Veliki svjetski izumi i otkrića koji su djelo Hrvata (M do V).

Drugi dio popisa velikih svjetskih izuma i znanstvenih otkrića koji su djelo hrvatskih izumitelja i znanstvenika, svrstanih po abecedi obuhvaća djela od M do V.


C.01. BALTAZAR

Izumitelj Profesor Baltazar, popularan lik iz hrvatskog animiranog filma

(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...

M

MAGLITE SVJETILJKA – Ante Maglica, 1970-ih

           Maglite je čvrsta, vodootporna, svjetiljka od anodiziranog aluminija, otporna na koroziju s vanjske i s unutarnje strane. Počela se proizvoditi 1979. godine. Maglite karakterizira dugme za paljenje, gašenje i prilagodljivu zraku svjetla, čime svjetlost može biti usmjerena ili raspršena. Zbog svoje kvalitete, funkcionalnosti i izdržljivosti svjetiljka je postala dio standardne policijske opreme u SAD-u, a prihvaćena je i u širokoj uporabi. Iz tih razloga Maglite svjetiljka postala je simbolom stabilnosti američkoga načina života. Maglite se kontinuirano usavršava pa su tako izrađeni Mag Charger svjetiljka s punjivom baterijom (1982), Mini Maglite, koja postavljena vertikalno može osvijetliti prostoriju poput svijeće (1984), podvodni prototip izrađen za francuskog istraživača mora i redatelja dokumentarnih filmova Jacques-Yvesa Cousteaua (1985), Solitaire svjetiljka (1988), Mini Maglite LED svjetiljka (2006) te drugi proizvodi i poboljšanja poput senzora pokreta. Maglite je dobila priznanje Japanskog instituta dizajna, a od 1989. Maglite je dio stalnoga postava Muzeja primijenjene umjetnosti u Münchenu, muzeja s najvećom kolekcijom primijenjene umjetnosti u svijetu. Mag-Lite svjetiljka je danas američka proizvodna ikona, svi dijelovi proizvode se u SAD-u, a svjetiljka je uvrštena među 100 najboljih i najpoznatijih američkih proizvoda, odnosno ušla je u popis 100 proizvoda „koje najbolje rade Amerikanci“.

 

        Izumitelj Ante Maglica rođen je 1930. u New Yorku u hrvatskoj iseljeničkoj obitelji.  Rodio se u iseljeničkoj obitelji. Kada je imao dvije godine, obitelj mu se vratila u Zlarin zbog velike ekonomske krize pa je djetinjstvo  proveo na Zlarinu.  U Šibeniku je završio zanatsku školu te radio u remontnome brodogradilištu.  Odselio se 1950. u SAD, gdje je radio kao mehaničar, a u slobodno vrijeme radio je na svojim izumima u garaži. U Los Angelesu je 1955. kupio stroj za precizni rad i u unajmljenoj garaži otvorio poduzeće Maglica Machine Shop, a uskoro je započeo po narudžbi raditi dijelove za rakete i satelite. Osmislio je i patentirao nekoliko doradbi preciznih alata, a prvi izum, glavu vijka za obradbu metala tokarenjem, patentirao je 1965. Radeći za proizvođača dijelova baterijskih svjetiljki, uočio je nedostatke te osmislio Maglite, novu, čvrstu, vodootpornu, konstrukcijski poboljšanu svjetiljku od anodiziranog aluminija, koja će biti otporna na koroziju s vanjske i s unutarnje strane. Svjetiljku je patentirao te počeo proizvoditi 1979. godine. Zbog kvalitetnog materijala (izrađena je od čvrstog aluminija), dugotrajnosti i jačine svjetlosnog snopa ubrzo postala vrlo popularna među američkom vojskom, policijom i vatrogascima.

U Ontariju je 1975. otvorio mehaničarsku radionicu Mag Instrument Inc. koja je s vremenom prerasla u veliku tvornicu. Mag Instrument Inc. danas zapošljava više od 400 radnika, a u njegovu je vlasništvu 400-tinjak patenata.

Ante Maglica je osnivač je humanitarne zaklade Maglite Foundation. Tijekom Domovinskoga rata, Maglica se istaknuo humanitarnim radom.

 D.2.1  MAGLITE

Baterija Maglite, izum Ante Maglice

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)

 D.2.2. MAGLITE-ANTE MAGLICA

Ante Maglica

(Izvor slike: https://www.jetset-magazin.com/gospodar-svjetla/)

Izvor

https://tehnika.lzmk.hr/...

https://www.jetset-magazin.com/...

https://hr.wikipedia.org/...

MASOVNA EKSPLOATACIJA NAFTE - Anton Lučić, 1901.

            Masovna eksploatacija nafte započela je pronalaskom nafte 10. siječnja 1901. na području Spindletopa u SAD.,  u dubini od približno 350 m. Nakon bušenja dogodila se   obilna erupcija nafte (12 000 do 16 000 m3 na dan u mlazu visine 60 m) koja je trajala do 19. siječnja, kada je zaustavljena sustavom ventila i cijevi nazvanim »božićno drvce«. Otkriće naftnoga polja kraj Spindletopa, tada daleko najproduktivnijega u svijetu, učinilo je SAD vodećim svjetskim proizvođačem nafte (do tada Rusija). Ujedno je, utemeljenjem više novih poduzeća, okončan monopol Standard Oila na američkome naftnom tržištu. Područje Spindletopa proglašeno je nacionalnom povijesnom znamenitošću 1966. godine. Na mjestu gdje je Anthony F. Lucas dana 10. siječnja 1901. pronašao prvu eruptivnu naftnu buštinu (the Lucas gusher), podignut je granitni obelisk visine 18 m. Na njegovu podnožju među inim stoji zapisano ovo: "Na ovom mjestu je započela desetog dana dvadesetog stoljeća nova era u povijesti Civilizacije".  Na mjestu gdje je u početku bila samo usamljena Lučićeva bušotina, izgrađeno je u samo dvije godine blizu tristo bušotina. Broj stanovnika obližnjeg gradića Spindletopa popeo se od brojke od 8000, zabilježene godine 1901., na čak 60.000 stanovnika već iduće, 1902. godine.

 

          Naftnu bušotinu u Spindletopu otkrio je i napravio  Antun Lučić (Lucas, Luchich, Lukić; Anton, Anthony Francis), (Split, 1855 - Washington, 1921), strojarski inženjer, naftno-rudarski poduzetnik i pionir masovne eksploatacije nafte.  Amerikanci ga slave kao „oca naftne industrije“ (father of petroleum engineering). Iznimno cijenjen u američkim inženjerskim i poslovnim krugovima, poznat pod nadimkom „Captain Lucas“, bio je član nekoliko strukovnih udruženja, osobito aktivan u Američkom institutu rudarskih inženjera.

Antun Lučić je rođen u Splitu 1855. godini, pošao je u osnovnu školu u tom gradu sa 6 godina, a zajedno s roditeljima kao desetogodišnjak seli u grad Trst. Roditelji su ga, vidjevši da je tehnički veoma nadarena osoba, upisali u prestižnu Tehničku akademiju u Gracu. Otprilike u isto vrijeme tu je akademiju pohađao Lučićev zemljak Nikola Tesla, rođen 1856., godinu dana nakon Lučića. Nije isključeno da su se međusobno poznavali. Lučić je završivši studij postao pomorski podporučnik, pa se radi toga nerijetko uz njegov ime nađe izraz Captain Anthony F. Lucas. Jedno se vrijeme školovao i radio u Puli i Rijeci. Nezadovoljan tretmanom austrijskih vlasti, radi njegova podrijetla, otišao je u dobi  od 24 godine kod strica Lucasa (Lučića) u SAD, te tamo i ostao. Živeći u SAD-u, amerikanizirao je svoje ime u Anthony Francis Lucas (Francis je po ocu Franji), a javlja se i kao Lucich. U godini otkrića eruptivne bušotine u Teksasu Lučić je imao 46 godina. Kasnije je Standard Oil u njegovu čast izgradio i brod s imenom „Captain Anthony F. Lucas“. 

U eksploataciji nafte još i sada se koristi niz Lučićevih inovacija poput preventora, geokemijskih prospekcija, prilagođavanja glinenih isplaka i komornog otkopavanja solnih ležišta.

Američko geološko i metaluruško društvo je godine 1936., na petnaestu obljetnicu smrti Anthony F. Lucasa, ustanovilo godišnju znanstvenu nagradu koja se svake godine dodjeljuje za najznačajnije otkriće u području naftne industrije. Nagrada nosi naziv "The Lucas Gold Medal"  i sastoji se, kao što ime kaže, od zlatne medalje, na čijoj prednjoj strani je ugraviran lik Anthony Lucasa. Dodjeljuje se svake godine neprekinuto od 1936. do danas.

U povodu proslave stote obljetnice otkrića Lučićeve eruptivne bušotine, 2001. godine otvoren je Muzej posvećen Lučićevoj eruptivnoj bušotini, a napravljena je i vjerna kopija bušotine iz koje na visinu od 60 metara šiklja – voda.

Antun Lucic (Anthony F. Lucas) je dobio mjesto među 200 najzaslužnijih Amerikanaca u cijeloj američkoj povijesti.

Svojim izumima Antun Lučić proslavio je svoje hrvatske korijene i označio početak novoga doba ljudske civilizacije.

D.3.1. LUČIĆ-gusher

Lučićeva eruptivna bušotina iz 1901. Anton Lučić stoji, sam sa strane  uz bušotinu.

(Izvor slike. http://www.croatianhistory.net/...)

 D.3.2. LUČIĆ

 

Antun Lučić - Anthony F. Lucas sa svojom ekipom bušaća

(Izvor slike. http://www.croatianhistory.net/...)

Izvor

http://www.croatianhistory.net/etf/et22a2.html#lucic

http://www.croatianhistory.net/...

https://tehnika.lzmk.hr/...

https://magazin.hrt.hr/...

https://hr.wikipedia.org/...

https://www.enciklopedija.hr/...

http://www.croatianhistory.net/...

MILANKOVIĆEVI CIKLUSI – Milutin Milanković,

            Milankovićevi ciklusi  tumače pojavu ledenih doba kao posljedicu Zemljinih astronomskih gibanja. Opisuju kolektivne klimatske učinke promjena u gibanju Zemlje. Ta teorija glacijalnih perioda (Milankovićevi ciklusi) danas se sve češće čuje u klimatološkim i znanstvenim krugovima. Imenovani su po građevinaru i matematičaru Milutinu Milankoviću. Ustanovio je da osnovni period od približno 100.000 godina i sekundarne periode od približno 400.000 i 125.000 godina, u kojima zbog promjene ekscentriciteta Zemljine putanje nastaju značajne promjene primljene količine Sunčeva zračenja (insolacija) ili Sunčeve konstante. Osim toga našao je i period promjene nagiba Zemljine osi od približno 41.000 godina (Zemljina precesija), koji dovodi do smanjenja Sunčeva zračenja u višim zemljopisnim (geografskim) širinama.

Konkretno, radi se o matematičkoj teoriji koja povezuje klimatske promjene s promjenama u ekscentričnosti orbite, nagibom osi i precesijom. Zemljinoj osi za puni ciklus precesije treba oko 26.000 godina. Istovremeno eliptična orbita također rotira u ciklusu koji traje 23.000 godina. Također, kut između zemlijine osi rotacije i normale na orbitalnu ravninu oscilira između 22,1 do 24.5 stupnjeva  s periodom 41.000 godina. Trenutno taj kut iznosi 23,44 stupnjeva  i opada.

