23. 07. 2019
Priča o KONČAR-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja (3) – Osnivanje SUS-a, početak rata
Treći dio teksta o povijesti vojne proizvodnje u Končaru započinje osnivanjem SUS-a 1991. godine u „novom“ Končaru, govori o početku proizvodnje prvih proizvoda, o početku rata, lansiranju rakete prema zrakoplovu Predsjednika, kako je srušena „Stara frajla“ i o dolasku Predsjednika Tuđmana i Ministra Šuška u SUS.
Predsjednik dr. Franjo Tuđman i Ministar Gojko Šušak u posjeti SUS-u, u svibnju 1992. godine.
Predsjednik se rukuje s Daliborom Burnaćem. Lijevo je direktor SUS-a, dr. Blago Brkić.
(Izvor slike: tvornički list Končarevac, svibanj 1992.)
Osnivanje SUS-a
Manđurov je direktor PPN-a
Potkraj 1990. godine KONČAR je dobio novu organizaciju i postao je holding KONČAR – Elektroindustrija d.d., a ETI (Institut) je otišao u stečaj. Poduzeću „PPN-Proizvodnja posebne namjene je 1. prosinca 1990. godine pripojen Sektor namjenske proizvodnje Instituta i Prototipna radionica Instituta. A 1. siječnja 1991. godine pripojen je i dio ljudi koji su u poduzeću „Elektronika i informatika“ radili na sklopovima koji se ugrađuju u proizvode posebne namjene.
V.d. direktora poduzeća „Proizvodnja posebne namjene“ bio je Dimitar Manđurov, dipl.inž.
Dimitar Mandžurov , 4.10.2017. godine, snimljen tijekom posjete VESKI-u
(Izvor slike: arhiva autora)
Za tvornički list Končarevac iz siječnja 1991. godine direktor Manđurov je izjavio:
„ ...još uvijek nije razriješeno pitanje kamata koje poduzeće „Proizvodnja posebne namjene“ plaća Zagrebačkoj banci po kreditu za investicijska sredstva što je nemoguće alimentirati do uspostave redovite proizvodnje. Isto tako, predstoji dogovor sa stečajnim upraviteljem Elektrotehničkog instituta o zakupu potrebnog prostora.“
U tvorničkom listu Končarevac, iz veljače 1991. godine navedena su sva poduzeća sustava KONČAR na dan 12. veljače 1991. godine. Među svim Končarevim poduzećima navedeno je i poduzeće KONČAR-PROIZVODNJA POSEBNE NAMJENE d.o.o., Sesvetski Kraljevec. Piše: direktor Dimitar Manđurov, predsjednik Upravnog odbora mr. Želimir Bobinac i član Ivan Cesarec.
Popis poduzeća u Končarevcu iz veljače 1991. godine.
(izvor slike: arhiva autora)
KONČAR-PPN na popisu poduzeća u Končarevcu iz veljače 1991. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
(Taj popis govori o poduzećima osnovanim odlukom Uprave KONČAR d.d. Osnivanje poduzeća provodi se u nekoliko faza, od kojih je najvažnija na sudu i zato se u raznim tekstovima spominje više različitih datuma.)
PPN postaje SUS
U proljeća, 15. travnja 1991. godine to poduzeće za proizvodnju oružja preimenovano je u KONČAR-Specijalni uređaji i sistemi d.o.o., poznato kao SUS.
SUS je počeo raditi 1.8.1991., a 31.8.1991. imao je 99 radnika.
Krajem 1992. godine (31.12.) SUS je imao 155 radnika. Plan za 1993. godinu bio je 165. radnika.
Dr. sc. Blago Brkić postaje direktor
Boris Gvozden
„SUS je osnovan 14. svibnja 1991. godine. Ja sam tada iz ETI-a prešao u SUS voditi proizvodnju raketnog sustava. Direktor SUS-a postao je Dimitar Manđurov. Naziv Specijalni uređaji i sistemi-SUS sam ja osmislio i dizajnirao logo (uz sugestije dizajnera Robotića).
Logo SUS-a na natpisnoj pločici na borbenom vozilu Strijela S-10CRO.
Snimljeno na Jarunu na Danu oružanih snaga 25.5.2019. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
Uprava KONČAR-a se povezala s MORH-om kako bi SUS započeo proizvodnju naoružanja i vojne opreme za Hrvatsku vojsku (HV).
Dimitar Manđurov, kao „stari kadar“ nije bio dugo direktor SUS-a i ubrzo je za direktora došao dr. Blago Brkić. Kao njegov zamjenik bio sam zadužen za raketni sustav i ostale elektroničke uređaje koji su se proizvodili u SUS-u.“
Blago Brkić
„Kada je na Božić 1990. godine objavljen stečaj Instituta, ja se nisam otišao javiti na Burzu nego dolazim normalno na posao i radim zabadava. To je trajalo dva-tri mjeseca. Davorin Paljan je bio školski kolega s Vjekoslavom Srbom, oni zajedno zovu dr. Antu Milišu, direktora novoosnovanog Instituta: „Ajmo mi u Institut vratiti desetak ljudi.“
Miliša i mene uzme u tu prvu ekipu. Razmišljam što ćemo raditi, hodočastim po tvornicama, SES-u, MES-u, Generatorima i dogovaram suradnju na poslovima gdje su trebali Institut. Direktora Mandića u MES-u (Mali električni strojevi) sam nagovorio da ide u proizvodnju ventilatora koja sada tvornici stvara veliki dio prihoda. S tim poslovima sam desetak ljudi vratio u Institut.
S vojskom sam i dalje održavao kontakte. Išao sam u Beograd i 1990, čak i 1991. godine, donosio sam poslove koliko nam je trebalo. To mi je išlo od ruke.
Pripremam se za preuzimanje SUS-a
Direktor SUS-a je bio Manđurov, a prije toga, dok su još bili u Sesvetskom Kraljevcu, direktor PPN-a bio je Brzac. Vojska je zamislila da će u Kraljevcu imati vojnu industriju. Tamo je u početku bilo sjedište tvornice.
Tu jedinicu koja je postala dio Instituta tadašnji direktor Instituta (prije stečaja) Boris Gvozden je nazvao „SUS-Specijalni uređaji i sistemi“. A prije toga to se zvalo Namjenska proizvodnja. Nisam ja izmislio naziv SUS, već sam ga naslijedio.
Gvozdena sam dobro znao.
Bobinac me je poznavao iz Instituta i imao je pozitivno mišljenje o meni. A Miliša je u tome vidio korist da nešto izvuče za Institut. Ta dvojica su bili inicijatori mog dolaska u SUS i rješavali to s Vjekoslavom Srbom i Borisom Kosijem. Sve je počelo odmah iza stečaja Instituta, u 5. mjesecu 1991. godine.
