• Povijest/
• Ljudi i karijere /

12. 12. 2020

Velikani hrvatske znanosti (6) - Anton Dolenc − stručnjak, znanstvenik i profesor (I.dio)

• Prof.dr.sc. Ivan Ilić, profesor emeritus

Prof. dr.h.c. Anton Dolenc

(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)

Uvod

Kada sam na 9. simpoziju Povijest i filozofija tehnike (PIFT 2020) koji se održavao online od 24.-26. studenoga 2020. godine slušao zanimljivo predavanje prof.dr.sc. Ivana Ilića o prof. dr.h.c Antonu Dolencu, odlučio sam ga objaviti na svom portalu u okviru serije Velikani hrvatske znanosti. Dosada sam objavio životopise sveučilišnih profesora, znanstvenika  koji su bili Končarevci i gradili hrvatsku elektrotehniku i poduzeće Končar. To su bili profesori Tomo Bosanac, Vojislav Bego, Zlatko Plenković i  Zvonimir Sirotić koji su mi govorili o svom životu i radu 1996. godine. Najprije sam ih objavio u listu Končarevac 1996. godine, a onda na ovom portalu 2016. godine. Poslije sam 2016. objavio životopis profesora Borisa Belina na temelju njegovog kratkog autobiografskog teksta, te  životopise profesora Tomislava Kelemena i Zvonka Benčića koje su mi oni sami ispričali 2016. i 2017. godine.

Do sada nisam imao prilike objaviti tekst o najvećem od njih svih, o profesoru koji je bio profesor svima njima, a i inženjerima moje generacije.

Konačno mi se ukazala prilika da tekst o profesoru Antonu Dolencu objavim nakon simpozija PIFT 2020. Simpozij je organizirao HRO-CIGRE, Hrvatski ogranak Međunarodnog vijeća za velike elektroenergetske sustave.

Zamolio sam profesora Ilića da mi dozvoli objavu svog teksta i predavanja.

To je tekst: http://www.hro-cigre.hr/...

Tekst profesora Ilića biti će objavljen i u Zborniku PIFT- 2020. Urednik Zbornika je prof.dr.sc. Zvonko Benčić.

Za objavu na mom portalu u tekst sam ubacio još dosta slika koje sam mogao sakupiti. Većina slika je iz vrijedne knjige „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925-2015.“ koju su napisali prof.dr.sc. Drago Ban, prof.dr.sc. Zvonko Benčić, Snježana Krleža, Spomenka Perkušić i Damir Vuljaj, mag.ing. Knjigu je uredio prof.dr.sc. Drago Ban.

U nastavku teksta, u II. dijelu  objaviti ću sjećanja suradnika, bivših studenata i prijatelja profesora Dolenca. Zamolio sam kolegu Marijana Kalea da i njegov tekst o profesoru Dolencu s PIFT-a 2020. objavim u nastavku teksta profesora Ilića, u tom II. dijelu.

Zanimljiv tekst o profesoru Dolencu objavio je i prof.dr.sc. Drago Ban na portalu FER-a i portalu www.croatianhistory.net  prof.dr. Darka Žubrinića.

Prof.dr.sc. Ivan Ilić je profesor na ETF-u i FER-u, bio je dekan ETF-a 1990.-1992., veleposlanik Republike Hrvatske, suradnik i prijatelj profesora Antona Dolenca. Profesor je u mirovini od 2004. gosine, a nakon umirovljenja Senat Sveučilišta u Zagreb dodjeljuje mu počasno zvanje profesor emeritus. Za redovnog člana Akademije tehničkih znanosti izabran je 1994. godine. Bio je veleposlanik Republike Hrvatske u Saveznoj Republici Njemačkoj (1992.-1996.), Ruskoj Federaciji (1996.-1997.) i Republici Austriji (1997.-2000.)

Prof.dr.sc. Ivan Ilić

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju“.)

Suradnici prof. Antona Dolenca na stručnoj ekskurziji u Marseilleu 1962.godine.

Slijeva: inženjeri Ivo Opitz, Ante Marić, Ivan Ilić i Zijad Haznadar.

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju“.)

Susret veleposlanika prof.dr.sc. Ivana Ilića s njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom tijekom novogodišnjeg prijema diplomatskog zbora u Bonnu 1992. godine.

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju“.)

Ivan Ilić: Anton Dolenc − stručnjak, znanstvenik i profesor

 Sažetak:

Inženjer, istraživač i profesor, zaslužni profesor Univerziteta u Ljubljani, počasni doktor elektrotehnike Sveučilišta u Zagrebu, Anton Dolenc (1905-1984), Slovenac koji je cijeli svoj radni vijek boravio u Zagrebu s kojim se potpuno identificirao kao izvorni Zagrepčanin, uistinu zaslužuje, barem posthumnu zahvalu zajednice kojoj je darovao rezultate svoga bogatoga djelovanja u struci, znanosti i obrazovanju. Prostor njegovog kretanja i djelovanja je bio od Skopja do Hamburga, a zajednicu su tvorili svi ljudi dobre volje, od Slovenije do Makedonije. Sebe je davao svima, bez granica, od prvog radnog mjesta 1928. godine u tvrtki „Jugoslavensko Siemens“ u Zagrebu do kraja života, u Zagrebu 1984. godine. Primijenjena elektrotehnika, a posebno istaknuti njezin dio Elektrostrojarstvo, bilo je polje njegovog cjeloživotnog radnog djelovanja: u struci kao inženjer, u istraživanjima kao znanstvenik, a u obrazovanju kao profesor kroz 102 semestra predavanja na elektrotehničkim fakultetima Sveučilišta u Zagrebu i Univerziteta u Ljubljani. Njegov se radni vijek u potpunosti ugradio u elektrotehniku od samih početaka njenog materijalnog (proizvodnog) razvitka na jugoistoku Europe pa sve do početaka računalnog doba, odnosno primjene računarske tehnologije u proizvodnji i primjeni elektrotehničkih proizvoda. Generacije 'njegovih' stručnjaka na području elektrostrojarstva koriste i danas od njega stečena znanja i prenesena iskustva, koja su jasno ukazivala na nužnost uskog povezivanja obrazovanja, istraživanja i struke, bez obzira u kojem od njih se djeluje i privređuje. Njihovom sinergijom postižu se vrhunska rješenja.

Prikazi u članku su samo ilustracije nekoliko njegovih karakterističnih pothvata, kao primjeri povezanosti stručnog, istraživačkog i obrazovnog djelovanja u području primijenjene elektrotehnike, posebno u elektrostrojarstvu.

Ključne riječi: elektrotehnika u primjeni, elektrotehničko obrazovanje, elektrostrojarstvo, istraživanje, suradnja s gospodarstvom, povezivanje znanosti i struke, elektrostrojarstvo u industrijskim postrojenjima i energetici

Korijeni razvoja elektrotehnike u Hrvatskoj

Osnivanjem Kraljevske Visoke tehničke škole (KVTŠ) u Zagrebu, neposredno nakon Prvog svjetskog rata, položeni su temelji visokoškolskog obrazovanja budućih stručnjaka za područje elektrotehnike u Hrvatskoj. I ne samo u Hrvatskoj! Daljnji razvoj nastavlja se osnivanjem Tehničkog fakulteta 1926. godine, na kojem je djelovao Strojarsko-elektro-inženjerski odjel.

Time je, ujedno, posijano sjeme razvoja ključne struke i znanstvene discipline bez koje je, i u to vrijeme, bio nezamisliv tehnički i tehnološki razvitak gospodarstva bilo koje zemlje.

Hrvatska je, i u proteklim stoljećima, Europi i svijetu pokazala da ima pojedince visokog intelektualnog naboja, kako u umjetnosti, tako i u području znanosti i tehnologije, ali vrlo često bez realizacije u krilu svoje domovine. Tesla je (ne jedini) primjer što genijalni um čovjeka iz naše sredine može u znanstvenom, tehničkom i tehnološkom pogledu podariti čovječanstvu, ako mu se pruže povoljni uvjeti visokog obrazovanja i tehnološkog razvitka. Da je, kojim slučajem, ostao u nerazvijenoj pokrajini Austro-Ugarske Monarhije i proveo život u ličkim vrletima, svijet bi bio osjetno tehnički i tehnološki usporen i materijalno osiromašen.

Zlatno doba razvoja elektrotehnike u Hrvatskoj dobiva korijene ostvarivanjem mogućnosti visokog obrazovanja u području prirodnih znanosti i matematike, a zatim elektrotehnike. Sve od 30-tih pa do 80-tih godina prošlog stoljeća, elektrotehnika u Hrvatskoj je tkala i u praksi ostvarila svoje izvrsne rezultate. Tkanje je bilo izvrsne kvalitete, ništa nije trebalo 'parati'. Bez obzira na nepogodne, nerijetko i teške ekonomske i političke prilike, napredak nije izostao.

Jedan od pionira uvođenja visokoškolske nastave iz područja elektrotehnike na spomenutoj KVTŠ u Zagrebu, a nakon toga na Tehničkom fakultetu, bio je Josip Lončar, profesor i doktor fizike, kasnije i akademik JAZU (danas HAZU). Dvadesetih godina prošlog stoljeća počinje prof. Josip Lončar s kolegijem Osnovi elektrotehnike, a njegovu ulogu predvodnika obrazovanja i istraživanja na području elektrotehnike će nastaviti dugi niz nastavnika, ali i stručnjaka iz prakse. Među njima će se naći imena istaknutih profesora i doktora znanosti Sveučilišta u Zagrebu, poput Antona Dolenca, Miroslava Plohla, Hrvoja Požara, Radenka Wolfa, Vojislava Bege, Tome Bosanca, Zlatka Plenkovića, Božidara Stefaninija i mnogih drugih, njihovih suradnika i učenika.

