30. 07. 2019
Priča o KONČAR-SUS-u, o nastanku, razvoju i propasti Končareve tvornice oružja (6) – Promjena uprave, štrajk, stečaj i kraj
Nakon ostvarenih fascinantnih rezultata u razvoju i proizvodnji oružja, direktor SUS-a je smijenjen, došla je nova uprava, štrajk, stečaj, prodaja i SUS-a više nema. Je li to baš tako trebalo biti?
Na kraju teksta su dva kratka video priloga o štrajku prikazana na TV u vrijeme štrajka
Štrajk u SUS-u.
Jutarnji list, 8.3.2000. godine.
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Početak poslovnih problema
U siječnju 2020. godine razgovarao sam s jednim gospodinom koji je 1990-ih godina radio u MORH-u na visokoj poziciji i surađivao s našim proizvođačima oružja. On mi je rekao da je nakon 1996. godine, nakon Oluje i nakon mirne reintegracije MORH odlučio prekinuti financiranje proizvodnje oružja. U Hrvatskoj je bilo oko 40 proizvođača oružja i ta odluka ih je šokirala.
U ratnim uvjetima, kada je trebalo hitno oružje isporučivati na ratište, proizvođači su započinjali proizvodnju i na temelju usmenih dogovora s MORH-om, odnosno procjene da će određene količine oružja biti potrebne. Time su si stvarali velike troškove i očekivali su da će im to biti plaćeno. To se dogodilo i SUS-u i drugim proizvođačima.
Tada je MORH donio odluku da plaća (a plaćao je s velikim zakašnjenjem) samo ugovorene poslove. Bile su velike diskusije u MORH-u između onih koji su zastupali stav da treba sačuvati domaću proizvodnju oružja i najboljima poduzećima platiti barem 30% troškova i onih koji su bili tvrdi i nisu više htjeli plaćati. Neki su predlagali da se proizvođačima oružja omogući razdoblje od nekoliko godina da se mogu prebaciti na neki mirnodopski program.
Na visokoj razini je odlučeno da se više neće plaćati proizvodnja oružja i da će se novci usmjeravati u druga područja važna za razvoj društva i izgradnju zemlje.
Proizvođači oružja su se osjećali „kao da je netko naglo zgasio svjetlo, rekao fajrunt i izbacio ih iz lokala“.
Mnogo je naših poduzeća proizvođača oružja, ne samo SUS, nakon toga propalo.
Rat je Hrvatsku ekonomski strašno iscrpio i možemo razumjeti da novaca za vojsku i naoružanje više nije bilo. O tim troškovima je u intervjuu objavljenom u Večernjem listu 4.kolovoza 2020. godine govorio Zlatko Mateša koji je u vrijeme vojno-redarstvene akcije Oluja bio je ministar bez portfelja u Vladi Nikice Valentića. Poslije je Mateša u studenom te iste 1995. godine Valentića naslijedio u premijerskoj fotelji. Mateša je rekao:
„.....U to doba doista nije bilo lako financirati akcije Bljesak i Oluja, no mi smo uspjeli osigurati stabilnost državnih financija. Mi smo pred Oluju imali 200 tisuća vojnika, proračun Ministarstva obrane bio je čak 13 posto BDP-a, a imali smo i 400 tisuća izbjeglica i prognanika. Bilo je vrlo izazovno sve to financirati u vrijeme kada nam nisu bila dostupna nikakva zaduženja iz inozemstva. Sve je bilo financirano novcem hrvatskog gospodarstva, naših kompanija i hrvatskih građana. Bio je to ogroman logistički zahvat koji je omogućio da Hrvatska vojska tada bude jedna od najopremljenijih uopće, ne samo na ovim prostorima.……
……Kada sam ja 7. studenog preuzeo Vladu od Nikice Valentića, znam da smo imali oko milijardu dolara troškova Oluje i svega poslije Oluje što je raznim dobavljačima trebalo podmiriti. To je tada bio ogroman novac, a to je uključivalo i troškove smještaja za prognanike i izbjeglice. Nakon toga stigla je i obnova u kojoj nas je čekalo 100 tisuća uništenih stambenih jedinica. Koliko je meni poznato, Hrvatska je jedina zemlja koja je poslije takvog razaranja i stradanja obnavljala zemlju svojim vlastitim novcem. Zaduživanje za nas je bilo nemoguće, ono nije postojalo.“
Boris Gvozden
„SUS se počeo „rušiti“ već 1995. godine. Te godine pripremali smo se za proizvodnju vojne opreme i naoružanja za akciju oslobođanja istočne Slavonije. Maksimalno smo intenzivirali proizvodnju, nabavili velike količine repromaterijala, cijevi za VBR, itd. Dvorište SUS-a je bilo puno, krcato. Odustajanjem od akcije i mirnom reintegracijom istočne Slavoniji nama su ostale ogromne količine materijala u dvorištu.
Pokušali smo to naplatiti od MORH-a. U MORH-u, general Zagorec i ostali nisu na to pristali. Zagorec je imao jedan poseban, „nesklon“ odnos prema KONČAR-u. Pretpostavljam da je preferirao kupovanje oružja u inozemstvu, umjesto od domaćih proizvođača. Jednom je ministar Gojko Šušak došao u KONČAR sa Zagorcem. Sjećam se tog sastanka, Zagorec je grubo kritizirao KONČAR: „Niste isporučili ovo, pa na ovome kasnite i slično“.
Šušak ga je smirivao i govorio: „Pa oni su naši. Pa valjda su i nešto dobro napravili.“
Dalibor Burnać
„Štrajk je počeo 6. ožujka 2000. godine, ali najprije treba objasniti razloge koji su do njega doveli. Do 1993. godine SUS je bio u punoj snazi, imali smo promet po zaposlenom oko 200.000 maraka. Tada se broj zaposlenih nepotrebno jako povećao. Kada smo krenuli u SUS-u bilo nas je oko 60, a s vremenom smo narasli na 120, pa na 250. Ukratko, mi kao „SUS“ smo projektirali, usvojili i proizvodili vrlo kvalitetne i profesionalne proizvode za potrebe Domovinskog rata. Bili smo odlično pokriveni s ugovorima od strane MORH-a. Prije „OLUJE“ smo dobili veliku narudžbu za izradu VBR raketa 128 mm. Kako smo čuli od Uprave SUS-a Ministar odbrane Gojko Šušak je naručio 80.000 komada raketa 128 mm. Navodno je to bila usmena narudžba, jer Ministar navodno nije potpisivao narudžbe. Pored toga imali smo ugovorene još tri SRL S-10 CRO/A1, kao i velike količine ostalog streljiva i više vrsta upaljača.
Naravno, kod takve situacije najprije se ide osigurati i nabaviti potreban materijal. Dvorište oko SUS-a bilo je puno cijevi i ostalih materijala, na koje se potrošilo dosta novaca. Kada je „OLUJA“ završila, započinju problemi našeg poduzeća. Osvojena su mnoga skladišta vojnog materijala i nije se krenulo na istočno bojište, jer se pripremala i dogovarala mirna integracija istočne Slavonije. MORH je jednostavno samovoljno poništio ugovore koje je imao sa SUS-om. To je učinjeno bez naknade, odnosno obeštećenja, što je kako smo čuli pravno nedozvoljeno. Tako smo mi od kraja 1995. godine došli u situaciju da nam je poslovanje počelo kliziti prema „ponoru“.
Mi, zaposlenici u SUS-u znali smo da Domovinski rat neće još dugo trajati, jer smo bili u prilici i vidjeti jačanje HV, te smo se pripremali i projektirali pa i proizvodili tako zvane civilne proizvode, kako bismo uz pretpostavljenu smanjenu proizvodnju vojnih sredstava mogli i dalje uspješno funkcionirati. Kako smo za vrijeme Domovinskog rata financijski pokrivali većinu Končarevih poduzeća na Fallerovom, došla je ideja da se SUS privatizira.
Očito je Holding Končar imao svoje viđenje naše budućnosti, te je nakon „OLUJE“ smijenjen tadašnji direktor SUS-a Blago Brkić (navodno, jer je platio porez na dobit državi, a po nekima je trebao novce dati u zajedničku vreću u Holding, Končar d.d. kako se do tada svake godine radilo - pozitivna poduzeća pokriju gubitaše, a država ne dobije ništa). On je sigurno mislio da će mu Ministar Šušak pomoći, ali očito se to iz nekog razloga nije dogodilo.
Odluke Holdinga su bile nama nezamislive, jer nismo znali za njihovu igru da jednim udarcem riješe dva problema. Holding je prodao prostor poduzeća KONČAR-INEM u Jankomiru i uzeo novce, a nas su htjeli izbaciti iz našeg prostora i tu useliti INEM.
Nas su se očito htjeli riješiti u smislu kao da nismo postojali.
