17. 11. 2020
Veliki svjetski izumi i otkrića koji su djelo Hrvata (A do L)
Za svjetski Dan izumitelja, 9. studenog dobro je podsjetiti se velikih svjetskih izuma i znanstvenih otkrića koji su djelo hrvatskih izumitelja i znanstvenika. Izumi i otkrića svrstani su po abecedi.
Izumitelj Profesor Baltazar, popularan lik iz hrvatskog animiranog filma
(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/etf/baltazar.html)
Mnogo predmeta koji su danas u širokoj primjeni u svijetu djelo su hrvatskih izumitelja i znanstvenika. I do velikih znanstvenih otkrića došli su hrvatski znanstvenici kroz povijest. Neki od njih nisu bili Hrvati, ali su rođeni i živjeli u Hrvatskoj, za neke izume se već i zaboravilo da su ih stvorili Hrvati, a neke su prisvojili i drugi narodi. Dobro je povremeno svega se podsjetiti. U taj prikaz su uvrštena i dva postrojenja, za proizvodnju struje i za vađenje nafte, koji nisu izumi, ali imaju važno mjesto u svjetskom industrijskom razvoju.
Ubacio sam i dva izuma naših znanstvenika, Končarevaca koji se u pravilo zaboravljaju.
Da bih pronašao te zanimljive podatke koristio sam više izvora kao što su npr. wikipedia.org, enciklopedija.hr, https://genius-croatia.com/..., croatiahistory.net, zanimljivi, informacijama bogat portal prof.dr.sci. Darka Žubrinića, profesora matematike na FER-u i drugi portali.
Nažalost, trebam istaknuti da podaci koji se mogu naći na internetu često nisu pouzdani, za isti događaj nađu se različite godine nastanka i različite informacije. Zato sam koristio uvijek više izvora, a i kod toga sam vjerojatno ponegdje i pogriješio. Nadam se da te greške nisu velike.
Vjerujem da ovaj popis nije konačan i da će se stalno upotpunjavati novim informacijama.
Izume i otkrića svrstao sam po abecedi.
A
ANDROSTERON – Lavoslav Ružička, 1933.-34.
Sintezu i strukturu muškoga spolnog hormona androsterona riješio je Lavoslav Ružička 1933.-34. godine. Njegovi znanstveni radovi na strukturi terpena i politerpena, a na temelju izoprenskoga pravila, doveli su ga do istraživanja steroida, a onda je riješio sintezu i strukturu androsterona. Androsteron je muški seksualni hormon, sličnog djelovanja kao testeron, samo slabijeg; uglavnom se stvara u kori nadbubrežne žlijezde i znatno manje u testisima.
Androsteron ili 3α-hidroksi-5α-androstan-17-on je endogeni steroidni hormon, neurosteroid i pretpostavljeni feromon. To je slab androgen sa potencijom koja je otprilike 1/7 od testosterona. Androsteron je metabolit testosterona i dihidrotestosterona. Testeroni su najvažniji androgeni (andro- + -gen), muški spolni hormoni steroidne strukture koji uzrokuju ili pojačavaju muške spolne oznake (dlakavost, mišićavost, dubok glas). Metaboliti su (među)proizvodi metabolizma.
Za svoja istraživanja polimetilena i viših terpena Lavoslav Ružička je 1939. s njemačkim kemičarom Adolfom Friedrichom Johannom Butenandtom dobio Nobelovu nagradu za kemiju, za istraživanja i sintezu seksualnih hormona.
Lavoslav (Leopold) Ružička (Vukovar, 1887. – Mammern, Švicarska, 1976.) dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju, te je prvi hrvatski dobitnik te nagrade. Nositelj je osam počasnih doktorata (četiri za znanost, dva za medicinu, te po jedan za prirodoslovne znanosti i pravo).
Ružička je rođen 1887. godine u Vukovaru (u to vrijeme dio Austro-Ugarske). Njegov je otac Stjepan Ružička bio češkoga i hrvatskoga podrijetla, a majka Amalija (rođena Sever) hrvatskoga i njemačkoga podrijetla. Ružičkini pretci bili su zemljoradnici i obrtnici, a otac mu je bio bačvar i vatreni hrvatski domoljub.
U Osijeku pohađao je i završio Nižu pučku školu i Kraljevsku veliku (klasičnu) gimnaziju (8 razreda) u kojoj je maturirao 1906. godine. Po završetku gimnazije opredijelio se za tehniku. Upisao je kemiju, vjerojatno zbog toga što se nakon studija planirao vratiti i zaposliti u novootvorenoj tvornici šećera u Osijeku.
Nakon srednje škole odlazi na Tehničku visoku školu (Technische Hochschule, TH) u Karlsruheu u Njemačkoj. Ondje je Ružička uspostavio uspješnu suradnju s Hermannom Staudingerom. Radeći s njim 1910. godine doktorirao je s disertacijom naslovljenom „Über Phenylmethylketen“.
Ružička je surađivao neko vrijeme s kemijskom industrijom, godine 1916.–1917., dobiva podršku najvećeg svjetskog proizvođača parfema Haarman & Reimer iz Holzmindena u Njemačkoj. Zbog znanja iz područja terpena, 1918. godine postaje izvanredni profesor, a 1923. godine i počasni profesor na ETH-u (Eidgenössische Technische Hochschule) i na Sveučilištu u Zurichu. Godine 1925. i 1926. godine radio je u Ženevi. U razdoblju od 1927. do 1929. godine bio je profesorom organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu u Nizozemskoj nakon čega vraća se u Zürich iste godine na mjesto profesora organske kemije na Saveznoj tehničkoj visokoj školi (ETH).
Ružička je objavio 582 rada. Ružičkini prvi radovi bili su s područja prirodnih spojeva. Cijeli svoj život ostao je na tom području.
Na povratak u Zürich privukle su ga mogućnosti koje je pružala švicarska kemijska, osobito farmaceutska industrija i industrija mirisa, s kojima je dugo godina uspješno surađivao. Ružička je dobio ponudu i za profesuru u Zagrebu, no otklonio ju je zbog nedostatnih sredstava za istraživački rad na Zagrebačkom sveučilištu.
Godine 1939. dobiva, zajedno s Adolfom Butenandtom, Nobelovu nagradu za kemiju. Zbog ratnih prilika Ružička nije otišao na dodjelu Nobelove nagrade u Stockholm, nego mu je 16.1.1940. nagradu predao švedski veleposlanik na posebnoj svečanosti u ETH-u. Na poziv Hrvatskoga kemijskoga društva u Zagrebu je 16. ožujka 1940. godine održao predavanje pod naslovom „Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona“.
Lavoslav Ružička je kod dolaska u Zagreb u ožujku 1940. veličanstveno dočekan kao nacionalni junak, što je imalo velik odjek u tadašnjem zagrebačkom novinstvu. Franjo Fuis[1] je kao novinar „Novosti“, zajedno sa svojim kolegom Vladimirom Majerom, bio u Ružičkinoj pratnji tijekom vožnje vlakom od talijansko-jugoslavenske granice do Zagreba i tom je prilikom napravio opširan intervju pod naslovom „Kakav je učenjak dr. Ružička izvan laboratorija. Nobelov laureat govori za Novosti“ u kojem je Ružička govorio o tome kako je dobio Nobelovu nagradu, o svojim istraživanjima spolnih hormona, o svojim školskim danima, kao i o supruzi Njemici koju je, između ostaloga, pohvalio zato što je naučila kuhati sarmu.
Fuis je za „Novosti“ napisao i reportažu pod naslovom „Čovjek koji je dobio Nobelovu nagradu: Kako je američka štampa proglasila profesora Ružičku tvorcem 'vječnog života“. U reportaži je vjerno opisao opuštenu i srdačnu atmosferu koja je vladala u Ružičkinom kupeu tijekom vožnje, iako je Ružička zbog ranijih iskustava s američkim novinarima bio pomalo nepovjerljiv prema Fuisu i Majeru. Na kraju im je odao priznanje rekavši: „Šteta što ne postoji Nobelova nagrada za žurnalistiku. Ja bih vas predložio.“
Po dolasku u Zagreb Ružička je zamolio Fuisa da u njegovo ime pošalje brzojav u Zürich, što je on i učinio, izazvavši pritom na pošti malu komediju zabune jer je poštanski službenik pomislio da pred njim stoji slavni nobelovac. Fuis je tijekom razgovora s Ružičkom u vlaku napravio i nekoliko fotografija, a fotografirao ga je i nakon dolaska u Zagreb, prilikom upečatljivih susreta poput onoga s hrvatskim banom Ivanom Šubašićem te kemičarom dr. Vladimirom Prelogom. Fuisovi tekstovi i fotografije dragocjeni su svjedoci jedinstvenog događaja u hrvatskoj povijesti kad je jedan znanstvenik i nobelovac bio dočekan slično kao što se u novije vrijeme dočekuju pobjednici na sportskim natjecanjima.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, neki od njegovih najboljih suradnika odlaze, no Ružička dovodi u svoj laboratorij nove, mlade i obećavajuće znanstvenike, među kojima je i Vladimir Prelog.
Okrenuo se proučavanju novih područja: biokemije; problemima evolucije i nastanka života, a posebice biogeneze terpena. Godine 1957., Ružička odlazi u mirovinu, te svoj laboratorij ostavlja Vladimiru Prelogu.