Pitam ih: „Jeste li to rekli Manđurovu?“
„Jesmo! Manđurov je pametan čovjek i ako ti imaš ideju kako ćeš izvući SUS, pristati će on. Trebaš biti fer prema njemu“, rekli su mi.
I tako je bilo.
Znao sam veliki broj generala JNA. Jedan od njih, Stamatović mi je morao potpisati suglasnost da mogu biti direktor SUS-a. Dođem ja kod Gojka Šuška i pita me on: „Jesi li ti bio u Partiji?“
„Jesam, ali nisam više.“
„Kako ćeš onda biti direktor?“
„Pa potpisati će mi mjerodavni general u Beogradu“, odgovorio sam mu.
„Može li nam on još nešto pomoć?“
„Može, da ne vraćamo kredite koje su nam dali.“
Neka vojna banka je dala kredite za izgradnju zgrade SUS-a
„Pa dobro, donesi taj papir“, kaže mi Šušak.
Papir banke je bio na ćirilici, a u dopisu Stamatovića piše da dr. Blago Brkić može zamijeniti Manđurova i biti direktor SUS-a.
Manđurov je još uvijek bio direktor i ja sam po nagovoru Bobinca i Miliše dolazio na njegove kolegije da vidim što rade, koji su problemi u SUS-u. Bili su na tim kolegijima depresivni, muče se, nemaju za plaću, u minusu 3.000.000 dinara. Čekaju da im iz Beograda plate nezavršenu opremu koja još stoji nemontirana. To su bili fantastični, sofisticirani strojevi, proizvodna i kontrolna oprema. Ja to obilazim, gledam, zgrada krasna, šed-hala[1] je blizu, Institut je blizu. Vidim da to ima potencijala, ali nema dosta ljudi za moje planove.
Meni je bilo jasno da SUS ima potencijal, pitanje je bilo da li da se tome posvetim.
Na razgovor me je pozvao Bobinac i ponudio mi da budem direktor SUS-a. Mi smo se dobro znali i privatno, preko supruga iste struke. Rekao sam mu: „Ja neću komunicirati sa Srbom, neću sa Cercom i neću sa Carom. Mogu s Kosijem i s tobom. Ako ćeš ti biti onaj s kojim ću komunicirati, onda pristajem.“
„Važi“, on mi je odgovorio.
Kosi je pripremio ugovor. Držao sam taj ugovor u ladici koji mjesec. Pred godišnji odmor sve sam proučio, ljude i sve ostalo, konzultirao svoje prijatelje u politici. Manđurovu sam rekao da ga smjenjuju drugi, ne ja, a posebno se na njega okomio Boris Kosi.
Bio je s Kosijem neprijatelj, ne znam zašto.
Kosi mi je stalno govorio: „Daj mu otkaz“:
A Manđurov mi je bio direktor puno godina i ja bih mu sada trebao dati otkaz.
Dok još nisam bio direktor ubacili su SIS-ovce (Sigurnosno-informativna služba Ministarstva obrane RH) u poduzeće. Rekli su da ima puno srpskih elemenata. Ti sisovci su mi stalno sugerirali: „Daj otkaz ovome, pa onome.“ Ja nisam želio nikome dati otkaz zbog nacionalnosti.“
Dalibor Burnać
„Budući da smo svi već početkom 1991. godine znali što će se dogoditi, zadnji put smo otišli u Nikince da poberemo što više svoje opreme. I tako je taj cijeli program stao.
Nakon toga smo ostali bez plaća, a neki djelatnici su otišli iz poduzeća.
Sredinom 1991. godine imali smo zbor radnika i dobili novog direktora dr. Blagu Brkića. Pitali smo se što će biti s nama.“
Početak ratnih godina
SUS je svoju vrijednost pokazao za vrijeme Domovinskog rata[2]. Od samog početka, od „balvan revolucije i kninskih balvana“ u kolovozu 1990. godine i početka oružanih sukoba u proljeće 1991. godine do kraja rata SUS je intenzivno proizvodio mnogobrojne vrste oružja. Proizvodili su "Strijelu" koju su značajno unaprijedili i modernizirali i još tridesetak novih proizvoda, oružja koja su razvili i proizvodili tijekom četiri godine rata. Stvarno fasciniraju rezultati koje je SUS u tim teškim ratnim vremenima ostvario.
Blago Brkić
Godišnji odmori, balvani u Lici, ljeto 1991. godine
„Otiđem na godišnji odmor (u ljeto 1991. godine) u Primošten u svoju nedovršenu vikendicu. A sto metara od mene dr. Jovan Rašković ima svoju ogromnu vikendicu i tamo proučavaju zloglasni Memorandum Srpske akademije nauka. A iznad mene stalno lete helikopteri. Vidio sam da je „vrag uzeo šalu“, strpam obitelj u auto i otišli smo u Hercegovinu. Tamo sretnem svoje poznanike koji su bili u politici, među njima je bila i Šuškova ekipa. Kažu oni meni da će Gojko biti važna osoba u Ministarstvu obrane. Ako se s time hoćeš baviti, poslati ćemo te k njemu.
Vratim se nazad u Primošten i vidim da je oko Raškovića i dalje puno automobila. Shvatio sam da je „vrag odnio šalu“. U novinama piše da nije dobro ići preko Like, tamo su balvani.
Barikade „Balvan-revolucije“ iz kolovoza 1990.godine
(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/wiki/Balvan-revolucija)
Postajem direktor SUS-a 8.7.1991. godine
I ja se preko Gorskog kotara vratim u Zagreb.
Razmišljao sam o SUS-u. Kada sam vidio ovo oko Raškovića, pa balvane, lakše sam se odlučio. Kažem Bobincu da pristajem biti direktor SUS-a.
Meni je bilo glavno pitanje hoće li biti rata i ako dođe do toga da što manje ljudi pogine, a pogotovo sam se brinuo za moje najbliže.
Postao sam direktor SUS-a 8. srpnja 1991., iako mi u radnoj knjižici piše 5.6.1991. godine. Po dogovoru radio sam poslove rukovoditelja Zavoda za rotacijske strojeve do 8.7.1991. godine, kada sam imao zadnji kolegij kod direktora Instituta, dr. Miliše.
U lipnju sam radio na analizi SUS-a. Razgovarao sam s Manđurovim, Brzcom i Gvozdenom o svakom od 104 zaposlenika. O stanju poslovanja SUS-a razgovarao sam s Manđurovim 6. lipnja i prisustvovao njegovim kolegijima 12.6., 21.6 i 24.6.1991.
U lipnju (13.6. i 19.6.) imao sam i dva razgovora s Damirom Begovićem. A 2. srpnja bio sam na prvom ozbiljnom razgovoru o stanju vojne industrije s utjecajnom trojkom iz politike, to su bili Damir Begović, prof. dr. Ivan Ilić i prof.dr. Jerbić.