Nama se tajilo, ali uvijek izađe na vidjelo da je Holding Končar od MORH-a dobio dionice Tankerske plovidbe, Zadar u iznosu od 10.000.000 $ za pokrivanje troškova poduzećima unutar Končara koja su radila za vojnu industriju. To je Holding, navodno, uzeo sebi, a za nas je već bio pripremljen plan da nas se uništi.
Do dan danas se o SUS-u ne može ništa ni pročitati, kao da SUS nije postojao, a bili smo najjača vojna proizvodnja u državi.
Željelo se spriječiti kopanje po toj temi.“
Smjena direktora, dr. Blage Brkića
Blago Brkić
Počinju moji problemi
„Ovi u Upravi Končara su bili jalni na mene. Napravili su reorganizaciju i više mi nije Bobinac bio šef, već su to bili Cerc i Car. Odlučeno je da Car vodi cijelu vojnu industriju u Končaru, a da Cerc nadzire mene. Ja sam već proučio cijelu hrvatsku vojnu industriju. Tada su se svi trudili da u to upadnu, da budu jezgra proizvodnje i izvuku novce. Tada sam već imao dobru poziciju kod Šuška pa sam poslove usmjeravao prema Končaru.
Gdje god dođeš svi sanjaju o tome kako bi to pretvorili u privatni biznis. Kao primjer, mi smo pripremili razvoj šljemova, imali smo lasere za rezanje kevlara, ipak je to preuzeo Alojzije Šestan iz Preloga. Žapčić je uzeo razvoj pištolja u Ozlju. Njihove su kadrovske jezgre bile od par stručno jakih ljudi. Kako od njih stvoriti industriju?
A jedan koji se jako uvukao u Končar bio je Ivan Glavaš. Car meni naredi: „Da se nisi usudio razmišljati o puškama, topovima, to rade drugi u Končaru.“
Nemam se kome požaliti. Nisam htio Šuška s time opterećivati.
Upoznam toga Glavaša. On je rod od političara Branimira Glavaša iz Osijeka. Čovjek mi se svidio, imao je puno patenata, inženjer, hrabar, ulazi u rizik. Svu svoju imovinu je stavio kao hipoteku za kredit u banci i počeo ulagati u vojnu industriju, dao svoje početne novce, a poslije je dobio novce i od MORH-a. Među ostalima, nagovorio je Cerca da može koristiti poduzeće na Borongaju. Napravili su desetke tisuća UZI-pušaka, nazvali su ih ERO. Zaposlio je više desetaka ljudi. Miliša, direktor Instituta dao mu je inženjera Džonlagića za razvoj i da bude pomoć Mariću pa su rukovodili serijskom proizvodnjom automata ERO.
Ja sam vidio da Glavaš dobro radi, ali mi se nije svidjelo s kim se druži.
On je onda krenuo raditi haubice i jurišne puške. Cerc mu je bio veza u Končaru, ne znam točno njihove odnose, niti kako su završili, osim što je Glavašu prodan SUS-ov Bizek.
Opasne vožnje s Glavašem
Ivan Glavaš mi je jednom obećao donijeti iz Češke dokumentaciju za jedan važan proizvod. I donio ju je u svom mercedesu. Dok mi se javljao iz javne govornice da je u Zagrebu, lopovi su mu ukrali mercedes sa svom dokumentacijom. Policija i vojska su za nekoliko dana našli mercedes u Hercegovini i nama vratili dokumentaciju. Za protuuslugu sam Glavašu obećao odlazak u Ministarstvo obrane HB (Herceg Bosne) uz pomoć mojih veza. Borbe s Bošnjacima se nisu mogle procijeniti, a vozila mirovnih snaga su samo danju štitila glavnu ulicu zapadnog Mostara, gdje smo razgovarali u dobro zaštićenoj zgradi Ministarstva. Kada smo se vraćali iz Mostara, mirovne snage su već napustile glavni izlaz, a hrabri Glavaš je svojim „terencem“ ipak pošao cestom bez obzira na sporadičnu pucnjavu streljačkim oružjem. A mi nismo imali zaštitne prsluke.
Zaštitne prsluke sam samo jednom stavio kada sam s brigadirom Željkom Prpićem išao po sitne, ali strateške pozicije u Stankovce. Zapričali smo se uz pršut i upali u period kada su Srbi svakodnevno pucali po cesti Stankovci-Pirovac koja je vidljiva s okolnih brda. Ali smo sretno prošli.
Posljednji razgovor s Predsjednikom Tuđmanom
Sa Carom nisam mogao surađivati, nastupa nesuvislo, jedno se dogovoriš, sutra to više nije to. Odem se požaliti Kosiju, a on mi kaže: „Slušaj Cerca, on je Srbov zamjenik.“
Iza Bobinca stave mi Cerca za Predsjednika nadzornog odbora.
S njim se moglo nešto dogovoriti, ali ne diraj mu tu ARMU.
Cerc mi je puno puta rekao: „Mi ćemo tebe smijeniti, kada ja kažem, pogotovo kada rat završi. Neće ni Šuška vječno biti.“
Kada sam ja otišao požaliti Šušku da me ovi maltretiraju, on mi kaže: „Ja sam bolestan i Predsjednik je bolestan, ali možemo razgovarati s njim“
Jedan dan odemo mi kod Predsjednika Tuđmana da se požalim. I ja mu se požalim da me maltretiraju ovi suradnici od Srba. Vidio sam da je Predsjednik stvarno bolestan.
Kada ja izađem, a iza vrata stoji Vladimir Zagorac koji je radio s Čarapinom, mojim pomoćnikom, umjesto sa mnom. Mene nije podnosio. I on mi kaže: „Sve što si dogovorio, briši.“
Sukobi s Upravom Končara
Ja sam trošio novce na proizvodnju i razvoj, a Uprava Končara je htjela te novce da se pokrivaju gubici u Končaru. To je najviše forsirao Ivan Cesarec, član Uprave zadužen za financije. Kada sam na 4. savjetovanju svih Končarevih direktora u Tuheljskim toplicama (9. do 11. ožujka 1994. godine) javno rekao da ne dam, stavili su me na „crnu listu“. Htio sam završiti rat mirne savjesti da nisam ništa pogrešno napravio.
Končarevi direktori na 4.savjetovanju u Dvorcu Mihanović u Tuheljskim toplicama
od 9. do 11. ožujka 1994. godine.
(Izvor slike: KOnčarevac-ožujak 1994.)
Kada su u Končaru vidjeli da je u SUS-u veliki izvor novca, Cesarec je stalno razmišljao kako uzeti te novce. A ja sam novce koje smo zaradili ulagao i u imovinu. Otplatio sam šed-halu u kojoj sam imao tvornicu upaljača, a kasnije i civilnu proizvodnju. Prije toga smo proizveli milijune upaljača. Zaposlio sam sve namatačice (radnice koje izrađuju namote za elektromotore) iz MES-a koje nisu imale posla.
Šed hala kraj zgrade SUS-a. Snimljeno 19.8.2019. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
Kada sam sve to uredio, jedno jutro mene posjeti neki visoki sudac i kaže mi: „Morate doći u sud, mi smo došli sa sudbenim policajcima, vi ste u prekršaju.“
Ja im kažem: „Pa ja ovdje radim, ja sam direktor vojne proizvodnje.“
I pošaljem ga kući. Pitam se što sad. Što sam kriv?
Nazovem Milasa i pitam ga: „Imaš li ti veze s ovima iz Suda? Došao je taj i taj po mene.“
On pita: „Što žele od tebe?“
„Nemam pojma.“
Nazovem Cerca i pitam pošto je došao ovaj čovjek sa Suda. Cerc mi kaže: „Pa mi smo prodali šed-halu. I čovjek se došao useliti.“
„Kome ste prodali?“
„Doktoru Čorku koji je prije radio u Institutu i ima firmu Inetech. Mi smo prihvatili njegovu ponudu i moraš ga pustiti unutra, bez obzira što još nije platio. Takav je zakon.“
Cerc je rekao da to on nije napravio, već Jozo Miloloža koji nije ni znao da smo mi tamo.
Srb mi kaže da će dati jednu odvjetnicu koja će to riješiti (Sanja Tafra, kći Ivana Vukovića).
Riješila je tako da ja Čorku platim 40.000 DEM kao odštetu.
Srb nije niti jednom htio ulaziti u radionice. Njemu je bilo glavno da su izvana zidovi lijepo ofarbani, jer dolaze delegacije. Srb vjerojatno nije ni znao što to mi unutra radimo. Cerc je znao i mogao je ući kada hoće.
