15. 12. 2020
Što končarevci rade u mirovini (2) – prof. dr. sc. Zvonko Benčić, znanstvenik, pisac, istraživač, nakladnik
Zanimljivo je otkriti kako neki končarevci, ljudi koji su radni vijek ispunili radom u proizvodnji strojeva provode mirovinu. Druga priča je o sveučilišnom profesoru Zvonku Benčiću koji je u mirovini jako aktivan kao pisac, istraživač, nakladnik i popularizator znanosti.
Prof.dr.sci. Zvonko Benčić (1940.-2021.)
Prof. dr. sc. Zvonko Benčić, u kafiću na FER-u, 17.6.2020. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
Uvod
Nastavljam razgovore s prijateljima končarevcima, umirovljenicima koji su za razliku od većine „penzića“ vrlo aktivni u mirovini. Milan Lekić o kome sam pisao u prvom nastavku već je početkom ljeta otišao na svoje „novo radno mjesto“ u Splitu ispod spomenika Grguru Ninskom i radi ono što najviše voli. Sjedi u svom malom „štandu“ i izrađuje brze portret-karikature mnogobrojnih turista.
Nakon što je korona kriza malo popustila susreo sam se s prof.dr.sc. Zvonkom Benčićem 17. lipnja 2020. godine i on mi je ispričao čime se bavi u mirovini. Radi jako mnogo i jedan je od najaktivnijih umirovljenika koje poznam. Godišnje napiše, uredi, prevede i izda nekoliko vrlo zanimljivih i vrijednih knjiga iz područja znanosti, tehnike, povijesti tehnike te životopise značajnih osoba iz naše povijesti. Veliki broj tih knjiga su rezultat ozbiljnog, dugogodišnjeg istraživanja. Takve knjige ostalim našim nakladnicima nisu zanimljive.
Čitatelji će imati prilike doznati kako su napisane knjige o orguljašu i znanstveniku Franji Duganu, profesoru Miroslavu Plohlu, osnivaču studija elektrotehnike u Zagrebu i mnoge druge zanimljive knjige, doznati će zašto se organizira simpozij Povijest i filozofija tehnike koji se redovito održava od 2012. godine. A što je najvažnije doznati će kako se provode ozbiljna istraživanja pokretana znanstvenom znatiželjom kao najjačim pogonskim gorivom.
Profesor Benčić voli posao koji radi, uživa u istraživanju, u otkrivanju novih podataka iz hrvatske tehničke povijesti, nije mu teško prevesti značajna znanstvena djela, jer je to najbolji način da se shvati i razumije složena stručna problematika, za posebna poglavlja angažira timove vrhunskih stručnjaka i rezultat takvog rada su vrijedne znanstvene knjige.
Tako ne rade mnogi današnji znanstvenici koji rade od 8 do 16 sati i bave se istraživanjima „po zadatku“ s jedinim ciljem da što prije završe rad, koristeći što više mogu strane izvore i objave ga u nekom časopisu.
Istraživanja profesora Benčića treba usporediti s nekim suvremenim „znanstvenim“ istraživanjima koja se provode bezvrijednim anketarskim istraživanjima i koja me užasavaju svojom niskom razinom. Danas su istraživanja uz pomoć anketa na nereprezentativnim uzorcima postala dominantan „znanstveni“ alat u istraživanjima na ekonomskim, sociološkim i humanističkim područjima znanosti i uvjeren sam da su proizvela neprocjenjivu štetu našoj znanosti.
Oni koje žele doznati nešto više o životu i radu profesora Zvonka Benčića preporučam da pročitaju njegov zanimljiv životopis „Znanost i industrija (3): Zvonko Benčić − znanstveni put kroz „Mravlju zemlju“ učinske elektronike“ koji je objavljen na ovom portalu 14. srpnja 2017. godine. Taj tekst je do 20.lipnja 2020. godine imao 5.234 čitanja.
Životopis se može pročitati na: http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
U srijedu, 17. lipnja 2020. godine sjedili smo u kafiću na FER-u i profesor Benčić mi je govorio čime se bavi u mirovini.
Prof. dr. sc. Zvonko Benčić, u kafiću na FER-u, 17.6.2020. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
U mirovini
U mirovinu sam otišao 2010. godine, sa 70 godina. Moram reći da mi je fakultet napravio veliku uslugu, radio sam do moje 70. godine i danas, 10 godina nakon odlaska u mirovinu, imam svoju sobu i koristim infrastrukturu fakulteta. Na taj način mi fakultet puno pomaže.
Odlaskom u mirovinu izgubio sam pravo na dosadašnji način rada. Vodio sam projekte, odlaskom u mirovinu morao sam ih drugima prepustiti, vodio sam jedan zanimljiv doktorat na granici fizike i elektrotehnike i morao sam ga predati drugome.
I u toj situaciji radio sam ono što mogu raditi, a toga je bilo puno, tako da nisam po intenzitetu posla ni osjetio da sam otišao u mirovinu.
Bavim se pisanjem, prevođenjem i izdavaštvom, te vođenjem i organiziranjem simpozija "Povijest i filozofija tehnike". To radim zato, jer to mogu raditi. Nisam vezan za neke timove, ne ovisim o drugima, ne trebam laboratorij.
Pisanje i izdavanje knjiga
Pisanjem i izdavanjem knjiga i udžbenika počeo sam se baviti jako rano. Udžbenik iz učinske elektronike napravio sam 1978. godine u koautorstvu s prof. Zlatkom Plenkovićem. To je bio prvi udžbenik o učinskim poluvodičkim komponentama. Do danas nije napisan takav novi udžbenik, iako je prošlo već 40 godina. To je bio prvi takav udžbenik i u ovom dijelu Europe, u Jugoslaviji i u okolnim zemljama, Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Čehoslovačkoj, …
Taj udžbenik je pisan isključivo na temelju laboratorijskog iskustva i literature. Sakupio sam oko 5000 članaka i na temelju njih sam napisao udžbenik. Tih 5000 članaka još imam doma, zauzimaju mi prostor, ali ih nemam kome dati. Iz tih članaka se mogu izvući vrlo korisne informacije o tome kako se to stručno područje razvijalo u svijetu i kod nas.