Prof, dr. Josip Lončar (Đakovo, 1891. - Zagreb, 1973.)

(Izvor slike: https://www.hro-cigre.hr/...)

Za Hrvatsku je prodor elektrotehnike i elektrotehničkog obrazovanja u prvoj polovici dvadesetog stoljeća bilo čarobno događanje. Već se tada jasno očitovalo da se stupanj ekonomskog razvitka bilo koje države mjeri uspjehom elektrifikacije svih dijelova gospodarstva. Naime, 19. stoljeće je bilo stoljeće otkrića i izuma. Tesla je bio genijalac, genijalan izumitelj. Tako ga je razvijeni svijet gledao onda, a tako ga gleda i danas, iako nije dopuštao reći da je samo izumitelj, nego, 'u prvom redu', tako je govorio i pisao, 'otkrivač Prirode'. Dakle, Tesla je sebe smatrao više fizičarem nego (praktičnim) elektrotehničarem, jer je, u prvom redu, otkrivao narav Prirode. To, što je on 'otkriveno' popratio izumima, koji su iz temelja mijenjali životni standard, to je njemu, kao, usput uspjelo.

Dok je krajem devetnaestog stoljeća Nikola Tesla 'ratovao' protiv suparnika Thomasa Alve Edisona u Americi u sporu izbora između istosmjernog i izmjeničnog elektroenergetskog sustava za primjenu u industriji, a time i u većini ostalih grana gospodarstva u SAD-u (poznata sintagma „Rat struja“ u SAD-u), Europa je, razvojem svoje industrije, pokušavala slijediti novog svjetskog gospodarskog diva i na području elektrotehnike, kako u razvoju, tako i u proizvodnji. Nakon izbora Teslinog trofaznog elektroenergetskog sustava kao dominantno ekonomičnijeg i tehnološki prihvatljivijeg, SAD postaju poželjan gospodarski sustav na planetu.

Krajem devetnaestog stoljeća je gospodarstvo juga Habsburške monarhije bilo velikim dijelom poljoprivrednog profila. U industrijskoj proizvodnji dobara dominirala je prerada drveta. Elektrotehnika je bila čarobna riječ, ali bez pokrića u njenoj konkretnoj primjeni, materijalnoj proizvodnji i potrošnji. U prvom desetljeću dvadesetog stoljeća, dakle još u vrijeme vladavine Austro-Ugarske Monarhije, dolazi do promjene u strukturi industrijske proizvodnje. Primat preuzima prehrambena industrija, kojoj je posebni zamah dala elektrifikacija industrijskih pogona. Nakon Prvog svjetskog rata se političke i gospodarske prilike u Europi bitno mijenjaju. Nova država, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca,  vremenom postaje politički turbulentna, što bitno utječe i na razvitak gospodarstva, a time i na razvoj elektrotehnike. S druge strane, u razvijenijem dijelu Europe se elektrotehnika ubrzano razvija, kako ne bi u proizvodnji dobara za tržište zaostajala u odnosu na SAD.

Naravno, nije samo Tesla mijenjao temelje industrijalizacije. Uz njega se, kao pokretače Druge industrijske revolucije, često spominju i drugi inovatori (Thomas Alva Edison, Werner von Siemens, …). Ipak, istaknimo kako je Teslin izmjenični asinkroni elektromotor imao dominantan utjecaj na daljnji razvoj industrijalizacije kao najjednostavniji, a time i najjeftiniji,  motor uopće.

Jugoslavensko Siemens

Nakon Prvog svjetskog rata koncern Siemens, kojemu je 'otac' upravo spomenuti Werner von Siemens, zasniva u Zagrebu 1921. godine svoju tvrtku „Jugoslavensko Siemens“. Nova tvrtka treba nastaviti prisutnost Siemensa na Balkanu, na kojem je još 1886. godine jedan od njegovih zastupnika (Herman Kellermann) uočio da je Zagreb, tada još u Austro-Ugarskoj Monarhiji, prikladno mjesto za osvajanje tržišta jugoistoka Europe.

Tvrtka je u početnim godinama bila prodajno-servisnog profila. Ubrzo su narasle potrebe za stručnjacima koji će njezine proizvode ne samo prodavati, nego i održavati, servisirati po zahtjevima struke, i time osigurati trajno, ne samo prisutnost na tržištu, nego i njegovo širenje. To je bio temeljni interes tvrtke. Po svemu sudeći, u početku nije bila mišljena tvornica koja bi na području Balkana proizvodila tehnološki složene elektrotehničke proizvode Siemens-ovog asortimana. Gradnja tvornice započinje nekoliko godina nakon osnutka tvrtke. U proizvodnom asortimanu tvornice, početkom tridesetih godina dvadesetog stoljeća, samo se jedna od 22-je stavke odnosi na proizvodnju električnih strojeva do 10 KS. Sve ostalo je elektrotehnička galanterija. Servisni radovi su, u odnosu na proizvodnju električnih strojeva, mnogo opsežniji; u tvornici se servisiraju sve vrste generatora i elektromotora do 300 KS, transformatora do 1 MVA. Godišnja potreba za sirovinama iznosi oko 100 tona, odnosno prosječno dnevno oko 300 kg. Upravitelj tvornice je, zapravo, imao zadaću da stručno, a to znači i tehnički i tehnološki, servis u Zagrebu razvija kako bi se tvrtka što dublje i šire trgovački ugnijezdila na vratima Balkana.

Radionica tvrtke „Jugoslavensko Siemens“ d.d. u Zagrebu

Ta zgrada postoji i danas i u njoj je radionica izrade namota poduzeća KONČAR-GIM d.o.o.

(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja“, Binoza Press, Zagreb, 2008.)

U kritičnom trenutku za tvrtku, u vrijeme gospodarske krize tridesetih godina prošlog stoljeća, za upravitelja tvornice (1932.) dolazi Anton Dolenc, koji je, zapravo, čitav svoj radni vijek djelovao na području Teslinih izuma; od asinkronog motora, pa nadalje, na kompleksnom području električnih strojeva, industrijskih postrojenja i prijenosa električne energije. Dakle, na stručnom i znanstvenom području, na kojem je Nikola Tesla dao svoja najproduktivnija otkrića i izume.

Novi upravitelj, koji je od početka imao daleko veće potencijale nego da vodi i organizira običnu servisnu radionicu, vrlo brzo razvija tvornicu, kako stručno tako i menadžerski. Organizira stručne timove u kojima nisu samo elektrotehničari, nego i strojari, kemičari, itd., dakle stručnjake raznorodnih profila i visokih stručnih kvaliteta.

Proizvodnja motora u Siemensu , 1930-ih godina, u vrijeme kada inženjer Anton Dolenc dolazi u Siemens u Zagreb za upravitelja tvornice..

(Izvor slike: Izložba „Trešnjevka-prostor i ljudi“, Muzej Grada Zagreba, 29.11.2o17.-25.2.2018.) 

Dolenc je bio ljubljanski sveučilištarac, diplomant čuvenog prof. Milana Vidmara, inženjer širokog spektra, koji je znao pronaći put od zamisli do ostvarenja, bez obzira na tehničke i tehnološke zahtjeve. Dakle, nije bio elektrotehničar koji je samo znao fizikalne osnove elektrotehničkih proizvoda, nego je duboko zaorao i u područje tehnoloških vještina, bez kojih nema konkurentne proizvodnje.

Iznenađujuća sličnost prof. Milana Vidmara (lijevo) i njegovog nekadašnjeg studenta prof. Antona Dolenca (desno)

 (Izvor slike: PIFT-2020)

Anton Dolenc diplomirao je 9.prosinca 1927. godine na Odjelu elektrotehnike Tehničkog fakulteta Univerziteta u Ljubljani kod prof.dr. Milana Vidmara.

Anton Dolenc rođen je 15. siječnja 1905. godine u Celovcu u Austriji.

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju“.)

Ako se vratimo u Hrvatsku prije Drugog svjetskog rata, ona je, zajedno sa Slovenijom, industrijski gledano, najrazvijeniji dio tadašnje Jugoslavije, i to zahvaljujući razvoju tehnologije. Dolenc je, dakle, u tom svom malom poduzeću, u relativno maloj tvrtki, razvijao proizvod. Osim što je imao osnovnu zadaću vlasnika da održava njegove proizvode, on je i razvijao te proizvode. U njima je prepoznao i mane, pa je uspijevao te mane ukloniti ili ih minimizirati. Uočio je što bi se moglo bolje napraviti. Razmišljao je kako bi se konkretni proizvod mogao poboljšati. I tako se, korak po korak, dolazilo do tehnoloških unapređenja, a nekada čak i do otkrića. Nekada čak i skokova. Događali su se čak i trenutci bljeska, koji rezultiraju inovacijom, pa čak i patentom.