Kada sam postao direktor, SUS je imao gubitak cca 3.000.000 dinara. Rekao sam da ću to riješiti i svi su prihvatili. Znali su me iz Instituta i da surađujem s vojskom. Znao sam visoke oficire JNA, poznavao sam i Beograd, SSNO. Odmah sam se prihvatio posla. Gledam tko je u politici. Upoznao sam Gojka Šuška i ljude oko njega, ali i naše „šlampave“ političare. Neki su, kao Vladimir Šeks i Petar Šale većinom bili pijani.
Nisam ja nikakav rođak od Šuška. Bliži mu je bio Čarapina kojega sam uz Borisa Gvozdena izabrao za pomoćnika. Čarapin otac je bio visoki činovnik i Šušku su pomagali kako da pobjegne u Kanadu. Novine su također pisale da sam bio rod Luki Bebiću iz Metkovića. Ali nisam s njim imao nikakve veze, osim kada je bio Ministar obrane.
Ja sam poznanike koristio kada mi je trebalo, a Šuška sam najviše koristio za ugovore i povezivanje s ljudima. Šušak je u SUS-u bio pet-šest puta. Zvao sam ga, kada sam imao nevolje.
Čujem od drugih ljudi da je Predsjednik Tuđman postavio Vjekoslava Srba na čelo Končara, ali više vjerujem da je to učinio Srbov prethodnik Medvedović.
Kada je Luka Bebić iz Metkovića bio Ministar obrane, odem kod njega, a on kuka da ga boli srce, neće on to raditi, neka Tuđman stavi nekog drugog. Pomoćnik mu je bio dr. Vladimir Volarević, profesor na Tehničkoj vojnoj akademiji (umro je 2016. godine). Odem ja kod njega. Kaže on meni: „Pričekaj da Bebić ode pa ćemo vidjeti tko će biti ministar. Ako sada trebaš nešto novaca, ja mogu pomoći. Tus će ti prve novce dati za te „Strele “.
Upoznao me s generalom Antonom Tusom. I tako je bilo.
Gvozden je „Strele“ sakrio u Sesvetskom Kraljevcu, ne znam gdje.
Rečeno mi je da da to sve moram dobro čuvati. Otiđem dr. Stjepanu Caru koji je bio zadužen pored ostalog i za sigurnost i čini mi se da je bio utjecajni član HDZ-a.
Car je odlučio da spremimo rakete u atomsko sklonište.
Pitanje sigurnosti
Sigurnosno stanje analizirali smo 12. i 26. srpnja na sastancima direktora poduzeća na lokaciji na Fallerovom kod Ivice Žigolića. Tada je, početkom rata glavni problem bila sigurnost, da se ne dogodi neka diverzija. Mnogi su smatrali da je previše Srba u Končaru. Kada sam došao u SUS, odmah sam dobio sugestije – daj ovome otkaz, pa onome.
Pitam: „Zašto?“
Prvo su me zvali za Dušana Čanka čija je žena bila najbliža suradnica Stojčevića. On je bio šef financija, meni se činio pristojan čovjek.
Ja kažem: „Neću mu dati otkaz.“
Milas me nazove i kaže mi: „Brzo ćeš čuti.“
Ivan Milas je bio ministar bez lisnice, zadužen za takve stvari i za SIS (Sigurnosno-informativnu službu). Milas mi je bio važan, jer je raspolagao stanovima. A ja sam dovodio ljude iz BiH kojima su trebali stanovi.
Jedno jutro jave mi da Čanak nije došao na posao i da će se javiti iz Novog Sada.
I stvarno se on javi iz Novog Sada.
Pitam ga: „Pa što ti je bilo?“
Kaže mi on: „Nisi ti ništa kriv, nego je po noći došao neki Mile iz SES-a, pijan s automatom i veli mi – 'Duško, ja sam od sada tvoj zaštitnik. Spavati ću kod tebe, ne brini, nitko tebe neće dirati.' Žena se prestrašila, odvela me u Srbiju, gdje je već bio sin sportaš. Neću se ja više vratiti.“
Milas je to sve znao.
To mi je bio jedan od šokova u početku. Stvarno, moram voditi brigu i o sigurnosti. Kasnije se to smirilo, kada sam dobio oko sebe više sisovca. Lijepili su mi po prozorima one bubice, stalno su prisluškivali i bilježili moje brojne razgovore. Ja sam u tijeku moje funkcije na razgovore pozivao preko 1000 ljudi, od najviših političara do običnih inženjera. Išao sam k njima ili ih pozivao u SUS.
Prvi novi proizvodi
Nakon dogovora s Hladom s kojim me povezao profesor Ilić, započeo je razvoj prvog proizvoda hitno potrebnog HV-u, ciljničke sprave za minobacače, koje je JNA uništila kada je odlazila i ostavljala minobacače
Bobinac i Car su me povezali u kolovozu s Kučinarom, direktorom poduzeća KONČAR-Alati. Nakon toga sam pripremio ugovor za suradnju s njima i zadužio Čimića da vodi projekt. Većinu radnog vremena iza toga posvetio sam nabavi optičkih komponenti i kadru za to.
Zatim je 25.kolovoza Car je sazvao direktore koji bi trebali ući u vojnu proizvodnju i dao ideju da se krene u razvoj bestrzajnog topa kojim bi se zaposlilo poduzeće KONČAR-AIS (direktor Jura Miličić).
Nakon toga, 2. rujna susreo sam se s Volarevićem, koji je najavio realnost ugovora za razvoj dva opisana proizvoda i uputio me na Hlada iz službe za pripremu ugovora.
Car je 14. rujna dao smjernice o sudjelovanju drugih direktora na ta dva projekta.
U ožujku 1992. godine (23.3.1992.) posjetio me Božo Budimir, ratni zapovjednik Operativne grupe HV-a za Sisak i Baniju, u ono vrijeme pukovnik, a danas general bojnik u pričuvi i uvjeravao me da novac za naše proizvode nije problem. Ja sam, naravno, rekao da sve mora ići preko MORH-a u kojem je Šušak već bio ministar.
Raketiranje Banskih dvora
Na povijesni dan 7.listopada 1991. godine s ekipom, na čelu sa Šuškom potpisivali smo nekoliko ugovora u poslovnom neboderu Uprave Končara, iako je trajala uzbuna. Ručak s velikim brojem uzvanika rezervirali smo u 12.00 sati u restoranu „Dubravkin put“, smještenom u šumi na Tuškancu, blizu središta Grada. Zbog moje upornosti da se ne ide na ručak prije nego ugovori budu potpisani zakasnili smo na ručak. Da nije bilo tako ne znam tko bi preživio raketiranje „Dubravkinog puta“. Milišu, direktora Instituta i mene je raketiranje Banskih dvora[3] zateklo u Mesničkoj ulici. Kada smo izašli iz auta s vozačem MORH-a, njega već nije bilo. Drugi sudionici ručka, uključivo Srbov i Šuškov auto, su se brzo vraćali i rekli da je i tamo bilo raketiranje, ali prije njihovog prilaska restoranu.
