• Poduzetništvo/
• Menadžment/
• Razvoj/
• Ljudi i karijere /
• Društvo/

13. 09. 2020

Start-upovi – lice i naličje

• Marijan Ožanić

(Izvor slike: https://www.entrepreneur.com/...

U tekstu pod nazivom „Prošlo je 30 godina – što se promijenilo, što se nije promijenilo i što se trebalo promijeniti“ kojeg sam objavio u kolovozu 2020. godine sa žaljenjem sam konstatirao da se sada o poduzetništvu zna čak manje nego prije 30 godina. I danas, trideset godina nakon sloma komunizma i  početka izgradnje novog gospodarstva koje bi se temeljilo na privatnom poduzetništvu, u medijima možemo pročitati članke pune uobičajenih fraza i nevjerojatnog nerazumijevanja suštine poduzetništva. Još se uvijek direktori državnih poduzeća u medijima nazivaju poduzetnicima, a FINA i ostale državne agencije u popis poduzetnika uvrštavaju i državna poduzeća. Razni  likovi koji su poduzetnike vidjeli samo na televiziji postaju uvaženi stručnjaci za poduzetništvo, dok razni veletrgovci, uvoznici računala i WC papira i razni „šminkeri“ postaju poduzetničke zvijezde. A sve je obavijeno s mnogo „medijske magle“ kroz koju nije jednostavno probiti se i utvrditi realno stanje stvari.

Pojmovi koji su jasni i djeci u osnovnoj školi u zemljama tržnih gospodarstva na Zapadu nisu jasni  našim novinarima, jer na Političkom i Filozofskom fakultetu nisu to mogli naučiti, a niti činovnicima u državnim poduzećima i institucijama, jer se nisu ni potrudili da nešto nauče.

Ključni motor pokretanja gospodarstva u SAD, akademsko poduzetništvo ne postoji na našim fakultetima. A čak se poduzetništvom, odnosno akademskim poduzetništvom  nazivaju poduzeća osnovana na fakultetu koja su u vlasništvu fakulteta kao državne institucije.

Jedan od pojmova iz poduzetništva oko kojeg vlada totalna zbrka i pomodarsko prenemaganje je „start-up“, odnosno „startup“. Budući da to nije hrvatska riječ koriste se oba naziva. Često se mogu čuti ili mogu pročitati priče o „start-upovima“, odnosno „startupovima“, održavaju se Start-up konferencije, osnivaju se Start-up udruge, ima Start Me Up programa i  Moj Zaba Start natječaja, postoji i Startup akademija, možete čitati savjete o start-upovima na raznim portalima i velikom novcu koji su neki strani ulagači uložili u neke naše startupove. I nakon svega možemo se pitati: „Dobro, a što su to zapravo startupovi?“

Starupovi i gazele

Poduzeća prema  brzini rasta

Da bismo razumjeli startupove najprije ćemo poduzeća grupirati prema brzini rasta. Po tome imamo:

1. Poduzeća koja ne rastu- to je nažalost većina poduzeća koja cijeli svoj poslovni vijek ostanu „one-man band“ ili imaju jednog ili dva zaposlenika.
2. Poduzeća koja sporo rastu – postepeno rastu, polako osvajaju tržište, razvijaju se i zapošljavaju. Na našem malom tržištu normalno je da je rast postepen.
3. Poduzeća koja brzo rastu- ako brzo rastu odmah na početku, možemo ih nazvati „startupovima“, a ako brzo počnu rasti u nekoj kasnijoj fazi nazivamo ih „gazelama“.

    Za brzi rast potrebno je ili veliko tržište (globalno) ili neka velika narudžba (nažalost, to je kod nas najčešće državna narudžba) ili neko veliko ulaganje.

Startupovi i gazele – objašnjenje pojmova

Razlika između gazela i startupova je u tome što „startupovi moraju biti gazele, ali gazele ne trebaju biti stratupovi“, jer i starija poduzeća mogu u određenim uvjetima, nakon određenog vremena, u određenom vremenskom razdoblju  postati gazele.

Start-up

Znači, startup ili start-up su novoosnovana poduzeća koja u samom početku brzo rastu. To su najčešće visokotehnološka poduzeća koja imaju potencijal za brzi rast i brzi povrat investicija. Nije svako novoosnovano poduzeće start-up. To su samo ona koja imaju veliki potencijal rasta. Zato se može reći:

      „Svaki start-up je početnik, ali svaki početnik nije start-up, jer svaki početnik nema veliki potencijal rasta, a ni te ambicije.“

Pojam je postao planetarno popularan tijekom rasta tzv. „dot-com mjehura[1]” u Silicijskoj dolini kada je osnovan  veliki broj „dot-com poduzeća”.

U definiciji startupa koju sam pokupio s Wikipedie piše: 

     „Jedna od definicija koja nastoji razlikovati startupe od drugih poduzetničkih pothvata kaže da je startup 'Novoosnovano ili nedavno osnovano poduzeće s globalnim ambicijama i globalnim potencijalom'. Cilj startupa je kroz dobro utvrđene procese povećati vrijednost tvrtke na 10 milijuna dolara i više, u nekim slučajevima i na nekoliko milijardi.“

I kod te definicije nedostaje samo jedan podatak – da govori o bogatoj Americi koja ima ogromno tržište od preko 300.000.000 ljudi. Zato se  financijski ciljevi američkih startupova  ne bi trebali primjenjivati na malo, siromašno hrvatsko tržište od 4.500.000 ljudi. Naravno, sada će se javiti „mudraci“ i pričati o globalnom tržištu od 6 milijardi ljudi. Ali da imaju i malo iskustva znali bi da je za uspjeh na globalnom tržištu jako korisno (i nužno)  isprobati svoj proizvod na domaćem tržištu.

Svaki proizvod u početku treba dotjerivati i ispravljati. Nitko nije savršen.  I Bill Gates je zabrljao jednu generaciju Windowsa. Zato je mnogo bolje da novi proizvod, ako treba ideš popraviti ili dotjerati u Zaprešić ili u Osijek, umjesto da letiš u Novi Zeland.

Gazele

Poduzeće koje brzo počne rasti u nekoj kasnijoj fazi razvoja nazivamo „gazelama“. Po definiciji to su tvrtke koje su u godini dana značajno povećale broj zaposlenika. U Ministarstvu RH koje je pokrivalo područje poduzetništva među različitim projektima poticanja poduzetništva financirali su i Projekt Gazele. A jedan je naš poslovni časopis (business.hr) nekoliko godina organizirao natječaj za izbor najboljih gazela u poduzetništvu. Takvi natječaji su organizirani i u drugim europskim zemljama.

Gazelama su nazvana brzorastuća poduzeća koja odlikuje  sposobnost brzog reagiranja i prilagodbe tržišnim uvjetima. Osnovna karakteristika im je rast (ukupnih prihoda, broja zaposlenih, novih tržišta i sl.). U jednom natječaju morale su imati trogodišnji rast prihoda od najmanje 30 posto.  Tvorac imena gazele u poduzetništvu je profesor David Birch s bostonskog MIT-a. (Profesori sjede u kabinetima, pišu knjige i da bi se proslavili izmišljaju razne nove pojmove).

Nagrada za najbolje gazele, 2011. godine.

(Izvor slike: https://www.mojarijeka.hr/...)

Zanimljivo je, kada se pogledaju naši  izbori za gazele u pojedinim godinama vidi se da ima malo ICT poduzeća, već su  u neko vrijeme dominirali građevinari, pa proizvođači peleta,  trgovci, a  bilo ih je i iz ostalih područja. Tako da se i po tome naše gazele razlikuju od uobičajenih startupova.

Gazelin skok (u poduzetništvu)

To je drastičan skok u poslovanju koji omogućuje zapošljavanje (u godini dana) minimalno 10 zaposlenika kod malih poduzeća, odnosno 25 % zaposlenika kod srednjih i velikih poduzeća

Financiranje startupova

Startupove možemo prema načinu financiranja podijeliti na:

1. Startupove bez ulagača – misli se bez vanjskih ulagača. Takvi startupovi se financiraju ili vlastitom ušteđevinom ili potporama ili kreditom koji dobiva vlasnik poduzeća.
2. Startupove s ulagačima - koji svojim ulaganjem preuzimaju dio vlasništva poduzeća, ali i postaju mentori i pomažu poduzetniku da ostvari brzi rast.

Danas se startupovi u Hrvatskoj mogu financirati iz nekoliko  izvora:

1. Vlastita ušteđevina, pomoć obitelji i prijatelja,
2. Poduzetnički krediti,
3. Potpore ministarstva i lokalne uprave,
4. Domaći „poslovni anđeli“,
5. Strani ulagači.

1. Vlastita ušteđevina, pomoć obitelji i prijatelja – Najčešći oblik financiranja, ali to nije podloga za neki brzi rast.
2. Poduzetnički krediti - U početku je bilo teško dobiti bilo kakav kredit, nakon toga se mogao dobiti kredit uz velike kamate. Poslije su kamate bile manje, ali se traži (kao uvijek) hipoteka, koju mladi poduzetnici obično nemaju.
3. Potpore ministarstva i lokalne uprave - Uz olakšano kreditiranje stalno se razvija sustav financijske potpore i od strane svih dosadašnjih ministarstva i mnogobrojnih gradova i županija. Poduzetnici mogu dobiti bespovratne potpore za mnogobrojne namjene – za inovacije, povećanje konkurentnosti do izvoza, itd.
4. Domaći „poslovni anđeli“ – ulagači - To su domaći ljudi (ili poduzeća) koji svoj višak novaca žele uložiti u neki startup poduzetnički projekt, u neku inovativnu ideju. Nema ih mnogo, ne znam koliko su njihova ulaganja uspješna, (mislim da nisu previše uspješni), ali su medijski jako aktivni.
5. Strani ulagači - Kraj svih tih mogućnosti koje se ostvaruju u Hrvatskoj, pravi san svakog ambicioznog startupa je susret sa stranim, pravim ulagačima, koji će uložiti „veliku lovu“ i otvoriti vrata globalnog tržišta.

Strani ulagači barataju s većim novcem, imaju mnogo više iskustva, bolje su povezani s globalnim tržištem i nastupaju na pravim svjetskim sajmovima, izložbama, konferencijama i ostalim „eventima“.