Proučavanje kronologije Antarktičkog leda određivanjem omjera kisika i dušika u zarobljenim mjehurićima zraka daje direktan uvid u lokalnu insolaciju. Rezultati pokazuju da je klima određena insolacijom sjeverne hemisfere, što je pretpostavljeno na temelju Milankovićeve hipoteze. S obzirom na to da je opažena periodičnost klime toliko dobro usklađena s periodima orbitalnih gibanja, orbitalna teorija klime je uglavnom općeprihvaćena. 

 

           Klimatske cikluse otkrio je Milutin Milanković (Dalj, 1879.-Beograd, 1958.) srpski geofizičar, građevinski inženjer, klimatolog i astronom svjetskog glasa. Rođen je u Hrvatskoj, u istočnoslavonskom selu Dalj na desnoj obali Dunava. U Osijeku je pohađao gimnaziju (1896.). Po vlastitoj želji sahranjen je u rodnom mjestu. Obnovljena mu je i rodna kuća.

Studij građevinarstva završio je u Beču (1902.), gdje je i doktorirao (1904.). Do 1909. godine radio kao inženjer u Austriji, zatim kao sveučilišni profesor u Beogradu. Otkrio je da su periodične promjene ekscentriciteta Zemljine putanje i nagiba Zemljine osi uzrok dugoročnih klimatskih promjena, to jest nastanka i nestanka ledenih doba (Milankovićevi ciklusi).

Po njemu su nazvani krateri na Mjesecu i Marsu (Milankovic) i planetoid (1605 Milankovitch). Milankovićevu knjigu u kojoj je prvi put u cijelosti iznesena teorija o ciklusima recenzirao je Andrija Mohorovičić čiji je Milanković bio bliski suradnik. U Milankovićevu čast u njegovoj rodnoj kući u Dalju otvoren je znanstveni edukacijski centar.

 D.4.1. MILANKOVIĆ-ciklusi

Promjene u temperaturi (plavo), količini ugljikovog dioksida (zeleno) i prašine (crveno) u ledu iz Vostoka na Antarktici u zadnjih 400.000 godina. Milankovićevi ciklusi imaju osnovni period od približno 100.000 godina i sekundarne periode od približno 400.000 i 125.000 godina.

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)

 D.4.2. MILANKOVIĆ_1

Milutin MIlanković

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/wiki/Milutin_Milankovi%C4%87)

Izvor

https://hr.wikipedia.org/...

https://www.crometeo.hr/...

https://www.vecernji.hr/...

MOHO SLOJ – Andrija Mohorovičić, 1910.

          Moho - Mohorovičićev diskontinuitet, obično zvan Moho, granica je između Zemljine kore i plašta. Moho sloj odvaja i oceansku i kontinentalnu koru od gornjeg dijela plašta. Većinom se nalazi potpuno u litosferi; samo kod oceanskih hrbata određuje granicu litosfere i astenosfere. Mohorovičićev diskontinuitet je 1910. otkrio Andrija Mohorovičićhrvatski seizmolog, kada je u Pokuplju promatrao iznenadno povećanje u brzini valova potresa (posebno P-valova).

Pokazalo se da debljina Zemljine kore, odnosno dubina Mohorovičićeva diskontinuiteta, nije svuda jednaka te da varira od mjesta do mjesta. Podno planinskih lanaca doseže dubinu i do 90 km, a podno dubokih oceana nalazi se na dubini od samo 5 km. U prosjeku se nalazi 33 km ispod Zemljine površine.

Tijekom kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih priložen je zahtjev da se izbuši rupa kroz dno oceana do te granice. Ali taj pothvat, imenovan „Project Mohole“, nikad nije dosegao dovoljnu potporu i bio je odbijen; otkazao ga je Kongres SAD-a 1967. godine. Sovjetski Savez je, s druge strane, na Kola institutu izbušio bušotinu duboku 12.260 metara (bušenje je trajalo 15 godina), dosad najdublju rupu, prije no što je taj pokušaj napušten.

 

         Moho sloj je otkrio hrvatski znanstvenik Andrija Mohorovičić (Volosko kraj Opatije 1857.- Zagreb, 1936.), hrvatski geofizičar, istaknuti hrvatski znanstvenik na području meteorologije i seizmologije, s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Nakon studija matematike i fizike u Pragu, radio je kao gimnazijski profesor u Zagrebu i Osijeku, a potom kao profesor na Nautičkoj školi u Bakru (od 1882.), gdje je predavao meteorologiju i 1887. osnovao meteorološku postaju. Od 1892. bio je upravitelj meteorološkog opservatorija u Zagrebu, koji je preuzeo nadzor i upravu nad svim meteorološkim postajama u tadašnjoj Banovini Hrvatskoj. Mohorovičić je doktorirao 1893. u Zagrebu disertacijom „O opažanju oblaka, te dnevnom i godišnjem periodu oblaka u Bakru“.

Godine 1892. Mohorovičić je prvi u nas uveo službu točnoga vremena, najprije na temelju opažanja prolaza zvijezda meridijanom, a od 1913. na temelju primanja radiosignala iz Pariza.

Početkom 20. stoljeća Mohorovičićev znanstveni interes okreće se isključivo problemima seizmologije. Osnovni poticaj za proučavanje potresa Mohorovičić je našao u katastrofalnom potresu koji je zahvatio Zagreb 9. rujna 1880., a već 1901. postavio je u Zagrebu seizmološku postaju, koja je 1908. i 1909. nabavila dva nova, tada najmodernija seizmografa. Mohorovičić je zatim objavio pionirski i vizionarski rad „Djelovanje potresa na zgrade“, u kojem upozorava na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u potresnom području.

Na osnovi detaljnoga proučavanja podataka o više potresa, Mohorovičić je značajno pridonio određivanju epicentra potresa, pa se krivulje hiperbole koje se koriste u tom postupku nazivaju Mohorovičićeve epicentrale.

Najveći doprinos znanosti Mohorovičić je ostvario otkrićem diskontinuiteta u Zemljinoj kori. Vrlo temeljitim proučavanjem pokupskoga potresa od 8. listopada 1909., 39 kilometara jugoistočno od Zagreba, Mohorovičić je utvrdio da se na određenoj dubini Zemlje skokovito mijenja brzina širenja potresnoga vala, što je pripisao promjenama u sastavu Zemljine kore na dubini od 54 kilometra, na mjestu mjerenja u Pokupskom. Time je Mohorovičić  posebno unaprijedio spoznaje o mehanizmu rasprostiranja valova bližih potresa kroz Zemlju. Tom prilikom prvi je u svijetu na osnovi valova potresa utvrdio plohu diskontinuiteta brzina, koja dijeli koru od plašta Zemlje. Taj sloj je njemu u čast nazvan Mohorovičićev diskontinuitet. Ubrzo nakon Andrije Mohorovičića i drugi znanstvenici potvrđuju postojanje tog sloja.

Godine 1898. postao je pravi (redoviti) član JAZU, a od 1910. izvanredni sveučilišni profesor s predavanjima iz geofizike i astronomije. Mohorovičić se ubraja među najznamenitije hrvatske znanstvenike.

Po njemu je nazvan jedan krater na Mjesecu, i to na strani nevidljivoj sa Zemlje, Njemu u čast 1996. asteroid s rednim brojem 8422 dobio je naziv - 8422 Mohorovicic.

Njegovo ime nosi i Geofizički zavod Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu, te gimnazija u Rijeci. Jedan ratni brod u sastavu flote Hrvatske ratne mornarice naziva se BŠ-72 Andrija Mohorovičić.

D.5.1. MOHO - sloj

Shematski prikaz unutrašnjosti Zemlje

(Izvor slike: https://www.matica.hr/hr/446/zemlja-nemirni-planet-24403/)

 D.5.2. Mohorovicic

Andrija Mohorovičić

(Izvor slike: https://enciklopedija.hr/...)

 

Izvor

http://www.croatianhistory.net/...

https://hr.wikipedia.org/...

https://hr.wikipedia.org/...

https://enciklopedija.hr/...

https://proleksis.lzmk.hr/...

https://www.matica.hr/...

https://poduckun.net/...

MP3 PLAYER -  Tomislav Uzelac, 1997.

         MP3 ili MPEG-1 Audio Layer 3 je najrašireniji lossy audio format. Izumio ga je Zagrepčanin Tomislav Uzelac. Široko je rasprostranjen uporabom internet servisa, počevši od Napster-a do raznih P2P programaza razmjenu datoteka putem mreže. Unatoč tome, MP3 je zapravo zatvoreni (closed-source)format, zaštićen patentom. Alternativa MP3 formatu je OGG Vorbis format, otvoreni format, s višim stupnjem kompresije, ali i manjom rasprostranjenošću.

Ubrzo nakon puštanja AMP na Internet, dvojica američkih studenata, Justin Frankel i Dmitry Boldyrev,  studenti Sveučilišta u Utahu, prilagodili su njegov rad u operativnom sustavu Windows te stvorili grafičko sučelje za osobna računala. Unutar tvrtke Nullsoft, u kojoj su bili zaposleni, stvorili su softver Winamp (izvorno “WinAMP”), a naziv je zapravo skraćenica od Windows i AMP.

Minimalistički WinAMP 0.20a objavljen je kao freeware 21. travnja 1997.godine. Njegovo sučelje imalo je samo traku izbornika bez prozora te je prikazivalo funkcije reprodukcije (prekid), zaustavljanja, pauziranja i ponovnog pokretanja. Uzelčev dekoder bio je besplatan za nekomercijalnu upotrebu.

Popularnost Winampa je brzo rasla, a u prvoj godino koristilo ga je približno 3 milijuna korisnika. Winamp je do 2000. godine koristilo preko 25 milijuna korisnika, a do kraja 2001., više od 60 milijuna korisnika širom svijeta.

Telekomunikacijski div AOL je kupio tvrtku Nullsoft i Winamp za 80 milijuna dolara, a 1. prosinca 2013. godine Winamp je zauvijek utihnuo.

Slobodno se može reći da su današnje generacije računalnih stručnjaka i svih onih koji su svoja računala kupila krajem prošlog stoljeća, odrasle upravo uz ovaj mali player, koji je jedini u to vrijeme na tržištu nudio opcije vizualizacije ili stvaranje playlista. S pojavom iTunesa i sve jačim open sourceom, Winamp je otišao u povijest, ali softver našeg inženjera Uzelca ostavio je neizbrisiv trag u povijesti produkcije glazbe.

Kreator MP3 formata je priopćio da je 23. travnja 2017. godine podrška i razvoj MP3 formata prekinuta.

 

            Izumitelj prvog uspješnog MP3 playera je hrvatski programer, Zagrepčanin Tomislav Uzelac. On je kao student zagrebačkog FER-a  1997. godine napravio AMP MP3 Playback Engine, koji se smatra za prvi MP3 player. Radio je na dekodiranju MP3 softvera 1997. godine, što mu je zapravo bila i tema diplomskog rada, koju je obranio na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Kako bi komercijalizirao svoj softver Uzelac je sklopio partnerstvo s Brianom Litmanom i osnovao tvrtku Advance Multimedia Products – AMP. Kasnije je tvrtka spojena u tvrtku Play Media System. Tomislav Uzelac vlasnik je tvrtke 2×2 Games, koja se bavi izradom računalnih igara.

 D.6.1. winamp

Winamp sučelje

(Izvor slike: https://eyecro.wordpress.com/...)

 D.6.2. winap-uzelac

Tomislav Uzelac

(Izvor slike: https://eyecro.wordpress.com/...)

Izvor

https://eyecro.wordpress.com/...

https://hr.wikipedia.org/...

https://en.wikipedia.org/...