Inovacije

Kao jedan od karakterističnih primjera inovacije, prelazak od pamukom izoliranog vodiča (pamučne žice) na vodič izoliran lakom (lak žicu)!, dogodio se na temelju inovacije upravitelja Dolenca upravo u vrijeme svjetske gospodarske krize tridesetih godina prošlog stoljeća. Prije inovacije se za namatanje svitaka, odnosno namota, koristila bakrena žica presvučena pamukom i impregnirana sredstvima koja su za tu svrhu tada bila na raspolaganju. Pri uništenju bilo kojeg elektromotora, bez obzira koje veličine, u prvom redu je stradala pamučna izolacija vodiča svitaka, odnosno namota električnog stroja. Ona je bila vrlo osjetljiva na vlagu, što je dovodilo do naponskih proboja izolacije; konačni rezultat: ispad elektromotornog pogona iz funkcije, zastoj postrojenja pogonjenog elektromotorom u kvaru, zastoj svih pogonskih jedinica koje su tehnološki ovisne o postrojenju u kvaru. Na taj je način proboj izolacije, na samo jednom pogonskom motoru, nerijetko iz pogona izbacivao tehnološku liniju proizvodnje u cjelini. Na scenu je stupio Dolenc inovativnim prijedlogom: pamukom izoliranu bakrenu žicu treba zamijeniti lak-žicom.

Relativno maloj tvornici tvrtke  „Jugoslavensko Siemens“ je uspjelo stvoriti novi proizvod, asinkroni motor s namotima od lak-žice. Prihvaća ga Siemensova centrala u Njemačkoj, pa postaje neka vrsta zagrebačkog branda u industrijskoj proizvodnji. Pamučna izolacija se izbacuje iz tehnologije gradnje električnih strojeva. Bilo je znatno manje kvarova, pogon je bio bitno sigurniji, a motor izoliran na zagrebački način se može upotrebljavati u vlažnim prostorima, čak i nekoliko sati pod vodom. Elektromotor Siemensove proizvodnje u Zagrebu dobiva posebnu oznaku 'z', kako bi se znalo da je takav motor prikladan i za najteže pogonske prilike. Osim bitnog povećanja pouzdanosti u pogonu, motor s namotima od lak-žice, u odnosu na motore jednake veličine ali s namotima od pamukom izolirane žice, ima znatno veću snagu; uklanjanje pamuka dozvoljava veći aktivni presjek lakom izoliranog vodiča, a time i veće strujno opterećenje.

Proizvodnja lak žice u Siemensu u Zagrebu

(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja“, Binoza Press, Zagreb, 2008.)

Teslin asinkroni motor je bio velika Dolenčeva ljubav i inspiracija. Osim inovacije u namatanju električnih strojeva lak-žicom, inovacije u izradi kaveza rotora specijalnim načinom lijevanja aluminija, poslije Drugog svjetskog rata, a za potrebe Tvornice „Rade Končar“, patentirao je poseban način izrade statorskog paketa asinkronog motora, složenog u obliku ježa.

Izum profesora Dolenca. „jež konstrukcija“ statorskog paketa asinkronog motora i odgovarajuća patentna isprava.

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju“.)

Anton Dolenc je još u vrijeme Drugog svjetskog rata osmislio trofazni samouzbudni sinkroni generator s kompaundiranom (složenom) uzbudom, u to vrijeme potpuno novo rješenje za gradnju manjih jedinica za proizvodnju električne energije. Zbog teških ratnih uvjeta u nabavci materijala za istraživanje i gradnju novog proizvoda, vrijeme realizacije se odužilo. Za projektiranje i gradnju izabrao je suradnike: Tomu Bosanca i Zlatka Plenkovića, a za konačno oblikovanje novog proizvoda, nekoliko godina kasnije, još i Božidara Frančića. Svaki od sudionika je u svom području bio 'i stručnjak i znanstvenik'; Božidar Frančić je, usput, doktorirao na usavršavanju 'konkretnog proizvoda'.

Zavod za elektrostrojarstvo

Dolenc osniva Zavod za elektrostrojarstvo na Tehničkom fakultetu            

Nakon tragične smrti profesora Miroslava Plohla[1], predstojnika Zavoda za elektrotehniku na Elektrotehničkom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1939. godine, inženjer Anton Dolenc biva od Sveučilišta pozvan da preuzme kolegij električnih strojeva.

Profesor Miroslav Plohl (Gorica, 1881.- 1939., Zagreb) sa suprugom.

(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)

Tim činom tadašnja stručna i znanstvena sveučilišna javnost prihvaća relativno mladog – tada ima 34 godine -  ali u praksi sazrelog i po rezultatima potvrđenog, iznimno sposobnog inženjera, za sveučilišnog nastavnika.

Spomenica (1942.-1943.), Tehnički fakultet hrvatskog Sveučilišta u Zagrebu.

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju“.)

Inženjer Anton Dolenc postavljen je 1929. godine za honorarnog nastavnika na Elektrotehničkom odjelu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)

Čitatelj će lako prepoznati, s obzirom na slijed političkih, odnosno povijesnih događanja, da je prijeratna tvrtka „Jugoslavensko Siemens“ prethodila tvrtki u ratu „Hrvatsko Siemens“, odnosno poslijeratnoj Tvornici „Rade Končar“. Brzi uspon nove Tvornice „Rade Končar“ bio je uvjetovan prethodnim razvojem Siemensa u Hrvatskoj, a kojem je stručni i tehnološki profil postavljen djelovanjem timova inženjera Dolenca.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1945. godine, Zavodu za elektrotehniku mijenja se naziv u Zavod za elektrostrojarstvo (ZES), a njegov je prvi predstojnik Anton Dolenc, dipl. ing. U veljači 1946. godine Dolenc je izabran za redovitog profesora na Tehničkom fakultetu − Elektrotehnički smjer strojarskog odjela − Sveučilišta u Zagrebu. Skora budućnost će pokazati da je tim izborom počelo, što se tiče elektrotehnike, drugo razdoblje razvoja nastavnog i znanstvenog rada na Tehničkom fakultetu. Uvode se dva smjera studija, 'jaka' i 'slaba struja', što će se posebno djelotvorno odraziti na brzom i kvalitetnom razvitku elektroindustrije, posebno elektrostrojogradnje, a time i na orijentaciju znanstvenog i nastavnog rada ZES-a.

Novo ime Zavoda potvrdilo je misaonu širinu prof. Dolenca u koncipiranju razvoja budućeg ETF-a, odnosno FER-a. Za vrijeme ratnih godina je honorarni nastavnik na Sveučilištu, a istovremeno upravitelj Tvornice električnih strojeva tvrtke „Hrvatsko Siemens“. Imao je dovoljno vremena za razmišljanje o daljnjem, širem i dubljem razvitku tvornice kojom upravlja, ali i o snažnijem i stručno intenzivnijem obrazovanju kadrova, bez kojih nema i ne može biti napretka, pogotovo u zemlji bez industrijske tradicije. Nakon završetka studija dovoljno je stekao iskustava, kako na području struke i tehnologije, tako i u razvoju proizvoda i menadžmentu proizvodnje. Ako uspije stvoriti i trajno stvarati timove talentiranih i u stručnom pogledu 'bogato' obrazovanih mladih elektrotehničara, živo zainteresiranih za vlastiti napredak u znanju i stvaranju novoga, Zagreb i Hrvatska bi mogli postati kandidati za industrijsku preobrazbu ruralnog gospodarstva u industrijskog čimbenika na jugoistoku Europe.

Ugodno je sanjati nemoguće, ali kad se probudiš, pazi dobro da ti snovi ne izmaknu čvrsto tlo života pod nogama. Ipak, da bi se, možda, san pretvorio u stvarnost, čelnik ZES-a ne raskida veze s tvornicom koju je godinama njegovao i uspješno razvijao, nego nastoji znanost i obrazovanje čvrsto povezati djelotvornom suradnjom s Tvornicom električnih strojeva „Rade Končar“.

Hidrogenerator za HE Mariborski otok

Najveći inženjerski izazov za prof. Dolenca i njegov tim inženjera bila je izrada prvog velikog hidrogeneratora u Tvornici „Rade Končar“, a za hidroelektranu Mariborski otok u Sloveniji. Radilo se o generatoru snage 24 MVA, napona 10 kV, sinkrone brzine 125 o/min, pogonjenog Kaplanovom turbinom vertikalne izvedbe. Najbliži suradnici u ostvarenju toga projekta su bili Tomo Bosanac, Zvonimir Sirotić i Vojislav Bego, tadašnji inženjeri Končara, a budući redoviti profesori ETF-a, odnosno FER-a.

Pothvat je bio čudesan, jer se radilo o generatoru goleme mase, zbog male brzine vrtnje. O gradnji i montaži stroja takvog tipa i veličine, nitko od stručnog tima nije imao neposrednih iskustava. Uspješna gradnja i montaža su Tvornici Rade Končar otvorili vrata prodaje na tržištu proizvoda teške elektrostrojogradnje.

Probna montaža generatora za HE Mariborski otok u ispitnoj jami još nedovršene proizvodne hale 1948. godine

(Izvor slike: „KONČAR – 80 godina“, specijalno izdanje lista Končarevac, siječanj 2001.)

Utjecaj Dolenca na razvoj elektrostrojarstva u Hrvatskoj i Jugoslaviji

Naš junak preobrazbe primijenjene elektrotehnike u Hrvatskoj (godine su pokazale da mu je većina pothvata uspijevala), zarazio je optimizmom tehničkog i tehnološkog razvitka i druge republike u zajedničkoj državi. Uistinu je bitno utjecao na strukturu i razvoj visokog obrazovanja u području elektrotehničkih disciplina. Izvrsno je ulančio struku s obrazovanjem, ne samo u Hrvatskoj, već kroz suradnju i u Sloveniji, BiH, Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji.

