• Povijest/
• Ljudi i karijere /
• Društvo/

07. 06. 2021

Ljubo Šikić: Moj život u filmu i s filmom (1.dio)

• Marijan Ožanić

Ljubo Šikić

 (Izvor slike: Članak „Ljubo Šikić-otac filmskih producenata“, Globus, br./Nr-895, 1.2.2008.)

 Uvod

Nakon što sam se cijeli svoj radni vijek bavio proizvodnjom strojeva, inovacijama, tehnologijama, poduzetništvom i menadžmentom kolegica Vesna Boinović-Grubić, direktorica u Končaru upoznala me s jednim fascinantnim čovjekom iz  potpunog drugog svijeta, iz svijeta filma. I potaknula me da počnem pisati životopis gospodina Ljube Šikića, legende hrvatske kinematografije. On je kao producent, vođa snimanja, direktor filma ili organizator  radio na više od 60 filmova od samih početaka naše kinematografije do 2003. godine, kada je otišao u mirovinu. U svijetu filma ima kultni status, ali izvan filma nažalost nije dovoljno poznat. Većina ljudi niti ne zna koja je uloga producenta u filmu, a u stvari je producent uz režisera najvažnija osoba u stvaranju filma.

Gospodin Ljubo ima fenomenalno pamćenje (zavidim mu na tome) i razgovor s njime slušanje je uzbudljive povijesti hrvatskog filma. Osim toga, on je rođeni Zagrepčanin, rođen 1935. godine  u tipičnoj zagrebačkoj građanskoj obitelji, pa govori o mnogim zanimljivim ljudima iz Zagreba iz početka 20. stoljeća,  govori o životu u Zagrebu u vremenu 2. svjetskog rata i NDH, te poslije 1945. godine. I ono što je najvažnije, govori o povijesti hrvatskog filma, o  našim velikim režiserima i velikim filmovima, o svom radu na filmu, kako su se filmovi snimali, kako su nastajali i kako su dobivali nagrade na svim vodećim svjetskim festivalima. Posebno mi je zanimljiva priča o ljudima koji su stvarali te filmove. Neki od njih, Bulajić i Mimica, su kao mladi ljudi došli iz partizana, uključili se u film i stvarali velike filmove. Ti ljudi su u sebi nosili nevjerojatan talent za film i taj je talent u jednom trenutku eksplodirao u najboljem smislu riječi.

Potpuno mi je neobjašnjivo kako je bilo moguće da  u jednom relativno kratkom vremenskom razdoblju kod nas dođe do takve eksplozije kreativnosti, u nevjerojatno nepovoljnim okolnostima „tvrdog“ komunizma, u vrijeme Golog otoka i komunističke represije. I da se u tom vremenu „od nikuda“ pojavi plejada genijalnih  režisera,  Veljko Bulajić, Vatroslav-Vatra Mimica, Krešo Golik, Krsto Papić, Branko Bauer, Antun Vrdoljak…Uz njih je važnu ulogu imao i producent Ljubo Šikić.  

U isto vrijeme se u Končaru pojavila skupina genijalnih inženjera, končarevaca, znanstvenika uglednih u svijetu, sveučilišnih profesora, velikih ljudi koji su stvarali KONČAR i  hrvatsku znanost, hrvatsku elektrotehniku.

Nakon njih se taj plamen kreativnosti ugasio i takvih velikana više nema ni u našem filmu niti u našoj elektrotehnici.

Taj neobjašnjivi fenomen koji sam uočio u hrvatskoj kinematografiji  i elektrotehnici opisao je Kenneth Clark na razini povijesti čovječanstva u prekrasnoj i mudroj knjizi „Civilizacija“. On piše:

           „Bilo je razdoblje u povijesti čovjeka, kada se činilo da je zemlja iznenada postala toplija ili radioaktivnija…. Ne ističem to kao neku znanstvenu tvrdnju, ali je činjenica da je triput ili četiri puta u povijesti čovjeka bilo golemih skokova, što ih u običnim razvojnim uvjetima ne bismo mogli zamisliti. Jedanput se to zbilo oko 3000. godine pr.n.e. kad se prilično nenadano pojavila civilizacija ne samo u Egiptu i Mezopotamiji, već i u dolini Inda….

Još se jedan skok zbio oko 1100. godine. Čini se da su se posljedice osjetile u cijelome svijetu.  Ali najsnažniji je i najdramatičniji učinak bio u zapadnoj Europi – gdje je bio najpotrebniji. Bilo je to slično ruskom proljeću. U svakoj se grani života – djelatnosti, filozofiji, organizaciji, tehnologiji – osjetilo neko izvanredno bujanje energije, neko pojačanje egzistencije. Pape, carevi, kraljevi, biskupi, sveci, znanstvenici, filozofi,  svi su bili nadnaravne veličine….Ali ljudi ne mogu uvijek sebi predočiti da se to sve zbilo prilično naglo -  za jednog čovječjeg vijeka.“

Posjetio sam gospodina Ljubu Šikića u njegovom domu, u kući u Maksimirskoj 90. On mi je pričao svoju priču, iznosio svoja sjećanja, ja sam to snimao i poslije prenio na papir. I onda sam, nakon autorizacije  taj tekst stavio na ovaj moj portal da ta zanimljiva priča bude svima dostupna.

U tekst sam ubacio i dijelove iz intervjua Ljube Šikića objavljenim u Globusu od 1.2.2008., Telegramu od 1.-2.8,2015. i Hollywoodu iz veljače 1999., te dio razgovora  koji je s njim vodio Denis Kuljiš u kafiću na Cvjetnom trgu u svibnju (otprilike)  2019. godine povodom izlaska Kuljišove knjige „Titov tajni imperij“. Audio snimke tih razgovora  objavljene su na MB podcastu, u kolovozu 2020. godine.

Nakon što sam 21. studenog 2020.godine stavio na ovaj moj web portal prvi dio životopisa, morali smo napraviti veliku stanku, čak do lipnja 2021. godine radi pandemije korona virusa. Kada smo se svi po dva puta cijepili i kada se opasnost od korone značajno smanjila, nastavili smo i zadnji, 4.dio stavio sam na portal 19. lipnja 2021. godine.

Gospodin Ljubo Šikić je ispričao priču o svom životu i o povijesti hrvatske kinematografije.

Obitelj

Rodio sam se 1935. godine u Zagrebu. Moj otac Josip Šikić, porijeklom Ličanin, bio je austrougarski oficir. Vojnu školu je završio u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt).  U austrijskoj vojsci bio je potporučnik. Nakon 1. svjetskog rata bio je na robiji dvije godine u Rusiji. Vratio se iz Rusije 1920. godine u Zagreb i oženio  moju mamu Renatu. Ona je iz obitelji Ubl i Gaj, po mami je Gaj, a po ocu je Ubl. Baka je bila unuka Ljudevita Gaja pa je uvijek u familiji netko bio Ljudevit, tako je i moj brat bio Ljudevit.

Njena mama je imala dva puno mlađa brata, Zlatka i Josipa-Duška koje sam ja doživljavao kao ujake. Bake nisam nikada vidio, ni jednu ni drugu. Taj brat od bake kojeg sam zvao ujak,  podučio me životu. Nama, koji nismo imali tatu, kao Lustig i ja, to nam uvijek fali. I ostavlja duboke tragove u razmišljanju.

Josip Ubl, moj pradjed, mamin djed bavio se šumarstvom, agronomijom i veterinom, svime što je vezano uz selo i seoski život. Josip Ubl^[1] (Chudenice, Češka, 1844 – Novi Vinodolski,  1925),  bio je  napola Nijemac, napola Čeh, veterinar, profesor i sudjelovao je u osnivanju poljoprivredne škole u Križevcima na svom imanju.  Od 1870. do 1900. godine radio je na Višem šumarsko-gospodarskom učilištu i ratarnici u Križevcima, gdje je od 1879. bio redoviti profesor stočarstva i veterinarstva. Autor je prvih veterinarskih udžbenika na hrvatskom jeziku i začetnik hrvatskoga veterinarskog nazivlja.

Profesor Josip Ubl, pradjed Ljube Šikića

(Izvor slike: https://www.agriculturejournals.cz/...)