M-PARKING (SMS-parking) - VIP, 2001.

              M-parking, odnosno SMS parking  je jedinstveni sustav naplate parkiranja preko mobitela, koji su prvi u svijetu razvili hrvatski stručnjaci. Naime, tijekom  2001. godine tvrtka Zagrebparking pokrenula je projekt „m-parking“. Uslugu su 2001. godine u potpunosti osmislili Vipnetovi (sada A1) stručnjaci i to nekoliko mjeseci nakon što je u svijetu predstavljen GPRS, osnova za tu uslugu. Vinet (A1) je pružatelj mobilnih usluga. Model plaćanja parkiranja mobilnim telefonom preuzeli su kasnije brojni operateri u svijetu. Iako je usluga u početku bila dostupna samo u Zagrebu, korisnici su vrlo brzo prepoznali praktičnost usluge pa je tako danas usluga dostupna u čak 57 gradova u Hrvatskoj.

Plaćanje parkiranja omogućeno je slanjem SMS poruke na posebne (m-parking) brojeve, koji su povezani   s pojedinim parkirališnim zonama.   Korisnik plaćanja putem mobilnog telefona može biti   bilo koji korisnik hrvatskih mobilnih mreža (nema dodatne prijave ili registracije za korištenje ove usluge), dok strancima, koji koriste strane mobilne mreže, plaćanje nije omogućeno zbog regulativnih mjera. Troškovi učinjeni plaćanjem parkiranja putem mobilnog telefona korisniku se obračunavaju od strane mobilnog operatora jednom mjesečno (za post-paid korisnike) ili odmah (za pre-paid korisnike).

Način plaćanja: 1. napiše se SMS poruka koja sadržava reg. oznaku vozila za koje želite platiti parkiranje, bez razmaka, interpunkcije i specijalnih znakova (npr. ZG3929DB). 2. upiše se  m-parking broj zone za koju želite platiti parkiranje (npr. 700101 za I zonu). 3. SMS poruka se pošalje na  m-parking broj odgovarajuće parkirne zone. 4. potvrda o plaćanju stići će u obliku povratne SMS poruke na korisnikov mobilni telefon sa svim podacima o plaćenom parkiranju i vremenu isteka. 5. Podsjetnik o isteku plaćenog parkiranja dolazi 5 – 10 minuta prije isteka vremena u obliku SMS poruke na korisnikov mobilni telefon.

 

          Izumitelji m-parkinga su stručnjaci Vipneta.

 D.7.1. M-PARKING

m-parking u Zagrebu

(Izvor slike: https://www.24sata.hr/...)

 D.7.2. m-parking-vipnet

Vipnet – izumitelji m-parkinga

(Izvor slike: https://lider.media/aktualno/vipnet-ustaje-protiv-neprihvatljive-odluke-aztn-a-o-odnosima-ht-a-i-optime-39007)

N

NAPONSKA VAGA – Vojislav Bego,1981.

         Naponska vaga je uređaj koji je izumio akademik Vojislav Bego, profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Tim uređajem je  1980. ustanovio da jedinica napona Volt griješi za 8 milijuntinki. To su vrhunska mjerenja maksimalne točnosti. I druga mjerenje su to potvrdila pa je od 1990. godine u svijetu jedinica za napon promijenjena za 8 milijuntinki. Uređaj je izrađen u KONČAR-u 1981. godine.  Najprije je 1981. godine izrađena i uspješno primijenjena Naponska vaga za 10 kV i 2 g, a onda 1983. godine i Naponska vaga za 10 kV i 10 g u okviru međunarodnog projekta Volt Balance Determination of Voltage koji se izvodio u suradnji s National Institute of Standards and Technology, (NIST) iz USA, a na kojem je prof. Bego bio istraživač. Tada je malotko u svijetu vjerovao u domete naponskih vaga u pogledu točnosti u usporedbi sa strujnim vagama koje su se rabile u nekoliko vodećih svjetskih laboratorija. Već su prva mjerenja 1981. god. pokazala nepogrešivost znanstvenog instinkta prof. Bege dokazujući da Begina vaga točnošću nadmašuje sve strujne vage te da je jedinica napona netočna za čak 8 milijuntinki.

Nakon još nekoliko godina rada i unaprjeđivanja mjerenja vagom, dokazi su postali nepobitni, a i drugdje u svijetu ustanovili su da Begina vaga “govori istinu”. To je dovelo do međunarodno prihvaćenog ispravka jedinice Volt za 8,065 milijuntinki.

  

           Izumitelj  Naponske vage je Vojislav Bego (Split, 1923. - Zagreb, 1999.), hrvatski akademik, profesor emeritus i redovni profesor Fakulteta elektrotehnike u Zagrebu. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju polazio je u Splitu, diplomirao je na (tadašnjem) Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1946. Potom se zaposlio u poduzeću Rade Končar. Doktorsku disertaciju "Problematika izmjeničnog kompenzatora s elektrostatskim voltmetrom" obranio je 1965., tri godine kasnije (1968.) postaje redoviti profesor na Elektrotehničkom fakultetu. Član suradnik JAZU (danas HAZU) postao je 1975., od 1986. je izvanredni član, a 1991. godine postaje redovni član. Autor je 160 znanstvenih i 101 stručnog rada. Vojislav Bego bio je prvi predsjednik strukovne udruge JUKEM (1962. god.), a na toj je dužnosti aktivan do 1972., kada postaje počasni predsjednik te udruge. Od 1980. član je Hrvatskoga mjeriteljskog društva, a od 1998. član je Središnjeg savjeta Državnog zavoda za normizaciju i mjeriteljstvo. U odgovarajućem “Savjetu na području metrologije”, za bivše države, bio je član od njegova osnutka 1980. godine, a potom i njegov predsjednik.

Usprkos velikom nastavnom i društvenom angažmanu, Vojislav Bego ostaje neumorni znanstvenik.

Iako je dao velik doprinos brojnim područjima elektrotehnike, profesor Vojislav  Bego svjetski je ugled stekao svojim radom i napretkom ostvarenim na polju temeljnih električkih mjerenja, točnije ostvarenju jedinice napona Volt. Vrhunac tih uspjeha svakako je izrada i uspješna primjena Naponske vage 1981. i 1983. godine. Profesor Bego je lipnju 1996. godine objasnio značaj svog izuma:

„U fizici postoji problem koji se rješava već 150 godina. Ako želimo univerzalni sistem jedinica, tada bi jedinice sile, snage, radnje, morale biti iste u mehanici i elektrotehnici. Budući da je amper osnovna jedinica, tada se volt ne može više samostalno definirati, jer voltamper je snaga, što imate i u mehanici. Trebate napraviti neke pokuse da to povežete. Ja sam uveo neke trikove da se to riješi, trebala je posebna oprema, napravili smo je u KONČARU i tada smo mi 1981. ustanovili da jedinica napona griješi za 8 milijuntinki. To su vrhunska mjerenja maksimalne točnosti. I druga mjerenje su to potvrdila pa je od 1990. godine u svijetu jedinica za napon promijenjena za 8 milijuntinki. To je za našu zemlju, koja nema ni tradiciju ni opremu, niti dovoljno ljudi, velika stvar, veliko znanstveno dostignuće.“

 D.8.1. naponska_vaga

Znamenita Begina Naponska vaga,

(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)

 D.8.2. BEGO

Akademik Vojislav  Bego ispred svoje Naponske vage u Laboratoriju na FER-u, lipanj 1996.

(Izvor slike: arhiva autora)

 Izvor

http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

http://www.croatianhistory.net/...

http://www.croatianhistory.net/...

https://hr.wikipedia.org/...

  

P

PADOBRAN -  Faust Vrančić, 1617. 

             Padobran je naprava od svile ili umjetnih materijala (nekada od platna), koja služi za usporavanje kretanja nekog tijela kroz atmosferu. Oblikovan je kako bi razvijao što veći zračni otpor, dovoljan da smanji brzinu padanja čovjeka na samo nekoliko metara u sekundi i tako da se padobranac sigurno spusti na tlo. 

Prve zamisli o upotrebi padobrana vežu se uz renesansne mislioce i izumitelje Leonarda da Vincija i Fausta Vrančića. Vrančić je padobran opisao u knjizi “Machinae novae” (Novi strojevi), prvo izdanje 1595, a drugo 1615. ili 1616. Vjerojatno je padobran isprobao 1617. u Veneciji. Padobranca je nazvao „homo volans“ ili „leteći čovjek“. Vrančićeva konstrukcija padobrana znatno je drugačija od današnjih, jer se sastojala od drvenog okvira na koji je bilo navučeno platno - čvrsti kostur od četiri okrugle prečke, vezane u četverokut, čija je stranica iznosila 5 m, pojačan s četiri usporedne letvice. Platneni materijal bio je pričvršćen za prečke, s čijih se kutova spuštala četiri konopca za koje se vezao skakač.

 

          Izumitelj prvog padobrana kojeg je vjerojatno i isprobao je Faust Vrančić (tal. Fausto Veranzio, lat. Faustus Verantius, mađ.: Verancsics Faustus; Šibenik, 1551.- Mletci,  1617.). On  je bio hrvatski polihistor, jezikoslovac,  izumitelj,  diplomatinženjersvećenikbiskup. Najvažniji je konstruktor i tehnički pisac u Hrvata na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće i jedan je od najznačajnijih Hrvata svih vremena. Rođen je 1551. godine u Šibeniku, u obitelji Mihovila i Katarine (rođ. Dobrojević) Vrančić. Živio je u Šibeniku, Ugarskoj, Pragu, Veneciji, Rimu. U Veneciji je umro, 27. veljače 1617. godine. Po oporučnoj želji njegovo je tijelo pokopano u domovini, u crkvi Sv. Marije, Prvić Luka na otoku Prviću kraj Šibenika.

Potkraj XVI. st. Vrančić je pripremio knjigu s crtežima svojih ili prerađenih tuđih izuma, te njihovim opisima. U Veneciji je 1595. tiskano i danas iznimno njegovo djelo “Machinae novae” (Novi strojevi), u kojem se nalazi 49 skica i projekata s prikazom 56 tehničkih izuma, projekata i konstrukcija (mostovi, iskorištavanje vodotokova kao pogonskog sredstva, “homo volans”…), koji su iznimnom crtačkom vještinom izvedeni u bakropisima velikog formata. Crteži su lijepi i pregledni, rađeni u perspektivi. 

Po tome je ta knjiga vjerojatno jedna od najljepših hrvatskih knjiga svoga vremena. Ta je knjiga tiskana u dvije inačice (vjerojatno izdanja), koje se razlikuju uglavnom po naslovnicama i broju jezika kojima su strojevi opisani: „Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina“ (Machinae novae Fausti Verantii Siceni), bez mjesta i god. izdanja, s opisima strojeva na latinskom i talijanskom jeziku (procjenjuje se da je izdana u Firenci 1595), i „Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina, pisana latinskim, talijanskim, španjolskim, francuskim i njemačkim jezikom“ (Machinae novae Fausti Verantii Siceni cum declaratione Latina Italica Hispanica Gallica et Germanica). Ni na tom izdanju nema godine, a pretpostavlja se da je to 1615. ili 1616. U toj knjizi je Faust Vrančić  objavio crtež četverokutnog padobrana. Iako za to nema pisanih dokaza, pretpostavlja se da je 1617. godine, kao 65-godišnjak, teško bolestan i nedugo prije smrti, s takvim padobranom izveo prvi uspješni skok sa zvonika bazilike sv. Marka u Veneciji.