Fotografija Hrvoja Kneza s prikazom uzdizanja dima nakon eksplozije u Banskim dvorima 7. listopada 1991. godine (izloženo u Muzeju grada Zagreba; vide se primjerci uništenoga namještaja iz zgrade)
(izvor slike: (https://hr.wikipedia.org/...)
Spomen-ploča postavljena na zgradi Vlade Republike Hrvatske u povodu 20. obljetnice napada
(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)
Od tada smo Miliša i ja često slavili 7. listopada kao zajednički „rođendan“. Uvijek bih ga podsjetio na njegovu izjavu: „Učio me ćaća da ne gubim glavu zbog želuca“.
Sabotaža jednog mačka i „stručnjaci“ po preporuci
U listopadu 1991. godine Car i Ivica Žigolić uveli su pravu diktaturu o zamračivanju. Jedne noći se SUS osvijetlio, a Car nas je ujutro sve preselio u restoran Instituta dok se ne nađe „krivac“ za sabotažu. Na kraju su našli uginulog mačka koji izveo kratki spoj u instalacijama. Pri tom „izgnanstvu“ sam iskoristio priliku da se oslobodim sumnjivog stručnjaka za VF-oružje kojeg su mi poslali njegovi prijatelji iz MORH-a. On mi je, naime, postavio niz svojih zahtjeva za svoje usluge koje normalan inženjer ne bi tražio. Sudeći da nije „normalan“, rekao sam da ne mogu jamčiti svoju niti njegovu sigurnost i da će se ovakvi slučajevi ponavljati. Nakon odlaska iz restorana u kojem nas je Car držao oko dva sata, otišao je i nikada se više nije javio.
Dalibor Burnać
JNA pokušava uzeti "Strijele"
„U proljeće 1991. godine JNA je prestala financirati vojni program u Končaru. Time je prekinut i rad na sustavu S-10. U vrijeme proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske u SUS-u se nalazila projektna dokumentacija, tri lansirna vozila (novi M90, te sovjetski 9A34M i 9A35M koji su dopremljeni s licencnom dokumentacijom), jedan lansirni uređaj viška, izrađen za interno ispitivanje i moguću modernizaciju, različiti manji dijelovi i sklopovi, te materijal za proizvodnju. Kako nije bilo posla (ni financijskih sredstava), najveći dio djelatnika bio je na godišnjem odmoru.
U Zagrebu se jugoslavenska vojska, sa sredstvima i opremom, povukla u svoje objekte. Djelatnici SUS-a koji su radili na S-10 programu bili su uvjereni da će JNA pokušati preuzeti iz Končara dovršena sredstva iz vojnog program. Da bi se to onemogućilo, svi raketni sustavi su potkraj srpnja ili početkom kolovoza potpuno rastavljeni.
JNA je tijekom kolovoza došla s „labudicama“ pred „Končar“, no pokazana su im vozila u dijelovima. Uspjelo ih se uvjeriti da je potrebno dulje vrijeme da se borbena sredstva dovedu u ispravno stanje.
Prvi kontakti sa ZNG
Odmah po odlasku JNA rukovodstvo SUS-a je o posjeti i o protuzrakoplovnim lanserima koje hitno treba sakriti obavijestilo MUP. Obavijest je proslijeđena Zboru narodne garde (ZNG[4]). Načelnik PZO-a (protuzračna obrana) Zvonimir Ambrinac je s pomoćnikom ministra unutarnjih poslova Ivanom Jarnjakom odmah posjetio „Končar“ i s direktorom poduzeća dr. Blagom Brkićem i tehničkim direktorom mr. Borisom Gvozdenom dogovorio daljnje akcije.
Time je uspostavljen kontakt SUS-a i ZNG-a, Po svemu sudeći upravo je dolazak Ambrinca potaknuo obnovu vojne proizvodnje u „Končaru“. Prije toga poduzeće nije imalo kontakta sa ZNG-om, pa tako ni informacija o tome što vojsci treba.
Smotra postrojbi ZNG-a na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu 28. svibnja 1991.godine.
Postrojene su formacije od oko 800 vojnika naoružanih modernim oružjem, desetak protuzrakoplovnih sustava, nekoliko oklopnih transportera i nekoliko oklopnih automobila. Smotru su uveličale Počasna predsjednička garda i povijesna postrojba sinjskih alkara te glazba ZNG-a. Postrojeni gardisti svečano su prisegnuli Domovini.
(Izvor slike: https://hrvatski-vojnik.hr/...)
Prvotno znakovlje Zbora narodne garde
(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)
Proizvodnja ciljničkih sprava
Kada smo se vratili s godišnjih odmora, tražili smo što bismo počeli raditi za obranu RH, jer za proizvodnju 'Strijela-10' nismo imali sredstava. Iz Slovenije smo dobili par skica za izradu ciljničkih naprava za minobacače. Oni su to probali raditi, ali nisu uspjeli (kratko im je trajao rat). U vojarnama je ostalo dosta minobacačkih cijevi, ali bez ciljnika. Krajem kolovoza 1991. godine u dogovoru s direktorom SUS-a dr. Blagom Brkićem pokrećem razvoj i proizvodnju minobacačke ciljničke sprave UN-1 i započinjem izradu konstrukcijske i izvedbene dokumentacije. Za ukupno 20 dana napravio sam konstrukcijsku dokumentaciju, te dao izraditi odljevke. U Alatnici su nam obradili dijelove koje nismo mogli sami, jer još nismo imali instalirane sve strojeve. I za manje od mjesec dana smo imali serijsku proizvodnju. U roku 20-tak dana uspjeli smo pokrenuti serijsku proizvodnju i odmah snabdijevati postrojbe na ratištu, jer je naša vojska imala dosta cijevi, a malo ciljničkih spravica. To nam je financijski omogućilo daljnji rad (razvoj novih proizvoda), pa je u izradu išla ciljnička spravica UN-2, kao i ciljnik za netrzajni top koji smo kasnije također radili.
Ciljnik UN-1 za minobacač
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Ciljnik UN-2 za minobacač
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Ciljnik za netrzajni top
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
To su bila prva sredstva koje smo zaradili u novom poduzeću.
