• Menadžment/
• Razvoj/
• Tranzicija/
• Povijest/
• Ljudi i karijere /

29. 07. 2019

Priča o KONČAR-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja (5) –Ratne godine, mnogo novih proizvoda

• Marijan Ožanić

Bestrzajni top kalibra 82 mm, na poligonu za pucanje  u dvorištu Končara,

u Sesvetskom Kraljevcu, 8.8.1994. godine.

 (Izvor slike: arhiva Mihreta Verema-Mihe)

SUS-om sam se počeo baviti, jer sam tražio odgovor na dva pitanja - zašto je jedno uspješno poduzeće vrlo brzo nakon rata i svog poslovnog i proizvodnog vrhunca propalo i kako je bilo moguće da su u vrijeme rata, u samo četiri godine uspjeli razviti i proizvesti tridesetak novih proizvoda kakve prije nikada nisu radili.

Budući da znam što znači razviti  jedan proizvod, koliko znanja, iskustva, novaca i vremena treba za to, bio sam impresioniran velikim brojem različitih proizvoda od topova, radara, bacača raketa do bespilotnih letjelica. A nitko od SUS-ovaca se prije rata s tim nije bavio. Te proizvode su eventualno vidjeli na odsluženju vojnog roka, na nekoj vojnoj vježbi ili na televiziji. U razgovorima  sam stalno kolege gnjavio da mi objasne kako su to uspjeli napraviti. Na kraju sam došao do određenih zaključaka, iako još mnogo toga, mnogo raznih procesa nisam uspio dokučiti (vjerojatno i neću). Mislim da su bitni čimbenici njihovog uspjeha:

1. Znanje – osnovno znanje za proizvodnju i razvoj raketnog lansera "Strijele" stečeno je još u „starom“ Končaru kod usvajanja licencne dokumentacije i izrade prototipa ruske izvedbe na gusjenicama. Končarevi stručnjaci tijekom rada u Institutu i nekim drugim Končarevim tvornicama stekli su znanje koje je uključeno u modernizaciju i razvoj "Strijele". A uz to uključeni su i stručnjaci izvan Končara do kojih se moglo doći. Specifična znanja o eksplozivima, topovima i raznim drugim oružjima u velikoj mjeri donijeli su stručnjaci iz Bosne. U Vitezu, Travniku, Sarajevu i drugim mjestima bile su izgrađene velike i dobre tvornice oružja. U njima su na mnogim odgovornim mjestima radili stručnjaci, Hrvati. Kada je počeo rat, ti ljudi su samoinicijativno ili po pozivu iz Zagreba s obiteljima prešli u Zagreb, došli u SUS i bili uključeni u proizvodnju oružja.
2. Novac – u svakom ratu gospodarstvo, financije i cijela država služe kao logistika za djelovanja na bojišnici i za vojnu proizvodnju. Koliko god je država bila u financijskim problemima  novaca za vojsku je moralo biti. Novac je kolao u velikim količinama, brzo se odlučivalo, nije se kompliciralo u donošenju odluka i nije se previše pazilo na  birokratska pravila i pisanje papira i računa. To je omogućilo efikasnost u financiranju, ali katkada i „mračne putove“ novca, što će kasnije doći na naplatu. Ali u ratu se na to nije mislilo.
3. Materijali i dijelovi – zbog embarga i ratnog stanje mnogo uobičajenih, legalnih putova nabave je bilo zatvoreno. Zato su se često dijelovi i materijali nabavljali švercom, uz mnogo snalažljivosti, što je bilo opasno, a nabavljači su stalno bili na rubu da završe u zatvoru.
4. Proizvodni i tehnološki resursi – Hrvatska nije imala tvornice oružja i nije imala na jednom mjestu svu tehnologiju, opremu, strojeve i logistiku potrebnu za proizvodnju vrlo složenih proizvoda. Svi dijelovi oružja proizvode se s vrlo visokom točnošću, u strogim tolerancijama, prema vrlo strogim standardima i zahtjevima. Zato je angažirano mnogo kooperanata koji su proizvodili različite dijelove. Angažirani su i veliki proizvodni pogoni, ali i mnogobrojni mali obrtnici. Divim im se kako su uspjeli u tim ratnim, turbulentnim uvjetima održati visoku kvalitetu.
5. Organizacija - u ratnim uvjetima, kada je trebalo brzo i fleksibilno djelovati postavljena je organizacija koja nije bila kruta i čisto hijerarhijska, već se temeljila na projektima. Svaki proizvod, svako oružje koje se proizvodilo bio je jedan poseban projekt koji je imao svoje ciljeve i rokove, svog voditelja, svoju ekipu, nabavu materijala i vodio svoje financije. Naravno, svi ljudi iz raznih projekata su međusobno surađivali, a neki su radili na nekoliko projekata. Sve te mnogobrojne projekte koordinirao je direktor SUS-a koji je ugovarao poslove i održavao kontakte s MORH-om.
6. Menadžment – zbog specifičnih uvjeta menadžment je morao biti efikasan s jasnim, brzim linijama odlučivanja bez prevelikih kompliciranja. A ljudi koji su vodili pojedine projekta (svako novo oružje bio je poseban projekt)  imali su veliku slobodu u djelovanju. Definiran im je zadatak, cilj i rok u kojem sve treba biti završeno.
7. Entuzijazam i ogroman angažman – možda je ipak najvažnija činjenica da su svi uključeni u proizvodnju oružja u SUS-u i kod kooperanata sve radili s ogromnim, patriotskim entuzijazmom, „bez radnog vremena, dan i noć“ i pokazali maksimalnu kreativnost, poduzetnost, marljivost i inicijativu. Kreirali su se inovativni proizvodi, izmišljale nove ispitne metode i organizirala proizvodnja u nemogućim uvjetima.

Iz priča sudionika tih dana dobiti ćemo približnu sliku tog vremena i tih događaja.

Dolazak stručnjaka iz Bosne

KONČAR je imao vrhunske stručnjake strojarske i elektro struke, elektroničare i informatičare  koji su radili u Institutu i tvornicama na razvoju i proizvodnji elektro-motora, generatora, transformatora, aparata i raznih uređaja. Imao je i stručnjake koji su radili na raketnom lanseru, ali nije imao specijaliste za eksplozive, topove, mine, rakete, upaljače i ostala oružja koja je SUS za vrijeme rata trebao proizvoditi. Zato su počeli dovoditi stručnjake s raznih strana, s Tehničke vojne akademije u Zagrebu, s Brodarskog instituta, a mnogo stručnjaka došlo je iz BiH. Došli su iz Viteza, Travnika, Bugojna, Sarajeva i ostalih gradova u Bih u kojima su bile tvornice oružja. Stručnjaci, Hrvati donosili su znanje, dokumentaciju, dijelove, a iz Viteza su švercali stotine kila eksploziva.

Položaj Viteza u samom središtu Bosne i Hercegovine

(izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...

Vitez snimljen iz zraka

Vitez je najrazvijeniji grad u Kantonu Središnja Bosna, 

(Izvor slike: https://drukciji.ba/...

Mihret Verem-Miha

     „Na poziv Vlade došlo nam je jako puno ljudi iz tvornica izvan Hrvatske. Iz Vitezita, tvornice eksploziva i raketnog goriva iz Viteza, u središnjoj Bosni, došao je Milan Sučić koji i danas radi u MORH-u, iz tvornice Slavko Rodić, proizvođača upaljača iz Bugojna došao je Vladimir Grlica, elektroinženjer iz Virovitice. On je radio s Brodarskim institutom na pokušaju da napravimo blizinski piezo upaljač, odnosno da se na klasične projektile ugrade moderniji upaljači. Uz takav upaljač nije trebalo direktno udariti u čvrsti predmet da se aktivira.

Željko Kiršić i iz MORH-a bio nam glavni ispitivač i kontrolor.

Gospodin Vlatko Rajić radio je u Institutu, bio je voditelj proizvodnje ciljnih naprava.  Iz poduzeća ZRAK iz Sarajevo došla su 2 ili 3 stručnjak. Jedan od njih Vlado Crk je predavao na Vojnotehničkoj akademiji u Sarajevu, inače je iz Vukovara. Pričao nam je da je ispitivao svoje studente, akademce. A bilo je pravilo da su svi studenti morali odslužiti vojni rok.

Pitam jednog studenta, kaže Vlado Crk: „Gdje si ti bio u JNA?“

On ponosno kaže: „Bio sam  u napadu na Vukovar.“ 

Ja ga ispitam, znao je slabo, mučio se i prije nego sam završio ispitivanje i prije nego sam mu dao ocjenu, naravno pozitivnu, rekao sam mu: „Vukovar je moj rodni grad.“ On se je smrznuo od neugodnosti.

Došao je i  Gojko Vukojević iz poduzeća ZRAK, tvornice optičkih naprava, dalekozora, fotoaparata.

Darko Rukavina, danas general,  prije rata je radio na raketnom sustavu, prešao je u Hrvatsku vojsku. Radio je na ispitivanju raketa, dolazio je k nama.  Za takva oružja treba puno znanja. 

Svi su bili skromni, samozatajni ljudi, osim Bakovića koji je bio druge “fele“.

Baković je došao isto od tamo, iz Slavka Rodića iz Bosne. Njegova žena Marija je bila glavna javna bilježnica za Končar. Kod otkupljivanja stanova išli smo kod nje u Špansko i tamo smo to obavljali. 

Iz tvornice Bratstvo iz Novog Travnika došao je Ramo Krivdić, stručnjak za artiljeriju. Svojevremeno je radio s Bullom (Gerald Vincent Bull), kanadskim inženjerom koji je krajem 1980-ih projektirao onaj ogroman irački top. Poslije je Ramo prešao u Brodarski institut.

Svi su bili uključeni u proizvodnju raznih oružja. 

Poslije su došli i Frane Kršinić i Joža Kovačević koji je bio zadužen za onaj veber, raketu 128-icu.

Franeta su povukli s ratišta. On je za Božić 1992. godine bio u Sunji kuhao generalu Slobodanu Praljku brudet i bakalar za Božić. Dok je bio u Sunji, obukao je  crvenu trenirku i  trčao, džogirao po tračnicama. Naši vojnici su se hvatali za glavu i pitali se: „Je li taj normalan?“

Kada je skuhao bakalar, pitao je Praljak: „Tko je to skuhao?“

„Pa onaj maratonac!“

„Bože, hoćemo li preživjeti njegovo kuhanje?“ pitao je Praljak.

Gamberoža i njegova žena bili su u MORH-u zaduženi za nas u SUS-u. A došli su iz Viteza. On je jednom rekao da sam ja čovjek s najviše ispaljenih projektila iz tog bestrzajnog topa. Iz svakog topa se moralo ispaliti 10 projektila, što hladnih, što toplih, ovakvih ili  onakvih. 

To smo ispaljivali na poligonu Bizeku, pod Sljemenom  i u KONČARU u Sesvetskom Kralevcu.“

Mnogo novih proizvoda u kratko vrijeme

Osim samovoznog transportnog lansera SUS je tijekom Domovinskog rata razvio i proizveo veliki broj novih oružja. Boris Gvozden je napravio vrlo pregledan prikaz svih oružja koje je SUS proizveo. 

Podaci o Strijeli S-10CRO i Pokretnoj kontrolnoj stanici prikazani su u prethodnom, 4. dijelu.

Prikaz  oružja koja je SUS proizvodio tijekom Domovinskog rata.

(Izradio: Boris Gvozden)

Puno otvorenih pitanja

Ima li danas ljudi (osim onih koji su radili u SUS-) koji su svjesni rezultata što ih je  SUS ostvarivao i sposobnosti Susovih stručnjaka  koji su u kratko vrijeme, u ratnim uvjetima proizveli toliko najsloženijih oružja za Hrvatsku vojsku?

Kako je to bilo moguće?