Prvi susret sa pojmom start-up poduzeća

S pojmom startup poduzeća susreo sam se u ranim 90-tim godinama prošlog stoljeća, kada nam je o tome na jednom predavanju u Zagrebu govorio  dr.sc. Vladimir Ban, Zagrepčanin koji je u Americi osnovao vrlo uspješne, high-tech tvrtke EPITAXX,Inc. i PD-LD,Inc. na području optoelektroničkih komponenata i telekomunikacija. Pored ostalog je rekao:

          „Vidite, kolege, mi smo sada u blizini jedne pivnice. Ona, vjerujem, dobro radi i zapošljava oko 10 ljudi. Međutim, ona će i za 10 godina zapošljavati 10 ljudi. High-tech poduzeće koje smo osnovali moj kolega i ja nakon tri godine zaposlilo je 200 ljudi i prodali smo ga za nekoliko desetina puta veću cijenu od uložene.“

Nakon toga je došao u KONČAR i članovima Uprave objašnjavao ulogu poduzetničkih tvrtki s područja visokih tehnologija u Americi. To njegovo predavanje je „krivac“  da je Končar osnovao tehnološki park, ali i stvorilo jednu nerealnu iluziju o velikim zaradama koje će se ostvariti na poslu osnivanja i prodavanja visoko-tehnoloških poduzeća u Hrvatskoj. Sto dana nakon što smo 1994. godine osnovali poduzeće KONČAR-Tehnološki park d.o.o., posjetio me je Predsjednik Uprave KONČAR-a i objasnio mi  što on očekuje od Tehnološkog parka: „Vi ćete osnivati poduzeća s 20.000 maraka (toliko je onda trebalo za osnivanje), a onda ćemo ta poduzeća prodavati za 1.000.000 maraka.“ I na papiru je počeo zbrajati prihod koji se mogao očekivati svake godine.

Gledao sam ga u čudu i nisam mogao vjerovati. Rekao sam mu: „Kada bi to bilo tako lako, budite uvjereni da bi Zagreb bio pun takvih tehnoloških parkova koji bi se bavili tim biznisom.“ Nisam ga mogao uvjeriti da to baš tako ne ide i cijelo vrijeme dok je Tehnološki park bio u vlasništvu KONČAR-a nismo se uspjeli razumjeti. Kada je Grad Zagreb kupio Tehnološki park od KONČAR-a, uvidio sam da i na razini Grada ima jako malo ljudi kojima je jasno što je to poduzetništvo.

Deset godina nakon tog predavanja dr.sc. Vladimira Bana u prostorijama zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva, (FER) 17. i 18. srpnja 2001. godine održana je konferencija „ICT Summer Workshop“ na kojoj je bilo riječi o informatizaciji Hrvatske i primjeni pozitivnih stranih primjera u high-tech obrazovanju i poduzetništvu.

Na konferenciji su glavni gosti bili uspješni Hrvati iz inozemnih visokotehnoloških kompanija i institucija. Posebno su mi zanimljivi bili istupi prof.dr.sc. Darka Gojanovića, direktora razvoja Intela, velike multinacionalne kompanije,  Borisa Petrova, stratega američke kompanije hereUare Communications i prof.dr.sc. Daniela Gajskog, sveučilišnog profesora i direktora instituta Center for Embedded Computer Systems.

U svom predavanju pod nazivom „Start-ups–motor brzog ekonomskog razvoja i rasta zaposlenosti“ gospodin Petrov je govorio o start-up kompanijama i njihovoj ulozi u gospodarstvu neke zemlje. Istaknuo je veoma važnu ulogu koju imaju sveučilišta u čijoj blizini se razvijaju takve kompanije.

Prvi slide s predavanja Borisa Petrova, srpanj 2001. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

     „Motor razvoja u razvijenim zemljama su upravo start-up poduzeća. U SAD u posljednjih osam godina oko 60 posto novih radnih mjesta otvorilo se u  tvrtkama osnovanim s 1000 dolara,“ rekao je Boris Petrov. Na kraju je Petrov posebno istaknuo da je najvažniji faktor za uspjeh sam tip osobe-osnivača i uvijek njegov tim. Rekao je:

       „Dobar čovjek oko sebe okuplja dobre ljude. On mora imati strast za uspjehom i to prenositi na svoj tim. Loš će tim uništiti svaku start–up ideju, dok će se dobar tim prilagoditi svim izazovima i promjenama koje nastupaju. Start–up poduzeća posebno uspješno rastu u okolini u kojoj se i neuspjeh prihvaća, odnosno, ne shvaća se kao katastrofa. Zato se lakše ulazi u rizik.“

Profesor Gajski je predlagao uvođenje obrazovanja za biznis na fakultete. Svaki student elektrotehnike trebao bi znati kako osnovati i pokrenuti svoje poduzeće, kako napisati poslovni plan, kako poduzeće financirati i kako razgovarati s ulagačima.

Boris Petrov i Daniel Gajski

(Izvor slike: Večernji list, 30.7.2001.)

Četrnaest godina nakon predavanja na ICT Summer Workshop na FER-u susreo sam se s profesorom Darkom Gojanovićem u Zagrebu. On se vratio iz Amerike, bio je u mirovini i osnovao je na Zlarinu, malom otočiću kraj Šibenika privatno poduzeće u kojem se bavio razvojem i proizvodnjom najsuvremenijih 3D printera. Ja sam tada imao emisiju na HKR-u, Hrvatskom katoličkom radiju o poduzetništvu i profesor Gojanović bio mi je gost u emisiji 7. travnja 2015. godine. Profesor je govorio o svojem iskustvu rada u najvećim američkim high-tech kompanijama, o američkom obrazovanju i načinu rada i o startup kompanijama. Emisija je bila vrlo zanimljiva i izazvala je veliko zanimanje slušatelja koji su se javljali i postavljali pitanja profesoru.

Prof.dr.sc Darko Gojanović u emisiji ARGUMENTI na HKR-u 7.4.2015. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

"Mali biznis" i startup poduzeća

„Mali biznis“ počinje kao mali i ostaje mali, a startup poduzeće već u samom početku ima ugrađenu viziju brzog rasta i sliku velikog i značajnog poduzeća u svojoj konačnoj fazi. Klasični primjeri „malog biznisa“ su čistionice, kafići, maloprodaja, restorani, automehaničarske radionice, autopraonice, brijačnice i sl. Međutim, i mnogi poduzetnici koji se bave visokom tehnologijom, uobičajenom startup djelatnošću, zbog svog pristupa razvoju firme i načina rada ne moraju biti startup i mogu i dalje ostati mali.

Tvrtke koje imaju "strast za uspjehom" mogu se raspoznati u mnogo detalja. Strast za uspjehom, rastom i napredovanjem osjeća se u načinu razmišljanja, planiranja, postavljanju ciljeva i sustavu vrijednosti.

O tome mi je jednom davno, polovicom 1990-ih govorio poduzetnik Denis Kotlar, vlasnik tvrtke ENVOX d.o.o. koja je bila u Tehnološkom parku Zagreb: 

       „Kakva će biti tvoja firma ovisi jako puno o tome što je u tvojoj glavi. Ako ti razmišljaš kao mala firma, uvijek ćeš ostati mala firma. Ako razmišljaš kao velika firma, imaš šanse  da to jednog dana i postaneš“.

Poduzetnik Vlado je bio briljantan elektroničar. Mogao je  riješiti najsloženije probleme i njegovi su proizvodi bili uvijek vrhunski. Osnovao je malo poduzeće, radio mnogo i marljivo i uzdržavao svoju obitelj. Njegovi kupci su bili zadovoljni. Bio je odličan, vrijedan i pouzdan suradnik na tuđim projektima. I svi su ga cijenili. Ali, on je uvijek bio malo poduzeće jer on tako funkcionira. Nije imao hrabrosti, želje niti ambicije da uđe u veće projekte. Bio je oprezan, bojao se ući u rizik i samostalno preuzeti veći projekt.

U ljetu 2008. godine otišli smo u Mariju Bistricu sa željom da turističkoj zajednici pomognemo napisati projekt kojim bi osnovali klaster svojih tradicionalnih obrta, medičara, licitara i proizvođača drvenih igračaka i tamburica. U projektu smo predvidjeli snažne marketinške aktivnosti kojima bismo te proizvode ponudili  našim iseljenicima. Planirali smo da svaka iseljenička obitelj kupi licitarska srca. „Možemo računati na prodaju  nekoliko milijuna licitarskih srca“, rekao sam im.

      „Kaj ste vi normalni? Nema šanse, pa mi to ne možemo proizvesti,“ odgovorili su mi ljutito.

Pravi poduzetnici bili bi oduševljeni i rekli bi: „Super, idem odmah planirati gradnju nove proizvodne hale. Kupiti ću nove strojeve, zaposliti ću nove radnike, uzeti ću kredit, tražiti potpore. Preporoditi ćemo naše mjesto.“

Nažalost, moji Bistričanci nemaju poduzetničkih ambicija za rast i razvoj. Njima je i ovako dobro i ne žele ići u nikakav rizik. I još uvijek imaju svoje male radionice i  štand sa svojim proizvodima ispred kuće i prodavaju to kao što su prodavali zadnji 200 godina.

Otvara se jedan novi svijet

U svijetu su sustavi za pronalaženje perspektivnih startupova i njihovo povezivanje s ulagačima jako razvijeni, imaju veliku tradiciju, odvijaju se kroz razne spektakularne i medijski jako praćene događaje. Za proces razvijanja startupova koriste se poljoprivredni pojmovi kao što je seed (engl. sjeme, posijati, proklijati), jer da bi startup uspio trebate najprije sve pripremiti pre-stage seed (stanje prije sijanja i ulaganja), pa seed stage (faza ulaganja) pa startup stage (faza rasta).

Manifestacije na kojima se poduzetnici predstavljaju investitorima nazivaju se SeedCampovi, najpoznatiji su u Londonu, a ima ih naravno i u Americi i po cijelom svijetu, kao što je  World Startup Competition, Seul, Korea,  Creative Business Cup u Kopenhagenu, Global Startup Competition u Hangzhou u istočnoj Kini,  itd.

Otvara se jedan novi svijet o kojem sam, priznajem, u početku  jako malo znao.

