• Povijest/
• Društvo/

17. 01. 2020

Osvrt na 2019. i pogled na 2020. godinu

• Marijan Ožanić

Osvrt na 2019. godinu

Uvod

Najvažniji događaji za mene i u 2019. godini vezani su uz moju unuku, kada je prohodala, kupala se u moru, počela govoriti, proslavila 2. rođendan i svaki trenutak kada sam uz nju. Svi ostali događaji su važni samo utoliko što daju sliku društva u kojem raste moja mala unučica, ali i otvaraju pitanja kakvo će biti društvo u kojem će ona živjeti. I što ja, a i svi mi možemo učiniti da to društvo bude bolje.

Sve više izgleda da možemo malo učiniti, jer  je sve uočljivije da se  društvo oblikuje pod djelovanjem snažnih sila koje djeluju iz „mraka“, iz „duboke države“, kroz medije,  iz tajanstvenih „centara moći“ i na koje mi imamo malo utjecaja.

Međutim stalno moramo imati na umu čuvenu izreku irskog državnika i filozofa Edmunda Burkea (1729.-1797.): „Sve što je potrebno za trijumf zla jeste da dobri ljudi ne učine ništa.“

Zato trebamo djelovati koliko znamo, možemo i umijemo.

Osvrt na prošlu godinu prvi put pišem na početku nove godine, jer to nisam stigao napraviti u prosincu. Možda je tako i bolje, jer sada mogu mirnije sagledati što se dogodilo 2019. godine.

30 godina od rušenja zida

Prošle godine, 9. studenog 2019. godine obilježavalo se 30 godina od rušenja zloglasnog Berlinskog zida,  simbola Hladnog rata koji je više od dvije decenije dijelio komunističku Istočnu i kapitalističku Zapadnu Njemačku. Nakon rušenja Berlinskog zida počelo je rušenje komunističkog sustava i komunističke diktature u cijeloj Istočnoj Europi i Sovjetskom savezu. U raznim govorima političara ili u medijskim napisima slavio se pad jednog totalitarnog sustava, komunističke diktature, oslobođenje istočnoeuropskih, bivših komunističkih  zemalja, slavilo se rušenje blokovske podjele svijeta i ujedinjenje Europe, širenje demokracije i slobode. Prije 30 godina istočnoeuropske zemlje je zahvatilo oduševljenje, s puno iluzija i velikih očekivanja.

Rušenje Berlinskog zida

(Izvor slike: https://www.vijesti.me/...)

Danas je ta euforija splasnula, Europa nije onakva kakvu su ljudi rušeći komunizam očekivali. Najnovije istraživanje u europskim državama bivšeg sovjetskog bloka otkrilo je da su istočni Europljani zabrinuti za budućnost demokracije, skeptični prema vladajućim strukturama i glavnim strankama, te nepovjerljivi prema medijima. I ono što nitko nije očekivao, duh komunizma i komunistička nostalgija sada zaogrnuta plaštem tzv. antifašizma ponovno jaše Europom.

A kako je Hrvatska doživjela 30. godišnjicu rušenja Berlinskog zida? Uglavnom, kao da se to nas ništa ne tiče, kao da smo to mi gledali sa strane, na primjer iz Novog Zelanda. Javno mnijenje oblikuju mediji i institucije u kojima dominiraju ljudi oblikovani u komunizmu ili njihova djeca ili njihovi simpatizeri. I oni nas uvjeravaju da je kod nas vladao nekakav „socijalizam s ljudskim licem“, histerično su tvrdili da mi nismo bili iza Željezne zavjese, da je standard bio visok, da nismo imali najvišu inflaciju u Europi, da gospodarstvo nije bilo pred kolapsom, da je Đureković zaslužio da ga 1983. godine ubiju Udbini ubojice, itd. I sada kao sliku današnje Europe i današnje Hrvatske u Rijeci postavljaju veliku komunističku zvijezdu na jedan neboder.

Naše društvo i gospodarstvu u razdoblju poslije 1989. se vrlo površno ili zlonamjerno ili nestručno proučava ili se uopće ne proučava pa smo došli do toga da našu povijest iz tog vremena pišu novinari obrazovani na Političkom fakultetu ili znanstvenici koji se nisu makli iz kabineta. Nikada nisu bili niti u jednom poduzeću, ne znaju ništa što se tamo događalo, a ljude uvjeravaju da su 1990. došli neki čudni ljudi koji su uništili industriju i sve ostalo, što je, inače, jako dobro funkcioniralo u komunizmu. A istina je puno složenija.

U članku Kronologija drame jednog velikog poduzeća u 1990., (objavljenom na ovom portalu), pomalo zločesto i otrovno,  sam napisao:

        „U razdoblju od 12.1.1989. do studenog 1990., već je srušen Berlinski zid^[1] (9. studenog 1989.), Gorbačova^[2] perestrojka^[3] u SSSR-u bila je u punom tijeku (započela 1987.), sindikat Solidarnost rušio je komunizam u Poljskoj i doveo do prvih (polu)demokratskih izbora u lipnju 1989. godine. A u Končaru se 7. prosinca 1989., kao da su živjeli izvan vremena i prostora, održavala  2.akciona konferencija SK^[4] SP^[5] Rade Končar. Mjesec dana nakon toga, 11.siječnja 1990. Hrvatski sabor je omogućio uvođenje političkog višestranačja i 13.veljače 1990. ukinuo odredbu kojom je Savez komunista bio pozicioniran kao vodeća politička partija.

     Kao što uopće nisu shvaćali  što se oko njih u društvu događa,  vodeći ljudi Končara nisu se snašli niti kao menadžeri i nisu znali upravljati u krizi.“

A tako su se ponašala rukovodstva i u ostalim poduzećima. Svojom nesposobnošću su  upropastili poduzeća, a kada su ta poduzeća propala, njima naklonjeni mediji su uvjeravali narod da je to sve uništila nova vlast. Cijelo jugoslavensko gospodarstvo je u 1980-ima bilo u teškoj krizi, s velikim gubicima i ogromnom inflacijom. KONČAR je bio stalno u gubicima, što se prikrivalo, svi veliki poslovi po svijetu su stvarali gubitke. Končarev institut je krajem 1990. imao oko 40.000.000 kuna gubitka i morao je u stečaj, ali sam prošle godine na jednom znanstvenom skupu slušao da je nova vlast uništavala znanost i institute.

EU-osuda svih totalitarizama

Upravo ta činjenica da dosta zemalja iz EU još nije potpuno raskrstilo s komunističkim nasljeđem,  ta živost i nostalgičarsko veličanje komunističkih sustava bili su razlog da trideset godina nakon rušenja Berlinskog zida novi saziv Europskog parlamenta 19. rujna 2019. godine donese Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe kodne oznake 2019/2819 (RSP). Stvarno djeluje apsurdno da se 30 godina nakon rušenja komunizma mora donositi takva rezolucija. U toj rezoluciji se vrlo jasno ne samo nacistički i fašistički, već i komunistički sustavi definiraju kao totalitarni i vrlo se izravno pozivaju države članice EU-a da istraže svoju komunističku prošlost i da kazneno progone zločine komunističkog režima.

Nacizam = fašizam = komunizam

(Izvor slike: https://tribun.hho.hr/...)

Rezolucija ima nakon uvodnog dijela 22 točke. Rezolucija, pored ostalog:

• podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;
• poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim;

• napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;….

Službena Hrvatska, kao članica Europske unije, gotovo je u potpunosti ignorirala tu rezoluciju. A glavni hrvatski mediji koji imaju svoje dopisnike u Strasbourgu uglavnom su prešutjeli rezoluciji, uključujući prije svega vodeći javni servis Hrvatsku televiziju i Hrvatski radio.

Hrvatska javnost se uvjerava da se ta rezolucija ne odnosi na nas. A u tzv. lijevim portalima se moglo pročitati da je riječ o „sramotnoj rezoluciji koja je ukaljala povijesnu istinu.“

I još uvijek plasira suluda teza  da je „komunizam bio dobro zamišljen, ali je u realizaciji došlo do određenih devijacija“. I sada, poslije predsjedničkih izbora neki političari se zalažu da se bista komunističkog diktatora vrati na Pantovčak. Nije čudno da je na izborima jedna političarka koja zastupa tvrde, boljševičke, kriptokomunističke stavove dobila više od 20.000 glasova. A neki političari i 2019. godine zastupaju stavove kojih se ne bi posramili niti tvrdi partijski sekretari iz 1948. godine i dobivaju glasove na izborima.