Roditelji moje mame su imali tri kćeri. To su bile teta Zlata koja je postala prvakinja Beogradskog dramskog kazališta, Renata koja je postala moja mama i najmlađa, teta Violeta, koja se ubila kao apsolventica jer joj otac nije dozvolio da se uda za čovjeka kojeg je odabrala. Otac se nije puno bavio svojim kćerima. Uvijek je hodao u samtastom odijelu i čizmama. Bio je visok kao i moja mama. Mama je rekla: „Ne sjećam se da je ikada razgovarao s nama.“ Svako dijete voli da ga otac katkada pomazi,  što ovaj nije radio. Tako je moj nesretni djed zapostavljao svoje kćeri. Prolazio je kroz život na svojoj ekonomiji, u svom poslu. U jednoj sobi je imao 500 kanarinaca, na imanju 8 konja i 12 pasa. Jedan pas, njegov ljubimac,  bio je jako zanimljiv, imao je dvije njuške, znači rodio se s tim defektom. Nije dugo živio.

Ljudi u životinjama traže intimne prijatelje koje nisu našli u životu.

Djed i baka, unuka od Ljudevita Gaja, mlađa braća od bake (zvao sam ih ujacima), Josip-Duško Ubl, u zadnjem redu i Zlatko Ubl, sjedi uz sestru.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Ta njegova ljubav prema životinjama je  gen koji je i kod mene donio ljubav prema golubovima.

Kada je moja majka vidjela da ja na balkon stavljam golubove,  bila je očajna jer se sjetila svog tate. A ipak je kao sve mame na svijetu za svog sina sve podnašala. Zašto je moj djed poklonio svoje imanje državi sada mi je teško reći. Doživio je ratove i prvi i drugi, karijeru je nastavio na Zagrebačkom sveučilištu, vratio se u Zagreb. Imanje je dao državi, Križevcima, vjerojatno Visokoj školi  i nije tražio ništa. Valjda i ja imam taj gen koji je odgovoran da mi novci ne znače mnogo.

Sada živim komotno i ne razmišljam o tome mogu li si nešto kupiti ili ne. Ja sam, recimo, dobro stojeći penzioner.

Ljubo Šikić na Mirogoju ispred grobnice obitelji Ubl.

U ljeto 2023. godine Ljubo Šikić je na Mirogoju pronašao grobnicu obitelji Ubl.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Nadgrobni spomenik na grobu obitelji Ubl

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Moj pradjed je imao lijepu vilu,  u Novom vinodolskom, vilu „Omilje“ s parkom do mora.

Na slici je moj tata pred tom vilom s jednom ženom koja se brinula za nas, njegovu djecu i cijelu kuću.

Otac, Josip Šikić u vili „Omilje“ u Novom Vinodolskom vlasništvu obitelji Ubl, u vremenu prije 2. svjetskog rata. Žena kraj njega na slici brinula se za djecu i kuću.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Poslije 2. svjetskog rata su tu vilu nacionalizirali. Mama je poslije rata čula da može dobiti namještaj iz vile, ali vilu su pretvorili u ambulantu. Rekli su da je to Josip Ubl poklonio gradu Novom Vinodolskom, jer su ga oni sahranili. Naravno, to je jako upitno.

Mamu to nije zaboljelo. Ona je bila sretna da je preživjela s troje djece.

Jedinu emociju prema tome je pokazala, kada smo brodom išli iz Rijeke prema Karlobagu gdje smo ljetovali. Kada smo prolazili kraj te vile s parkom, samo je rekla: „Evo djeco. To je bilo naše.“

Nikada više o tome nije progovorila. Nije pokazala da joj je žao, a ni ja danas ne žalim za tim.

Mama Renata je sve vodila i organizirala. Žena od advokata Krstulovića je jednom rekla: „Ljubo, tvoju mamu smo zvali generalica, a oca koji je bio oficir nismo nikada doživljavali kao vojno lice.“  Mama je bila mršava, visoka metar i osamdeset devet, uvijek je sve vodila. Kada su k nama dolazile profesorice iz škole, uvijek je vodila glavnu riječ. Mama  je iz pučke škole do kraja života imala tri   prijateljice – tetu Lizetu, tetu Radmilu i tetu Karolinu. One mi, naravno, nisu bile tete. To su bile gospođe iz zagrebačkih dobro stojećih familija. Teta Elizabeta je baka od Gordana Lederera, snimatelja koji je poginuo u Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Stela, mama od Lederera bila je stara kao ja. Stanovali su gore, na nekom brijegu. Posjećivali smo se tjedno barem 2-3 puta, Kada su dolazili k nama,  uvijek su mene i Stelu prislonili uz vrata na balkonu, mjerili i bilježili na štoku od vrata koliko smo narasli. To me mučilo jer je ona narasla, a ja sam bio mali. Bila je jako lijepa, prekrasna cura, izgledala je kao Ava Gardner, bila je možda i ljepša.

Teta na koju sam zaboravio je predavala kemiju na gornjogradskoj gimnaziji. Bila je Ublica, a bila je poznata u školi, jer se poslije rata udala za svog bivšeg đaka.

Ja sam imao neki otpor prema svojoj mami tako da je od mene pomalo digla ruke. Sada mi se često vraća sjećanje na nju. Postajem svjestan koliko je mama oko nas skakala, odgojila nas je, a nikada joj nismo rekli hvala za sve što nam je pružila.

Slučajno sam pročitao roman „Pažnja“ od Moravije. U njoj piše kako je malo potrebno da se pažnjom  vrati veliki trud od roditelja.  Na primjer, majke ujutro odlaze na tržnicu, jedan sat kruže da nađu najbolju i najjeftiniju robu, vraćaju se u svoju kuhinju i tri sata nam pripremaju ručak. Djeca dođu, pojedu ručak, otiđu kroz vrta, ne kažu ni hvala. Nikada se ne sjetimo reći mami: „Ručak je bio sjajan.“ A to je samo jedna riječ i to je pažnja.

Siguran sam da nam mame zbog svoje bezgranične ljubavi i to opraštaju.

Uvijek mi je pred očima jedna scena iz filma o papi Roncalliju (Sveti Ivan XXIII.) To je sjajan film, režirao ga je Mario Monicelli. Papa sjedi u jednoj maloj, skromnoj sobici u kakvoj žive isusovci. Na zidu su dvije slike, svaka s jedne strane vrata, seljak i seljanka, njegovi mama i tata. Taj papa sjedi, dugo gleda slike na zidu i kaže: „Bože moj, gledam ih. Što sam sve prošao u životu, sve škole, sve konvikte, bio sam stalno važna osoba u crkvi, a sve što sam važno u životu napravio, naučio  sam od ova dva nepismena stvorenja. Oni su bili seljaci, a sve sam od njih naučio. To su mama i tata.“

To su velike riječi.

Papa je shvatio da je moral koji je naslijedio od roditelja temelj svega što je u životu napravio.

Sada sam shvatio da je moja mama imala nevjerojatnu  snagu u sebi, kao sve mame svijeta.  Iako je naučena na život u bogatoj familiji, s dva posilna i dvije gospodične, sluškinje, kada je ostala bez muža, ona je ne tražeći nikakvu pomoć od bilo koga, odgojila troje djece.

To može samo žena, samo majka.

I sada mi je žao da joj to nisam nikada rekao.

Nismo joj nikada ništa uzvratili, ni  malom pažnjom.

Mama i djeca, 1939. godine u Zagrebu.

Mama Renata i djeca, Ljubo (uz mamu), brat Ljudevit i sestra Vilma.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Moj tata je u  staroj Jugoslaviji, u vojsci  bio potpukovnik. Uvijek je bio pozadinski oficir, za logistiku i opskrbu vojske.

Život u NDH

Tramvajska pruga u Maksimirskoj

Bio sam dijete za vrijeme NDH. U Maksimirskoj ulici su poslije raskršća s Harambašićevom granitnim kockama zamjenjivali makadam do ulaza u Maksimir. Tu je bilo i okretište tramvaja. U čudu sam gledao da se to ne radi ravno, već u tri polukruga. Majstori su klečali i to radili.  Pruga je već išla do Maksimira, a 1942. ili  43.  produžena je pruga do okretišta u Dubravi, a uz to su postavili i kocke umjesto makadama.  Gledao smo s balkona otvorenje pruge. Išli su tramvaji koji su imali jedna kola. Tramvaj je na otvorenju vozio Poglavnik, stojeći, s onim svojim ozbiljnim licem. Tramvaj je išao polako,  ljudi su stajali sa strane i pljeskali.