Bio je izabran za počasnoga člana JAZU (danas HAZU), počasnoga doktora Sveučilišta u Zagrebu, za prvoga počasnoga člana Hrvatskoga kemijskoga društva, počasnoga člana Društva inženjera u Zagrebu, Hrvatskoga prirodoslovnoga društva i Hrvatskoga liječničkoga društva, a 1970. godine postao je i počasnim članom Matice hrvatske.
Umro je u švicarskom mjestu Mammernu, 26. rujna 1976. godine. Pokopan je u Zürichu.
Ružička je često dolazio u Hrvatsku, gdje je nastojao utjecati na provođenje znanstvene politike. Dio ostavštine s osobnim dokumentima, medaljama i poveljom o dodjeli Nobelove nagrade pohranjen je u HAZU. U Vukovaru je 1965. na njegovoj rodnoj kući bila postavljena spomen-ploča, a 1977. u njoj je bio otvoren i spomen-muzej. Kuća je uništena 1991. godine u Domovinskom ratu, a na poticaj HAZU i uz pomoć Zaklade „Kuća Ružička“ obnovljena je i dograđena, te na 120 obljetnicu Ružičkina rođenja predana na uporabu gradu Vukovaru. Ružički u čast kemičari, kemijski inženjeri i tehnolozi organiziraju od 1978. u Vukovaru redovite smotre znanstvene i stručne djelatnosti, u pravilu svake druge godine, pod naslovom Ružičkini dani.
Strukture androsterona
(Izvor slike:https://depositphotos.com/203662116/stock-illustration-androsterone-endogenous-steroid-hormone-structural.html)
Članak u zagrebačkim „Novostima“ koji je napisao čuveni novinar Franjo Fuis.
(Izvor slike: https://framafu.com/...)
Izvor
https://www.enciklopedija.hr/...
https://eyecro.wordpress.com/...
APAURIN – Franjo Kajfež, 1964.
Apaurin je lijek, diazepam iz skupine benzodiazepina, djeluje anksiolitički (smanjuje psihički nemir i tjeskobu), hipnosedativno (smiruje, uspavljuje), mišićno-relaksirajuće (smanjuje napetost mišića) i antikonvulzivno (sprečava epileptičke napadaje) preko vezanja na centralne benzodiazepinske receptore. Diazepam djeluje na središnji živčani sustav mijenjajući tako ljudsko psihofizičko funkcioniranje kao što su psihički procesi (osjeti, percepcija, mišljenje, raspoloženje) i ponašanje. Djelovanje može biti uzbuđujuće, umirujuće, uspavljujuće. Benzodiazepini su skupina lijekova koji se koriste u liječenju anksioznosti, nesanice i sličnih stanja povezanih sa živčanom napetošću.
Apaurin, lijek pod ovim zaštićenim nazivom bio je i jest dijelom mnogih kućnih apoteka. Ime je izvedeno od grč. a(neu) = bez + lat. pavor / tal. paura = strah, dakle, „lijek protiv straha“. Pod imenom Apaurin proizvodi ga od 1960-ih slovenska Krka, dok ga drugi proizvode pod raznim varijacijama generičkog imena Normabel (Belupo), Diazapen (Jadran – Galenski laboratorij),…
Izumitelj i vlasnik patenta pojednostavljenog postupka sinteze diazepama je dr.sc.Franjo Kajfež (Martijanec kraj Ludbrega, 1936. – Zagreb, 2004.), hrvatski kemičar, farmaceut, političar. Aktivno je sudjelovao u stvaranju hrvatske države, bio je ministar industrije, brodogradnje i energetike (1992.–1993.), član Vijeća za strategiju razvitka Hrvatske 1992., prvi župan Krapinsko-zagorske županije (1993.–1995.). Radio je u tvornici PLIVA u Zagrebu, desetak godina bio je ravnatelj Instituta tvornice lijekova u slovenskome Novome Mestu. a poslije je desetak godina bio direktor Razvoja i istraživanja tvrtke CRC u Švicarsko, (1971–79). Utemeljio je 1998. u Zagorskim selima tvrtku za proizvodnju farmaceutskih pripravaka MILABO, bio njezin vlasnik i direktor. Vlasnik je 68 patenata u proizvodnji lijekova, od kojih je najpoznatiji Apaurin, lijek danas poznat u cijelome svijetu. Franjo Kajfež je Apaurin registrirao 1964. godine.
Apaurin, proizvođač Krka.
(Izvor slike: https://healthydaymeds.org/...)
dr.sc. Franjo Kajfež
(Izvor slike: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/ovo-su-clanovi-ratne-vlade-u-kojoj-nije-bilo-vazno-tko-je-iz-koje-stranke-foto-20171026/slika-dc3e3a62eb7ad8e044393bf55c4f03a5)
Izumitelj diazepama je Leo Henryk Sternbach (Opatija, 1908.- Chapell Hill, USA 2005.), rođen u Opatiji. Polazio je ovdje osnovnu njemačku školu, a u vrijeme Prvog svjetskoga rata pomagao ocu, ljekarniku u obiteljskoj ljekarni u Opatiji. S trinaest će godina zauvijek odseliti iz Opatije, a 1941. iselio se u SAD bježeći iz Europe pred nacistima.
Izvor:
B
BEŽIČNI PRIJENOS ELEKTRIČNE ENERGIJE – Marin Soljačić, 2007.
Bežičnim nezračećim prijenosom energije uspjelo se iz strujne mreže pomoću dviju zavojnica udaljenih dva metra upaliti žarulju od 60 W. Zavojnice su ugođene na rezonantnu frekvenciju od 10 MHz, a magnetsko polje kojim se energija prenosi samo slabo utječe na ljude, uređaje i objekte koji nisu u rezonanciji. Prenijeto je 40% energije.
Bežični prijenos energije ostvario je 2007. godine prof.dr.sc. Marin Soljačić sa svojim timom na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology, u Massachusettsu u SAD). Marin Soljačić (rođ. 1974. u Zagrebu) je hrvatski znanstvenik, profesor na odsjeku za fiziku na MIT-u, najprestižnijem svjetskom tehničkom sveučilištu. Rođen je u Zagrebu, nakon mature u zagrebačkom MIOC-u (danas XV. gimnazija) od MIT-a dobiva stipendiju za studij na MIT-u, gdje je 1996. diplomirao dva studija: fiziku i elektrotehniku. Godine 1998. završava magisterij iz fizike na Sveučilištu Princeton, pod mentorstvom prof. Franka Wilczeka (dobitnika Nobelove nagrade za fiziku 2004.). Godine 2000. završava doktorat na Sveučilištu Princeton iz fizike. Iste godine započinje prestižni Pappalardo post-doktorski studij na MIT-u, a 2003. postaje vodeći istraživač na MIT-u, profesor fizike na MIT-u postaje 2005.godine
Godine 2006., predstavio je rad pod nazivom 'Bežični nezračeći prijenos energije' koji bi, uspije li se primijeniti i u praksi, u budućnosti mogao omogućiti mnogo korisnih primjena.
U časopisu "Science" objavljeno je 7. lipnja 2007. godine da je Marin Soljačić sa suradnicima u praksi izveo prvi eksperiment bežičnog nezračećeg prijenosa energije, u kojem su iz strujne mreže pomoću dviju zavojnica udaljenih dva metra uspjeli upaliti žarulju od 60 W.
Marin Soljačić je 2007. godine osnovao kompaniju WiTricity Corporation da komercijalizira svoje otkriće.
Potencijalna mogućnost punjenja električnih automobila bežično, na daljinu.
Jedna od mogućnosti korištenja izuma Marina Soljačića, iz prospekta poduzeća Marina Soljačića.
(Izvor slike: https://witricity.com/()
Marin Soljačić
(Izvor slike: http://www.croatia.org/...)
Izvor:
BLANUŠIN GRAF, BLANUŠIN SNARK, Danilo Blanuša, 1946.
Blanušini grafovi, odnosno Blanušini snarkovi su svjetski poznati grafovi sa sljedećim svojstvom: iz svakog vrha izlaze po tri grane (trivalentni graf) čije je grane nemoguće obojiti s tri boje tako da iz svakog vrha izlaze sve tri boje, odnosno kraće trivalentni grafovi koji nisu 3-obojivi.
Problemom se bavio poznati hrvatskih matematičar Danilo Blanuša koji se sredinom 1940-tih počeo baviti teorijom grafova motiviran znamenitim problemom četriju boja iz kartografije, koji je riješen tek 1990-ih godina. Pritom je došao do nekih specijalnih grafova, koji su imali odjek u literaturi (Blanušin graf), a naziv Blanusa snark dao je vrlo poznati američki popularizator matematike Martin Gardner. Blanuša nije riješio problem četiri boje, ali je uveo novi tip grafova koji se i danas proučavaju.
Blanuša je dva grafa tzv. Blanušine grafove odnosno Blanušine snarkove objavio u svom radu „Problem četiriju boja“ u Glasniku Mat.-Fiz. 1946. godine. U tom svom radu Blanuša je dao svoj dokaz ekivalencije problema četiriju boja za područja s tromeđama i problema triju broja za trivalentne planarne grafove bez mostova, koja je prvotno dokazana 1880. Taj njegov dokaz bazirao se na lemi koja je bila nova činjenica. U to vrijeme Blanuša nije bio toga svjestan.
Bili su to drugi i treći poznati graf s navedenim svojstvom. Prvi poznati bio je Petersenov graf; poznat od 1886., svojstvo dokazano 1898. godine. U krugu matematičara koji su tada bili bliski takvim objektima i problematici vezanoj uz nju držalo se da je Petersenov graf jedini graf tog tipa.