Hrvatska je čvrsto zarobljena u raljama „dece komunizma“.

Tvornica laži o Domovinskom ratu

Kao što se u javnosti stvara izopačena, pozitiva slika o komunizmu kojem se  tepa da je to „antifašizam“ tako se s puno strasti i histerije stvara negativna slika Domovinskog rata i samog stvaranja hrvatske države. Dok se stvarala hrvatska država i borila u Domovinskom ratu za opstanak kroz medije su se plasirale laži i razne konstrukcije kojima se manipuliralo javnim mnijenjem. Zato je vrlo važno da je u lipnju 2019. godine izašla  knjiga „U zasjedi dezinformacija“, s podnaslovom „Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata“,  autora dr. sc. Romana Domovića. Izdavač je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. Riječ je o proširenoj doktorskoj disertaciji, odnosno znanstvenoj studiji iz 2015. godine koja je nastala na temelju proučavanja fenomena oblikovanja lažnih činjenica i plasiranja lažnih vijesti u medijskom prikazu Domovinskog rata. Roman Domović je  predavač na informatičko-računarskom odjelu Tehničkog veleučilišta u Zagrebu, doktor je informacijskih i komunikacijskih znanosti. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doktorirao je 2015. godine na temu “Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata.“

(Izvor slike: https://centardomovinskograta.hr/...)

Autor u knjizi analizira primjere medijskih slučajeva za koje se može zaključiti da predstavljaju informacijske operacije ili specijalne operacije tzv. „specijalnog rata“, odnosno upravljanje percepcijom, kojima se želi zlonamjerno utjecati na javno znanje o Domovinskom ratu. U okviru tih primjera obrađene teme su: teza o prodaji/izdaji Vukovara, mit o 200 obitelji, Globusovi zemljovidi o podjeli Bosne i Hercegovine u Karađorđevu, teza da je zbog hrvatske politike 1990-ih prepolovljen broj Hrvata u BiH, mirovni pregovori šestorice predsjednika republika SFRJ, teza da su sastanci predsjednika Tuđmana s Miloševićem apsurdni i besmisleni te Špegeljev plan napada na vojarne JNA.

Zanimljivo je doznati o ulogama poznatih osoba, kao što su  dr. Slaven Letica, dr. Ivo Banac, Ivan Zvonimir Čičak i drugi iz javnog života u tom specijalnom ratu.   

Goleme svote novca uložene su u stvaranje i plasiranje raznih konstrukcija o operaciji Oluja koje su trebale stvoriti lažnu sliku o Hrvatskoj, Tuđmanu i Domovinskom ratu. U tom informacijskom ratu sudjelovali su ne samo srpska strana i strani centri moći nego i razni domaći političari, medijski djelatnici i aktivisti. Sav trud koji su u to uložili tijekom gotovo dva desetljeća pao im je u vodu oslobađajućom presudom našim generalima.

Autor knjige „U zasjedi dezinformacija“, dr.sc. Roman  Domović novinaru Davoru Ivankoviću u intervjuu objavljenom 22. svibnja 2017. godine u Večernjem listu je rekao:

        „Meni je nevjerojatno da su stajališta tih domaćih krugova komplementarna stajalištima onih koji su nas htjeli uništiti. Ne mogu shvatiti koji je poriv tih ljudi, koji im je interes da lažno optužuju vlastitu državu, falsificiraju događaje naše povijesti i zauzimaju stajališta istovjetna KOS-u, muslimanskim tajnim službama iz doba rata, haaškog tužiteljstva. Pogotovo zato što su sve te teze lažne. I to su ljudi koji postaju predsjednici, saborski zastupnici, premijeri, ugledni i stalni politički komentatori, itd.,

        Cjelovit uvid u autentično gradivo iz tog arhiva otkriva da su se u svrhu detuđmanizacije godinama sustavno i selektivno izdvajali određeni dokumenti iz kojih bi se onda još vadili fragmenti izdvojeni iz konteksta. Tako bi se stvarale lažne konstrukcije. Ako se to gradivo pogleda cjelovito i u stvarnom kontekstu, vidi se da mitovi koje smo spomenuli nemaju temelja. Riječ je o ideološkim iluzijama.“

Kada je knjiga 2019. godine izdana, uglavnom je u našoj javnosti prešućena.

Ipak, u veljači 2020. godine knjiga je predstavljena na tribini Hrvatskog slova. O knjizi su govorili dr.sc. Ivan Radoš i autor dr.sc. Roman Domović.

Tribina Hrvatskog slova 6. veljače 2020. godine.

Dr.sc. Roman Domović sjedi u sredini.

Dr.sc. Roman Domović

100 godina autobiografskih zapisa Nikole Tesle

U 2019. godini bilo  je 100 godina od objavljivanja autobiografskih zapisa Nikole Tesle koji su pod nazivom „My Inventions“, (Moji pronalasci)  u SAD objavljivani u 6 nastavaka od veljače 1919. godine u mjesečnom znanstveno-popularnom časopisu Electrical Experimenter.  Tada je taj časopis ima nakladu od sto tisuća primjeraka. Glavni urednik časopisa bio je Hugo Gernsback, također pronalazač i smatran "otcem znanstvene fantastike" u modernom smislu.

Prvi dio Tesline autobiografije objavljen je u mjesečniku Electrical Experimenter u veljači 1919. godine.

Izvorna fotografija iz 1898. g., precrtana u mjesečniku Electrical Experimenter veljače 1919.
Nikola Tesla ima u ruci bezžično upaljenu fluorescentnu žarulju zahvaljujući Teslinoj zavojnici (ne vidi se na slici) koja proizvodi visokofrekventnu izmjeničnu struju od nekoliko milijuna Hertza.

(Izvor slike: http://www.croatia.org/...)

My Inventions su autobiografske bilješke u kojima je Nikola Tesla rekao sve potrebno o sebi i svojim djelima. Zato su ovi tekstovi fundamentalni u razumijevanju tako monumentalnog čovjeka koji je svojim mislima i djelom preobrazio i preobražava našu civilizaciju. Tesla je briljantno poznavao engleski jezik. Nižu se prekrasne rečenice, s povremenom uporabom izraza na latinskom, njemačkom i francuskom jeziku. Teslina je osobnost obilježena među inim dubokim idealizmom i humanizmom, poznavanjem stranih jezika (njemačkog, francuskog i engleskog), kao i temeljitim poznavanjem raznih aspekata elektrotehničke struke.

Taj datum bi prošao potpuno nezapaženo da nije bilo angažmana nekoliko entuzijasta Željka Krnjaka, prof.dr. Darka Žubrinića i prof. dr. Davora Pavune. Oni su 5. prosinca 2019. godine povodom 100. godišnjice upriličili svečanost  u Preporodnoj dvorani Narodnog doma HAZU u Opatičkoj ulici u Zagrebu.

Prof.dr.sc. Darko Žubrinić govori o Nikoli Tesli na konferenciji u Preporodnoj dvorani Narodnog doma HAZU u Opatičkoj ulici u Zagrebu, 5.12.2019. godine.

(Izvor slike: https://www.youtube.com/...)

U povodu ove jedinstvene stogodišnjice jedan novi pogled na Nikolu Teslu s mnoštvom dosada malo poznatih pojedinosti predočili su kroz predavanja i dijalog izvanredno zanimljivi predavači. To su bili prof. dr. Davor Pavuna (Švicarska), utemeljitelj i predsjedatelj Tesla World Foundation, prof. dr. Darko Žubrinić s Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, kao iznimni poznavatelj teme Školovanje Nikole Tesle u Hrvatskoj, prof. dr. Darko Gojanović s iskustvom primjene Teslinih načela u radu s korporacijama Sun Microsystems, DEC, Compaq, Intel (SAD), Martina Furdek Hajdin dipl. ing. arh., zamjenica župana Karlovačke županije, na čelu projekta Nikola Tesla Experience Center Karlovac, te gost iz Mađarske gospodin Istvan G. Kocsis, istraživač, autor opsežnog djela "Nikola Tesla i tajne svemira".