Prijetnje
Naša cijena je bila na svjetskoj razini. Nisam htio da Zagorac na „crnom tržištu“ kupi jeftinije od mene. Kada je Zagorac rekao da može kupiti raketu ili nešto drugo što smo znali raditi po nekoj cijeni, ja sam mu rekao: „Dobiti ćeš ju po toj cijeni.“
Međutim, osjećao sam da sve dublje ulazim u nesigurno područje i polako sam se povlačio, od straha da se nešto ne dogodi. Bilo je puno prijetnji preko telefona: „Ubit ćemo te“ Ne znam tko prijeti. Samo mutni glas. Odem na policiju na Trešnjevci.
„Što ćemo ti mi?“, kažu mi oni.
I onda vidiš da si nesiguran, pogotovo se bojim za obitelj. Jedan sin mi je bio već na bojištu, kao dragovoljac, drugi je studirao i uz to se bacio na biznis, iako mu je ostao jedan ispit iz strojarstva i diplomski.
Poslije Oluje sam smijenjen
Čim je 7.kolovoza 1995. godine Oluja[1] završila i proglašeno da je rat završen, mene čeka na stolu otkaz. Car ga je potpisao. Pitam Bobinca o čemu se tu radi. On mi se javi: „Ja sam bio na putu u Varšavi. Pojma nemam što se dogodilo.“
Ne znam mogu li mu vjerovati. Pitam Cara, a on mi kaže: „Stari, ti si svoje završio, napravio si firmu koja ne može opstati u miru. Nisi ništa napravio što si mi obećao, nisi razvio nove civilne proizvode.“
Rekao sam: „Nismo sve mogli napraviti za vrijeme rata, iako dio jesmo. Pa tek je rat završio.“
I zove me Kosi: „Moraš doći na razgovor da ti kažemo zašto smo te smijenili.“
Ja kažem: „Neću to slušati.“
„Ne smiješ više dolaziti u SUS, to smo ti htjeli reći.“
Ipak ja neću iz SUS-a.
Postavili su nove direktore, Brzca i Čarapinu.
Pitam ih: „Trebate li nešto za primopredaju?“
„Ne, mi ne bismo ništa potpisivali. Ti si opasan, ti bi to protiv nas mogao iskoristiti“, odgovore mi.
Sve ih ovi gore nagovorili.
Ja se ne dam.
Ali jedan dan Car mi pošalje radnu knjižicu na kućnu adresu.
Javi mi: „Otiđi kod Miliše, dok te još želimo primiti u Končaru.“
Za zaposlenje na Fakultetu treba puno vremena. Nisam htio ostati bez zaposlenja pa ipak dođem kod Miliše, a on mi kaže: „Čuj stari, ne znam što bih ti dao raditi, evo ti 2.000 kuna plaću, sjedi i ništa ne moraš raditi. Odmori se, počini jednu godinu.“
Da mi jednu sobu i nikakav posao.
To sam teško prebolio. Stres veliki, nisam mogao spavati, mogao sam oboljeti. Ipak sam ubrzo skupio strojare iz SUS-a, da nešto radimo u Institutu.
Odlazim u privatnike
Vidim ja, odnio vrag šalu. Rekao sam sinu Goranu: „Uzeti ćemo od Miliše jednu sobu i početi privatno raditi.“
Osnovali smo 1996. godine poduzeće BRKIĆ IZUMI d.o.o. Počeli smo od onoga što ja znam raditi i s time smo izdržavali dvije obitelji. I tako smo počeli. Jednu godinu dana kod Miliše sam plaćao tu sobu.
Boris Gvozden
„U to vrijeme (1995.) nastale su neka razilaženja između Šuška i Blage, pretpostavljam u svezi privatizacije SUS-a. Mi zaposlenici čak smo bili kupili dionice SUS-a. Poslije nam je sve propalo. Imao je nepotrebnih sukoba i s Upravom KONČAR-a vezano za plaćanje raznih naknada. Blago im je otvoreno rekao da im ne da novce.“
Nova Uprava SUS-a, Brzac i Čarapina
Boris Gvozden
„Kada je dr. Blago Brkić dobio otkaz 1995. godine, na njegovo mjesto dolaze Ivan Brzac i Ivan Čarapina. Dalje ostajem voditi Strijelu-10CROA1 i novorazvijene elektroničke uređaje.
Kasnilo se na ostalim vojnim proizvodima za HV (pogotovo „OSA“). Nagomilao se dug SUS-a, rezultati poslovanja su bili sve lošiji i dugovanja SUS-a su rasla.“
Dalibor Burnać
„Smjenom direktora SUS-a Blage Brkića, na njegovo mjesto postavljaju Ivana Brzca za direktora i Ivana Čarapinu za financijskog direktora. Brzac je javno govorio da ga u životu jedino zanima lova i ništa drugo. Brzac je isključivo radio na prepuštanju najbolje i najvrijednije opreme, a potom i naše zgrade Končarevom holdingu, vjerojatno kao kompenzaciju dugova. Zaposlenicima je organizirao, kao „zborove radnika“ u CNC hali, da bi u prvoj rečenici naglasio kako on odgovara samo onima koji su ga postavili i da nemamo pravo na nikakva pitanja. Uspio je tako u kratkom roku „izgubiti“ zgradu SUS-a i sve CNC strojeve.“
SUS izlazi iz Sustava KONČAR
Boris Gvozden
„Ugovorom o razmjeni dionica od 11. svibnja 1998. godine između KONČAR-Elektroindustrije d.d. i Hrvatskog fonda za privatizaciju, dionice SUS-a iz portfelja KONČAR-a prenesene su na tadašnji Hrvatski fond za privatizaciju. Nakon što je SUS izašao iz portfelja KONČAR, kako se radilo o vojnoj proizvodnji namijenjenoj obrani Republike Hrvatske, za društvo je resorno bilo nadležno Ministarstvo obrane (MORH) i u nadzorni odbor SUS-a postavljen je Pavelić iz MORH-a.“
Mihret Verem-Miha
„Rat je završio i netko je imao ideju da dionice Končara završe na Londonskoj burzi. Ali poduzeće ne može ići na tu burzu, ako ima vojnu proizvodnju pa su odlučili da će nas ukinuti.
Prvo su nas prebacili u Fond za privatizaciju. Tamo smo razgovarali s nekim Starčevićem.“
Dolazi nova Uprava u KONČAR-Elektroindustriju d.d.
Boris Gvozden
Dolazak Darinka Bage na čelo KONČAR-a
„Odlukom Nadzornog odbora KONČAR-Elektroindustrija d.d. od 18. siječnja 1999. godine dolazi nova Uprava na čelu s Darinkom Bagom, kao predsjednikom Uprave.
Zbog lošeg stanja u SUS-u, kao misionari smo obilazili okolo tražeći pomoć. Pokušao sam s nekim starim vezama u MORH-u, ali nisam ništa uspio postići. Pokušao sam zajedno i s Vladimir Plečkom, članom Uprave KONČAR-a nešto dogovoriti u MORH-u i riješiti cijeli problem. MORH nije iskazao zainteresiranost za SUS.
Izradio sam i dostavio MORH-u, odnosno NO SUS-a Paveliću „Studiju izvodljivosti za nastavak vojne proizvodnje u SUS-u“. U tom trenutku radilo se o iznosu od oko 5,5 milijuna kuna dugovanja SUS-a, za koji je u Studiji iskazano da se može riješiti nastavkom proizvodnje preostala tri oklopna vozila s lanserima S-10CRO A1. Nikakav odgovor nismo dobili.“
Nova smjena Uprave SUS-a i dolazi novi direktor, Jura Miličić
Boris Gvozden
„Nisam siguran jesu li Ivan Brzac i Ivan Čarapina smijenjeni ili su sami otišli. Postavljen je novi direktor SUS-a, Juraj Miličić.“
Dalibor Burnać
„Kada su u SUS počeli dolaziti predstavnici INEM-a (direktor Tukša, Jagodić,..) i mjeriti određene prostore, bilo je jasno o čemu se radi. Tada su, u za njih pogodnom momentu, direktori SUS-a Brzac i Čarapina odlučili da je najbolje da odu. Mislim da je Brzi otišao u „Ventilator“, jer je s njima i prije surađivao, a Čarapina je otišao u „Studentski centar“.
Tada je Holding Končar odlučio da nas bez strojeva i svog prostora bace u „Fond za privatizaciju“. Za direktora “SUS-a“ postavili su Juru Miličića, poznatog za vođenje poduzeća u stečaj i još su mu pridružili Anicu Horvat. Miličić je bio pred mirovinom, a gđa. Horvat se nakon stečaja SUS-a zaposlila u MORH-u.
Štrajk
Nakon što mjesecima nisu primali plaću i kada su naišli na lancima zatvorema ulazna vrata u SUS-u je organiziran štrajk.