Gradnja minareta uz džamiju

Tata je bio šef pozadine u Zagrebu. Vodio je gradnju  minarete na džamiji, radilo se od istog bračkog kamena kao i Meštrovićev paviljon, Dom likovnih umjetnika. To su najviše radili vojnici. Minareti nisu građeni u isto vrijeme kada je izgrađen paviljon. Meštrovićev paviljon završen je 1938. godine, a u srpnju 1941. godine odlučeno je da se Dom likovnih umjetnika u Zagrebu pretvori u džamiju.

Tata me je vodio na svečano otvorenje džamije koje je bilo 18. srpnja 1944. godine. Bio je običaj da oficir dovede sina. Moj brat baš nije bio tome sklon pa je tata poveo mene, klinca od 7-8 godina. Tamo je napravljen bazen, mi djeca smo stajali oko bazena i gledali. Svi koji nisu bili u uniformi morali su skinuti cipele. Najprije je ušao Poglavnik, pa oficiri, pa oni s fesovima i na kraju ostali. Pavelić je bio ozbiljan kao mumija. Imao je velike bore na licu.

Gradnja minareta uz Meštovićev paviljon završena 1944. godine. Minareti su srušeni 1947. godine.

(Izvor slike: http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/9702/1/Jal%C5%A1ovec_Diplomski.pdf)

Bolnica Rebro

Kada se 1943. otvarala bolnica, došao sam s tatom gore na brdo, na Rebro. I bolnicu je otvarao Pavelić.

Tatu su ubili partizani

Kada je došao NDH, tata čovjek s troje djece, postao je domobranski oficir i šef tzv. pozadinske službe, za opskrbu vojske. Njegov ured je bio u Martićevoj ulici na uglu s Vodovodnom ulicom.

Josip Šikić, otac Ljube Šikića, domobranski potpukovnik. Snimljeno 1943.ili 43.

(Izvor slike: arhiva ljube Šikića)

Tu je bila domobranska pozadinska komanda. Imao je dva posilna, dva brata kojih se dobro sjećam. Jedan je bio stalno kod nas, puno je radio u našem dvorištu, čistio auto. Obadva posilna su poslije pobjegli u partizane.

Mama je radila kao profesorica jezika, govorila je dobro njemački i francuski,

Kada su došli partizani, tata je ostao naivno u Zagrebu. Čudi me da kao oficir nije znao što se sprema. Osam ili devet dana nakon završetka rata 1945. godine tata je otišao do Šime Lončarića, našeg kuma, s otoka Paga koji je bio liječnik i bio je starojugoslavenski pukovnik. Bio je i čudan čovjek koji je u 60. godini završio medicinu. 

Najednom je u naše dvorište u Maksimirskoj ulici ušlo neko čudno vojno vozilo, vidjeli smo ga s dvorišnog balkona. Iz vozila je izašlo osam mladih naoružanih partizana. Zvonili su na vrata i mama im je otvorila. Rekli su mami: „Gospođo, da li je gospodin pukovnik kod kuće?“

Iako sam imao samo deset godina, ovakva pristojna komunikacija me je iznenadila, iznenadilo me je da govore gospođo i gospodine.

Mama im je rekla: „Nije kod kuće. Vratit će se.“

„Kada će se vratiti?

„Ne znam, otišao je do kuma u Vlašku, to je preko puta radiostanice.“

Oni, naravno,  nisu znali gdje je to.

„Imate li što za jesti?“ pitali su ju.

Mama im je rekla: „Mogu vam ispeći jaja sa šunkom.“

U kuhinji je bio veliki štednjak s pločicama. Oni su gore na njega stavili mitraljeze. Peć je bila puna njihovih mitraljeza.  A mama im je na rešou ispekla jaja sa šunkom.

Dok su jeli, jedan je rekao mami, on je jedini govorio: „Pukovnik će ići samo na par dana u svoj ured da pokaže kako se hrani vojska i kako se organizira pozadinska služba vojske. Znate gospođo, vaš muž je Ličanin, a mi smo Crnogorci. MI smo, zapravo, jako slični.“

Oni su to jeli i nakon 20 minuta čujemo zvono na vratima. Mama krene prema vratima.

„Ne, ne gospođo!“ oni ju zaustave.

Ja otiđem do vrata. Tata je bio na vratima.

Oni mu kažu: „Gospodine pukovniče.“

Tata se iznenadio. Ušli su svi unutra.

Kaže mama: „Josipe, hoćeš i ti nešto jesti?“

„Ne, neću“, odgovorio je. Valjda mu nije više bilo do jela, kada je vidio ovu dvojicu.

Oni mu kažu: „Vi ćete otići u svoju komandu, da naše naučite kako se hrani vojska.“

Oni su svoje pojeli, otišli su u dvorište gdje je tata imao auto-opel. Svi su otišli u  vojni auto. Mi smo sve gledali s balkona.

Izašli su iz dvorišta i skrenuli prema Dubravi .

Tatu više nikada nismo vidjeli.

Tako je otišao i naš rođak koji je bio pilot, pukovnik avijacije, inače je bio zubar. Za NDH su ga mobilizirali, jer je bio pilot. Dobio je visoki čin i bio je pomoćnik kod generala Hrena koji je bio general u avijaciji  NDH.

Ni njega nismo nikada više vidjeli.

Kada vam oca odvedu, kao meni 1945., sigurno mi nije bilo lako, a kako je bilo mami koja je ostala sama s troje djece, a prije toga je imala ogroman servis - to samo ona zna. A djeca sve progutaju, sve zaraste. Nekakva rupa ostane, ali nikad se nisam previše opterećivao prošlošću. Nismo odrastali s „kavernom“ oca. 

Izbacili su nas iz stana

U našoj kući, u potkrovlju je stanovala jedna gospođa, Židovka od koje je tata 1936. godine kupio ovaj stan u kojem ja sada živim. Zvala se Jelisaveta Konrad. Nije imala djece, sin joj je umro i muž joj je umro. Imali su neke trgovine po Ilici.  

Jednog dana, kada je rat završio, došla i k nama s jednim partizanom koji se zvao Belan i rekla je da je to njezin stan.

Mama joj je rekla: „Pa vi ste stan nama 1936. prodali.“

„Ne, ne, nije istina“, rekla je.

Ona je „zaboravila“ da su ju, nakon ulaska ustaša u Zagreb,  moji otac i mama skrivali 29 dana u maloj sobici. Da su to otkrili svi mi bi završili u Jasenovcu. Nakon 29 dana došla je „veza“ i odvela ju u partizane. Nakon svega što je naša familija za nju napravila, vrativši se iz partizana 1945. godine, rekla je da je stan njezin.

Odmah su nas, mamu i troje djece izbacili iz stana. Imali smo i veliki vrt i to su nam uzeli.

Prihvatili su nas u Bužanovoj ulici kod familije Stojić. Nandi Stojić je bio jedan od direktora željeznice, prijatelj mojih roditelja iz davnih dana.

Nakon dva tjedna, u Zagreb je došao otac jednog tatinog posilnog. Došao nas je potražiti, jer nas nikada nije vidio. Mislim da se zvao Mažuran, Ličanin. Mi nismo znali da je on bio neki revolucionar, bio je na robiji s Mošom Pijadom.

Postoji jedna slika iz rata na kojoj Tito sjedi, sjećam se jer sam radio njegove memoare. Nešto piše na pisaćoj mašini, a na slici je njegova priležnica iz rata, To je mašina koju je jedan od tih posilnih odnio iz ureda u Martićevoj u partizane.

Pisaći stroj kojeg je posilni potpukovnika Josipa Šikića odnio u partizane

(Izvor slike: https://azra.ba/teme/180705/zabranjena-titova-ljubav-umrla-je-veoma-mlada-a-on-je-nikada-nije-prebolio/)

Dva brata, nekadašnji posilni mog tate  pričali su svom tati kakav je bio moj tata prema njima. I njihov otac je došao upoznati čovjeka koji je bio dobar prema njegovim sinovima.

Ustanovio je da nas nema.

Taj dan je slučajno u Zagrebu bio Moša Pijade i odmah mu se javio kao prijatelju s robije. I uglavnom, vojna policija, KNOJ, našla nas je u Bužanovoj kod Stojićevih, gdje smo već stanovali desetak dana. On je bio toliko važan da nas je vratio natrag u naš stan.

Kada smo se vratili u stan, u stanu nije bilo apsolutno ničega.

Onda je taj čovjek, knojevac uredio da su Elizabetu Konrad i  gospodičnu Anku preselili u potkrovlje. Izbacili su neku drugu familiju.