Blanušin graf je bio izložen na velikoj izložbi "Znanost u Hrvata, prirodoslovlje i njegova primjena", održanoj u Zagrebu, od lipnja do listopada 1996. godine
Blanušin graf nalazi se u logotipu Hrvatskoga matematičkog društva (HMD).
Blanušin graf je kreirao Danilo Blanuša (Osijek, 1903. - Krapinske Toplice, 1987.), matematičar i fizičar, sveučilišni profesor i akademik. Blanuša je jedan od najvećih hrvatskih matematičara 20. stoljeća. Rođen 1903.godine u Osijeku u obitelji austrougarskog časnika. Od 1907. do 1912. živio u Beču, gdje je i pohađao prva tri razreda osnovne škole. Četvrti razred završava u Zagrebu, kao ih 6 razreda realne gimnazije, a preostala 2 pohađa u Osijeku, gdje je i maturirao (današnja III. gimnazija, zvana "matematička"). Studij elektrotehnike započeo u Zagrebu, a nastavio u Beču, gdje je dodatno studirao i brojne matematičke kolegije. Zato je diplomirao tek 1934.
Nakon diplomiranja, Blanuša se zaposlio na zagrebačkoj Električnoj centrali, najprije kao pogonski inženjer, a zatim kao predstojnik baždarnice električnih brojila, te kasnije kao šef odjela brojila. Godine 1942. na Tehničkom fakultetu u Zagrebu predaje svoj rad „Jedna vrst integralnih teorema Besselovih funkcija” kao doktorsku disertaciju iz matematičkih znanosti; obranio ju je 12. veljače 1943. Od 1944. godine do kraja II. svjetskog rata bio je izvanredni profesor matematike na Tehničkom fakultetu u Zagrebu.
Nakon II. svjetskog rata na zagrebačkom su Sveučilištu bila poništena sva imenovanja iz ratnog razdoblja, pa je Blanuša najprije bio bez stalnog zaposlenja, iako je ostao honorarni docent, dok 1947. godine nije ponovno imenovan za izvanrednog profesora, a 1949. za redovitog profesora. Od tada je bio i predstojnik Zavoda za primijenjenu matematiku, najprije Tehničkog, a poslije Elektrotehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sve do odlaska u mirovinu 1975. godine, nakon čega još neko vrijeme ostaje savjetnikom toga fakulteta. Redoviti član JAZU (danas HAZU) je od 1958. i Austrijske akademije znanosti (Österreichische Akademie der Wissenschaften) od 1974. godine Nagradu za životno djelo dobio je 1974. godine.
Glavno su područje njegova znanstvenoga rada problemi izometričkog smještanja prostornih oblika s konstantnom zakrivljenošću u višedimenzionalne prostore konstantne zakrivljenosti. Uspio je izometrički smjestiti hiperbolnu ravninu s geometrijom Nikolaja Ivanoviča Lobačevskoga u šesterodimenzionalni euklidski prostor. O njegovim radovima o izometričkom smještanju održan je 1959. poseban seminar na Moskovskome državnom sveučilištu „Lomonosov“.
Na području topologije u okviru problema tri, odnosno četiri boje, konstruirao je 1946. drugi dotad poznati netrivijalni trivalentni graf neobojiv s tri boje, poznat u svijetu kao Blanušin graf.
U fizici, u području relativističke termodinamike, Blanuša je dao drugačiju koncepciju ugrađivanja fenomenološke termodinamike u okvire specijalne teorije relativnosti od one Maxa Plancka i Alberta Einsteina, te dao korigirane formule za transformaciju temperature i količine topline (1949). Njegova je koncepcija danas općeprihvaćena.
Prvi Blanušin graf
(Izvor slike:https://en.wikipedia.org/wiki/Blanu%C5%A1a_snarks)
Danilo Blanuša
(Izvor slike: https://enciklopedija.hr/...)
Izvor
http://www.croatianhistory.net/...
BRZINOMJER - Josip Belušić, 1888.
Brzinomjer, velocimetar je električni uređaj koji je mjerio brzinu putničkih vozila, vremensko trajanje vožnje i stajanja vozila, broj prevezenih osoba te vrijeme ulaska i izlaska putnika. Uređaj je ujedno bio i tahograf i taksimetar te preteča mjernih nadzornih uređaja koji se danas koriste u kamionima, autobusima i taksijima. Velocimetar je na Svjetskoj izložbi u Parizu 1889. proglašen najboljim u konkurenciji više od 120 uređaja.
Izumitelj Belušić patent je prijavio u Beču 1888., a drugi u SAD-u 1890. godine. Pod patentom 442849 prijavljenim u Washingtonu dvije su varijante velocimetra. Jednostavniji je mjerio koliko minuta kočija stoji, a koliko vozi. Druga varijanta, skuplja i savršenija, mjeri koliko minuta ili sati kočija stoji ili vozi, koliko metara odnosno kilometara je prešla i u koje točno vrijeme. Uređaje je pokretao mehanički sat na oprugu, a elektromagneti s iglom pokretani strujom iz baterije udarali su ubodne točkice koje su bilježile podatke. U jednostavniji velocimetar svaki se dan stavljao novi papirnati disk u koji su dvije igle udarale trag. Jedna igla bilježila je minutne impulse, a druga vozi li kočija ili stoji. U drugoj, skupljoj varijanti velocimetar bi na papirnatoj vrpci bilježio tijek dnevnog prometa, vrijeme stajanja ili vožnje, svaki ukrcaj ili iskrcaj i broj putnika te broj kilometara za svakog putnika, svaki metar. Zato je taj velocimetar imao šest elektromagneta sa šest udarnih igala, jedna igla za prijeđene metre (kilometre), a ostalih pet za pet putnika.
Zanimljivo je kako je još nedavno svjetski poznata njemačka tvornica Kinzle za kontrolu kretanja industrijskih i vojnih teških vozila proizvodila gotovo identičan uređaj prema Belušićevom jednostavnijem velocimetru, samo što je umjesto igle koja ubada u papirnati disk, podatke bilježila tupa igla na papiru s indigom.
Izumitelj električnog brzinomjera je Josip Belušić (Županići kraj Labina 1847.-Trst, 1905.). Njegov izum je patentiran 1888. godine u Austriji i Mađarskoj pod imenom "velocimeter". Belušić je rođen i živio u malom mjestu Županićima u okolici Labina u Istri, selu na rubu nekadašnje Austro-ugarske monarhije. Bio je profesor u Kopru na Carskoj i kraljevskoj školi.
Prigodom stote obljetnice Francuske revolucije, odnosno pada Bastille, 1889. godine Francuzi su priredili Svjetsku izložbu poznatu po izgradnji Eiffelovog tornja i mogućnosti razgledavanja izložbe u noćnim satima zahvaljujući Edisonovom izumu žarulje. Izložbu koja je trajala šest mjeseci došlo je vidjeti 28 milijuna posjetitelja iz cijelog svijeta. Budući da su posjetitelji trebali prijevoz Parizom, a kočijaši su vlasnicima kočija krali zarađeni novac ne prijavljujući im sav prihod od vožnji, pariška komuna raspisala je međunarodni natječaj za uređaj koji će kontrolirati kočijaše i onemogućiti vožnju „na crno“. Na natječaj je stiglo 129 prijava. Belušić je predstavio svoj izum nadjenuvši mu prvotno ime "Velocimetar", a kasnije ga je preimenovao u 'Controllore Automatico per Vetture'.
Francuska akademija izumitelja pohvalila je Belušićev izum velocimetar te ga nagradila zlatnom medaljom i proglasila počasnim članom Akademije. Pokusi su izvršeni 28.prosinca 1889. godine, a u lipnju 1890. godine Belošićev sustav je proglašen pobjednikom. Velocimetar se pokazao najpreciznijim i najkvalitetnijim pa je u lipnju 1890. godine donesena odluka o njegovom prihvaćanju.
Iduće godine prvih 100 kočija imalo je ugrađene Belušićeve uređaje.
Tršćanski list Naša sloga od 7.veljače 1889.godine objavio je sljedeće:
„Malen je to aparat koji, kao vjerni sluga, kontrolira svaki korak što ga učini kočijaš s povjerenim mu konjima i kočijom, u odsutnosti gospodara. Ovaj ti stroj elektrikom točno bilježi da li kočija stoji ili se kreće i kojom brzinom se kreće, kad se počela gibati i kada se zaustavila.“
Skica iz patentne prijave velocimetra, 1888., Muzej policije, Zagreb
(Izvor slike: https://tehnika.lzmk.hr/...)
Velocimetar, prikazan na izložbi „Hrvatska svijetu“ koja se održavala od 12.2.-15.5 2021. godine u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu
(Izvor slike: arhiva autora)
Josip Belušić
(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/wiki/Josip_Belu%C5%A1i%C4%87)
Izvor
Izložba „Hrvatska svijetu“ koja se održavala od 12.2.-15.5 2021. godine u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu
C
CEPELIN - David Schwarz, 1897.
Cepelin (zračni brod, dirižabl) je zrakoplov duguljastog oblika punjen plinom lakšim od zraka. Naziv je dobio po grofu Zeppelinu, čovjeku koji je kupio nacrte broda od udovice konstruktora i po njima izgradio zračni brod.