Kako je bilo moguće u kratko vrijeme sakupiti stručnjake, organizirati ih, voditi projekte razvoja novih oružja, organizirati kooperante, nabavljati materijale u vrijeme embarga i proizvoditi kvalitetna, nova oružja?

Kako je bilo moguće da su se domaći proizvođači oružja stalno morali boriti protiv uvoznog lobija koji je htio uništiti domaću industriju?

Hoće li se netko zapitati kako je moguće da je takav potencijal propao i tko je odgovoran za to?

Je li odgovoran MORH, obje Uprave KONČAR-a ili Fond za privatizaciju?

Ili si je SUS sam kriv za svoju sudbinu?

Hoćemo li ikada dobiti odgovore na ta pitanja?

Zanimaju li uopće nekoga odgovori na ta pitanja?

Hoće li doći nova generacija inženjera i profesora na tehničkim fakultetima koji će htjeti upoznati rezultate rada svojih prethodnika, naših vrhunskih inženjera koji su radili na velikim projektima kao što su razvoj tiristorske lokomotive, samohodnog raketnog sustava, magnetskih leća i na velikim projektima u RIZ-u, Tesli, Jedinstvu, Prvomajskoj, Đuri Đakoviću i ostalim našim vodećim industrijskim poduzećima?

Kako je to bilo moguće napraviti?

Kada sam kolege pitao kako je bilo moguće u tako kratko vrijeme proizvesti toliko novih oružja i unijeti toliko inovacija i unapređenja, obično su mi rekli da je odgovor jednostavan, jer njima to gledajući unatrag možda izgleda jednostavno.  Ja mislim da odgovor nije jednostavan da je sve mnogo složenije i da je to sve jedan kolosalan, vrlo kompliciran, stručno zahtjevan, organizacijski vrlo složen i menadžerski vrlo odgovoran i stresan zadatak.

Nadam se da će jednom doći vrijeme kada će se na našim poslovnim školama i fakultetima proučavati primjer SUS-a, ali i primjeri naših drugih velikih projekata, kao što je bio projekt tiristorske lokomotive, da naši budući stručnjaci budu ponosni na svoje prethodnike.

Boris Gvozden

       „Često se postavlja pitanje, kako je bilo moguće u vrlo kratko vrijeme, u 4 godine rata, u SUS-u proizvesti tako veliki broj (preko 30) novih proizvoda vojne opreme i naoružanja. Tim više što se zna da se do tada razvoj u KONČAR-u odvijao u pravilu dosta duže.

Odgovor je jednostavan: „Mi smo radili od jutra do navečer, subotu i nedjelju. Ja sam imao svaki mjesec, uz redovne sate, preko 200 prekovremenih sati. Ne samo ja, i svi ostali iz ekipe. Bila je ratna situacija, posebno smo bili motivirani ostvariti rezultate u proizvodnji u kratkom roku. Eksperte, koji su nešto znali, „dovukli“ smo na razvoj k nama, rekli im evo ti projekt i radi, s tim da je rok 6 mjeseci.“

Iz svega navedenog, uspjeli smo u kratkom vremenu razviti tako veliki broj novih proizvoda.“

Boris Meško

       „U SUS-u je fakat bila ekipa ljudi koja je nakon škole na tiristorskoj lokomotivi postala bitno efikasnija i mogli smo raditi na razvoju bitno brže i kvalitetnije nego ranije. Kada sam otišao iz SUS-a, u SUS-u je vladala atmosfera – mi možemo sve, imamo puno novaca. Tada je za vrijeme rata kroz SUS i oko SUS-a kolala velika količina novaca.

U jednom času je u SUS-u postojalo oko 80 razvojnih projekata. Naravno svi nisu mogli uspjeti. Realizirano ih je više od desetak, minotragač, cijničke sprave, VBR, …

SUS je izmislio napajanje za proturaketni sustav “igla“. To je Vučko radio, taj solarni sustav.

Radio sam nekada u Institutu, a sada radim u privatnoj firmi. U SUS-u se radilo kao u privatnoj firmi. To je drugačiji pristup i stil rada. I drugačije se očekuju rezultati.

I radi se za tržište.“

Razni novi proizvodi

Dalibor Burnać

       „Za potrebe HV proizveli smo, ustvari renovirali i modernizirali osmatračke radare, za vojsku i za meteorologe. Od starih engleskih radara koristili smo samo kostur, stup i tanjur (koji smo komplet obnovili), a sve ostalo izveli novim materijalima. Oprema unutar radara bila je komplet nova, tako da je imao domet 60 kilometara. Osmatračke radare smo također proizvodili s poduzećem 'Radar-ing', koje je u to vrijeme bilo u Tehnološkom parku Zagreb.

SUS je napravio 6 osmatračkih radara, 3 kom za vojsku (HV) i 3 za meteorologe (DHMZ-Državni hidrometeorološki zavod).

Vojska nije imala love za plaćanje pa je Končaru dala dionice Tankerske plovidbe da pokrije dugove svih proizvođača za MORH. Od tih novaca poduzeća unutar Končara, proizvođači namjenske proizvodnje, naravno nisu dobili ništa.

Ostali proizvodi Končar SUS-a bili su - ciljnička naprava za minobacače UN-1, UN-2; netrzajni top, ciljnička naprava UN-3, metak reaktivno kumulativni 82 mm, razorni projektil 82 mm, upaljač udarno trenutni; detektor metala; raketni lanser 90 mm M95, kumulativna raketa 90 mm 'OSA'; raketni lanser jednocjevni128 mm M92, raketa 128, raketni upaljač RUTI M 94; lansirni uređaj-elektronika strijele S-2; punjač baterija 3,6 /22,5; izvor napajanja (baterija) za strijelu S-2 i IGLA; solarni punjač....

Protugradna raketa

                 (Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)

'Strela 1' je bila starija generacija ruske 'Strele' na kotačima. Današnja, najmodernija S-10CRO raketa ima puno veći domet. Kada 'uhvati' avion ne pušta ga. Ima i opciju eliminiranja mamaca koje za svoju zaštitu izbacuju  avioni.

Ispitivanja brzine projektila, probojnosti radili smo na našem poligonu Bizek pod Sljemenom. U tome je sudjelovao i prof. dr. Zdravko Doliner sa Strojarskog faksa.

U vremenu od 1991. do 1993. napravili smo oko 30 novih  proizvoda.

               Netrzajni top i streljivo 82 mm

                 (Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)

Između ostalog, Vučko je napravio solarni punjač. Od nepropusne šperploče koju smo izrezali na laseru napravili smo aktovku. Kada bi to otvorio, vidjele  bi se solarne ćelije i mogli smo puniti napajanje za "Strijelu 2", protuzračni lanser koji poslužuje  borac s ramena.

Napravili smo i bespilotnu letjelicu koju vojska nije htjela kupiti. Letjelica je imala domet 50 km, mogla je izviđati i snimati."

Miroslav Vučetić

Solarni paneli

       „Za našu vojsku smo radili i solarne panele koji su bili važni za napajanje radiostanica.  Fenomenalnu konstrukciju je napravio Mato Radović. Kutije su bile napravljene od višeslojnog drveta koje se koristi za brodove. Te ploče su bile ultra lagane i otporne. U kutiju smo smjestili sve od solarnog izvora do panela i svih kabela. Otvorio si kutiju i imao si napajanja.

Imali smo grupu ljudi s kojima smo mogli realizirati sve svoje ideje.“

Solarni punjač „SOLAR-1“.

Koristi se za punjenje MiCd baterija pomoću sunčevog zračenja ili drugih izvora istosmjerne strije (akumulatora).

(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)

Boris Gvozden

Uređaji za laki prijenosni lanser Strela-2M

     „U jesen i zimi 1991. hrvatska protuzrakoplovna obrana raspolagala je, između ostalog, lakim prijenosnim lanserom Strela-2M (S-2M, lansiranje s ramena). U PZO postrojbama nedostajali su školski lanseri za obuku vojnika, imali su nedovoljan broj elektroničkih lansirnih uređaja i termalnih baterija za napajanje lansera pri lansiranju.

Časnik HV-a Darko Rukavina je iznio problem, krenuli smo odmah u razvoj i brzu izradu tih uređaja.

Za izradu školskih raketa predložio mi je da od bojevih raketa S-2M izradimo školske kako bi organizirali obuku u PZO postrojbama. Nisam bio siguran da to mogu odraditi, jer nisam poznavao ni lanser ni tu raketu. Rekao sam mu da mi u SUS-u nemamo adekvatni objekt, sigurnosni prostor za demontažu bojevih raketa. U raketama se nalazila bojeva glava s veoma razornim eksplozivom (heksogen). Možemo je demontirati jedino u specijalno sigurnosnom prostoru.

Na to će on: „Ja ću organizirati taj prostor u Sloveniji. SUS mora samo dati nekoga tko će demontirati rakete S-2M“.

Kako se nisam uspio izvući na prostor, prihvaćam da ću ja provesti demontažu. Moram priznati da sam se uplašio, jer do tada takvu demontažu nisam radio. Užurbano sam tražio dokumentaciju lansera i rakete S-2M, ali  u SUS-u smo je imali samo u obliku upute za održavanje.

Darko Rukavina me je nazvao i da je dogovorio bunker za demontažu u Sloveniji. Dostavlja lansere s bojevim raketama i dvojicu mladih pratitelja naoružanih pištoljima. Vadimo lansere iz njihovih zaštitnih sanduka, pretovarujemo ih u prtljažnik našeg službenog vozila „OPEL-Commodore“ i krećemo za Sloveniju. Tamo u bunkeru, uspijevam izvaditi rakete iz lansera, odvojiti od glave za samonavođenje bojevi dio s blizinskim upaljačima i raketni motor. Glavu za samonavođenje rakete vraćam u lanser, koji tada postaje školski lanser S-2M. Vraćamo sve u naš službeni auto i krećemo za Zagreb. Na auto cesti kod Brežica zaustavlja nas vojna policija JNA, u autu nastaje komešanje pratitelja u želji da mene i vozača Božu obrane. Iskusni Božo ih umiruje, vojna policija nas je zaustavila kako bi propustila kolonu vozila JNA iz Brežica pri povlačenju iz Slovenije.

Sretno smo stigli u Zagreb i dostavili školske lansere S-2M.

Glava za samonavođenje rakete Strela-2M

(Izvor slike: arhiva Borisa Gvozdena)

Senzorski dio glave S-2M

(Izvor slike: arhiva Borisa Gvozdena)

Nedovoljan broj elektroničkih lansirnih uređaja riješen je razvojem SUS-ovog elektroničkog lansirnog uređaja. Prazna kućišta uređaja, koja su služila za obuku u postrojbama, Darko Rukavina je dostavio u SUS i u njih smo ugradili novo razvijenu elektroniku. Za razvoj uređaja korišten je jedan od školskih lansera s glavom za samonavođenje.

Razvoj je vodio Ivan Suđa.

Lanser, elektronika lansirnog uređaja i napajanje s Ni-Cd baterijama rakete Strela-2M i „Igle“

(Izvor slike: prospekt Strele-2M)

Ruske termalne baterija osiguravale su nakon aktiviranja jednokratno napajanje lansera pri lansiranju. Potreba za trajnim izvorom napajanja, naročito je izražena za vrijeme obuke. Riješena je izradom izvora s ponovno punjivim Ni-Cd baterijama.“

Mjerenje brzine granate

Željko Mesar

      „Trebalo je izmjeriti brzinu granate bestrzajnog topa kojeg smo proizveli u okviru ispitivanja gore na Bizeku, ispod Sljemena.