Pozivnica za Golobal Startup Competition, u Hangzhou, u Kini

(Izvor slike: https://www.eu-startups.com/2019/07/invitation-to-join-the-hangzhou-international-startup-competition-2019-sponsored/)

Seedcamp u Londonu 2015. godine

(Izvor slike: http://seedcamp.com/12-great-questions-asked-at-meet-greet-london/)

Za uspjeh preko noći potrebno je 

Kada se prate naši mediji, čovjek dobije dojam da nije teško postati startup i to se postaje brzo, „preko noći“. Trebaš napraviti neki novi webportal ili neku informatičku aplikaciju, dođeš na neki međunarodni natječaj i skup (od Londona do Las Vegasa) na kojem ima puno investitora krcatih novcem i u potrazi za idejama u koje bi mogli uložiti svoje novce. Trebaš imati još malo sreće i uspjeh je siguran, nastupaš na televiziji, postaješ slavan i bogat.

Takve priče „napumpavaju“ mediji i treba ih uzeti s velikom rezervom. Stvara se lažna slika koja mlade može uvjeriti da se uspjeh može lako postići samo se treba „ufurati“ u trend koji promoviraju neke današnji samoproglašeni veliki gurui poduzetništva.

Startupovi čak postaju pomodni „stil života“ koji se u javnosti poistovjećuje s brzim uspjehom, bez mnogo truda i znoja i velikoj lovi koja se slijeva u „genijalne ideje. Naravno, sve je moguće i moguće je da se ostvari i scenarij brzog i strelovitog uspjeha i brzog „strartup“ rasta. Kod nas već ima uspješnih startup priča (Farmeron, Repsly, Agrivi, Bellabeat) koje su dobile veća strana ulaganja, ali ih nema mnogo i ne događaju se često.

Ja sam malo „starinski“ i više vjerujem u izreku „Za uspjeh preko noći potrebno je dvadeset godina mukotrpnog rada“.

Za složeniji proizvod treba iskustva, znanja koje se stječe godinama, treba izraditi prototip, ispitati ga, dotjerivati, isprobavati. Za to ipak treba vremena, ali investitori najčešće nemaju „živaca“ i strpljenja dugo čekati uspjeh. Oni više vole jednostavnije proizvode, koji osvajaju globalno nekom globalno zanimljivom idejom i nadaju se da će brzo vratiti novce. Zanimljivo je da ulagači najčešće niti ne očekuju da će uložene novce vratiti kroz ostvaren profit iz poslovanja startupa, već samo kroz povećanje vrijednosti cijele male kompanije. Zato se stalno pumpa marketinška priča koja privlači nove ulagače. I tako to ide, dok ide.

I u slučaju, kada neki stratup dobije povjerenje investitora koji u njega uloži ozbiljne novce, to još nije gotov posao, to još nije garancija za uspjeh i mnogi stratupovi i nakon toga ne uspiju  ostvariti uspješno poslovanje i ne uspiju vratiti uloženi novac. Dobiveni novac od investitora najčešće je namijenjen za izradu i ispitivanje prototipa, istraživanje tržišta, marketing, osnivanje poduzeća u Americi ili Engleskoj. I može se vrlo brzo potrošiti, a uspjeh je teško postići onako brzo kako to ulagač očekuje.

Investitor koji ulaže novac u neki startup za to dobije (kupuje) dio (5, 20, 30, 50%) vlasništva poduzeća.

Moje je iskustvo da su „stariji“ poduzetnici manje skloni prodavati udio u svojoj firmi, jer su se jako poistovjetili sa svojim poduzećem u kojeg su uložili mnogo muke, truda, znanja i entuzijazma. Poduzetnici u startup fazi lakše prodaju dio svojeg poduzeća, jer se još nisu stigli dovoljno poistovjetiti sa svojom firmom i samo žele da što prije, uz pomoć investitora, svoju ideju ili  prototip plasiraju na tržište.

Treba uzeti u obzir da investitori novac ulažu u startup poduzetnike na samom početku njihovog poslovnog života, kada su potpuno neiskusni, kada imaju malo znanja i kada im treba jako puno pomoći. I uvijek je pitanje kako će biti u stanju samostalno poslovati, kada ulagač zaključi da je njegov posao gotov i napusti poduzetnika (ili prodajom uloga ili ako „digne ruke“ od njega).

Rizičnost  takvih ulaganja je jako velika i stupanj uspjeha nije velik. Ali se valjda, u konačnici isplati, kada se zbroje sva ulaganja i uspjesi i neuspjesi. Pokazalo se da od 10 ulaganja samo jedno uspije, a ostala su promašaj. Znači ulagač mora imati višak novaca, sklonost za rizik i ne smije ga previše boljeti, ako novce izgubi.

Za startupove  često više vrijedi pomoć koju im ulagači pružaju u nastupu na tržištu, pronalaženju kupaca i savjeti u vođenju poduzeća, od samih novaca koje će dobiti.

Poduzeća koja napreduju korak po korak rastu i razvijaju se zajedno s poduzetnikom. Poduzetnik postaje sve iskusniji,  uči na greškama, sve bolje vodi poduzeće, u stanju je sve bolje organizirati ga, bolje nastupa na tržištu i poduzeće napreduje sve stabilnije, uz manje rizika i ima veće šanse za dugoročno uspješno poslovanje. A za to su potrebne godine. Kada takav poduzetnik dođe u fazu razmišljanja o prodaji dijela poduzeća nekim vanjskim ulagačima,  osjeća se kao da mu netko želi odrezati ruku, nos, dio njegova tijela. I na to se odlučuje u krajnjoj nuždi.

Kod startup poduzeća koje traži ulagače nema vremena za stjecanje znanja i iskustva, poduzetnik se niti ne veže previše uz poduzeće, sve se odvija jako brzo ili pronalaze ulagače i prodaju dio poduzeća ili ubrzo propadnu.

Startup ludilo

Danas, prateći  razne medije može se zaključiti da i kod nas nastaje pravi bum startupova. Sada već i Ministarstvo financira odlazak najboljih startupova na razne svjetske susrete s ulagačima. I sanja se o velikom uspjehu. Malo oprezniji sjećaju se kako je to u svijetu započelo i kako je to u jednom trenutku, ne tako davno, završilo. Startupovi su u Americi krenuli već 70-tih godina prošlog stoljeća, kada je u čuvenoj Silicon Valley (Silicijskoj dolini), u istoj ulici već bilo mnogo venture fondova. Mladi informatičari koji su imali neku ideju ili su napravili prvi primjerak svog proizvoda, osnovali su poduzeće temeljeno na Internetu, (zato su nazvana dot-coms), pristupili investitorima, dobili lovu pa  ju „zavrtili“, pa su dobili lovu u drugoj rundi. I tako to ide i danas. Vrhunac tzv. dot.com buma (Internet boom) bio je u razdoblju od 1997.–2000. (klimaks je postignut 10. ožujka 2000.) u Silicijskoj dolini, kada je vrijednost takvih startupova “otišla u nebo”, iako većina tih kompanija u tom trenutku nije ostvarivala nikakav profit.

Silicijska dolina

(Izvor slike: https://quizlet.com/194684574/silicijska-dolina-flash-cards/)

Uskoro se uočilo da je to bio jedan veliki napuhani mjehur (Internet bubble), odnosno Internetski mjehur[2] ili Mjehur Silicijske doline temeljen na “ludim” špekulatuivnim ulaganjima, koji nije imao realnu podlogu. I taj mjehur je puknuo tijekom 1999.–2001., vrijednost mnogih kompanija se strmoglavila, a mnogi ulagači su izgubili ogromne sume novaca.

Dogodilo se ono što događa u određenim ciklusima kroz povijest, kada  „špekulantsko ludilo“ zahvati svijet. Sjetimo se samo „Tulipanskog ludila“ u Nizozemskoj oko 1630. godine, pa „Mjehura Južnih mora“ u Engleskoj od 1711.-1720., sve do zadnje svjetske krize koja je započela 2008. godine i trajala nekoliko godina.  

Kapitalizam svoj razvoj ne temelji na rastu vrijednosti poduzeća kroz rast profita, već kroz rast vrijednosti dionica na burzi što se vrlo često temelji na iracionalnim i promašenim predviđanjima.

Danas se već mogu pročitati oprezna upozorenja ozbiljnih tehnoloških investitora da se u Silicijskoj dolini može očekivati novi „big tech bubble burst” (mjehur će ponovno puknuti).

Naličje startup svijeta

Startup poduzeća  nisu samo poduzeća koja brzo rastu. To je i potpuno nova poslovna i proizvodna filozofija, način života, ponašanja, djelovanja i razmišljanja u poduzeću. Mediji u cijelom svijetu stvaraju privlačnu i atraktivnu sliku tog novog svijeta kojeg stvaraju mladi, pametni, pomalo otkačeni, nekonvencionalni ljudi, najčešće informatičari koji su uvjereni da stvaraju novi svijet.

Ali, kao što to obično biva svaka slika ima lice i naličje. A naličje startup svijeta rijetko dođe do javnosti. Ipak, prije nekoliko godina, 5. travnja 2016. godine objavljena je knjiga koja je opisala tamnu stranu startup zajednice i ubrzo postala jako popularna uspješnica. To je knjiga „Disrupted: My Misadventure in the Start-Up Bubble“  američkog novinara Dana Lyonsa. Naslov nije lako prevesti na hrvatski. U jednim našim novinama naslov je preveden, ne najbolje,  kao. „Poremećeno: moje nevolje u mjehuru start-upa“.

Naslovnica knjige Dana Lyonsa

(Izvor slike: https://en.wikipedia.org/wiki/Disrupted:_My_Misadventure_in_the_Start_Up_Bubble)

Dan Lyons je novinar koji je nakon 25 godina karijere novinara i urednika u američkom magazinu Newsweek dobio otkaz. Nakon toga je ušao u unosan svijet startup biznisa, jer ga je kao voditelja marketinga zaposlila softverska kompanija HubSpot u koju je nešto prije toga ubrizgano stotinu milijuna dolara od investitora. HubSpot je jedna od najuspješnijih američkih tehnoloških kompanija. Tako je dobio priliku da uđe u čudesan svijet startupova, tehnoloških kompanija spremnih da pod injekcijom investitora eksplodiraju u jednu od velikih priča o uspjehu.