Već sam prestao brojati izdane knjige, čak nemam ni popis. Ali, mislim da bi moglo biti oko 120 knjiga. Dio tih knjiga sam napisao, dio preveo, a dio uredio u svojstvu urednika.
Graphis d.o.o.
Nakon što je Končarev institut u kojem sam radio, 21. prosinca1990. godine otišao u stečaj, s kolegom Šundeom sam 1994. godine osnovao tvrtku Graphis d.o.o., za objavljivanje znanstvenih radova i udžbenika. U Graphisu smo radili sveučilišne udžbenike, većinom iz elektrotehnike, zalutale su i neke knjige iz medicine, pa knjige pjesama, uređivali smo časopise, u jednom trenutku smo radili 5 časopisa.
Među knjigama koje smo izdali je i kapitalno djelo s područja elektrotehnike, knjiga "Osnovi elektrotehnike", svezak I. i II. autora dr. Josipa Lončara, profesora i utemeljitelja Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu. To je povijesni udžbenik hrvatskih sveučilišta. Autor je napisao prvu knjigu iz elektrotehnike za potrebe studenata tadašnjeg Tehničkog fakulteta (današnjeg FER-a) ne znajući koliko daleko seže njezina vrijednost. Knjiga koju smo izdali 2006. godine je pretisak četvrtog izdanja prve knjige iz 1956. i četvrtog izdanja druge knjige iz 1958. godine.
Omot knjige Osnovi elektrotehnike, autora dr. Josipa Lončara, tvrdi uvez imitacije kože i zlatotisak.
(Izvor slike: http://www.graphis.hr/...)
Neke od knjiga (10 knjiga) koje smo izdali dobile su „Strossmayerovu nagradu za najuspješnija znanstvena djela na hrvatskom jeziku za tehničke znanosti”. Primjerice, u 1997. godini tu nagradu je dobila knjiga "Dinamika električnih strojeva", autora Martina Jadrića i Božidar Frančića,
u 2001. godini nagradu je dobila knjiga "Antene i radiosustavi", autora Ervina Zentnera,
a u 2004. godini nagradu je dobila knjiga "Mehanizmi električnih sklopnih aparata", autora Radovana Miloševića.
Knjige koje su dobile „Strossmayerovu nagradu za najuspješnija znanstvena djela na hrvatskom jeziku za tehničke znanosti“
(Izvor slike: http://www.graphis.hr/...)
Kiklos-krug knjige d.o.o.
To smo mi po malo radili do 2010. godine. I tada, kada samo imao 70 godina i otišao u mirovinu, osnovao sam novu firmu koja se zove KIKLOS-KRUG KNJIGE d.o.o.. Razlog je bio taj što sam htio imati veću slobodu, mogao sam sam izabirati autora i objaviti ono što sam smatrao da treba i nitko me ne pita koliko to košta i koliko ću zaraditi.
I tako ovih 10 godina samostalno radim i objavljujem knjige. Uredio sam ili napisao te izdao oko 1500 stranica godišnje. Znači, u zadnjih 30 godina sam uredio i izdao oko 50.000 stranica.
Napisao sam više knjiga, onu prvu knjigu o učinskim poluvodičkim komponentama objavio sam 1978. godine, knjigu "Na rubnici moje učinske elektronike" objavio sam 2018. godine, a "Monografiju o profesoru Švarcu" sam objavio nedavno, a da ne govorim o desetak skripti i materijala za studente na fakultetu,
Preveo sam dosta knjiga, na primjer, preveo sam prije mirovine prvi i drugi dio knjige od Kassakiana. John G. Kassakian je profesor na MIT-u, Armenac. To sam napravio za studente. Preveo sam i jedan priručnik od Danfossa, to je firma koja proizvodi izmjenične elektromotorne pogone.
Korona je dosta toga poremetila, jer su mi jako važni kontakti s kolegama.
Nekoliko knjiga u izdanju KIKLOS-a
(Izvor slike: https://www.knjizara-dominovic.hr/...)
Jesam li ja znanstvenik
Jesam li ja znanstvenik? Ne znam. Kod toga ne mislim na kriterije koje je postavilo Ministarstvo.
Mnogi se predstavljaju kao znanstvenici. Međutim, da bi netko bio znanstvenik treba se baviti dubinom znanosti. A ono što definira Ministarstvo to je druga stvar. Isto kao kad netko kaže ja sam katolik, a ne ide u crkvu, već samo ima krsni list i firmu i farba jaja za Uskrs.
Znanost treba živjeti kao i kršćanstvo.
Tako da ja ne mogu za sebe reći da sam znanstvenik, pogotovo sada kada radim samostalno i kao poduzetnik.
O Franji Duganu
Napravio sam dvije knjige o orguljašu, matematičaru i fizičaru Franji Duganu (1874.-1948)[1], a sada radim i treću knjigu. Zanimljivo je kako sam se počeo baviti tom vrlo zanimljivom osobom. Liječio sam zube kod zubara koji je unuk od Franje Dugana. I on mi je stalno govorio kako je imao pametnog djeda.
Franjo Dugan, orguljaš, matematičar, fizičar (1874.-1948 )
(Izvor slike: http://www.croatia.org/...)