Preko puta u Maksimirskoj ulici bio je neki Mjesni odbor. Mama je tamo odnijela sve dokumente o kupnji stana. Nikada joj nisu vratili te dokumente. Nije se smjela više tamo ni pojaviti na vratima.

Ljubo Šikić ispred svoje kuće u Maksimirskoj 90.

Snimljeno 3.9.2020. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Život poslije rata

Poslije rata bilo nam je teško. Živjeli  smo od toga što je mama prodavala zlatnike-napoleondore. Za vrijeme NDH, kada je bila uzbuna, ona je na sebe stavila pojas s fišeklijama u kojima je čuvala napoleondore. Nismo imali podrum pa su mama i brat išle u prizemni stan. Tu su žene napravile i oltar i tu su se molile. A ja nisam išao s njima, uvijek sam bio u dvorištu.

Tada je poslije rata bilo zabranjeno mijenjati napoleondore, trebali ste prijaviti da ih imate. Tada je mama mene koji sam još bio dijete  slala gore kod ujaka Duška Ubla i on je te zlatnike promijenio. Od toga smo živjeli jedno vrijeme.

Osim toga, mama je podučavala srednjoškolce francuski.

Mama nije nikada zatražila nikakvu pomoć, penziju, ništa.

Braća Duško i Zlatko Ubl bili su dva mamina ujaka.

Duško Ubl je za stare Jugoslavije radio po konzulatima u inozemstvu. Strašno šarmantan čovjek, imao je strahovito puno veza u Europi, vezano za banke, govorio je dobro francuski i njemački. U 5. razredu gimnazije išao sam u francuski razred i imao sam profesora Smičiklasa koji se sjećao mog ujaka. Poznavao ga je, jer su njih dva bili jedini koji su govorili jako dobro francuski.

Duškov  mlađi brat Zlatko Ubl bio je advokat u Zagrebu. Za vrijeme NDH negdje, u nekoj birtiji je nešto lupetao, ustaše su ga uhapsile i odvele u Savsku ulicu u zatvor. I tu noć je izabran u skupinu taoca i među prvima je u grupi od njih pet obješen u Remetincu.

Duško Ubl je bolje shvaćao situaciju i u svakom sistemu je bio veza za europske banke. Za vrijeme 2. svjetskog  rata jedan dan je došao u uniformi visokog njemačkog oficira. Tata, koji je bio profesionalni oficir  se pitao kako to da je Duško postao oficir. Njega su svi trebali, jer je imao međunarodne prijatelje među bankarima u svijetu. Duško Ubl je najednom otišao u partizane i poslije je postao direktor banke u Oktogonu u Zagrebu. Vrlo brzo je postao savjetnik Izvršnog vijeća Hrvatske za kredite i banke. Druga žena mu je bila teta Mira, Židovka, s njom je završio u vili Predsjedništva u Opatiji. On je prepoznavao trenutke vremena.

Duško Ubl me je volio i bio je jedini muški u familiji koji se sa mnom bavio. Proglasio me relativno normalnim dečkom.

Duško je bolje od svog brata poznavao vrijeme u kome živi, za vrijeme stare Jugoslavije je bio konzul i bankovna veza s Beogradom, za vrijeme 2. svjetskog rata njemački oficir, a čim su partizani ušli u Zagreb postaje direktor banke u Zagrebu, u Oktogonu. Svaki sistem je trebao ljude koji su imali bankovne veze u inozemstvu.

Moja sestra Vilma i brat Ljudevit

Djeca, desno Ljudevit, stariji i Ljubo, mlađi Šikić. Djevojka u sredini je Vilma Šikić.

Djevojčice u prvom redu lijevo, sestre Klarić koje su se poslije udale za dva brata Vrhovca, Ivu i Josipa.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Sestra Vilma

Moja Sestra Vilma, čim je završila ekonomiju, odmah je bez ikakvih veza otišla u Italiju, jer joj  komunistički  sistem nije odgovarao. Tamo joj je pomogla obitelj Mešinović i završila je u Milanu. Imala je po mami smisla za jezike, što ja nemam. Bila je jako zgodna cura i postala je Miss Milana, pa Miss Italije. Imala je intervju s jednim legendarnim talijanskim TV voditeljem, Mike Bongiornom.

Sestra Vilma, Miss Italije1960-ih., razgovara s Mike Bongiornom,

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

U Milanu je radila u jednom velikom uredu za financije. Udala se za bogatog grofa Giacoma Bonaguru. Bio je direktor neke banke na aerodromu u Milanu. Bio je simpatičan tip, jako društven, a moja sestra ni malo. Bio je  i prvak Italije u plivanju. Imali su jednu prekrasnu vilu kraj Milana.

Otvorio je u Brazilu Drugu nacionalnu banku. Moja sestra Vilma je tamo otišla s njim, ali se vratila u Milano. Rekla je da joj u Brazilu klima ne odgovara. Nažalost nisu se slagali i rastali su se.

Nakon toga se udala  za pravnika Armanda Mattiu. Njegov brat  je bio Romulo Mattia,  ministar policije Italije.

U sredini sjedi Armando Mattia, muž od moje sestre Vilme. Stoji muž od moje nećake, zubar.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Armando je naslijedio od roditelja najveću fabriku čokolade u Cremoni. Zvala se  Sperlari i danas postoji tamo. Bio je  bogat čovjek. Imali su  kćer Vesnu.

Vesna se udala za bogatog zubara koji je imao velike ordinacije u Milanu i Portofinu.

Moja sestra je gotovo cijeli život živjela u Milanu. Kada joj je  umro drugi muž, Armando Mattia koji je imao tvornicu čokolada u Cremoni, nakon smrti se pojavila Armadova familija koju ona nikada prije nije vidjela. I dali su joj veliku svotu novaca da potpiše da nema nikakvih potraživanja.

U Parmu, na sud sam bio pozvan sa sestrom, njezinom unukom i mojom nećakom.  Sestrina unuka se udala i otišla u Limu u Peru. Moja nećaka Vesna je bila pomalo čudna i otišla je u Peru. Umrla u Limi od infarkta  šest mjeseci prije rasprave na sudu, a moja sestra to nije znala.

Ja sam spadao u nasljednike prvoga kruga, nakon moje sestre. Rekao sam sutkinji na talijanskom: „Sve što bi eventualno meni pripalo, ako bi moja sestra umrla prije mene, neka ide toj unuci u Limi.“

Sutkinja je mislila da me nije dobro razumjela pa je pozvala jednu Slovenku, prevoditeljicu iz neke druge sobe da provjeri je li me dobro razumjela. Tada je sutkinja pripremila dokumente i pozvala nas na ručak. Rekla je da joj je to prvi takav slučaj u  karijeri. Obično ljudi na tim parnicama vade noževe i pištolje i ubijaju se. Prvi put da se netko odrekao nasljedstva.

Kada bih dobio te novce, stavio bi ih u banku i morao bih stalno razmišljati o tom velikom novcu. A  kada o novcu previše razmišljate,  to vam oduzima od života.

Ljubo Šikić i kćer od nećake Vesne, u vili u Portofinu.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Brat Ljudevit

Brat Ljudevit je bio drugačiji. Upisao se na pravo, a onda je  nakon 2. godine prešao na tehniku, jer je Ghetaldus davao stipendije da dobije jednu generaciju inženjera optike. Ljudevit je to završio i onda se u Ghetaldusom bavio optikom. Bio je je prekrasan čovjek, nažalost i on je umro.

Djeca u dvorištu susjedove kuću, u Maksimirskoj 92. Ljudevit i Ljubo u zadnjem redu skupine djece,

A sestra Vilma lijevo.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Polazim srednju školu

U pučku školu sam išao u Harambašićevu, a u srednju u gimnaziju u Kušlanovoj. Maturirao sam u 3. muškoj gimnaziji. Bio sam loš đak kao i Dražen Jerković, poslije čuveni nogometaš, koji je bi sa mnom u razredu.

Moj ujak Duško Ubl  koji se za mene brinuo, mislio je da sam ja dosta bistar tip. Jednom mi je rekao: „Škole su ti čudna stvar, jedino pravo obrazovanje ti je velika književnost. Sve drugo je vrlo upitno. Profesori ti 25 godina predaju jedno te isto, to su ljudi koji nemaju ambicije.“

Tako da je mene zarazio knjigama. Pročitao sam sve živo, ne zato što mi je on to rekao, već je to za mene bila jedna strast. To mi je bilo čudo uzeti velike Ruse i čitati ih. Naročito sam volio Dostojevskog, pogotovo zbog njegovog životnog puta, od osude na smrt do „pomilovanja“ nakon 10 godina robije u Sibiru. I nakon te kazne taj kolos duha napiše „Braću Karamazove“. Vjerojatno ni jedan pisac na svijetu nema takvu biografiju. Teško je zamisliti snagu duha tog čovjeka. Tako da sam na mom obrazovanju najviše napravio čitajući knjige.