 D.9.1. PADOBRAN

Homo volans ili leteći čovjek – Vrančićev nacrt padobrana

             (Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)

 D.9.2. F.VRANČIĆ

Faust Vrančić

(Izvor slike: http://radioclubkastilac.hr/2012/03/10/dobitnici-nagrade-faust-vrancic-za-2011-godinu/)

Izvor

https://hr.wikipedia.org/...

https://hr.wikipedia.org/...

https://enciklopedija.hr/...

https://hbl.lzmk.hr/...

PENKALA – Slavoljub Penkala, 1906. 

          Penkala je mehanička olovka koja je postala sinonimom za automatsku olovku, a naziv se do danas uvriježio za kemijske olovke s gustom tintom i kuglicom na vrhu. Patent penkale,  prve mehaničke olovke na svijetu, prvi je put je  Zagrepčanin Slavoljub Penkala prijavio 24. siječnja 1906. godine pod obiteljskim prezimenom u patentnom uredu u  Budimpešti pod br. 36946 i u Engleskoj pod  br. 3690/1906 i 183242.

Samo nekoliko mjeseci kasnije, početkom proljeća, otvara prvu radionicu penkala u ulici Marije Valerije 3 (današnja Praška). Kako nije bio zadovoljan rješenjem samog mehanizma penkale, 24. rujna iste godine (1906.) prijavljuje Kraljevskom mađarskom patentnom uredu u Budimpešti izum poboljšanog tipa mehaničke olovke br. 38353.  Kod poboljšanog patenta Penkala je zamijenio spiralnu oprugu elastičnom polukuglicom. Kako bi njegova mehanička olovka pisala tanko, sam je lijevao tanke grafitne mine i usađivao ih u metalni držač. Penkala je za svoju olovku konstruirao i spiralni umetak koji, vrtnjom tijela vanjskog držača, po potrebi istiskuje minu. Taj se izum do danas nije promijenio. Svojim izumom mehanizma što je zamijenio drvenu olovku koja se morala oštriti, Penkala je stekao svjetsku slavu. S izumom penkale  je u svijetu započelo razdoblje modernoga pisaćeg pribora, a naziv “Penkala” postao je naziv koji se upotrebljava u cijelom svijetu.

Do tada su se koristile drvene olovke s grafitnom jezgrom koje su se ručno oštrile. Penkala je, za razliku od takvih olovaka, olovka u kojoj grafitni uložak (mina) trošenjem automatski izlazi iz tijela olovke te omogućuje pisanje bez oštrenja sve dok se ne potroši. Posebna igla, na kraju koje je bila zalemljena mala spiralna opruga, postupno je pri pisanju potiskivala minu tako da je ona stalno virila iz držača (olovke).

Godine 1917. patentirao je roto-penkalu, vrteću mehaničku olovku gdje je mina izlazila iz tijela olovke vrtnjom bilo donjega dijela tijela bilo gornje kapice.

Penkale su dolazile isprva samo s crnom minom, a za potrebe knjigovodstvenih servisa osmišljen je model dvostrane penkale s crvenom i plavom minom na krajevima. Dolazile su u više boja te su se njima služili i slikari. Tijelo penkale izrađivalo se od ebonita, čvrste polimerne mase proizvedene vulkanizacijom kaučuka s većom količinom sumpora, koju je Penkala dodatno usavršio. Nakon početnoga uspjeha s klasičnim oblikom, Penkala je odlučio izraditi stilizirane modele, pa su tako penkale dolazile u različitim oblicima i dimenzijama (cigarete, tanke notes-olovke, dvostrane), materijalima (ebonit, srebro i dr.) te u velikom broju boja, a boja penkale često je odgovarala boji mine.

U početku je olovke proizvodio samostalno u vlastitoj radionici, no izum je u zemlji i inozemstvu pobudio veliko zanimanje te je ubrzo naručeno 100.000 olovaka. Serijska proizvodnja pokrenuta je u maloj radionici u Ulici Marije Valerije 3 (danas Praška ulica), gdje je bilo zaposleno dvadesetak radnika. Godine 1911. s braćom Moster osnovao je poduzeće Penkala-Edmund Moster & Co., sklopivši ugovor o izradbi penkala i ostaloga pratećeg pribora u tvornici u Baroševoj ulici 43 (danas Ulica kneza Branimira). Od 1926. do 1937.godine tvornica je poslovala pod nazivom Penkala tvornica d. d. Zagreb u Branimirovoj i 1912.godine zapošljavala 300 radnika, imala kantinu, dječji vrtić, bazen za plivanje, čak i nogometni klub Penkala. Bila je među najvećim tvornicama uredskog pribora u svijetu.

 

          Izumitelj penkale je Zagrepčanin poljskog porijekla Slavoljub Eduard Penkala Eduard Slavoljub Penkala (Liptovsky Mikulaš - Liptószentmiklós, tada Mađarska, danas Slovačka, 1871. - Zagreb, 1922.), bio  je hrvatski inženjer kemije i slavni izumitelj poljskog porijekla. Diplomirao je kemiju na Kraljevskoj tehničkoj visokoj školi u Dresdenu 1898.godine, potom je radio u kemijskoj industriji u Košicama. Nakon vjenčanja izabrao je1900.godine  Zagreb kao prebivalište svoje obitelji i nastanio se na današnjem Trgu kralja Tomislava br. 17. Ovdje je počela njegova blistava karijera. Prihvatio je državnu službu, bio imenovan kraljevskim  tehničkim nadzornikom i 14.lipnja 1904.godine položio službenu prisegu. S vremenom je svom imenu pridodao Slavoljub i postao naturalizirani Hrvat.

Kreativan duh te okružje u kojem je živio i radio rezultirali su s 80-ak izuma i inovacija primjenljivih u svakodnevnom životu, industriji, prometu i drugdje. Među prvim su izumima koje je patentirao su termos-boca te rotirajuća četkica za zube. Svoj najveći i najpoznatiji izum, automatsku mehaničku olovku, Penkala je prijavio 1906. godine, a nešto poslije i prvo nalivpero s čvrstom tintom, kao i takozvanu knipsu, držač kojim se pisaljka može zakvačiti za džep.

Kako bi promovirao svoj najpopularniji proizvod izradio je njegov zaštitni znak-glavu nasmijanog čovječujka izduženog prćastog nosa i predimenzioniranih ušiju za koje su se mogle zataknuti penkale. Figura je dobila ime Uško, a za njezin dizajn odgovorna je Jadviga Matavovska, sestra Penkaline supruge.

Osim toga, izumio je, patentirao ili usavršio anodne baterije, lijek protiv reume, prašak za pranje rublja, potom i plavilo, koje je u praonicama rublja zamijenilo do tada korišteno bjelilo, sredstvo za uništavanje gamadi, tekući preparat za impregnaciju željezničkih  pragova , tlakomjer ili manometar,   dinamometarvagonske kočnice, sastav tračnicamjerilo protoka.

Posebno se bavio materijalima za izradbu gramofonskih ploča, pa je usavršio masu ebonit iz koje su se ploče lijevale, a patentirao je i gramofonsku iglu produljena vijeka trajanja. Među ostalim, izradio je proračune i nacrte turbinskog kola, helikopterskog rotora te je patentirao lebdjelicu na zračnom jastuku, mnogo prije no što je prvi takav stroj i izrađen.

Penkala je 1908. godine u Zagrebu počeo konstruirati zrakoplov s originalnim rješenjima, a 1910. je zrakoplov poletio, 7 godina nakon braća Wright koji su poletjeli 1903.godine. Penkalin je zrakoplov ostao zapamćen kao prvi zrakoplov koji je sagrađen i letio u Hrvatskoj.

Slavoljub Penkala je nenadano  umro 5.veljače 1922.godine, nakon službenog puta s kojeg se vratio s upalom pluća. I tako je u 51. godini prekinut život jednog velikana stvaralaštva.

 DX.10.1. PENKALA

Prva penkala

(Izvor slike: http://www.toz-penkala.hr/...)

  DX.10.2. Penkala,Slavoljub

Eduard Slavoljub Penkala

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/...)

Izvor

http://www.toz-penkala.hr/...

https://hr.wikipedia.org/...

https://tehnika.lzmk.hr/...

https://www.enciklopedija.hr/...

https://www.youtube.com/...

Izložba „Hrvatska svijetu“ koja se održavala od 12.2.-15.5 2021. godine u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu

POZITRONIJ - Stjepan Mohorovičić, 1934.

           Pozitronij je vezano stanje pozitrona i elektrona. To je najlakši formirani egzotični  egzotični atom, jer je sličan atomu vodika, samo što je proton zamijenjen pozitronom. To vezano   stanje elektrona s nabojem {\displaystyle e^{-}} i pozitrona s nabojem {\displaystyle e^{+}} zove se pozitronij i označava Ps. Postojanje pozitronija teorijski je predvidio hrvatski fizičar Stjepan Mohorovičić 1934. godine. Eksperimentalno su ga dokazali Deutsch i suradnici 1951., istražujući proces usporavanja pozitrona u plinovima. Naime, kada pozitron naleti na plin, prije anihilacije ("totalno uništenje", a u fizici označava proces u kojem se čestica sudara sa svojom antičesticom ), usporava se gotovo do termičkih energija i tada može nastati pozitronij.

U kvantnoj mehanici struktura pozitronija analogna je strukturi vodikova atoma (vezano stanje jednog elektrona i jednog protona), samo što je reducirana masa u slučaju pozitronija gotovo dva puta manja nego u vodikovom atomu, gdje je u dobroj aproksimaciji dana masom elektrona. Energija svakoga stanja pozitronija je približno upola manja nego energija odgovarajućeg stanja u vodikovom atomu.

 

           Pozitronij je teorijski predvidio Stjepan Mohorovičić (Bakar, 1890.-Zagreb, 1980.), hrvatski fizičar i geofizičar. Otac mu je svjetski poznati geofizičar Andrija Mohorovičić, otkrivač diskontinuiteta u Zemljinoj unutrašnjosti. Nakon studija u Zagrebu i Göttingenu, Stjepan Mohorovičić  je predavao na gimnazijama u Bjelovaru, Koprivnici i Osijeku, a u I. svjetskom ratu rukovodio vojnim meteorološkim postajama. Doktorirao na Zagrebačkom sveučilištu i bio gimnazijski profesor u Zagrebu.

Postigao je značajne rezultate u više znanstvenih područja: seizmologiji, meteorologiji, astrofizici i teorijskoj fizici. Najveći znanstveni doprinos Stjepana Mohorovičića, a ujedno i najpoznatiji u svjetskim znanstvenim krugovima, je teorijsko predviđanje mogućeg postojanja pozitronija, tj. vezanog sustava jednog pozitrona i jednog elektrona, do kojeg je došao 1934. godine. Nekoliko godina nakon Diracovog teorijskog predviđanja pozitrona (1928.), tj. antičestice elektrona, te eksperimentalnog otkrića pozitrona (Anderson 1932.), Stjepan Mohorovičić je 1934. u uglednom njemačkom časopisu "Astronomische Nachrichten" publicirao znanstveni rad "Möglichkeit neuer Elemente und ihre Bedeutung in Astrophysik". U njemu je iznio hipotezu o postojanju pozitronija, te predvidio njegovo postojanje na zvijezdama. Eksperimentalno je pozitronij otkrio Deutsch 1951., a dokaze o postojanju pozitronija na zvijezdama pomoću svemirskog teleskopa raspravlja McClintock 1984.