Dio programa posebno se bavio (prof.dr. Darko Žubrinić) razdobljem života Nikole Tesle u njegovom kraju i zavičaju te školovanjem u Smiljanu, Gospiću i Karlovcu (tada Rakovcu koji je danas ulica u Karlovcu), a kasnije u Grazu i Pragu. Naglasio je presudni utjecaj profesora kojeg sam Tesla naziva "ingenioznim čovjekom", kraljevskog profesora Martina Sekulića u Carskoj i kraljevskoj Velikoj realci u Rakovcu koju je mladi Nikola Tesla pohađao na jesen 1870., 1871., 1872., do ljeta 1873. godine.

Martin Sekulić 1868. godine.

Nikola Tesla u svojoj Autobiografiji epitet genijalne osobe daje samo svojoj majci i Martinu Sekuliću.

(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)

Sada se u Karlovcu uz mjesto gdje je bila realna gimnazija koju je pohađao Nikola Tesla gradi Muzej „Nikola Tesla Experience Center Karlovac“ posvećen školovanju Nikole Tesle.

Dva mjeseca prije proslave 100. godišnjice, 10. listopada 2019. godine organizirana je mala konferencija pod nazivom Učenik Nikola Tesla i njegov učitelj Martin Sekulić, u dvorani Hrvatskog školskog muzeja u povodu UNESCO Međunarodnog dana učitelja.

Tom konferencijom započeo je projekt Učenik Nikola Tesla i njegov učitelj Martin Sekulić kojim se rasvjetljava ovo važno razdoblje u životu Nikole Tesle i ističe iznimnost profesora te izvrsnost obrazovanja Visoke realke u Rakovcu, a napose osobnosti Martina Sekulića. U razdoblju od 1870.-1873. (tj. tijekom tri školske godine) Tesla se školovao u Rakovcu od svoje 14. do 17. godine. Rakovac je danas dio grada Karlovca. Tesla je u toj školi kao materinji jezik imao hrvatski jezik (Kroatische Sprache). Martin Sekulić je bio izvanredan profesor i znanstvenik,  1873. (pri kraju Teslina školovanja u Rakovcu) postao je dopisni član Akademije (JAZU) u dobi od 40 godina, u razredu za matematiku i prirodoslovlje. Na  Velikoj realki utemeljio je fizikalni laboratorij, koji je imao čak 579 instrumenata, od kojih je većinu sam konstruirao.

Program-projekt o Nikoli Tesli započet 2019. godine je dugoročan - za cilj ima potaknuti interes međunarodne javnosti za važnost Teslina školovanja u Rakovcu (Karlovcu) te poduprijeti gradnju Nikola Tesla Experience Centre u Karlovcu i osmišljavanja njegovih sadržaja 

Teško je razumljiva činjenica da naše službene institucije od HAZU-a do FER-a pokazuju malo zanimanja za život Nikole Tesle. Sve navedene aktivnosti rezultat su angažmana male skupine entuzijasta na čelu s gospodinom Željkom Krnjakom. Za razliku od naših institucija srpske institucije i srpska država su  „potpuno posvojile“ Teslu, iako je Tesla u Srbiji u cijelom svom životu boravio manje od 48 sati.

Potemkinova sela  inovacija

Moglo bi se očekivati da će zemlja u kojoj je rođen i školovao se Nikola Tesla uspješno razvijati stvaranje inovacija i inovativan istraživački rad. Mi smo u Tehnološkom parku posebno težište stavljali na inovativan razvoj proizvoda konkurentnih na tržištu. Zato su  svi naši poduzetnici bili inovatori i razvijali nove proizvode, dobivali patente za svoje proizvode i mnogobrojne nagrade na izložbama po cijelom svijetu. Ali u društvu i institucijama za to nije nikada bilo ni previše razumijevanja niti interesa. Umjesto toga, ozbiljan pristup inovacijama zamijenio je jedan proces u kojem se bavljenje inovacijama svelo na „inovatorski turizam“, posjećivanje izložbi po cijelom svijetu na i na državni trošak  i na trošak Grada Zagreba. O toga je korist imala samo jedna mala skupina promućurnih ljudi koji su putovali svijetom više od ministarstva vanjskih poslova.

Da ne bi netko konačno pitao za rezultate svih tih putovanja po svijetu i trošenja novaca, organiziraju se razne predstave kojima se kao Potemkinovim selima zavaravaju političari, mediji i cijela hrvatska javnost koja glumata o svojoj podršci inovacijama, lupaju se uobičajene fraze koje ništa ne znače i koje se zaborave isti dan. I tako to ide godinama. Jedno od takvih Potemkinovih sela je izložba inovacija INOVA koja se održava u Zagrebu. Izložba organizira Savez inovatora Zagreba za vrijeme Interlibera u paviljonu blizu paviljona Interlibera koje posjećuje veliki broj prijatelja knjige pa netko zaluta i na izložbu inovacija. Onda organizatori INOVA-e sebi pripisuju i posjetitelje Interlibera.

Tako je bilo i 2019. godine u studenom mjesecu. Izložba se reklamirala  kao „druga najveća europska izložba inovacija, druga najstarija izložba inovacija na svijetu,  najposjećenija svjetska izložba inovacija s očekivanih 100.000 posjetitelja, smotra najboljih hrvatskih inovatora, inventivnih poduzetnika, mikro, malih i srednjih kompanija, mladih inovatora i znanstvenika, izložba istaknutih inovacija iz više od 30 država, sa svih strana svijeta.“ 

Na otvorenju se režu vrpce, političari i organizatori se slikaju za novine i TV.

A ubrzo poslije otvorenja  štandovi su prazni, nikoga nema, jer to sve nikoga ne zanima.

INOVA 2019.  

Štand ZICER-a, nekadašnjeg Tehnološkog parka

INOVA 2019.

Par zalutalih posjetitelja.

O inovacijama sam objavio mnogo tekstova na ovom portalu pa za sada neka ove slike praznih štandova pokazuju pravu sliku „druge najveće europske izložbe inovacija i najposjećenije svjetska izložba inovacija s očekivanih 100.000 posjetitelja.“

25 godina Tehnološkog parka Zagreb

U petak, 31. svibnja 2019. godine čuvena „baraka u Drvinju“, u Zagrebu, u kojoj je prije 25 godina osnovan prvi tehnološki park, poduzetnički inkubator za visoke tehnologije  u Hrvatskoj prestala je služiti  poduzetnicima. Ta baraka ima značajno mjesto u povijesti  hrvatskog poduzetništva. Poduzetnici iz Tehnološkog parka Zagreb organizirali su jednu malu svečanost za oproštaj od „barake“. Svečanost je bila puna emocija i lijepih uspomena.

Poduzetnici ispred „barake u Drvinju“, 31. svibnja 2019. godine. U toj baraci svi su oni započeli svoj poduzetnički put.

(Izvor slike: arhiva autora)

Da bi taj povijesni trenutak bio zabilježen za povijest napisao sam jedan tekst i objavio ga na ovom mojem web portalu

 (http://www.sveopoduzetnistvu.com/...)

Sudbina Tehnološkog parka Zagreb i njegova 25. godišnjica lijepo pokazuje (ne)razumijevanje poduzetništva. Iako ta „baraka“ i taj datum imaju važno mjesto u razvoju zagrebačkog i hrvatskog  poduzetništva, ni u Gradu Zagrebu ni u medijima niti u nekoj instituciji koja se bavi poduzetništvom taj datum niti taj događaj nisu spomenuti. (Zato sam 11. srpnja 20019. godine bio  ugodno iznenađen jednim lijepim člankom našeg uglednog novinara Ratka Bošković u Večernjem listu o našoj 25 godišnjici.)

Kolumna Ratka Boškovića u Večernjem listu od 11.7.2019.godine.

Nakon mog teksta na mom portalu kojeg su prenijeli i neki drugi portali, a posebno nakon teksta Ratka Boškovića u Večernjem listu, 25. godišnjica je sramežljivo spomenuta na konferenciji Zagreb Forum početkom prosinca 2019. godine.

Da bi se prekinuo kontinuitet u razvoju i prekinula veza sa slavnom institucijom, s negdašnjim poduzetnicima, a i sa starim direktorom, s ciljem da „povijest počinje od nas“, izbrisan je i naziv Tehnološki park i sada se institucija zove ZICER, štogod to značilo.