Dakle, koncept novog imena Zavoda je unaprijed trebao pokazati u kojim će se pravcima razvijati njegovo djelovanje. Od prvog dana preuzimanja vodstva postalo je jasno da će novi predstojnik, zasluženim autoritetom, provoditi politiku uske povezanosti obrazovanja i razvoja struke, istraživanja i prakse, te na taj način čvrsto i prirodno povezati struku u praksi i znanost na visokom učilištu.

Na obrazovne institucije, bilo da se radi o srednjoškolskim, ili visokoškolskim učilištima, postavljaju se visoki zahtjevi ne samo na nastavne planove i programe, nego, u prvom redu, na kvalitetu i odgovarajuću stručnost nastavnika. Kako bi proces obrazovanja polučio maksimalnu kvalitetu svog 'proizvoda' - stručnjaka početnika, za nastavu je trebalo osigurati stručnjake visokih stručnih dosega i zadovoljavajućih pedagoških svojstava. Zapravo, o uspjehu 'proizvodnje uspješnog stručnog podmlatka' bilo koje struke, ovisio je razvitak cjelokupnog gospodarstva.

Prihvaćanjem uloge predstojnika ZES-a, Dolenc u velikom opsegu koristi svoje bivše suradnike koji su se u praksi isticali inovativnošću i velikim iskustvom, proizašlim iz konkretnog bavljenja strukom. U kratkom vremenu je Zavod ostvario nastavu od asistentske do profesorske razine s nastavnicima visoke kvalitete po stručnosti i znanstvenim rezultatima.

Elektrostrojarstvo tada, a i danas, obuhvaća realnu, u praksi oživotvorenu elektrotehniku u svim područjima gospodarstva. Nema područja u suvremenom načinu života, počevši od kućanstva,  pa sve do prometa, lake i teške industrije, razonode i dokoličarenja, zdravstva i ugostiteljstva, a da se ne susreće široka lepeza njegovih  proizvoda. Njihov popis je golem. To su, u prvom redu, električni strojevi obogaćeni energetskom elektronikom, dodatnim elektrotehničkim uređajima i IT tehnologijom, od najsitnijih pa sve do golemih snaga. Najsloženiji sustavi iz područja elektrostrojarstva se ugrađuju u elektrane - katedrale proizvodnje električne energije. Industrijska postrojenja, kojima elektrostrojarstvo 'iz dana u dan' obogaćuje i proširuje svojstva proizvodnih pogona, najveći su potrošači opreme iz područja elektrostrojarstva. Električne lokomotive, bez kojih se suvremeni željeznički promet ne može ni zamisliti, 'nabijene' su elektrostrojarskom opremom. Jednako tome i suvremene izvedbe tramvaja u gradskom prometu. Svemu ovome treba dodati da je elektrostrojarstvo, u posljednjih tridesetak godina, doživjelo golemi napredak automatizacijom svojih sustava, temeljenoj na suvremenoj primjeni računarstva.

Opisana suvremena događanja podsjećaju na Dolenčeve percepcije bliže i daljnje budućnosti tehničkog napretka u širem području elektrostrojarstva. Nerijetko nas je iznenadio njegov zanos pri samom spomenu mogućnosti 'novoga' u istraživanju. Pojava prvih digitalnih računala, kao alata za bitno ubrzanje provedbe proračuna, za njega je značila i novu mogućnost rješavanja složenijih konkretnih zadaća, a time i kvalitetnijeg određivanja svojstava istraživanog objekta. Bio je štedljiv, ali nije štedio vlastitog troška, kako bi 'pri  ruci' imao  vrhunsko računalo.

U stručnim i znanstvenim diskusijama nerijetko se došlo do 'zida' kojeg nismo mogli, u tom trenutku, preskočiti. Za njega su prepreke bile pitanje vremena, a ne odustajanja od 'nemoguće misije'. Svojim suradnicima, u raspravama s negativnim ishodom, svoje bi stajalište izrekao uzrečicom: „Strpimo se, rješenje problema će se naći; ako ne mi, riješit će ga drugi ili oni koji nas nasljeđuju.“

Nakon pojave energetskih silicijskih dioda na ETF-u je organizirano mini savjetovanje na tu temu. Naznačeno je da je to izvanredna komponentna u energetici, ali diode nisu upravljive. Na takav prigovor Dolenc je reagirao izjavom da će daljnja istraživanja  sigurno i uskoro uroditi željenim plodom. Nakon relativno kratkog vremena pojavio se 'upravljivi tiristor' kao izvrsno rješenje. 

Ako bi bilo koji od njegovih suradnika došao do inovativnog rješenja, dovoljno razrađenog i pripremljenog  za neposrednu primjenu u praksi, bez sustezanja i 'ljubomore' bi mu savjetovao  odgovarajuću zaštitu inovacije, ili čak prijavu patenta.

Kao predstojnik ZES-a, u suradnju s gospodarstvom uključuje sve stručno potentne članove Zavoda. Mjerilo stručne i znanstvene razvijenosti i razine znanja za napredovanje u viša sveučilišna zvanja svakog nastavnika, ocjenjuje se, u prvom redu, kroz naočale njegovog uspjeha u suradnji s gospodarstvom. Polje stručnog i znanstveno-razvojnog djelovanja je vrlo široko. Istraživač može po svojoj volji birati objekt istraživanja, bilo da se radi o elektrostrojarskoj komponenti uključenoj u industrijske ili elektroenergetske sustave, bilo da se radi o kompleksnom upravljanju industrijskog ili elektro energetskog sklopa, ili pogôna u kojima dominantnu ulogu imaju sastavnice iz područja elektrostrojarstva.

Poslijeratna Jugoslavija se želi brzo elektrificirati i industrijalizirati. S obzirom na postignute uspjehe u gradnji velikih hidrogeneratora, Dolenc i njegov tim stručnjaka postaju traženi na sve strane. Potrebe se zadovoljavaju prema kadrovskim mogućnostima. S obzirom na mali broj vrhunskih stručnjaka, Dolenc pokušava u sredinama koje traže visoku stručnu pomoć, organizirati timove 'na licu mjesta', pogotovo ako su mu na raspolaganju njegovi bivši studenti. Tako se njegova iskustva, na najneposredniji način, umnažaju preko njegovih suradnika u sredinama koje imaju visoke zahtjeve na struku i stručnjake.

Kada se sagleda cjelokupan opus djelovanja profesora Dolenca, odnosno njegovog načina rješavanja zamršenih zadaća, na prvi pogled nerješivih problema, dobiva se dojam da je nerijetko bio čarobnjak. Nameće se zaključak da probleme struke nije rješavao samo racionalnim sustavom razmišljanja, nego da ga je u razmišljanju, usput, bez njegovog znanja, do cilja vodio iracionalni misaoni poriv, posebno bitan u djelovanju kod istraživača, kojim ljudski mozak spontano, intuitivno, vodi misao najkraćim putevima do spoznaje, odnosno do rješenja stručne ili znanstvene zagonetke.   

Valjačka pruga „blooming“ u Željezari Zenica

Karakterističan je bio primjer, slučaj krize pri izgradnji ključnog objekta, valjačke pruge „blooming“ u Željezari Zenica, sastavnice RMK Zenica[2]. Državni interes br. 1!   Valjačka pruga je u cjelini, početkom pedesetih godina prošlog stoljeća kupljena u SAD-u. Jugoslavija je izolirana s obje strane Željezne zavjese. Ipak, trgovina sa Zapada probija obruč zabrana, i počinje montaža ključnog pogona Željezare uz pomoć američkih stručnjaka. Sredinom vremena predviđenog za montažu i puštanje u pogon valjaoničkog kompleksa „blooming“ (1953. godina), dolazi do političkog ekscesa američkog voditelja montaže elektropostrojenja, u to vrijeme najmodernijeg u svijetu, dakle, nepoznatog u balkanskoj praksi. Rigidni komunistički sustav otkazuje boravak visokom američkom stručnjaku, a Amerikanci, za uzvrat, ne šalju zamjenu. Politika je učinila svoje, kao nadređena državna sila. Nastaje kriza, koju mora rješavati Željezara. Prof. Dolenc je, već tada, bio poznat diljem Jugoslavije kao 'stručnjak najvišeg ranga'. Iako vrlo problematičan slučaj, istovremeno i izazovan u stručnom i razvojnom pogledu, profesor prihvaća ispitivanje i puštanje u pogon cjelovitog elektrostrojarskog kompleksa valjaonice. Bira suradnike, mlade stručnjake Željezare, neki od njih su i njegovi studenti u Zagrebu; bilo je bitno da su imali dovoljan stručni potencijal da mogu razumjeti fiziku zbivanja u vrlo složenom sustavu upravljanja i regulacije postrojenja. Uspijeva riješiti povjerenu zadaću, valjačka pruga blooming se na vrijeme pušta u pogon.

Na sličan način, ali bez pritiska političke krize, Profesor, na zahtjev svojih bivših studenata, mladih elektro-stručnjaka Željezare Zenica, a u tom trenu zaduženih za realizaciju priključka industrijskih postrojenja cjelokupne Željezare na elektroenergetsku mrežu BiH, odnosno jugoslavenski elektroenergetski sustav, predlaže idejna rješenja kao osnovu za izradu projektne dokumentacije, a u tijeku izvođenja radova nadzire i usklađuje projekt s mogućnostima elektroenergetskog sustava.