Bijeg iz Križevaca

Jednom su meni odredili da moram ići u tehniku, jer je moja razrednica, prezivala se Muha, pozvala moju mamu u školu i rekla joj: „Gledajte, ne može vaše troje djece ići u gimnaziju. Ovaj najmlađi mora ići u tehniku. Neka ide u Križevce, tamo je vaša familija.“

A zapravo je mislila - vi ste neprijatelji sistema.

Mama me je odvela u Križevce. Išao sam s jednom malom žutom taškicom s remenčićima. Slučajno ju je tamo prepoznao jedan penzionirani profesor meteorologije, koji je radio još kod mog dede, profesora Josipa Ubla. Deda Ubl je tamo imao  ogromno imanje i 4 vile u kojima su boravili profesori koji nisu bili iz Križevaca. Meteorolog je imao prizemlje. On je predavao meteorologiju, iako je već bio u mirovini. Nije me poslao u dom već me je uzeo tamo.

Nakon tri mjeseca, bila je zima, snijeg i ja sam se pitao: „Pa što je radim ovdje u Križevcima?“

Jedne noći spakiram sve svoje stvari, par komada veša u onu svoju žutu tašku s dva remenčića, još ju sada vidim, skočim kroz prozor u dvorište i pođem na kolodvor. Dođem tamo i željezničar mi kaže: „Sinek, nema ti sada vlaka za Zagreb. Ide tek v jutro.“

Izašao sam van i krenuo sam pješke po pruzi prema Zagrebu. Sjećam se da sam išao po pragovima. Bila je muka hodati po tim pragovima. Tu noć sam prohodao 7-8 km. I dođem do jedne male željezničke stanice u kojoj sam vidio svjetlo. Ušao sam unutra. Bio sam već umoran. Tu je sjedio jedan željezničar i grijao se kraj okrugle peći.

„Kam ideš ti mali?“ pitao me.

„Idem u Zagreb.“

„Nema ti vlaka do jutra. Tu sjedi pa se grij.“

U stanici je bila peć i ja sam stajao kraj nje. I vidim vani jednu kompoziciju koja daje neke znakove da će krenuti. To su bili vagoni cisterne, iziđem van i skočim na zadnji pulfer.

I ujutro oko pola devet sam stigao u Zagreb. Skočio sam s vlaka na onu kosinu gdje je bila uljara, preko puta mjesta gdje je danas Autobusni kolodvor. Popnem se u Zvonimirovoj na tramvaj i dođem doma preko Harambašićeve.

Mama se zaprepasti: „Šta je?“

Rekao sam da neću ići u školu u Križevcima

Onda mi je mama dopustila da nastavim školu u Zagrebu. Valjda je mama nekako nagovorila Muhu da me prime u razred, mene dijete neprijatelja države.

Nogomet i hokej

Sa 17 godina sam najprije počeo igrati  nogomet. Kada sam došao u svlačionicu, trener je bio Bruno Vuletić, simpatičan zagrebački trener Dinama. Tu je malo dalje stanovao i uvijek je imao kravatu. Doveo je talente iz škole. Kraj mene je sjedio Dražen Jerković. On je bi o najslabiji đak, a nisam ni ja bio puno bolji. U školi smo osim šaha igrali sve, hrvanje, boks. Bruno je na Concordijinom igralištu napravio nogometnu školu. Doveo nas je četrdeset. Uz Dražu i mene bili su Koler i neki Mađar Jeđut i ostali. Prvi put smo vidjeli kopačke. Rekao nam je: „Dečki skinite cipele i čarape.“

Trojica-četvorica su imali prljave noge. Bruno ih je odmah potjerao doma.

„Dečki koji nisu oprali noge kod mene ne mogu trenirati“, rekao im je. Počeli smo igrati u Dinamu, kao neki pomladak, nade. Draža je prvi od te skupine dobio hranarinu i ušao je na trening s prvom momčadi. Dobio je 16.000 za hranarinu, to je bilo kao da je danas dobio milijun kuna. To je bilo čudo.

To je bila neka druga vrsta dečki, na kakve nisam bio naučen. Tu se razgovaralo s puno psovku – pas mater i slično.

U 3. razredu gimnazije gimnastiku je predavao neki profesor Miloje Gabrijelić, završio je DIF (Državni institut fiskulture) u Moskvi. On je favorizirao hokej i ubacio nas je u hokej. Tako sam ja počeo igrati hokej i na travi i na ledu. Na ledu sam igrao za Zagreb, a Marathon je bio najbolji u hokeju na travi. Svi igrači su bili od mene puno stariji. Pedesetih godina pristupili smo u hokejaški klub Marathon, đaci iz Treće realne gimnazije, Ljudevit i Ljubo Šikić, Franjo Karlović i Branislav Strižić. Ubrzo smo postali suigraču Frediju Davidu, sigurno jednom od naših najboljih hokejaša na travi.

Momčad Marathona u hokeju na travi. Ljubo Šikić stoji, drugi s lijeva. Filip David stoji u sredini.

(Izvor slike: članak iz časopisa „Ha-Kol“)

I s nepunih 18 godina, početkom 1950-ih, putovao sam u inozemstvo. Kada smo išli na prve dvije turneje nismo imali pasoš, već je bio neki kockasti papir sa slikama. Jurica Draušnik, potpredsjednik grada i neki Plavšinka, partijski funkcioner imali su pasoš i bili su vođe puta.

Mi smo tada strašno puno zarađivali na tim turnejama, živjeli smo od šverca. Time sam ja malo rasteretio mamu troškova izdržavanja familije, brat je još studirao, sestra je već otišla u Italiju,

Kada sam otišao na prvu turneju s hokejašima u Njemačku, 10 do 12 dana, mami nisam  uopće rekao. Kada tu večer nisam došao doma, mama je nazivala sve prijatelje. Mislila je da sam pobjegao van. Vani smo igrali 5-6 utakmica.

Kada sam se vratio, nije mi rekla ni riječi, nikada nije pitala šta radim.

S turneje s hokejašima, u Parizu, početkom 1950-ih.. Ljubo Šikić uz lijevi rub slike.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Četiri puta sam igrao za reprezentaciju Jugoslavije u hokeju na travi, dva puta protiv Njemačke i dva puta protiv Engleske.

Utakmica u hokeju na travi,  reprezentacije Njemačke i Jugoslavije. Ljubo Šikić je treći s lijeva u reprezentaciji u tamnim majicama. Igralo se na hokejskom igralištu na Trešnjevci.

 (Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Ljubo Šikić u reprezentaciji Jugoslavije. Igralo se na Dinamovom igralištu u Maksimiru.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Jedanput sam ušao u sastav Europe u hokeju na ledu u utakmici protiv Italije koju smo igrali u Milanu. Sastav Europe je bio po izboru Fredija Davida, našeg čuvenog hokejaša.

U našem dvorištu smo oko oraha imali led i tu smo se brat i ja klizali. Klizao sam odlično. Vježbali smo i na zamrznutim maksimirskim jezerima.

Reprezentacija Europe  u hokeju na ledu koja je igrala protiv Italije u Milanu. Reprezentaciju je sastavio Filip David, tadašnja hokejska zvijezda. Ljubo Šikić u zadnjem redu četvrti s desna. Filip Davit je slikao.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Vojska, avijacija

Kada sam otišao u vojsku, odustao sam od hokeja, imao sam oko 19-20 godina. Fredi David, Židov, sjajan čovjek, koji je sa mnom igrao u Marathonu sada je bio kapetan hokejaške momčadi Partizana u Beogradu. Bio je i kapetan momčadi Jugoslavije na travi i ledu. Pozvao me je da idem igrati u Partizan umjesto da idem u vojsku, odnosno da tamo budem kao da sam u vojsci. Bio je s nama i  Dušanović, tata od TV novinara Miće Dušanovića. Bio je laborant, otišao je igrati u Beograd. I Dragović koji je sa mnom igrao otišao je u Partizan. Partizan je prvi imao umjetni led. Zagreb još nije imao led. Mi smo trenirali tu na maksimirskom jezeru, po zimi. Otišao sam u Beograd i bio sam tamo mjesec dana, na Tašmajdanu. Odlično smo živjeli, ali nije mi to odgovaralo.