Glazbena akustika
I onda sam otišao u Hrvatski državni arhiv na Marulićevom trgu i pogledao njegovu ostavštinu. Našao sam 6 kutija i u njima je bio i rukopis knjige "Glazbena akustika" iz 1943. godine, koji ima 67 stranica. Počeo sam ga čitati. Taj rukopis je bio pun formula. Nažalost sačuvane su samo dvije slike, od oko 120 slika.
Rukopis nema naslova, a niti predgovora. Dugan ga je napisao na pisaćem stroju, a rukom je unio formule i ispravke. Dovršen je 1943. godine. Sačuvan je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Pretpostavljam da je Franjo Dugan knjigu namijenio studentima Akademije glazbe u Zagrebu.
Dvije stranice rukopisa knjige/udžbenika Glazbena akustika.
Dugan ga je prepisao na pisaćem stroju i zatim ispravljao rukom.
(Izvor slike: arhiva prof. Benčića)
Rekao sam sebi: „Idem to ja proučiti.“ To je ispao zaista veliki istraživački poduhvat. Kada sam pregledao rukopis, mislio sam da ga mogu prirediti za tisak za oko pola godine. Međutim, bile su potrebne skoro tri godine. Knjigu sam dosta dugo radio i od tih 67 stranica ispala je jedna knjiga od preko 300 stranica, jer sam taj rukopis upotpunio i s prilozima. Neizmjerno mi je pomogao kolega dr. sc. Branko Hanžek.
Prvo sam tekst uredno prepisao, a onda sam poslije pronašao i pročitao tridesetak knjiga koje je Dugan čitao. Tih tridesetak knjiga sam pročitao, uzeo slike i napravio ponovo taj udžbenik iz glazbene akustike. Sve slike sam rekonstruirao na temelju Duganovog teksta i tadašnje literature. Nastojao sam što više slika preuzeti iz knjige Franje Dugana st. "Nauka o glasbalima s osobitim obzirom na orgulje" te iz knjiga njegovih suvremenika: prof. Stanka Hondla i dr. Otona Kučere.
Osnovna postavka pretvorbe rukopisa u knjigu bila je ’doslovni prijepis rukopisa’. Sadržajno nije ništa dodano ili oduzeto, a jezično su popravljene samo očite pogreške s kojima bi se, vjerujem, autor sigurno suglasio. Tako je ova knjiga stručno/znanstveno, sadržajno i jezično dokument vremena neposredno prije II. svjetskog rata. Možda će današnjem čitatelju najveću teškoću činiti upotreba zastarjelog c-g-s sustava mjernih jedinica.
Opaske urednika (Hanžek, Benčić) glede sadržaja i jezika su u fusnotama i označene su s ’ur.’ Opaske autora označene su s ’aut.’ Primjeri jezičnih preinaka detaljno su navedeni u prilogu „Franjo Dugan st. – o jeziku i pravopisu u njegovom djelu "Glazbena akustika“. Hrvatski jezik Franje Dugana st. je hrvatski jezik početka 19. st. To je jezik kakav je naučio u Nadbiskupskom liceju (srednja škola s internatom) u Zagrebu i na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zato sam knjizi dao naslov "Glazbena akustika", a ne "Glasbena akustika" u skladu s pravopisom u trenutku dovršenja rukopisa 1943. godine.
Popis literature s kojom sam se služio nalazi se na kraju teksta knjige, ispred priloga. Studiranjem rukopisa i traženjem dodatnih objašnjenja u relevantnoj literaturi izranja osnovna koncepcija knjige i stav prema glazbi Franje Dugana st. U biti odgovara na pitanje: „Kako se pobuđuje titranje čestica zraka i kako to titranje čestica zraka dovodi do slušnog doživljaja“. Irski biskup i idealistički filozof George Berkeley (1685. – 1753.) postavio je pitanje: „Ima li zvuka kada nema nikoga da to sluša?“ Zvuk nastaje tek onda kada mozak putem uha procesira titranje čestica zraka.
Dugan tumači osnovna mehanička sredstva za pobuđivanje titranja čestica zraka: žicu, štapić, ploču i membranu. Primjerice, žica je na violini, štapić je u jezičnoj svirali, deformirana ploča je zvono, a membrana je stranica bubnja. Razmišljanje ga dalje vodi ka složenijim mehaničkim sredstvima, ka labijalnim i jezičnim sviralama. Kod obje vrste svirala „žica“ je cijev ispunjena zrakom. Titranje stupca zraka pobuđuje se utiskivanjem zraka u cijev; kod labijalne svirale preko oštrog brida koji cijepa struju zraka, a kod jezične svirale preko jezičca koji prekida struju zraka.
U knjizi "Glazbena akustika" Dugan je povezao matematiku, fiziku, akustiku i glazbu. Kod akustičke analize išao tako daleko da je rješavao i parcijalne jednadžbe kod širenja zvuka. Sve sam to provjerio, sve izvode sam napravio, svaka formula je provjerena i apsolutno je točna. Namučio sam se s titranjem jezička, to je konzola koja titra. Trebalo je odrediti vlastite frekvencije. Našao sam i literaturu od kuda je to vadio.
Slijedi opis orkestralnih puhačkih instrumenata: drvenih labijalnih i jezičnih svirala te limenih instrumenata. Dugan tumači i najsavršeniji instrument za pobuđivanje titranja čestica zraka – ljudsko grlo. Između dvije membrane (glasnice) struji zrak, jedan kraj glasnica je fiksan a drugi kraj glasnica je pričvršćen na pomičnu kost koja može razmicati glasnice i mijenjati njihovu duljinu. Ovom pomičnom kosti upravlja desetak mišića. Stoga je razumljivo da govor i pjevanje treba učiti. Dugan zatim tumači prijenos zvuka kroz zrak: jakost zvuka, interferenciju valova jednake frekvencije i interferenciju valova različite frekvencije − zvučni udare, a na kraju proces slušanja. Tumačenje procesa slušanja zasniva na teoriji rezonancije fizičara Hermanna Helmholtza iz 1857. godine. No, kritički piše: „Na svaki način je teško vjerovati da niti bazilarne membrane koje ne dosežu duljinu 1 mm sutitraju s tonovima, koji se izvode pomoću žica i viljušaka velikih dimenzija“. Niti danas, unatoč velikom tehnološkom napretku, postavljene teorije procesa slušanja nisu uspjele zadovoljavajuće objasniti proces slušanja.