Jedna lijepa priča iz Siska

Kada govorim  o odnosu prema poduzetništvu tijekom zadnjih 30 godina,  moj Zagreb je često jedan loš primjer. Zato me jako veseli, kada mogu istaknuti lijepe primjere  gradova iz cijele Hrvatske. Uvijek sam s velikim oduševljenjem spominjao Ludbreg i Osijek Software City, a srcu mi je posebno prirastao Sisak o kojem se uglavnom govori kao o propalom industrijskom gradu. A u Sisku se zadnjih 5 godina odvija jedna lijepa poduzetnička priča u kojoj ima mnogo simbolike, snažnih značenja i optimističnih poruka.

U petak, 27. rujna, 2019. godine u Sisku se održala svečanost proslave pete godišnjice poduzetničkog inkubatora PISAK, jedinog privatnog poduzetničkog inkubatora u Hrvatskoj. Ta lijepa priča započela je pet godina prije toga.

U srijedu, 24. rujna 2014. godine,  u isto vrijeme, nešto prije podne,  udaljeni jedan od drugoga nekoliko stotina metara, odvijala su se dva događaja potpuno suprotnih značenja u kojima je bilo mnogo simbolike za Grad Sisak, ali i za cijelu Hrvatsku. Ispred Rafinerije Sisak 800 radnika je protestiralo protiv zatvaranja rafinerije. To je bila završna faza procesa uništavanja i propasti mnogobrojnih velikih industrijskih poduzeća u Sisku, nekada jakom industrijskom središtu.  A istovremeno,  ispred zgrade nekadašnjeg Instituta Željezare Sisak odvijala se svečanost otvaranja poduzetničkog inkubatora PISAK.

Na jednom mjestu gubila su se radna mjesta, a na drugom se osnivala institucija koja otvara radna mjesta i pokazuje da se „svjetlo na kraju tunela“ može vidjeti u razvoju poduzetništva.

Nova radna mjesta mogu se u najvećoj mjeri otvarati u poduzetništvu, a poduzetnički inkubatori su institucije koje u tome imaju veliku ulogu. Kada je početkom 90-tih KONČAR ušao u krizu, započeli su štrajkovi i stečajevi mnogobrojnih Končarevih poduzeća, tisuće ljudi završilo je na burzi. Tada smo osnovali Tehnološki park Zagreb, poduzetnički inkubator za visoke tehnologije u kojem su mnogi Končarevi vrhunski stručnjaci osnivali svoja privatna poduzeća, zapošljavali sebe i svoje kolege koji su ostali bez posla. Sada su to uspješna poduzeća koja izvoze i zapošljavaju.

PISAK u sebi nosi još nekoliko simboličnih poruka. To je prvi, a vjerujem i sada jedini privatni poduzetnički inkubator. Osim toga to je primjer uspješnog investiranja iseljene Hrvatske u svoju „staru Domovinu“. Osnivač PISKA je visokotehnološko poduzeće Applied Ceramcs iz Siska, čiji je vlasnik uspješan američki poduzetnik,  naš iseljenik, gospodin Darko Matt Sertić. Centrala poduzeća je u Fremontu, u Silicijskoj dolini, u Kaliforniji, a poduzeće i u USA i u Sisku proizvodi keramičke poluvodiče za mikročipove za poluvodičku high-tech industriju, za glavne svjetske proizvođače čipova kao što su  Intel, Sony,  Motorola. IBM, Toshiba, Samsung i druge.  

Gospodin Sertić je pokrenuo mnogo projekata koji pokreću gospodarstvo Siska, nekada jakog, a sada tužnog industrijskog grada, koji je 2014. godine imao stopu nezaposlenosti od 34%. Darko Sertić svojim primjerom pokazuje ostalim našim iseljenicima kako mogu investirati u Hrvatsku i poziva ih da to učine. To je primjer povezivanju Hrvata u Domovini i Iseljeništvu, o Planetarnoj  Hrvatskoj, o Global Croatia s 8 milijuna Hrvata koje treba povezati i stvoriti veliku snagu  za stvaranje uspješne Hrvatske. Na sličan način funkcionira i Izrael. Prema službenim izvješćima naši iseljenici u Hrvatsku svake godine šalju po službenim kanalima više od 1.5 milijardi dolara, a ako tome pribrojimo i neslužbene kanale (tzv. pocket money) to je gotovo duplo više. U zadnjih gotovo 30 godina na ovaj način je u Hrvatsku od naše dijaspore ušlo gotovo 90 milijardi dolara. A gospodin Sertić pokazuje kako se može investirati u Hrvatsku i otvarati radna mjesta.

Jedan od projekata gospodina Sertića je i poduzetnički inkubator PISAK koji razvija poduzetništvo u gradu Sisku.

Bio sam prisutan kod osnivanja PISKA i cijelo vrijeme naš TPZ je bio uzor za vođenje PISKA.

Pet godina nakon osnivanja PISAK je ušao u drugu fazu razvoja. U petak, 27. rujna, 2019. godine s početkom u 11.00 sati započela je završna konferencija projekta „Startaj s PISKOM!“ i svečano otvorenje II. faze razvoja Poduzetničkog inkubatora Sisak – PISAK. Projekt “Startaj s Piskom” je sufinancirala (oko 6.500.000 kuna) Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj u okviru Operativnog programa “Konkurentnost i kohezija 2014.-2020.” Za pripremu i realizaciju projekta vrijednog 6.500.000 kuna trebalo je 2 godine napornog rada.

Gospodin Darko Sertić i direktorica PISKA Krunoslava Kosina-Milutinović nadahnutim govorima predstavili su PISAK i cijeli projekt, a gradonačelnica Siska i predstavnici Ministarstva gospodarstva i SAFU-a govorili su o važnosti cijelog projekta. Ja sam imao čast biti „kum“ PISKU i svečano ga otvoriti.

Uživao sam obilazeći 5 katova krasno uređenog i opremljenog velikog poduzetničkog inkubatora koji je nekoliko puta veći od „barake“ za poduzetnike u Zagrebu.

Darko Matt Sertić, direktorica Krunoslava Kosina-Milutinović i Marijan Ožanić ispred zgrade poduzetničkog inkubatora PISAK..

(izvor slike: arhiva PISKA)

Darko Matt Sertić, vlasnik poduzetničkog inkubatora PISAK

(izvor slike: arhiva PISKA)

Krunoslava Kosina-Milutinović, direktorica PISKA

(izvor slike: arhiva PISKA)

Marijan Ožanić govori na otvorenje II. faze razvoja PISKA

(izvor slike: arhiva PISKA)

Stjepan Šafran, najbolji poduzetnik Europe

Na Zapadu, a posebno u SAD uspješni poduzetnici su heroji nacije i medijske zvijezde. O njima se pišu knjige, oni su uzor mladim ljudima, o njihovom životnom putu se predaje na fakultetima  i tako se stvara vrijednosni sustav koji potiče poduzetništvo. Ljudi vjeruju da poduzetan i inovativan čovjek može uspjeti i obogatiti se. I svi će ga poštovati. Naš zaostali socijalistički mentalitet u svim uspješnim i bogatim ljudima vidi lopove koji su se obogatili na nepošten način i iskorištavaju svoje radnike. Naravno, u  tranzicijskim vremenima privatizacije i pretvorbe toga je bilo puno, ali vjerujem da sada takvih imam sve manje, većina poduzetnika radi na pošten način i vjerujem da je većina današnjih privatnih poduzeća osnovana na poduzetnički način, od „nule“ i rastu i razvijaju se uz mnogo truda, muke i neprospavanih noći.

Jedan od najboljih primjera naših poduzetnika koji su krenuli od nule i sve stekli mukotrpnim danonoćnim radom je i Stjepan Šafran, vlasnik i direktor metaloprerađivačkog poduzeća METAL PRODUCT d.o.o. iz Odre i Brezničkog Huma kraj Zagreba.

Njegov životni put je fascinantna. Jednom mi je ispričao kako je davno, 1960. godine, dok je bio dječak,  u Brezničkom Humu, malom zagorskom selu,  odlučio biti obrtnik:

          „Poslije ručka oni razgovaraju. Čak se sjećam gdje su sjedili za stolom, na čelu stola su sjedili moj  deda i Mirkov gazda. A mi, djeca smo sjedili na malim stolcima, sa strane, na štokrlima. I tada je Mirkov gazda rekao: „Je, mi stolari smo jako cijenjeni majstori, ali strojobravari, to su moj sused i njegovi prijatelji, što on napravi, šta on zna napraviti, to su čudesa.“

Tada sam se pitao: „Tko su to strojobravari, što to oni rade?“

     I tada mi se u glavu urezalo to zvanje i o tome sam počeo sanjati. Ali nisam nikome smio spomenuti da hoću ići u školu, jer je bi to bilo u našoj obitelji gotovo svetogrđe. Ohrabrio sam se tek u zadnju nedjelju u 6. mjesecu, 1960. godine, prije nego je bio zadnji dan za upis u škole u Zagrebu.