Pitanje koje je navelo Stjepana Mohorovičića na pretpostavku postojanja pozitronija bilo je što bi se dogodilo kada se sretnu na bliskoj udaljenosti jedan elektron i jedan pozitron, ali ne toliko blizu da dođe do anihilacije (totalnog uništenja). Zaključio je da će se zbog električnog privlačenja obje elementarne čestice tada gibati oko zajedničkog težišta i na taj način tvoriti sustav koji će prema van djelovati kao električki neutralan. Taj sustav predstavlja vezano stanje slično vodikovom atomu, no 920,5 puta lakše. Mohorovičić je takav superlaki atom nazvao "elektrum", a danas je poznat kao pozitronij.

Mohorovičić je postuliranjem (pretpostavkom postojanja)  pozitronija i svojim radom na ovom području fizike pridonio uvjerljive dokaze relativističkoj kvantnoj fizici, koja se je krajem 1920-ih godina javila kao nova grana fizike. U tom vremenskom razdoblju broj znanstvenih publikacija o pozitroniju naglo raste, a danas u svijetu imamo objavljene stotine publikacija o pozitroniju.

 DX.11.1. pozotronij

Sustav vodika i pozitronija karakteriziran s prvom Bohrovom orbitom

(Izvor slike: https://zir.nsk.hr/...)

 DX.11.2. MOHOROVIČIĆ, STJEPAN

Stjepan Mohorovičić

(Izvor slike: http://www.formula1-dictionary.net/rijeka_biografije_mohorovicic_stjepan.html)

Izvor

https://hr.wikipedia.org/...

https://hr.wikipedia.org/...

https://enciklopedija. https:/...

http://www.croatianhistory.net/...

PRELOGOVO PRAVILO - Vladimir Prelog,

           Prelogovo pravilo je odnos strukture i reaktivnosti organskih spojeva. Odnosno pravilo koje određuje konformacijske odnose reaktanata i produkata. Do njega je Vladimir Prelog došao sustavnim proučavanjem asimetrične sinteze. Prelogovo pravilo je rezultat njegova sustavna istraživanja stereoselektivnosti mikrobnih i enzimskih reakcija. Enzimi (u starijoj literaturi fermenti) su biološki katalizatori, tvari koje enormno ubrzavaju biokemijske procese u živim organizmima.

Prelogovi radovi doprinijeli su boljem razumijevanju enzimskih reakcija. Prelog je zajedno sa znanstvenicima Robertom Cahnom i Christopherom Ingoldom formulirao pravilo koje definira klasifikaciju i specifikaciju prostorne građe kiralnih mokekula. i danas se u kemiji to pravilo prema njima naziva “Cahn-Ingold-Prelogovo pravilo”. Surađujući s industrijom Prelog se bavio određivanjem mikrobnih antimetabolitika i antiobiotika.

 

          Autor Prelogovog pravila je Vladimir Prelog (Sarajevo,  1906. – Zürich,  1998.), bio je hrvatski i švicarski kemičar. Dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju 1975. godine za  proučavanje stereokemije organskih molekula i reakcija.

Pučku školu završio je u Zagrebu, gdje je počeo pohađati i realnu gimnaziju, a u trećem razredu s ocem preselio se u Osijek. Tamo nastavlja svoje srednjoškolsko obrazovanje na Kraljevskoj realnoj gimnaziji i, zahvaljujući profesoru Ivanu Kuriji, počinje se zanimati za kemiju. Pod njegovim je mentorstvom već u petnaestoj godini objavio svoj prvi znanstveni rad iz kemije. Nakon što je 1924. godine maturirao u Zagrebu, odlazi na studij kemije u Prag. Tamo je na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehničke visoke škole diplomirao 1928., a doktorirao 1929. godine. 

Nakon doktorata  vratio se u Zagreb. 1934. godine 1935. na poziv Tehničkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prihvatio je mjesto docenta te preuzeo nastavu organske kemije za studente inženjerske kemije i postao predstojnikom Zavoda za organsku kemiju. Sedam godina radio je i predavao u Zavodu za organsku kemiju, gdje su ga dočekali loši uvjeti rada. Zato se za pomoć obratio tvornici farmaceutskih proizvoda Kaštel (kasnije Pliva) koja mu je omogućila sredstva za istraživački rad na Fakultetu, odnosno uredila laboratorij u Zavodu za organsku kemiju i u tvornici izgradila laboratorij koji se kasnije razvio u Plivin istraživački institut.

Prelog je prvi sa svojim doktorandom Rativojem Seiwerthom sintetizirao adamantan, ugljikovodik vrlo stabilne policikličke strukture, izoliran iz moravske nafte. U sedam godina djelovanja u Zagrebu Prelogova je radna skupina objavila 48 znanstvenih radova

Godine 1941., na poziv Lavoslava Ružičke, odlazi u Švicarsku zbog tadašnje političke situacije.

Orijentirao se na organsku kemijsku sintezu i otkrivanje novih spojeva koji bi bili temelj proizvodnje lijekova. Prelogova istraživačka skupina provodila je mnoga istraživanja, od čega se najviše ističu istraživanje sinteze kinina (lijeka protiv malarije), adamantana

 (visokosimetričnog naftnog ugljikovodika) i sulfonamida (antibakterijskog lijeka) zbog kojih je zagrebačka organska kemija postala svjetski prepoznata. Uspješno započeta suradnja farmaceutske industrije i sveučilišta održana je do danas.

Područje njegovih istraživanja bili su, uglavnom, heterociklički spojevi, alkaloidi, antibiotici.Središnje zanimanje bila mu je stereokemija molekula, zaokuplja ga problem prostorne građe molekula. Uvodi naziv kemijska topologija za područje stereokemije koja se bavi geometrijskim svojstvima molekula. Pridonio je objašnjenju strukture steroida, kininastrihnina i drugih alkaloida, a sintetizirao je mnoge organske spojeve. Njegovi radovi su pridonijeli razumijevanju naravi enzimatskih reakcija.

Ovaj veliki znanstvenik, koji je objavio više od 400 znanstvenih radova, bio je dobitnik velikog broja nagrada. Nagrađen je 1965. medaljom Marcek Benoist, najvećim znanstvenim priznanjem u Švicarskoj. Vrhunac njegova znanstvenog istraživanja i stvaranja bilo je dodjeljivanje Nobelove nagrade za kemiju 1975. godine. Nagradu je podijelio s britanskim znanstvenikom Johnom Warcupom Cornforthom. I nakon umirovljenja Prelog je nastavio istraživanja na području stereokemije, kao i podučavanje mladih znanstvenika.

Prelog je bio član ili počasni član mnogih znanstvenih društava i akademija znanosti. Počasni doktorat dobio je od sveučilišta u Manchesteru, Bruxellesu, Liverpoolu, Parizu, Cambridgeu i Barceloni, a ovom velikom znanstveniku odužilo se i Zagrebačko sveučilište dodijelivši mu, također, počasni doktorat. Godine 1986. postao je počasni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (tadašnje JAZU).

Za vrijeme Domovinskoga rata u Hrvatskoj, zahvaljujući njegovu autoritetu i angažmanu, objavljen je Apel nobelovaca za pomoć Hrvatskoj koji je 1991. potpisalo više od 100 dobitnika Nobelove nagrade.

Umro je u Zürichu, 7. siječnja 1998. godine.  U Zürichu je kremiran, a 21. rujna 2001. godine na poticaj HAZU posmrtni ostatci Vladimira  Preloga preneseni su u Zagreb 2001. i nakon komemoracije u palači HAZU svečano položeni u grobnicu HAZU na Mirogoju i pokopani u grobnici HAZU na Mirogoju.

 DX.12.1. ENZIM

Dijagram konfiguracije enzimske molekule.

(Izvor slike: https://bs.wikipedia.org/...)

 DX.12.2. PRELOG

 Vladimir Prelog prima Nobelovu nagradu 1975. godine

(Izvor slike: https://eyecro.wordpress.com/2019/04/22/hrvatski-inzenjeri-vladimir-prelog/)

Izvor

https://hr.wikipedia.org/...

https://enciklopedija.hr/...

https://www.skolskiportal.hr/...

https://povijest.hr/...

https://www.nsk.hr/...

https://hbl.lzmk.hr/...

PURATIĆEVO VITLO  - Mario Puretić, 1954.

               Puratićevo vitlo (eng. “Power Block” ili “Puretic Power Block”) je  mehanički koloturnik za brzo i lako izvlačenje ribarskih mreža. Vitlo je Mario Puratić patentirao 1954. godine. Puratićev mehanički koloturnik sastoji se od posebno prilagođene koloture sa žlijebom obloženim gumom, zavješenom na brodsku dizalicu. Prvi koloturnici bili su pogonjeni brodskim vitlom i užetom, dok se danas rabe hidraulični sustavi koji omogućuju daljinsko upravljanje, tj. promjenu smjera i broja okretaja koloturnika. Prevlačenjem jednoga kraja mreže plivarice preko koloturnika te njegovim okretanjem izvlači se mreža na palubu uz minimalan ljudski rad. Poduzeće Marine Construction & Design Company iz Seattlea, u kojem je Puratić radio kao savjetnik, uključilo se od 1958. u proizvodnju i usavršavanje koloturnika te danas proizvodi četiri modela, ovisno o veličini broda, mreže, područja ribarenja te načinu pogonjenja hidrauličnoga sustava: standardni model, model s otvorom odozgo, model s bočnim otvaranjem i model sa specijalnim aplikacijama. Primjena koloturnika se za manje od desetljeća proširila sa sjevernoga Pacifika i američke zapadne obale cijelim svijetom, od Norveške do južne Afrike i Japana te je uvedena u sve svjetske ribarske flote. A u hrvatskom se ribarstvu rabi od 1963. godine.

 

             Izumitelj vitla je hrvatski izumitelj Juraj Ivan Mario Puratić, ili kako su ga Amerikanci nazvali Puretić (Brač, 1904.-SAD,1993.). Rođen je 1904. godine u Sumartinu na otoku Braču, u obitelji težaka i ribara. Godine 1925. odlazi iz svog rodnog mjesta,  u potrazi za boljim životom u Sjedinjene Američke Države. Po dolasku radio je u čeličani, kasnije u luci u Brooklynu, a potom je godinama radio kao ribar, te je bio upoznat s tadašnjom problematikom tog posla. Primjena njegova izuma unijela je revolucionarnu promjenu u efikasnost ribarenja, te uz tri puta manju posadu omogućuje trostruki ulov u odnosu na ranije, ručno izvlačenje mreža.  Svoj izum je patentirao 1954. godine. Svojim je izumom Puratić pokrenuo revoluciju u svjetskome ribarstvu, osobito u lovu na tune golemim tunolovnim plivaricama, ali i u lovu na srdele, inćune, lokarde, losose i drugu ribu. Zbog zasluga u ribarstvu proglašen je 1975. izumiteljem godine u SAD-u, počasnim građaninom Islanda, a od 1972. na kanadskoj novčanici od pet dolara nalazi se slika ribarskoga broda s njegovim koloturnikom. Mario Puratić je izabran na popis 100 najvećih izumitelja XX. stoljeća u SAD. Od 1954. do smrti Puratić je Patentnom uredu SAD-a prijavio više od 20 pronalazaka, uglavnom vezanih uz unapređenje ribolovnih alata.

Kada je Mario Puratić umro njegovi posmrtni ostaci su 1994. godine preneseni iz SAD u rodni grad Sumartin na Braču.

 DX.13.1. PURATIĆEVO VITILO_1

Puratićevo vitlo

(Izvor slike: https://eyecro.wordpress.com/...)

 DX.13.2. PURETIĆ, M

Mario Puretić

(Izvor slike: https://tehnika.lzmk.hr/...)