„Kako da to izmjerim?“

Stručnjaci iz Brodarskog instituta tražili su brzu kameru, ali ju nisu mogli nabaviti. Tada smo mi napravili sustav za mjerenje. Uzeo sam digitalni dvokanalni osciloskop, bio je žut k'o cigla. Napravili smo i dva okvira 1m x 1m, isprepletena žicom koje sam  spojio na osciloskop. Prvi okvir sam postavio 5 m od cijevi, a drugi, 10 m iza njega. Nišanili smo kroz ta dva okvira,

Kada je tane proletjelo kroz prvi okvir, potrgalo je tu žicu i na osciloskopu sam dobio signal, kada je proletjelo kroz drugi, dobio sam drugi signal.

 Razliku između ta dva signala izmjerio sam u milisekundama.“

Miha Verem

     „Kod minobacača smo izmislili jedan sistem za mjerenje početne brzine projektila na prijedlog Zorana Trampuža. Željko Mesar je sudjelovao u tome kao električar. Iz instituta smo uzeli „counter 2000“, uređaj koji mjeri vrijeme prolaza struje. Ideja je stara, iz 1820 godine za mjerenje početne brzine projektila. U doba Napoleonskih pohoda, on je bio jedan od najboljih artiljeraca tog doba, koristio se sistem Ia Boulange, (kombinacija ramova sa žicom, elektro-magneta, staklenih cjevčica kroz koje prolaze klipići. To se je koristilo i u Jugoslavije u poboljšanoj verziji do 1970. kao dokaz u sudskim sporovima.)

Ja sam radio na artiljeriji, čitao knjige iz tog područja i našao sam takvu ideju. Napravili smo jedan okvir na koji smo stavili snop žica i kada ispalimo projektil on prekine te žice i prekine strujni krug. Onda smo to usavršavali s nekim celofanom. Na preporuku Borisa Gvozdena Julio Franin konstruirao je i izradio uređaj za mjerenje početne brzine veličine džepnog kalkulatora, koji je bio veoma pouzdan. Svi su nam zavidjeli na tom uređaju. Veoma često nam se dešavao jedan banalni problem koji dugo nismo znali riješiti. A riješio ga je Vlado Grlica odmah kada je to vidio. On je došao iz poduzeća Slavko Rodić iz Bugojna u BiH, Na 1.200 stupnjeva C nastaje ionizacija zraka i zrak postaje vodljiv. Stavili smo naš okvir preblizu cijevi da dobijemo bolje podatke, ali nismo dobili dobre rezultate. Sve smo kontrolirali i ništa nismo otkrili. Vučko je prekontrolirao uređaje – bili su ispravni. 

I dođe Grlica i pita nas: „Na koju udaljenost ste stavili okvir?“

Ja kažem: „Na metar.“

„Pa što ti nisi čuo za ionizaciju zraka?“

Proizvodnja topova

Mihret Verem-Miha

          „Rat je krenuo, mi smo proizvodili oružje, ja sam prebačen na artiljeriju uz Ramu Krivdića koji je ubrzo od nas otišao. Bio sam važna karika u proizvodnji bestrzajnih topova. Od generala Zagorca dobio sam knjigu „Proizvodnja artiljerijskog oružja“ koju je napisao dr. Vinko Pavelić, direktor poduzeća Bratstvo iz Novog Travnika. Knjiga je bila s potpisom autora. Taj Pavelić je bio i predavač na Vojno-tehničkoj akademiji u Zagrebu. U MORH-u je radio Zdravko Pavelić, njegov nećak s kojim smo surađivali.

Napravili smo dosta tih topova, između 50 do 100 komada. Topove smo montirali u Sesvetskom Kraljevcu. Tamo su imali iskustva u proizvodnji elektro-vučnih vozila, mobilnih kuhinja i agregata za potrebe JNA. Na montaži je bio poslovođa Damir Maltar sa svojim dečkima. Nacrte je napravio Ramo Krivdić, on je bio konstruktor u Novom Travniku. Bosanci su bili skloni dati nam sve što nam treba. Oni su imali strojeve za provlačenje cijevi dugačke po 25 metara. Ta tvornica je u to vrijeme bila najmodernija tvornica za izradu cijevi u Europi. Tijekom 1992. godine dva puta sam išao u Bosnu, dok nije došlo do sukoba između Hrvata i muslimana. Tada je već nekoliko puta bio bombardiran Novi Travnik i tvornica oružja. Kada je bilo najveće bombardiranje tvornice, tada sam ja bio dolje. Srećom je radila kalionica, ona je najveći izvor topline pa su infracrvene rakete iz aviona Orao pogodile samo kalionicu, gdje nisu napravile veliku štetu. 

U proizvodnju topova bio uključen i Jura Miličić s Končarevom alatnicom. Tamo se složio prototip. Metalac Čakovec je imao „honerice“ za finu obradu provrta cijevi, napravljeni su alati. Nešto se radilo po Sloveniji, otkov u  Željezari Ravne.

Ispitivanje topova na poligonima

U Končarevoj tvornici u Sesvetskom Kraljevcu bilo je veliko dvorište koje smo koristili kao poligon za ispitivanje topova. Pucali smo projektilima  bez eksplozivnog punjenja u veliku hrpu pijeska i testirali smo ponašanje topa.

U okviru ispitivanja topa snimali smo kamerom pucanje iz topa i iz tog filma su „izvađene“ ove fotografije. Snimateljica je bila gospođa Višnja Tošić.

Snimanje ispitivanja bestrzajnog topa

na poligonu u dvorištu Končara, u Sesvetskom Kraljevcu, 18.1.1994. godine.

Snimateljica Višnja Tošić

 (Izvor slike: arhiva Mihe Verema)

Bestrzajni top kalibra 82 mm na poligonu u dvorištu Končara, u Sesvetskom Kraljevcu 4.11.1993. godine.

(Izvor slike: arhiva Mihe Verema)

 Bestrzajni top kalibra 82 mm, na poligonu za pucanje  u dvorištu Končara,

u Sesvetskom Kraljevcu, 8.8.1994. godine.

Miha Verem, Damir Maltar, Marijan Klasan

(Izvor slike: arhiva Mihe Verema)

Ilija Samardić i Miha Verem u dvorištu Končareve tvornice u Sesvetskom Kraljevcu, 4.11.1993. godine

(Izvor slike: arhiva Mihe Verema)

Frane Kršinić i Miha Verem u dvorištu Končareve tvornice u Sesvetskom Kraljevcu, 4.11.1993. godine

(Izvor slike: arhiva Mihe Verema)

S poligona u Sesvetskom Kraljevcu, Miha Verem i Željko Kiršić iz MORH-a, 4.11.1993. godine,

(Izvor slike: arhiva Mihe Verema)

S poligona u Sesvetskom Kraljevcu, Damir Maltar, Miha Verem i Štef Igrec, 18.1.1994. godine,

(Izvor slike: arhiva Mihe Verema)

 S poligona u Sesvetskom Kraljevcu, Zdravko Pavelić iz MORH-a, 29.6.1993. godine,

(Izvor slike: arhiva Mihe Verema)

Ispitivanje topova u Veleševcu

Za ispitivanje topova koristili smo i veliki poligon u Veleševcu. Veleševec je malo mjesto južno od Zagreba, u Turopolju iza Velike Gorice. MORH je iznajmljivao od Mjesne zajednice Veleševca veliki močvarni prostor na kojem su inače pasle krave, a mi smo ga koristili za ispitivanje naših topova.

Mato Biberović ispituje zatvarač bestrzajnog topa, 82 mm, na poligonu u Veleševcu, 6.8.1994. godine.

(Izvor slike: arhiva Mihe Verema)

Gospođa Anđa Grbić, voditeljica ekonomskih poslova na projektu „TOP“, u SUS-u, 20.4.1994,

(Izvor slike: arhiva Mihe Verema)

Top nazvan „Jura 1“

Topove smo počeli raditi 1991. godine. Došao je Ramo  Krivdić  iz tvornice Bratstvo iz  Novog Travnika i  donio je 60 posto dokumentacije, što u glavi, što u papirima. Ostatak je konstruiran u SUS-u. Najprije je došao u Brodarski institut u Zagrebu, a onda je prešao k nama u SUS.

Da to ne bude sve natrpano u SUS-u dogovoreno je da će se prototip raditi u ASU-u, kod Jure Miličića. Jura je bio direktor ASU-a. To je poduzeće KONČAR-Automati, strojevi i uređaji, koje je početkom 1991. godine nastalo iz nekadašnjeg Končarevog poduzeća Alati i Strojevi (AIS). Bilo je dogovoreno da se radi strogo po nacrtima. Tamo se to montiralo. Ja sam bio kontrolor i ispitivač tog topa. Jedan dan kada je top već bio montiran,  vidim da na topu piše – JURA 1. Pitam se: „Što je to?“

Pitam Ramu: „Jesi li ti odobrio da se to napiše na topu?“ Ramo odgovori negativno, te ode kod Jure, posvađali se. Rekao sam: „Nek' mu bude.“

Dođemo mi na Veleševac da ispitamo taj top. Skupilo se puno ljudi. Došli ljudi iz MORH-a, Gamberoža, njegova žena, profesor Banović, Šikanić, Željko Koršić, Pavelić i drugi.

Ramo održi govor: „Evo, ovo je prvi top koji je proizveden u Hrvatskoj. Top je možda  mali, ali  je velik korak za Hrvatsku vojnu industriju”

Od nekuda se pojavio i Jura i pita: „Dečki, kak' ide?“

Ovi iz MORH-a gledaju i pitaju se tko je taj.

On se predstavi: „Ja sam direktor tog poduzeća, ja sam 'otac' tog topa.“

Blago ga pogleda i kaže: „Dobro, a što je onda Ramo? Je li on majka?“

Tada sam prvi put vidio humorističko lice doktora Brkića.

Svi u smijeh, Jura se naljuti, uđe u svoj auto i ode.   

Ispitivanje na Bizeku

SUS je kupio Bizek, poligon pod Sljemenom. To je bilo idealno mjesto, poligon za ispitivanje OSE koju je vodio Brzac. Osa je protuoklopna raketa s kumulativnom glavom kojom se puca s ramena. Jednostavno, ”šuplja cijev”, zanimljivo i ubojito oružje. Toga se oružja tenkisti boje. U Vukovaru su iz toga uništavali tenkove. Toga je oružja bilo puno nakon što su naši osvojili onu vojarnu u Bjelovaru. 

Taj je top dosta išao, radilo se na razvoju nove generacije projektila. Počeli smo raditi na razvoju bestrzajnog topa 102 mm kojeg bi mogao nositi čovjek i kakvog imaju američki marinci. Nažalost, od tog se odustalo iz raznih razloga.

Na Bizeku, za ispitivanja kumulativnih projektila za probijanje oklopa imali smo daljinsko okidanje topa, izrađeno po mojoj ideji i skici. Daljinsko okidanje se koristilo da kod ispitivanja novih projektila, ako dođe do nezgode, ne nastrada ciljač. Bestrzajni top kada opali ne skače prema natrag. Dozvoljeno je pomicanje prema natrag maksimalno 25 mm. Kod tih topova sila akcije i reakcije je ista i top ostaje na istom mjestu. Inače artiljerijsko oružje užasno skače nazad. Provodili smo ispitivanje s municijom koja je zagrijana na maksimalnu temperaturu. Mi smo grijali na oko 45 stupnjeva C. Takva municija razvija 20-30 posto veći pretlak u barutnoj komori. 