    Svoje snove sam držao u tajnosti. Osim svojoj mami nisam se nikome povjerio. Rekla mi moja pokojna mama, jednog dana, u poznim godinama, da se sjeća mojih riječi kada sam joj prvi put spomenuo da bih išao u zanat. Ja se toga ne sjećam, ali je ona rekla da sam joj rekao kakav plan u životu imam.

     Bojao sam se što će mi djeda reći i što će mi tata reći. I pred sam završetak osmogodišnje škole, u nedjelju,  20. lipnja 1960. godine, za ručkom, poslije mise, sjećam se bio je krasan nedjeljni ručak, zadnji dan kada je trebalo donijeti odluku,  ohrabrio  sam se i rekao: „Deda, ja idem u zanat u Zagreb.“

I ja Deda je bio zaprepašten: „Kuda? Ne buš ti nikam išel.“

I veli mom tati: „Ne dolazi u obzir. To je bacanje novca.“

To je za mene bio strašan šok.

Tada mi je tata rekao: „Sine, ako ti želiš, ja ću ti to omogućiti, makar morao ići u rudnik raditi.“

A dedi je rekao: „To je moje dijete i ja ću ga školovati. To ću mu priskrbiti, makar išao u rudnik. Ako treba, ja budem sutra otišao u Njemačku.“

    Ja sam tada dedi obećao: „Deda, ja idem u školu da završim zanat, da se školujem. Vratiti ću se natrag i otvoriti ću u Brezničkom Humu svoju radionicu. Kunem se životom.“

Obećanje koje je mali Štefek pred 60 godina dao svom dedi poduzetnik Stjepan Šafran je ispunio i u Brezničkom Humu sagradio, ne radionicu, već  tvornicu.

Tvornica Stjepana Šafrana u Brezničkom Humu izgrađena 2002. godine

(Izvor slike: http://www.metal-product.hr/)

Zato me je početkom prosinca 2019. godine jako razveselila vijest da je Stjepan Šafran proglašen Europskim poduzetnikom godine u finalu najvećeg poslovnog natjecanja European Business Awards u Varšavi. Izabran je među više od 150.000 poduzeća iz 33 europske zemlje.

“Ova prestižna europska nagrada kruna je moje 55-godišnje karijere uz podršku obitelji, vjernost mojih zaposlenika i povjerenje naših poslovnih partnera”, istaknuo je Šafran koji je svoju obiteljsku proizvodnu tvrtku osnovao 1967. godine, a u Odri kraj Zagreba i Brezničkom Humu zapošljava 230 ljudi. Specijalizirali su se za obradu metala,  proizvodnju opreme za energetski sektor i druge industrije. Orijentirani su na vanjsko tržište gdje bilježe čak 80% prihoda, a u zadnjih pet godina uložili su u širenje proizvodnih kapaciteta i uvođenje novih tehnologija.

Stjepan Šafran

(Izvor slike: https://www.tportal.hr/...)

Nadam se da će uskoro izaći knjiga o njegovom životu. A nadam se da će ta knjiga i slične knjige o poduzetnicima postati obvezna literatura u školama i fakultetima.

Benediktova opcija

Kada se u medijima objavljuju osvrti o značajnim događajima u prethodnoj godini, vrlo rijetko se spominju knjige objavljene u toj godini. A da žele spomenuti neku knjigu, vjerojatno bi spomenuli knjigu „Mika Špiljak- revolucionar državnik“ o kojoj se jako puno pisalo u 2019. godini. Ta, zapravo skandalozna knjiga glorificira jednog komunističkog, poluobrazovanog apartčika i daje sliku stanja duha u današnjoj Hrvatskoj. O tome je napisala Višnja Starešina:

          „Taj hrvatski trend proizvodnje ljepše komunističke prošlosti na neki se način simbolično prelama na liku karikaturalnog, ali moćnog komunističkog aparatčika Mike Špiljaka, po zanimanju postolara, o kojem su se i za vrijeme komunizma potiho pričali vicevi.

Sjećam se vica koji smo prepričavali nakon što je sredinom osamdesetih Špiljak bio u posjetu američkom predsjedniku Ronaldu Reaganu. Protokol ga je pripremao za susret: nakon što mu Reagan kaže “Aj em Ronald Regan”, on će reći “Aj em Majk Spajk”.

       ….Mnogo godina kasnije saznala sam da je tvorce vica saslušavala Udba, a neke je zbog vica poslala i u zatvor. Zbog državnog terorizma pod Majkovim političkim pokroviteljstvom, njemačko je pravosuđe osudilo na doživotnu robiju bivše šefove Udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.

      A u današnjoj Hrvatskoj, Majkovi rođaci, s akademskom legitimacijom pišu, a mediji promoviraju hagiografije o – Majku državniku….“

Ta knjiga ne bi bila vrijedna spomena da ne oslikava današnje stanje u našem društvu 30 godina nakon rušenja komunizma.

Spomena vrijedna je knjiga „Benediktova opcija - Strategija za kršćane u postkršćanskom svijetu“ i treba ju spomenuti u Osvrtu na 2019. godinu. Original te knjige tiskan je 2017. godine u SAD. Nakladna kuća Verbumiz Splita objavila je prijevod knjige u ožujku 2019. godine.

Za tu knjigu sam doznao kada sam dobio pozivnicu za predstavljanje knjige koje se održalo 12.11.2019. u 19 sati u Hrvatskom domu u Mičevcu, jednom malom mjestu nedaleko Zagreba, u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Velikoj Gorici i Župe sv. Marka Evanđeliste, Jakuševec,  crkve sv. Benedikta opata, Mičevec

Već na početku sam bio ugodno iznenađen, jer je dvorana bila dupkom puna, ljudi su sa strane i stajali. Da je predstavljanje bilo u Zagrebu, negdje u centru grada došlo bi maksimalno 20 ljudi.

Predstavljači knjige bili su Davor Ivo Stier, zastupnik u Hrvatskom saboru, dr.sc. Boris Beck, Filozofski fakultet u Zagrebu, Nikola Bolšec, predsjednik Hrvatskog čestertonijanskog društva. Glazbenu pratnju je  pružio Zbor sv. Matej pod vodstvom Tihomira Prše. Zanimljivo predstavljanje knjige trajalo je gotovo 2 sada uz aktivno sudjelovanje ljudi iz publike svojim pitanjima i diskusijom.

Knjiga opisuje stanje u SAD, ali svi zaključci knjige vrijede i za Europu, a sve to dolazi i k nama.

Knjiga ističe činjenicu da je otpad od vjere sve veći, a sve je više i glasova koji upozoravaju da ništa više ne može zaustaviti propadanje Zapada i njegovu rastuću dekadenciju. Danas vidimo kako nastaje novi oblik barbarizma. Mnogi kršćani zatvaraju oči pred tim i njihove su vjerske zajednice preslabe da odole tomu procesu. U nastaloj duhovnoj krizi pomoć ne će doći od politike. Potrebna je   Benediktova opcija, odnosno Benediktov izbor, strategija koja se oslanja na autoritet Svetoga pisma i mudrost drevne Crkve i kojoj je cilj dobrovoljno prihvaćanje egzila iz suvremene kulture radi izgradnje trajne, čvrste i otporne kontrakulture.

Rod Dreher u knjizi Benediktova opcija iznosi smionu tvrdnju da je put u budućnost zapravo put iz prošlosti – onaj sv. Benedikta iz Nursije u Italiji. Benedikt, monah koji je živio u 6. stoljeću bio je užasnut moralnim raspadom Rimskog carstva te se povukao u divljinu i ondje udario temelje novom kršćanskom načinu življenja. Nove zajednice koje je osnovao bile su duhovna središta nade tijekom cijeloga tog ʹmračnog dobaʹ, prave utvrde svjetlosti koje su uistinu spasile ne samo kršćanstvo nego i cijelu zapadnu civilizaciju. 