Daljnji tijek suradnje ZES-a s Kombinatom bilo je širenje poslova u svim pravcima elektrotehničkih znanja i stručnih potreba RMK Zenica, uključujući čak i dopunsko obrazovanje, kako bi se novine u razvoju struke na optimalan način prenijele na zainteresirane stručne kadrove.

Na jednak način, prof. Dolenc, kroz ZES-u, surađuje vrlo djelotvorno sa Slovenskim železarnama, Termoelektranom Šoštanj, Rudnikom Raša, Željezarom Boris Kidrič u Crnoj Gori, Železarom Smederevo, hidroelektranama u Hrvatskoj i Makedoniji, termoelektranama u Hrvatskoj.

Elektrotehnički fakultet

Sredinom dvadesetog stoljeća, neposredno prije osnivanja Elektrotehničkog fakulteta, u okviru Tehničkog fakultetu nalazi se 8 zavoda elektrotehničke provenijencije[3]. Svi elektrotehnički zavodi Tehničkog fakulteta stremili su, sinkronizirano, k zajedničkom cilju: osnivanju elektrotehničkog fakulteta. Zavod za primijenjenu matematiku i Zavod za fiziku su im se željeli pridružiti.

Naime, zbog bitnog porasta ukupnog broja upisanih studenata na Tehnički fakultet, kao posljedice goleme potražnje za inženjerskim kadrom svih struka, zajednički studij svih tehničkih disciplina je organizacijski postao trom, nedjelotvoran, što se odražavalo kako na kvalitetu, tako i na duljinu trajanja studija. Tako je došlo do pozitivnog oblika raspada Tehničkog fakulteta u niz pojedinačnih, po strukama podijeljenih, sveučilišnih jedinica – fakulteta.

Prvi dekan ETF-a

Elektrotehnički fakultet − Zagreb (ETF Zagreb) je osnovan 1. srpnja 1956. godine s prof. ing. Antonom Dolencem kao prvim dekanom novog fakulteta. Sasvim slučajno, točno na desetgodišnjicu njegovog izbora u zvanje redovitog profesora. Ali izbor na dekansku dužnost nije bio slučajan. Njegovo desetogodišnje vrlo aktivno nastojanje da se elektrotehnika na Sveučilištu u Zagrebu razvija u skladu s razvojem te discipline u visokim učilištima razvijenih zemalja Europe, s kojima je preko profesionalnih i prijateljskih veza bio u neposrednom kontaktu, urodilo je plodom. To će i neposredna budućnost potvrditi. Nastavni planovi i programi njemačkih elektrotehničkih fakulteta i visokih škola, s kojima je imao neposredne dodire, i konkretna iskustva kolega po struci, bili su dobra osnova za kritički pristup izboru nastavnih planova i programa za provedbu nastave po godinama studija.

Možda bi na ovom mjestu trebalo posebno istaknuti, tko je zaslužan za vrlo brzi razvoj ETF-a u prvim godinama postojanja. ETF-u je, u samo nekoliko godina, uspjelo usvojiti europske nastavne programe i dostići europsku razinu kvalitete studiranja i kvalitete svoga 'proizvoda', inženjera elektrotehnike Sveučilišta u Zagrebu; njegova je diploma bila najbolja preporuka za dobivanje poželjnog radnog mjesta ne samo u Hrvatskoj i Jugoslaviji, nego i u inozemstvu. U kratkom vremenu je ETF postao neka vrsta branda Sveučilišta.

Zasluge za uspjeh brzog razvoja Fakulteta, bilo po kvaliteti programa, bilo po izvan serijskoj organizaciji studiranja („godina za godinu“) i time skraćivanja prosječnog trajanja studija od 7,5 na 5,5 godina, u najvećem dijelu pripadaju timu profesora koji su, u dobroj međusobnoj suradnji, uspjeli pronaći dobra rješenja za sve ključne zadaće koje učilište visoke stručne i znanstvene razine mora rješavati. Dekani, koji organiziraju nastavu i znanstveni rad, te suradnju s gospodarstvom, kao temeljnim odrednicama rada fakulteta kao cjeline, ograničeni su u svom djelovanju kvalitetom nastavnog i istraživačkog sastava (pojedinaca i timova po zavodima fakulteta), ali i njihovim zalaganjem za napredak Fakulteta, a ne samo svog osobnog uspjeha. U kratkom vremenu se pokazalo da je, tada postojeći ansambl Znanstveno nastavnog vijeća, uigrano, bez napetosti između, kako pojedinaca, tako i grupa, zavoda, djelovao kao dobro uigrani športski tim. Nerijetko se događalo, gotovo kao pravilo, da su predstavnici jednog zavoda gorljivo zastupali interese drugih zavoda, jer je zajedništvo u svim naporima za bržim razvojem Fakulteta bio temeljni motiv djelovanja. Na sreću Fakulteta, duh zajedništva prvih desetljeća u potpunosti je prisutan i danas na FER-u.

Logo ETF-a

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju“.)

Nezahvalna je zadaća isticati imena zaslužnih predvodnika ETF-a u prvim godinama njegovog nastajanja i razvitka, jer postoji velika vjerojatnost da se nekoga nehotice povrijedi. Međutim, redna lista izbora dekana u prvih deset godina, može se u tu svrhu uzeti mjerodavnom, jer predstavlja tadašnju ocjenu Znanstveno nastavnog vijeća, izraženu tajnim glasovanjem.

Za iznimne rezultate, koji su ETF skokovito mijenjali na bolje u prvih deset godina djelovanja, mogu se navesti tri grupe aktivnosti:

(1) osiguranje prostora i financijskih sredstava za izgradnju objekata novog fakulteta, potrebnih za izvođenje suvremene nastave visokog tehničkog učilišta, uključujući i nastavno-znanstvenu opremu, te izgradnju zgrade Fakulteta nepunih 10 godina nakon osnutka;

(2) izrada nastavnih planova i programa radi obogaćenja novim disciplinama, a time i sadržajima koji odgovaraju suvremenom stanju struke i znanosti u područjima elektrotehnike;

(3) uvođenje discipline studiranja, radi skraćivanja od 7,5 na 5,5 godina prosječnog trajanja studija.

Profesorska komisija za izradu nastavnog plana ETF-2 akademske godine 1967/68.

Slijeva na desno sjede:  Vladimir Muljević, V. Matković, S.Turk, Zlatko Smrkić. Stoje: T. Jelaković, Anton Dolenc, Hrvoje Požar, Zvonimir Sirotić, Berislav Jurković.

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju“.)

Fakultet je imao sreću da su njegova dva istaknuta profesora i dekana iz prvih godina postojanja (profesori Anton Dolenc i Hrvoje Požar), izvrsnom međusobnom suradnjom te suradnjom sa svim predstojnicima zavoda, u prvih deset godina od osnutka uspjeli u potpunosti ostvariti željeno.

Bez jedinstvene potpore Znanstveno nastavnog vijeća Fakulteta, koje je, gotovo aklamacijom, prihvaćalo svaki prijedlog spomenutih profesora, ne bi se postigli željeni rezultati i ciljevi razvitka.

Velikani hrvatske znanosti iz vremena uske povezanosti fakulteta i gospodarstva.

Dekani ETF-a od 1956. do 1982. Stoje Vojislav Bego, Radenko Wolf, Ante Šantić, Uroš Peruško, Vladimir Matković, Vladimir Muljević, Hrvoje Požar, Zvonimir Sirotić. Sjede Vatroslav Lopašić, Danilo Blanuša, Berislav Jurković, Anton Dolenc (nedostaju Božidar Stefanini i Zlatko Smrkić). U sredini sjedi prof.dr.sc. Berislav Jurković

(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)

S lijeva na desno: profesori Zvonimir Sirotić, Tomo Bosanac, Anton Dolenc,
Berislav Jurković i Božidar Frančić.

(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)

Profesori Jurković-Jura (lijevo) i Dolenc (desno) u selu Muline na Ugljanu 1967. godine.

Autor karikature je Vladimir Jarić-Jarac, legenda Generatora.

Profesor Dolenc kojeg su od milja zvali „tatek Dolenc“ i njegovi najbliži suradnici postali su bliski prijatelji. Često su se družili, a najviše ljetu u malom mjestu Muline na otoku Ugljanu. Jurković-Jura je bio strastveni ribič, a Dolenc potrošač ribe.

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju“.)

Prof. Anton Dolenc u društvu s akademikom Danilom Blanušom (lijevo) i prof.dr. Berislavom Jurkovićem i Danirom Koračin, profesoricom ruskog jezika na ETF-u.

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju“.)

Profesor Dolenc s mačkom. Slika je na zidu u auli FER-a.

Slika je iz 1964. ili 1965., snimljena tijekom studentske ekskurzije u 7. mjesecu, možda je  nogometno igralište u Francuskoj  pored kampa u kojemu se kampiralo.  Tko je točno fotografirao ne zna se (zasada), jer je korišten i Zavodski (službeni) foto aparat na ekskurziji. Prof.  Dolenc je uživao gledati studente dok igraju nogomet

(Izvor slike: arhiva FER-a)

Izgradnja nove zgrade ETF-a

Istaknimo ulogu profesora Dolenca pri organizaciji izgradnje i korištenja nove zgrade (nebodera) ETF-a, dovršene 1963. godine. Fakultetu su bili nužno potrebni prostori za smještaj nastavnog osoblja; njihov je broj rastao 'iz dana u dan' zbog naraslih nastavnih potreba i značajnog porasta studenata. Jedanaest zavoda je bilo smješteno na gotovo jednakom broju različitih adresa. Prostorna raštrkanost je postala kočnica normalnog odvijanja nastave, a time i daljnjeg razvoja Fakulteta. Prof. Dolencu, voditelju gradnje zgrada ETF-a, uspijeva organizacija korištenja nebodera u njegovim prizemnim etažama u vremenu građenja viših etaža, rekli bismo, na „amerikanski“ način.