Ja sam tamo jednom doživio nezgodu. Punio sam cijev i počeo zatvarati zatvarač i došlo je do samoopaljenja. Sva sreća što je zatvarač predimenzioniran, zubi za zatvaranje jedva su zahvatili 30% površine kad je došlo do samoopaljenja. Imao sam tamne sunčane naočale, bilo je užasno vruće i bili smo na prašnjavoj cesti. Kada je to opalilo, nastala je takva prašina da nisam znao što se desilo. Instinktivno sam zatvorio oči. Kada sam ih otvorio, na jedno oko nisam vidio. Mislio sam da mi je izbilo oko. Kada se ta prašina malo slegla dotrči Višnja Trošić: „Joj Miha, jesi li živ? Gdje ti je drugo staklo od naočala?“ 

Detonacija mi je izbila jedno staklo na sunčanim naočalama. Na tu sam stranu vidio, a na staklo koje je ostalo i bilo prašnjavo nisam vidio. Kada je Višnja došla i upitala me za drugo staklo, sve mi je bilo jasno. Bio sam sretan što mi nije ništa.  „Ovo je dokaz da se oružje niti prazno ne smije prema nikome okrenuti, jer može u svom vijeku jednom i prazno opaliti“, rekao mi je Kiršić.

Na kraju nismo našli pravi odgovor zašto je do toga došlo. Malo se o tome pričalo, zaboravilo se i išlo se dalje. To me je naučilo pameti da sve treba tri put provjeriti.

Minobacači

Ispaljivali smo iz minobacača, to je opaka naprava. I dan danas kada vidim na TV da netko puca, mene je strah. Kada ti opališ, kada ode projektil, neizgorjeli dijelovi baruta izlaze i gore u zraku u prostoru od 5-6 metara od usta cijev, a temperatura zraka se penje na tisuću stupnjeva. Cijevi se troše zato što je unutra u cijevi strahovito velika temperatura. I cijev se prekali na mikronskoj dubini. Ta površina se naglo hladi i nastaju mikro pukotine kada ide sljedeći projektil. Brtvili smo bakrenim prstenom. Taj bakreni prsten se utiskuje u one žljebove i skida te male listiće koji su već napucani. I izgleda kao da je površinu hrđa pojela.

Ja imam puno unapređenja i ušteda u alatima i materijalu (bakar, mesing i ostali obojeni), kupio sam i „stojadina“ od svojih inovacija. Po odluci direktora Blage Brkića jednom prilikom isplaćeno mi je 2.000 DM+500 DM."

Šverc dijelova iz Mađarske

Mihret Verem-Miha

        „Kod ispitivanja artiljerijskog oružja trebamo izmjeriti pretlak u barutnoj komori. To je prostor u kome dolazi do aktiviranja eksploziva, baruta koji istiskuje projektil. Nismo imali pouzdane instrumente da bismo mogli to mjeriti. To se mjeri s ​krešerskim  valjčićima koji su specijalno izrađeni i ispitani. Oni se stavljaju u jednu kapsulu koja ima cilindar i klip. To se ubaci u barutnu komoru i kod detonacije eksplozije to udari na krešerski valjčić i on se smanji za neku visinu. Razlika između te visine prije i poslije određuje pretlak u komori na temelju određenih tablica. Kod bestrzajnog topa to je od 2000 do 3000 bara. 

I nestalo nam je tih valjčića.

Doznali smo da se to radi u firma Nike, u Mađarskoj, na zapadnom dijelu Balatona u blizini grada Šiofoka. Tamo su ogromni poligoni. On su bili najveći proizvođači nitro-celuloznog baruta u Europi. Sve su radili za Rusiju. 

Prvi puta smo išli k njima ja i Frane Kršinić. Došli smo tamo kao naivci. Mađari su imali zabranu da nam išta isporučuju i čudili su se odakle smo došli. Zanimljivo je, ušli smo u krug tvornice a da nas nitko nije kontrolirao. Inače, cijela zona je pod prismotrom. Izgubili smo se, nema oznaka, ništa, samo piše „zabranjeno slikanje“. Po tome smo znali da je to tu negdje. Na benzinskoj pumpi smo pitali kamo da idemo, gdje je ta tvornica. Radnik na pumpi nam kaže: „Što mene pitate, tamo je policajac, pitajte njega“

Čovjek je bio izbjeglica iz Banata pa smo se razumjeli. Rekao nam je: „Bolje da ne znate gdje je to.“

To je izgledalo kao da uđeš u Dugave u Zagrebu, svaka kuća je neka proizvodnja. Tako su zamaskirali da se ne vidi da se u malim halama nešto radi. Na ulazu nisu imali portu. Ali kada prolaziš tom cestom, postoje ljudi koji te prate i snimaju. Nekako smo došli do odgovornih ljudi. 

Međutim, oni su se odmah ogradili i rekli nam da je najpametnije da odmah odemo, jer će doći sigurnosne službe. "Nije problem što ćete vi nastradati, ali i mi ćemo", rekli su nam.

Razgovarali smo s njima na njemačko-ruskoj kombinaciji jezika. 

Mađar je inače radio u ruskoj vojnoj industriji iza Urala. 

Dok smo pili kavu, nismo više razgovarali o našem problemu i ja na zidu vidim lovačko oružje, karabin koji mi je bio poznat. Mađar ga skine i pokaže mi da je na njemu ugraviran grb Jugoslavije. Kažem im: „Pa to je M-48.“

Oni kažu: „Da. Mauser, proizvođač karabina preselio je tvornicu u Crvenu zastavu u Kragujevcu.“ 

Otišli smo iz Mađarske neobavljena posla. 

Tada je Čarapina našao nekog Posavca oženjenog za Austrijanku koji je imao svoju stomatološku ordinaciju, ali i trgovačku firmu za kupoprodaju svega i svačega. Taj zubar nam je rekao: „Pa mogli biste Mađarima platiti preko mene.“

I sljedeći put sam išao sam s tim zubarom. Došli smo u mađarsku tvornicu i objasnili što trebamo. Mađari su rekli da nema problema, oni će to njemu prodati. Za EU nema nikakve zabrane. Njih nije zanimalo što će zubaru dijelovi za ispitivanje topova. Samo žele da je papirnato sve čisto. Sve ugovoreno i nakon mjesec dana javili su mi da mogu doći po to. I ja sam ponovo otišao u Mađarsku.

Došao sam tamo na dogovoreno mjesto i preuzeo sam oko 500 tih krešerskih valjčića. To su vrlo sitni dijelovi, svi stanu u jednu šaku. Uz to idu i neke tablice. Došao sam u hotel na Balatonu, gdje sam to preuzeo. Nisam čak ništa potpisao. Prije toga je ovaj naš zubar P. sve uplatio.

Mislim da mi Mađarima nismo nikada dovoljno zahvalili koliko su nam pomogli za vrijeme rata i kroz izbjeglice, kroz naoružanje i razne informacije. Predlagao sam u SUS-u da se tim ljudima, Mađarima nekako odužimo i pozovemo ih u naše odmaralište u Istri. Direktor se složio, ali to nije prošlo. 

Mislim da je to bilo krajem 1993. godine.

I vraćam se iz Mađarske u Zagreb u mom ​stojadinu  i na granici me zaustave. Naime, moj tast me zamolio da kupim par vreća gnojiva. Pred granicom u ​Nagykanizsi  kupim to gnojivo, 4 vreće. Jedna vreća je bila poderana i zalijepljena sa selotejpom. I na granici me carinik stavi na stranu. Pita me što nosim. Rekao sam mu: „To gnojivo, salame, sireve, itd.“

Dođu neki uniformirani carinici izvade sve vreće i provjeravaju što ima u vrećama. Razvuku ceradu i istresu svo gnojivo. Ništa nisu našli, 

Prije dolaska na carinu krešere sam stavio u džep. Svaku seriju u drugi džep. Mene nisu ni gledali. Mislio sam da je netko dojavio. Tada smo mi imali Plan B. To znači, ako me zaustave na granici i strpaju u zatvor, nekim putem će me za par dana osloboditi, a ja bih za to dobio trostruko veću plaću nego inače. Moja pokojna žena je rekla. „Htjela bih da te ulove na granici da nešto zaradimo.“ Naše plaće su tada bile jako male.

Rekao sam carinicima da ću im ostaviti gnojivo, ali nisu htjeli. Došle su neke dvije čistačice i pomogle su mi da to poberemo u neke vreće. Kada sam zadnju vreću stavljao u auto, mene nešto presječe u leđima. Jedva sam došao kući. 

Po krešere više nismo išli, jer sam donio dovoljnu količinu, ali sam još nekoliko puta išao po druge stvari. Ja i Frane išli smo po gume za top u tvornicu “Taurus” skroz gore na sjevero-istoku Mađarske. Za gume nije bilo embarga.

Naš zubar sada se bavi slikarstvom i nedugo je izlagao u Zagrebu."

Proizvodnja eksploziva i raketa

Važan dio svakog oružja su eksplozivi, a važan segment vojne industrije je proizvodnja eksploziva. KONČAR početkom rata nije imao iskustva u proizvodnji eksploziva, nije ni imao stručnjake za eksplozive zato su veliku ulogu u našoj proizvodnji oružja za vrijeme rata imali stručnjaci, Hrvati koji su do početka rata radili u tvornicama oružja u BiH, a onda prešli u Hrvatsku. Donijeli su veliko znanje i iskustvo, mnogo dokumentacije,  a prenijeli su i stotine kila  eksploziva.

Stručnjaci za eksplozive došli su već početkom 1991. godine iz tvornice baruta i raketnog goriva Vitezit iz Viteza, u Bosni. To je malo mjesto u geografskom središtu Bosne i Hercegovine, u Lašvanskoj dolini, blizu Travnika.

Jedan od stručnjaka koji je iz Viteza prešao u KONČAR ispričao mi je:

          „U Vitezu smo većinom bili Hrvati, a muslimani koji su bili s nama bili su spremni za suradnju. Tako da smo mi iz Viteza izvukli svu moguću dokumentaciju i prebacili ju ovamo u Zagreb. U 2-3 ljetna mjeseca smo kopirali dokumentaciju, a  prebacivali su ju rođeni Vitežani. Vozili smo sve u gepeku auta, nitko nije to gledao. Tada još praktički nije bilo prave granice. Tek u 9. i 10. mjesecu 1991. godine je bilo malo više pregledavanja na granici, pogotovo na granici kod Slavonskog i Bosanskog Broda, te Bosanskog Šamca, gdje smo najviše prelazili. U 10. mjesecu postalo je problematično, jer su počele veće kontrole. Alija Izetbegović je napravio neki sporazum pa su na granici zajedno bile obična i vojna policija. I teže smo prelazili.

Bez obzira na to, dovozili smo više puta u Končar pirotehniku, dokumentaciju i ostalo.

Krajem 9. mjeseca 1991. godine iz tvornice u Vitezu uzeli smo 300 kompleta raketnog goriva. To je 1,5 tona. Gorivo je bilo za raketu koju smo počeli proizvoditi u Končaru za VBR, (višecjevni bacač raketa)  s nazivom RAK-12. Tvornica u Vitezu je proizvodila rakete protiv tuče koje su potpadale pod civilnu namjenu. Mi smo u papirima imali napisano gorivo za rakete protiv tuče, a umjesto toga smo spakirali 300 paketa goriva za rakete za VBR. To je sve išlo za Široki Brijeg. U Širokom Brijegu smo raketno gorivo pretovarili i dovezli ga  u Zagreb. Na granici nas nitko nije gnjavio. U Zagrebu  smo teret istovarili u malom skladištu Ribomaterijala uz željezničku prugu. To bilo krajem 9. mjeseca 1991. godine.

Jedan naš prijatelj iz Viteza  je osnovao svoju firmu za trgovinu raznim proizvodima za civilnu namjenu. I njegova firma je sve to platila,  a njemu su to poslije platili Končar ili MORH.

U SUS-u sam se zaposlio u siječnju 1992. godine. Do tada sam još službeno radio u Vitezu, u tvornici, a u Zagrebu sam bio više nego u Vitezu. Tamo sam, „kao fol“, imao slobodne dane. Kada sam došao u Zagreb, u početku  sam stanovao u hotelu Internacional, a onda sam dobio stan.“

Proizvodnja u Samoboru

Krajem 1991. godine SUS se počeo pripremati za proizvodnju raketa i eksploziva.  Za tu proizvodnju bili su predviđeni prostori poduzeća KONČAR-Mali kućanski aparati d.o.o., (MKA) u Bobovici, naselju na sjevernom dijelu Samobora.