Onda sam se uključio u veliku grupu mladih koji su htjeli ići u avijaciju. Bio sam zdrav i u dvije grupe po 24 vojnika otišli smo u školu u Mostar za avijaciju.

Za avijaciju me je nagovorio neki poručnik Moratić koji je u Zagrebu polagao neki čin tu u Schwartzovu domu. Rekao mi je: „U pješadiji nemaju što jesti.“

Brat je izgledao kao kostur, kada je došao iz vojske.

„A kako ću otići iz avijacije?“ pitao sam ga.

„To ti je vrlo lako. Čim kažeš nastavniku da se znojiš, odmah te otpuste, jer se boje da ne padneš s avionom,“ odgovorio mi je. Bojali su se da ne padneš i ne uništiš skupi avion.

U avijaciji sam odradio godinu i pol. Bio sam pitomac majora Kačanskog koji je bio šef škole. On je prije toga bio starojugoslavenski pilot, a letio je i za rusku avijaciju. Letio je 60 puta iznad Berlina na Iljušinima za vrijeme 2. svjetskog rata.. Pričao je: „Iznad Berlina ispustimo bombe i bris nazad, ako preživiš. Možeš stradati i od sudara koliko je aviona bilo. Kada se vratiš, ako preživiš, pijuckaš dolje na aerodromu.“

Ja sam mu bio jedini pitomac.

Radio sam i u njegovoj kancelariji. Bio je Vojvođanin, vrlo šutljiv čovjek. Imao je teku gdje je sve pisao i uz imena je imao oznake i datume. Kada je olovkom zaokružio datum, to je značilo dopust.

U toj su jedinici bila  i dva potpukovnika. 

Iz Mostara smo otišli u Golubovac,  7 km od  Titograda, gdje su napravili novi aerodrom. Kada smo došli iz Mostara,  aerodrom u Titogradu je bio na livadi, na travnjaku kraj kolodvora. U novom aerodromu je napravljena prava pista i sve što treba. Imali smo prave nastambe od cigle, trojica u sobi, plakari. Bilo je fantastično.

Ljubo Šikić, desno, u avijaciji u Titogradu ispred hotela „Crna Gora“. Bijela točka na uniformi je znak koji su nosili avijatičari.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Najprije smo letjeli na malim klipnim avionima. To je bio  Ikarus Aero 2, jugoslavenski niskokrilni zrakopolv s klipnim motorom izrađen neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. To je bio avion tek toliko da se leti. U početku je imao otvorenu pilotsku kabinu no to je kasnije izmijenjeno te je kabina zatvorena. Aero 2 je u JRZ-u bio korišten kao osnovni zrakoplov za obuku pilota od 1948.,  kada je ušao u službu, do 1950-ih.

A onda je SOKO Mostar napravio avion SOKO J-213, s motorima za brodove. To je bio dobar avion za školu, imao je mitraljeze, bombe, sve je bilo kao kod pravog aviona.

Ljubo Šikić kao pilot u vojsci, 1955. godine, Golubovac, Titograd (danas Podgorica)

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Bio je tamo i jedan kapetan Krga. On i još jedan kapetan bili su šefovi eskadrila.  Taj Krga me nije simpatizirao i stalno me je gnjavio zbog sitnica. Piloti JNA imali su poseban status.  Bili su povlašteni. U doba kada toga nije bilo, dobivali smo čokoladu, himbersaft, odnosno malinovac i napolitanke. Tako su, naime i Amerikanci hranili svoje pilote. No stalno su nas selili i mijenjali postave. Tek kasnije smo shvatili da su tako postupali s nama kako se ne bismo suviše zbližili i sklapali čvršća prijateljstva da ne bismo bili previše istraumatizirani, kada netko padne i pogine,.

Aerodrom je bio nov i nije okolo bilo ni ograde. U vojsci nije bila velika disciplina, bili smo manje-više dosta slobodni. Kačanskom je bilo najvažnije kako letimo.

Imali smo buđenje u 3 sata ujutro, pa gimnastika, itd.  U 4 je bio doručak i letjelo se od pola 5 do 9. U 9 je bila neka nastava, itd. Budili smo se tako rano, jer su  Titograd, Divulje i Mostar bili takozvani pretopli krajevi. Imali smo pravo po ljeti nositi kratke hlače. Bilo je jako vruće i avioni su se previše zagrijavali.

Kraj aerodroma je tekla neka rijeka, Cijevna, tu smo se kupali, iako je često presušila. Na aerodromu smo imali nekakve male traktorčiće s kojima su se vukli avioni. Sjeli smo na taj džip-traktorčić, nas petnaest  i prešli par kilometara do Skadarskog jezera pa smo se tamo kupali.

Kako je Kačanski išao na godišnji odmor na ljeto u Niš na dva tjedna, zadužio me je da mu pazim povremeno na stan koji je imao u Titogradu. To je bilo preko puta hotela od bijelog mramora. Dobio sam ključeve od stana. To je bilo čudo za mene, kao da sam došao u hotel Esplanadu, slušao sam radio.

Jedanput je zbog mene Kačanski skoro nastradao. Bilo je malo nastavnika i on mi je dozvolio da odem s avionom J-213  na održavanje aviona u tvornicu Soko, Mostar.  To je let od 15 min. Kada smo se vraćali, počeo je puhati vjetar. Da sam pao njega bi kaznili i demobilizirali. To je bio njegov strašan rizik. I netko ga je prijavio pa je imao i neugodnosti zbog toga.

Avijacija donese jedan nemir. Kada netko kaže da se znoji i da ga je strah to se shvati jako ozbiljno. Kada sam mu jedan dan rekao da imam nelagodu i da se znojim prestao je sa mnom razgovarati, jer je znao da lažem.

Moja generacija je na kraju otišla u Pulu. Tamo su bili ruski avioni Jakovi,

Za kaznu sam bio mjesec dana dulje od obveznih 18 mjeseci i bio sam komandir straže, dežuran 24 sata svaki drugi dan.

To je prošlo i došao sam u Zagreb.

Poslije sam sretao svoje kolege iz avijacije koji su nakon 3.500 sati mogli letjeti za JAT.

I onda sam čuo tužnu vijest da je major Kačanski umro.

I tu počinje moja filmska priča.

Prijatelji iz djetinjstva

Zagreb je u vrijeme mog djetinjstva bio mnogo manji grad. Naši roditelji iz tog gradskog miljea bili su u pravom smislu riječi malograđani, sastajali su se u kavanama, išli su u kazalište, slušali operu, Ružu Cvjetičanin i svi su se međusobno poznavali. Posjećivali smo se za Božić. Spajali smo se iz raznih dijelova Zagreba.

U početku, dok sam još slušao roditelje, bio sam jako dobar đak. Bio sam u grupi od 4 najbolja đaka. To su bili  Mladen Vrana, Miroslav Hauptfeld, Miroslav Kamenski, imali su veliki dućan s elektrikom i  ja.

Kasnije smo se rastali, oni su otišli u klasičnu gimnaziju. Imao sam i bliskih prijatelja, ali o kojima nisam najbolje mislio.

Teta Lizeta, baka od advokata Stojića, Kata, mama od sadašnjeg profesora Haupfalda, Miro je išao sa mnom u školu i Lederer koji je oženio tetu Lizetu, oni su stanovali iznad nas na brdu, išli su u kazalište slušati Ružu Cvjetičanin.

Kruno Simon je stariji od mene, ali smo preko roditelja bili dobri prijatelji. On je već bio dečko, a ja sam još bio klinac, ali smo se spojili  i pretvorili u prijateljstvo do kraja života, na žalost njegovog.

Družio sam se s dva bratića Donnera, Backom i Željkom. Njihov tata je bio vlasnik tvornice Chromos. Za NDH je iz  šest židovskih kuća na Tuškancu jedini Donner preživio, jer je starom Kvaterniku davao novce. I on ih je zaštitio. Drugu vilu tamo je imao japanski ambasador u NDH.

Najintimniji prijatelj iz tog kruga bio mi je Željko Horvatić, budući dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu. Željko Horvatić je stanovao iznad Britanca, bili smo od djetinjstva zajedno.