Misao i tema poveznica knjige je glazba, posebice instrumentalista orguljaša. Dugan integrira područja fizičke akustike, glazbenih instrumenata te anatomije grla i uha u svrhu što boljeg sviranja orgulja. To mu nije bili teško jer je na Mudroslovnom fakultetu završio matematiku i fiziku (1897.), a na Visokoj muzičkoj školi Kraljevske umjetničke akademije u Berlinu (Königliche Akademie der Künste, Hochschule für Musik) instrumentaciju, kompoziciju, orgulje i dirigiranje (1908.).
Za Dugana područje glazbe je jedna cjelina, ono se ne dijeli na podpodručja, već smo ga mi podijelili da bi lakše učili. Predznanje potrebno za razumijevanje knjige jest poznavanje diferencijalnog i integralnog računa, teorije glazbe, konstrukcije orgulja i anatomije.
Uređujući knjigu ušao sam u misaoni stručni i privatni svijet Franje Dugana st. Čitao sam literaturu koju je i on čitao, izvodio sam formule koje je i on izvodio, tumačio sam pojave kako ih je i on tumačio. S prof. dr. sc. Stanislavom Vukovojcem obišao sam mjesto njegove rodne kuće u Krapinici, kapelu sv. Križa u kojoj je kao dijete prvi puta čuo orgulje, pučku školu koju je polazio u Zajezdi i župnu crkvu uznesenja Blažene Djevice Marije u Zajezdi u kojoj je svirao orgulje.
Da li bi mi sve to Dugan dopustio?
U životu pratile su ga nesreće: trojica njegove braće poginula su na frontu u Galiciji, njegov sin Franjo umro je u 34-toj godini (1934.), a on sam je nakon II. svjetskog rata izbačen je iz Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te mu je zabranjeno sviranje orgulja u Zagrebačkoj katedrali. To ga je psihički dotuklo, tako da nije prisustvovao svečanosti kada ga je 1947. godine svojim članom imenovao Institut Maxa Regera u Bonnu.
Zbog interdisciplinarnosti knjige bilo je više recenzenata. Izv. prof. dr. sc. Siniša Fajt usredotočio se na fizičku akustiku, Tomislav Heferer na svirale, prim. dr. Mladen Ivković na grlo i uho, a prof. dr. sc. Stanislav Vukovojac na arhivsku građu i životopisne podatke. Svima njima hvala na velikoj savjesnosti.
Zahvaljujem autorima priloga: doc. dr. sc. Ireni Bratičević na prijevodu i tumačenju latinskih naziva na zvonima zagrebačke katedrale, Snježani Drevenšek na životopisu iz doba muzičkog života Franje Dugana st., dr. sc. Branku Hanžeku životopisu iz doba profesorskog života Franje Dugana st., inženjeru Veljku Lipovšćaku na članku o prvom javnom snimanju za gramofonske ploče u Europi, Augustu Hefereru na pregledu teksta o sviralama te skladatelju i dirigentu Mladenu Tarbuku na osvrtu na knjigu.
Zahvaljujem mr. dr. Mariju Šoljanu na obradi fotografija, Oliviju Repecu na slici svirale vox humana 8’ i tvrtki Croatia Records d. d. na dozvoli presnimavanja gramofonske ploče LSY 66029 – Čedomil Dugan izvodi djela za orgulje Franje Dugana st. Zahvaljujem tvrtki Grapa (Zagreb) na uloženom velikom trudu glede lekture, izrade slika i pripremi za tisak, a tvrtki Denona (Zagreb) na urednom tisku.
Zanimljivo je da takvog udžbenika nema još ni danas u Hrvatskoj. Nema ga ni na Glazbenoj akademiji.
(NAPOMENA: dio teksta preuzeo sam iz predgovora knjizi koji je napisao profesor Benčić na Cresu 2014. godine.)
Glazbeni instrumenti
Onda sam pronašao da je 1944. godine, za vrijeme NDH izašla knjiga "Nauk o glasbalima". Međutim, 1945. godine knjiga je bačena u smeće, uništeni su svi neprodani primjerci, ostalo je sačuvano svega nekoliko primjeraka.
Primjerci knjige Franje Dugana "Nauk o glasbalima" , izdane u NDH
(Izvor slike: https://www.superknjizara.hr/...)
Onda sam napravio presliku te knjige uz obilne dopune i objašnjenja (točno 100 stranica dopuna i objašnjenja). Naslov knjige sam promijenio u "Glazbeni instrumenti". Knjigu sam upotpunio prilozima koje su napisali profesori Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Violinist Goran Končar je napisao jedan esej, recenzentski pogled na tu knjigu. Priloge su napisali i Igor Lešnik koji svira udaraljke, pa Tomislav Heferer, majstor za orgulje. Puno dobrih priloga je napravio i orguljaš Pavao Mašić. Neka sjećanja je napisala i obitelj. Ta preslika ispala je tako da sam na rubnici preslike (margini) označio brojeve i u prilozima pod istim brojevima su dopunjeni bolje razjašnjeni neki dijelovi.
Dvije knjige Franje Dugana koje je izdao nakladnik KIKLOS d.o.o.
(Izvor slike: https://www.knjizara-dominovic.hr/...)
Te knjige tu i tamo koriste oni koji se bave kompozicijom. Današnje doba nije doba udžbenika.