O štrajku Iz medija
U Novom listu od 7. ožujka 2000. godine možemo u članku pod nazivom „KONČAR-SUS NA MORH-ovoj BAČVI BARUTA - Poduzeće u okove, radnike na burzu“, pročitati:
„ZAGREB - Ulaz u radni prostor poduzeća “Končar-SUS” u nedjelju je zatvoren lancima. Još u petak, 3. ožujka, Marina Kralj iz uprave “Končar-elektroindustrije”, u čijem je pogonu smješten “Končar-SUS”, obavijestila je direktora Juraja Miličića, da će se tokom vikenda izbaciti oprema i dokumentacija s lokacije na Fallerovom šetalištu i da će od 6. ožujka radnicima biti zabranjen ulaz u radni prostor.
Jučer su se zato sastali uprava SUS-a na čelu s Miličićem, uz podršku dvadesetak radnika, s Hrvojem Vojkovićem, predsjednikom Hrvatskog fonda za privatizaciju, vlasnikom poduzeća. No, kako ispada, dogovoreno nije - ništa. Sudionici su se složili da je izvor svih problema u dugovima MORH-a Kočaru i uglavnom se razgovaralo o mogućim rješenjima. Po Miličićevim riječima, radnici će vidjeti kako se razvija situacija danas ujutro kad se nađu na radnom mjestu. Tad će, naime, vidjeti hoće li se moći ući u poduzeće ili ne.
No, u Končar-elektroindustriji ističu kako je između Fonda, MORH-a i njih još u studentom prošle godine usuglašeno da će se Končar-SUS preseliti u Sesvetski Kraljevec.
“Protivno dogovoru, preseljenje se neopravdano odužilo,” piše u priopćenju Marina Kralj. “Dodatno se mimo dogovora preuzimala tehnička oprema na servis, a time se i nadalje ugrožavala sigurnost djelatnika na lokaciji i stanovnika okolnih naselja te ogromne materijalne imovine koncerna Končar. U cilju izbjegavanja daljnjeg nepotrebnog ugrožavanja ljudskih života i opreme, predsjednik uprave Končar d.d. donio je odluku o konačnom preseljenju na lokaciju Sesvetski Kraljevec. Direktor Končar-SUS-a je odbio provesti odluku o preseljenju pa je Uprava Končara samostalno osigurala završetak preseljenja,” zaključuje se u priopćenju.
“Problem je u tome što je MORH jednostavno rekao: 'Nama to poduzeće više ne treba',” kaže Josip Bardić, tajnik zagrebačkog Sindikata metalaca Hrvatske.
“Sadašnja situacija je da poduzeće nema posla i radnici već mjesecima ne primaju plaću. Naš je prijedlog da se ti ljudi zbrinu, ako nigdje drugdje, a onda na burzi i uz otpremnine. Ako nema posla, onda ni firma nema budućnosti.”
D.Pe
Dalibor
„SUS je 2000.godine, kada je došla Račanova vlada, otišao u stečaj. U 3. mjesecu 2000. godine počeli smo sa štrajkom.
Prije štrajka 13 mjeseci nismo dobili plaću.
U petak, 3.ožujka 2000. godine preuzimam od „202. brigade PZO“ Dugo Selo dva SRS SRL S-10 CRO/A1 na tehnički pregled. Kako je bio petak, s tehničkim pregledom smo htjeli početi u ponedjeljak. Vezano za razne priče o sudbini poduzeća i pritiske koje smo osjećali ja sam subotu i nedjelju proveo dugo vremena (po čitav dan) u praćenju zbivanja oko zgrade SUS-a. Budući da smo proizvodili vojnu opremu, sve bitne prostore smo pečatili nakon završetka radnog vremena.
U nedjelju, oko 20 sati navečer primijetio sam neka kretanja unutar SUS-a, te sam ušavši kroz drugi ulaz (ne na glavna vrata) pregledao kompletan prostor sve od trećeg kata do prizemlja. U hali za završnu montažu SRS SRL S-10 CRO/A1 u kojoj su bila dovezena dva borbena sredstva za tehnički pregled, a koju sam prije odlaska zapečatio, zatekao sam Marinu Kralj Miliša, članicu Uprave Končara, Pavelića iz MORH-a, Tukšu, direktora INEM-a, Jagodića iz INEM-a i Marasovića koji je u Končaru bio zadužen za nekretnine. To je bila komplet ekipa zainteresirana za naš proizvodni prostor. Vidjeli su da se na SRS SRL S-10 CRO/A1 nije ništa radilo, jer su lansirni uređaji bili pokriveni ceradom. Bilo je u planu da mi u ponedjeljak počnemo s tehničkim pregledom. Ušao sam u montažnu halu i pitao ih: „Tko vas je pustio? Oštetili ste zapečaćena vrata. Izvolite napustiti ovaj prostor.“
Očito su bili iznenađeni kad su me vidjeli i nisu znali šta da kažu. Prvi se snašao Marasović i kaže: „Zemljače, pa nemoj tako, možemo se sve dogovoriti.“
Rekao sam im: „Izađite napolje, da vas ovdje više ne vidim.“
Izbacio sam ih van, zapečatio vrata i otišao. Nakon sat vremena sam se vratio u SUS da još jednom provjerim kakvo je stanje i imao sam što vidjeti – lanci na vratima. Očito su zaposlenici iz Končareve službe sigurnosti dobili zadatak da stave lance na ulazna vrata SUS-a. Kad sam to vidio, odlučio sam da s kolegama Milivojem i Željcem uđem u poduzeće pa sam ih nazvao da dođu. Tako smo nas trojica ušli u poduzeće. Ne mogu nas spriječiti lanci da uđemo, kad je to ipak naše poduzeće. Mi smo od 22 sata navečer obadvije SRS SRL S-10 CRO/A1 uspjeli rastaviti za potrebe ispitivanja i priključili smo ih na uređaje koje smo koristili za takvu vrstu ispitivanja. To smo sve radili u mraku, da nitko ne vidi da je netko u „SUS-u“. Sve smo napravili do 1 sat u noći i nakon toga otišli doma.
Stražnja strana SUS-a i vrata kroz koja su ušli, kada su na ulaznim vratima s prednje strane zgrade stavljeni lanci. Snimljeno 19.8.2019. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
U ponedjeljak, 6. ožujka 2000. godine, ja dolazim na posao i vidim da na ulici ispred Končareve porte stoje svi zaposlenici SUS-a. Kad sam pitao šta se događa, rekli su mi da su portiri dobili nalog da nas ne puštaju u krug Končara.
Dođem do portirnice i pitam: „Dečki, šta je, šta se događa?“
„Rekli su nam da vas ne smijemo pustiti unutra“, odgovorili su mi.
Pogledam portire i kažem im: „Dečki, hoćete li nas mirno pustiti ili ću vas obojicu baciti preko porte.“
Jedan se digne i kaže: „Pustiti ćemo vas.“
Tako smo ušli u krug Končara. Ja ulazim prvi kroz otvorena vrata SUS-a i odmah odem do hale za montažu. Naravno opet nađem vrata hale otpečaćena i u hali zateknem istu ekipu od sinoć.
Opet ih pitam: „Šta radite tu? Šta je danas? Izvolite van!“
Na licima im vidim čuđenje kako to da su SRS SRL S-10 CRO/A1 rastavljene i komplet pripremljene za tehnički pregled. Kažem im: „Jesam li vam jučer rekao da napustite ovaj prostor?“.
Iz hodnika se čuo žamor zaposlenika SUS-a koji su ulazili u zgradu. Ekipa u hali je prestrašeno rekla: „Mi bismo izašli, ali se bojimo da nas ovi neće napasti i tući.“
Ja im kažem: „Neće vas nitko tući, samo izvolite napustiti prostor.“
„Ne, ne, ne. Neka svi odu na treći kat.“
Tada zamolim kolege: „Ekipo, ajmo svi na treći kat da ovi genijalci mogu izaći“.
Tako je i bilo i oni su otišli iz SUS-a.
Kad su svi otišli, predložio sam i pitao kolege: "Jesmo li za štrajk?"
Svi su odgovorili: "Jesmo!"
Dogovorili smo dečki će ostati spavati u poduzeću, a cure nek' idu doma i da dolaze preko dana. Od Žige smo dobili krevete i pokrivače.
Nakon toga dolaze dva lika iz 310 Remontne brigade „Održavanja borbenih sredstava“ stacioniranih u tvornici Jedinstvo u Podsusedu. Poznavao sam ih od prije, jer smo surađivali. Došli su preuzeti od nas SRS SRL S-10 CRO/A1, jer su navodno greškom došli do nas. Rekao sam im da mi je jasna cijela igra, da su ih poslali da izvuku SRS SRL S-10 CRO/A1 od nas. Odmah sam rekao da nemaju šanse. Nama su te SRS SRL S-10 CRO/A1 bile jedini argument za pregovaranje.