I Facebook i Spotify, Instagram i Uber započeli su kao start-up. Međutim, ono što je u HubSpotu vidio toliko se razlikovalo od slike koju je prije imao da je o svom iskustvu napisao knjigu koja je postala odmah uspješnica.

Na tu knjigu sam nakon prvih informacija potpuno zaboravio dok nisam slučajno u svojoj arhivi naletio na fotokopiju teksta objavljenog pred nekoliko godina o toj knjizi. Kod arhiviranja teksta bio sam neoprezan i izrezao sam dio gdje piše datum i naziv novina. Autorica teksta je Ana Muhar, novinarka Jutarnjeg lista pa pretpostavljam da je tekst iz Jutarnjeg lista. Vjerujem da je članak iz 2017. godine.

Članak iz, pretpostavljam, Jutarnjeg lista iz 2017. godine (?)

(Izvor slike: arhiva autora)

Članak ima previše bombastičan naslov, ali je vrlo  zanimljiv, jer govori o važnoj knjizi koja kod nas nije prevedena ni objavljena.

Dan Lyons je napisao da mu je kod dolaska u HubSpot rečeno:

      „HubSpot ne prodaje proizvod nego revoluciju, Pokret. HubSpot mijenja svijet. Softver ne pomaže samo kompanijama prodati proizvode nego mijenja ljudske živote.“

Kaže da ga je najviše šokiralo i nije mogao vjerovati kako su svi predani  kompaniji za koju rade. „Oni su zaista vjerovali da sudjeluju u poboljšanju svijeta. Ljudi su vjerovali svemu što im je kompanije rekla. Nitko nije preispitivao ili pokazivao najmanje znakove cinizma“, rekao je Lyons.

          „Pokazalo se da sam bio naivan. Mislio sam da razumijem industriju, ali sam shvatio da sam bio u krivu….Pokazalo se da se u tehnološkim kompanijama više ne radi o tehnološkim dostignućima. Silicijska dolina i tehnološke kompanije danas su u stvari bankarske institucije. Najvažniji proizvod je novac. Pravi pobjednici su venture capital tvrtke. Gubitnici su mladi ljudi koje se zapošljava jer su naivni i jeftini. I mi.“

Lyons u knjizi tvrdi da je situacija zabrinjavajuća. Od nekoliko priča o senzacionalnom uspjehu, rijetke ostvaruju profit. Procjena njihove vrijednosti na stotine milijuna, katkada i milijardu dolara ne odgovara stvarnosti. Nevjerojatno je velik broj kompanija koje gube novac, a nitko ne zna tko preuzima njihov rizik. Sve te kompanije gube četvrtinu milijardi dolara godišnje, a ljudi i dalje kupuju njihove dionice.

Tridesetogodišnjaci su smatrani starcima, a Dan je sa svoje 52 godine doživljavan kao „prastari“.

     „Čini mi se kako je prava istina da radije uzimaju mlade djelatnike, jer će oni više raditi za manje novaca. Osim toga, lakše ih je otpustiti“, napisao je Lyons.

Nakon što je objavio knjigu Dan Lyons je postao, naravno, nepoželjan u svijetu tehnologije. Osobito je povrijedio svoje bivše kolege. No, uvijek nasmijani i veseli, čini se da su mu već oprostili.

Dan Lyons

(Izvor slike: https://www.youtube.com/watch?v=Umm3J5ndFNs)

Dan Lyons je 26. svibnja 2016. godine sudjelovao u emisiji na Wharton Business Radiju i govorio o svojoj knjizi. Transkript razgovora objavljen je na portalu Wharton University of Pennsylvania i može se pročitati na  https://knowledge.wharton.upenn.edu/...

Na pitanje: „Kako je kompanija bila uspješna?“ Dan Lyons je odgovorio:

          „Mnogo kompanija koje sam pratio dok sam bio novinar i nisam ih nikada razumio na pravi način, u stvari nisu prave kompanije. To su financijska vozila. Njih su kreirali ventur kapitalisti kao način da pokreću novac od javnog tržišta do džepova venture kapitalista i par osnivača.

Te kompanije su uspješne uz vrlo jednostavan plan – rasti brzo, gubi novac i idi na tržište. Još nedavno da bi išao na tržište trebao si biti profitabilan i pokazati neki dokaz profitabilnosti. Sada je nastupila nova generacija kompanija  koje izlaze na tržište gubeći novac i nastavljaju to tijekom godina i godina i još uvijek su 'uspješne'.

    …..U tim kompanijama  ima mnogo ljudi 'ispranog mozga' koji stvarno vjeruju da stvaraju bolji svijet, …a kod toga mnogi od njih rade dosadne, ponavljajuće poslove……

I veliki je nesklad između slike koja se vidi izvana i onoga što sam ja iskusio unutar kompanije.“

Nekoliko naših startup priča

Kada se uspoređuju američki i hrvatski startupovi treba uzeti u obzir da se filozofija i poslovanje startupova u pravili zasniva na iskustvu američkih poduzetnika koji već u samom početku nastupaju na ogromnom i bogatom američkom tržištu i gdje  im, ako imaju sreće,  na raspolaganju stoje investicijski fondovi puni stotina milijuna dolara. Hrvatski početnici djeluju na malom tržištu, na kojem nema mnogo novaca, na kojem dominiraju državne tvrtke i državne narudžbe i na kojem ima malo investitora i koji barataju s ograničenim fondovima. Naravno, sada će neki naši dežurni mudrijaši reći: „Zato treba odmah nastupati na globalnom tržištu“. Da, ali nije isto nastupati na globalnom tržištu iz SAD i iz Hrvatske.

Kada ljudi u novinama pročitaju nekakav bombastični naslov o tome kako je neki naš startup dobio mnogo novaca od nekog stranog ulagača, misle da je to nešto vrlo jednostavno. Nažalost, uspjeh je prije izuzetak nego pravilo, malo je onih koji nađu ulagača, ali je još manje onih koji uspiju investiciju iskoristiti za daljnji rast i razvoj i svojim poslovanjem vratiti ulaganje.

Je li mi to sve trebalo

Razgovarao sam pred desetak godina  s jednom poduzetnicom iz Tehnološkog parka Zagreb koja je imala vrlo inovativan, informatički proizvod,  vrlo zanimljiv i atraktivan za mnogobrojne prodavaonice odjeće. Isprobala ga je u dva dućana u Zagrebu i reakcija kupaca je bila vrlo dobra. S tom inovacijom bila je na investicijskim forumima u  Španjolskoj, Londonu i Americi. Uspostavila je određene kontakte.       „Ali, trebala sam ostati najmanje godinu dana u Londonu da bih mogla te kontakte realizirati. A toliko novaca nisam imala i vratila sam se u Zagreb. Sada se u Americi pojavila slična ideja i skupili su fond od deset milijuna dolara i još nisu ništa napravili. Investitori vole ideje koje se temelje na prodaji tisuća komada nečega dnevno. Nemaju oni vremena čekati postupan razvoj“, rekla mi je.

Osim toga rekla je: „Naša ideja bila je previše inovativna, previše ispred svog vremena i da bi se razvila potražnja. Da ju kupci upoznaju i prihvate, treba vremena. A takve ideje investitori ne vole. Nisam odustala, idem dalje, korak po korak. Često se pitam, je li mi to sve trebalo.“

Medvjedić Teddy

Polovicom ožujka 2015. godine nazvao sam tvrtku IDxLabs d.o.o. u Zagrebu i razgovarao s mladom poduzetnicom Anom Buricom o njihovom simpatičnom projektu koji je već postao jako poznat, o medvjediću Teddy the Gardian. To je ručno izrađena igračka s ugrađenim senzorima, koji mjere vitalne funkcije djece, temperaturu, otkucaje srca i slično, dok se igraju s njima. Tvrtka je osnovana oko godinu dana prije, a 2015. je  u Zagrebu imala 12 zaposlenika. Imali su poduzeća i u Londonu i Americi. Druga suvlasnica poduzeća Josipa Majić bila je vrijeme našeg razgovora u Americi. Ono što treba odmah reći, u realizaciju svoje ideje, do prvog prototipa, do prve probne serije trebale su uložiti jako puno i svojeg novca, svoje ušteđevine.

Da bi se taj simpatični medvjedić napravio trebate imati dizajnere koji će sve njegove mnogobrojne dijelove nacrtati, elektroničare koji će izraditi elektroniku, informatičare koji će to isprogramirati, konstruktore alata, alatničare koji će taj alat izraditi, proizvođače same igračke i one koji će to sve sastaviti, ispitati, zapakirati, napisati upute i još mnogo toga. A sve to treba platiti, puno prije nego što prodate i jedan primjerak. Osim toga trebate imati atraktivnu web stranicu, jer bez toga se više ništa ne može raditi. Znači ulazni troškovi su veliki. Novci samo ulaze u jednu veliku „rupu bez dna“ i u početku ne vidite kako će to sve završiti. Zato se treba diviti mladim poduzetnicama koje su ušle u taj veliki rizik. Koliko ljudi bi bilo spremno ući u to?

Za takav entuzijazam treba biti mlad, neiskusan, optimističan i vjerovati u sebe i u svoj uspjeh, koji je jako, jako daleko.

Medvjedić Teddy

(Izvor slike: https://www.poslovni.hr/kako-su-uspjeli/teddyju-narudzbe-za-46-milijuna-kuna-287364)

Njihov put je krenuo iz Rijeke gdje je u srpnju 2013. portal Netokracija organizirao Mini Seedcamp u partnerstvu sa Seedcampom, vodećim europski akceleratorom za startupe, koji je već podupro naše startupe poput Farmerona, Toshla i neke druge. Pobjednici Mini Seedcampa dobili su šansu sudjelovati na Seedcamp Weeku u Londonu na kojem je  bilo prisutno preko 300 mentora, od osnivača startupa, stručnjaka za proizvode, marketinških gurua te korporativnih partnera, kao i preko stotinu investitora te poslovnih anđela. Poslovni anđeli iz Londona u startup s medvjedićem uložili  su 400.000 dolara.

Ovaj simpatični stratup je dobro počeo. Ali je još daleki put do konačnog poslovnog uspjeha, a to znači do uspješnog poduzeća koje proizvodi desetine tisuća malih medvjedića i plasira ih po cijelom svijetu.