Knjiga je predstavljena u Muzičkoj akademiji u Odsjeku za muzikologiju 12. prosinca 2018. godine.
Glazbeni oblici
Našao sam još jedan rukopis u od Dugana u Hrvatskom državnom arhivu, "Glazbene forme" o glazbenim oblicima pa sada radim i treću knjigu. Tu se vidi Duganov rukopis. Namjeravam sve uredno prepisati i objaviti s komentarima na rubnicima. Knjiga još nije tiskana, pripremam je već više od tri godine.
Duganov rukopis knjige „Glazbene forme“
(Izvor slike: arhiva prof. Benčića)
Snimanje gramofonske ploče na daljinu, 4. prosinca 1927. godine u Zagrebu
Kada sam proučavao Dugana, onda sam naletio na podatak koji je danas uglavnom nepoznat. Prvo javno snimanje na daljinu za gramofonsku ploču u kontinentalnoj Europi obavljeno je u Zagrebu godine 1927. godine, a to je ujedno bilo i treće takvo snimanje u svijetu. Prvo je bilo u New Yorku, 1925. godine, drugo u Londonu 1926., a treće u Zagrebu 4. prosinca 1927. godine.
Prvo javno komercijalno snimanje je obavila američka tvrtka »Columbia« u ožujku 1925. kada su u Metropolitan operi snimljene skladbe »Adeste Fideles« i »John Peel«. Drugo javno snimanje izvršila je tvrtka »Gramophone Co.« u londonskom Covent Gardenu snimajući oproštajni koncert sopranistice Nelli Melbe u lipnju 1926., a treće je snimanje na svijetu ovo u zagrebačkoj prvostolnici.
Može se reći, u Zagrebu je bilo prvo snimanje u kontinentalnoj Europi. Radi se o snimci dviju hrvatskih božićnih pjesama ("Narodil nam se Kralj Nebeski" i "Tebe Boga hvalimo") koje je u Zagrebačkoj katedrali na orguljama izveo Franjo Dugan. Snimanje je bilo u katedrali. Dugan je svirao orgulje, zbor je pjevao, a dirigirao je Nikola Faller, direktor opere. Pjevao je kor klerika, a mikrofon je bio pred korom. U Katedrali je bilo oko 2000 vjernika koji su pjevali, a koncert je telefonskim električkim kabelom bio direktno prenošen u tonski studio u tadašnjoj Nikolićevoj ulici 7 (današnja Teslina ulica), kasnije poznat kao Dvorana Istra, a sada je tamo Zagrebačko kazalište mladih. Tamo je snimljen na gramofonskoj ploči Edison − Bell − Penkala Co., na gramofonskoj ploči promjera 25 cm s naljepnicama boje indiga.
Franjo Dugan svira orgulje
(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)
Plakat kojim se poziva na „gramofonsko snimanje na daljinu“, 4. prosinca 1927. godine.
(Izvor slike: http://www.croatia.org/...)
Telefonsku žicu doveli su u nadbiskupski dvor, a iz dvora je otišla u tadašnju Nikolićevu ulicu 7, u današnje Zagrebačko kazalište mladih. Tu je bio studio. Našao sam i čovjeka koji je to tehnički proveo, to je bio Paul Woight koji je radio u Bellovoj tvornici gramofonskih ploča u Londonu. Našao sam na internetu njegove zapise kako je to izveo. To je tridesetak stranica opisa njegovog rada. Tada je proveo 6 mjeseci u Zagrebu. Napisao je: „Sve sam složio u Londonu na stolu. Nitko se u tome nije snalazio. Otišao sam u Zagreb i tamo sve to složio.“ I onda je on s tvornicom Edison Bell Penkala 1928. godine snimio oko 600 kompozicija.
Gledao sam kako su išle te linije i njihove frekvencijske karakteristike. Granična frekvencija je 10 kHz. Nije bilo nikakvih problema oko prijenosa. Mogao sam zaključiti kakvo je bilo pojačalo, kakav je uređaj za povezivanje.
Našao sam ton majstora Gospodnetića koji je laserskom zrakom prošao nedeformirani dio brazde na ploči pa je dobio vrlo čistu snimku. Kada sam vidio tu snimku, napravio sam frekvencijsku analizu i ustanovio sam da su prenesene frekvencije do 7 kHz. Iz toga sam zaključio da to nije bio ugljeni mikrofon. Kolega Veljko Lipovšćak, diplomirani inženjer elektrotehnike, ima sačuvane ploče koje su tada snimljene.
Gramofonske ploče snimljene 1927., prvo snimanje na daljinu u kontinentalnoj Europi.
(Izvor slike: http://www.croatia.org/...)
Jedna ploča sa snimkom izvedbe Božićnih pjesama na glasoviru, iz vremena NDH.
Glazbu je „udesio“ Franjo Dugan.
Zanimljivo je da su 90 godina nakon tog snimanja, 4. prosinca 2017. godine umjetnici iz udruge »Zvuci tišine« odlučili pripremiti prigodni koncert, a diskografska kuća »Croatia Records« objavila je promotivno izdanje s tim snimkama.
Plakat za koncert povodom 90. obljetnice prvog javnog snimanja na europskom kontinentu.
(izvor slike: https://www.glas-koncila.hr/...)
Godine 2004. izdan je CD posvećen Franji Duganu. Snimili su ga Mješoviti Oratorijski zbor crkve sv. Petra Hosanna (Zagreb), Mješoviti zbor HPD "Slavulj" (Petrinja), Djevojački zbor − Schola cantorum crkve sv. Petra (Zagreb), Ženski komorni zbor HPD "JEKA" (Samobor). Solist: Mirta Pandurić-Kudrna. SuradnicI su bili dr. fra Bonaventura Duda, dr. fra Izak Špralja, msgr. Juraj Jezerinac i Josip degl'Ivellio, a dirigent je bio Josip degl'Ivellio.