Stanje društva danas na Zapadu sve više sliči stanju društva u 6. stoljeću, na početku ranog Srednjeg vijeka,  kada se Rimsko carstvo raspadalo i slabilo, kada su vladali  nered, nesigurnost i iskvarenost, a barbari navaljivali sa svih strana.

Benediktova opcija Dreherov je manifest i ujedno gorljiv poziv kršćanima koji moraju naučiti kako se boriti na novomu, kulturnom bojnom polju, a to je izazov s kojim se Zapad nije suočio posljednjih tisuću i pol godina. Ova je knjiga namijenjena svim kršćanima koji mogu i znaju čitati znakove vremena.

Iako je to knjiga za koju je New York Times napisao da je  „Najdiskutiranija i najvažnija vjerska knjiga desetljeća“, nisam primijetio da je ta knjiga kod nas potaknula diskusije o važnim temama kojima se knjiga bavi.  

Velika sličnost komunizma i liberalizma

Još je jedna knjiga objavljena 2019. godine veoma važna za razumijevanje našeg današnjeg društva. To je knjiga „Demon u demokraciji“, Ryszarda Legutka koju je izdala nakladnička kuća Verbum 2019. godine.  Knjiga je jako važna za nas, jer autor poljski disident iz vremena komunizma objašnjava nevjerojatnu činjenicu da zapadna liberalna demokracija poprima sve više značajke komunizma iz kojeg smo, nadali smo se, zauvijek izašli. Profesor Legutko nam razjašnjava jednu pojavu koja mi je bila neobjašnjiva početkom 1990-ih. Naime, mogli smo uočiti da zapadne kompanije koje su dolazile u Hrvatsku i osnivale svoje podružnice za menadžere vrlo često izabiru nekadašnje komuniste ili djecu iz poznatih komunističkih obitelji. Pitao sam se po kojoj logici je Microsoft 1996. godine za direktora svojeg poduzeća u Hrvatskoj izabrao jednog poznatog komunističkog dužnosnika, primatelja Titove štafete 1984. godine na stadionu JNA u Beogradu, politologa bez ikakvog informatičkog obrazovanja i iskustva.

Čitajući Legutkovu knjigu sve mi je postalo jasnije. Profesor Legutko sve piše na temelju poljskog iskustva, ali svi njegovi zaključci mogu se promijeniti i na Hrvatsku. Legutko je napisao:

      „Novonastala je poljska politička elita prigrlila komuniste sa zapanjujućom dobrodošlicom, djelomice, kako se tvrdilo, iz taktičkih razloga (kako velika skupina ljudi ne bi ostala izvan sustava), ali u nezanemarivu stupnju i iz ideoloških razloga; procijenilo se kako će uz određeno dotjerivanje i u novim uvjetima komunisti postati odani i djelotvorni sudionici u liberalno-demokratskom životu. Ubrzo sam shvatio kako je ova ideološka pretpostavka bila ispravna. Doista, nakon manjeg su se dotjerivanja i u novim uvjetima negdašnji članovi komunističke partije savršeno prilagodili liberalnoj demokraciji, a i cijelom ideološkom tumačenju koje je pratilo ova načela. Štoviše, uskoro su postali zaštitnicima novoga pravovjerja. Iste one novine koje su desetljećima na svojim naslovnicama pozivale proletere svih zemalja na ujedinjenje sada su s jednakim žarom počele pozivati sve prosvijećene snage na obranu demokracije pred silama tame.

      ….Međutim, nove okolnosti i novo stanje duha nakon pobjede nad komunizmom umjesto da nas potaknu na djelotvornost, stvorili su podaničko raspoloženje. U vrijeme porobljavanja Poljaci su bili sposobni za junaštvo; u vrijeme postignute slobode u ponašanju Poljaka pojavila se, paradoksalno, robovska duša. Što je još gore, bio je to rob bez snova. San o preoblikovanju svega u liberalnu demokraciju postao je toliko svakodnevan da je prestao biti snom, a postao je uvjetovanim refleksom umova. …“

Dr.sc. Stjepo Bratulica je u predgovoru knjizi napisao:

          „Legutko je bivši (poljski) disident u borbi protiv komunističkih laži, a danas svjedoči o novoj opasnosti koju je teže prepoznati jer je zamaskirana jezikom demokracije, slobode, prava itd. Međutim, krajnji je ishod isti – zarobljavanje ljudi ideološkim okovima.“

Ryszard Legutko poljski je filozof i političar te profesor filozofije na Sveučilištu Jagiellonian u Krakovu. 

(Izvor slike: https://verbum.hr/...)

Drugi uvodničar dr.sc. Nino Raspudić je u predgovoru dobro objasnio osnovne Legutkove stavove opisane u knjizi "Demon u demokraciji":

      „Ryszard Legutko je intelektualni vitez europske civilizacije, snažan glas u obrani europske tradicije, institucija, kršćanske baštine, klasičnog obrazovanja, autonomije umjetnosti, slobode mišljenja i govora. Profesor je filozofije na Krakovskom sveučilištu i zastupnik poljske stranke Pravo i pravda u Europskom parlamentu u kojemu zapaženim istupima godinama unosi dašak intelektualne svježine i zdravog razuma……

       ……Utoliko više smatram zastrašujućom činjenicom da mu je u travnju 2019. onemogućeno održati predavanje o knjizi 'Demon u demokraciji' na Middlebury Collegeu u Vermontu. Fanatični pristaše upravo one ideologije koju raskrinkava u svojoj knjizi uspjeli su prosvjedima postići da mu se otkaže predavanje na predviđenom mjestu čime su samo potvrdili njegovu temeljnu tezu da pod krinkom liberalne demokracije danas svjedočimo novomu totalitarizmu koji pokazuje zapanjujuće strukturne podudarnosti s komunističkim totalitarizmom kojeg se profesor Legutko, rođen u komunističkoj Poljskoj 1949., itekako dobro sjeća….

        Liberalnim demokratima su, pokazuje Legutko, nakon pada Berlinskog zida bivši komunisti bili draži od protukomunista, koje su u borbi protiv starog režima vodili viši ciljevi i vrijednosti kao što su religija, nacija, sloboda, pravda pa su doživljavani kao prijetnja liberalnoj demokraciji, čiji  miljenici postaju protu-protukomunisti, uglavnom pomladak bivše komunističke elite, ljudi za koje se procijenilo da će u novim uvjetima postati odani zaštitnici novog liberalno-demokratskog uvjerenja…..

      ……Što određuje danas ideološku bojišnicu liberalne demokracije? Po Legutkovom su mišljenju 'pitanje ljudske spolnosti, pobačaja, homoseksualnosti i tzv. prokreacijska prava postala osnovni znakovi prepoznavanja liberalno-demokratske  politike, a točnije njezine glavne struje. Danas iza njih stoje Ujedinjeni narodi i njihovi programi, međunarodni sudovi, vlade parlamentarne većine, europske institucije, ustanove koje oblikuju političke strategije stranaka te nevladinih udruga.'….

       ……Legutko ističe sličnost između nekadašnjih revnih komunističkih aktivista i današnjih ratnika društvene pravednosti. Obilježava ih 'jedna te ista dogmatičnost, jedna te ista posvemašnja predvidljivost, jedan te isti priprosti um, jedni te isti priglupi silogizmi, jedno te isto zanesenjaštvo (…) i jedni i drugi su sterilno monoideološki, zastrašujuće dosadni, prilijepljeni za jednu stvar koju neprestance ističu u svim kontekstima i na koju ih sve podsjeća. I jedni i drugi toliko žele bolji svijet da radi njegova ozbiljenja žele nadzirati cijeli ljudski život, pa i onaj osobni, obiteljski ili intimni'.

     Važna poveznica komunista i zapadnih liberala jest borba protiv religije kao nečega ograničavajućeg i prevladanog, što predstavlja smetnju izgradnji njihovog vrlog novog svijeta……

    ….Kako i zašto se zapadna civilizacija našla u takvoj slijepoj ulici u trenutku svojega najvećeg materijalnog, znanstvenog i tehničkog uspona?... Izvor joj je, kao i uvijek, u prometejskoj oholosti nasilnih i samoovlaštenih popravljača svijeta i čovjeka. A izostanak snažnije brane ideološkom ludilu čiji zamah sve više jača valja tražiti u kukavičluku koji je, po Legutku,  prilično rasprostranjeno obilježje u ljudskoj vrsti, posebice među intelektualcima koji su stoga najčešće nesposobni oduprijeti se ideološkom fanatizmu.“

Nažalost, tako važna knjiga je kod nas uglavnom prešućena, što mnogo govori o stanju našeg društva.