Cuco (Jovan) Baldani je došao iz Dubrovnika na kraju srednje škole, isto smo se sprijateljili. Djed od Kreše Pešea  imao je  kraj Zagreba tvornicu cigle i tri  male  tvorničice za proizvodnju sode vode u Zagrebu,

Otac Lastrića bio je partizan i direktor RIZ-a  i odmah prepoznao sve naše dječje budalaštine.

Djetinjstvo sam proveo s tim građanskim familijama  koje su se ispreplele, a bile su lijeve i desne, sve su to bili zagrebački gradski dečki koji kao takvi više ne postoje 

Danas imate u svakoj rečenici – piva, opral sam ga, ono, ajmo reći, onlajn, s pet engleskih riječi, sve puno kompleksa.

Imao sam u pučkoj školi učiteljicu, razrednicu koja se zvala Kostelac. I sada ju pamtim kao vlastitu mamu. Ona je stanovala kod džamije, imala je u mene povjerenja, dala mi je da odnesem neko pismo i znala je da ga neću otvoriti. Jedan dan je ulazila u razred u Harambašićevu i rekla je: „Dečki , djeco, slušam kako strašno kunete. Znate, što je u tome problem? To je pitanje odgoja, ali to je u prvom redu pomanjkanje rječnika.“

Mirjan Damaška-Dudo, (Brežice, 1931.)

Tata od Duda (Mirjana)  Damaške je bio apotekar, oni su porijeklom Hrvati, ali su  u početku živjeli u Sloveniji. Mirjan Damaška je rođen 1931. godine u Brežicama u Sloveniji, gdje su mu roditelji imali ljekarnu u zakupu. Nadali su se da će im drugo dijete biti djevojčica pa su joj unaprijed odredili ime Mirjana. Kada im se rodio sin, odlučili su zanemariti zadnje slovo pa je tako postao Mirjan. To je vrlo neobično muško ime i nije nigdje čuo da itko drugi ima takvo ime.

U jesen 1940. godine preselili su se u Zagreb, jer se pripremao rat i u Sloveniji se nisu osjećali sigurno, a u Hrvatskoj su imali rodbinu. U Zagrebu su živjeli  u Amruševoj ulici br9/III. U ljeto 1949. upisao se u plivački klub Mladost.

S mojih 14-15 godina, oko 1950. godine  smo se počeli družili. Dudo i ja smo bili nerazdruživi prijatelji po kavanama i kada jer on već bio mladi asistent na faksu. On je 4 godine stariji od mene, ali se uvijek mladenački ponašao. Bio je športaš,  jako je dobro plivao, igrao je vaterpolo. Cijelo djetinjstvo smo proveli zajedno.

Damaška je uvijek bio malo zatvoren, ali smo se preko športa, plivanja u malom bazenu zbližili.

Dudo se rano oženio i bio je jako zaljubljen u svoju ženu Mariju.

Bio je najmlađi dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1970. godine. A onda je nakon sloma Hrvatskog proljeća, kada su počela uhićenja proljećara 27.prosinca 1971. godine  otišao u Ameriku, u Philadelphiju na Pennssylvanijski pravni fakultet. Tamo je bio profesor od 1972. do 1976. godine.  Poslije je 1976. godine otišao u New Haven na čuveno Sveučilište Yale i napravio je veliku karijeru. Tijekom Domovinskog rata, a posebno za vrijeme procesa na Haaškom sudu intenzivno je pomagao Hrvatskoj.

Bili smo u Zagrebu jako bliski, a i poslije smo ostali bliski i često mi je javljao telefonom.

On je vidio sve, a nije imao potrebu da to kaže. Imponirao mi je po svojoj suzdržanosti. I do sada smo ostali najveći prijatelji. Svake godine provede po četiri mjeseca u Zagrebu,  stanuje u Westinu i zajedno pijemo svaki dan kavu u Kazališnoj kavani.

Mirjan Damaška kao dječak, na balkonu kuće u Amruševoj 9/III gleda kako njegovi vršnjaci

igraju nogomet na ulici.

(Izvor slike: knjiga Domovina, Mirjana Damaške.

Branko Lustig ( Osijek, 1932. –  Zagreb, 2019.) 

Branko nije bio iz mog kvarta i mog društva, ali naše mame su se na neki čudni način upoznale. Mame, nerazdružive prijateljice, zajedno su ljetovale, bile su sasvim različite žene, obadvije su bile bez muževa. Branka sam upoznao 1950. godine, on  je imao 17 godina, a ja 14. Kada sam ga prvi put sreo, osjetio sam nekakvu bliskost s tim dečkom. On je prije mene počeo raditi na filmu. Spojili smo se, iako nismo nikada zajedno radili ni jedan film. Jako smo se sprijateljili, ja sam njemu kum, on je meni kum.

Svadba Branka Lustiga. Lijevo je Ljubo Šikić, vjenčani kum, u sredini  žena Mirjana.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Branko Lustig i njegova žena Mirjana, rođena Čiča, nekada poznata manekenka.

(Izvor slike: knjiga Antuna Mateša „Od sedamdesetih do kraja milenija“)

Branko mi je uvijek bio drag čovjek. Mi smo različiti, ja svaki dan kada nekoga vidim mislim - on je kreten, a od njega nešto takvo nikada nisam čuo. On to nikada nije rekao, ne zato što to nije pristojno, on to nije imao u sebi. I njegova mama je bila ista takva.

Branko Lustig je bio dobar čovjek van kategorije. On je generalno dobar čovjek, radoholičar, spreman raditi pet puta više nego što treba, vrijedan kao crv, brinuo se za sve i zbog toga je napravio svjetsku karijeru.

U Charliju, kafiću u središtu Zagreba 22.10.2017. godine. S desna na lijevo – Ljubo Šikić, Branko Lustig i Veljko Bulajić, Snimio ih je konobar iz kafića.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

U koncentracijskom logoru

Branko je za vrijeme 2. svjetskog rata bio u koncentracijskom logoru u Mauthausenu u Austriji (15 km istočno od Linza).  On nije volio pričati o tome.  Jednom je u Zagreb preko Jadran filma došao jedan američki Židov, Herbert Danska. Htio je raditi film na židovsku temu  i trebao je za taj film Židova kao i Spielberg poslije. Izabrao je mog prijatelja Branka Lustiga. Do tog filma nikada nije došlo.

I onda smo otišli, Vera Čičin-Šain koja je govorila mnogo jezika, Branko  i ja s Herbertom Danskim i jednim njegovim producentom, organizatorom u Mauthausen. To je jedan veliki dvorac na brdu. Ispod dvorca  je bilo veliko jezero, tzv. bajer.  Dolje se po štengama ide na to jezero. I tu su prije rata radili ciglu, a za vrijeme rata je to pretvoreno u logor. Tu su bile i dvije peći.  Sve je  to sada pretvoreno u muzej. A kustos tog muzeja je bio jedan Španjolac koji je tu najprije bio radnik u tvornici cigle. Kada su to Nijemci pretvorili u konclogor, on je postao predradnik. Dobio je uniformu s prugama i postao logoraš, iako nije bio Židov. Ostao je  živ.

Kada smo obilazili, Branko je znao svaki detalj. Koliko se sjećam, Branko mi je rekao: „Tu su odvajali mame od djece. Ja sam jako plakao i tuda je prošao jedan njemački kapetan koji je bio folksdojčer iz Osijeka. Znao je  hrvatski i razumio je što mama i ja razgovaramo. Pitao nas je: 'Odakle ste vi?'

'Mi smo iz Osijeka', rekla je mama.

'Kako se zovete?'

'Lustig.'

'Što je vama konobar Lustig?' pitao je Nijemac.

Mama je rekla: 'To je moj muž.'  On je u kavani bio glavni konobar.

Tada me je pokupio i ja sam s druge strane žice boravio kod njega  jedno vrijeme. Bio je smijenjen jer je bio alkoholičar pa su mene prebacili preko žice u logor. Iza žice je bila uprava, a preko su bile baraka od betona.“

I onda je počeo plakati.

Na kraju rata su djecu sakrili ispod drvenih podova, jer su se bojali da ih Nijemci ne ubiju.

Branko jer rekao: „Slučajno sam preživio.“

Pokazao nam je: „Tu su bile barake, van tog dvorca. Tu su me ispod tih dasaka sakrili zajedno s još desetak  klinaca, kada su bježali Nijemci da nas ne poubijaju.“

I  počeo je plakati. Sve mu se vratilo.

Kao što se meni sada vraća koliko je mama oko nas skakala i odgojila nas je, a nikada joj nismo rekli hvala, nismo joj ništa uzvratili ni malom pažnjom.