Zgrade nekadašnjeg poduzeća KONČAR-Mali kućanski aparati d.o.o., danas.

Snimljeno 19.8.2019. godine. Od Končara je ostao samo natpis na ulazu i upravnoj zgradi, a proizvodni i poslovni prostori su iznajmljeni raznim poduzećima.

(Izvor slike: arhiva autora)

Jedno skladište kraj objekta za proizvodnju bojlera i jedna baraka su preuređeni za proizvodnju. U  bivšem skladištu su se u početku montirale rakete, a u baraci je pripremljena ljevaonica za lijevanje eksploziva za punjenje bojevih glava. Jedna ekipa iz poduzeća Iskra iz Zeline je instalirala kotlove za lijevanje eksploziva i instalirali su uređaj za grijanje. Sve su napravili praktički o svom trošku.

Već je bila prebačena dokumentacija za raketu. U Končaru su htjeli da se nacrti kompletno precrtaju i stavi Končareva sastavnica. Vitežani su im rekli: „Što će nam sastavnica? Izrežite po ovoj dokumentaciji, po njoj se može raditi, a vi poslije crtajte koliko hoćete.“

Krajem 11. mjeseca u SUS-u su napravili prve pozicije za raketu. Bilo je problema s izradom pozicija, s nabavom materijala, ali se ipak sve nabavilo. Htjelo se da sva ta proizvodnja bude tajna i da se o tome ništa ne smije znati. Ali to nije bilo izvedivo. Rekli su direktoru: „Kako ćeš ti ljudima zabraniti da o tome govore? Otići će u prvu birtiju i sve ispričati poslije dva gemišta. Pohvaliti će se da delaju na 'raketlinima'. Kako ste si to zamislili?“

Samoborci su radili, a Vitežani su kontrolirali montažu i sve ostalo, pripremali sve pozicije, pirotehniku, radili  glave upaljača. Jedan vrlo sposoban tehnolog iz MKA je prema uputama i skicama stručnjaka iz Viteza pripremao proizvodni prostor, razradio kompletnu tehnologiju za montažu raketa, lijevanje eksploziva i ostale poslove. Napravljena je ljevaonica za lijevanje trotila i  linija za montažu raketa.

U ožujku 1992. godine sve je pušteno u pogon.

Končar je imao dokumentaciju, nabavio je valjane, bešavne cijevi. Kasnije su te cijevi rađene u Sisku i obrađivane u Končaru. Mlaznice su rađene u MES-u i SES-u (Končarevim tvornicama malih i srednjih motora).

Za obradu pozicija korišten je i obradni centar MAZAK koji je kupljen za projekt „Strijela“.

Lijevanje trotila

Trotil je trinitrotoluen, kemijski spoj, blijedo-žuta kristalna tvar. To je najviše primjenjivani vojni eksploziv. Kada su naši zauzeli vojna skladišta,  našli su puno „trotilskih metaka“ za miniranje, 100 gramskih, 200 do 50 gramskih. Te metke su  razbijali,  topili  i lijevali u bojeve glave. U Vitezu je trotil korišten za izradu plastičnih, praškastih  eksploziva.

Krutina trotila

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)

Iz Viteza se vojni eksploziv dovlačio kao plastični eksploziv za gospodarsku namjenu. Kada je transport iz Viteza prešao Slavonski Šamac, sačekali su ga naši ljudi, oteli kamion i sve u njemu.  A Vitezu su trotil ili neke druge eksplozive platili kroz brašno ili  kroz ulje.

U Splitu se surađivalo s Brodomerkurom. Eksploziv se natovario na kamion, prodao Brodomerkuru koji je bio kupac za gospodarski eksploziv pa se usput provlačio i trotil. Sve je bilo ilegalno, ali se radilo na legalan način. Sve je išlo kroz papire, a kada je teret došao na našu granicu, onda  više nije nitko pitao odakle je i što je.

Iz Viteza je dovezeno u Hrvatsku par desetina tona tog eksploziva.  

Lijevanje u INI

U početku su se bojeve glave za projektile punile u laboratoriju u INA-i, u Heinzelovoj ulici, u Zagrebu u nekakvoj baraci. INA je u tom svom laboratoriju imala jedan kotlić za lijevanje. I tu su lijevani prvi komadi. Tamo se moglo ulaziti samo s lozinkom. Metalni dijelovi su izrađeni u KONČAR-u.

U to početno vrijeme do kraja 12. mjeseca nije bilo ni novaca ni plaća. Poslije je ministar Martinović dao Končaru neki avans pa je  bilo nešto više novaca.

Kada je napravljeno prvih 20-30 komada, onda su rakete  montirali u Samoboru.

Lijevanje u Virovitici

Ubrzo je došlo do nesuglasica s INA-om pa su končarevci  otišli lijevati trotil u Viroviticu, u poduzeće Rapid koje je imalo ljevaonicu. Iznajmili su kombi, u njega strpali 100 komada metalnih košuljica  za bojeve glave za rakete, promjera 128 mm, poredali ih po podu i odvezli ujutro u Viroviticu. Tamo su počeli nalijevati te bojeve glave. Lijevanje eksploziva je spor proces koji dugo  traje,  do navečer. Sporo se hladi, oko 5-6 sati. Ako se ne hladi polako i ravnomjerno,  stvara u sebi pukotine. Mora se za to vrijeme i miješati.

Pitao sam kolege iz SUS-a: „Zar to nije opasno?“

Rekli su mi: „Kada se radi kako treba,  nije opasno.“

U Rapidu su instalirali  stare kotlove od Plive,  s duplim stjenkama i mogli su grijati trotil. To je sve bilo otvoreno. Kada je trotil vruć, njegove su pare jako otrovne. I  njegova prašina je otrovna. Ali tada se na to nije previše gledalo.

Kada su završili to lijevanja u Rapidu, končarevcu su sve dovezli u Samobor i tamo su montirali prvih 100 komada raketa. Tih 100 komada je otišlo prema  Lipiku, gdje su korištene u oslobađanju Lipika, početkom prosinca 1991. godine.

Rakete su napravljene za dva mjeseca.

Proizvodnja raketa

Po momo mišljenju proizvodnja raketa je vrlo složen proces. Budući da o tome ništa ne znam, čudilo me je kako su mogli u tako kratko vrijeme organizirati proizvodnju i proizvesti prve rakete. Jedan kolega iz nekadašnjeg SUS-a, koji je na tome radio, ispričao mi je:

      „Metalne dijelove je lako napraviti. Gorivo smo imali, a električne upaljače su stručnjaci koji su došli iz Viteza napravili u Končaru. Imali smo problema kod izrade pripale za raketni motor. To je celuloidna kutija u koju se stavi crni barut. Naš kooperant koji je u početku to proizvodio nešto se naljutio na nas, rekao nam je da mu nismo dovoljno platili i nije to htio više raditi. Mi porazgovaramo s njegovom ženom i ona nam otkrije kod koga on to radi. Mi odemo kod tog čovjeka i taj obrtnik na Trešnjevci nam je radio pripale cijelo vrijeme rata. Inače je on vakuumiranjem radio kutije za kolače i nekakva pakiranja. Pripale se rade iz celuloida. To je nitroceluloza, folija prozirna kao staklo, ali je jako zapaljiva. On je znao kako se to radi na stroju, malo se zagrije vakuum i na kalupu se dobije oblik čašice. Mi smo to poslije sami lijepili, električne glavice smo lemili, a čepove smo pravili od tekstolita i tokarili. U početku to nije ni ispalo dobro. Poslije smo to radili špricanjem. Stalno smo usavršavali tehnologiju.

U Končaru je rađena elektronika, paljbenu kutiju je radio INEM u  Jankomiru. Rakete imaju lanser na kotačima s 12 cijevi. JNA je imala lanser s 32 cijevi, zvao se "Plamen". Nama je to bilo previše raketa za potrošiti pa smo u HŽ-u u Zaprešiću, Itasu i u Jedinstvu  napravili 12-cijevni lanser, višecijevni raketni sustav,  nazvan RAK-12.

Hrvatski raketni bacač RAK - 12

(Izvor slike: http://www.paluba.info/...)

Rukovanje raketnim bacačem RAK-12

http://www.paluba.info/...

U HŽ-u, u Zaprešiću imali su nekakvu radionicu i tamo su radili lansere. Imali su dobre inženjere koji su na bazi jednoga lansera s 32 cijevi napravili lanser s 12 cijevi. Rakete moraju biti programirane, ispaljuju se cik-cak. Na kraju cijevi imaju kontakt koji ide na električni upaljač, sa strane je mlaznica, dolje je paljbena kutija koja na tu iglu dovodi struju od oko 700 miliampera do 1,2 ampera. Kontakt da raketa izleti trebao je trajati samo  20-30 milisekundi. Sljedeća se pali u cik-cak redoslijedu da se ne bi lanser zaokrenuo, što bi se dogodilo ako bi se palile rakete sve s jedne strane. Izlijetaju jedna po jedna u određenom razmaku da se ne zakrene lanser i da se rakete ne sudaraju u letu. Lanser ima i nišanske sprave. Završnu montažu i farbanje radili smo u Končaru, u Samoboru u „Malim kućanskim aparatima“. Tamo su nam radili  i cinčanje nekih pozicija.

Prve komade smo napravili i rakete su letjele. Za testiranje prvih komada išli smo na Pokupsko. Organizator ispitivanja je bio jedan dečko iz MORH-a, radarist po struci, koji je došao  s Akademije u Črnomercu. Na Pokupsku su ispalili 1-2 rakete, a onda su Srbi žestoko odgovorili. Srbi su mali mnogo raketa.

Do 1995. godine napravili smo u Končaru  ukupno oko 100.000 raketa.“

Požar  u tvornici

Pravo je čudo da  tijekom rada u ratnim uvjetima, kada se uhodavala proizvodnja eksploziva i raketa, dok su ljudi još bili neiskusni nije došlo do više nesreća. Ipak su se dogodile dvije nesreće. Najprije požar u radionici, a onda i nesreća u kojoj je jedan radnik izgubio oko. O požaru mi je ispričao jedan kolega koji je tada radio u toj proizvodnji:

      „Sjećam se datuma, 2.4.1992. godine. Tada smo spremali malo veću proizvodnju i  imali u planu montirati 200 raketa. Dan prije, ja i dvojica kolega iz Viteza u ograđenom dijelu prostora radili smo električne upaljače i pripale. Napravili smo 150 komada pripala, a upaljača oko 200. Bilo je 10 sati uvečer i kažem: 'Dosta za danas, umorni smo. Dok će dečki sutra montirati, ja ću biti s njima, a vas dva ćete raditi navoj.'

Navoj na mlaznici na komori raketnog motora je bio problem i  svako malo se desilo da 'zagrize', jer navoj nije bio kako treba. Navoje su radili u SES-u i MES-u.

Kada smo završili posao, odvezao sam njih dvojicu u hotel Panoramu, a ja sam već stanovao u stanu pa sam otišao kući. 

Ujutro u 7 sati dođem u SUS, kada zove tajnica Željka: 'Traže vas u Samoboru. Tamo je požar. Izgorjela je neka hala.'

Ja odmah u auto i u Samobor. Izgorjela je hala gdje su bile razne „špricmašine“ za špricanje plastike. Zapalila se neka puhalica koja je preko noći ostala u radu da se ne gasi i ne ohladi. Prostorija u kojoj smo mi radili i ova hala su bile odijeljene staklenim ciglama. Sve staklene cigle popucale.

Tada smo cijelu proizvodnju prebacili u veliku limenu halu, tamo stavili stezače za stezanje bojevih glava, mlaznica i  formirali liniju.