Zanimljiv obrat u  stavovima znanstvenika

Kako vrijeme ide mnogo se toga mijenja, postajemo pametniji, neki „pogrešni“ stavovi pokazuju se ispravnima, a nekada općeprihvaćeni stavovi pokazuju se pogrešnima. Zanimljivo je čitati neke znanstvenike koji su još prije 9 godina tvrdili jedno, a sada najednom tvrde potpuno suprotno i samouvjereno na znanstvenim okruglim stolovima iznose svoje nove stavove. I nitko ih ne podsjeća na njihove prethodne stavove, jer je i većina ostale znanstvene zajednice na sličan način razmišljala i „onda i sada“ i mijenjala svoje stavove na sličan način.

Na ovaj komentar potaknula me informacija koju sam pročitao na portalu www.ideje.hr da će u četvrtak, 3. listopada 2019. u 14 sati u dvorani 54 na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, u sklopu osamnaestog  Brown bag seminara prof. dr. sc. Josip Tica s Katedre za makroekonomiju i gospodarski razvoj imati javno izlaganja pod naslovom „Agnostički pogled na trideset godina tranzicije“. 

Profesor Tica se na predavanju u pogledu na strukturu rasta fokusirao na prerađivačku industriju, odnosno njene pojedine segmente i ulogu prirodnih resursa u razvoju tranzicijskih zemalja. Na tim podacima pokušao je testirati održivost teze o tercijarizaciji, odnosno deindustrijalizaciji tranzicijskih zemalja. Rekao je da su  podaci iz 2016. godine o sastavu BDP-a pokazali da su najbolji rast u tranziciji ostvarivale države kojima je u BDP-u dominirala prerađivačka industrija, dok su države koje su se oslanjale na prirodna bogatstva ostvarivale lošije rezultate, a isto je pravilo vrijedilo i za države kojima je veliki dio BDP-a generiran kroz turizam.

„Od prvih deset najrazvijenijih (tranzicijskih, op.) zemalja nijedna ne ovisi o prirodnim resursima i o turizmu. Niti jedna tranzicijska zemlja nije uspjela doći među najrazvijenije oslanjajući se na prirodne resurse i na turizam“, istaknuo je Tica.

„Opa, kakav obrat. Kaj je sada to?“ odmah sam pomislio, „Pa to ja stalno pričam“. A to bi mogli reći i prof.dr. Igor Čatić i mnogi poduzetnici koji se bave proizvodnjom, među kojima je inženjer Zvonimir Viduka, vlasnik poduzeća ALTPRO d.o.o. bio najglasniji.

Ispitivanje elektroničkih uređaja u tvornici ALTPRO d.o.o.

(Izvor slike: arhiva autora)

Sjetio sam se kako me je naša znanstvena zajednica početkom 1990-ih uvjeravala da sam zaostao, jer ne shvaćam da su usluge temelj za razvoj gospodarstva. Osim toga, sjećam se da su me dva sveučilišna profesora s Ekonomskog fakulteta napala u časopisu LIDER, kada sam u prostorima Gradske skupštine Grada Zagreba u srpnju 2011. govorio o Strategiji razvoja poduzetništva i povezao ju s reindustrijalizacijom Zagreba. Oni su smatrali da je Zagreb „preskup za industriju“.

A ni profesor dr. sc. Josip Tica  nije pred 9 godina smatrao da je industrija važna u gospodarstvu. Trebamo se podsjetiti da je on bio Predsjednik Savjeta za razvoj gospodarstva i komunalnog sustava u SDP-u Grada Zagreba i voditelj tima za izradu «Strategija razvoja Grada Zagreba 20.20.“.  Profesor Tica je na okruglom stolu  u prostorijama Tribine grada Zagreba Kaptol 27., u utorak, 8. veljače 2011. godine predstavio tu strategiju. Okrugli stol je bio otvoren za sve, i one koji nisu članovi SDP-a. Bio sam neugodno iznenađen kada sam vidio da se u toj Strategiji  industrija gotovo ne spominje. U diskusiji poslije predavanja Vladimir Ferdelji je rekao da smatra svaku Strategiju u kojoj industrijski razvoj nije na prvom mjestu potpunim promašajem, jer bez reindustrijalizacije zemlje nema razvoja. Na to nije nitko reagirao, jer većina prisutnih uopće nije razumjela što je Ferdelji rekao.

„Cajke“ kao slika društva

Prošle godine sam razgovarao s prijateljem iz nekadašnjeg Tehnološkog parka i on mi se požalio da mu kćer koja ide u gimnaziju u Križanićevoj ulici sluša cajke[6]. „To doma nije nikada mogla čuti, a sada sam šokiran i sram me je da mi kćer sluša tu primitivnu glazbu. Ona mi kaže da to svi u školi slušaju pa mora i ona“. A gimnazija u Križanićevoj spada među najbolje srednje škole u Zagrebu.

Nešto prije toga mi je jedna profesorica iz jedne druge tzv. elitne zagrebačke gimnazije rekla da je bila sa svojim đacima na izletu u Londonu i nakon što su obišli londonske znamenitosti i muzeje đaci su ju zamolili dozvolu da slušaju cajke.

Rekao sam joj da je to njezin poraz i poraz cijelog obrazovnog sustava, a ona mi je odgovorila da to slušaju sva djeca i da ona tu ništa ne može. Možda sada ništa više ne može, ali se mora pitati zašto zagrebačka djeca slušaju tu vrstu glazbe, koju više ne slušaju niti u Srbiji. Profesori koji su u svakodnevnom kontaktu s djecom morali bi bolje razumjeti način razmišljanja i afinitete djece.

Ta vrsta glazbe koja je došla iz Srbije se nikako ne može uklopiti u tradicionalni zagrebački duh i takva se glazba uvijek smatrala nižom vrstom primitivne glazbe koja se slušala u provinciji i na rubovima Zagreba, a sada je došla u sam centar.

Pokušao sam pronaći neko suvislo i ozbiljno obrazloženje što se to dogodilo s našim društvom da nam djeca slušaju cajke i nisam našao niti jedan uvjerljivi tekst. Ono što je sigurno, cajke daju sliku društva koje se jako promijenilo. Nekada se to povezivalo s provincijom i ruralnim krajevima, ali zašto gradska djeca koja su danas vezana uz sve nove tehnologije, uz zapadni način života, slušaju cajke koje su nešto suprotno od toga.

Nisam primijetio da se tim fenomenom slušanja cajki u Zagrebu netko ozbiljno i analitički bavio i detaljno proučio taj fenomen, što je to ustvari, ali i  što se dogodilo s društvom u kojem se to događa.

Možemo li cajke svrstati u jedan oblik kiča u glazbi? Nekad smo smatrali da je  kič nešto vezano uz malograđanštinu, staklene figurice u vitrini i gobleni na zidu, a danas je kič možda nešto drugo. Nitko zapravo ne zna porijeklo riječi “kič”, iako je bila uobičajena u Njemačkoj i Austriji krajem 19. stoljeća. Nitko također ne zna kako zapravo definirati tu riječ. Ali  raspoznajemo kič kada ga vidimo. Dopala mi se definicija kiča koju je dao engleski filozof i pisac Roger Scruton, jedan od najistaknutijih predstavnika tradicionalnog konzervativizma:

       „Kič je lažna umjetnost, koja izražava lažne emocije čiji je cilj navesti potrošača na mišljenje kako osjeća nešto duboko i ozbiljno, dok zapravo ne osjeća ništa.“

Mislim da bi se to mogla primijeniti i na cajke.

Cajke

(Izvor slike: http://studentski.hr/...)