Izumitelj i konstruktor prvog upravljivog aluminijskog zračnog broda krute konstrukcije, s benzinskim motorom je zagrebački trgovac židovsko-mađarskog porijekla David Schwarz (Kesthely, Mađarska 1850. - Beč, 1897.). S trinaest godina nastanio se s majkom u Županji. Završivši trgovački zanat postao je trgovcem brašnom u Zagrebi 1890., a kraj Našica podignuo je pilanu. Proučavajući tehničku literaturu, došao je do zamisli o upravljivoj aerostatičkoj letjelici čvrste konstrukcije s motornim pogonom i kruto ovješenom gondolom. Napustio je trgovinu i posvetio se konstruiranju zračnoga broda. U izradbi nacrta pomogao mu je šumarski inženjer Josip Pfister. Kako bi mogao dalje razvijati svoj naum, otišao je u Njemačku te zainteresirao tvorničara aluminija Carla Berga za izradbu letjelice. Zajedno su došli do otkrića nove aluminijske legure-duraluminija ili Schwarzova aluminija. Danas ima veliku primjenu, posebice u konstrukciji zrakoplova. kako se tada zvao. Duraluminij ima nešto veću specifičnu težinu, ali je čvrstoća mnogo veća od aluminijeve
Pridobivši zanimanje ruskoga vojnog atašea, Schwarz je u Sankt Peterburgu 1893. godine izgradio zračni brod. No, optužen za špijunažu u korist Austrije, uništio ga je dan uoči predstavljanja javnosti i pobjegao u Zagreb, odakle je nastavio tražiti potporu za ostvarivanje svoje zamisli. Na kraju su mu ju pružili njemački car Vilim II., tvorničar Carl Berg i balonar Bartsch von Siegeld, dodijelivši mu 1895. na raspolaganje vojno uzletište Tempelhof pokraj Berlina. Ondje je od aluminija izgradio zračni brod oblika topovske granate, ispunjen vodikom, dugačak 48 metara, promjera 12 metara, mase 3560 kilograma, obujma 3697 m3; pokretao ga je benzinski motor snage 11,76 kW. Brod je prvi put uspješno iskušao 8.listopada 1896.godine, kada se zbog slabe kvalitete plina, odnosno vodika nedostatne čistoće podignuo samo jedan metar. Prvi službeni let zakazan za 15. siječnja 1897. godine Schwarz nije dočekao, jer je umro 13.siječnja 1897.godine. Ipak, let je obavljen 3. studenog 1897., kada se brod srušio zbog pada remenja s propelera, a pilot se spasio iskakanjem iz letjelice.
Potaknut Schwarzovom idejom, grof Ferdinand von Zeppelin od Schwarzove udovice Melanije za 15000 njemačkih maraka otkupio je projekt s nacrtima, na osnovi kojih je 1900.godine izradio svoj zračni brod i nazvao ga po sebi „cepelin“, iako bi se u stvari trebao zvati „švarcoplan“. Njime je grof Zeppelin nezasluženo stekao slavu tvorca prvoga zračnoga broda. Ondašnji njemački car nije dopustio da osim Nijemaca bilo tko bude izumitelj i zbog toga je grof Zeppelin doživio svjetsku slavu.
Zračni brod Davida Schwarza
(Izvor slike: https://tehnika.lzmk.hr/...
Trup zračnog broda Davida Schwarza, prikazan na izložbi „Hrvatska svijetu“ koja se održavala od 12.2.-15.5 2021. godine u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu
David Schwartz
(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)
Izvor
http://www.croatianhistory.net/...
Izložba „Hrvatska svijetu“ koja se održavala od 12.2.-15.5 2021. godine u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu
D
DAKTILOSKOPIJA – Ivan Vučetić, 1891.
Daktiloskopija (daktilo- + -skopija), suvremena, najsigurnija i najraširenija metoda utvrđivanja identiteta osoba na temelju papilarnih linija na prstima (ispupčenja koja tvore vijuge raznih šara na površini unutarnje strane prstiju, dlanova i tabana), odnosno na temelju otisaka prstiju.
Pouzdanost i djelotvornost daktiloskopije temelji se na znanstvenim spoznajama da papilarne linije nastaju u četvrtome embrionalnome mjesecu i njihov se izgled ne mijenja do smrti, tj. do raspadanja trupla, te da su crteži papilarnih linija strogo individualni (to znači da ne postoje dva čovjeka s identičnim crtežom papilarnih linija.
Izumitelj daktiloskopije je Ivan Vučetić (Hvar, 1858. - Argentina, 1925.). Rodio se i živio na Hvaru, a onda je 1884. godine, u 26. godini života zbog ekonomskih razloga emigrirao u Argentinu, gdje se zaposlio u Središnjem uredu policije u Buenos Airesu. Šef policije povjerio mu je zadatak identifikacije počinitelja kaznenih djela metodom antropometrije, tj. na temelju mjerenja dijelova njihovog tijela. Vučetić je ubrzo zapazio sve nedostatke ove metode i razvio je vlastitu metodu klasifikacije otisaka prstiju. Godine 1891. organizirao je i patentirao sustav daktiloskopske klasifikacije otisaka prstiju. Svoju je metodu u početku nazvao „ikonofalangometrija“, a kasnije joj je promijenio ime u daktiloskopija.
Služeći se svojim deseteroprstim (decidaktilnim) kartonom, te formulama brojeva i slova, osigurao je utvrđivanje identiteta pojedine osobe s pomoću papilarnih linija. Izradio je i sustav klasifikacije otisaka prstiju, koji se odlikuje jednostavnošću i vrlo širokim mogućnostima primjene. Iako nije prvi koji je uočio neponovljivost otiska svake jedinke, tek je Vučetić razvio prvi praktički primjenjiv sustav klasifikacije otisaka papilarnih linija. Za potrebe identifikacije osoba daktiloskopija je u Hrvatskoj prvi put uvedena 1904. u Zagrebu.
Daktiloskopija, otisci triju glavnih vrsta papilarnih linija
(Izvor slike: https://www.enciklopedija.hr/...)
Ivan Vučetić
(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)
Izvor
https://tehnika.lzmk.hr/vucetic-ivan/
https://www.enciklopedija.hr/...
https://en.genius-croatia.com/dt_portfolio/ivan-vucetic/
DINAMO - Marcel pl. Kiepach, 1912.
Dinamo je električni generator s mehaničkim pogonom samoga vozila, odnosno dinamo je naziv za neke izvedbe električnih generatora - električnih strojeva koji mehaničku energiju pretvaraju u električnu energiju.
Izumitelj dinama je Marcel pl. Kiepach (Križevci, 1894. – ruski front, 1915.). Bio je čudo od djeteta. Njegovi radovi pokrivaju područja elektronike, magnetizma, akustike, prijenosa zvučnih signala i transformatora. Potomak je vlastelinske obitelji Kiepach, koja je došla u Križevce početkom 19. stoljeća i općenito utjecala na povijest grada. Kiepach je bio vrhunski obrazovan, govorio je nekoliko stranih jezika i svirao nekoliko instrumenata. U svijet inovacija Kiepach je ušao vrlo rano i već kao 16-godišnjak imao je patente u nekoliko europskih zemalja, iako nitko nije znao da se radi o izumima jednog gimnazijalca. Marcel pl. Kiepach je, kao srednjoškolac i najmlađi od hrvatskih izumitelja, izumio i patentirao u Francuskom ministarstvu trgovine i industrije, svoj dinamo uređaj za rasvjetu vozila. Prototipove i stručne prijave za patentiranje izuma za Kiepacha je izrađivao njemački inženjer Arthur Kuhn iz Berlina koji mu je za svoje usluge u srpnju 1914. poslao račun u iznosu od 111,50 njemačkih maraka. No, sve to Kiepachu nije pomoglo privoljeti roditelje da mu dopuste da nakon završetka gimnazije studira elektrotehniku u Grazu. U tom gradu je studirao i Nikola Tesla koji je Kiepachu bio najveći uzor. Kao budući nasljednik imanja obitelji Kiepach je poslan na studij ekonomije na Sveučilište u Haale an der Saale u Njemačkoj, a potom na studij šumarstva na Hochschule für Bodenkultur u Beču, gdje je trebao naučiti sve o gospodarstvu, šumarstvu i poljodjelstvu. No nakon što je diplomirao ekonomiju i šumarstvo, upisao je studij elektrotehnike u Charlottenburgu (općina u Berlinu) u Njemačkoj te je njegov otac napokon shvatio da Marcela ne zanima upravljanje obiteljskim imanjem.
U Berlinu je 16. ožujka 1910. godine kao šesnaestogodišnjak patentirao brodski kompas koji pokazuje sjever bez obzira na prisutnost željeza ili magnetskih sila, a već slijedeće godine, još kao đak Realne gimnazije u Zagrebu, prijavio je 20. prosinca 1911. godine Patentnom uredu u Londonu svoj usavršeni pronalazak brodskog kompasa – uređaj za daljinsko pokazivanje brodskog kompasa koji se sastoji od ampermetara kao pokaznih instrumenata smještenih u raznim dijelovima broda, na čiji rad ne mogu utjecati magnatske sile niti magnetake mase u njihovoj blizini.
U Francuskoj je 19.siječnja 1912. kod Ministarstva trgovine i industrije patentirao dinamo za rasvjetu vozila (patentna prijava br. 436.270). Bio je to električni generator s mehaničkim pogonom samoga vozila, predviđen za rasvjetu kočija, automobila, omnibusa i željezničkih vagona.
Njegov “mali transformator” za niski napon široko se primjenjivao po sustavu “Kiepach-Weiland”, a patentirao je i strujni prekidač na principu strujnog tlaka za rendgen. Radio je i na raznim drugim područjima mehanike i elektronike. Dopisivao se s uglednim svjetskim znanstvenicima i izumiteljima toga doba.