Rekao sam im: „Dečki, SRS SRL S-10 CRO/A1 su rastavljene i ispituju se, nema šanse da ih preuzmete“
Drugi dan zovu mene iz Holdinga: „Kako vi to mislite? Kako ćete se hraniti? Kako ovo, kako ono?“
Rekao sam im: „Mi imamo sve organizirano.“
Naravno da ništa nije bilo organizirano, kad nismo ni znali šta će se sve taj dan odigrati, pa nismo niti znali da ćemo ići u štrajk. Nakon pola sata opet zovu: „Mi bismo ipak kao Končar, pa vi ste naši djelatnici, mi bismo vam organizirali hranu.“
Ja velim: „Može“.
„Budem vam ja poslala Juru Zbiljskog (vlasnika restorana u Končaru) da se dogovorite.“
Dođe Jura i pita me: „Koliko vas ima?“
Rekao sam 70, (iako nas je bilo oko 40 koji smo spavali, da netko kome je potrebno odnese doma dio hrane. jer dugo nije bilo plaće). Pitao sam Juru što možemo dobiti.
„Možete dobiti sve“, odgovorio mi je.
Stvarno je Jura slao dobru hranu, a uz to i sokove, naru, coca-colu, a preko vikenda smo znali dobiti veću količinu kolača.
O situaciji u kojoj smo se našli i zahtjevima koje smatramo da treba riješiti obavijestili smo sve od Predsjednika Republike, Vlade, do svih radio i TV postaja, te novinara iz dnevnih i tjednih listova.
Drugi dan opet dolaze dečki iz 310 Remontne brigade „Održavanja borbenih sredstava“ da preuzmu sredstva. Izađem van ispred SUS-a, kad jedan od njih razgovara na mobitel i pokazuje mi rukom da mu priđem. Ja ga pitam: „U čemu je problem?“
On mi kaže: „Gospođa Marina Kralj je na telefonu i ona kaže da morate predati borbena sredstva.“
Preuzeo sam mobitel: „Gospođo, ja sam vas izbacio iz SUS-a, o čemu vi pričate i od kad vi zapovjedite vojskom?“
Ona kaže: „Pa, general Zagorec…“
„Pa dajte mi generala Zagorca na telefon, mogu ja i s njim popričati“, rekao sam joj.
Tu su prestali razgovori. Oni su otišli, a ja sam im rekao: „Nisam ja kriv što vam koordinacija nije u redu pa ne znate gdje i kad šaljete sredstva“.
Još jednom su pokušali doći po SRS SRL S-10 CRO/A1. Isto sam ih otpilio.
MORH smo upoznali da pola naše zgrade pripada njima, a dobili smo odgovor da su to poklonili Končaru.
Cijelo vrijeme smo komunicirali s novinarima i davali izjave o trenutnim zbivanjima, a koristili smo i TV emisije da se obratimo Vladi tražeći rješenje naše situacije. Javljao sam se u emisije gdje su bili gosti Premijer ili Ministar obrane, u emisiju 100 dana Vlade Ivice Račana, a sudjelovao sam i u emisiji „Središnjica“ na OTV-u.
Skica dopisa Ministru obrane RH Jozi Radošu, od 6.3.2000. godine.
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Priopćenje za medije zaposlenika SUS-a od 6.3.2000. godine
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Priopćenje za medije zaposlenika SUS-a od 7.3.2000. godine
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Priopćenje za medije zaposlenika SUS-a od 7.3.200. godine
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Članak u Vjesniku od 8.3.2000. godine
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Članak u Jutarnjem listu od 8.3.2000. godine
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Članak u Večernjem listu od 8.3.2000. godine
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Telegram podrške od Sindikalne podružnice iz GIM-a (Končareve najveće tvornice, Generatori i motori)
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
Predvidjeli smo da će nas Bago (direktor KONČAR-a d.d, Darinko Bago) napasti i govoriti da smo mi opasni za Končarevu lokaciju, pa smo prije takvih njegovih izjava otišli u Policijsku postaju Trešnjevka u Nehajskoj ulici, te objasnili zapovjedniku o čemu se radi. I zamolili smo ga da pošalje svoju stručnu ekipu da pregledaju SUS kako bi utvrdili da u našem prostoru nema nikakvog eksploziva.
Marina Kralj MIliša, članica Uprave KONČAR d.d. je prijetila da će ona na nas poslati zaštitare nesvjesna da smo mi odlučili čuvati sredstva, dokumentaciju i radna mjesta. Upravi postavljenoj od Holdinga smo zabranili da dolazi u SUS. Jura i Anica su bili protiv svake akcije koju smo mi predlagali, a to se odnosi i na velike Sindikalce.
Nakon cca mjesec dana javio mi se novinar tadašnjeg OTV-a Dražen Klarić (sadašnji glavni urednik Večernjeg lista), sa željom da snimi što se događa u SUS-u. To sam odmah prihvatio i otišao do portira da dogovorim da će TV ekipu pustiti u krug Končar-a.
Rekli su: „Nema problema.“
Drugo veće sastali smo se novinar Dražen Klarić, jedna snimateljica i ja u obližnjem kafiću „Kakadu“. Kada sam s njima došao na portu, portir je rekao: „Nema šanse da vas pustimo.“
Očito su tražili dozvolu od nadređenih. Naravno, ja sam novinarsku ekipu uveo u Končar i u SUS drugim putem. Oni su s nama živjeli 2-3 dana. Snimali su ljude kako se ujutro bude, umivaju, peru zube, kako spavaju, daju izjave. Te snimke su išle po televizijama. U Končaru su se čudili i bili su ljuti radi toga.
Kako smo koristili svaku priliku, tako smo i za Prvi maj poslali pismo Mesiću i Račanu koji su naravno bili u Maksimiru. Što se novinara tiče obično bi nam slali mlade, neiskusne novinare koji su teško razumjeli situaciju u kojoj se mi nalazimo, a vjerojatno su im i urednici određivali šta se smije napisati.
Imali smo prosvjed ispred „Fonda za privatizaciju“, koji su kao bili naši vlasnici, ali oni nisu ni znali o čemu se tu radi niti su mogli u bilo čemu pomoći.
Uništiti nas, bilo je super za većinu koja je htjela uvoziti oružje. Više im je pasalo kupovati u inozemstvu, tko zna radi čega.
Dug MORH-a od 7.000.000,00 kuna je među ostalim bio jedan od glavnih razloga našeg zatočeništva od pet mjeseci. Kako niti jedan naš problem u tom vremenu nije riješen, a neimaština u našim obiteljima bila sve veća, bili smo prisiljeni prihvatiti ultimativnu ponudu MORH-a da nam plate samo 2.000.000,00 kuna, kako bi se isplatilo 12 minimalnih plaća. Na takovo rješenje smo pristali nakon obrazloženja predstavnika MORH-a da žele daljnju suradnju s nama, jer smo poduzeće od interesa za obranu Republike Hrvatske, te da su zainteresirani za naš glavni proizvod. Znajući također za potrebe HV-a s kojima smo bili upoznati u Glavnom stožeru HV, kao i znajući za izjave Ministra Odbrane o tom proizvodu, krenuli smo se u tom pravcu ponašati, vidjevši mogućnost zadržavanja radnih mjesta i modernih tehnologija s kojima raspolažemo.
Boris Gvozden
„U petak, 3. ožujka 2000. godine, Marina Kralj Miliša iz uprave “Končar-Elektroindustrije”, zadužena za SUS, obavijestila je direktora Juraj Miličića, da će se tijekom vikenda izbaciti sva oprema i dokumentacija s lokacije na Fallerovom šetalištu i da će od 6. ožujka radnicima biti zabranjen ulaz u radni prostor.
Ulaz u radni prostor SUS-a je zatvoren lancima u nedjelju, a u ponedjeljak smo skinuli lance, ušli u zgradu i krenuli u štrajk. Odlukom Uprave i Nadzornog odbora KONČAR-a, a u dogovoru sa Sindikatom, tijekom štrajka u zgradu je puštena voda i struja te osigurala hrana štrajkašima. Hranu je platio KONČAR.
Uprava KONČAR-a je mislila da sam ja bio vođa štrajka i da sam ja sve organizirao. Ali, nisam bio sam, više nas je to zajednički organiziralo štrajk, a u štrajku je učestvovalo oko 30 radnika.
Štrajkalo se 147 dana.
I to je bio kraj. Gotovo.
Sve je završilo 2.000-te godine, postupak je obustavljen 2004. godine.
Mihret Verem-Miha
„Dođemo mi u ponedjeljak na posao, a vrata zaključana. Mi to razvalimo i uđemo u SUS. Nismo uspjeli „spasiti“ SUS i pokrenuli smo štrajk. Tri mjeseca slali su hranu svaki dan, a plaće nema. Glavna iz Uprave Končara za stečaj SUS-a je bila Marina Kralj.