Nove zgrade ETF-a (sada FER-a)

(Izvor slike: https://tel.fer.hr/ztel/o_ztel?empty_url=/ztel/o_nama)

Teško bismo se mogli sjetiti ijedne zgrade u tadašnjoj Jugoslaviji ili današnjoj Hrvatskoj kojoj je na takav način organiziran proces građenja.

Logo FER-a

Elektrotehnički fakultet 1995.godine mijenja ime u FAKULTET ELEKTROTEHNIKE I RAČUNARSTVA (FER)

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju“.)

Odnos Profesora prema studentima i suradnicima

Bio je vrstan predavač.

Svojim je načinom umio privući pažnju studenata-slušatelja. Na predavanjima je uvijek nastajao ostvariti interakciju sa slušateljstvom smišljenim prekidanjem iznošenja gradiva, pitanjem upućenim studentima o upravo rečenome, o ranije iznesenome ili pitanjem iz osnova elektrotehnike, kao provjeru znanja usvojenog tijekom dotadašnjeg studiranja. Osluškujući grupne odgovore studenata, znao ih je počastiti odobravanjem, ali i prigovorom na njihov netočni odgovor uz vrlo jasnu argumentaciju. Nije bilo teme u predavanom gradivu, za koju nije mogao naći stvarni primjer iz vlastite prakse; posebne poslastice za studente su bili njegovi slikovito ispričani slučajevi kojima bi privukao pažnju čak i kod 'odlutalih' slušatelja. Mnogima su se zauvijek urezale u pamćenje strukovne poruke iz tih priča.

Bio je, također, vrstan šef, posebno izuzetan kada se radilo o mlađim suradnicima, asistentima - početnicima. Umjesto opisa i ocjene odnosa s 'podmlatkom' Zavoda, neka posluži osobni prikaz jednog od početnika, a kasnije dugogodišnjeg suradnika. Mene osobno.

       Željezara Zenica poziva prof. Dolenca da prihvati neugodnu zadaću rješavanja komutacijskih teškoća dvaju velikih valjaoničkih motora valjaonice Blooming, jer je električno postrojenje ove valjaonice upravo on, prije desetak godina, puštao u pogon.
Profesor trenutno nema vremena, pa za rješavanje te zadaće poziva na suradnju iskusnog Končarevca, dugogodišnjeg inženjera iz jedne od Končarevih ispitnih stanica, poznatog po velikom iskustvu u ispitivanju i istraživanju istosmjernih strojeva. Zadužen sam, kao njegov pomoćnik, pratiti starijeg i mnogo iskusnijeg kolegu P. Z. (Predoje Zubović). Veselim se zadatku! Imat ću priliku učiti, graditi svoje vlastito iskustvo, a nemam, zapravo, nikakve odgovornosti s obzirom na sam problem rješavanja nepoznatih uzroka bitno pogoršane komutacije valjačkih motora, pravih 100 tonskih grdosija.

Inženjer P. Z. me prihvaća vrlo kolegijalno, gotovo da se on o meni više brine nego ja o njemu. Na licu mjesta obavljamo mjerenja po njegovim zamislima, ali mi postaje jasno da nismo na tragu rješenja problema. Posjet željezari i njezinoj najvažnijoj kariki u tehnološkom procesu valjanja čelika, Bloomingu, u prvom koraku je neuspješan. Istini za volju, ja sam bio zadovoljan viđenim, obavljenim i doživljenim. Postalo mi je jasno da su pogonske prilike u valjaonici koja godišnje 'izvalja' oko milijun tona čelika, vrlo zahtjevne.

Prilikom obavljanja mjerenja sam se, vrlo često, gotovo svaki put kad je nešto puklo, zaškripalo, velikom bukom udaralo jedno o drugo, a da nisam ni znao što se zapravo događa, stresao, ponekad uplašen od buke kojoj nisam uvijek znao uzroka. Užas, pomišljao sam. Tko je lud da, ako ne mora, mjeri, ispituje i istražuje uzroke pogonskih teškoća električnih strojeva u pogonu takve vrste.

Željezara Zenica, valjaonica

(Izvor slike: https://www.viktormacha.com/...)

Kolega P. Z. me zadužuje da prof. Dolenca obavijestim o negativnom rezultatu posjeta, a u isti mah da ga izvijestim i o nemogućnosti njegove suradnje na istraživanju konkretnog problema zbog obveza svojeg radnog mjesta u Končaru. Gotovo bezbrižno izvješćujem profesora o rezultatima posjeta željezari, posebno o nemogućnosti kolege P.Z.-a da nastavi istraživanje. Očekujem da ću dobiti uputu o daljnjem postupanju vezanom za probleme komutacije motora Bloominga, odnosno da će mi profesor naznačiti novo ime slijedećeg stručnjaka koji bi zamijenio kolegu P.Z.-a.

Prof. Dolenc me matira u četiri poteza!

Najprije pita: „Je li kolega P.Z. preporučio i dao ime svoga zamjenika koji bi nastavio njegov posao na Bloomingu?“

Odgovaram: „Ne, nije. Očekujem od vas, profesore, odgovor na to pitanje.“
Profesor odgovara i odmah pita: „Nemam nikoga u vidu. Imate li prijedlog za zamjenu?“
Spremno odgovaram: „Ne, nemam, profesore. Nikoga ne poznam tko se bavi ovom problematikom.“
„Tako, dakle“, nastavlja profesor. „Ako nemate prijedloga novog kandidata, tada posao preuzimate sami.“

Nemoćno protestiram uzvikom: „Ali, profesore, ja sam početnik u ovome poslu. Osim toga, bojim se pogona. U kratkom posjetu željezari upoznao sam pogonske prilike i uplašio se pogonske stvarnosti!“

Slijedi mat!

„To je dobro, jako dobro! Ako se vi bojite sami za sebe, tada se ja ne moram bojati za vas. Dakle, preuzimate problematiku komutacije valjaoničkih motora Bloominga! U svakoj poteškoći sam vam na raspolaganju. Počnite odmah! Vidjeli ste da je hitno.“
Ubrzo mi je postalo jasno, da je moj učitelj ne samo izvrstan poznavalac elektrotehnike, nego i iskusan redatelj u timskom rješavanju i najsloženijih tehničkih, a posebno elektrotehničkih zadaća, koje su, u pravilu, uvijek nabijene nepoznanicama struke za čije raspetljavanje i djelotvorno rješavanje treba imati, osim opsežnih stručnih znanja, tehničku intuiciju i veliko iskustvo. Imao sam priliku, u dugogodišnjoj suradnji s njime, uočiti njegovu želju i napor da svakom svom suradniku omogući ne samo stjecanje iskustva, nego i preuzimanje složenih timskih zadaća u ulozi voditelja cjelovitog projekta. Bio je uvijek spreman priskočiti u pomoć, ako bi problemi nadišli mogućnosti djelotvornog rješavanja bilo kojeg tima ili bilo kojeg njegovog suradnika.

Ta ljudska sastavnica njegovog karaktera činila ga je, ne samo velikim i uspješnim stručnjakom, nego i čovjekom kojeg smo punim pravom i njegovom zaslugom, zvali „tatek Dolenc“.

Čudna intima, rođena iz dobrote Profesora.

Suradnja s Fakultetom za elektrotehniko Univerze v Ljubljani

Sklopom tragičnih okolnosti (smrt prof. dr. Vatroslava Bedjaniča) prof. Dolenc je 1959. godine, na molbu Fakulteta za elektrotehniko Univerze v Ljubljani, preuzeo, honorarno, ulogu predstojnika Katedre za električne strojeve i regulacijsku tehniku, kao i predavanja o električnim strojevima na dodiplomskom i magistarskom studiju. Od 1971. pa do svog umirovljenja, 1974. godine, na tom je fakultetu bio trajno zaposlen, a nakon umirovljenja, pa do svoje smrti 1984, radio je kao honorarni redoviti profesor. Nove ga obveze, po svemu sudeći, nisu bitno dodatno opteretile, a oba zavoda su pojačala međusobne odnose na polju suradnje s gospodarstvom, posebno s obzirom na zajedničko planiranje i provedbu Seminara za Slovenske železarne.

Univerza v Ljubljani, 1975. godine, dodjeljuje prof. Dolencu zvanje zaslužnog učitelja (profesora emeritusa) za njegove zasluge u razvoju i radu Fakulteta za elektrotehniko Univerze v Ljubljani.

Profesor Dolenc prilikom promocije u zvanje zaslužnog učitelja (profesora emeritusa) Sveučilišta u Ljubljani 1975. godine.

(Izvor slike: knjiga „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju“.)

Što se tiče prof. dr. h. c. A. Dolenca kao nastavnika, zaključno se može sažeti njegov profesorski učinak činjenicom: do mirovine je održao ukupno 102 semestra nastave na Sveučilištu u Zagrebu i Univerzitetu u Ljubljani!