ZNG preuzima „Strijele“
Nakon odlaska JNA ekipa djelatnika SUS-a u kratkom je roku odmah osposobila borbena sredstva S-10 za borbeno djelovanje. Sredinom rujna 1991. godine zamjenik Ambrinca za PZO, časnik Darko Rukavina dovodi u Končar SUS 30-tak odabranih pripadnika ZNG-a na obuku za rukovanje sa S-10, za protuzračnu obranu, za trenutno tri raketna sustava koja smo tada imali. Cijelo to vrijeme borbena sredstva su u tajnosti skrivana i premještana unutar „Končara“.
Nakon što je potkraj rujna, postignut sporazum o odlasku jugoslavenske vojske s područja Zagreba, u drugoj polovini listopada general Martin Špegelj, donedavni zapovjednik ZNG-a, javio je Ambrinčevom zamjeniku Darku Rukavini da JNA dolazi u „Končar“ platiti i odvesti raketni sustav S-10. Rukavina se odmah uputio u „Končar“ i s Brkićem i Gvozdenom dogovorio odvoženje sredstava bez službene primopredaje (kao da ih je ZNG preoteo), kako bi se izbjegao mogući sukob poduzeća s JNA.
Darko Rukavina je bez odgađanja osigurao preuzimanje raketnih sustava 9A34M, 9A35M i Strela 10M2J. Iste noći došao je u „Končar“ s kvalificiranim vozačima, koji su gusjeničare prevezli u bazu 1. brigade ZNG-a u Petruševcu i tamo ih parkirali u šumarak. Nekoliko dana kasnije sredstva su pojedinačno razmještena na području grada Zagreba.
U kasnijem se razdoblju suradnja Rukavine sa SUS-om intenzivirala, a njegova je pomoć bila od velike važnosti za nastavak razvoja sustava S-10.
Boris Gvozden
„Nakon proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske u SUS-u je ostala projektna dokumentacija, tri oklopna vozila s lanserima: jedan oklopni transporter M80A i dva ruska transportera Strele 10M2J dopremljena u KONČAR radi proučavanja. Nakon što smo finalizirali prototip lansera i oklopno vozilo M80A, rat je već počeo, bilo je pitanje isporučiti ga vojsci ili ne. Dobili smo zapovijed iz nadležnog ministarstva da to sredstvo isporučimo JNA (otpremljeno negdje u Bosnu) kako ne bi „isprovocirali“ JNA, budući da su s njima pregovori bili u tijeku. Ruska sredstva su ostala kod nas.
JNA nije zaboravila svoja sredstva i krajem kolovoza 1991. godine pred KONČAR je stigla naoružana vojska s „labudicama“ kako bi odvezli ruske "Strele" i CNC strojeve. Uspjeli smo ih uvjeriti da su ruske Strele rastavljene, nisu pokretne i da je potrebno nekoliko mjeseci kako bi ih doveli u ispravno stanje za transport. Za strojeve tvrdili smo da su u fazi montaže u proizvodnoj hali. Varka je uspjela.
Odmah po odlasku JNA, KONČAR je obavijestio MUP o oklopnim vozilima i lanserima. Brzo smo ih smontirali, proveli završna ispitivanja i spremili za isporuku.
Načelnik PZO-a HV Zvonimir Ambrinac osigurao je prijevoz jednog oklopnog vozila s lanserom u vojarnu Kerestinac, gdje ih je preuzela PZO postrojba HV-a. Drugo oklopno vozilo s lanserom preuzeo je Darko Rukavina. Zbog hitnosti, nije uspio organizirati transportnu „labudicu“, pa su oklopno vozilo s lanserom odvezli u postrojbu vlastitim gusjeničinim pogonom kroz grad Zagreb. U PZO postrojbi formirana je samostalna raketna baterija s ruskim Strelama 10M2J. Potkraj rujna lanseri su pojedinačno razmješteni na području grada Zagreba.
Negdje u to vrijeme, HV je zauzela veliko skladište u okolici Zagreba, gdje je pronađen znatan broj raketa "Strela 1". Darko Rukavina dopremio ih je jedne noći i zajedno s dr. Stjepanom Carom spremili smo ih i sakrili u atomsko sklonište ETI-a na Fallerovom šetalištu. Vrlo brzo nakon toga, Darko Rukavina je na obuku u SUS poslao dvadesetak mladih ljudi, obučenih u bivšoj vojsci na ruskom lanseru S-1 koji su sada mobilizirani u Hrvatsku vojsku. Obuku smo uspješno proveli u SUS-u i osposobili operatere i zapovjednike Strela 10M2J uz korištenje raketa S-1.“
Mihret Verem-Miha
„Kada je počeo Domovinski rat, krenula je borba da se proizvede što više proizvoda nužnih za obranu. Gledali smo na kvalitetu, ali više nismo imali vremena cjepidlačiti za stvari koje nisu bile jako važne. Razvili smo veliki broj oružja.
Kada smo ispitivali „Strelu“, često smo morali izaći ispred zgrade, jer kada se upali taj dizel motor, cijeli je objekt bio pun dima. Iz onih visokih zgrada „papagajki“ kraj Končara svi su mogli gledati što se dešava u dvorištu Končara. Direktor Blago se bojao da će na nas neki snajperist iz onih „papagajki“ poubijati.
Dvorište SUS-a s pogledom na „papagajke“, visoke zgrade s druge strane ulice iz kojih se moglo vidjeti dvorište SUS-a. Postojala je stalna opasnost da iz te zgrade snajperisti mogu pucati po SUS-u.
(izvor slike: arhiva autora)
Lansiranje rakete prema zrakoplovu Predsjednika
Početkom rata zbio se jedan događaj koji je mogao tragično završiti. Malo je nedostajalo da Končarevim raketnim sustavom naši vojnici sruše zrakoplov u kojem je bio Predsjednik Tuđman. Sve je na kraju dobro završilo, ali to govori o zbrci i neiskustvu naše vojske početkom rata. Razgovarao sam s nekoliko kolega koji su bili više ili manje povezani s tim događajem. Njihove priče se u nekim detaljima dosta razlikuju. Ali prošlo je gotovo 30 godina pa to možemo razumjeti.
Dalibor Burnać
„Kada su u Prepuštovcu, na istočnoj periferiji Zagreba, u šumi postavili SRS SRL S-10 CRO dovezene iz „Končara“, prigovorio sam jer to nije adekvatno mjesto za djelovanje takvog sustava. Tu su već bili topovi protuzračne obrane. Jedan SRS SRL S-10 CRO je postavljen kod INA-OKI-ja, a mi smo ga uredno održavali.