Tada nam je rečeno nastaviti će se proizvodnja, ali se selite u Borongaj u novu halu. I pošalju nas prije Božića kući. Nakon tjedan dana dobili smo obavijest da dođemo po knjižice. To je bio jedan manevar. Jesu li se bojali nereda, jer je dio ljudi bio u HV-u, bili su i branitelji.
To je bio vjerojatno prvi ozbiljan štrajk u novoj Hrvatskoj.
Mi nismo imali nikakvu podršku od bilo koga.
Upadam kod Račana i Mesića
Kada smo krenuli u štrajk, sačekao sam Ivicu Račana na Markovom trgu, jer se nitko iz Vlade nije htio javiti na naše pismene i telefonske molbe. Jedan dan sam odlučio otići gore da ga počekam. Oko 2-3 dana sam dolazio pred Vladu u 6 sati. Prije toga sam se malo raspitao kada on dolazi i rekli su mi da dolazi između 7 i pola 8. Sačekao sam ga, viknuo sam mu, on se okrenuo. Viknuo sam da sam iz SUS-a i pitao ga mogu li doći k njemu na 3 sekunde.
Rekao je: „Može.“
Donio sam mu dokumentaciju i ispričao o čemu se radi. On se začudio kada je vidio koliko mi proizvoda radimo.
Za 1.maj, ne znam koje godine, bio je sindikalni skup u Maksimiru. Tamo su bili Mesić i Račan. Višnja Trošić je bila naš sindikalni povjerenik i pozvana je da bude u tom šatoru gdje su oni jeli grah. Dogovorili smo se da ću ja doći s njom.
Tada je američki nosač aviona Kennedy bio u Jadranu i Mesić je pričao kakvo je to čudo, ovo i ono, govorio je i o katapultu da ga nitko na svijetu ne zna napraviti. Ja se nikako nisam mogao ubaciti u razgovor. Mesić kaže: „Pa tko je to izmislio?“
A ja bahato kažem: „Pa ja sam to izmislio, to se radi u Končar -SUS-u.“
Oni svi gledaju u mene: „Pa, tko je sad ovaj?“
Tada sam izvadio 3-4 pisma o našim problemima. I dao sam ih Mesiću i Račanu.
Ideja pisma je bila od Borisa Gvozdena, a potpisao ga je sindikat ili štrajkaški odbor.
Meni su rekli: „Ti si već bio kod Račana, ti si padobranac, tebe nije ničeg strah, idi ti.“ Kada sam se digao da im dam ta pisma, tada mi je jedan iz osiguranja zavrnuo ruku. Ja brzo sa stola drugom rukom uzmem drugo pismo i dam ga Mesiću.
I Račan i Mesić poslali su nam dopis da će nas primiti i da napravimo popis ljudi koji će ići na taj sastanak. Mi smo to napravili, ali nikada nije došao službeni poziv da dođemo na sastanak.
Na kraju smo dobili neke novce.
Budući da smo bili u stečaju i na minimalcu, dobili smo malo. Ja sam dobio oko 30.000 kuna zaostatka i otpremninu.
Preko sindikata sve je predano na sud, ali od svega toga nije bilo ništa.
Preseljenje na Borongaj
Dalibor Burnać
„U jednom trenutku pojavila se varijanta u kojoj nam Končar daje praznu halu na Borongaju da se tamo preselimo. Njih je mučila potreba da presele INEM u našu zgradu.
Rekao sam kolegama: „Ok, ajmo glasati.“
Ljudi su se ponadali da će doći do nekog rješenja, da će dobiti neke novce i glasali su za preseljenje. Jedino sam ja bio protiv. Trebali smo dobiti oko 2.000 kuna za svaki neisplaćen mjesec. Izašlo je oko 25.000,00 kuna za onih godinu i više dana kada nismo primali plaće. Ljudima nije za zamjeriti bili su na izmaku snaga i više od godine dana bez primanja
I tako je počelo preseljenje. Nakon isplaćenih minimalnih plaća, organizirano je preseljenje proizvodnih pogona na Končarevu lokaciju na Borongaju koja nam je dodijeljena. Bez ikakvih naknada i plaće uspjeli smo kompletno preseliti proizvodni pogon na rečenu lokaciju. Mislim da je to preseljenje trajalo do 11. mjeseca 2000. godine. Končar nam je uzeo CNC strojeve koji su bili u našoj hali, veliki obradni centar „MAZAK“ i sve su to ustupili Alatnici. Ti strojevi su bili i dalje u zgradi SUS-a.
(Sada sam doznao da je u međuvremenu MAZAK prodan nekom poduzeću u Zadru).
Prebacivali smo naše stare strojeve koji su bili u prototipnoj radionici, kompletnu dokumentaciju, laser, klima komore, vibrator. Ljudi koji su sudjelovali u preseljenju bili su većinom s proizvodnje streljiva i novčano su nagrađeni, a mi smo i dalje štrajkali do konačnog preseljenja u Borongaj. Jura ih je nagradio i s tim što im je dao ključeve tako da je pokraden sav priručni alat (viđena je ekipa kako na sajmovima to prodaje).
Napustili smo zgradu SUS-a i otišli na Borongaj. Na Borongaju sam odmah radio raspored za proizvodnju po odjelima gdje i na koje mjesto šta postaviti.“
Boris Gvozden
„Uspjeli smo dogovoriti s Upravom KONČAR-a, preko Vladimira Plečka preseljenje SUS-a na novu lokaciju, u Borongaj u zgradu Visokog napona s ciljem da nastavimo proizvodnju. Troškove preseljenja financirao je KONČAR. Kod preseljenja na Borongaj sudjelovao je i novi direktor Jura Miličić.“
Stečaj SUS-a
Dalibor Burnać
„Oko mjesec dana nakon što smo se preselili na Borongaj došla je odluka MORH-a da nisu zainteresirani za nastavak proizvodnje. I tako je agonija završila.
Otvoren je stečaj i u 10. mjesecu 2000. godine od Trgovačkog suda nam je dodijeljena stečajna upraviteljica Blanka Tuđen-Mazut. Ona je zaposlenicima objasnila da dolazi s namjerom pokretanja daljnje proizvodnje. Svi daljnji razgovori su vođeni u smislu pokretanja najavljene proizvodnje. Stečajna upraviteljica u svoju ekipu uzima Juru, Gvozdena i Anicu Horvat. Blanka Tuđen-Mazut je vodila pregovore o tome što će biti, kako i kada će biti. U tom razdoblju napravljen je prijedlog aneksa ugovora oko isporuke borbenih sredstava SRS SRL S-10 CRO/A1 za potrebe MORH-a, jer smo imali uvjeravanja od strane predstavnika MORH-a da postoje osigurana sredstva za pokretanje proizvodnje. Aneks je sadržavao zadane rokove, potrebe nabave dijela repromaterijala, kao i dinamiku financiranja pokretanja proizvodnje. (Vjerojatno su u MORH-u računali na onih 5.000.000,00 kuna koje nam nisu platili za preuzete proizvode.)
Stečajna upraviteljica je 6.prosinca 2000. godine pozvala sve zaposlenike SUS-a u poduzeće na Borongaju da nas obavijesti kako je preko noći došlo do odluke od strane MORH-a da nema ništa od daljnje proizvodnje, te da će se poduzeće KONČAR-SUS d.o.o. zatvoriti, a svi zaposlenici bez ikakvih naknada idu na Burzu. MORH bi preuzeo dokumentaciju, opremu i gotove sklopove s komplet alatima za proizvodnju našeg proizvoda. Svi smo dobili radne knjižice i završili na Burzi krajem 2000 godine. To smo dobili kao Božićnicu. U to vrijeme imao sam „saobraćajku“ i bio sam na bolovanju pa sam knjižicu dobio u siječnju 2001. godine.
U međuvremenu je stečaj rješavan na Trgovačkom sudu. Bio sam prisutan uz Gvozdena i još neke susovce, a bio je tu i Miljenko Kolega iz Radar-inga, zainteresiran jer je njemu SUS dugovao novce, kao i još neki vjerovnici. Razgovaralo se kako riješiti cijeli slučaj. Najprije se tražilo tko će raditi reviziju. Bio je prisutan i gazda Alatnice Đure Đakovića, mislim da se prezivao Veočić. On je predložio izvanrednu (kako je rekao) revizorsku kuću iz Slavonskog Broda. Poslije sam skužio da je i to bio dio igre. Ta revizorska kuća je rekla da je u SUS-u bilo sve regularno.“
Boris Gvozden
„Stečaj nad SUS-om otvoren je 6. studenog 2000. godine. Stečaj je iniciran iz SUS-a. U stvari, direktor Jura Miličić je proglasio stečaj. Mi svi djelatnici smo se s time složili. U to vrijeme već 6 mjeseci nismo dobivali plaću. Nije se vidio izlaz iz krize. U stečaju su bili uključeni svi vjerovnici i MORH, dugovanja SUS-a su iznosila, kako sam već rekao, oko 5.5 milijuna kuna.