CD: "Franjo Dugan -Hrvatske Božićne pjesme"
(snimljeno 2000.g. u varaždinskoj Katedrali, trajanje: 50,40 min., izdavač:
HPD "Slavulj" Petrinja, izdano 2002.g.)
(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)
Zgrada u Teslinoj ulici u Zagrebu, nekadašnjoj Nikolićevoj ulici 7, kasnije poznata kao Dvorana Istra, a sada je tamo Zagrebačko kazalište mladih. U toj zgradi je bio tonski studio u kojem se izvelo prvo snimanje na daljinu 1927. godine. Snimljeno 6.7.2020. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
Teslina ulica danas, u kojoj je bio tonski studio 1937. godine. Snimljeno 6.7.2020. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
Dugan je bio izvanredni talent i vrlo obrazovan čovjek. Bio je jedini glazbenik koji je imao obrazovanje i iz prirodnih znanosti. Još do danas nema takvog čovjeka. Završio je kompoziciju u Berlinu i Mudroslovni fakultet u Zagrebu (današnji Prirodoslovno-matematički fakultet). Imao je jako dobro obrazovanje iz fizike i matematike. U ono doba to je bio vrlo težak fakultet kojeg je bilo vrlo teško završiti. Studij je bio potpuno drugačiji u odnosu na današnji sustav studija. Imali su puno vježbi i samo 4-5 glavnih ispita. Mnogima se desilo da su došli na 4. godinu, a da nisu položili niti jedan ispit. Bio je i rektor (danas dekan) Glazbene akademije, orguljaš Zagrebačke katedrale, bio je i akademik, itd.
Spomen ploča
Orgulje je počeo svirati u crkvi Uznesenja Blažene djevice Marije u Zajezdi kao mali dečko od 6 godina. Zajezda je malo mjesto u sastavu općine Budinščina, u Hrvatskom zagorju. Općina Budinščina smještena je na jugoistočnim obroncima zagorske gore Ivanščice. Nalazi se uz granicu s Varaždinskom županijom, graniči s općinama Hrašćinom i Konjšćinom te s gradovima Zlatarom, Novim Marofom i Ivancem. Ovih dana je postavljena spomen ploča u župnoj crkvi u Zajezdi posvećena Duganu. Postavljanje ploče je došlo spontano. Puno sam surađivao s obitelji, s unukom Franje Dugana st. prof. dr. sc. Stanislavom Vukovojcem, pa smo se dogovorili da to napravimo. Ploča će biti otkrivena uskoro, još samo treba dogovoriti s biskupom.
Spomenploča postavljena u lipnju 2020. godine na župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zajezdi.
(izvor slike: arhiva Zvonka Benčića)
Knjiga Ludwiga von Bertalanffya
Godinama sam slušao da je osnove teorije sustava (engl. general systems tjeory, GST) postavio Karl Ludwig von Bertalanffy (1901 – 1972). On je Mađar iz Austrougarske, biolog. Često sam o tome razgovarao s pokojnim profesorom Jurajem Božićevićem. On je često spominjao Bertalanffyevu opću teoriju sustava.
Karl Ludwig von Bertalanffy (1901 – 1972).
(Izvor slike: http://infonarod.ru/...)
Uzeo sam tu knjigu, pročitao ju na brzinu i vidio sam da ju ne mogu razumjeti, jer je ta knjiga kombinacija matematike, filozofije, prirodnih znanosti, kemije, biologije i traži jedno enciklopedijsko znanje. Onda sam si rekao: „To ne mogu razumjeti, ako knjigu ne prevedem.“
Knjiga je na engleskom. To je peh. Nisam mogao naći knjigu na njemačkom. Njemački je precizniji jezik. Poglavlja knjige su nastajala u razdoblju od 30 godina. To je više kao jedna logička zbirka njegovih članaka. Dogovorio sam se s profesorom Franjom Jovićem da se zajedno prihvatimo tog posla. Da bismo bili sigurni u nazivlje organizirali smo jedan tim od 7 recenzenata, od matematičara, kemičara, biologa i fizičara. Nismo samo formalno prevodili, već smo htjeli razumjeti tekst. Ako se želiš udubiti u neku knjigu, trebaš ju prevesti. Jer kod prevođenja ne možeš ostaviti 1-2 posto nejasnih rečenica i pojmova. A često je i 5 posto nejasnih pojmova i nikom ništa.
Posao je gotov i još trebamo nešto dotjerati pa idem u tisak s knjigom.
Još nisam našao financijere za taj projekt, ali ću ih naći. Uvijek se netko nađe kada vide što je napravljeno. Vjerujem da će i Ministarstvo znanosti i obrazovanja pomoći, jer sam to prijavio kao projekt. Kanim otići u Austrijsko veleposlanstvo pa vjerujem da će i oni financijski pomoći.
Ta knjiga je objavljena krajem šezdesetih godina 20. stoljeća, ali je u mnogim stvarima jako suvremena. Betalanffy je postavio jednadžbe stanja bioloških sustava. Međutim, te iste jednadžbe vrijede i u tehnici. Pred desetak godina sam ih primijenio za analizu pretvaračkih sklopova. Tu su važne njegove ideje.
Nisam nikada doznao zašto je Jura (prof.dr.sc. Juraj Božičević) tako cijenio tu knjigu.
Knjiga o Miroslavu Plohlu
Već 5 godina radim na knjizi o profesoru Miroslavu Plohlu koji je zajedno s dr. Josipom Lončarom 1926. godine na Tehničkom fakultetu u Zagrebu osnovao studij elektrotehnike. Dok je profesor Lončar jako poznat, o profesoru Plohlu se malo zna. To su dvije veličine, ali i dvije krajnosti na našem fakultetu. Lončar je bio kabinetski radnik, a Plohl je bio veliki praktičar.