Organizacija i realizacija stručnih studentskih ekskurzija po modelu prof. Dolenca

 U šestom desetljeću minulog stoljeća prof. Dolenc u nekoliko godina organizira i osobno prati stručne ekskurzije studenata ETF-a Zagreb i ETF-a Ljubljana u visoko razvijene zemlje Europe. Autobusi puni zagrebačkih i ljubljanskih studenata prolaze Italijom, Francuskom, Švicarskom, Zapadnom Njemačkom i Austrijom, uživajući u izvanrednoj prilici izlaska iz bloka komunizma u države europske demokracije. Pri tom, osim turističkih sadržaja, u kojima imaju priliku uživati, susreću se s proizvodnim gigantima, u prvom redu s tvrtkom Siemens, koja ih ugošćuje kao studente elektrotehnike profesora Dolenca, jednog od najuspješnijih nekadašnjih upravitelja Siemensovih tvornica izvan Njemačke prije Drugog svjetskog rata.

Program puta sadrži sve operativne radnje tijekom putovanja i boravaka, promišljeno i detaljno utvrđenih za svaku skupinu, odnosno autobus. Posebno su razrađeni planovi obilaska proizvodnih pogona Siemensa, ali ne samo Siemensa, izabrani radi uvida u suvremenu tehnologiju proizvodnje kapitalističkog Zapada.

Apsolventi sa svojim profesorom Antobom Dolencem, organizatorom stručne ekskurzije apsolvenata ETF-a šk.g. 1965/66. u  Austriju, Zapadnu Njemačku, Švicarsku i Italiju.

(Izvor slike: http://www.hro-cigre.hr/...)

Profesor Anton Dolenc na jednoj od ekskurzija sa studentima ETF-a, šk.g. 1965/66..

. (Izvor slike: http://www.hro-cigre.hr/...)

Apsolventsko putovanje s prof. Dolencom 1970. ili 1971., München

(Izvor slike: arhiva inženjera Alde Raića)

Visoko priznanje Sveučilišta u Zagrebu

Sveučilište u Zagrebu je 1970. godine dodijelilo počasni doktorat prof. Antonu Dolencu čime je on postao treći počasni doktor elektrotehnike na Zagrebačkom sveučilištu, nakon Nikole Tesle (1926.) i Josipa Lončara (1970.).

Počasni doktorat Antona Dolenca

(Izvor slike:  http://www.croatianhistory.net/etf/dolenc.html)

Objavljeni radovi i državna priznanja/nagrade/odličja

S obzirom na golem opseg zadaća, koje su ga pratile od prvog dana zaposlenja, profesor Dolenc je sam sebi postavio prioritete, nikada ne računajući na pisane radove koji bi ga promovirali u struci, ili na polju obrazovanja ili istraživanja. Pisao je, praktički, samo onda, kada je to bila potreba drugih. S druge strane, radeći u tri države različitih vladajućih društvenih sustava, prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, nije se formalno priklonio ni jednoj političkoj orijentaciji, uključujući i stranku na vlasti. Ali svakoj vlasti tih država je bio dragocjen zbog svoje uspješnosti u radu. Vlasti su se mijenjale, a struka, njezin razvoj i obrazovanje stručnih kadrova, kao nasušne potrebe društva, su ostajali kao temeljni pokretači podmirenja egzistencijalnih potreba društva. Dolenc je uvijek izabirao struku, razvitak i obrazovanje. Uspješno i blagotvorno. Zato su ga svi trebali. Događalo se da je, pri promjeni vlasti, dolazilo i do njegovog hapšenja, ali uvijek s jednakim ishodom; bio je i takvim vlastodršcima potreban. Njegova motivacija je imala drugu boju. Znao je da društvu može pomoći koristeći svoje talente i znanje, a po svom uvjerenju bio je humanista. Dovoljan razlog za uporno i nesebično djelovanje u ljudskoj zajednici.

Rezultat opisanog pristupa je, nakon Drugog svjetskog rata i pomanjkanja stručne literature na našem jeziku, ponukalo Profesora na izradu skripata, bez kojih bi svim studentskim generacijama bilo vrlo otežano studiranje i usvajanje inženjerskih znanja iz elektrostrojarstva. Njegova skripta iz područja elektrostrojarstva su bila temeljna podloga za studij ne samo na Sveučilištu u Zagrebu, nego su korištena i na svim elektrotehničkim fakultetima zajedničke države. Sva skripta (Transformatori, Asinkroni strojevi, Kolektorski strojevi, Sinkroni strojevi), sveukupnog opsega oko 760 stranica, pokrivaju temeljno potrebna znanja osnovnih sastavnica elektrostrojarstva. Skripta su studiozno pisana fizikalno jasnim jezikom o svakoj sastavnici, radi izgradnje čvrstih predodžbi o fizikalnoj povezanosti svih fizikalnih veličina koje sudjeluju u pretvorbi jednog oblika energije u drugi, željeni oblik. Nakon dobivanja jasne fizikalne predodžbe, koja je potpuno misaona tvorba prirode odvijanja elektromagnetskih, mehaničkih i toplinskih procesa u električnim strojevima bilo koje vrste, bez poteškoća se prelazi na matematsko oblikovanje zbivanja i time priprema studenta, budućeg stručnjaka iz područja električnih strojeva, za primjenu u praksi. Profesor je u sve niti skripata nastojao unijeti svoja iskustva, sa svrhom da studentu olakša fizikalni pristup inače vrlo složenim zbivanjima.

Objavljena skripta i druga nastavna literatura

• Dolenc, A.: Transformatori, I dio, 1961, Sveučilište u Zagrebu, 118 str., II dio, 1962, 170 str.
• Dolenc, A.: Transformatori, Univerzitetna založba Ljubljana, Ljubljana, I dio, 1962, 124 str., II dio,  195 str.
• Dolenc, A., Jurković, B: Kolektorski strojevi, Sveučilište u Zagrebu, 1963, 163 str.
• Dolenc, A.: Asinhroni strojevi, 2. izdanje, Sveučilište u Zagrebu, 1967, 104 str.
• Dolenc, A.: Asinhroni stroji, Univerzitetna založba, Ljubljana,1969., 117 str.
• Dolenc, A.: Sinkroni strojevi, Sveučilište u Zagrebu, 1976., 203. str.
• Dolenc, A.: Sinhronski stroji, Fakulteta za elektrotehniko, Ljubljana, 1977. 227 str.

NAPOMENA: Ovaj popis je iz teksta prof.dr.sc. Drage Bana objavljenog na http://www.croatianhistory.net/...)

Nekoliko knjiga-udžbenika profesora Dolenca.

(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)

Na području projektiranja i puštanja u pogon velikih industrijskih postrojenja i elektrana nakupile su se velike hrpe dokumentacije. Sažimanjem samo novog i bitnog iz tog dijela svoje djelatnosti, uspio je objaviti preko 40 znanstvenih i stručnih radova u časopisima i na znanstveno-stručnim skupovima.

Međutim, njegova stručna i znanstvena djelatnost se očitovala u velikim pothvatima, prethodno dijelom opisanih. Umjesto navođenja objave stručnog ili znanstvenog rada, prikladno je nanizati nemali broj držanih i inih priznanja rezultata, proizašlih iz njegove 'radionice':

• Nagrada vlade FNRJ za izgradnju električne centrale Mariborski otok: Beograd
• Orden rada II reda 1949. za izgradnju najvećeg motora u Europi za željezaru Jesenice
• Orden rada II. reda 1952. za nastavni rad na Tehničkom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
• Orden rada s crvenom zastavom 1961.
• Znanstvenu  nagradu Republike Hrvatske  za životno djelo, 1967. god.

Nagrada za životno djelo, 1967.

(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)

• Zlatna plaketa Josip Lončar, Elektrotehnički fakultet Zagreb, 1976.
• Zlatna značka Rade Končar za istaknuti doprinos u rezultatima rada i razvoja organizacije udruženog rada Rade Končar 1976.
• Diploma i zlatna značka "Rade Končar OOUR-Generatori" za 1977. god.
• Grad Zagreb odužio se profesoru Antonu Dolencu tako da je jedna ulica na Knežiji nazvana Ulica Antona Dolenca.

Ulica se nalazi u gradu Zagrebu (naselje Knežija)

(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)

Ulica Antona Dolenca na Knežiji u Zagrebu, paralelna s Ulicom Tina Ujevića.

(Izvor slike: Google, 2020.)

Sve navedeno nema veze sa službenom politikom režima. Prof. Dolenc je odlikovan samo za svoja dostignuća iz područja struke, znanosti i obrazovanja. Priznati su mu uspjesi koje je podario domovini, bez obzira na režime i republičke granice. Sasvim jasan i čist humanistički pristup društvu u kojem je živio i djelovao.

Potrebe obrazovnih institucija za suradnju s gospodarstvom

Nastava i znanstveno istraživanje su ključne zadaće visokih učilišta. Tehnička učilišta obrazuju buduće kadrove u najvećem opsegu za potrebe realnog gospodarstva. Industrijski visoko razvijene države, poput SAD, SR Njemačke, Francuske, Švicarske, Švedske, … imaju, u pravilu, razvijena gospodarstva usklađena svojoj veličini i mogućnostima proizvodnje, te potrebama potrošnje. Najsnažnije industrijske zemlje grade svoje proizvodne kapacitete bitno veće od vlastitih potreba, uglavnom radi izvoza na svjetsko tržište roba. Današnje globalno gospodarstvo je, na taj način, postalo činjenica koja uvjetuje daljnji razvoj čovječanstva.