Dan prije Božića 2000. godine, stečajna upraviteljica je održala sastanak s nama u hali na Borongaju i rekla je: „Vidjeti ćemo kako će se vaš problem s MORH-om riješiti, hoće li se nastaviti s proizvodnjom na Borongaju“.
Očekivali smo da će se MORH na ročištu stečajnog postupka izjasniti trebaju li vojnu proizvodnju u SUS-u ili ne, trebamo li nastaviti raditi i proizvoditi ili ne. Međutim, MORH se u tom postupku uopće nije pojavio, bio je potpuno nezainteresiran. Ni KONČAR se nije pojavio, pretpostavljam da je su bili zadovoljni dobivenom zgradom i uređenom „šed“ halom (preko 6.000 m2), te velikim obradnim centrom „Mazak“ (ostao zbog temelja na Fallerovom).“
Prodaja SUS-a
Potpuna nezainteresiranost MORH-a za sudbinu SUS-a vidi se i po tome što ih nije uopće zabrinjavala činjenica da će se prodajom poduzeća prodati i dokumentacija za proizvodnju oružja. Tijekom „života“ SUS-a mnogi podaci bili su klasificirani kao vojna tajna. I neki kolege se su skanjivali govoriti o pojedinim detaljima, jer nisu znali kako dugo trebaju čuvati vojne tajne. A onda su najosjetljiviji podaci došli bez problema na tržište.
To je bilo u vrijeme, kada je ministar obrane vršio smotru počasne vojne jedinice u bermudama pokazujući krajnje nepoštovanje prema Hrvatskoj vojsci. U to vrijeme, 2000. do 2002. godine, vojni proračun je prerezan zbog demilitarizacije koja se vodila u vrijeme Račanove vlade. Služenje vojnog roka je prepolovljeno, pa je umjesto 12 mjeseci uvedeno 6 mjeseci služenja. Ukinuto je i obvezno služenje vojnog roka.
Boris Gvozden
„Stečaj je završio tako da je stečajna upraviteljica prodala svu preostalu Susovu imovinu - dokumentaciju, CNC strojeve, laser za rezanje, vibrator i klima komore, namještaj, puno repromaterijala, sve alate i naprave za montažu lansera i oklopnog tijela, 1 montiran lanser, 3 kamionske šasije, kompletni pancirni lim, veliku količinu elektroničkih komponenata, liniju za SMD montažu i itd..
Za kupnju javio se „TIBO-3.maj“ iz Rijeke i sve kupio za oko 2,2 milijuna kuna. Natovarili su svu opremu na kamione i sve odvezli iz Borongaja. Odvezli su u Rijeku dokumentaciju, laser za rezanje, CNC strojeve. Ostatak opreme odvezli su u Veliku Goricu u neko skladište. Taj dio čuvao je Dalibor Buranać i povremeno s tvrtkom „VESKI“ d.o.o. organizirao remont „desetki“.
Mi radnici SUS-a, poslani na Burzu dobili smo minimalne otpremnine iz stečajne mase, obeštećenje za prodanu SUS-ovu imovinu.“
Dalibor Burnać
„U međuvremenu se tražio kupac za SUS. Vrijednost SUS-a je procijenjena na 2.100.000 kuna. Gvozden je došao s varijantom da će KONČAR-INEM preuzeti SUS i platiti koliko treba. Na zadnjem ročištu, kada je ponude trebalo staviti na stol, došla je samo ponuda iz poduzeća „3.maj-TIBO“. Blanka Tuđen-Mazut je od Gvozdena tražila neku potvrdu da je i INEM potencijalni kupac. (Valjda je htjela da sve ostane unutar Končara). Gvozden je telefonom nazvao direktora INEMA, Željka Tukšu i pitao ga hoće li moći platiti cijenu za SUS. Tukša je rekao da oni nemaju novaca.
Tako je donesena odluka da poduzeće „3.maj-TIBO“ d.d. iz Matulja kraj Rijeke 2001. godine kupi kompletnu opremu i svu dokumentaciju koja je ostala nakon stečaja poduzeća KONČAR-SUS.“
TIBO d.d.
Poduzeće „3.maj-TIBO“ je tvornica brodske opreme za brodogradilište „3. maj“ i ostala brodogradilišta u Hrvatskoj. Što se tiče vojne proizvodnje oni su za vrijeme rata proizvodili rakete 122 mm. Namjeravali su nastaviti našu proizvodnju. Kada se vidi vrijednost sve opreme, dokumentacije i materijala koju su preuzeli od SUS-a, sve to je vrijedilo daleko više od 2.100.000 kuna.
Tvornica TIBO
(Izvor slike: http://poduckun.net/...)
Tvornica TIBO koja je kupila SUS.
Tibo je otišao u stečaj u svibnju 2016. godine.
(Izvor slike: http://www.novilist.hr/...)
Na Borongaju je oprema stajala još oko mjesec i pol dana. „3.maj-TIBO“ je mene zaposlio i angažirao da vodim preseljenje u Matulje i da dalje vodim vojnu proizvodnju kod njih. Uzeo sam još par dečki iz SUS-a kako bi pomogli u organizaciji transporta i da si nešto zarade. Šleperi su dolazili i vozili sve u Matulje. Sve je prebačeno za 1-2 mjeseca.
Dokumentacija od SRS SRL S-10 CRO/A1, te uređaji za ispitivanje preseljeni su u iznajmljen prostor „Astre“ u Velikoj Gorici gdje sam ja radio. A sve ostalo, dokumentacija od OSE, upaljača i ostalog, te materijal prebačeno je u Matulje.
U okviru tvrtke „3.maj-TIBO“, sa sjedištem u Matuljima, u razdoblju 2001.-2013. organizirani su tehnički pregledi SRS SRL S-10 CRO/A1, t.j. postojećih sustava i izvršena je prva faza modernizacije lansirnog uređaja (2010.-2011.), provedena na sustavu SRS SRL S-10 CRO/A1 006.
Za sve SRS SRL S-10 CRO/A1 koje je imala HV, ja sam u poduzeću „3.maj-TIBO“ preuzeo i obavljao njihovo održavanje. Ono što je prije radio SUS, to sam u „3.maj-TIBO“ ja radio s ekipom. Na tom poslu mi je VESKI d.o.o. bio kooperant.
Planovi za modernizaciju Strijele
Modernizacija lansirnog uređaja je planirana na osnovu iskustava prikupljenih dugogodišnjim radom. Ukratko, radi se o poboljšanju karakteristika određenih podsustava, koji u konačnici daju rezultate u rangu najmodernijih takvih sustava u svijetu.
Prva faza modernizacije je napravljena kooperacijom poduzeća TIBO, VESKI i IEL. Treba napomenuti odličnu suradnju s gospodom iz MORH-a, brigadirima Mirkom Juklom i Vladimirom Marušićem koji su preuzimali SRL S-10CRO proizvedene u SUS-u. Nažalost od druge faze modernizacije se u MORH-u odustalo.
Na prezentaciji kod Načelnika glavnog stožera generala Lucića, dogovoreno je da prvih 6 Patria, kao univerzalno vozilo HV-a ide za PZO i da se u njih ugrade modernizirane SRL S-10 CRO/A2.
Nažalost ni to se nije ostvarilo.
Propao je ugovor s MORH-om
U „3.maj-TIBO“ sam 2001. godine napisao „Studiju izvodljivosti za SRS SRL S-10 CRO/A1“. U MORH-u sam nakon toga dogovorio proizvodnju tri SRS SRL S-10 CRO/A1, što je bio posao vrijedan cca 25.000.000,00 kuna. Direktor „3.maj-TIBO“ je bio očito pohlepan, kad je preko noći digao dogovorenu cijenu za još nekih 2.000.000,00 kuna. Došli smo u MORH na potpis Ugovora, a oni su rekli da nemaju toliko novaca i posao je propao.
Spomenuti gosp. Veočić iz Alatnice-Đuro Đaković dogovorio je s direktorom „3.maj-TIBO“, Božom Milkovićem kupnju pozicija za upaljače VBR 128 mm. Isporučeno mu je pozicija za komplet 5.000 upaljača, koje nikad nije platio, pa je to završilo na sudu.
Gađanje na rtu Kamenjak
Od 2001. do 2005. godine 310 Remontna brigada „Održavanja borbenih sredstava“ je pokušavala održavati SRS SRL S-10 CRO/A1, a kako nemaju ekipu (zaposlili su neke susovce, koji nisu radili na SRS SRL S-10 CRO/A1, nego na streljivu), doveli su svojim neznanjem sva sredstva u neispravno stanje.
Godine 2005. nazove me general Darko Rukavina koji je najviše za vrijeme Domovinskog rata surađivao s nama i davao ideje pri proizvodnji i poboljšanju sredstava SRS SRL S-10 CRO/A1: „Možeš li mi pripremiti dvije SRS SRL S-10 CRO/A1 (003 i 004) za gađanje?“.