Lustig dobiva dva Oscara

Spielberg je svoj film Schindlerova lista  koji je završen u prosincu 1993. godine,  trebao najprije raditi za Jadran film. Otišli smo kod Zlatka Mateše koji je tada bio premijer porazgovarati o financiranju filma. Spielberg nije dobio puno novaca za taj film, samo oko 26.000.000 dolara, što je za njega gotovo ništa. Prije je znao trošio i 200.000.000 dolara. Nije se očekivalo da će film dobro proći. Spielberg je vjerovao je da će film propasti na kino blagajnama.

Mateša je rekao da će neke novce dati za film. Kasnije je nazvao i rekao da on nema pravo odlučivati o ovakvim novcima. Onda je ekipa filma otišla u Poljsku, Mađarsku, Češku i Rumunjsku. Snimanje filma započelo je 1.ožujka 1993. godine u Krakovu (Poljska). Ja nisam htio ići iz Zagreba, pa je Branko otišao sa Spielbergovom  ekipom. S njima je otišlo 26 ljudi iz Zagreba, a s njima i Sergio Mimica, sin Vatroslava Mimice koji je kod Spielberga ostao sljedećih 16 godina. U ekipu je uključio i jednog našeg pirotehničara Ivu. Kada god je Spielberg u Americi snimao scene s pirotehnikom, Ivo je putovao u Ameriku. S njim je radio četiri filma. Na kraju su sa Spielbergom ostali Sergio Mimica i ovaj pirotehničar.

Branko je za taj film dobio svog prvog Oscara, a poslije je dobio i drugog Oscara i stvorio ugled ovoj kinematografiji.

Željko Horvatić (Sisak, 1934 – Zagreb,  2016.)

Željko mi je prijatelj iz mladosti. Znamo se još kao dečki od 12-13 godina. Stariji je godinu dana od mene. Ako je u pitanju pamet,  on je najpametniji prijatelj kojeg sam imao. On je bio  čudesan čovjek, bistar, zanimljiv, inteligentan, obrazovan, znatiželjan,  odličan student, šarmantan, poznavao je život, bio je pravi Zagrepčan.

Na kupanju na rijeci Krki, u Sloveniji uz slovensku granicu.

Na lijevoj strani Željko Horvatić, u sredini Ljubo Šikić, leđima okrenut Cuco Baldani.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Poznati sudac Vrhovnog suda u  Jugoslaviji i najveća sudačka zvijezda, profesor Zlatić, najugledniji profesor prava s međunarodnim ugledom, uvijek se vozio u skupom autu, Jaguaru ili slično, sa šoferom, „izmislio“ je tri stipendije. I trojica najboljih studenata su otišli na studij na Hašku akademiju za međunarodno pravo u Nizozemskoj. To su bili Mirjan Damaška, Željko Horvatić i Ivo Škrabalo. Škrabala su vratili nakon mjesec dana.

Željko je poslije predavao kazneno pravo i kriminologiju na Pravnom fakultetu u Zagrebu i u Rijeci. Bio je i dekan na Pravom fakultetu u Zagrebu i Rijeci.

Prof. emeritus Željko Horvatić

(Izvor slike: https://net.hr/danas/hrvatska/odlazak-uglednog-strucnjaka-umro-predsjednik-akademije-pravnih-znanosti-zeljko-horvatic/)

Imao je impresivnu  međunarodnu karijeru i bio je predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske.

Na primanju nagrade u HAZU. U sredini je prof.dr.Željko Horvatić, a kraj njega je Ljubo Šikić

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Zanimljiva je jedna misao profesora Željka Horvatića koja predstavlja njegov lajtmotiv, ali i ujedno označava sukus pravnog poziva: 

„Poznata maksima rimskog prava glasi: Fiat iustitia et pereat mundus, neka se vrši pravda makar propao svijet, a ja kažem: Fiat iustitia ut mundus non pereat, neka se vrši pravda, da ne propadne svijet!“

Ljubo Šikić, lijevo i Željko Horvatić, desno

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića

Odlazak dragih prijatelj

U zadnje vrijeme, a najviše u zadnje dvije godine, u 2019. i  2020. otišli su mi prijatelji koje znam cijelog svog života.

U 2019. su otišli  Branko Zmajević, (1938. - 2019.) sudac Vrhovnog suda, sportaš, karatista, ali bi čovjek prije rekao da je igrao šah, jer je bio dobričina, vrlo korektan čovjek, Jan-Cuco-Baldani, (1932.-2019.), profesor na Elektrotehničkom fakultetu, muž operne pjevačice Ruže Pospiš Baldani, prijatelj velikog profesora Antona Dolenca, Branko Lustig, (1932.-2019.), moj kum, bili smo prijatelji i kao djeca i na filmu, mame su nam bile velike prijateljice, bili smo jako bliski, njegova žena Mirjana kada je došla avionom iz Amerike, a ja bih ju dočekam na aerodromu, prvo je išla mojoj  mami na grob, a onda Brankovoj mami,  Miha – Mihael Zdravko Mihalić (1930.- 2019.), dugogodišnji legendarni direktor Jadran filma, on je za hrvatsku kinematografiju napravio čudo.

U 2020. godini napustili su nas moji bliski prijatelji Fredi Kramer, (1931.-2020.) moj „prijatelj 100 godina“, novinar, čudo je napravio u športu, bili smo zajedno u komisiji koja je radila abecedarij značajnih  Zagrepčana u 20. stoljeću, moj veliki prijatelj, Branimir-Braco Grubelić ( - 2020.), zagrebački advokat s kojim sam cijeli život znao sjediti u kavani, Milovan Šibl, (1942.-2020.), novinar i političar, mlađi od mene, ali je sjedio s nama, u kavani, Vatroslav Mimica, (1923.-2020.), ode mi s njim pola života, sve filmove smo radili zajedno, da nije bilo Vatroslava Mimice ne bi bilo filma u Hrvatskoj, ni u Sloveniji, Bosni,  jer bi sve bila Avala film, već su bili kamioni natovareni pred Jadran filmom kada je to Vatra zaustavio, Marko Rittig, (1939.-2020.), moj prijatelj, nećak monsinjora Svetozara Rttiga, bio je veliki prijatelj Boška Petrovića koji je već davno otišao.

Par godina prije njih otišli su Željko Horvatić, (1934.-2016.),  cijelo djetinjstvo i mladost smo proveli zajedno, bio je dekan Pravnog fakulteta i jedan od najvećih naših krivičara, Željko Senečić, (1933.-2018.), jako blizak prijatelj, dvije godine stariji od mene, bio je  neobičan kao dijete, slikar, režiser, jedna neobična pojava, simpatičan, zanimljiv čovjek, pisao je kolumne za novine, kada vi kažete bijelo, on kaže crno, on se morao suprotstaviti, ne da bi pokazao da nešto ne valja, već da bi bilo bolje, a ne zbog zločestoće, neobična figura, kao slikar slikao lijevom i desnom rukom na isti način, otac mu je bio direktor tvornice duhana,  ljudi ga nisu voljeli jer ga nisu dobro poznavali, a ni on nije bio previše društven.

Svi ti ljudi mi strašno fale.

Mnogima od njih sam održao govor na ispraćaju. To je bilo tako često da sam rekao da bih trebao imati sobicu gore na Mirogoju.

 Kraj 1. dijela

Nastavak slijedi

[1] Josip Ubl, hrvatski veterinar (Chudenice, Češka, 1844 – Novi Vinodolski, 1925). Diplomirao je na Veterinarskoj visokoj školi u Beču 1867. Od 1870. do 1900. radio na Višem šumarsko-gospodarskom učilištu i ratarnici u Križevcima, gdje je od 1879. bio redoviti profesor stočarstva i veterinarstva. Autor prvih veterinarskih udžbenika na hrvatskom jeziku i začetnik hrvatskoga veterinarskog nazivlja. Glavna djela: Anatomija i životoslovlje domaće životinje s osobitim obzirom na gospodarstvo (1874), Bolesti i liekovi (1876), Sudbenživinarstvo (1876), Kopitoznanstvo (1880), Pouka ob uzgoju domaće životinje (1882), Umno mliekarenje (1886) i Živinarstvo (1892).

Povezani članci

• Ljubo Šikić: Moj život u filmu i s filmom (2.dio)
• Ljubo Šikić: Moj život u filmu i s filmom (3.dio)
• Ljubo Šikić: Moj život u filmu i s filmom (4.dio)

Komentari

Komentiraj