Zagrebačke Narodne novine 1911. godine donose priču o Marcelu Kiepachu pišući sljedeće: „….Prekjučer, međutim puče glas u zgradi realne gimnazije da je Kiepach uzeo u svim evropskim državama patent na dva znamenita iznašašća i da se pariške, bruseljske i berlinske agenture otimaju koja će većim ponudama privabiti mladog Marcela u svoj trgovački krug. Bruseljska agentura „Globus“ nudi mu za jedno iznašašće smjesta 50.000 franaka kao osnovnu bazu (koju je medjutim spremna znatno povisit) i 5% čistog dobitka, dok živi. Parižka agentura javlja, da se našao milijunaški konzorcij koji bi s najvećom spremnošću njegova iznašašća financirao…..Mladom našem maturantu možemo dakle najtoplije čestitati i zaželjeti, da mu i daljnji rad (a čujemo da je zabavljen desetkom novih izuma) urodi ovakvim plodom na čast hrvatskom imenu i školi koja ga je odgojila.“
Poginuo je 13.kolovoza 1915. godine na ruskom frontu u Poljskoj kao dragovoljac u Prvom svjetskom ratu, u 21. godini života.
Nacrt dinama Marcela Kiepacha iz patentne prijave
(Izvor slike: https://old.udruga-point.hr/...)
Marcel Kiepach
(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/etf/et22a2.html#moho)
Izvor
https://nacionalnemanjine.hr/...
https://genius-croatia.com/...
Izložba „Hrvatska svijetu“ koja se održavala od 12.2.-15.5 2021. godine u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu
DUPLEX VEZA U TELEGRAFIJI – Ferdinand Kovačević, 1876.
Duplex, dvostruka veza omogućuje telegrafsku vezu duž samo jedne žice, dok su se prije tog izuma rabile četiri žice. Dupleks veze je omogućila da se Morzeovi znakovi istodobno odašilju jednim vodom u suprotnim smjerovima unaprijedivši tako Morseov izum električnog sustava za prijenos poruka. Patentna isprava, izdana u Beču 1876. godine pod brojem 4353, smatra se prvom u povijesti hrvatskog izumiteljstva.
Spomenimo usput da je Zagreb imao svoje telegrafske linije samo šest godina nakon što je Morse postavio prve telegrafske žice na svijetu (Washington-Baltimore, 1844.). Već je 1854. godine bila postavljena telegrafska veza između Zagreba i hrvatske pokrajine Like u kojoj je rođen Kovačević.
Izumitelj je Ferdinand Kovačević (1838.-1913.), pionir hrvatske telegrafije i stručni pisac. Potomak je kneza vinjeračkog Dujma Kovačevića, koji je s Jerkom Rukavinom, rodonačelnikom uglednog plemićkog roda Rukavina Vidovgradskih poveo 1683. godine u seobu Bunjevce u Bag (Karlobag), a 1686. u Liku. Kovačević se smjestio u Smiljan, a Ferdinand Kovačević potječe od te obitelji. Godine 1869. imenovan je podgrađovođom brzojava u Telegrafskom inspektoratu Hrvatske i Slavonije u Zagrebu, a od 1872. nalazi se na mjestu tajnika novooosnovane Telegrafske direkcije za Hrvatsku i Slavoniju u Zagrebu. Izumio je 1874. poboljšani telegrafski aparat Morseova sustava, tzv. dupleksnu i kvadrupleksnu telegrafiju (istodobno slanje dvaju ili četiriju brzojava jednim vodičem). U patentnom uredu u Beču patentirao je 1876. novi postupak dupleks veza. Taj je izum patentirao u Bečkom patentnom uredu 12. veljače 1876. pod brojem 4353, a sličnu je patentnu ispravu dobio od ministarstva u Budimpešti.
Ferdinand Kovačević je 1892. godine u Zagrebu objavio knjigu “Elektro magnetični brzojav – osobitim obzirom na poštansko-brzojavne odpravnike”.
Izum Ferdinanda Kovačevića koji je poboljšao telegrafsku vezu
(Izvor slike: https://eyecro.wordpress.com/...)
Ferdinand Kovačević
(Izvor slike: https://eyecro.wordpress.com/...)
Izvor
https://www.enciklopedija.hr/...
https://eyecro.wordpress.com/...
DVOJNO (DVOSTAVNO) KNJIGOVODSTVO – Benedikt Kotruljević, 1458.
Dvojno knjigovodstvo je metoda knjiženja u financijskom knjigovodstvu kod kojeg se stanje i svaki poslovni događaj knjiži dvostruko. Pojam je prirodno nastao zbog dvostruke prirode poslovnih događaja. To znači da se svaka poslovna promjena koja ispunjava uvjete za evidentiranje iskazuje (barem) na dva konta, od kojih jedan konto duguje, a drugi konto potražuje. S jedne strane transakcije se upisuju u dugovnu stranu, a s druge u potražnu stranu. Onaj tko daje POTRAŽUJE, onaj tko uzima DUGUJE. Načelo dvojnog knjigovodstva je osnovica suvremenog knjigovodstva. Dvojno knjigovodstvo ima veliku važnost u razvoju kapitalističkog gospodarstva.
Izumiteljem dvostavnog (dvojnog) knjigovodstva smatra se Benedikt Kotruljević ili Benko, Beno Kotruljić, (Dubrovnik oko 1416. – 1469.). Bio je hrvatski trgovac, ekonomist, diplomat, humanist. Rođen je u uglednoj dubrovačkoj obitelji, široko obrazovan. Studirao je pravo u Italiji, ne završivši studij vratio se 1436. u Dubrovnik, preuzeo obiteljski posao te se uspješno bavio trgovinom. Između 1448. i 1453. kao povjerenik za poslove Dubrovačke Republike često je boravio u Napulju, kamo se 1453. preselio. Većinu života proveo je na napuljskom dvoru, u službi aragonskog kralja Alfonsa V., neko je vrijeme čak bio i ministar dvora. Od 1460. do 1468. upravljao je kovnicom napuljskoga novca u Aquili.
Godine 1458. napisao je najznačajnije djelo „Knjiga o umijeću trgovine“ (Il libro dell’ arte di Mercatura). Rukopis je 1573., u izmijenjenu obliku, izdao Frane Petrić pod naslovom „O trgovini i o savršenom trgovcu“ (Della mercatura et del mercante perfetto). Izvorni je tekst, na temelju dvaju prijepisa iz 1484., objavljen 1990., pa se tek tada u cijelosti mogao procijeniti značaj Kotruljevićeva djela. To djelo se smatra prvim europskim priručnikom o trgovini i knjigovodstvu.
Knjiga Benedikta Kotruljevića
(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)
Spomenik Benediktu Kotruljeviću u Zagrebu.
Spomenik su postavili Grad Zagreb i Udruga "Hrvatski računovođa", 2007. godine.
Autor spomenika je Ante Despot.
(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)
Izvor
https://www.enciklopedija.hr/...
E
ELEKTRIČNA ŽARULJA S METALNOM NITI - Franjo Hanaman, 1903.
Žarulja s volframovom niti bila je prekretnica u proizvodnji rasvjetnih tijela, zamijenila je dotadašnju žarulju s ugljenom niti. Koristi se i danas. Naziv električna žarulja odnosi se na rasvjetna tijela različitih oblika i dimenzija koja sadržavaju tzv. žarnu nit unutar staklenog kućišta sa zrakopraznim prostorom. Protjecanjem električne struje, žarna nit se zagrije do visokog usijanja i zrači energiju u obliku vidljive svjetlosti i toplinskog zračenja. Od davnina do potkraj 19. stoljeća kao zračilo rabio se ugljik koji je od svih ispitivanih zračila imao najviše vrelište (sublimira pri 3642 °C). Edisonova se žarulja nije mogla − unatoč jednostavnosti rukovanja i mogućnosti regulacije − održati jer dotad nije uspjelo napraviti ugljične niti koje bi trajno izdržale zagrijavanje na najviše temperature.
Izumitelj Franjo Hanaman (1878.-1941) je s dr. Aleksandrom Justom izumio metalnu nit za električnu žarulju. Patentirali su ju 1903. godine. U patentu su izumitelji opisali nekoliko postupaka za dobivanje tankih niti iz volframa, metala koji se zbog svoje krhkosti nije do tada rabio u tom obliku. Pokusi sa žaruljama s tim nitima pokazali su da volfram ima ne samo najviše talište od svih poznatih metala (3422 °C), već da ima također dobra svojstva kao selektivni zračitelj, relativno velik otpor za električnu struju, te vrlo nisku napetost para i kod najviših temperatura, što omogućuje ekonomičnost i trajnost žarulje. Ti Just - Hanamanovi patenti donijeli su preokret u razvoju rasvjetne tehnikei.
