubljena, još uvijek budi razne suprotstavljene osjećaje… Prvi Nijemac ikada u svemiru, DDR-ov astronaut Sigmund Jaehn, je veoma izričit: 'Ljudi na istoku su odbacili sve bez razmišljanja… Željeli su se samo pripojiti Zapadnoj Njemačkoj, premda ništa nisu o njoj znali izuzev TV reklama.'
Uistinu, za vrijeme Anschlussa, DDR je imao 9,7 miliona zaposlenih. Trideset godina kasnije, taj broj je još uvijek znatno niži. Danas je to de-industrijalizirani, razognjišteni i obeshrabreni zagrobni svijet staraca. DDR je nestao i zastupnici aneksije su učinili sve da izbrišu tragove njenog postojanja.
Danas su najbogatiji oni koji imaju sredstva i znanje za izbjegavanje poreza i prekomorske poslove u Kini. Veoma često oni uopće i nisu Nijemci; Amerikanac Warren Buffett je veliki investitor u berlinske nekretnine. Prije trideset godina nitko nije mogao zamisliti takav razvoj događaja ni sa jedne strane zida. 'Rusi su bili ovdje, ali su kultura i restorani i dalje bili njemački. Pogledajte ovo sada; šta je njemačko u ovom gradu – nije ni sport, ni hrana, ni moda, ni vlasništvo, a ni kultura' – žali se bejbi-boomer, Berlinka na Alexander Platzu.
DDR je preko noći uklonjen kao teritorijalna realnost. Trideset godina kasnije, za mnoge Nijemce, evo ga nazad – na pol puta između utopijskog sna i jedine preživjele nade. Stoga i ne treba čuditi da je na izborima, svega deset dana prije 30-te obljetnice Zida, u iznimno važnoj federalnoj jedinici Njemačke, Turingenu stranka Linke apsolutno trijumfirala. Ova stranka, sljednica bivše DDR Komunističke partije ponovno je uvjerljivo pobijedila ove 2019.godine. Ovaj put to je nevjerojatnih 31% ukupnih glasova-gotovo jednako ukupnom zbiru osvojenih glasova triju najstarijih i najetabliranijih stranaka (zapadne) Njemačke; Demokršćana, Socijaldemokrata, i Liberala (8% +21%+5%).“
Zaključak
Naravno, moramo biti jako nezadovoljni, jer se društvo nije promijenilo koliko je trebalo i koliko smo očekivali. Utezi koje imamo na nogama su jako teški. Ali, ipak želim biti optimist i nadati se da će jednom na površinu doći ljudi koji će imati znanja, sposobnosti i ljubavi prema Domovini i koji će sve povući naprijed.
Nadam se da nećemo trebati predugo čekati.
LITERATURA
- Bošković, Ratko (2012), TEHNOPOLIS Marijan Ožanić: Na mjestu nikad dovršene sveučilišne bolnice napravimo HRVATSKU SILICIJSKU DOLINU, Jutarnji list, 12.5.2012., Zagreb
- Bošković, Ratko (2019), Ožanić je otišao u mirovinu, a mladi i pametni iz Hrvatske, Večernji list, 11.7.2019., Zagreb https://m.vecernji.hr/...
- Filipović, Vladimir (2018), Iz socijalizma u nacionalizam: Kombinat Borovo u političkim promjenama 1990., Politička misao: časopis za politologiju, Vol. 55 No. 1,34-52, ožujak 2018. https://hrcak.srce.hr/...
- Petrović, Nikola (2018.), „Hrvatska ekonomija između europske periferije i poluperiferije: nalazi iz povijesti hrvatskih visokotehnoloških poduzeća, ..., Revija za sociologiju 48 (2018), 1: 5–47
- Sajter, Domagoj, (2024.), „O čemu pišu hrvatski ekonomisti (i zašto je to uopće važno)“, Glas Koncila, 28.1.2024.
- Sajter, Domagoj, (2024.), „Trendovi i teme u hrvatskoj ekonomskoj znanosti“, Ekonomska misao i praksa, Sveučilište u Dubrovniku, 2024.
- Vujić, Jure ( 2020., „Kronike dobrovoljnog ropstva“, Matica hrvatska, Zagreb
Portali
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
- https://www.vecernji.hr/...
- https://direktno.hr/...
- https://www.liberal.hr/...
- https://www.slobodnadalmacija.hr/...
- (https://www.24sata.hr/...)
- https://www.ifimes.org/...
- http://ideje.hr/...
- https://kamenjar.com/...
- https://www.dw.com/...
- https://www.dw.com/...
- https://www.vecernji.hr/...
- https://www.tportal.hr/...
- https://lidermedia.hr/...
- net - Nedostaje nam radnika iako smo prvi u EU po udjelu turizma u BDP-u. Koja je prava slika našeg turizma?https://www.moj-posao.net/...
- https://arhivanalitika.hr/...
- https://arhivanalitika.hr/.... Razgovor sa sociologom: bicikli vs. automobili duboka je društvena podjela, 07/11/2023, Autor: Velimir Šonje
- https://arhivanalitika.hr/...
- https://arhivanalitika.hr/.../,
- https://arhivanalitika.hr/...