Profesor Lončar je završio Mudroslovni fakultet i na temelju znanja koje je dobio na tom fakultetu postavio osnove elektrotehnike na teorijski znanstveni način. Moj otac je od 1931. do 1935. godine studirao na Mudroslovnom fakultetu. Našao sam njegove zabilješke u svezi elektrotehnike. I kada sam to usporedio s prvim knjigama od Lončara, vidio sam da je Lončar iste naslove koje je slušao na Mudroslovnom fakultetu prenio u svoju knjigu o elektrotehnici.
Miroslav Plohl rođen je 30. srpnja 1881. godine u Gorici, u Austro-Ugarskoj Monarhiji (Slovenija). Završio je 1900. godine s odličnim uspjehom Pomorsku vojnu akademiju Austro-Ugarske Ratne mornarice u Rijeci. Sudjelovao je u tzv. Kitajskom ratu od 21. srpnja 1900. do 1. svibnja 1901. godine. Poručnik fregate postao je 30. travnja1910. godine. Sudjelovao je u 1. svjetskom ratu od 1914. do 28. veljače 1918. godine.
Kada je kapitulirala Austro-Ugarska, tada je penzioniran. Otišao je u Trst, u brodogradilište. Po komandi Ratne mornarice delegiran u Trst kao konstruktor za turbogeneratore, od 9. svibnja 1918. do 1. prosinca1918. godine.
Kada je došla Italija, pobjegao je u Rijeku, pa je i tu došla Italija. Iz Rijeke je pobjegao u Beč. I onda je 1926. godine došao na Višu tehničku školu u Zagrebu u svojstvu kontraktualnog nastavnika za disciplinu Jake struje i Prijenos i razdiobu električne energije. On je bio jedini nastavnik koji je predavao na Sveučilištu u Zagrebu, a nije završio fakultet. To je pomalo paradoksalno.
Miroslav Plohl sa suprugom Marijom, rodom iz Zadra.
(Izvor slike: http://www.croatianhistory.net/...)
Diplomirao je 1931. godine u Ljubljani kod profesora Vidmara. Diplomska radnja bila mu je u svezi transformatora. Onda je postao redoviti profesor u Zagrebu. Treba ga cijeniti po tome što je osnovao laboratorij jake struje i baždarnicu strujomjera. A što je najvažnije, osnovao je BEP − Banovinsko elektrotehničko poduzeće, koje je preteča današnjeg HEP-a.
Njegov unuk prof. dr. sc. Miroslav Plohl radi na Ruđeru (Institut Ruđer Bošković, Zavod za molekularnu biologiju, Bijenička 54). Uz njegovu pomoć našao sam rukom pisana uredno složena predavanja njegovog djeda iz jake struje, 500-600 stranica. Veliki registrator s tim predavanjima potražio je njegov unuk na tavanu, kada sam mu rekao da prof. Plohl u jednom izvještaju u vezi napredovanja navodi da je napisao skripta. Predavanja su složena po nastavnim satima, svako u svojoj košuljici. Unutra ima mnogo teorije kakve ni danas nema na predavanjima.
Podatke o Plohlu sam tražio i nalazio po svuda. Od unuka, iz ondašnjih novina, izreske iz novina, u NSK.
Plohl je 30. rujna 1939. godine poginuo u prometnoj nesreći u Borlinu blizu Karlovca. Išao sam u Karlovac, našao sam kuću pred kojom je poginuo, našao sam i jednog profesora koji se sjeća da su mu roditelji pričali o toj prometnoj nesreći. Ne zna se što se točno dogodilo. Plohl se osnivanjem BEP-a silom prilika uključio u politiku. Postao je velika smetnja vlasnicima električnih centrala, jer se zalagao da i zadnji seljak mora dobiti električnu struju. I trudio se jeftino elektrificirati mala mjesta. Poginuo je na povratku sa službenog puta u vezi izgradnje hidroelektrane Novi Vinodol. Postoje tri inačice njegove nesreće:
− Jedna inačica je da mu je kaput zapeo za vrata pa je otvarao vrata i ispao iz auta.
− Druga je da je neki vojnik išao ispred auta, Plohl je otvorio vrata i vikao na njega da se makne i ispao iz auta.
−Treća inačica je bila sudar s nekim zaprežnim kolima.
Ne zna se kako je došlo do nesreće. Zna se da je šofer BEP-a vozio auto, i da je još jedan putnik bio s njima u autu. Sve novine iz tog vremena sam prolistao, ali osim nekoliko crtica o toj nesreći nisam našao ništa drugo. Trebao bih otići u bolnicu u Karlovcu i potražiti još neku dokumentaciju. Planiramo na tom mjestu podignuti spomen ploču.
Knjiga je već narasla na 500-600 stranica.
Simpozij Povijest i filozofija tehnike (PIFT)
Sa simpozijem Povijest i filozofija tehnike počeo sam 2012. godine, najprije u okviru EDZ-a (Elektrotehničko društvo Zagreb). Prvi simpoziji bili su u Šibeniku. Glavna ideja je da se na osnovi promišljanja prošlosti promišlja budućnost i da se zapiše prošlost. Prošlost se proučava radi budućnosti da se vidi kako se razvijala tehnička misao.
U početku je išlo dosta teško. Nije bilo radova, jer Elektrotehničko društvo nije bilo previše zainteresirano, a niti je pružalo moralnu pomoć. Zaključio sam da bi se to moglo lakše organizirati u okviru društva HRO CIGRÉ (Hrvatski ogranak Međunarodnog vijeća za velike elektroenergetske sustave, Conseil International des Grands Réseaux Électriques). A onda se prije 3 godine uključio i FER (Fakultet elektrotehnike i računarstva) koji pomaže, daje prostor, zakusku, infrastrukturu. A pomogli su i stavljanjem pdf-a na internet. Sada je PIFT narastao, pristiže nam do 50 radova, a mnogi dolaze spontano. S ovogodišnjim, devetim simpozijem bit će objavljena 175 rada na ukupno 3450 stranica.