Mladi, neiskusni dečki koji su bili na obuci kod nas u „Končar-u“ preuzeli su SRS SRL S-10 CRO. Jedan od njih, Kovačić, kojeg su kasnije nazvali Laki, jer je očito bio lak na obaraču, kada je čuo da se puca iz topova po zrakoplovu uskočio je u lanser da im se pridruži. Radilo se o zrakoplovu s Predsjednikom Tuđmanom koji se vraćao iz Dubrovnika u Zagreb, a let nije bio najavljen. Kada je Laki imao zrakoplov na ciljniku, lansirni uređaj je zatajio. Radilo se o originalnom ruskom sredstvu, tako da mi nismo bili nikako krivi, ali smo morali otkriti zašto je došlo do greške.
Laki je komentirao: „Ako svi pucaju, pucam i ja. A zrakoplov nije bio najavljen. Što ja znam čiji je taj zrakoplov“.
Iz „Končara“ je došao Miroslav Vučetić, koji je radio projekt kompletne naše elektrike i elektronike i pronašao je element koji je zatajio. Komentirao je da se tako nešto ne može gotovo nikada dogoditi, tj. da se vrlo, vrlo rijetko događa."
Blago Brkić
„Mene ujutro zovu iz policije da dođem na razgovor. „Što ste me zvali?“, pitam ja njih.
„Pa kako vi ne znate, pa vaši dečki su jutros pucali na Predsjednikov avion.“
Ja nemam pojma o čemu se radi.
Vratim se u Končar. Nema „Strele“, samo tragovi od labudice.
Oni su to odvukli na neku livadu da čuvaju OKI i TV toranj. Tuđman je išao avionom i oni u strahu opale raketu. Miro Vučetić je bio pametan pa im je prije toga blokirao automatsko gađanje drugom raketom. Pucali su studenti, neki Brada, tako su ga zvali.
Gvozden i Rukavina su studente ETF-a kao dragovoljce skupili i obučili da rade sa „Strelom“. Bilo ih je desetak. Dok su bili na vježbi, odvezli ih na livadu i ostavili bez ikakve komande.
Oni su pucali na avion, promašili, pogodili su plamen iza repa. Druga raketa bi to trebala odmah korigirati. Ali je Miro to blokirao zbog štednje malog broja raketa.
Djeca su se prestrašila i pucala. Netko im je dao zadatak, pazi na to i to, kada vidiš avion, pucaj. Pošto nisu bili dovoljno školovani i izvježbani, gotovo su izazvali nesreću. Taj Brada je poslije završio FER.“
Boris Gvozden
„Prema informacijama koje sam dobio iz PZO postrojbe, mlada i neiskusna posada na ruskim Strelama 10M2J bila je razmještena u okolici zagrebačkog aerodroma. Komunikacija radio-vezom između aerodroma, zapovjednog mjesta i posade na lanserima nije bila uspostavljena. Naime, posadi nije dojavljeno da su uzletjeli naši zrakoplovi s aerodroma u kojem je bio i Predsjednik dr. Franjo Tuđman s međunarodnom delegacijom pregovarača. Nešto je eksplodiralo u blizini i posada raketnog lansera je mislila da avion borbeno djeluje. Prva raketa eksplodirala je u granju okolnog drveća. Pokušaj lansiranja druge rakete nije uspio, jer se lansirni uređaj zaglavio.
Odmah po tom nemilom, ali sretno završenom događaju, formirana je posebna stručna ekipa (M. Vučetić, Ž. Mesar), koja je pregledala lanser na tom oklopnom vozilu i ustanovila što se desilo. Nevjerojatno, ali na sreću, u upravljačkom elektroničkom bloku pokretanja lansera blokirao je jedan dio - tiristor. Nitko nije znao zašto, jer je to gotovo nemoguće. Tiristori su značajno predimenzionirani i do tada se nikada nisu kvarili. Kasnije je ustanovljena tvornička greška na upravljačkom dijelu tiristora (gate).
Željko Mesar
„Posada „Strele 10“ bili su studenti mobilizirani u protuzračnu obranu, u jedinicu koja je trebala opsluživati ta naša borbena vozila. Naša vojska je mobilizirala te mladiće i oni su došli kod nas u SUS na obuku. Bili su tjedan ili dva na obuci. Vučko im je držao predavanja, a ja sam im pokazivao onaj operativni dio da dobiju uvid u borbeno vozilo, da ga se ne boje. I onda su probali s time raditi uz našu kontrolu. Trebali su biti osposobljeni da iz toga gađaju. Postavili su nekoliko „Strela“ oko Zagreba, oko OKI-a i na Sljemenu.
Tijekom vježbe bio je prijavljen jedan kvar na jednom vozilu. Došli smo tamo i pokušali smo otkloniti kvar. To je bio neki stohastički kvar koji se povremeno pojavljivao, „malo je pa malo nije“. Na kraju smo pronašli grešku na jednom pojačalu, na jednom tiristoru i riješili problem. Bili smo nekoliko puta tamo na terenu kod njih.
Posada je vježbala i uvijek su dobivali najave dolaska aviona, kada ide naš avion, a kada neprijateljski na kojeg treba pucati.
Jednom su vidjeli da leti avion, nije bio veliki avion, letio je nisko, na oko 2.000 m. Nisu dobili dojavu da je to naš avion i zapucali su. Ne znam koje je to godine bilo. Ispucali su raketu koja nema blizinski upaljač. Raketa je prošla iza repa aviona. Da je bila raketa s blizinskim upaljačem, vjerojatno bi ga pogodila. Čini mi se da su ponovo ispalili i drugu raketu, ali avion se već spušta i „skyline“, horizont je bio jako nisko, blizu drveća. I ta raketa je zaglavila negdje u šumi.
Tada je netko viknuo: „Ne, ne, ne !!!
Netko je skočio i isključio.
Mi tada nismo ništa znali tko je to niti čiji je to avion.
Poslije smo čuli da je u avionu bio Predsjednik Tuđman i jedan od onih pregovarača.
Nitko nas nakon toga nije zvao na odgovornost.
Trebalo je napisati izvješće o incidentu i netko je morao odgovoriti zašto su rakete ispaljene i zašto nisu pogodile."
Kako je srušena „Stara frajla“
Nije to bio jedini incident s gađanjem naših letjelica. Kolege su mi ispričali o još jednom incidentu koji se dogodio kod Markušvca na sjeveroistočnom dijelu grada Zagreba, ispod Sljemena. Tamo je bilo zborno mjesto rezervista koji su od tamo išli na bojište. Jednom se iznad njih pojavio jedan vojni helikopter. Svi su mislili da je to neprijateljski helikopter, po njemu su počeli pucati i helikopter se morao spustiti. Nastalo je opće slavlje dok nisu preko radiostanica zapovjednici počeli vikati: „Budale jedne, srušili ste naš helikopter“. Svemu tome je izgleda kumovao i alkohol. Inače, taj helikopter je imao šaljivi naziv, „Stara frajla“.