Tamo smo radili do 1995. godine.“

Nesreća u Samoboru

O nesreći koja se dogodila u Samoboru nitko ne želi previše pričati, svima je žao što se to dogodilo. Jedan „susovac“ mi je ispričao:

        „Otišao sam u Samobor da se pozdravim s dečkima i vidio sam da u jednom sanduku stoji nosač mina. To je jedna aluminijska cijev koja dolje ima temeljno punjenje, a onda su bili prsteni od celuloida u koje su se stavila dopunska punjenja. U sanduku su složili tu cijev s dopunskim punjenjem. To je plastika, to je osjetljivo i kažem im: „Što ste to stavili?“

Nespretno je poslije to stavljati na minu, jer ima jedan „štift“ koji se utakne u stabilizator pomoću  prstenastog osigurača. To sve se natakne za 3 sekunde. Međutim, jedan mladi poslovođa je angažirao svoje dečke da rade tu predmontažu koju nije trebalo raditi. Taj dan sam se na njih izgalamio i rekao im: „Odmah to skidajte. Nemojte to više nikada raditi.“

Međutim, oni su sutradan nastavili s montažom.

Kada se zmontira mina, na nju se stavlja taj nosač punjenja. Temeljno punjenje ima jedan valjčić koji je labav. Kada ga udari igla od minobacača, on udara u inicijalnu kapsulu punjenja i ona izbacuje minu.

Dečko je, navodno, nabijao čekićem da naskoči prstenasti osigurač. To je čelična alka koja upadne u utor od stabilizatora. Obično je dovoljno samo kucnuti dlanom i ona samo klikne unutra. Međutim, on  je uzeo neki čekić, navodno gumeni, i udario po tome. Dečko je to udario i aktivirao patronu temeljnog punjenja, 20 mm širine, 120 mm dužine  i ona je eksplodirala. Razbila je dopunska punjenja i to mu je ozlijedilo lice i lijevo oko.

Kako jer to taj dečko napravio, nismo mogli pojmiti niti ponoviti. Nikako mi nije jasno. Nesreća se nije smjela desiti niti u jednim uvjetima. Isprobavali smo milion načina i to nismo mogli ponoviti. Lupali smo čekićima, ali nismo uspjeli proizvesti tu reakciju.

Kada se to desilo, otišao sam odmah u bolnicu kod maloga na Rebro ili Šalatu.

Sve to je završilo na sudu.

Jedan kolega se nakon svega toga i propio.“

Mine s raketnim motorom

Željko Mesar

    „Mine iz minobacača išle su s krutim gorivom oko 5 km. Onda je u SUS-u napravljena tzv. „Aer-mina“. Na klasičnu minu smo dodali raketni motor. Jastučići krutog goriva su izbacili minu u zrak, tada se zapalio raketni motor i mina je sada išla 8 km.

Mi smo u SUS-u radili i  raketne motore. Nacrte su nam donijeli dečki iz Viteza u Bosni. Oni su prešli k nama i donijeli nam nacrte i znanje o eksplozivima, minama i sl. Oni su bili stručnjaci za streljiva, za raketno gorivo i raketne motore.“

Ispitivanje VBR-a na Bizeku

Željko Mesar

     „Na poligonu na Bizeku ispitivao sam i razne raketne motore. Tamo sam imao američku mjernu centralu od Browna i prvi sam sa njom počeo raditi. S tim sam snimao karakteristike VBR-a. (višecjevni bacač raketa). VBR je sustav zemlja-zemlja, a „Strijela“  je bila protuavionska, zemlja-zrak. VBR ima raketni motor koji nosi bojevu glavu. Ima otraga mlaznice i kruto raketno gorivo. Kada se to upali, mlaznice su pod kutom i to stvara rotaciju rakete. I puca na 10 km.

Stol je bio hrga betona na koji se upre taj motor preko davača za silu. Mjerio se moment. Ispitivalo se vani, pod nekim krovićem, a oprema je bila  nekakvoj zgradi. Uvijek sam išao s dva kompjutora i paralelno snimao na dvije mjerne centrale, jer mi se znalo dogoditi da motor odradi, a ja ništa ne snimim zbog nekakve greške.

Raketa za VBR nema krilca, već ima mlaznice pod kutom koje ju okreću i vrti se s  16.000 okretaja. S tim brojem okretaja održava putanju. Kada ju ispališ, gori oko 1 sekunde, a mlaznice mu daju rotaciju. Inače ne bi išao ravno, jer nema krilca.

Snimali smo potisnu silu, tlak i moment za raketni motor tlak u komori za vrijeme izgaranja motora. I iz toga se izračunao broj okretaja, kvaliteta goriva i  ostalo. Izbušiš na motoru rupicu i zašarafiš gore tlakomjer. A mlaz se upirao u  stol. Preko momenta se kontroliralo i raketno gorivo.

Suradnici

Blago Brkić

      „Za uspjeh SUS-a u proizvodnji oružja za vrijeme Domovinskog rata zaslužni su u prvom redu zaposlenici poduzeća, voditelji projekata i menadžment, ali i mnogobrojni suradnici iz HV-a, MORH-a, direktori i stručnjaci iz drugih Končarevih poduzeća i poduzeća izvan Končara, te znanstvenici i političari.

Svi oni zaslužuju da budu poimence spomenuti (po abecednom redu):

1. Zaposlenici SUS-a (osim ekipe koja je radila na „strijeli 10 CRO“)

• Stjepan Adrinek - voditelj projekta bespilotne letjelice
• Jozo Baković - voditelj programa upaljača
• Aljoša Božiković -  voditelj radarskog programa
• Ivan Brzac – voditelj projekta vođenog streljiva
• Vladimir Crk – znanstveni suradnik za optiku
• Ivan Čarapina – pomoćnik direktora za strateške materijale
• Tihomil Čimić – voditelj poslova klasične obrade
• Julio Franin – projektant elektronike i softveraš
• Vatroslav Ivušić – voditelj projekta prenosivog bacača raketa
• Josip Kovačević – voditelj raketnog programa
• Frano Kršinić – voditelj topovskog programa
• Stjepan Kraljević – kontrolor u razvoju proizvoda
• Zlatan Kuljiš – pomoćnik direktora za financije
• Zdenko Malenica – voditelj CNC obrade
• Zlatko Modrić – voditelj kontrole i montaže programa upaljača
• Vinko Pavelić – znanstvenik na području strojarske tehnologije
• Vlatko Rajić – voditelj projekta ciljničkih sprava
• Milan Sučić – voditelj kontrole raketnog programa
• Ivan Suđa – voditelj projekta „Strela 2“
• Zoran Trampuž – voditelj mjeriteljstva
• Mihret-Miha Verem – kontrolor topovskog programa
• Miroslav Vučetić – voditelj elektroničkih uređaja i projekta minotragač
• Gojko Vukojević – konstruktor ciljničkih naprava

2. Dužnosnici iz politike (osim Predsjednika dr. Franje Tuđmana i Ministra Gojka Šuška)

• Damir Begović – direktor HEP-a i političar iz HDZ-a
• Dragan Čović – direktor poduzeća Soko Mostar i političar HB
• Franjo Gregurić – Predsjednik Hrvatske Vlade

• Prof. dr. sc. Ivan Ilić – dekan FER-a (1990.-1992.),  savjetnik za tehnologiju Predsjednika RH
• Jozo  Križanović – direktor poduzeća „Vitezit“ iz Viteza, BiH, političar HB
• Jozo Martinović – Ministar financija u Vladi RH
• Ivan Milas – Ministar bez portfelja u Vladi RH

• dr. Osman Muftić – Ministar znanosti u Vladi RH
• Željko Prpić – pomoćnik Gradonačelnika Mladena Vedriša za obranu
• Ivan Šantić – političar iz Viteza , BiH
• Jozo Šilić – političar iz Mostara i Zagreba
• Mladen Vedriš – Gradonačelnik Zagreba

3. Dužnosnici iz HV-a i MORH-a

• Rahim Ademi – stručnjak za topove
• Zvonimir Ambrinac – načelnik PZO
• Janko Bobetko – načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske od 1992. do 1995. godine.
• Milovan Buchberger – načelnik za proizvodnju u MORH-u
• Zvonimir Červenko – na mjestu načelnika Glavnog stožera naslijedio generala Bobetka. 
• Krešimir Čosić – predsjednik VTS-a u MORH-u
• Nikola Gambiroža – veza sa stručnjacima iz BiH
• Vladimir Grlica – stručnjak za upaljače
• Mirko Jukl – stručnjak za VBR
• Josip Petrović – stručnjak za radare
• Milan Prpić – stručnjak za eksplozive
• Abduli Ramiz – načelnik TVA
• Darko Rukavina – stručnjak za PZO
• Anton Tus – zapovjednik HV-a i koordinator za NATO
• Vladimir Volarević – pomoćnik Ministra obrane Luke Bebića

4.Stručnjaci koji nisu iz Končara

• Drago Blažur – voditelj proizvodnje na strojevima „Index“ u PMZ
• Ivica Bokulić – stručnjak za eksplozive
• Zdravko Čepo – kooperant za strojarske komponente
• Branko Graf – stručnjak za upaljače
• Marko Lujić – nabavljač iz Viteza
• Boris Mršić – kooperant za građevinu
• Ratko Ružić – tehnolog iz Viteza
• Zdravko Sočković – voditelj vojne proizvodnje u „Đuri Đakoviću“
• Marjan Šilović – stručnjak za elektroničku proizvodnju i pretvarače
• Miljenko Žvanović –stručnjak za pomorsku obranu

5. Stručnjaci i direktori iz Končara

• Pavle Hmura – šef pripreme u SES-u
• Josip Ljulj – tehnolog iz SES-a
• Stjepan Kenđel – direktor tvornice u Ivancu
• Ivica Mandić – direktor MES-a
• Ante Miliša – direktor Instituta
• Juraj Miličić – direktor AIS-a
• Velimir Kučinar –direktor tvornice Končar-Alati
• Vladimir Varga – direktor tvornice MKA u Samoboru

6. Znanstvenici

• dr. Vladimir Andročec – profesor mehanike fluida i direktor Brodarskog instituta
• dr. Berislav Boras – profesor na FSB-u, za alate i naprave
• dr. Zdravko Doliner – profesor na FSB-u, za mehaniku fluida
• dr. Branko Jeren – rektor Sveučilišta u Zagrebu i profesor na FER-u

Pomagači u početku

Kada me u studenom 1991. Šušak najavio Ministru financija Jozi Martinoviću po gotovinu za dogovorene potrebe,  ne mogu zaboraviti njegov iscrpljeni izgled. Sam je bio s kavom i punom pepeljarom opušaka. (Jozo Martinović umro je 1994. godine).

Pri susretu s Ministrom znanosti prof. dr. Osmanom Muftićem ponuđeno mi je još jednostavnije dobivanje gotovinske pomoći, ali sam se uvijek bojao računovodstvenih teškoća. Jednostavniji postupak dobivanja pomoći bio mi je preko HEP-a (dobrotom direktora Damira Begovića) i HŽ-a (dobrotom direktora Alojza Brkića).

Nezaboravni su bili pokušaji useljenja u „vojne“ stanove naših stručnjaka s rješenjem od Milasa, a unutra su već bili naši vojnici s oružjem i rješenjem od nekog drugog ministra.

S našim generalima i s ministrom obrane USA

General Bobetko

General Janko Bobetko je jednom posjetio SUS, a jedan naš inženjer ga je glasno oslovio: „Druže generale!“ A on mu je odgovorio: „Da mi nisi nećak, dobio bi svoje.“ Poslije sam ih pozvao na ručak s kojeg pamtim Bobetkovu izjavu: „Puno godina sam rezao voćke i razmišljao kako se Srbima osvetiti za moju degradaciju.“

General Janko Bobetko u Končaru, u siječnju 1993. godine..