S tim fenomenom bi se trebali baviti sociolozi, psiholozi, psihijatri i stručnjaci sličnih struka, a ja ću dati svoje (ne)stručno mišljenje. Mladi su uvijek buntovnici i oni su skloni protestiranju, vole biti „kontra“. Ali, protiv čega protestiraju današnji mladi kroz cajke? Protestiraju najprije protiv licemjernog društva koje s jedne strane osuđuju cajke, a s druge strane mnogi iz „visokog“ društva u privatnim trenucima se opuštaju uz cajke. A, mislim da najviše protestiraju protiv „sebe“, protiv hladne, užasno bučne, nehumane „hard rock“ i slične glazbe koja trešti u diskoklubovima u kojima se skupljaju mladi. Glazba mora djelovati na emocije, mladi su se uvijek uz glazbu zaljubljivali, u plesu „stiskali“. A ta moderna glazba u diskoklubovima koja tako trešti da se ne može niti razgovarati, onemogućuju bilo kakvu komunikaciju među mladima. Kada plešu uopće se ne dodiruju, pleše svak' za sebe. Zato sada onda mladi idu u drugu krajnost, slušaju cajke koje „pršte emocijama“, onim najiskonskijim, najprimitivnijim, vjerojatno i potpuno lažnim, o neuzvraćenim ljubavima, o ljubavnoj patnji, pijanstvu zbog ljubavi i sličnim ljubavnim jadima. Mladima trebaju emocije i ljubav i žalosno je vrijeme u kojem živimo, ako to moraju tražiti u cajkama.

Izbori

O nedavnim izborima je već mnogo rečeno i napisano i time se ne bih previše bavio. Konačno bismo trebali shvatiti da je izborni proces jedan potpuno neracionalan proces, u kojem birači ne pamte što je bilo jučer, kakav je kandidat bio i što je radio, važno im je kako netko govori, a ne što govori ili što je radio, već kakav dojam ostavlja. U izbornim stožerima kandidati bi trebali imati psihologe i psihijatre koji razumiju ponašanje biračke mase, a ne savjetnike za rješavanje stručnih problema.

U izborima na vlast na svim razinama ne dolaze ljudi koji su najsposobniji i koji bi mogli voditi zemlju i rješavati probleme. Ministrima često postaju ljudi kojima je biti ministar prvo radno mjesto. Vlast se osvaja raznim manipulacijama i trgovačkom kombinatorikom, sposobnost i znanje su najmanje važni u tome.

To jednostavno nije dobro.

Pogled na 2020. godinu

U 2020. godini najvažnije mi je da mi unuka budu zdrava i da lijepo napreduje. Ostale želje i nadanja su ista kao i prošle godine.

I za sljedeću, 2020. godinu nadam se da će ludost koja je zavladala svijetom, a i Hrvatskom početi jenjavati, da će svijet postajati normalnije mjesto, a da će Hrvatska postati onakva kakvu ju želimo za svoju djecu i unuke.

Vjerojatno ne odmah, već malo po malo.

LITERATURA

1. Domović, Roman (2019.), U zasjedi dezinformacija“  (Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb
2. Dreher, Rod (2019), Benediktova opcija: strategija za kršćane u postkršćanskom svijetu, Verbum, Split
3. Legutko, Ryszard (2019), Demon u demokraciji- Totalitarne kušnje u slobodnim društvima, Verbum, Split, 2019.
4. Tesla, Nikola (2015), Moji pronalasci: autobiografija Nikole Tesle = My Inventions: Nikola Tesla autobiography, Znanje, Zagreb
5. https://kamenjar.com/...
6. https://www.slobodnadalmacija.hr/...
7. https://www.slobodnadalmacija.hr/...
8. http://ideje.hr/...
9. http://www.hrsvijet.net/...
10. https://www.vecernji.hr/...
11. https://www.maxportal.hr/...
12. https://centardomovinskograta.hr/...
13. http://www.croatianhistory.net/...
14. http://www.croatia.org/...
15. https://www.youtube.com/...
16. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
17. https://www.vecernji.hr/...
18. http://www.poslovni.hr/...

[1] Berlinski zid - zid koji je razdvajao Zapadni Berlin od Istočnog, sagrađen je 1961. godine, a srušen je 9. 11. 1989. godine nakon što je vlast dozvolila prijelaz iz Istočnog Berlina u Zapadni i obratno bez ikakvih uvjeta ili papira. Ova informacija se brzo proširila Berlinom čiji su građani odmah se počeli sakupljati na graničnim prijelazima te rušiti dijelove Berlinskog zida.

[2] Mihail Sergejevič Gorbačov, (1931, Ukrajina), komunist, posljednji predsjednik SSSR-a. Na vlast je došao 1985. nakon smrti Konstantina Černjenka, kada je uz pomoć manipulacija i s jednim glasom više izabran za generalnog sekretara CK KPSS-a. U 1988. započinje vrijeme Glasnosti kojom se dopušta kritiziranje putem javnih glasila partije i njenih čelnika. Početak 1990. godine zatiče ovu državu u totalnom rasulu. Tijekom 5 godina njegove vladavine državni budžet je imao godišnji deficit od 109 milijardi rubalja, a  strani dug je u ovom istom razdoblju prešao s nula dolara na 120 milijardi. Ljudi su od posljedica slavljene Perestrojke trpjeli nestašice kakve nikada nisu doživjeli. Sporazumom iz 8. prosinca  1991. godine predsjednik Rusije Boris Jeljcin, predsjednik Ukrajine Leonid Kravčuk i Bjelorusije Stanislav Šuškevič potpisuju smrt Sovjetskog Saveza i nezavisnost vlastitih država. Ovo stanje na kraju priznaje i Gorbačov na Božić 1991. godine, kada podnosi ostavku na svoj položaj pošto država više ne postoji. Formalno Sovjetski Savez je ukinut 1. siječnja  1992. godine.

[3] Perestrojka - (ruski: перестройка, ponovna izgradnja) je program reforme sovjetskog gospodarstva i politike što ga je lansirao Mihail Gorbačov 1987. godine. Gospodarskom reformom je omogućeno ograničeno funkcioniranje tržišta, a političkom reformom postupno su uvedeni sloboda tiska, sloboda govora i novi oblici izborne konkurencije, uz otvaranje javnih medija kritičkom izvještavanju o slabostima sovjetskog sustava. Paketom reformskih zakona omogućeno je otvaranje privatnih poduzeća, dopuštena su ograničena inozemna ulaganja i decentralizacija. Reforme su imale ograničen domet, jer nisu mijenjale bit sustava, pa je perestrojka ubrzala krizu i raspad sovjetskog komunističkog sustava 1991. godine te time i kraj Hladnog rata.

[4] Savez komunista Jugoslavije (SKJ) - totalitarna društveno-politička organizacija u bivšoj SFRJ, koja je provodila unitarnu politiku i vladala jednostranačkim sustavom i donijela mnogo zla Hrvatskoj. Stranka je utemeljena na Kongresu ujedinjenja radničkih stranaka u Beogradu 20.–23. travnja 1919. pod imenom Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Na Drugom kongresu SRPJ (k), u Vukovaru 20.–25. lipnja 1920., partija mijenja ime u Komunistička partija Jugoslavije. Pod tim imenom djeluje do 1952. kada mijenja ime u Savez komunista Jugoslavije. Savez komunista Hrvatske (SKH) je bio dio Saveza komunista Jugoslavije. Osnovan je 1937. u Samoboru kao Komunistička partija Hrvatske, koja je na Šestomu kongresu KPJ u Zagrebu, 2.-7. studenoga 1952., promijenila naziv u Savez komunista Hrvatske. U siječnju 1990. godine, nakon 14. izvanrednog kongresa, SKJ se politički raspao po nacionalnim linijama i formalno je prestao postojati.

[5] Složeno poduzeće (SP) – pravni i organizacijski oblik poduzeća prema Zakonu o poduzećima od 1.1.1989. To je bilo neko prijelazno rješenje od Zakona o udruženom radu (iz 1976.)  prema Zakonu o trgovačkim društvima (iz 1993.).

[6] Cajke – (pevaljke) - novokomponirana narodnjačka muzika iz 'balkanskog regijona' (bivšeg Turskog carstva), uglavnom iz Srbije, u stilu turbofolka većinom svirano uz harmoniku kao tzv. cajke i pevaljke. Za turbofolk se veže čitava supkultura definirana vulgarnošću. Tekstovi su često o muškarcima koji se opijaju zbog nesretne ljubavi ili ženama koje imaju problema s nevjernim muževima. Po nekima cajka je ime iz jedne stare srpske pjesme, a cajka je zapravo Jelisaveta.

Povezani članci

• Osvrt na 2020. i pogled na 2021. godinu
• Osvrt na 2022. i pogled na 2023. godinu

Komentari

Komentiraj