Nedavno sam, 2020. godine,  doznao da su se poduzetnice, osnivačice tvrtke razišle.

Matija Kopić i Farmeron

Kada sam vodio emisiju za poduzetnike na Hrvatskom katoličkom radiju, gost mi je 6. prosinca 2016. godine bio poduzetnik iz Osijeka Matija Kopić, direktor i vlasnik informatičkog poduzeća Farmeron. To je bio primjer jednog našeg uspješnog start-upa.

Iz vrlo zanimljivog jednosatnog razgovora izdvojio sam temu startupova.

Poduzetnik Matija Kopić i voditelj emisije na HKR-u Marijan Ožanić u emisiji 6.12.2016. godine

(Izvor slike: arhiva autora)

Pitanje - Marijan Ožanić:

        „Vaše poduzeće Farmeron nastalo je kao pravi, uspješan startup. O startupima se u zadnje vrijeme mnogo govori, uglavnom senzacionalistički, bez previše razumijevanja i ne spominje se da ogroman broj startupova zapravo ne uspije i propadne. Vi ste primjer jednog uspješnog startupa.

       Ispričajte nam kako je nastala i kako se razvijala Vaša poduzetnička ideja. Kada ste osnovali tvrtku pod nazivom Farmeron?

      Kako ste predstavljali svoju ideju potencijalnim ulagačima na tzv. startup eventima (događajima) na tzv. Seed Campovima u Ljubljani i u Londonu?

Kako ste se pripremali, jeste li imali tremu?

Kako ste investitore uvjerili da je za njih pametno uložiti novce u Farmeron?

Tko su bili prvu ulagači u Farmeron?

Jeste li prve investicije dobili u Londonu ili tek kada ste došli u Ameriku?

          Objasnite nam kako se provodi to ulaganje, o tome se malo zna.

Kako ste odredili vrijednost Farmerona i cijenu pojedinog udjela?“

Odgovor-Matija Kopić:

      „Pod broj jedan, kada kažete uspješan startup, meni se odmah diže kosa na glavi. Uspjeh je stvar percepcije i definicije. Mi smo tek zagrebali ispod površine i trebamo još mnogo i dugo raditi da bismo bili uspješni. Uspješni smo utoliko što smo uspjeli sastaviti tim nevjerojatno  dobrih i važnih ljudi koji rade na stvarno važnim problemima.

          Prikupljanje kapitala za razne poduzetničke ideje se može odvijati po različitim scenarijima. Vi možete otići u banku i zatražiti kredit, mi smo se odlučili za jedan drugačiji put koji je 2011. godine, kada smo mi započinjali bio još kod nas potpuno nepoznat, bio je novost i u Hrvatskoj i u ovom dijelu Europe. To je financiranje pomoću venture capital fondova odnosno fondova rizičnog kapitala. To su privatni fondovi, institucije  koji ulažu vrlo brzo u projekte za koje procijene da imaju veliki potencijal rasta.

Mi smo se prezentirali 2011. godine nekima od tih fondova. Oni su prepoznali tu našu ideju. Zašto? Zbog toga što smo vidjeli da postoji realna potražnja za tim našim tehnologijama i da možemo vrlo brzo, ako imamo dostupan kapital, razviti rješenje koje je dobro za svjetsko tržište. To je bila glavna poanta. Svaki drugi oblik financiranja bi bio puno duži i kompliciraniji s upitnim rezultatom.

Predstavili smo se u Ljubljani i Londonu, Radi se o jednom eminentnom europskom seed capital fondu koji se zove SeedCamp sa sjedištem u Londonu.  To nisu neki veli iznosi novaca, to je od 25.000 do 100.000 eura, to su ti „sjemenski“ iznosi novaca. Oni funkcioniraju tako da vam vrlo brzo daju taj novac u zamjenu za postotak u vlasništvu vašeg poduzeća. Naravno, vi kod toga pregovarate. Sve je to tržište i tržište će definirati cijenu te transakcije. Pregovarate kao na placu. Ne sjećam se da sam imao neku posebnu tremu Bio sam i naivan, nisam imao iskustva pa sam išao grlom u jagode. Ali smo se uvijek, moj suradnik Marko i ja vodili jednom jednostavnom idejom – idemo razgovarati s ljudima koji nam mogu donijeti nešto više od novaca, dati nešto više od samih dolara. Mislim da nam je to bila dobra nit vodilja, ne samo u početnoj fazi, već i svim dokapitalizacijskim transakcijama kasnije.  Idemo razgovarati i primiti u naš tim ljude koji nam mogu pomoći.

U Londonu smo upoznali neke Amerikance i oni su nam ponudili da uđu „unutra“. Pozvali su nas u Silicijsku dolinu gdje smo proveli neko vrijeme, više od 6 mjeseci razvijajući naš proizvod. Bili smo smješteni u blizini, samo dva sata udaljeni, od najvećih mljekarskih farmi na svijetu. (Tvrtka od Matije Kopića razvijala je proizvod za upravljanje farmama krava za proizvodnju mlijeka). Bili smo u tehnološkom centru svijeta i u mljekarskom centru svijeta. Tamo smo našli svoje prve klijente i dan danas radimo s njima na poboljšanju i razvoju naše tehnologije.“

Pitanje-Marijan Ožanić:

     „Kako ste vi kao mladi i neiskusni ljudi uspjeli tu svoju ideju, koja je bila potpuno nova  predstaviti tim investitorima koji o toj ideji nisu znali ništa pa da oni kažu: 'To je super. Mi ćemo to financirati.'

 Kako ste ih uvjerili?“

Odgovor-Matija Kopić:

          „Ja bih rekao da tu ideja govori sama za sebe, a u našem slučaju nije se radilo samo o ideji. Mi smo imali već gotov prototip koji je funkcionirao. To nije bila samo ideja na papiru. To je bio proizvod koji se već 'vrtio' na jednoj farmi i on je govorio sam za sebe. Mi smo tada bili prva web-platforma, prvo web rješenje  za upravljanje farmama u svijetu. Njima je to bila ogromna novost koja se pojavila u jednoj tako staroj industriji u poljoprivredi kao što je uzgoj krava i proizvodnja mlijeka. I oni su odmah uočili veliku priliku za rast i razvoj. Dobitna kombinacija bila je veličina potencijalnog tržišta i sam naš proizvod.

Imali smo sreću da je tamo bio čovjek koji je to područje razumio, a on nas je prepoznao i gurao nas kroz te nemirne vode svjetskog tržišta. Da se tamo nije pojavio taj čovjek koji je razumio to područje tko zna što bi bilo.“

Loccie, priča Mile i Andreja

O startupovima sam najviše naučio iz razgovora s dvoje mladih, simpatičnih poduzetnika, Andrejem Filetinom i Milom Marinom Burger. U travnju 2015. godine  sjedili smo u atraktivnom Blok baru koji su oni velikim dijelom dizajnirali i ispričali su mi svoja startup iskustva. Oni su suvlasnici Fiktiva, uspješnog kreativnog studija koji je specijaliziran za dizajn vizualnih komunikacija i razvoj interaktivnih sustava, osnovan 2002. godine u Zagrebu. U jednom trenutku odlučili su odvojiti se od svog uhodanog posla i krenuti s novom idejom u startup avanturu.

U zanimljivom razgovoru ispričali su mi svoju startup poduzetničku priču te razjasnili filozofiju i način funkcioniranja startupova.

O startupovima

       ”Sve priče o velikom uspjehu startupova su zapravo iznimke, a ne pravilo, uspije ih manje od 10%. Osim toga nije ista situacija na hrvatskoj sceni i na međunarodnoj. Startupovi su u Americi krenuli već 70-tih godina prošlog stoljeća. U Silicon Valley, u istoj ulici su već imali te venture fondove, pa se Microsoft tako financirao, a i Apple je krenuo po istom principu. Napravili su prvi primjerak svog proizvoda, pristupili su investitorima, dobili su lovu pa ju „zavrtili“, pa su dobili lovu u drugoj rundi, i tako to ide. Princip je takav ostao do danas. Za takvo investiranje investitori trebaju imati viška love. Ljudi koji se bave rizičnim kapitalom, oni su već bogati. Oni imaju viška novaca i ulažu mali dio svojeg bogatstva.

Investitori su u početku (u Silicijskoj dolini) upumpavali veliku lovu u te startupove, a nisu imali niti metodologiju, ništa, a mladi poduzetnici, vlasnici startupova su tu lovu „pržili“ na zabavu i slično. Zato je to krajem 90-tih, početkom 2000-tih sve puknulo, kao jedan veliki mjehur (bubble), jer nije bilo realno i balon je puknuo.

Sada se to  promijenilo, sve je postalo ozbiljnije.

Ulagači

      Ulagači su ili privatnici, business angels ili venture fondovi koji lovu prikupe od vanjskih investitora, partnera i onda ju plasiraju u startupove. Fondovi taj novac moraju uložiti u nekom ograničenom vremenskom razdoblju. Ljudi koji ulažu u ime fondova za to dobiju jedan fee (proviziju), bez obzira je li to uspjelo ili ne.  Zato im treba brzi rast startupova.

Ulagač koji ulaže svoj novac u neki startup za iznos tog novca dobije jedan postotak vlasništva tog poduzeća. A izlaz ulagača iz firme može biti javna prodaja tog njegovog udjela. Fondovi moraju izaći iz firme u određeno vrijeme. Kada u startup uđe neki  fond ili privatni investitor, tada oni taj startup i njegov projekt prate i u sljedećim krugovima investiranja. To je dugoročna priča koja se stalno oblikuje prema rezultatu. Stalno se projekt prati i kontrolira. Kada dođe vrijeme i potreba za sljedeću fazu ulaganja, potencijalni ulagači prate ponašanje prvog ulagača. Ako vide da prvi ulagač više ne prati projekt, osjete da tu nešto ne štima, pa niti drugi ulagači ne žele uložiti. Uspije manje od 10% takvih startup projekata.

Venture kapital je jedna priča, a angel investitori su druga priča. A treća je trebaju li stvarno ljudi vanjsko financiranje. Vlada fama da treba dobiti novac. Činjenica je da vanjski kapital  jako ubrzava rast i razvoj startupa.