Izvor

https://hr.wikipedia.org/...

https://tehnika.lzmk.hr/...

https://enciklopedija.hr/...

http://www.croatianhistory.net/...

 

R

RANDIĆEV INDEKS – Milan Randić, 1976.

             Randićev indeks, odnosno indeks molekularne povezanosti ili samo indeks povezanosti R(G) je jedan od klasičnih deksriptora (opisnika) koji opisuje molekularne strukture temeljenih na grafovima. Randićev ibeks je  najmoćniji numerički indeks u modeliranju kvantitativnih odnosa strukture i svojstava molekula, te je naišao na veliku primjenu u ekologiji te medicinskoj i farmaceutskoj kemiji. Indeks  povezanosti, R(G) prikazuje  način na koji su atomi  povezani u molekuli što  je osnovna karakteristika strukture pa tako i svojstava molekule. Postoji linearna korelacija između R(G) i logaritma multiplikativne verzije Randićevog indeksa. Rendićev indeks je definiran kao:

DX.14.1.RANDIĆ. INDEKS-formula

Randićev indeks je našao nebrojenu primjenu u kemiji i farmakologiji. Matematička pozadina tog indeksa je vrlo dobro obrađena.

Polazeći od topoloških teorija, Milan Randić je 1976. godine uveo pojam indeksa molekularne povezanosti, a američki kemičar Lemont Kier i suradnici su zatim taj indeks primijenili na nekoliko primjera u medicinskoj kemiji. Empirijski su potvrdili da postoji linearna ovisnost između indeksa i veličine molekule, površine molekule, topljivosti u vodi, vrelišta i polarnosti, a također i biološke aktivnosti. Randić je okarakterizirao vezanje iz grafa tako da je sve veze u molekuli prikazao parovima vrijednosti (m, n) gdje m i n predstavljaju valenciju za svaki vrh. Potom se određuje vrijednost pojedinom paru (m, n) kako bi se njihov doprinos što bolje slagao u dobivenom parametru kada se zbroje vrijednosti svih parova (veza) u molekuli.

 

            Autor Randićevog indeksa je hrvatski i američki teorijski kemičar Milan Randić, rođen  1. listopada 1930. u Beogradu. Diplomirao je fiziku 1953. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1958. na Sveučilištu u Cambridgeu u Engleskoj. Radio je u Institutu Ruđer Bošković (1960.-1965.) te bio redoviti profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu (1965.-1971.). Od 1971. stalno boravi u SAD-u, gdje je predavao na različitim sveučilištima te 1980. postao izvanredni, a 1985. redoviti profesor na Sveučilištu Drake (Des Moines, Iowa, SAD).

Na Institutu Ruđer Bošković je 1960. godine utemeljio skupinu za teorijsku kemiju i prvi se u Hrvatskoj počeo baviti teorijskom kemijom. Njegov znanstveni put razvijao se preko ranih radova iz molekularne spektroskopije, razvoja metode maksimalnog prekrivanja i računanja molekularnih integrala do radova zrelog znanstvenika iz teorije valentnih struktura i matematičke kemije. U okviru teorije valentnih struktura razvio je model konjugiranih krugova, koji je postao standardni model za studiranje aromatičkih molekula.

U području matematičke kemije najvažniji rezultat mu je razvoj indeksa povezanosti.

Bavio se i razvijanjem pristupa studiranju globalnog oblika molekula s pomoću koncepcije o molekularnim profilima, koju je sam razvio i koja se između ostalog pokazala vrlo pogodnom za izučavanje procesa smotavanja proteina.

Randić je bio jedan od pionira Kemijske grafičke teorije.

Jedan je od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika uopće. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, počasni je član Hrvatskog kemijskog društva, Međunarodne akademije za matematičku kemiju i Nacionalnog kemijskog instituta u Ljubljani. Osnivač je Međunarodne akademije za matematičku kemiju 2005. godine sa sjedištem u Dubrovniku. Za dopisnog člana HAZU izabran je 1997. godine.

Rendić je objavio oko 400 znanstvenih članaka i još je aktivan istraživač.

 DX.14.2. RANDIĆEV INDEKS_000817

Izračunavanje Randićevog indeksa

(Izvor slike: https://repozitorij.ktf-split.hr/...)

 DX.14.3. RANDIĆ, MILAN

Milan Randić

(Izvor slike: http://info.hazu.hr/...)

Izvor

https://www.enciklopedija.hr/...

file:///C:/Users/Marijan/Downloads/CCA_75_2002_319_327_NIKOLIC.pdf

http://info.hazu.hr/...

https://prabook.com/...

http://www.medjchem.com/...

https://en.wikipedia.org/...

https://www.sciencedirect.com/...

http://match.pmf.kg.ac.rs/...

https://repozitorij.ktf-split.hr/...

 

S

SINKRO-ROTACIJSKA KAMERA ZA 360 STUPNJEVA - Hrvoje Sarić, 1972.

              Prvu u svijetu, profesionalnu sinkrono rotacijsku fotokameru SRF 360 izumitelj Hrvoje Sarić patentirao  je u  Saveznom zavodu za patente 1972. godine. To je kamera koja koristi standardni leica 35 mm film, ima mogućnost promjene objektiva, različita trajanja eksponiranja filma, kao i spuštanje i dizanje horizonta.

Na predstavljanju Zagreba u japanskom gradu Kyotu bila je izložena fotografija tadašnjeg Trga Republike, snimljena tom kamerom, duga 12 i visoka 2 metra. Taj snimak privukao je veliku pozornost Japanaca koji su prvi proizvođač foto opreme u svijetu.

Punih 26 godina kasnije, gotovo preko noći,  Hrvoje Sarić sačinio je i prvu u svijetu potpuno elektronsku konstrukciju od devet BETACAM videokamera, koje snimaju u krugu od 360 stupnjeva, dok se slika projicira na kružnom platnu pomoću devet LCD projektora, na bazi tekućih kristala. Slika se projicirala na kružnom platnu veličine 196 kvadratnih metara pomoću devet LCD video projektora. Ta je konstrukcija omogućila snimanje jedinstvenog filma „Jedan dan na hrvatskomu moru“, kojim se Republika Hrvatska predstavila na Svjetskoj izložbi EXPO 1998. godine, u Lisabonu. Film je izazvao veliku pozornost gledatelja a vidjelo ga je više od milijun ljudi. Identična je konstrukcija upotrijebljena i za snimanje novog filma kojim se Hrvatska predstavila na Svjetskoj izložbi EXPO 2000., u Hannoveru.

 

          Izumitelj  Hrvoje Sarić, hrvatski snimatelj i redatelj (Knin, 1922.-Zagreb, 2007.) studirao je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu.  Bio je snimatelj filmskih reportaža, dokumentarnih i kratkih igranih filmova (surađivao je s A. Babajom, Z. Berkovićem, O. Gluščevićem, M. Katićem, M. Reljom i dr.). Od 1960. režirao je desetak kratkometražnih filmova. Osobito je zapažen njegov snimateljski rad u filmovima Zle pare V. Stojanovića (1956), Pod sumnjom Branka Belana (1956), Lakat, kao takav Ante Babaje (1959), Piko Srećka Weyganda (1959) i Izgubljena olovka Fedora Škubonje (1960) koji je nagrađen Zlatnim lavom na festivalu dječjeg filma u Veneciji. Snimio je i više koprodukcijskih igranih filmova, kao direktor fotografije, uglavnom u Rimu i Ljubljani.

Dugo je snimao industrijske i dokumentarne filmove za potrebe Plive (deset godina) i Tvornice Rade Končar (punih četrnaest godina) te dokumentarnu građu za potrebe Grada Zagreba.

Usporedo sa profesionalnim filmskim radom, životno opredjeljenje Hrvoja Sarića je bilo izumiteljstvo. Osmislio je više tehničkih snimateljskih rješenja, npr. za zaštitu hrvatske filmske baštine. Ima sedamdesetak izuma iz različitih tehničkih područja. Priznato mu je dvanaest patenata za vrijeme njegovog života, a desetak ih je zaštićeno nakon njegove smrti.

Hrvoje Sarić umro je2007. godine  tiho i povučen u svoj svijet, a po vlastitoj je želji i pokopan bez sudjelovanje javnosti, u najužem obiteljskom krugu.

 DX.15.1. ROTAC. KAMERA

Hrvatski paviljon je bio glavni događaj na 1998 EXPO u Lisabonu, pored ostalog i zahvaljujući spektakularnoj tehnologiji filma od 360 stupnjeva  Hrvoja Sarića.

(Izvor slike: http://www.croatia.org/...)

 DX.15.2. ROTAC. KAMERA-H.SARIĆ-2

Hrvoje Sarić

(Izvor slike: http://www.panorama360.hr/index.php?route=news/article&news_id=26)

Izvor

http://www.croatia.org/...

http://www.croatianhistory.net/...

http://www.panorama360.hr/...

http://4d-monitoring.com/...

http://free-zg.t-com.hr/...

http://www.hfs.hr/...

 

SUMAMED - Slobodan Đokić, Gorjana Radobolja - Lazarevski, Zrinka  Tamburašev, Gabrijela Kobrehel,  1980.

           Sumamed (Azitromicin) je  antibiotik je koji je razvio tim hrvatskih farmaceutskih stručnjaka iz tvornice lijekova PLIVA. Taj novi antibiotik je bio po svemu različit od ostalih do tada primjenjivanih antibiotika. Zbog izuzetnih osobina novom je antibiotiku nadjenuto iznimno ime – Sumamed® („summa summarum medicinae“ – zbroj svih znanja iz medicine). Pokazao se izrazito efikasnim pri terapijskom liječenju bakterijskih infekcija. Azitromicin je antibiotik širokog spektra djelovanja, prvi predstavnik nove podskupine makrolidnih antibiotika nazvane azalidi. Sprječavajući sintezu bakterijskih bjelančevina, uklanja sposobnost bakterije da raste i da se razmnožava. Azitromicin ciljano djeluje na mjestu infekcije zahvaljujući prenošenju putem bijelih krvnih stanica. Azitromicin u upalno promijenjenim tkivima postiže visoku koncentraciju te terapija ostaje djelotvorna još pet do sedam dana nakon prestanka uzimanja lijeka.

Spoj je 1981. godine patentiran. Registracija PLIVINA proizvoda nije išla glatko jer do tada u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji nije bio registriran nijedan originalni domaći proizvod s vlastitom registracijskom dokumentacijom koju su u to vrijeme Plivini stručnjaci i osobno nosili sa svim iskopiranim test-listama pojedinih bolesnika na Saveznu komisiju za lijekove u Beograd. Nakon svih teškoća u samoj registracijskoj proceduri tijekom koje je lijek nekoliko puta skidan s „dnevnog reda“ sjednice dobiveno je odobrenje za stavljanje lijeka u promet i krenula je promocija azitromici. Budući da je za PLIVU Sumamed® bio jedinstven antibiotik, već pri registraciji lijeka dizajnirana je i jedinstvena ambalaža, izrađena u vlastitom dizajnerskom odjelu u suradnji s Medicinsko-informativnim odjelom, a koja se razlikovala od dotadašnje prakse izrade kutije prema ATK (anatomsko-terapijsko-kemijskoj) klasifikaciji lijekova što je u PLIVI prisutna i danas.