S 8. PIFT-a, lipanj 2019., slika s predavanja iz sekcije Povijest industrije.
(Izvor slike: arhiva autora)
Akademik Žarko Dadić na 8. PIFT-u 2019.
(Izvor slike: arhiva autora)
Korona i potres su ove godine jako poremetili organizaciju PIFT-a pa sam ovaj 9. simpozij odgodio za jesen kada će se definirati nužni zdravstveni preduvjeti. Važnije mi je da se napišu i objave radovi nego sama konferencija. Iako ljudi vole doći na simpozij, vole se družiti, razgovarati, ali zapis je važniji.
Ne ograničavamo broj stranica, premda su neki tekstovi jako dugački. Na primjer, jako je vrijedan rad Veljka Lipošćaka o razvoju Jugotona, od prve hrvatske tvornice gramofonskih ploča Edison Bell Penkala. On je bio tehnički direktor i puno toga je zapisao. Kada je bilo gotovo, javio se nasljednik Jugotona (Croatia Records) i tražio separate članka, zatim se javila jedna agencija koja je naručila 100 kom separata. To je bio tekst od oko 45 stranica i pogriješio bih da sam ga ograničavao.
Zbornik radova s 8. simpozija PIFT 2019. Knjiga ima 1147 stranica.
(Izvor slike: arhiva autora)
PIFT-2020, 9. simpozij Povijest i filozofija tehnike, od 24. – 26. studenog 2020., bio je značajan i po tome što se zbog pandemije korona virusa održavao online. Sve se odvijalo dobro i svi predavači su se dobro snašli u ovim novim uvjetima, iako je svima nedostajalo druženje uobičajeno na takvim simpozijima.
Recenzije
Često dobivam molbe za recenziju. Možda sam do danas napravio oko 600 recenzija članaka. To radim tako da pomognem autorima. Nikada nisam napisao negativnu recenziju, već dajem upute što treba popraviti. Sada radim dva prikaza knjiga od Zvonimira Jakopovića za časopis "Jezik". Jedna knjiga je o pisanju znanstvenih radova, a druga je o razvoju matematičkog pisma. Čovjek se izražava putem jezika, putem glazbe, putem matematičkih izraza. To je sve proces prijenosa misli na različite načine. I u glazbi postoji glazbena rečenica, kao što i u jeziku postoji rečenica.
Razne teme
Postoji jedan sposoban obrtnik koji radi elektrifikaciju zvona, Ivan Bosilj. Sakupio sam materijale i napravio pred petnaestak godina monografiju o zvonima. Povodom 40 godina njegovog rada napraviti ću novu monografiju. Bosilj kupuje zvona od Grassmayra iz Innsbrucka. Ako gledamo povijest, ljevaonica u Innsbrucku stara je oko 400 godina, a mi smo u Zagrebu imali ljevaonicu stariju od one u Innsbrucku. Pored parka Ribnjak su Duganova ulica i Zvonarska ulica. Tu su 1935. godine sagrađene nove zgrade i vjerojatno su u temeljima tih kuća one jame za lijevanje. Da smo to sačuvali, bili bismo stariji od ljevaonice u Innsbrucku.
Isto tako, tvornica Edison Bell Penkala imala je veliku halu za proizvodnju gramofonskih ploča, okomito na Branimirovu ulicu. Kod izrade parkirališta zgrada je djelomice srušena. Tu bi trebalo napraviti muzej, a da ne govorim o Paromlinu. Gledamo kako naša industrijska baština propada. Penkala je imao stan na Tomislavom trgu i iz njega se može napraviti muzej. U Varšavi sam vidio da su malu kuću u kojoj je živjela Marije Curie, pretvorili u muzej.
Sada radim na knjizi prof. dr. sc. Darka Veljana „Veličanstvena matematika“. To je knjiga "The Math Book: From Pythagoras to the 57th Dimensions, 250 Milestones in the History of Mathematics" autora C. A. Pickovera koju je preveo prof. dr. sc. Darko Veljan. To je 250 eseja o prijelomnicama u matematici
LITERATURA
- http://www.croatianhistory.net/...)
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
- http://infonarod.ru/...
- http://www.graphis.hr/...
- https://www.knjizara-dominovic.hr/...)
- http://www.croatia.org/...
- https://www.glas-koncila.hr/...
- http://www.hro-cigre.hr/... .
- http://www.hro-cigre.hr/...
[1] Franjo Dugan, (Krapinica, 1874. - Zagreb, 1948.), hrvatski skladatelj, orguljaš, glazbeni pisac i akademik, matematičar i fizičar. Franjo Dugan se još kao dječak oduševio zvukom orgulja te su mu one cijeli život bile u središtu glazbeničkoga i skladateljskoga zanimanja. Glazbu je najprije učio kod Vatroslava Kolendara, čije je mjesto stalnoga orguljaša Zagrebačke katedrale kasnije i naslijedio. Započeo je i studij matematike i fizike, ali je ljubav prema glazbi ipak prevladala. Studij glazbe nastavio je kod Roberta Kahna i Maxa Brucha na Visokoj glazbenoj školi u Berlinu, gdje je 1908. i diplomirao. Vrativši se u domovinu, djelovao je kao profesor u Osijeku i Zagrebu: od 1921. pa sve do umirovljenja 1941. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu predavao je teorijske glazbene predmete, kompoziciju i orgulje (1940-41. bio je i rektor Muzičke Akademije). Od 1919. bio je dopisni, a od 1921. i redoviti član JAZU (današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti) .