Životni stil

         Ta priča oko startupa je u zadnjih par godina postala životni stil. Čak, nisu svi startupi motivirani da naprave posao, već su njihovi vlasnici, pogotovo mladi, motivirani modernim životnim stilom. Neki su ljudi zaluđeni tim idejama, kao da je nastala zlatna groznica, obogatit će se preko noći, netko će im dati milijun dolara. Ali to nema veze s pravim biznisom. Niti jedna naša startup firma nije ušla u tu fazu da kroz svoj prihod može vraćati uloženi novac. Za to treba 5–10 godina i u Americi to rijetki naprave. Ima u Americi firmi koje su prikupile i 100 milijuna dolara, ali i dalje nisu uspješne na način da budu profitabilne, često uopće nemaju posao koji je profitabilan.

Za firmu nije najvažnije da bude profitabilna, već da se njezina vrijednost podiže. Ulagač se obogati kroz rast vrijednosti udjela kroz javnu ponudu.

Prodaja udjela se rijetko dešava, jer bi to bio signal da nešto ne štima u toj firmi. Ako se ulaže i u sljedeću rundu, to znači da firma vrijedi i svako ulaganje mora biti veće od prethodnog.

Na početku smo imali ideju

     Mi smo imali ideju o jednom novom, inovativnom proizvodu, osobnom navigatoru, namijenjenom za snalaženje na otvorenim prostorima i putovanjima kojeg smo nazvali Loccie. I onda smo počeli planirati što ćemo i kako ćemo. Najprije smo od Razvojne agencije Zagreb dobili manju sumu novaca koju smo potrošili da napravimo prototip aplikacije. Tada smo dobili prvo ulaganje od  zadarske The Garden grupe, Engleza, privatnih investitora, s kojima smo prije toga godinama surađivali. S tom lovom smo počeli raditi hardver za Loccieja. To nam je napravio Šime Zonjić, poduzetnik iz Tehnološkog parka Zagreb. Napravili smo nultu seriju proizvoda, a aplikacije prodavali preko App storea (trgovine preko Interneta).

Neki  startupovi imaju drugi pristup. Pumpaju promociju od početka, kada još nemaju ništa, stalno su u medijima i prije nego što imaju proizvod. Mi mislimo da je to pogrešno. Naša je logika bila da prvo napravimo proizvod, a onda idemo tražiti investitore.

Kada krećete u biznis,  cilj vam je uz što manje buke prodavati što više kupcu, a ne uzimati tuđi novac. Glavna razlika između naše firme FIKTIV d.o.o. i našeg startup projekta Loccie je razlika između firme koje obavlja jedan posao koji već postoji i Loccieja koji dolazi s jednim potpuno novim konceptom, za što ljudi uopće ne znaju. Zato kupce treba educirati, razviti potražnju. Ljudi su nas blijedo gledali, kada smo im pričali o Loccieu.

Našli smo ulagača

          Prijavili smo svoj account na AngelListu, (AngelList je platforma za investiranje u startupove, gdje se susreću startupovi i ulagači, poslovni anđeli i venture fondovi). To je nešto kao facebook startupova. Javio nam se Cyril Ebersweiler, partner i investitor u globalnom fondu SOS Ventures. Cyril nam se javio: „Ja pokrećem startup inkubator u Shenzhenu, u Kini, program kreće u veljači, javite se“.

Mi smo se prijavili,  prošli smo, malo smo ispregovarali i oni su uložili jedan iznos novaca u naš projekt. Time su kupili dio vlasništva. Bili smo u prednosti pred drugima, jer smo imali prototip. Mnogi startupovi dođu samo s idejom ili samo s modelom, a da nemaju nikakav prototip.

U tom programu, u našoj generaciji bilo je 10 startupova, a dosta ih je odustalo na pola puta. To je Cyrilu bila prva godina, bilo mu je teško, ali sada imaju jedan ili dva takva programa godišnje, s po 10 firmi. Uz to imaju i softverski akcelerator. Mi smo im bili prva generacija.

Većina stranih ulagača koji ulažu u naše startupove traže da se osnuje poduzeće u Americi ili Londonu. U Americi je sve jako jednostavno. Oni imaju samo jedan stock certificate, na jednom komadu papira, na kojem napišete da ste prodali dio vlasništva tome i tome. I to je to.

U Hrvatskoj je to jako komplicirano. Morali bismo napraviti skupu reviziju firme na koju bismo potrošili gotovo toliko koliko smo i dobili od ulagača. Trebali bismo srediti i mnogo dokumenata. Kada smo im prezentirali tu pravnu situaciju, rekli su nam važno je da vi dođete, da mi nešto napravimo, a onda ćemo srediti sve što treba. Zato  nismo  morali osnovati vani firmu, jer je ulaganje bilo relativno malo. Oni se kod nas nisu pravno upisali u firmu, potpisali smo pismo namjere i ugovor.

U kineskom inkubator-akceleratoru

        U ožujku 2012. otputovali smo u Kinu, u Shenzhen i ušli u inkubator-akcelerator HAXLR8R, u njihov četveromjesečni program. To je sve bilo financirano iz ulaganja investitora. To je bio prvi hardverski akcelerator i sada je postao možda najjači na svijetu. Nas deset startupova bili smo prva generacija. U akceleratoru smo ured sa svom opremom imali besplatno, a smještaj i život u gradu smo si sami plaćali iz novaca koje smo dobili od investitora.

Ured Andreja i Mile u Shenzhenu, 2015. godine.

(Izvor slike: članak „Startup.hr“)

Život je skup kao u Zagrebu. Akcelerator su napravili u Shenzhenu zato, jer je tamo centar svjetske proizvodnje elektronike. Ima  nekoliko tisuća tvornica na tom području. To je fenomenalno mjesto, to je centar svijeta za proizvodnju hardvera. Tamo mladi umjesto da za vikend idu na ples, idu u jedan centar, ulicu Electronics Market, gdje imate svaki komad hardvera koji možete zamisliti. Nema šta nema.

Electronic Market, u Shenzhenu,  najveći  u svijetu

(Izvor slike: https://cnsourcelink.com/2017/05/24/china-electronic-market/)

U Kinu smo došli s ciljem da smanjimo proizvodnu cijenu hardvera. Naš hardver je bio izuzetno kvalitetan. Ljudi iz jedne kineske proizvodne firmi su bili zadivljeni kvalitetom elektronike i našim hardverom. Rekli su da oni u Kini to ne bi mogli napraviti za te novce, tako dobro i u tom roku.

U Kini, u akceleratoru, program je bio jako intenzivan, to su konstantno predavanja, konstantan rad, od jutra do sutra. Mi smo bili u uredu po 12 sati dnevno, s jedne strane radili smo na svom poslovnom modelu, razrađivali varijante bi li to moglo funkcionirati kao priča za neki tematski park, a uz to razrađivali hardver da smanjimo cijenu. 

Imali smo stalno vježbe. Na primjer, dobili bismo zadatak da za dva dana smislimo i realiziramo ideju. To je najlakše, to nije nikakav problem, ali od toga napraviti posao to je problem, za treba vremena i novaca. Uz ideju se ne treba previše vezati, jer je najveći problem i zadatak u realizaciji ideje. Ideja ima milijardu.

Imali smo u akceleratoru mentore koji su bili ili financijaši ili biznismeni ili ljudi koji su imali praktična iskustva. Tamo je bila kineska firma Dragon Innovation koja pomaže zapadnim kompanijama da pronađu proizvođače za svoje proizvode u Kini. Imaju velika iskustva i njihova ekipa inženjera nam je jako pomogla da postignemo s našim hardverom ono što smo htjeli. Mi ih nismo plaćali. Oni su bili dio grupe ovakvih mentora koje je okupio akcelerator. Oni su napravili i pametni sat Pebble koji je bio jako uspješan na tržištu. Taj projekt je prikupio na Kickstarteru  preko 10.000.000 dolara i tada je ta firma pokrenula proizvodnju u Kini. To je direktni interes firme koja je uključena kao mentor startupovima u akceleratoru. Mentori se mijenjaju, oni nisu full time u akceleratoru, dolaze povremeno.

Surađivali smo s jednim inženjerom, Nijemcem koji je isto kao mi došao u taj inkubator i on je nam pomogao na hardveru da smanjimo cijenu po komadu. Napravio nam je touchscreen. Na prototipu smo imali tipkovnicu, koja se dosta kvarila. I onda smo skužili da to moramo zamijeniti. Cijelo vrijeme smo tražili trećeg partnera koji bi bio inženjer i programer. U Zagrebu smo probali s jednim kolegom, ali nije išlo i rastali smo se. Websiteove i izmjene u aplikaciji u Kini je napravio sam Andrej, a onda nam je i Alex pomogao. Imali smo malo izmjena na prototipu, jer smo došli sa stvarno jako naprednim prototipom. Mi smo ga tu samo malo ušminkali.

Stalno je bio neki program. U ponedjeljak bismo imali cjelodnevnu seansu sa Cyrilom koji je vodio cijeli program. On je svaki put radio jednu temu, jedanput je to bila komunikacija s investitorima, kako se s njima progovara, onda o ljudskim resursima i sličnim temama. U srijedu bi došao neki mentor koji bi držao neko predavanje, u petak ujutro bismo imali status check, svaki startup je ispričao na čemu radi, kakve ima probleme i o tome bismo diskutirali. Išli smo u niz tvornica, pa smo išli na Electronic market, pa na mjesto gdje se skupljaju softveraši i hardveraši iz te zajednice. Imali smo skype konferencije npr. s vlasnikom Avida, razgovarali smo s ljudima koji su napravili ozbiljne stvari i zaradili ozbiljne novce. Bili su ljudi iz Applea, Yahooa,  to je bila najveća naša korist tamo. Imali smo mnogo vlastitih prezentacija, stalno smo morali svoju ideju predstavljati svima, kolegama, gostima, nekada i kupcima.

To je bilo stalno vježbanje  radi te finalne prezentacije u San Franciscu. U Kini smo bili 4 mjeseca, učili, slušali, testirali, dotjerivali aplikaciju.