Dalibor Burnać
„Stara frajla“ je bio transportni helikopter JNA, tip MI-8[5] na koji su 13. rujna 1991. godine pripadnici ZNG na prostorima Slunjskih brda pucali iz pješačkom naoružanja, oštetili ga i helikopter se srušio kod Tušilovića. Zarobljen je general Milan Aksentijević, zamjenik komandanta V. armijske oblasti JNA te skupina oficira i 12 vojnika.
Jednom smo, 1992. godine, išli u Lučko isprobati termovizijsku kameru i laserski daljinomjer koje smo posudili od „Iskre“ iz Ljubljane. Tražili smo noćni nalet helikoptera i dobili smo „Staru frajlu“. Kao garancija da laser neće naškoditi pilotima tražili su da netko od nas ide s njima. U helikopter smo ušli Milivoj i ja, a iznenadili smo se vidjevši kućište helikoptera oblijepljeno flasterima, što je dokaz da je više puta pogođen i probušen. Letjeli smo noću tako da smo se mi teško orijentirali, a kad sam upitao pilota: „Gdje smo?“ On kaže: „Iznad Karlovca.“
A tamo se stalno rokalo oko Turnja. Rekli smo pilotu: „Vraćaj se nazad, mi još moramo puno napraviti za HV.“
Za ispitivanje nam je bilo dosta otići dvadesetak kilometara. Napravili smo snimke ispitivanja, pa je tako „Stara frajla“ i tome poslužila.
Transportni helikopter MI-8, kakav je bila „Stara frajla“„
(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)
Na kraju su „Staru frajlu“ naši lovci također zabunom gađali kod Markuševca. Tome je, kako smo čuli, malo kumovao i alkohol. Mislili su da je neprijateljski helikopter i tko god je imao neko oružje je pucao.
Sva sreća da nitko nije stradao.“
Dolazak Predsjednika Tuđmana u SUS
Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman posjetio je KONČAR dva puta. Prvi put u svibnju 1992. godine, kada je obišao SUS i 27.svibnja 1996. godine kada je obišao lokaciju na Jankomiru i posjetio poduzeća koja proizvode transformatore. Pored toga, s končarevcima se Predsjednik Tuđman nekoliko puta susretao na izložbenom prostoru Zagrebačkog velesajma 1992., 1993., 1994., 1995. i 1998. godine.
Prvoj posjeti dr. Franje Tuđmana KONČAR-u tvornički list Končarevac posvetio je osim slike na naslovnici jedan kratak tekst. Nije naveden točan datum posjete (pišu-nedavno) niti su navedeni gosti koji su došli s Predsjednikom. (Neću to detaljnije komentirati, jer bih bio jako otrovan prema novinarima Končarevca odgojenim u komunizmu).
Naslovnica Končarevca iz svibnja 1992. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
Tekst u Končarevcu o posjeti Predsjednika Tuđmana Končaru.
(Izvor slike: arhiva autora)
Predsjednik dr. Franjo Tuđman sa suradnicima u posjeti KONČAR-u u svibnju 1992. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
Iz slike se vidi da su u pratnji Predsjednika Tuđmana bili Ministar obrane Gojko Šušak, Ministar Ivan Milas, ministar Mladen Vedriš i Ivan Čermak, pomoćnik ministra obrane. Na slici je i predsjednik Upravnog odbora KONČAR-a Vjekoslav Srb.
Ostali uglednici u Končarevcu nisu spomenuti. Sjećam se da je uz Predsjednika Tuđmana bio i Slobodan Praljak, moj kolega sa studija na Elektrotehničkom fakultetu. Večera u restoranu u poslovnom neboderu KONČAR-a bila je oko 19.00 sati i Predsjednik Tuđman je zamolio da se donese TV prijemnik, jer bi htio pogledati Dnevnik. Ne znam gdje su končarevci pronašli TV prijemnik, ali su ga vrlo brzo donijeli i uključili i Predsjednik je mogao gledati Dnevnik.
Naknadno sam od gospođe Lorete Čubelić, tajnice predsjednika KONČAR-a u to vrijeme, doznao da je Predsjednik Tuđman posjetio KONČAR 11. svibnja 1992. godine.
Dr. Blago Brkić je dao vrlo zanimljivo objašnjenje koji je bio povod da Predsjednik Tuđman posjeti KONČAR. To je bilo nedugo nakon što je neiskusna posada Strijele 10 zamalo srušila raketom njegov zrakoplov.
Blago Brkić
„Sve ljude oko Šuška sam obradio. Srb je zbog sebe pozvao Predsjednika Tuđmana i Ministra Šuška da dođu u posjetu Končaru, a i SUS-u. A povod je bio vrlo ozbiljan. Naime, naši su skoro raketom srušili Predsjednikov avion. To je sve bio povod da Predsjednik Tuđman dođe u Končar da nam kaže da nismo ništa krivi, sve je dobro završilo. Došao je Predsjednik Tuđman, Ministar Šušak, uz ekipu oko Srba pozvali su i mene, popričali smo.
Tako smo u priču o SUS-u uvukli i Tuđmana.
Šušak mi kaže, ako nešto trebaš, dođi kod mene.
Pitao sam poznate: „Čime je Srb zadužio Tuđmana?“
„Nešto mu ne mogu nikada zaboraviti. Svi su od mene bježali, on me je sreo u Ilici, rukovali smo se i popili kavu“, rekao je Predsjednik na večeri u Končaru.
Dojmile su me izjave uz večeru. Tuđman je pitao prisutne: „Što je danas bilo u glasilima? Ne stignem gledati TV.“
Smjena generala Tusa
Nažalost, ni kod Šuška ni Tuđmana nisam uspio kada sam se zalagao za generala Antona Tusa kojeg sam jako cijenio, ali su ga smijenili. On je često dolazio kod nas, poslije me je vodio u Bruxelles, kada su ga nakon smjene zadužili za NATO.
Navodno je glavni razlog za smjenu Tusa bio što je bio pobornik da se poduzme vojna akcija kojom bi se Srbima zatvorio koridor kod Brčkog i u kojoj bismo, prema procjenama, imali mnogo žrtava.
Dalibor Burnać
„Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i većina članova Vlade RH u svibnju 1992. godine posjetili su SUS i obišli proizvodnju proizvoda specijalne namjene uključujući i proizvodnju Strijele-10 CRO. Izrazili su zadovoljstvo s viđenim i dali potporu daljnjem razvoju Strijele 10 CRO i ostalih projekata.
MORH nam je odobrio 10.000.000 kuna kredita. U to vrijeme je Ministar obrane bio Luka Bebić. Tada smo instalirali sve nove strojeve pa smo bili dobro opremljeni da možemo brže i bolje raditi.“
Kraj 3. dijela
OSTALI DIJELOVI TEKSTA
PRVI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
DRUGI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
ČETVRTI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
PETI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
ŠESTI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
LITERATURA
- Havliček, Milena (2008.), Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske, Binosa Press d.o.o., Zagreb
[1] Šed hala- hala sa šed krovom – šed krov, (eng. Ched), krov u obliku zubaca pile, sastoji se od niza paralelnih i kosih krovova u obliku zubaca pile s prozorima radi što boljeg osvjetljavanja tvorničkih hala.