Miroslav Vukobrat rukuje se s generalom, direktor Brkić je s lijeve strane generala, Boris Gvozden s desne strane, a Dalibor Burnać u pozadini iza generala.

(Izvor slike: mjesečnik Končarevac, siječanj 1993. godinearhiva NSK)

General Zvonimir Červenko

General Zvonimir Červenko nam je bio gost nekoliko puta, nakon što smo izvršili svoja obećanja. Poznat mi je detalj kako ga je za desert ručka čekao serviran Modrićev upaljač, za koji je Červenko rekao da će ga pojesti, ako ga isporučimo u roku.

William Pery. ministar obrane USA

Kada me je pri slučajnom susretu dr. Krešimir Čosić laskavo predstavio svom gostu Williamu Peryu, ministru obrane USA, Pery je komentirao: „Kada doktor matematike može voditi obranu USA, zašto ne bi mogli vaši inženjeri voditi hrvatsku obranu.“ Poslije sam ga vidio na sprovodu ministra Šuška.

Nekoliko sjećanja s ručkova

U jesen 1991. pozvao sam na ručak gradonačelnika Zagreba, Mladena Vedriša i gradonačelnika Viteza Ivana Šantića da njihovu vezu povežem s interesima SUS-a. Ne mogu zaboraviti kako je Vedriš svoj ručak sveo na polovinu juhe, ali je razgovor izdržao.

Ne mogu zaboraviti ni ručak s generalom Ivanom Basarcem, kada mi je hvalio učinak naših raketa na istočnom bojištu. Iznenadio se kada mu se nisam pridružio molitvi prije ručka. A onda mi je sočno prepričao psovke srpskih zapovjednika koje je čuo prisluškivanjem njihovih radio-veza.

Kada bih najspretnijem dobavljaču sitnih materijala iz Viteza dao popis što trebamo, on bi to pročitao i rekao: „Ja ću to sve zapamtiti, a vi bacite taj popis, jer ćete me po njemu ispitivati drugi put.“  Naime, zapamtio je samo ono što mu odgovara, a drugo bi „zaboravio“

Investiranje u nove lokacije

Blago Brkić

       „Tijekom rata sam želio pobjeći s lokacije na Trešnjevci sa svim opasnim oružjima i eksplozivima. Uredio sam proizvodnju na nekoliko novih lokacija. Imao sam jednu proizvodnju u centru grada, u Žerjavićevoj 2, kod Svačićevog trga. Nitko za nju nije znao. Radilo je tu više desetaka ljudi i nitko nije znao da mi tu imamo vojni pogon.

Parkiralište i zgrade kraj Svačićevog trga gdje za vrijeme Domovinskog rata bila tvornica oružja

(Izvor slike: arhiva Alde Raića).

Parkiralište i zgrade kraj Svačićevog trga gdje za vrijeme Domovinskog rata bila tvornica oružja

(Izvor slike: arhiva Alde Raića).

Druga velika proizvodnje je bila u Samoboru u našoj bivšoj tvornici kućanskih aparata. U ratu je SES u tvornici na Trešnjevci radio jednu poziciju, za jedan važan proizvod, u velikim količinama.

Treća dilema koja me je mučila  bilo je mjesto gdje bih mogao razvijati oružje. Otišao sam kod Vedriša i s njim pripremio teren. Poslije njega je došla Marina Dropulić. Nazove ju Šušak i mi kupimo Bizek, pod Sljemenom, ogromna prostranstva desetak kvadratnih kilometara prostora gdje smo mogli gađati topovima i ispitivati streljivo.

Direktor dr. Blago Brkić sa suradnicima na poligonu u Bizeku, 2.veljače 1994. godine.

(Izvor slike: arhiva Mihreta Verema-Mihe)

Kamenolom Bizek nalazi se na rubu Medvednice iznad Stenjevca tj. Podsuseda. Danas je napušten, a nekada je služio kao izvor sirovine za, danas također napuštenu, cementaru u Podsusedu. Sirovina se iz kamenoloma vozila žičarom čiji stupovi još postoje.

SUS je kupio taj prostor i uredio poligon za gađanje.

(Izvor slike: http://www.medvednica.info/...)

Kamenolom Bizek- poligon SUS-a za gađanje

(Izvor slike: http://www.medvednica.info/...)

Osim proizvodnje u Hrvatskoj dva pogona smo osposobili u Hercegovini. Jedan proizvod smo dali u Soko Mostar, gdje je direktor bio Dragan Čović, a jedan u Čitluk. Kada je Šušak rekao da trebamo puno raketa, dio proizvodnje sam dao Đuri Đakoviću, da se rakete rade, montiraju i završavaju s našim stručnjacima po našoj dokumentaciji i s našim dijelovima.

Strane delegacije

U drugoj polovici studenog 1993. godine u višednevnoj posjeti Hrvatskoj boravila je parlamentarna delegacija Republike Albanije na čelu s predsjednikom Parlamenta Pjeterom Arbnoriom. Tijekom posjete KONČAR-u delegacija je posjetila i SUS.

Parlamentarna delegacija Albanije u posjeti SUS-u.

(Izvor slike: Končarevac - studeni/prosinac 1993.)

Nove tehnologije

U jesen 1993. godine u SUS-u je montirana linija za površinsku montažu elektroničkih komponenata. Koristila se za izradu frekvencijskih pretvarača, proizvoda namijenjenih svjetskom tržištu. Liniju je proizvela  švicarska tvrtka Zevatech AG.

O tom važnom događaju za SUS izvijestio je Končarevac za  studeni i prosinac ,1993. godine.

Linija za površinsku montažu elektroničkih komponenata u SUS-u. 

Na slici je Nenad Brkić koji je u SUS-u, na SMD liniji  radio kao student. Posao je  vodio inženjer Štulić, a Nenad mu je pomagao.

(Izvor slike: Končarevac - studeni/prosinac 1993.)

Pokušaj privatizacije SUS-a

U proljeće 1992. godine u KONČAR-u je započeo postupak privatizacije. Menadžment i djelatnici SUS-a planirali su se uključiti, kao i svi ostali djelatnici cijelog KONČAR-a, u taj proces i kupiti dionice. Direktor Brkić je poticao svoje suradnike na kupnju dionica. Zanimljivo je da su mi neki sugovornici rekli da je ta njegova akcija bila negativno prihvaćena kod nekih ljudi u MORH-u, (ne znam zašto).

Prateći tekstove u tvorničkom listu „Končarevac“ možemo vidjeti da je proces privatizacije bio potaknut „od vrha“ i zahvatio cijeli KONČAR. Znači, pokušaj privatizacije SUS-a nije bila nekakva samostalna akcija menadžmenta SUS-a, već dio cjelovite akcije privatizacije cijelog KONČAR-a.

Na sjednici Skupštine KONČAR-Elektroindustrija d.d. održanoj 17. ožujka 1992. godine donesena je odluka o pokretanju postupka privatizacije vlasništva u sustavu KONČAR te vezano uz to odlučilo se anketirati sve zaposlenike.

Početak privatizacije u Končaru, ožujak  1992. godine

(Izvor slike: Končarevac-ožujak 1992.)

 Poziv končarevcima da kupuju dionice KONČAR-a.

(Izvor slike: Končarevac-ožujak 1992.)

Vrijednost SUS-a 1992. godine procijenjena je na 4.354.000 DEM

(Izvor slike: Končarevac-lipanj 1992. godine)

Naslovnica lista „Končarevac“ iz srpnja 1992. godine u kojem je bio tekst

o privatizaciji Končarevih poduzeća i SUS-a.

(Izvor slike: Končarevac-srpanj 1992.)

 
Početak privatizacije 1. srpnja 1992. godine

(Izvor: Končarevac - srpanj 1992.)

Naslov članka o privatizaciji u lista „Končarevac“ iz srpnja 1992. godine

u kojem je bio tekst o privatizaciji Končarevih poduzeća i SUS-a.

(Izvor slike: Končarevac - srpanj 1992.)

U Končarevcu iz srpnja 1992. godine objavljen je tekst o početku privatizaciji KONČAR-a. Zanimljivo je da se ne govori o prodaji dionica, već prodaju udjela.

U tekstu uz naslov piše:

          „Prema odluci Skupštine KONČAR d.d. od 18. lipnja prodaja udjela u 40 poduzeća sustava otpočela je 1. srpnja ove godine. Budući da je ovo posljednji broj Končarevca prije kraja roka za kupnju udjela - 15.rujna – želja nam je da vam ovom objavom dodatno pomognemo u odluci o kupnji udjela.

          Podaci se odnose na nekretnine svakog poduzeća, postignute rezultate u isporuci proizvoda i usluga u prvom polugodištu ove godine, kao i osnovni proizvodni program za svako od 40 poduzeća.

          Nadamo se da će Vam ovi podaci pomoći da lakše odlučite gdje da kupite koristeći i popuste koje je odobrila Skupština za sve končarevce.“

Dio teksta o privatizaciji koji daje podatke o SUS-u iz lista „Končarevac“ iz srpnja 1992. godine

(Izvor: Končarevac-srpanj 1992.)

U rujnu je „Končarevac“ objavio tekst „Privatizacija, novi uvjeti i novi rokovi“ u kojem se izvješćuje o rezultatima  kupnje odjela do tada i objašnjava zašto je došlo do promjene uvjeta za kupnju udjela i koji su novi rokovi.

 SUS je bio među poduzećima u kojima su končarevci  kupili najviše udjela.

 O privatizaciji u Končaru u 1992. godini.

(Izvor: Končarevac-rujan 1992.)

Vrijednost SUS-a u rujnu 1992. godine

(Izvor: Končarevac-rujan 1992.)

Vrijednost poduzeća u 1993. godini procijenjena je na 12.000.000 DEM

(Izvor: Končarevac-srpanj 1993.)

Zanimljivo je uočiti da je za godinu dana procijenjena vrijednost SUS-a povećana gotovo 3 puta. U srpnju 1992. godine vrijednost SUS-a procijenjena je na 4.354.000 DEM, a u srpnju 1993. godine na 12.000.000 DEM.

(To je slika stručnosti i ozbiljnosti Končarevih stručnjaka i financijaša koji su pod „komandom“ člana Uprave Ivana Cesarca procjenjivali vrijednosti poduzeća.)

Završena prva faza privatizacije KONČAR-a, rujan 1993. godine

U rujnu 1993. godine završena je prva faza privatizacije KONČAR-a uz relativno slab interes kupaca. Hrvatski fond za privatizaciju, odnosno država i dalje je najveći vlasnik Končara.

Završena prva faza privatizacije Končara u rujnu 1993. godine.

(Izvor slike: Končarevac-rujan 1993.)

Vidi se da je SUS prolazio proces privatizacije kao i ostala Končareva poduzeća i bilo kakvo predbacivanje susovcima što su htjeli privatizirati poduzeće nije opravdano. Na kraju su stečajem SUS-a sve izgubili.

Vlasnička struktura KONČAR-a u rujnu 1998. godine

S vremenom se vlasnička struktura KONČAR-a polako mijenjala. Na sljedećem prikazu vidi se vlasnička struktura nakon drugog kruga dražbovanja. Mali dioničari imaju samo 8,6% dionica.

Struktura vlasništva Končara u rujnu 1998. godine

(Izvor slike: Končarevac-rujan 1998.)

Blago Brkić

     „Kako sam ideološki bio pobornik radničkog dioničarstva, kao kapitalističkog oblika „samoupravljanja“, vjerovao sam da SUS treba dovesti do većinskog vlasništva zaposlenika,  kada to zakon omogući. Za provedbu te ideje vidio sam tri veće prepreke:

• opstanak tvrtke dok država, nadzorni odbor i Uprava Končara ne ponude natječaje za to,
• male plaće zaposlenika,
• vjera većeg broja voditelja programa u tu ideju.