Franjo Hanaman se rodio u Drenovcima kraj Županje. Pučku školu završio je u Brčkom 1887. godine, a maturirao je 1895. u Zemunu na Realnoj gimnaziji. Nakon mature otišao je studirati u Beč, gdje je 1899. diplomirao na Kemijskom odjelu Tehničke visoke škole. Sljedeće godine postaje asistentom dr. Georga Vortmanna na katedri analitičke kemije, gdje upoznaje dr. Aleksandra Justa, znanstvenika koji ga je zainteresirao za rad na poboljšanju električne žarulje s metalnom žarnom niti. U travnju 1903. godine dr. Just i Hanaman su u Beču zaštitili svoj prvi postupak za dobivanje volframovih žarnih niti (postupak supstitucije) patentom D. R. P. No. 154262. Patent je nazvan „Verfahren zur Herstellung von Glühlkörpern aus Volfram oder Molybdän für elektrische Glühlampen“. Žarulje s nitima dobivenim ovim postupkom trošile su samo oko 1,5 W po jednoj Hefnerovoj svijeći, za razliku od žarulja s ugljenom niti, koje su trošile 3-4 W. Glavni nedostatak žarulja s volframovim nitima dobivenih tim postupkom bila je krhkost niti.
Njegov izum volframove žarne niti upotrijebljen je i u unaprjeđivanju ranih dioda i trioda dok su još bile u obliku vakuumskih cijevi, jer volframova žarna nit ima bolja svojstva od ugljenove žarne niti koja se do tada rabila. Sa svojim suradnikom Aleksandrom Justom unaprijedio je rasvjetnu tehniku i pronašao metodu nitriranja željeza plinovitim amonijakom.
Poslije studija u Beču i Berlinu, te višegodišnje asistenture na Tehničkoj visokoj školi u Beču, Hanaman je došao za profesora kemijske tehnologije i metalurgije na Tehničkom fakultetu u Zagrebu.
Postaje prodekan nakon 31. kolovoza 1926. godine, kada Tehnička škola postaje Tehnički fakultet,.
Just-Hanamanova žarulja s volfarmovom niti
(Izvor slike: https://povijest.hr/...)
Franjo Hanaman
(Izvor slike: http://www.hro-cigre.hr/miljokaz_2001_Hanaman)
Izvor
H
HE JARUGA, PRVA HIDROELEKTRANA U EUROPI, u Šibeniku, 1895.
Hidroelektrana HE Jaruga nije izum, ali zauzima pionirsko mjesto u povijesti elektrifikacije Europe. Najviše zaslugom Nikole Tesle je upravo na prostoru Hrvatske sagrađena prva europska hidroelektrana, kao sastavni dio jednog od prvih cjelovitih elektroenergetskih sustava u svijetu. Prva hidroelektrana izgrađena u Europi i druga najstarija u svijetu sagrađena je ispod slapa Skradinskog buka na rijeci Krki. Nazvana je HE Jaruga i proradila je 28. kolovoza 1895. u 20 sati, samo tri dana nakon što je u prvoj hidroelektrani na slapovima Niagare, u SAD, proradio prvi generator. Cijela hidroelektrana na slapovima Niagare proradila je 1896. godine. U doba kada su veliki gradovi poput Londona i Rima imali jednofazne sustave, Šibenik je imao dvofazni sustav Krka-Šibenik. To je bio prvi cjeloviti hrvatski elektroprivredni sustav i jedan od prvih te vrste u svijetu. Upravo je u tome veliko značenje hidroelektrane Krka. Vodna turbina hidroelektrane Krka (kasnije nazvana Jaruga) imala je snagu 320 KS i pad 10 m te je pokretala dvofazni generator A2 firme Ganz iz Budimpešte. Generator je imao nominalni napon od 3000 V i 42 Hz te je bio direktno spojen na 11 km dug dalekovod s 360 drvenih stupova do Šibenika. Na svakom stupu bile su tri konzole od kojeg je najniža nosila telefonsku liniju od hidroelektrane do Vile Meichsner, dok su gornje dvije bile opremljene staklenim izolatorima za po dva vodiča. Razvod u Šibeniku sastojao se od dvije rasklopne stanice i 6 transformatorskih stanica 3000/110V, a Vila Meichsner preuzela je funkciju prvog dispečerskog centra. U firmi Ganz tada je radila nekolicina poznatih inženjera među kojima su Károly Zipernowsky, Miksa Déri i Ottó Bláthy koji su velik broj svojih patenata instalirali upravo u sustavu Krka-Šibenik. U početku je najvažniji potrošač električne energije bila javna rasvjeta s 320 gradskih svjetiljki te Ante Šupuk sa svojim mlinicama. Tako je Šibenik bio prvi grad u Europi koji je dobio izmjeničnu električnu struju. Međunarodna organizacija IEEE, Institute of Electrical and Electronics Engineers. uvrstila je HE Jarugu I na listu najvažnijih inženjerskih iskoraka (IEEE-ov program Milestone).
Tri godine kasnije su počeli radovi na proširenju i modernizaciji hidroelektrane. Nova hidroelektrana HE Jaruga II je sagrađena 1903. godine i radi do danas.
Investitori i graditelji (ne izumitelji) ovog sustava bili su gradonačelnik Šibenika Ante Šupuk (1838–1904), njegov sin Marko Šupuk te šibenski nadmjernik inženjer Vjekoslav plemeniti Meichsner. Sve je započelo 7. listopada 1892. kada je Meichsner od uprave grada Šibenika zatražio dozvolu za izgradnju nove kuće na rijeci Krki, koju je i dobio 2. prosinca iste godine. Meichsner je u nadolazećim godinama pripremio nacrte i projekte za izgradnju prve hidroelektrane te dalekovoda za prijenos i gradske mreže za rasvjetu. Nakon obavljenih očevida i javnih rasprava, Meichsneru je 18. prosinca 1893., dodijeljena „razsuda“ - koncesija za iskorištavanje vode rijeke Krke. Usporedo s tim Meischer s Antom i Markom Šupukom osniva društvo koje započinje s radom 1. lipnja 1895. godine, kada je gradnja bila u punom jeku. Sustav je pušten u pogon 28. kolovoza 1895. „oko dvadesete ure i dvadeset časaka“.
Ante Šupuk umro je 11. svibnja 1904. godine.
HE Jaruga na slapovima Skradinskog buka
(Izvor slike:https://www.hep.hr/...)
Ante Šupuk, gradonačečnik Šibenika zaslužan za izgradnje HE Jaruga
(Izvor slike: https://mok.hr/vijesti/item/27286-ekskluzivno-posljednja-volja-ante-viteza-supuka-bila-je-da-ga-naslijede-unuci)
Izvor
I
IZMJENIČNA, VIŠEFAZNA STRUJA – Nikola Tesla, 1896.
Izmjenična struja je jedan od najvažnijih izuma u povijesti čovječanstva. Bez izmjenične struje sadašnji svijet ne bi bio moguć. Trofazna struja je sustav triju izmjeničnih, sinusoidno promjenljivih električnih struja koje su vremenski jedna prema drugoj fazno pomaknute. To je najčešće korišteni oblik višefaznih sustava struja i napona, što je jedno od najznačajnijih otkrića Nikole Tesle i na kojem se danas temelji proizvodnja, prijenos, raspodjela i uporaba električne energije. Okretna magnetska polja prijeko potrebna za rad električnih generatora i električnih motora stvaraju se primjenom višefaznih struja. Teslin sustav izmjenične višefazne električne struje pobijedio je Edisonov koncept istosmjerne struje izgradnjom hidroelektrane na Niagari 1896. godine, jer se visokonaponskim dalekovodom (visoki napon je bitno smanjio gubitke) mogla prenositi izmjenična struja iz hidrelektrane na Niagari do 40 kilometara udaljenog grada Buffala, a potom i do udaljenijih gradova. Nasuprot tome, istosmjerna struja se mogla prenositi samo na udaljenosti do 3 kilometra. U kolovozu 1895. pušten je u rad jedan generator, dva dana prije završetka HE Jaruge kraj Šibenika. Cijela hidroelektrana na Niagari završena je 1896. godine.
Izmjenična struja omogućila je masovnu proizvodnju i distribuciju električne energije na velike udaljenosti. Za nekoliko godina Teslin se sustav višefaznih izmjeničnih struja počeo koristiti u cijelome svijetu, a tijekom više od jednoga stoljeća u osnovi se nije promijenio.
Izumitelj višefazne izmjenične struje je Nikola Tesla (Smiljan, 1856. – New York, 1943.). On je svojim izumima imao golemi utjecaj na razvoj naše civilizacije. Nikola Tesla rođen je 10. srpnja 1856. u mjestu Smiljan kraj Gospića, gdje započinje školovanje. Iz Gospića odlazi u Karlovac i pohađa Carsku i kraljevsku realnu gimnaziju te stječe prva veća tehnička znanja. Na njega je najveći utjecaj imao profesor Martin Sekulić. Maturirao je 1873. godine. U Grazu upisuje studij na Visokoj politehničkoj školi, no odustaje nakon druge godine, jer je izgubio stipendiju. Godine 1880. počinje raditi u Budimpešti i sudjeluje u izgradnji prve telefonske centrale.
Tesla je 1882. otkrio rotirajuće magnetsko polje, a 1883. konstruirao prvi model indukcijskog motora. Godine 1884. odlazi u New York i zapošljava se u Edisonovoj kompaniji. Nakon nesporazuma s Edisonom, Tesla osniva vlastitu kompaniju Tesla Electric & Manufacturing Company (1887.).
U jesen iste godine, 1887. prijavio je prve patente o proizvodnji i prijenosu višefaznih izmjeničnih struja i njihovoj primjeni za učinkovit pogon izmjeničnih elektromotora. Tim je izumima pokazao da je za većinu primjena izmjenična struja znatno prikladnija od istosmjerne. Za to je morao prvo konstruirati generator koji proizvodi višefaznu struju. Isprva su to bile samo dvije struje, no poslije je razradio sustave s tri, šest i više fazno pomaknutih struja.