Pfizer, jedna od najvećih svjetskih farmaceutskih kompanija, preuzela je 1987. godine licenciju za proizvodnju i komercijalizaciju proizvoda. Pliva i Pfizer su potpisali ugovor koji je Pfizeru dao ekskluzivna prava za prodaju azitromicina na tržištima SAD-a i Zapadne Europe, dok je Pliva 1988. na tržište Centralne i Istočne Europe lansirala svoj azitromicin pod imenom Sumamed. Razvojem tržišta na bazi istog spoja 1991. Pfizer izdaje Zithromax i Zentiva Azitrox.

Sumamed se kao lijek profilirao tijekom dva desetljeća distribucije na domaćem i stranom tržištu u proizvod iznimne prepoznatljivosti, kvalitete i ugleda pa je samim time zaslužio i oznaku kao brand „Izvorno hrvatsko“.

Sumamed® je izazvao pravu revoluciju u liječenju antibioticima i postao jedan od najuspješnijih lijekova u svijetu te uvrstio PLIVU u red malobrojnih farmaceutskih kompanija koje imaju vlastiti lijek, a Hrvatsku među devet zemalja koje imaju i vlastiti antibiotik. Otkriće Sumameda® najveći je događaj u povijesti PLIVE i hrvatske farmaceutske industrije. Izumitelji Sumameda® za to su izvanredno otkriće 2000. godine u Americi proglašeni Herojima kemije.

 

          Sumamed je otkrio tim stručnjaka PLIVA-e predvođen kemičarom doktorom Slobodanom Đokićem. U timu su bili još Gorjana Radobolja-LazarevskiZrinka Tamburašev i Gabrijela Kobrehel. Oni su 1980. otkrili formulu kemijskog spoja azitromicina koji se pokazao izrazito efikasnim pri terapijskom liječenju bakterijskih infekcija. Hrvatska gospodarska komora dodijelila je 1987. godine autorima azitromicina nagradu Zlatna kuna za životno djelo.

           Slobodan Đokić, hrvatski kemičar crnogorskog podrijetla (Crna Gora, 1926 - Zagreb, 1994.) Studirao je kemiju u Pragu i Zagrebu, diplomirao 1952., a doktorirao 1957. u Zagrebu. Radio je u tvornici Pliva od 1953. godine, a direktor istraživačkog instituta bio je od 1971. do 1990. Predavao je na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Bavio se sintezom organskih spojeva, kemijom biološki aktivnih prirodnih spojeva i problemima razvoja farmaceutske industrije. Zaslužan za otkriće i proizvodnju antibiotika azitromicina, poznatog pod zaštićenim imenom Sumamed.

              Lazarevski,Gorjana (rođena Radobolja), hrvatska kemičarka (Omiš,1946).            Diplomirala je 1969. godine na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirala 1977. U Istraživačkom institutu PLIVE, gdje je istraživala kemijske transformacije antibiotika, napose u smjeru sinteze novih makrolidnih antibiotika, sintetizirala je, s ostalim suradnicima iz tima antibiotik azitromicin (Sumamed, Zithromax). Objavila je 16 znanstvenih radova, a više od 20 izuma zaštitila patentima (u nas i u svijetu). Dobitnica je Nagrade PLIVE (1986. i 1996) i Nagrade HAZU (1998.).

            Zrinka Tamburašev (Sisak1921. – Zagreb,  2003.), bila je hrvatska kemičarka. Studirala je u Zagrebu na Tehničkom fakultetu. Diplomirala je na kemijskom odsjeku 1948. godine. Zaposlila se 1957. u PLIVI. Radila je kao znanstvenica Plivinog istraživačkog instituta. Uvelike je pridonijela razvitku svog poduzeća na području biotehnologije, biokemije i mikrobiologije. Bila je poznata kao jednom od četvero izumitelja svjetski slavnog antibiotika azitromicina (sumameda).

Više je puta dobila nagrade za svoje racionalizacije i inovacije. Među ostalim, dobila je i Nagradu grada Zagreba za to što je uspjela izolirati antibiotik oksitetraciklin .

           Kobrehel, Gabrijela (rođena Vazdar), hrvatska kemičarka (Obedišće, 1941). Diplomirala je 1964. godine na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirala 1977. U Istraživačkom institutu PLIVE, gdje je istraživala kemijske transformacije antibiotika u smjeru sinteze novih makrolidnih antibiotika, sudjelovala je u timu koji je otkrio Sumamed.  Objavila je 25 znanstvenih radova, a više od 20 izuma zaštitila je patentima (u nas i u svijetu). Dobitnica je Nagrade PLIVE (1986. i 1996) i Nagrade HAZU (1998), Hrvatska gospodarska komora dodijelila joj je Zlatnu kunu, nagradu za životno djelo (1987), a Američko kemijsko društvo uglednu titulu heroj kemije (2000).

 DX.16.1. SUMAMED-TABLETE

Sumamed

(Izvor slike: http://www.plivamed.net/...)

 DX.16.2. SUMAMED-TIM

Tvorci Sumameda

Gabrijela Kobrehel, dr. Slobodan Đokić, mr. Gorjana Radobolja-Lazarevski i dr. Zrinka Tamburašev.

(Izvor slike: http://www.croatia.org/crown/articles/10440/1/Azithromycin-or-Sumamed-one-of-worlds-best-selling-antibiotics-product-of-Croatian-company-PLIVA-Zagreb.html)

Izvor

https://hr.wikipedia.org/...

https://www.enciklopedija.hr/...

https://hr.wikipedia.org/...

https://www.enciklopedija.hr/...

https://www.enciklopedija.hr/...

 

T

TEORIJA SILA I STRUKTURE TVARI - Ruđer Josip Bošković, 1758.

          Teorija sila i strukture tvari Ruđera Josipa Boškovića (1711.-1787.) najveće hrvatsko znanstveno dostignuće u svjetskoj znanosti. Teorija je opisana u glasovitoj knjizi  „Theoria philosophiae naturalis“, odnosno „Philosophiae naturalis theoria redacta ad unicam legem virium in natura existentium“ (Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi). To je djelo izuzetne vrijednosti, plod dugogodišnjeg studija genijalnog uma. Završio ga je i tiskao za boravka u Beču 1758. godine, te u Veneciji 1763. godine. Teorijom se daje savršena dinamička slika jedinstva prirode mikro svijeta sa makrosvijetom, na način da se uvodi samo jedna temeljna sila koja tumači prirodu, sve se svodi na samo jedan zakon sila koje postoje u prirodi. Cijela se priroda pokušava objasniti jednim jedinim sveopćim zakonom, prirodi imanentnih sila.

Najvažniji Boškovićev doprinos je u shvaćanju strukture tvari. Njegova izvorna teorija sila i strukture tvari danas je toliko aktualna da ga se može smatrati znanstvenim vizionarom XXI. st. Polazišta su za Boškovićevu teoriju načelo jednostavnosti i sličnoznačnosti (analogije) prirode i načelo neprekidnosti (kontinuiteta), a empirijski joj je povod znanstveni problem aktualan u ondašnjoj znanosti – analiza sraza. Tvar se, prema Boškoviću, sastoji od tvarnih (fizičkih) točaka, koje su jednostavne, nedjeljive, neprotežne, neprobojne, međusobno odvojene i bez ikakve strukture, a ishodišta su sila koje djeluju na daljinu.

Od matematičkih točaka razlikuju se po tome što imaju svojstvo inercije i što između njih djeluje Boškovićeva sila koja se prikazuje Boškovićevom krivuljom (curva Boscovichiana). Na malim udaljenostima među tvarnim točkastim česticama sila je odbojna, a s povećanjem udaljenosti smanjuje se do poništenja, prelazi u privlačnu, dostiže maksimum, opada do nule, opet prelazi u odbojnu i tako, ponavljajući se, više puta mijenja svoj predznak. Na velikim udaljenostima sila je, u skladu s Newtonovim zakonom gravitacije, privlačna. Za vrlo velike udaljenosti Bošković je iznio ideju o nužnosti modifikacije Newtonova zakona gravitacije. Boškovićeva krivulja sila je neprekidna i sastoji se od dvaju asimptotskih krakova (odbojnoga i privlačnoga) i presijeca os apscise u ravnotežnim točkama nazvanima točkama kohezije i nekohezije. Boškovićeva je sila vrlo slična sili između atoma u molekuli ili čvrstom tijelu i nuklearnoj sili među nukleonima (protonima i neutronima), pa joj je Karl Herzfeld dao naziv »potencijalna energija prema Boškoviću«.

Jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi (lex unicairium in natura existentium), tj. ideja da se sva stvarnost protumači na osnovi jednog zakona, Boškovićev je doprinos svjetskoj znanosti. Ta je ideja bila vidljiva kod A. Einsteina, W. Heisenberga i u suvremenoj znanosti, gdje se još nije uspjelo jednom jedinstvenom teorijom opisati četiri poznate sile u prirodi (gravitacijsku, elektromagnetsku, slabu i jaku nuklearnu silu). Boškovićev je jedan jedini zakon nacrt za veliku ujedinjenu teoriju polja ili još više teoriju o svemu (theory of everything). Iz bezuvjetnog zahtjeva da zakon neprekidnosti mora biti očuvan, slijedilo je odbacivanje mogućnosti izravnog dodira čestica zbog odbojne sile (dotada nitko nije poricao postojanje dodira među česticama tvari). Danas se u znanosti smatra da su osnovni sastojci tvari onakvi kakvima ih je zamišljao Bošković. Boškovićeve tvarne točke najelementarniji su sastojci tvari i to ih povezuje s kvarkovima i leptonima u današnjoj znanosti. Kako se tvar sastoji od točkastih čestica, slijedi da u njoj ima mnogo praznoga prostora. Time je prekinuo s materijalističko-korpuskularnom teorijom tvari i postavio pravu dinamističko-atomističku teoriju stvorivši nov pojam stvarnosti i novu sliku svijeta, pa bi se uz tzv. »kopernikanski obrat« trebalo govoriti i o »boškovićanskom obratu«.

Boškovićeve atomističke teorije poslije pokazale točnima u daljnjoj razradi Alberta Einsteina i Nielsa Bohra te današnje kvantne fizike

 

          Autor teorije sila i strukture tvari je isusovac Ruđer Josip Bošković (Dubrovnik, 1711.-Milano, 1787.), hrvatski matematičarastronomgeodetfizičarpjesnik i filozof. Engleski fizikalni kemičar Sir Harold Hartley nazvao ga je jednim od najvećih intelektualaca svih vremena, a njegovu teoriju prirodne filozofije njemački filozof Friedrich Nietzsche smatrao je "najvećim trijumfom nad osjetilima koji je dosad na Zemlji postignut". Školovanje je započeo u Dubrovniku u Collegium Ragusinum, a nastavio u isusovačkom zavodu Collegium Romanum u Rimu. Studirao je retoriku, filozofiju i teologiju. Kao student teologije počeo je (1740.) predavati matematiku   u Collegium Romanum. Po svršenom studiju teologije zaređen za svećenika i stupio je u isusovački red no bio je oslobođen redovničkih dužnosti kako bi se mogao posvetiti znanstvenom radu i nastavi. Za svećenika se zaredio 1744. godine i preuzeo katedru matematike do 1760. godine. Godine 1735. počinje proučavati Newtonova djela, a već 1736. godine počinje objavljivati znanstvene rasprave na širokom znanstvenom području.

Po njemu je nazvan i Mjesečev krater Boscovich.

Ruđer Bošković umro je 13. veljače 1787. godine u Milanu. Pokopan je u crkvi Sv. Maria Podone..

Zagrebu je 1950. godine osnovan Institut za znanstvena istraživanja na području atomske fizike, koji je na prijedlog hrvatskog fizičara Ivana Supeka dobio ime Ruđera Boškovića.