Prvi test provedbe te ideje bio je natječaj odobren u Končaru za prodaju 20% dionica zaposlenicima većih dioničkih društava, pa i SUS-a. Nagovarao sam sve voditelje projekata i sudionike razvoja novih proizvoda pa se za upis otkupa dionica javilo oko 30 zaposlenika, manje nego sam očekivao.“

Optimističan je bio odziv voditelja programa u SUS-u za kupnju dionica, vjerojatno zbog većih primanja od prosjeka, te onih djelatnika  koji su radili na  programima SUS-a koji su imali potencijal za uspjeh na tržištu u poslijeratnom razdoblju.

Nažalost, stečajem SUS-a kupljene dionice svima su propale."

Eksplozija vojnog skladišta u Glibokom Jarku, 7.4.1994.

Tragičan događaj dogodio se 7. travnja 1994. godine, u 13.45 sati, kada je eksplodiralo oko 400 tona eksploziva u vojnom skladištu Gliboki jarak (Duboki Jarak). Tom prilikom  je poginulo šest vojnika, a dvadesetak građana je ranjeno. Projektili su padali po Sesvetama, Dubravi, Svetom Ivanu Zelini, a detonacija se čula i u središtu Zagreba. Do eksplozije je došlo prilikom zavarivanja ograde otvorenim plamenom te su zbog toga suspendirana 4 časnika HV-a. Oštećeno je oko 600 stambenih objekata, a šteta je procijenjena na pola milijuna tadašnjih njemačkih maraka.

Eksplozija u Glibokom Jarku 7.4.1994. godine

(Izvor slike: http://dogodilose.com/...) 

Vojno skladište „Duboki Jarak“ bilo je nekada u vlasništvu JNA i naše snage su ga osvojile 17. rujna 1991. To je bilo jedno od tri vojna skladišta JNA na području Sesveta. To su bili “Gliboki jarek”1 “Sopnica” i “Šijavrh”.  “Gliboki jarek” bio je najznačajnije vojno skladište u Sesvetama, najveće skladište naoružanja i vojne opreme na području Zagreba. Smješten uz varaždinsku cestu na potezu Sesvete – Popovec, imao je sedamnaest objekata. U tom prostoru bila je pohranjena znatna količina oružja, uključujući i nasilno oduzeto oružje Teritorijalne obrane.

U rujnu 1991. godine pristup spomenutom skladištu bio je miniran, kao i prostor unutar skladišta. Tijekom 13. i 14. rujna 1991. godine u suradnji s načelnikom područnog ureda općine Sesvete i zapovjednikom policijske postaje Sesvete sesvetski dragovoljci su izvršili potpunu blokadu skladišta naoružanja u Sesvetskoj Sopnici, u Šija Vrhu kod Popovca i Dubokog jarka. Hrvatske vlasti preuzele su vojno skladište “Sopnica” 14. rujna 1991., a dan poslije, 15. rujna 1991. godine i vojno skladište “Šijavrh” u Popovcu. Konačno, 17. rujna 1991. godine neprijateljske snage su predale i jedan od značajnijih vojnih objekata “Duboki jarak”

Prema izvješću o tijeku akcije, u skladištu JNA „Duboki Jarek“ hrvatske snage zarobile su oko 13.000 automatskih pušaka, stotinjak topova i minobacača raznih kalibara, 80-ak raznih transportnih vozila i oko 900 do 1000 tona minsko-eksplozivnih sredstava, te ogromne količine streljiva i vojne opreme u rasponu od kaciga i konzervirane hrane pa do uredskog materijala.

Rakete padaju  po tvornici

Nedaleko Glibokog Jarka je Končareva tvornica u Sesvetskom Kraljevcu u kojoj je SUS imao dio svoje vojne proizvodnje. SUS je zakupio halu strojne obrade i tu su proizvodili bestrzajne topove. Taj 17. 4. 1994. godine bio je prekrasan dan. Jedna ekipa stručnjaka iz SUS-a došla je u Sesvetski Kraljevec da izvrše probu novog uređaja za provlačenje i ožljebljivanje cijevi topova  kojeg su napravili iz jednog starog tokarskog stroja.  To je vrlo složeni uređaj, jer bestrzajni top ima 90 žljebova dubokih po 0.5 mm. Oko stroja se skupila cijela radionica. Odjedanput su čuli neku pucnjavu, detonacije i vidjeli da nešto pada po dvorištu. Prepoznali su rakete koje je SUS proizvodio. Sva sreća što na raketama, nisu bili upaljači pa nisu detonirale.

Vidjeli su crne oblake dima iza Sesveta. Najprije su pomislili  da se radi o skladištu nafte u Sesvetama. Eksplozije su trajale nekoliko sati nakon čega se sve po malo smirilo.

Odmah su javili direktoru Blagi Brkiću, ali im on u početku nije vjerovao. Tada su izvadili jednu raketu koja se zabila u zemlju, stavili u auto, odnijeli u Zagreb, u SUS i stavili ju direktoru na stol.

I direktor Blago Brkić sjetio se tog događaja.

Blago Brkić

      „Kada se dogodila tragična eksplozija u vojnom skladištu u Dubokom Jarku kraj Sesveta u blizini Zagreba, netko mi je na stol stavio neaktiviranu raketu za VBR. Puno ih je letjelo i po Zagrebu, ali nisu imale na sebi upaljače, pa vjerojatno nije bilo ljudskih žrtava.“

Pripreme za život SUS-a poslije rata

Blago Brkić

„Od vojnih programa za koje će postojati tržište poslije rata vjerovao sam u sljedeće:

• bespilotne letjelice s kojima smo kasno započeli razvoj,
• minotragači koje smo već proizvodili,
• ciljničke naprave koje smo proizvodili, ali bez primjene modernih tehnologija.

Od proizvoda s eksplozivnim materijalima vjerovao sam u rakete za zaštitu od tuče koje smo već razvili i prodavali.

Uz suglasnost ondašnje uprave INEM-a i Instituta započeli smo razvoj niza frekvencijskih pretvarača za pogone malih snaga. Jaka razvojna ekipa predvođena dr. Nedjeljkom Perićem i dr. Ivanom Bahunom usmjeravana od mr. Borisa Gvozdena, dala je polazno rješenje koje je iza toga u SUS-u prilagođeno SMD-tehnologiji. A nju je  SUS uveo i za druge programe. Zbog ovog programa izrađeni su novi proizvodni prostori između glavne zgrade i SUS-a i šed-hale. Prema vlastitom projektu je izrađena proizvodna linija za proizvodnju niza malih frekvencijskih pretvarača. Bili smo konkurentni u Švicarskoj, Njemačkoj i Italiji i izvezli cca tisuću komada. Na redu je bila marketinška aktivnost za koju naši ekonomisti i inženjeri nisu imali nužno iskustvo. Ozbiljnije se radilo s vodećom njemačkom tvrtkom za pumpe „KSB“, ali sve nije dovršeno do 1995. godine.

Iz područja pogonske tehnike planirani su reduktori pa su uspostavljeni ozbiljni kontakti s vodećom njemačkom tvrtkom za pužne reduktore iz Tubingena. Budući voditelj tog programa Petar Janković i ja smo ih posjetili nakon čega je njihov predsjednik pregledao naše proizvodne kapacitete i nekretnine, te smo izmijenili koncepte ugovora o suradnji i ulasku njihovog kapitala iza rata.

Talentirani razvojni inženjeri imali su od mene jaku potporu do testiranja prototipa i tehnološke pripreme konkurente proizvodnje, ali je nedostajala marketinška aktivnost koja bi dovela do prihoda brzo nakon rata.

Navodim neke proizvode, osim onih koje smo Gvozden i ja tek pripremili:

• Anđelko Čosić je doveo do serijske proizvodnje tlačnu sklopku za hidrofore i slične pogone.
• Vladimir Mucko je testirao izvor električne struje kao priključak na traktor.
• Tihomil Čimić je testirao vitlo za izvoz trupaca iz šume.
• Doktorant kod prof. Dolinera Veljko Filipan je u okviru disertacije razvio pod mojim nadzorom malu hidroelektranu na hidraulički tučak za koju je pribavljena i lokacijska dozvola u Pribiću.
• Ventilatori prema mojim patentima imaju obilježja maloserijske proizvodnje i planirao sam ih u SUS-u organizirati kao zaseban pogon s nekoliko inženjera.
• Dimitar Manđurov je pripremio prodaju proizvodnih usluga s našom opremom pri čemu su mu pridruženi Zdenko Malenica za CNC izrezivanje i glodanje, Radomir  Mandić za usluge najskupljeg obradnog centra „Mazak“ i Zoran Trampuž za usluge na mjernom centru.

Očekivao sam, prateći politiku NATO-a i naših političara, da program PZO-a (protuzračna obrana) neće kratkoročno iza rata doprinijeti zapošljavanju, ali mnoge ideje Borisa Gvozdena, Julija Franina i Miroslava Vučetića su osiguravale zapošljavanje zaposlenika elektro-struke.

Stručnjacima za vojne proizvode sam stvorio uvjete za zapošljavanje u MORH-u i kod partnera iz vojne proizvodnje koji su bili voljni ulagati u proizvodnju slične vojne opreme i nakon rata, ako dobiju te stručnjake.

Sveukupno, bio sam optimist da ćemo SUS orijentirati na tržišne proizvode. U slučaju kratkoročne krize, izlaz sam vidio u prodaji onog dijela imovine SUS-a koji smo stekli u mome mandatu."

Boris Gvozden

       „U SUS se razmišljalo o proizvodnji poslije rata pa smo razvili niz civilnih proizvoda. Npr. vodio sam razvoj i proizvodnju game frekvencijskih pretvarača za upravljanje asinkronih motora: KONVERT / piko (do 100 W), nano (do 250 W), micro (do 2,2 kW), midi (do 11 kW), maxi (do 70 kW). Ostvarili smo ozbiljnu proizvodnju, preko 300 komada godišnje. Isporučili smo ih na tržište Hrvatske, Švicarske, Italije i daleke Australije (pretvarači za pogon stroja s asinkronim motorom za šišanje ovaca).

Frekvencijski pretvarač KONVERT/nano i asinkroni motor stroja za šišanje ovaca u Australiji

 (Izvor slika: arhiva Borisa Gvozdena)

U vrlo kratkom vremenu razvijen je novi pogon s asinkronim motorom 24 V i frekvencijskim pretvaračem snage 2 kW i ugrađen u invalidsko vozilo tvrtke „Van OS“ iz Austrije. Vozilo smo nazvali „SUSmobil“, dugačko 125 centimetara,  najveće brzine 10 kilometara na sat, samo  s ručnim komandama za invalide i starije osobe. Planirana je proizvodnja i izvoz od 5.000 vozila.“

„SUSmobil“

(Izvor slika: arhiva Borisa Gvozdena i časopis „ARENA“, br. 56, 1998.)

Projektanti SUSmobila slijeva na desno M. Vučetić, B. Gvozden i P. Janković (sada pokojni)

(Izvor slika: arhiva Borisa Gvozdena i časopis „ARENA“, br. 56, 1998.)

Nažalost, stečajem SUS-a sve te aktivnosti su se ugasile i nisu dobile priliku da se pokažu na tržištu.

 Kraj 5. dijela

OSTALI DIJELOVI TEKSTA

PRVI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

DRUGI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

TREĆI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

ČETVRTI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

ŠESTI  DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

Povezani članci

• Priča o KONČAR-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja (1) -Uvod
• Priča o KONČAR-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja (2) – Početak u „starom“ Končaru
• Priča o KONČAR-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja (3) – Osnivanje SUS-a, početak rata
• Priča o KONČAR-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja (4) –Ratne godine, razvoj nove Strijele-10CRO
• Priča o KONČAR-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja (6) – Promjena uprave, štrajk, stečaj i kraj

Komentari

Komentiraj