[2] Domovinski rat - obrambeno-osloboditeljski rat za neovisnost i cjelovitost hrvatske države protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga – ekstremista u Hrvatskoj, BiH (posebice Republike Srpske), JNA te Srbije i Crne Gore. Domovinskom je ratu prethodila pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj – tzv. balvan revolucija – koja je izbila u kolovozu 1990. i uslijed koje su se na više strana dogodili manji oružani incidenti. Na strategijskoj razini Domovinski rat sastojao se od tri etape. U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su u travnju 1991. uz postupno očitovanje naklonjenosti JNA srpskim pobunjenicima, koji su zauzimali selo po selo i gradić po gradić u područjima koja su bila u većoj ili manjoj mjeri nastanjena etničkim Srbima. Od kolovoza 1991. ti su sukobi prerasli u izravnu agresiju iz Srbije, kojom se nastojalo učvrstiti i proširiti područje koje su lokalne snage sastavljene od pobunjenih Srba potpomognutih od JNA uspjele osvojiti vojnim djelovanjima manjeg intenziteta. Naposljetku je Hrvatska pružila dovoljno snažan i uporan otpor agresiji te su uspostavljene čvrste linije bojišta. U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija. U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i u sjevernoj Dalmaciji. Naposljetku je - kao svojevrsna četvrta etapa - preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano bez korištenja vojne sile, uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996.-1998.). (Izvor: https://hr.wikipedia.org/...)
[3] Raketiranje Banskih dvora-zračni napad Jugoslavenske narodne armije na Banske dvore, službeno sjedište Vlade Republike Hrvatske u Zagrebu, 7. listopada 1991. godine tijekom Domovinskoga rata. Cilj napada bio je ubiti hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, a radi potpunog uništenja političkog vodstva Hrvatske i slom borbenog morala Hrvata. Dana 7. listopada sirene civilne zaštite oglasile su se u Zagrebu. Oko 15 sati eksplozija je odjeknula Banskim dvorima (službeno sjedište Vlade Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata), koji se nalaze u središtu glavnoga grada. Hrvatska vlada izvjestila je da su jugoslavenski borbeni avioni MiG-29 (najsuvremeniji zrakoplovi što ih je imala JNA) napali zgradu ispalivši 6 raketapri čemu je jedna raketa izravno pogodila palaču (i predsjednikovo krilo zgrade) dok su druge pale na susjedne zgrade. U napadu je zrakoplovstvo JNA ranilo nekoliko ljudi ranjeno, zgrade u okolici oštećene su ili porušene, a male ljudske žrtve posljedica je bilo na vrijeme oglašeno upozorenje za zračni napad. U trenutku napada hrvatski predsjednik Tuđman pregovarao je s legalnim predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem (Predsjedništva SFRJ, u kojem je prije četiri dana bio izvršen državni udar Srbije nelegalnim izborom Branka Kostića za predsjednika) i predsjednikom Saveznoga izvršnog vijeća Antom Markovićem, u biti jugoslavenskim premijerom. U napadima su mogli biti ubijeni Franjo Tuđman, novoizabrani hrvatski predsjednik, Stipe Mesić, predsjednik predsjedništva Jugoslavije i Ante Marković, jugoslavenski premijer, jer su sva trojica u to vrijeme bila u zgradi, no svi su preživjeli. Jedan je građanin ipak ubijen, a dijelovi zgrade teško su oštećeni.. (Izvor: https://hr.wikipedia.org/...)
[4] ZNG – Zbor narodne garde - naziv je za profesionalnu, uniformiranu, oružanu formaciju, vojnog ustroja za obavljanje obrambeno-redarstvenih dužnosti u Republici Hrvatskoj, preteču Hrvatske vojske. Osnovan je Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je Predsjednik Franjo Tuđman donio 20. travnja 1991. Zbog zakonskih i političkih razloga te su snage bile formalno ustrojene u okviru Ministarstva unutarnjih poslova, budući da je Hrvatska tada formalnopravno još bila u sastavu SFRJ. Jedinicama Zbora narodne garde zapovijedalo je Ministarstvo obrane. Zbor narodne garde se ustrojio kao odgovor na razoružavanje Teritorijalne obrane u Hrvatskoj kao i zbog nemogućnosti nove Hrvatske države da osigura teritorijalni integritet i funkcioniranje pravne države na svom cjelokupnom državnom području. Prve brigade ZNG-a predstavljene su hrvatskoj javnosti na svečanoj smotri 28. svibnja 1991. uz mimohod, dodjelu zastava brigadama i polaganjem prisege na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici. Danas se taj dan slavi kao Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan Hrvatske kopnene vojske. Temeljem Zakona o obrani donesenog u rujnu 1991., oružane snage organiziraju se u jedinstvenu Hrvatsku vojsku (HV), a 21. rujna 1991. godine uspostavlja Glavni stožer (GSHV), s načelnikom generalom Antonom Tusom. U HV-u je kao poseban dio zadržan Zbor narodne garde kao profesionalan sastav. Posljednji dio oružanih snaga bilo je Domobranstvo. Pričuvni sastav ZNG i Teritorijalne obrane preveden je u pričuvni sastav u HV-u. Dana 3. studenog 1991. jedinice ZNG-a su formalno preimenovane u Hrvatsku vojsku. ZNG je u svom sastavu imao jednu posebnu postrojbu, Satniju hrvatskih umjetnika, koju su činili hrvatski umjetnici koji su izrazili želju da se kao dragovoljci bore za Hrvatsku. (Izvor: https://hr.wikipedia.org/...)
[5] MI-8 - Mil Mi-8 (NATO naziv "Hip") je putničko-transportni helikopter sovjetske proizvodnje. Sadašnji proizvođač je Mil Moscow Helicopter Plant. Prvi proizvođač je SSSR. Peterokraki rotor pokreću dva turbo-osovinska motora. Prvi prototip s jednim motorom uzletio je 9. srpnja 1961. godine. Drugi prototip s dva motora prvi let imao je 17. rujna 1962. Nakon nekoliko preinaka helikopter su 1967. pod imenom Mi-8 počele koristiti tadašnje sovjetske zračne snage. Prema Mi-8 izrađene su brojne inačice. Posadu čine pilot, kopilot i tehnički letač, a može prevesti 24 putnika ili 12 ranjenika. Masa zrakoplova: 7.260 kg. Izvor - https://hr.wikipedia.org/...