U Američkom institutu elektroinženjera održao je 16. svibnja 1888. zapaženo predavanje „Novi sustav motora i transformatora izmjenične struje“. Američki izumitelj i industrijalac George Westinghouse otkupio je 1888. godine od Tesle sve patente o izmjeničnoj struji.
U Parizu je Tesla primio vijest da mu je majka na umoru, te je otputovao u Gospić. Na povratku je na poziv gradonačelnika Milana Amruša održao 24. svibnja 1892. predavanje u Gradskoj vijećnici u Zagrebu.
Tom je prilikom izrekao antologijsku rečenicu: „Smatram svojom dužnošću da kao rođeni sin svoje zemlje pomognem gradu Zagrebu u svakom pogledu savjetom i činom.“
Tim je predavanjem podigao samopouzdanje inženjera u Hrvatskoj na visoku razinu pa su izgradili i pustili u pogon hidroelektranu za izmjeničnu struju na Krki ubrzo nakon one na Niagari. Enciklopedija Britannica svrstala je Teslu među 10 najvažnijih ljudi u svjetskoj povijesti. Stotine izuma, većinom iz elektrotehnike, prijavio je u 112 patenata u SAD-u i gotovo isto toliko u drugim zemljama, a mnogi su izumi ostali samo zabilježeni u njegovim dnevnicima ili stručnim časopisima.
Tesla je 1912. godine dobio Nobelovu nagradu za fiziku koju je trebao dijeliti Edisonom, no odbio ju je primiti jer je tvrdio da Thomas Alva Edison nije pravi znanstvenik.
Na 11. generalnoj konferenciji za mjere i utege (francuski: Conférence générale des poids et mesures), u Parizu 18.10.1960. godine službeno je usvojena mjerna jedinica „tesla“, („T“) za magnetsku indukciju, u čast našeg velikog znanstvenika Nikole Tesle..
U 2020. godini bila je 60. obljetnica usvajanja jedinice „tesla“ u elektrotehnici.
Crtež Teslinog patenta U.S. Patent 381,968, koji pokazuje način rada indukcijskog motora koji koristi izmjeničnu električnu struju.
(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)
Nikola Tesla i Fritzie Zivic (Živčić),
Nikola Tesla je 1941. godine pozvao na ručak Fritzia Zivica, svjetskog boksačkog prvaka u velter kategoriji, hrvatskog porijekla i njegovih petero braće. Njihov otac Josip Živčić je iz Bosiljeva u Hrvatskoj. Tesla na slici imao je 85 godina.Fotografija je snimljena 2 godine prije Tesline smrti.
(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/etf/et22a2.html#tesla)
Izvor
http://www.croatianhistory.net/...
https://nikolatesla-network.eu/...
J
JANKOVA GRUPA – Zvonimir Janko, 1964.
Jankova grupa je nova sporadična matematička grupa koju je 1964. konstruirao i opisao mladi hrvatski matematičar, profesor Zvonimir Janko u dobi od 32 godine. U njegovu čast grupa se zove
Jankova grupa ima 175.650 elemenata.
Sporadične grupe su otkrivene u 19. stoljeću. Otkrio ih je Émile Léonard Mathieu (1835-1890). Te grupe se zovu Mathieu grupe. Godine 1861. otkrio je grupe
A 1873. godine otkrio je još grupe
Znači, prošlo je više od 90 godina od otkrića Mathieu grupa (više od 100 godina od otkrića prvih Mathieu grupa) do otkrića Jankovih grupa, 1964. godine.
to je bila prva sporadična grupa pronađena nakon pet Mathieuovih iz XIX. stoljeća. Pri njezinu dokazivanju prvi je put u algebarskim istraživanjima rabljeno elektroničko računalo. Ta je grupa našla primjenu u fizici elementarnih čestica. Pronašao i sporadične grupe
Matematički pojmovi koji nose ime „Janko“ :
- Jankove grupe
- Jankove sporadične grupe
- Prva Jankova grupa
- Druga Jankova grupa
- Treća Jankova grupa
- Četvrta Jankova grupa
- Najveća Jankova grupa
- Najmanja Jankova grupa
- Jankova jednostava grupa
- Hall-Janko grupa
- Gall-Jankov graf
- Higman-Janko-McKayeva grupa
Grupe imaju značajnu ulogu na pr. u teoriji šifriranja i kodiranja. Grupe također imaju veze s proučavanjem raznih simetrija. Takve se stvari pojavljuju na mnogo mjesta u fizici. Jankove grupe imaju značaj i u tzv. teoriji struna u fizici.
Janko je bio prvi matematičar u Australiji koji je u svojem radu koristio i računalo.
Zanimljivo da se na FER-u studenti susreću s pojmom grupe već na prvoj godini (kao brucoši), u Linarnoj algebri: vektorski prostori, matrice, linearni operatori.
Autor Jankovih grupa je Zvonimir Janko rođen 1932. u Bjelovaru. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Bjelovaru gdje je 1950. završio gimnaziju.. Studirao je matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao (1956.). Kao student III godine bio je optužen za hrvatski nacionalizam (u vezi nošenja vijenca na Starčevićev grob), te ga je disciplinski sud kaznio isključenjem s Fakulteta na 2 godine. Godine 1960. doktorirao je i objavio desetak radova u Matematičkom glasniku te u Acta Scientiarum Mathematicorum.
Nakon diplome radio je u Širokom Brijegu (tada Lištica) u Bosni i Hercegovini.
Kada se nakon doktorata trinaesti put natjecao za mjesto asistenta ili docenta, nigdje u bivšoj Jugoslaviji nije bio primljen, jer ga je stalno pratila negativna politička karakteristika zbog spomenute presude. Stoga je napustio zemlju .
Razdoblje 1962. - 1968. proveo je u Australiji, najprije u Canberri (1962 - 64.), a zatim kao redoviti profesor na Monash University u Melbourneu (1965.-68.). Od 1968. do 1972. Janko je proveo u SAD kao gostujući profesor na sveučilištu Princeton, a potom kao redoviti profesor na Ohio State University u Columbusu (Ohio). Od 1972. do umirovljenja (2000.) redoviti je profesor Sveučilišta u Heidelbergu (Njemačka).
Zvonimir Janko je poznat po dostignuća iz matematičke discipline teorije konačnih grupa. Najznačajnija su mu otkrića novih sporadičnih prostih grupa, danas poznatim pod nazivom Jankove grupe. Ostavio je neizbrisiv trag i u teoriji projektivnih ravnina i dizajna.
Zvonimir Janko je dva puta bio uključen u Encyclopaedia Britannica Year Book s prikazom koji je napisao Irving Kaplansky čuveni algebraist.
Profesor Zvonimir Janko sudjelovao je u poslijediplomskoj nastavi na Matematičkom odjelu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, održao je niz predavanja u Zagrebu, Splitu i Mostaru. Suradnik je i mentor mnogim hrvatskim i stranim matematičarima. Zvonimir Janko je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti - Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti (od 3.12.1992.) i član Heidelberške akademije znanosti (od 1972).
Tijekom rada u Heidelbergu zapažena je njegova pomoć Hrvatskoj u različitim oblicima.
Gradsko vijeće grada Bjelovara proglasilo ga je počasnim građaninom grada Bjelovara 1998. godine.
Teorija grupa
Prikaz cikličke grupe sa 6 elemenata
(Izvor slike: https://en.wikipedia.org/wiki/Janko_group_J1)
Zvonimir Janko
Profesor Zvonimir Janko na FER-u, Fakultetu elektrotehnike i računarstva, na znanstvenom simpoziju koji su njegovi studenti i suradnici iz Hrvatske organizirali 26. studenog 2007. godine povodom njegovog 75. rođendana.
(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)
Izvor
http://www.croatianhistory.net/...
https://www.enciklopedija.hr/...
K
KRAVATA – XVII. stoljeće
Kravata je dekorativni odjevni predmet, u obliku vrpce koji se nosi oko vrata provučen ispod ovratnika košulje, izrađen od svile ili nekog drugog platna. Hrvatska je domovina kravate. Prvi su maramu, koja je bila preteča današnjoj kravati, oko vrata i to kao znak prepoznatljivosti, počeli nositi vojnici tzv. Vojne krajine.
Oko 1635. godine, nekih 6 tisuća vojnika i vitezova stiglo je u Pariz kao podrška Luju XIII. Medu njima je bio veliki broj hrvatskih plaćenika koji su ostali u službi francuskog kralja. Po Hrvatima je 1667. nazvana jedna pukovnija, nazvana je „Royales Cravetes“. Tradicionalna odora Hrvata pobuđivala je pažnju zbog slikovitih marama svezanih oko vrata na vrlo karakterističan način. Taj elegantni “hrvatski stil” odmah je osvojio Francuze, koji su ostali zadivljeni novim odjevnim predmetom, potpuno nepoznatim u dotadašnjoj Europi. Obični vojnici nosili su kravate od lanena platna, a plemići od finih tkanina. Pripadnici hrvatske pukovnije bili su uzor francuskom kralju Luju XIV. On je maramu ispod vrata zavolio više od uškrobljenih visokih okovratnika, a zaposlio je i „kravatara“ koji mu je svakodnevno pomagao u izboru kravate za određenu priliku. Turski predsjednik Kemal-paša Atatürk zabranio je 1928. nošenje fesa i obvezao državne službenike da nose kravatu. Na Zapadu sedamdesetih godina prošlog stoljeća započeo je trend nenošenja kravate u opuštenijim prilikama, dok se u Japanu ona nosi stalno pa stoga ne čudi da su Japanci danas najveći kupci kravate.