Bili smo u Hong Kong Ocean parku koji nam je bio potencijalno zanimljiv kao test za testiranje našeg poslovnog modela. Htjeli smo napraviti uređaj koji posjetitelj dobije na ulazu u tematski park, kao osobni navigator koji vas vodi kroz park, kroz sve lokacije. Uređaj smo tako nadogradili da bi bio i ulaznica, mjerač broja posjeta, smanjivao bi redove. Još smo im rekli da  možemo ugraditi dodatnu inteligenciju da vidite gdje se ljudi kreću, gdje trebate staviti zaštitara, gdje staviti WC.

Takav smo sustav prezentirali Ocean parku, koji je u Hong Kongu posjećeniji i veći od Disneylanda, a preko skypa razgovarali smo i s drugim potencijalnim korisnicima našeg uređaja. Dobili smo uvijek koristan feedback.

S velikim korporacijam

      Prodaja velikim korporacijama ide jako teško. Tamo se  teško donose odluke. Nemate jednog čovjeka koji odlučuje već odluka prolazi kroz mnoge razine, korporacija funkcionira na mnogo lokacija na planeti Zemlji i potrebno je proći mnogobrojne razine odlučivanja, lobiranja da bi oni ušli u jedan takav projekt. O takvim projektima može odlučiti samo čovjek na najvišoj razini hijerarhije u kompaniji. Velike firme su jako birokratizirane, a ulozi se mjere milijunima i milijardama dolara. Osim toga, oni imaju svoje dobavljače koji im rade godinama, imaju za svaki segment posebnog dobavljača i sada se pojavimo mi i kažemo: “Mi vam sve to možemo ponuditi jednim sustavom.“

Razgovarali smo i s pariškim Disneylandom koji je bio jako oprezan u dijeljenju informacija, jer su oni u to vrijeme počeli razvijati jedan sličan sustav. Disneyland je u takav sustav uložio milijardu dolara, godinama su to razvijali i napravili su implementaciju u jednom parku.

Mijenjamo koncept

        Hardver je izrazito spor i skup za razvijanje. Zapravo hardver nije skup do razine prototipa, danas je to vrlo jednostavno napraviti, ali hardver za ozbiljnu proizvodnju je teško i skupo napraviti. Da je nama netko naručio milijun komada mi bismo najprije trebali isfinancirati proizvodnju. A da ne govorimo o sustavu pružanja podrške kupcima.

Ubrzo smo shvatili da trebamo raditi na poslovnom modelu, "kako prodati svoj proizvod". Razrađivali smo B2B model (business to business-prema poslovnom kupcu) i B2C (business to customers - prema krajnjem korisniku).

Skužili smo da je  pristup B2B težak i spor za prodaju i da je za nas preveliki zalogaj, nismo to mogli napraviti.  I onda smo se preorijentirali na B2C, do krajnjih korisnika i napravili smo web aplikaciju koja je ljudskim, a ne strojnim jezikom pomagala ljudima da si naprave itinerer kroz razne lokacije. B2C je nova logika, tu treba bildati image, promociju, da se što više ljudi zainteresira, da skinu program, da dođete do jedne kritične mase korisnika, da imamo oko milijun korisnika. Kada nas je jedna financijašica u San Franciscu pitala koliko imamo korisnika, rekli smo 10.000, tada je rekla: „A million would be better“.

U tom novom konceptu se više ne koristi prvotni hardver, već se program stavlja na mobitel, na web aplikaciju. Prešli smo na čisto softverski koncept. Hardver smo stavili u drugi plan, nismo ga izbacili, počeli smo o njemu razmišljati kao o navigatoru za bicikliste.

Cijeli put razvoja  hardvera je spor i skup pa su ulagači oprezniji i ne žele ulagati u hardver. Zato ima toliko softverskih startupa, jer njihov proces može biti i jeftin i brz, možete brzo i jeftino mijenjati i dotjerivati rješenje. Manji je rizik uložiti u softverski startup. Zapravo hardver nije skup do razine prototipa, danas je to vrlo jednostavno napraviti, ali hardver za ozbiljnu proizvodnju je teško i skupo napraviti. A da ne govorimo o sustavu pružanja podrške kupcima. Zato smo prešli na novi, čisto softverski koncept. U tom novom konceptu program se stavlja na mobitel, na web aplikaciju.

Demo Day u San Franciscu

       Nakon četiri mjeseca intenzivnih priprema kulminacija programa bio je završni Demo Day, dan demonstracije proizvoda u San Franciscu. S novcem koji smo dobili isfinancirali smo si boravak i u San Franciscu. Tamo je globalni hub  (središte), najveći na svijetu za financiranje startupova. Cyril i njegovi su organizirali cijeli program, uzeli su jednu  fancy lokaciju, u centru Frisca, na vrhu Autodeskovog ureda, sve je bilo na visokoj razini, pozvali su novinare, investitore.

Poslije smo imali prezentaciju i u Silicon Valleyu. Nama je tamo bio cilj da dobijemo neke novce i da možemo razvijati dalje, taj B2C smjer.

Demo Day, Autodesk, San Francisco.

(Izvor slike: članak „Startup.hr“)

Međutim bilo je naivno od nas vjerovati da ćemo dobiti pola milijuna dolara, koliko nam treba za daljnji razvoj. Tamo, kao i drugdje svijet financija funkcionira na temelju veza, poznanstava i povjerenje. U sve to mi smo upali kao ovce, naivno. Oni tamo imaju sve što im treba i ne treba im baš netko iz Hrvatske, jer imaju sve, na izbor. Imaju  startupove  s mnogobrojnim odličnim proizvodima. Ako netko želi investiciju, treba osnovati firmu u Americi i tada se može nadati da će netko investirati. Jedan od razloga je pravni, jer tada znaju da sve ide po američkim zakonima, a hrvatski zakon ne poznaju, a niti mu vjeruju. Osim toga vole imati firme u koje ulažu kraj sebe, a ne da se voze satima ili još više, jer onda mogu na dnevnoj razini navratiti i otići pogledati kako firma radi. Hrvatska im je na kraju svijeta i ne znaju gdje je to. Jednom su nas pitali koja je razlika između Hrvatske i Estonije.

Od San Francisca do New Yorka

       Bili smo mjesec dana u Americi. Prosječno vrijeme „raisanja“ (prikupljanja sredstava) jedne runde je 3 mjeseca. Kolegama Amerikancima je trebalo 3-6 mjeseci za prikupljanje sredstava. To znači, biti stalno na telefonu, pa ići u barove i mjesta gdje su investitori. U Americi su početne runde, seed runde po milijun dolara, ono što je kod nas 150.000 kuna. To još nije venture kapital.

Nakon San Francisca smo išli u Colorado, pa u New York, našli smo se s mnogo  venture ulagača s predstavnicima venture fondova, angel investitora.

Novci koje imaš se samo smanjuju,  a ti si u nepoznatom i ne znaš kaj će biti.

Povratak u Zagreb

       Nakon tih mjesec dana smo se vratili u Hrvatsku. I tu smo sletjeli u drugi svijet. Nakon Shenzhena koji je svjetski centar za proizvodnju elektronike i San Francisca svjetskog centra financiranje, gdje u svakom kafiću netko priča o startupu, mi sletimo u Zagreb, u ljeto, nema nigdje nikoga.

Još smo i dalje imali kontakte s investitorima, javljali su se iz Kanade, Rumunjske, Poljske i onda smo skužili da ne možemo sakupiti onoliko novaca koliko trebamo. I da je kvaliteta investitora koje odavde možemo dobiti puno niža. Osim novca bilo nam je puno važnije dobiti kvalitetnog ulagača, kvalitetnog mentora, od kojeg mi možemo nešto naučiti, koji može otvoriti neka vrata koji mi sami ne možemo.

Od hardvera smo odustali, jer su u međuvremenu buknuli smartphoni  koji su imali sve. I više nije bilo razloga da bi netko pored mobitela nosio još jedan uređaj sa sobom. I normalno je da da smo odlučili da trebamo napraviti smartphone aplikaciju. A  sada smo razvili i lansirali aplikaciju za pametni sat koji već osvaja svijet. To je nova platforma, a Loccie je dobar za to. Ta naša aplikacija odgovara i za mobitel.

Kada je priča gotova

        Kada smo se vratili, zaključili smo da nam još treba 300.000 dolara za dovršenje projekta. To nismo mogli sakupiti i zaustavili smo projekt. Trebalo nam je još 6 mjeseci rada na projektu, zaposliti ljude, osigurati prostor, kupiti računala i da svi radimo full time na projektu. U doba rada na projektu, napustili smo svoj dosadašnji posao, svoju firmu i radili samo na tome. Jako je teško raditi takav zahtjevni startup projekt uz neki drugi posao.

Jako smo se iscrpili i mentalno i financijski i zdravstveno. Kada smo sletjeli u Hrvatsku,  ispuhali smo se i zaključili smo da ne možemo tako ići dalje. Nismo mogli dalje raditi na projektu od kojeg ne možemo živjeti.

I to je velika razlika između onoga što je startup i što je firma koja funkcionira. Mi već imamo 14 godina svoju firmu FIKTIV koja je krenula od nule, ali nikada nije trebala vanjsko financiranje.

Ne možemo reći da je sada priča gotova i nikada se ne zna kada je gotova, to je prokletstvo startupova.“

Promjena „eko sustava“.

       Da bi poduzetništvo u Hrvatskoj uspijevalo, nužna je promjena „eko sustava“. To je ključ svega. Eko sustav je zdrava zajednica svih onih koji nešto pokušavaju učiniti, onih koji to financiraju, tržišta i države koja mora osigurati pravne i ostale uvjete da to uspješno  funkcionira.

To je jedna užasno dugoročna priča.

Treba stvoriti klimu u kojoj su ljudi proaktivni, konstruktivni i neuspjeh nije nešto fatalno, već je samo jedna stepenica do uspjeha.

Kada neka firma dobije investiciju, novinari to tretiraju kao veliki uspjeh. To i jest uspjeh, jer firma iz Hrvatske mora uložiti mnogo više truda od onih iz Amerike da bi nešto postigla.