Razvijena gospodarstva bitno utječu na pristup obrazovanju tehničkih kadrova, te njegovom opsegu i sadržajima. S obzirom na zahtjeve industrijske proizvodnje, potrebe se, u pravilu, razvrstavaju u dvije grupe, kadrovi za proizvodnju i znanstveni kadar za razvoj i istraživanja. Tako dolazi do podjele i u obrazovanju. SR Njemačka je već u prethodnim desetljećima organizirala obrazovanje po opisanom obrascu, pa su nastale 'više tehničke škole', 'visoke tehničke škole' i 'fakulteti'. Osim toga, veliki industrijski koncerni, posebno za svoje specifične potrebe, postavljaju svoje dodatne programe za dopunsko obrazovanje, prema kojima se kadar, tehnički već obrazovan, dopunski kvalificira za potrebe koncerna. Sasvim logično i djelotvorno.

Republika Hrvatska je, u odnosu na tehnički i tehnološki razvijenije zemlje, bila  u bitno nepovoljnijem položaju. I u našem sustavu obrazovanja tehničkih kadrova  postoji srednje, više i visoko obrazovanje. Međutim, dok je inženjer, bilo koje struke, u razvijenim industrijama mogao računati s dopunskim obrazovanjem, prilagođenim potrebama poslodavca, njegov kolega u našim prilikama morao je proći rigorozniji program u tijeku 'normalnog' studija, jer će, veoma rijetko, imati priliku da se 'doškoluje' na radnom mjestu. Naš prosječni poslodavac očekuje od diplomiranog inženjera potpuno 'gotovog' stručnjaka za sve poslove njegove struke. Da bi se takvim zahtjevima dovoljno približili, student bilo koje tehničke discipline je trebao imati 'bogate' talente i veliku motivaciju u tijeku obrazovanja. Ali su i institucije visokog obrazovanja morale imati odgovarajući kadrovski potencijal. Upravo je ta činjenica bila razlog da se u našem sustavu visokog obrazovanja, barem u završnim godinama studija, morao osigurati nastavni kadar koji ima zrela iskustva iz rada u realnom gospodarstvu, i/ili značajnu suradnju s gospodarstvima svoje struke.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća je na visoko školstvo u Hrvatskoj vršen pritisak sa svrhom podjele stručnih studija na dva dijela, dakle model 3+2, slično današnjem. Prof. Dolenc nije prihvatio preporučeni model. Nije ga prihvatilo ni Znanstveno nastavno vijeće. ETF je nastavio s cjelovitim studijem elektrotehnike, ali je programe studiranja redovito mijenjao u skladu s razvojem struke i potrebama gospodarstva.

Ne postavljaju li se i danas, iz prakse, na tehničke studije u Hrvatskoj slični zahtjevi?

Dobar pokazatelj nužnosti opsežnijeg obrazovanja na elektrotehničkim fakultetima u Hrvatskoj je činjenica, da sadašnji studij elektrotehnike, podijeljen na 3+2 godine studiranja, u praksi završava u dominantno velikom postotku kao 5-godišnji studij. Naše gospodarstvo još uvijek treba inženjera koji ima sposobnost integralnog rješavanja tehničkih zadaća širokog opsega.

Zaključak

Anton Dolenc, Slovenac koji je sav svoj radni vijek od 56 godina vrlo aktivno i djelotvorno proživio u Zagrebu, dakle Zagrepčanin s ljubljanskim naglaskom u govoru, stručnjak širokog tehničkog spektra, znanstvenik i sveučilišni profesor, zaslužni učitelj (profesor emeritus) Univerze v Ljubljani, počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu, napustio nas je prije 36 godina. Ni jednog trenutka nije bio u uobičajenoj mirovini. Njegov zadnji projekt je bio jednako uspješan kao projekti koje je rješavao u svojim 'najboljim' godinama. Čovjek zavidne energije, veliki stručnjak i znanstvenik na polju primijenjene elektrotehnike, a ujedno i humanista.

Surađujući s Profesorom tridesetak godina, od vremena mojih studentskih dana pa sve do njegovog odlaska 'na drugu stranu rijeke života', iskusio sam sve faze njegovog načina rješavanja stručnih, razvojnih, pedagoških zadaća i mnogih problema. Istini za volju, treba reći da je Profesor (tako smo ga, bez naznake imena, u neposrednoj suradnji i međusobnim kontaktima, posvema zasluženo, svi zvali, jer se znalo o kojemu je profesoru riječ) djelovao u vremenima intenzivnog razvitka struke i znanosti u elektrotehnici dvadesetog  stoljeća. Priče oko njegovih prvih uspjeha ('lak žica', usavršavanja tehnologije proizvodnje asinkronih motora, …) su simpatične, ali današnjem prosječnom elektrotehničaru izgledaju minornima. No, kada se naslažu rezultati i uspjesi njegova radnog vijeka, kada se sagleda njegov životni opus u cjelini i prilike u kojima je djelovao, dolazi se do bitnog zaključka o tajni njegovog uspjeha. Taj jednostavni čovjek, pristupačan i otvoren prema svakome tko je dobrih namjera, znao je misliti znanstveno, tehnički, tehnološki i menadžerski. Sve drugo, nabrojano ili preskočeno, su detalji njegovog rada i uspjeha. Međutim, njegovi suradnici, studenti, kolege i prijatelji, najviše su 'profitirali', ako su prepoznali i slijedili načine rješavanja zadaća i problema za koje je puteve prokrčio prof. Dolenc. 

Grob profesora Dolenca na Mirogoju

Profesor dr.h.c.  Anton Dolenc umro je  13. srpnja 1984. godine u svojoj 79. godini.

Pokopan je na groblju Mirogoj u Zagrebu u blizini groba profesora Josipa Lončara.

Grob profesora Antona Dolenca na Mirogoju

Kraj 1. dijela

Nastavak slijedi

DRUGI DIO: http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

RADIO EMISIJA

 https://www.mixcloud.com/...

Radio emisija „Divni novi svijet“ od 19.2.2007. godine u  13.30 sati na 1. programu Hrvatskog radija voditeljice i urednice Nives Nedved. Tema je Zlatno doba hrvatske elektrotehnike. Prof.dr. Ivan Ilić i još nekoliko profesora govore o počecima razvoja elektrotehnike u Hrvatskoj. Može se čuti glas i čuvenog profesora Tome Bosanca u 9.25 snimke.

POWERPOINT

PowePoint prezentacija profesora Ilića uz predavanje

Treba samo kliknuti na prezentaciju "Dolenc", otvoriti će se i tada možete „listati“ slideove prezentacije.

Dolenc

Literatura

1. Anić, Tomislav: „Povijest obilježena inovacijama − 125 godina Siemensa u Hrvatskoj“, monografija, Siemens, 2011.
2. Grupa autora, urednik Drago Ban (2015), „90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925-2015., FER, Zagreb
3. Havliček, Milena (2008.), „Ime trajnog sjaja, Prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“, Binosa Press d.o.o., Zagreb
4. Kalea, Marijan: Primjer sjajne organizacije profesora Antona Dolenca, simpozij Povijest i filozofija tehnike PiFT 2020., 24. − 25. studenog 2020., str. xx-yy.
5. http://www.hro-cigre.hr/...
6. http://www.hro-cigre.hr/...
7. http://www.hro-cigre.hr/...
8. http://www.croatianhistory.net/...
9. https://www.fer.unizg.hr/...
10. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
11. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
12. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
13. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
14. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
15. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
16. http://www.sveopoduzetnistvu.com/index.php?main=clanak&id=142
17. Ožanić, Marijan (1996), „Prof. dr. Tomo Bosanac – Otac generatora“, Končarevac, svibanj 1996., Zagreb

[1] Profesora Plohla tadašnja je stručna javnost smatrala ‘osnivačem elektrostrojarstva u Hrvatskoj’. Stjecajem okolnosti naslijedio ga je na Zavodu za elektrotehniku A. Dolenc, 24 godine mlađi kolega po struci, također Slovenac. Oba su u svojem tehničkom obrazovanju bila blisko povezana s profesorom Vidmarom

[2] RMK Zenica (Rudarsko-metalurški kombinat), ključni metalurški objekt gospodarstva na državnoj razini poslijeratne komunističke Jugoslavije

[3] Na području elektrotehnike djelatni su: Zavod za osnove elektrotehnike i električka mjerenja, Zavod za elektrostrojarstvo, Zavod za visoki napon, Zavod za telekomunikacije, Zavod za kontrolne i signalne uređaje, Zavod za radiokomunikacije, Zavod za elektroakustiku i Zavod za osnove i mjerenja u slaboj struji

Povezani članci

• Velikani hrvatske znanosti (1) Tomo Bosanac – Otac generatora
• Velikani hrvatske znanosti (2), Vojislav Bego – Otac ispitnih stanica
• Velikani hrvatske znanosti (3), Zlatko Plenković – Osnivač Instituta
• Velikani hrvatske znanosti (4), Zvonimir Sirotić – Profesor konstruiranja
• Velikani hrvatske znanosti (5), Boris Belin – Pionir aparatne tehnike
• Znanost i industrija (1): Tomislav Kelemen – život posvećen transformatorima
• Znanost i industrija (3): Zvonko Benčić − znanstveni put kroz „Mravlju zemlju“ učinske elektronike
• Veliki svjetski izumi i otkrića koji su djelo Hrvata (A do L)
• Veliki svjetski izumi i otkrića koji su djelo Hrvata (M do V).
• Velikani hrvatske znanosti (6) - Anton Dolenc − stručnjak, znanstvenik i profesor (II.dio) - Sjećanja

Komentari

Komentiraj