Izum kravate ne možemo vezati uz jednog čovjeka, ali popularizaciju kravate možemo vezati uz poduzetnika Marijana Bušića (rođ. 1952. u Novoj Gradiški), osnivača i vlasnika poduzeća Potomac d.o.o. koji je lansirao modni brend kravata Croata. Prema zamisli Marijana Bušića Potomac je utemeljio neprofitnu ustanovu Academia Cravatica (AC), sa svrhom istraživanja, razvijanja i promicanja kravate kao dijela hrvatske i svjetske kulturne baštine. Oni su realizirali Bušićevu ideju “Kravata oko Arene”, kad je 18. listopada 2003.godine oko pulskog amfiteatra postavljena kravata dimenzija 917 X 25 metara. Taj kulturalno-medijski spektakl prenijeli su mnogi svjetski mediji. CNN je vijest emitirao čak 30 puta, a preuzele su je gotovo sve svjetske televizijske postaje. Kravata oko Arene ušla je u Guinnessovu knjigu rekorda kao najveća i najduža kravata na svijetu.
Kravat-pukovnija je autorska zamisao Marijana Bušića–ravnatelja Academie Cravatice i utemeljitelja šireg projekta “Hrvatska – domovina kravate”. Odjeveni u replike odora hrvatskih vojnika iz Tridesetogodišnjeg rata u 17. stoljeću, vojnici Počasne satnije svojim programom aktualiziraju povijesne početke kravate, jedinstvenog hrvatskog doprinosa svjetskoj kulturnoj baštini. Počasna satnija Kravat-pukovnije, u suorganizaciji ustanove Academia Cravatica i Turističke zajednice grada Zagreba, od 10. srpnja 2010. godine izvodi program smjene straže i ophoda užim središtem grada Zagreba.
Ustanova Academia Cravatica je inicirala obilježavanje Dana kravate 18. listopada, što je Hrvatski sabor 2009. jednoglasno prihvatio.
Kravate na povijesnim odorama
Članovi pukovnije nose kravate kakve su nekad nosili članovi pukovnije „Royales Cravetes“.
Marijan Bušić, poduzetnik, popularizator kravate
(Izvor slike: http://udruga.hr/...)
Izvor
http://www.kravatpukovnija.com/...
https://academia-cravatica.hr/...
L
LAK ŽICA U ASINKRONIM MOTORIMA – Anton Dolenc, 1939.
Lak žica je bakrena okrugla žica izolirana izolacijskim lakom, odnosno presvučena tankim slojem laka koji može biti različitog kemijskog sastava i različitih toplinskih i ostalih karakteristika. Klasificira se prema promjeru (0,050 - 4,000 mm), debljini laka i temperaturnoj klasi. Definira se prema međunarodnom standardu IEC 317-13. Koristi se za izradu namota asinkronih motora u cijelom svijetu.
Prije lak žice, inovacije Antona Dolenca, za namatanje svitaka, odnosno namota koristila se bakrena žica presvučena pamukom i impregnirana sredstvima koja su za tu svrhu bila na raspolaganju. Pri uništenju bilo kojeg elektromotora, bez obzira koje veličine, u prvom redu je stradala pamučna izolacija vodiča svitaka, odnosno namota električnog stroja. Ona je bila vrlo osjetljiva na vlagu, što je dovodilo do naponskih proboja izolacije; konačni rezultat: ispad elektromotornog pogona iz funkcije, zastoj postrojenja pogonjenog elektromotorom u kvaru, zastoj svih pogonskih jedinica koje su tehnološki ovisne o postrojenju u kvaru. Na taj je način proboj izolacije, na samo jednom pogonskom motoru, nerijetko iz pogona izbacivao tehnološku liniju proizvodnje u cjelini. Tada je na scenu 1939. godine stupio Anton Dolenc s inovativnim prijedlogom: pamukom izoliranu bakrenu žicu treba zamijeniti lak-žicom. Relativno maloj tvornici tvrtke Jugoslavensko Siemens u Zagrebu uspjelo je stvoriti novi proizvod, asinkroni motor s namotima od lak-žice. Prihvaća ga Siemensova centrala u Njemačkoj pa postaje neka vrsta zagrebačkog branda u industrijskoj proizvodnji. Pamučna izolacija izbacuje se iz tehnologije gradnje električnih strojeva. Bilo je znatno manje kvarova, pogon je bio bitno sigurniji, a motor izoliran na zagrebački način može se upotrebljavati u vlažnim prostorima, čak i nekoliko sati pod vodom. Elektromotor Siemensove proizvodnje u Zagrebu dobiva posebnu oznaku ‘Z’, kako bi se znalo da je takav motor prikladan i za najteže pogonske prilike. Osim bitnog povećanja pouzdanosti u pogonu, motor s namotima od lak-žice, u odnosu na motore jednake veličine ali s namotima od pamukom izolirane žice, ima znatno veću snagu. Uklanjanje pamuka omogućilo je veći aktivni presjek lakom izoliranog vodiča, a time i veće strujno opterećenje
Izumitelj asinkronih motora s namotima od lak žice je naš čuveni profesor s Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu prof.dr.h.c. Anton Dolenc (Celovec, 1905.- Zagreb, 1984.). Anton Dolenc je bio inženjer, upravitelj poduzeća Siemens u Zagrebu, prije i poslije 2. svjetskog rata, istraživač i profesor, zaslužni profesor Univerziteta u Ljubljani, počasni doktor elektrotehnike Sveučilišta u Zagrebu, Slovenac koji je cijeli radni vijek boravio u Zagrebu s kojim se potpuno identificirao kao izvorni Zagrepčanin.
Dolenc je 1939. godine u tvornici Siemens, u Zagrebu napravio prvi asinkroni motor u svijetu s lakiranom žicom. Nažalost, nije to patentirao. Motori su do tada bili sa žicom izoliranom pamukom. Tada nije bilo ni pravog laka, pa je koristio lak za automobile. Žica je prolazila kroz tunel s lakom, pekla se i namatala na kolut. Ako je izolacija pukla, namazala se i popravljala. Eksperimente je inženjer Dolenc radio s nekim kemičarima, a većinu je radio sam. Ti su motori proizvedeni u Zagrebu i ispitani u Njemačkoj kod Siemensa. Siemensovi stručnjaci su bili impresionirani, kad su ti motori mogli nekoliko sati raditi pod vodom. Ti su motori za istu veličinu, imali veću snagu. Zato su uz svoju tipnu oznaku dobili i oznaku Z, što je značilo da je to zagrebačka proizvodnja motora s većom snagom. Ti Z motori su imali veliki tehnološki odjek u Europi i povećali proizvodnju motora u Zagrebu u vremenu prije 2. svjetskog rata.
Končarevci su u 1990-tima htjeli napraviti Muzej i tražili su primjerak tog motora, ali ga nitko više nije mogao naći, iako ih je proizvedeno nekoliko tisuća.
Teslin asinkroni motor bio je velika Dolenčeva ljubav i inspiracija. Osim inovacije u namatanju električnih strojeva lak-žicom, inovacije u izradi kaveza rotora specijalnim načinom lijevanja aluminija nakon Drugog svjetskog rata, a za potrebe Tvornice Rade Končar, patentirao je poseban način izrade statorskog paketa asinkronog motora s četverokutnim statorskim limom složenim u obliku ježa. Anton Dolenc još je u vrijeme Drugog svjetskog rata osmislio trofazni samouzbudni sinkroni generator s kompaundiranom (složenom) uzbudom, u to vrijeme potpuno novo rješenje za gradnju manjih jedinica za proizvodnju električne energije.
Anton Dolenc diplomirao je 1927. godine kod prof. dr. Milana Vidmara na Odjelu elektrotehnike Tehničkog fakulteta Univerziteta u Ljubljani. Od 1928. do 1932. radi kao projektant i montažni inženjer u tvornici Siemens d. d. u Zagrebu, a od 1932. postaje upravitelj te tvornice, gdje ostaje sve do kraja Drugoga svjetskog rata 1945. godine. Za honorarnog nastavnika na Elektrotehničkom smjeru strojarskog odjela Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izabran je 1939., gdje predaje sve kolegije vezane uz električne strojeve i transformatore. Za redovitog profesora na Tehničkom fakultetu izabran je 1946. godine. Osamostaljivanjem Elektrotehničkog fakulteta iz sustava Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1956. god. prof. Dolenc postaje njegovim prvim dekanom. Za izvanredan doprinos razvitku gospodarstva, nastave i tehničkih znanosti s područja elektrotehnike, Sveučilište u Zagrebu mu je 8. svibnja 1970. dodijelilo naslov doktor honoris causa, koji se prema Statutu smatrao ekvivalentnim doktoratu znanosti.
Sveučilište u Zagrebu dodijelilo je 1970. godine počasni doktorat prof. Antonu Dolencu čime je on postao njegov treći počasni doktor elektrotehnike, nakon Nikole Tesle (1926.) i Josipa Lončara (1970.).
Namot od lak žice u utorima statora ainkronog motora
(Izvor slike: https://travelsdocbox.com/...)
Prof. Anton Dolenc i prof. Danilo Blanuša (lijevo)
(Izvor slike: http://www.sveopoduzetnistvu.com/...)
Izvor
http://www.croatianhistory.net/...
Nastavak slijedi
DRUGI DIO TEKSTA: http://www.sveopoduzetnistvu.com/...