Rekao sam da mogu i on mi je organizirao prostor (jedan hangar) u tada ZTZ Velika Gorica, jer ga ja tada nisam imao. Trajanje ispitivanja je bilo od 6. do 11.listopada 2005. godine, a gađanje od 12. do 14. listopada 2005. godine na rtu Kamenjak.
General Darko Rukavina
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća
Kad smo došli na rt Kamenjak sa SRS SRL S-10 CRO/A1(003 i 004), gađanje je vodio brigadir Branko Vincelj, koji je od početka bio protiv domaće proizvodnje. To nam je i inače bio problem, jer je u HV-u vrlo mali broj ljudi znao nešto o raketnim sustavima, kao da su bježali od toga. Pravu suradnju, osim s generalom Rukavinom imali smo s brigadirima iz MORH-a, Mirkom Juklom i Vladimirom Marušićem, koji su od početka bili angažirani na preuzimanju sredstava od SUS-a. Za ovaj slučaj gađanja, kako brigadir Vincelj nije htio voditi gađanje dok Željac i ja gađamo, uskočio je i vodio gađanje brigadir Marušić.
Žuti i Laki koji su od 1991. bili na našim raketnim sustavima jave mi se mobitelom i kažu: „Čuj, dobili smo zapovijed da ne smijemo prići sredstvima niti vama bliže od 300 metara.“
I tada brigadir Vincelj kaže da vojska neće gađati, već neka gađaju proizvođači, jer su ta borbena sredstva opasna za posadu. Rekao sam generalu Rukavini: „Ok, kako smo se dogovorili, gađati će Željac. On je ispitivač i on je najviše radio s lanserom i pultom navođenja, joystickom.
Kod ispitivanja mu je bilo bitno da vidi zadovoljava li lanser predviđene parametre. Ja sam bio na mjestu zapovjednika, a Željac je gađao.
Ne znam je li nam se baš posrećilo, ali prvi „šus“ i pogodili smo VBR 128 mm raketu direktno. To je raketa 128 mm promjera, dugačka 80 cm. Od tada „3,maj-TIBO“ preuzima održavanje svih SRS SRL S-10 CRO/A1 u Velikoj Gorici.
Rt Kamenjak, SRL S-10CRO/A1, plotun
(Izvor slike: arhiva Dalibora Burnaća)
TIBO je propao
„3.maj-TIBO“ je imao problema sa rentabilnošću, pa je tada direktor Kristijan Cvjetović odlučio (nakon razgovora u MORH-u 28.08.2013. godine) da idu novim smjerom, te je ukinuo vojni program. Meni je ponuđeno da s Veskijem, našim stalnim kooperantom nastavim održavanje borbenih sredstava za potrebe HV što je bilo bitno. Tražio je i da pristanem na sporazumni raskid ugovora o radu, preuzmem najam i dugove, a da mi ostanu sredstva za održavanje kao i rezervni dijelovi od kojih su neki bili u Matuljima. To su obećali dovesti iz Matulja u Stupnik, kraj Zagreba gdje sam imao iznajmljen prostor. Naravno, to nisu ispoštovali.
Gašenjem vojne proizvodnje u tvrtki „3.maj-TIBO“, 2013. godine, dokumentaciju za SRS SRL S-10 CRO/A1 preuzima tvrtka VESKI d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu. VESKI je u razdoblju 2001.-2013. bio glavni kooperant tvrtke „3.maj-TIBO“ na projektu tehničkog pregleda, srednjeg remonta, remonta i modernizacije raketnog lansera SRL S-10 CRO/A1.
VESKI je nastavio s održavanjem za potrebe HV i naplaćivao se kroz ta održavanja sredstava SRS SRL S-10 CRO/A1.
„3.maj-TIBO“ je propao i otišao u stečaj u svibnju 2016. godine,
DKSO d.o.o.
I VESKI je odustao od tog posla, jer mu nije bilo dovoljno isplativo. Ja sam prešao u Karlovac u firmu DKSO d.o.o. za proizvodnju specijalne opreme, sa sjedištem u Karlovcu. To je firma za proizvodnju specijalnih uređaja, osnovana početkom 2015. godine, a VESKI nam je i dalje bio kooperant.
Sada pored održavanja za potrebe HV-a u hali u Karlovcu, radimo na novom borbenom vozilu i lansirnom uređaju sa ciljem poboljšanja karakteristika, kako bi uspjeli na vanjskom tržištu. Tvrtka DKSO je od tvrtke VESKI preuzela svu opremu i dokumentaciju koja je potrebna za provedbu tehničkog pregleda, srednjeg remonta i remonta postojećih sustava koji se nalaze u sastavu postrojbi HV. Za organizaciju projektiranja i proizvodnje novih sustava, naravno da ćemo koristiti ljude s kojima smo još u SUS-u radili.“
Epilog-2019. godina
U subotu, 25. svibnja 2019. godina na Jarunu u Zagrebu, kraj jezera bila je izložba opreme i naoružanja Hrvatske vojske organizirana povodom obilježavanja Dana Hrvatske vojske i Dana Hrvatske kopnene vojske te 28. obljetnice formiranja Oružanih snaga RH. Izložba je bila vrlo zanimljiva, dobro organizirana, a besplatni vojnički grah bio je odličan. Ja sam ipak došao, u prvom redu, vidjeti Končarevu Strijelu. Našao sam ju smještenu između topova, tenkova i ostalog teškog naoružanja. Strijela je, iako stara preko 30 godina u jako dobrom stanju. Ljubazni vojnici koji su bili uz nju rekli su mi da ju redovito održavaju i premazuju nekim uljem.
Kolega Miha Verem je gledao Strijelu 2018. godine i bio je ugodno iznenađen odličnim stanjem antikorozivne zaštite. Sjetio se kolegice kemičarke koja ih je u ona vremena ganjala da jako dobro pripreme površinu prije nanošenja boje. Sjetio se da su mislili da pretjeruje, a sada se uvjerio da je bila u pravu i da je antikorozivna zaštita i nakon 30 godina u jako dobrom stanju.
Vojnici uz Strijelu su mi pomogli da se popnem na vozilo i uđem unutra i pogledam kako izgleda unutrašnjost borbenog vozila.
Strijela CRO10/A1, "protuzrakoplovni raketni sustav za djelovanje na malim visinama“ na izložbi na zagrebačkom Jarunu 25.5.2019. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
Strijela CRO10/A1 na izložbi na Jarunu 25.5.2019.
(Izvor slike: arhiva autora)
Rakete i radar Strijele 10CRO/A1 na izložbi na Jarunu 25.5.2019.
(Izvor slike: arhiva autora)
Strijela 10CRO/A1 na izložbi na Jarunu 25.5.2019.
(Izvor slike: arhiva autora)
Natpisna pločica na Strijeli 10CRO/A1. Izložba na Jarunu 25.5.2019.
(Izvor slike: arhiva autora)
Tehničke karakteristike Strijele 10CRO/A1. Izložba na Jarunu 25.5.2019.
(Izvor slike: arhiva autora)
Unutrašnjost kabine za posadu Strijele 10CRO/A1. Izložba na Jarunu 25.5.2019.
(Izvor slike: arhiva autora)
Strijela 10CRO/A1 na izložbi na Jarunu 25.5.2019.
(Izvor slike: arhiva autora)
Strijela 10CRO/A1 (na lijevoj strani slike) na izložbi na Jarunu 25.5.2019.
(Izvor slike: arhiva autora)
Kraj
VIDEO
Dva video priloga o štrajku prikazana na TV za vrijeme štrajka.
OSTALI DIJELOVI TEKSTA
PRVI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
DRUGI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
TREĆI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
ČETVRTI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
PETI DIO - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
LITERATURA
- http://www.hsp1861.hr/...
- https://hr.wikipedia.org/...
- https://www.vecernji.hr/...
- Katana, Elma (2000), Radnici se zabarikadirali u tvornici i odlučili u njoj noćiti, Jutarnji list, 8.3.2000., Zagreb
- Najman, Dražen (2000), Uprava „Končara“ lancima blokirala ulaz u tvornicu, Vjesnik, 8.3.2000., Zagreb
- vls.dć. (2000), Končarevci strahuju od otkaza, Večernji list, 8.3.2000., Zagreb
[1] Operacija Oluja - (4. kolovoza − 7. kolovoza 1995.) je velika vojno-redarstvena operacija u kojoj su Hrvatska vojskai policija oslobodile okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina bez ikakvog međunarodnog priznanja. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije; međutim će ta i nekoliko narednih pobjeda Hrvatske vojske stvoriti uvjete u kojima je od siječnja 1996. godine započeo proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja. Oluja je, uz operaciju Bljesak, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.