Ali to samo po sebi nije to, to je tek početak puta.“

Zanimljiva startup priča iz Kutine

Zanimljiva je priča uspješnog startupa iz Kutine. Jedno popodne, krajem travnja 2015. razgovarao sam s Matijom Žuljem, osnivačem i vlasnikom softverskog poduzeća AGRIVI d.o.o. Mladi poduzetnik bio je vrlo ljubazan i rado odgovarao na pitanja o svom agrotehnološkom startupu na koji je jako ponosan. Ta priča mi je zanimljiva iz nekoliko razloga. Njegov poduzetnički projekt, a to je informatički sustav za upravljanje poljoprivrednom proizvodnjom, usmjeren je na područje poljoprivredu. Prva pomisao mi je bila: „Nije to tržište za softver. Pa seljaci ne koriste informatiku, tko će to kupovati.“

Međutim, gospodin Žulj me uvjerio da se mnogo toga promijenilo u poljoprivredi, da se slika poljoprivrede promijenila, a najviše da su se seljaci promijenili. Predvidio je da je došao trenutak za ‘cloud’ informatizaciju manjih poljoprivrednika, kako u Hrvatskoj, tako i u Europskoj uniji, tako i SAD-u. Trenutno se u svijetu zahuktavaju stvari u agrotehnološkoj industriji, jer je do nedavno poljoprivreda bila gotovo lišena tehnologije u smislu IT rješenja. Nije bilo masovnog tržišta za IT rješenja, jer korisnici nisu bili za to spremni. Međutim, sada je na naša sela, a i u svijetu, došla nova generacija mladih ljudi koji su preuzeli seoska gazdinstva, zamjenjuje svoje roditelje,  uvode nove tehnologije, žele napraviti iskoraku novi način poslovanja i pokazuju veliki interes za novi softver.

Poduzetnik Matija Žulj, vlasnik i direktor poduzeća AGRIVI d.o.o.

(Izvor slike: https://lider.events/...)

Druga zanimljivost je što se poduzetnik Žulj odlučio na osnivanje startupa nakon što je imao uspješnu karijeru,  siguran posao, dobra primanja, menadžersku poziciju, a kao oženjen čovjek ipak je bio u životnoj situaciji u kojoj se mnogi ne bi upustili u poduzetništvo. Srećom, kao FER-ovac s poslovnim iskustvom nakon istraživanja i razmišljanja o tržištu znao je da se radi o području koje ima veliki potencijal, koje nije popunjeno i vjerovao je da ima mjesta i za njihov novi proizvod.

Poljoprivredni proizvođači nisu softveraši koji mogu koristiti 20 različitih aplikacija, zato im treba jedan cjelovit i integriran sustav koji će im pružiti sve na jednom mjestu i biti njihov online svijet. A to im Agrivi softver nudi. Od početka i same razrade ideje surađuje s agronomima koji čine važan dio mog tima, jer imaju veliko praktično znanje iz  i imaju dobre kontakte sa seljacima.

Treća zanimljivost koja ga odvaja od uobičajenih startupova je ta da je na temelju svoji dotadašnjih poslovnih kontakata i iskustava pronašao najprije domaće ulagače, a onda i strane koji su vjerovali u njegov projekt i uložili novce u poduzeće AGRIVI d.o.o. i naravno time dobili udio u vlasništvu. Prvo ulaganje bilo je 100.000 eura, a sada dolaze i novi ulagači. Matija Žulj je u to vrijeme već imao dosta menadžerskog i stručnog iskustva da je na temelju procjene tržišta i mogućnosti plasmana novog proizvoda, softvera agrivi sam procijenio vrijednost svog poduzeća koju su ulagači prihvatili.  Većina naših startupova nema takvog iskustva i sa svojim često nedorađenim prototipom ili čak samo s idejom traže ulagače i nove kontakte samo na raznim svjetskim ili domaćim konferencijama, „eventima“, seedcampovima i sl. I potpuno ovise o pomoći, znanju i kontaktima stranih ulagača.

Četvrta zanimljivost projekta AGRIVI je što djeluje iz Kutine, gdje je u to vrijeme, 2015. godine zapošljavao 6 informatičara. Do sada se mislilo da moraš biti u Zagrebu da bi mogao uspjeti u poslu, međutim sada već imamo primjere uspješnih informatičkih poduzetnika iz Kutine (Agrivi), Virovitice (Plava tvornica), Osijeka (Farmeron). I to je jako dobro.

Peta  zanimljivost je da ulagači imaju povjerenja u poslovno iskustvo i sposobnosti poduzetnika Žulja pa mu se ne petljaju u posao, ne postavljaju mu nikakve uvjete, ne vježbaju ga na raznim radionicama ili akceleratorima i ne smatraju da ga moraju „voditi za ruku“ u poslovanju.

Agrivi je sustav koji poljoprivrednicima omogućuje cjelokupno upravljanje poljoprivrednim gospodarstvom, organizaciju i optimizaciju proizvodnog procesa, a samim tim povećanje prinosa i dobiti. U praksi to znači da korisnici upisuju i prate sve svoje aktivnosti, od mehanizacije, ljudi i detalja: kada su i koliku zaštitu primijenili, kada su gnojili... Takve evidencije omogućuju da se potom usporede s najboljim svjetskim praksama. Usto, primjerice, prate i vremenske uvjete, ali i analiziraju podatke u trogodišnjem razdoblju na određenim kulturama i podnebljima ili opažaju uzorak pojave nekih štetočina te upozoravaju korisnike kada analiza pokaže da bi se opet mogli pojaviti. Agrivi ima bazu znanja s najboljim praksama proizvodnih procesa za više od 50 kultura,  dostupan je 24 sata na dan, sedam dana u tjednu, s bilo koje lokacije i bilo kojeg računala ili mobilnog uređaja. Pritom je prilagođen veličini korisnika – plaća se mjesečna ili godišnja pretplata na sustav ovisno o korisničkom paketu, dok je za male korisnike sustav besplatan.

Agrotehnološki startup AGRIVI se, naravno, okušao i na velikim svjetskim natjecanjima startupova. Bili su finalisti u Amsterdamu, Beču i Milanu. U listopadu 2014. sudjelovali su na natjecanju World Startup Competition u Seulu u Južnoj Koreji i osvojili prvo mjesto i 50.000 dolara. World Startup Competition održao se kao dio Startup Nations Summita u organizaciji Startup Korea, Dream Bank Foundationa i Zaklade Kauffman, a svaka država koja je na ovom samitu sudjelovala imala je pravo nominirati tek jednu tvrtku predstavnicu. Ministarstvo poduzetništva i obrta Republike Hrvatske odabralo je tada upravo Agrivi sustav da predstavlja Hrvatsku.

Lijepo napreduju, osnovali su tvrtku u Londonu, Agrivi Ltd., što im olakšava nastup na svjetskom tržištu.

Agrivi je već 2015. godine imao nekoliko tisuća korisnika iz točno 105 svjetskih zemalja. Korisnici iz Hrvatske, Srbije te Bosne i Hercegovine činili su 40 posto, dok su ostali uglavnom iz Sjedinjenih Država, a ima ih iz Latinske Amerike, tu su i korisnici iz Kenije te korisnik iz Vijetnama. U narednih godinu dana, pak, planirali su doseći nekoliko desetaka tisuća korisnika.

Startup poduzetniku Matiji Žulju ambicije ne nedostaje. U intervjuu objavljenom na jednom portalu je rekao:

     „Praktična vizija je kreirati globalni poljoprivredni online ekosustav koji će poljoprivrednim proizvođačima omogućiti sve što im treba na jednom mjestu, a sustav za upravljanje poljoprivrednom proizvodnjom je samo početak. Krajnja vizija nam je promijeniti način na koji se proizvodi hrana i napraviti pozitivan utjecaj na više od milijardu ljudi. Mnogi će reći velika i utopijska vizija, ali mi duboko vjerujemo da to možemo postići.“

Zaključak

Startupovi su jedan moderan, zanimljiv, dinamičan  i atraktivan poduzetnički projekt, s puno neizvjesnosti, rizika i nadanja. Nekima se njihov  san o velikom ulaganju i  brzom rastu ostvari, a većini ne.  I startup poduzetnici i oni klasični veoma su važni u razvoju našeg gospodarstva, jer će se tek iz velikog broja novoosnovanih poduzeća, selekcijom, rastom i razvoje, bržim ili sporijim, stvarati srednja i velika poduzeća koja će biti temelj našeg novog, uspješnog gospodarstva, konkurentnog na svjetskom tržištu.    

Mladi ljudi s kojima sam razgovarao predstavljaju onu novu, bolju, poduzetnu, kreativnu i hrabru Hrvatsku što nosi ogroman potencijal i koja može potpuno preobratiti naše društvo i voditi ga u budućnost.

Pitanje je samo hoće li dobiti priliku.     

LITERATURA

1. https://lider.events/...)
2. https://en.wikipedia.org/...
3. https://knowledge.wharton.upenn.edu/...
4. Lyons, Dan (2016), „ Disrupted: My Misadventure in the Start-Up“, Bubble Paperback,    Hachette Book Group, New York City, SAD
5. Muhar, Ana (2017-?), „Startup revolucija je laž“, Jutarnji list, Zagreb
6. Ožanić, Marijan (2015), „Startup.hr“, OpenInfotrend, 199/05/2015.

[1] Dot-com mjehur- dot-com bubble, dot-com boom, Internet bubble, dot-com collapse, Information technology bubble, Mjehur Silicijkse doline),  špekulantski mjehur koji je trajao (“napuhavao se”) od 1997. do 2000. na vrijednostima internetskih startup kompanija u Silicijskoj dolini i dosegao svoj vrhunac 10.ožujka 2000.  Mjehur je prsnuo kada se vrijednost tih kompanija strmoglavila u razdoblju od 1999. do 2001. Neke od tih kompanija su se poslije oporavile

[2] Internetski mjehur – (dot-com bubble, dot-com boom, Internet bubble, dot-com collapse, Information technology bubble, Mjehur Silicijkse doline),  špekulantski mjehur koji je trajao (“napuhavao se”) od 1997. do 2000. na vrijednostima internetskih startup kompanija u Silicijskoj dolini i dosegao svoj vrhunac 10.ožujka 2000.  Mjehur je prsnuo kada se vrijednost tih kompanija strmoglavila u razdoblju od 1999. do 2001. Neke od tih kompanija su se poslije oporavile.

Povezani članci

• Poduzetnička pitanja i odgovori (1) – O poduzetništvu
• Poduzetnički menadžment (3): Poduzetničke faze razvoja poduzeća
• Pojmovnik pojmova iz poduzetništva (2), F do K

Komentari

Komentiraj