 DX.17.1. BOŠKOVIĆ-KRIVULJA

Boškovićev graf privlačnih i odbojnih sila.

Stranica iz Boškovićeve knjige „Teorija prirodne filozofije“ s crtežima krivulja koje se danas nazivaju Boškovićeve krivulje sile.

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/wiki/Ru%C4%91er_Bo%C5%A1kovi%C4%87)

 DX.17.2. BOŠKOVIĆ-SLIKA

Portret Ruđera Boškovića, (Robert Edge PineLondon1760.).

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/wiki/Ru%C4%91er_Bo%C5%A1kovi%C4%87)

Izvor

https://hr.wikipedia.org/...

https://enciklopedija.hr/...

http://zvjezdarnica.com/...

TORPEDO -  Ivan Blaž Lupis (Vukić), 1860.

          Torpedo je podvodno navođeno ili nenavođeno sredstvo namijenjeno uništavanju brodova i drugih plovila. Riječ potječe od latinske riječi torpere, koja znači paraliziratiosakatiti. Ispaljuje se iz brodova, podmornicazrakoplova, obalnih utvrđenja, helikoptera i drugih platformi.

Preteču torpeda osmislio je hrvatski izumitelj i časnik austrougarske ratne mornarice Ivan Blaž Lupis koji je svoj izum predstavio u Rijeci 1860. godine.  U suradnji s njim i prema njegovoj ideji, 1866. prvi uporabljivi autonomni torpedo konstruirao je  britanski strojarski inženjer  Robert Whitehead, tadašnji tehnički direktor Riječkoga tehničkoga zavoda. Taj je torpedo imao kalibar 335 mm, masu 136 kg (od toga 8 kg eksploziva), brzinu od 6 čv i doseg od 900 m, a bio je pogonjen klipnim strojem na stlačeni zrak. Uspješno je lansiran pred Riječkim tehničkim zavodom.  Prva su torpeda nosila ime Luppis-Whitehead. Izum je prva otkupila austrougarska mornarica, potom i gotovo sve veće pomorske sile svijeta, a riječka tvornica postala je prva tvornica torpeda na svijetu. Pred I. svjetski rat torpedo je postao osnovno naoružanje podmornica, a pojavila su se prva samovođena torpeda koja prate zvuk brodskih motora. Torpeda su prvi put masovno uporabljena u I. svjetskom ratu, a u kasnijem razvoju koji traje do danas radi se na povećanju dosega, preciznosti, brzine, razornog učinka i nezamjetljivosti. Riječki tehnički zavod je prerastao tvornicu Torpedo, (naziv od 1953. godine), prvu tvornicu torpeda na svijetu. Sjedište tvrtke bilo je u Rijeci kao i glavna tvornica, a ostale tvornice i proizvodne hale bile su u Đakovu i Jastrebarskom. Tvornica Torpedo je 1965. godine proizvela posljednji riječki torpedo.

 

          Izumitelj torpeda  Ivan Blaž Lupis (Vujić) (Rijeka, 1813 – Milano, 1875). rođen je u Rijeci. Podrijetlom iz obitelji Vukićević ili Vukić iz Nakovane Donje na Pelješcu. Lupis se školovao u Rijeci gdje je završio gimnaziju, te je nakon toga otišao na Mornaričku akademiju u Veneciju. Od 1835. služio je na brodovima austrougarske mornarice te je 1857. postao kapetan fregate. Do umirovljena bio je zapovjednik austrijske vojne fregate. 

Kada je kao zapovjednik fregate Bellona 1860. štitio hrvatsku obalu od moguće talijanske opsade, razmišljao je o stvaranju novoga, djelotvornijega oružja za obranu obale od neprijateljskih brodova i došao na ideju otiskivanja malih brodica napunjenih eksplozivom kojega je nazvao spasitelj obale (njemački Küstenretter). Lupis je više puta 1860. i 1864. tražio od vojnih vlasti u Beču prihvaćanje svoje ideje novoga oružja za obranu obale, ali je odgovor uvijek bio negativan. Iste je godine pokrenuo suradnju s engleskim inženjerom Robertom Whiteheadom, tehničkim direktorom riječke tvornice Riječki tehnički zavod s kojim je nastavio razvijati zamisao. Lupisova koncepcija ubrzo je znatno izmijenjena kada se Whitehead sklon pragmatičnim inženjerskim rješenjima, umjesto površinskom, sporom i vidljivu plovilu okreće konstruiranju podvodnoga projektila nalik današnjemu torpedu. Suradnja je ubrzo prekinuta, a Whitehead je isplatio Lupisa i u svojoj tvornici započeo proizvodnju torpeda. Time je riječka tvornica postala prva tvornica torpeda u svijetu. Već 1866. izrađen je prvi uspješan prototip promjera 355 mm, duljine 3,4 m i mase 136 kg, od toga 8 kg eksploziva. Kao priznanje Lupisove originalne zamisli isporuke prvih pošiljaka novoga oružja započele su 1868. pod nazivom Luppis-Whitehead torpedo, čime je i sam Whitehead odao Lupisu priznanje na izvornoj zamisli.

Konstrukcija „spasitelja obale“ smatra se pretečom torpeda, a Lupisa njegovim idejnim začetnikom. Kao priznanje za svoj rad dobio je carski Orden željezne krune (3. stupanj), plemićki naslov viteza von Rammer (njemački: zabijač, potapač) te grb s prizorom torpediranja parobroda. Godine 2016. Hrvatska pošta izdala je marku s njegovim likom.

DX.18.1. TORPEDO

Luppis-Whitehead torpedo iz 1880. godine

  1. bojeva glava, 2. dubinski ravnač, 3. spremnik stlačenoga zraka, 4. pogonski motor, 5. komora za uravnoteženje, 6. prijenosni mehanizam, 7. vijci i kormila

(Izvor slike: https://www.enciklopedija.hr/...)

 DX.18.2. TORPERDO-I.B.LUPIS

Ivan Blaž Lupis

(Izvor slike: https://enciklopedija.hr/...)

Izvor

https://hr.wikipedia.org/...

https://enciklopedija.hr/...

https://www.rijeka.hr/...

 

V

VEGETA - Zlata Bartl, 1958.

              Vegeta je univerzalni dodatak slanim jelima kojeg proizvodi Podravka od 1958. godine. Sadrži jedinstvenu kombinaciju nekoliko vrsta začina i sedam vrsta sušenog povrća. Jedan je od najpoznatijih izvornih hrvatskih proizvoda, a u uporabi je u više od 40 zemalja širom svijeta. U svojim počecima ovaj začinski proizvod zvao se Vegeta 40. Već 1959. godine Vegeta je lansirana je na tržište. Sastojci Vegete navedeni na pakiranju (proizvodnja 2008.) su kuhinjska sol do 56 posto, sušeno povrće 15,5 posto (mrkva, paštrnjak,   lukcelerperšinov list), pojačivači okusa (mononatrijev glutaminat do 15 posto, dinatrijev inozinat), šećer, začini, kukuruzni škrob, bojilo (riboflavin).

Što se etimologije imena tiče, postoje dvije teorije. Prva, onako kako je Klaićev rječnik definira, kaže da Vegeta stoji za latinsko “vegetus” — zdravo, krepko, snažno. Druga pak kaže da Vegeta derivira značenje iz sastavnica “vitamini, glutamat” i  “taste”.

Nakon dvije godine poslije proizvodnja je narasla na tada respektabilnih 16 tona. A dvanaest godina od izuma, Vegeta 1971. ime iz Vegeta 40 mijenja u - Vegeta. Daljnjim razvojem proizvoda 1974. brand dobiva svoju kulinarsku emisiju "Male tajne velikih majstora kuhinje", s poznatim dvojcem Oliverom Mlakarom i Stevom Karapandžom. Od 1989. godini Vegeta se izvozi na tri kontinenta: Europu, Ameriku i Australiju. Daljnjim rastom potreba 2005. se uvode novi sastavi prilagođeni različitim namjenama pod nazivom Vegeta Mediteran, a 2010. paleta proizvoda dodatno se proširuje na proizvode Vegeta Natur, a 2013. na tekuće marinade. Tijekom više od 50 godina na tržištu Vegeta osvojila brojne nagrade i priznanja za kvalitetu.

Tijekom godina proizvodnje Vegete uvedene su i dodatne linije proizvoda s različitim namjenama koji se danas mogu podijeliti u nekoliko skupina pod nazivima: Classic, Natur, Grill i Twist.

Svake se godine u svijetu različitim jelima doda čak osam milijardi žličica Vegete. Godišnje se proda više od 25.000 tona Vegete, a u jednu žličicu stanu otprilike tri grama Vegete.

 

          Vegetu je 1959. izumila Zlata Bartl  (Dolac kraj Travnika, BiH, 1920.-Koprivnica, 2008.), hrvatska stručnjakinja za prehrambenu tehnologiju koja je radila u Podravci kao voditeljica tima u istraživačkom laboratoriju.  

Zlata Bartl rođena je 1920. u Slimenima , župa Dolac kraj Travnika u BiH. Poslije velike mature odlazi na studij u Zagreb, gdje na Prirodoslovnom fakultetu diplomira kemijufizikumatematiku i mineralogiju. Odrasla je u sarajevskoj obitelji iz imućnijeg građanskog sloja. Poslije diplome vraća se u Sarajevo, gdje predaje na gimnaziji. Nakon 2, svjetskog rata izrečena joj je kazna od 8 godina zatvora, jer je učenice vodila na izlet u Rim. Uz to joj je otegotna okolnost bila što je pripadala ustaškom pokretu. Nakon što je u zatvoru oboljela od tuberkuloze kralježnice, od posljedica te bolesti će patiti ostatak života.  Nakon 15 mjeseci zatvora 1946. godine uvjetno je otpuštena iz kaznionice u Zenici. Godine 1945. stradao je i njen zaručnik, koji je viđen u jednoj od kolona Križnog puta. U Koprivnicu odlazi 1955. godine i tu počinje njen znanstveni rad. Bila je još kao dijete zaljubljenica u kemiju. U istraživačkom laboratoriju Podravke, kao voditeljica tima  nastavlja sa svojim radom, Na njezinu inicijativu 1957. počinje proizvodnja dehidratiziranih juha, a 1959. i proizvodnja "Vegete".

Slaboga zdravlja, ali zdravog duha ona je uspjela oko sebe okupiti ljude koji su nošeni njenim elanom  Vegetu uspjeli probiti na svjetsko tržište i Podravku pretvoriti u svjetski koncern.

Dana 2. studenog 2006. postala je počasna građanka grada Koprivnice, a 10. veljače 2007. profesorica Zlata Bartl je dobila nagradu za životno djelo.

Preminula je 30. srpnja 2008. godine u koprivničkoj Općoj bolnici nakon duge i teške bolesti. Danas je poznata pod nadimkom "teta Vegeta".

Podravka je 2001. godine osnovala  „Zakladu prof. Zlate Bartl“ koja potiče stvaralački i inovativni rad studenata.

 DX.19.1. VEGETA

Vrećica vegete

(Izvor slike: https://www.podravka.hr/...)

 DX.19.2. VEGETA-ZLATA BARTL

Zlata Bartl

(Izvor slike: https://www.vecernji.hr/...)

Izvor

https://hr.wikipedia.org/...

https://www.vecernji.hr/...

https://www.enciklopedija.hr/...

https://hr.wikipedia.org/...

https://www.vecernji.hr/...

http://www.leksikon-yu-mitologije.net/...

 

Kraj 

 

PRVI DIO TEKSTA: http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

 

 

 



Komentari

Komentiraj