• Povijest/
• Društvo/

26. 12. 2020

Osvrt na 2020. i pogled na 2021. godinu

• Marijan Ožanić

Cijelu 2020. godinu obilježila je pandemija korona virusa (COVID-19)

(Izvor slike: http://www.plivamed.net/vijesti/clanak/15806/COVID-19-u-Hrvatskoj-1529-novih-slucajeva.html)

Osvrt na 2020. godinu

Uvod

U 2020. godini mi je najvažnije da je moja unučica Korina proslavila 3. rođendan, zna brojati do 20, uči slova, pobjeđuje me u slaganju puzzlea, svaki dan mi čini ljepšim i sretnijim. To mi sve pomaže da lakše podnosim ovaj svijet koji je sve luđi i kojeg napadaju mnogobrojne nesreće kakvih u takvoj koncentraciji nije bilo stotinama godina. Najprije je na svijet navalila pošast pandemije korone u dva navrata, nakon toga je Zagreb zdrmao potres, pa poplava tako da je u Zagrebu počeo kolati vic: „Ako ujutro u Sljemenu ne eruptira vulkan i ne pojavi se Godzila bit ću jako iznenađen.“

Crni humor koji je nakon potresa počeo kolati među Zagrepčanima  preko mobitela

Ali svaka nesreće nije samo nesreća. To je i ozbiljan test za sve nas, a posebno za one koji upravljaju državom i gradovima. Tek u krizi i u nesreći se pokazuje jesu li  su ozbiljni, sposobni ljudi i lideri ili su to ljudi koji su na rukovodeće funkcije došli negativnom kadrovskom selekcijom ili izbornim manipulacijama.

Pandemija korone, počela 25. veljače 2020.

Cijela 2020. godina i u Hrvatskoj i u svijetu obilježena je pandemijom korona virusa, odnosno pandemijom COVID-19. To je nova bolest dišnih putova. Taj se virus prvi put pojavio krajem 2019. godine u megagradu Wuhabu u kineskoj provinciji Hubej. U siječnju 2020. razvila se u epidemiju u NR Kini i proširila se diljem svijeta. U Hrvatskoj se pojavila  25. veljače 2020. godine. Prvi slučaj potvrđen je u Zagrebu. Obolio je 26-godišnjak koji je od 19. do 21. veljače boravio u talijanskom gradu Milanu  i prisustvovao jednoj nogometnoj utakmici. Ubrzo je u Hrvatskoj uveden tzv. lockdown, zatvorene su škole, učilo se na daljinu, radilo se na daljinu, gradovi i ljudi su bili u izolaciji, iz grada u grad se moglo samo s propusnicama i to je uspjelo zaustaviti divljanje virusa u Hrvatskoj i pandemiju držati pod kontrolom.  

Najteže mi je palo što nismo mogli biti s našom unučicom i viđali smo ju samo povremeno kada je došla pred naša vrata s roditeljima i mogli smo se gledati na daljinu i pod maskama. I dijete se čudilo zašto se roditelji i baka i deda tako neobično ponašaju.

Ali takvo stanje  je na dulji rok moglo upropastiti hrvatsko gospodarstvo, zato je preko ljeta režim popustio i sve mjere su olabavljene. U jesen je korona opet počela divljati i izazivati sukobe među onima koji pandemiju žele obuzdati strogim mjerama i onih koji ne mogu podnijeti ograničavanje slobode i ne žele žrtvovati svoju slobodu za opće dobro..

O COVID-u 19 je napisan ogroman broj tekstova i u medijima i u znanstvenim časopisima i još će se pisati godinama, a ja bih sada istaknuo nekoliko detalja koji mi se čine važnim.  

Hrvatska se u proljeće 2020. godine dobro borila s pandemijom koronavirusa samo zato jer su se političari povukli u drugi plan, a u prvi plan su došli vrhunski stručnjaci koji znaju, preuzeli su odgovornost i sposobni su rješavati probleme. Svojim radom, liječenjem, efikasnim organiziranjem zdravstvenog sustava, stalnim apeliranjem da se građani drže uputa o načinu života u pandemiji držali su pandemiju pod kontrolom i spasili mnogo života. Svi oni koji su prigovarali, a takvih je bilo mnogo,  trebali su samo pogledati slike kolona vojničkih kamiona s mrtvačkim sanducima u talijanskom gradu Bergamu.

Desetljećima Hrvatsku javnost teroriziraju svojim izjavama i djelovanjem razni nesposobni političari i različita poluobrazovana blebetala koja kroz medije imaju veliku moć. Zato, stanje dominacije struke nije dugo trajalo. Različiti novinarski komentatori svih vrsta koji su do tada neprestano svojim blebetanjima zaluđivali medijski prostor nisu mogli podnijeti da budu potisnuti u drugi plan. Naučeni da oni jedini budu mjerilo demokracije i jedini mjerodavni za ocjenjivanje stanja u društvu počeli su reagirati i vriskati da je u društvu zavladala diktatura i da je Hitler na vratima. Sve češće se za vrijeme ove pandemije koronavirusa mogla čuti i pročitati jedna suluda priča kojom se suprotstavljaju sloboda i zdravlje. A sve se svodi na sljedeće:

      „Ja želim biti slobodan da stanem, ako želim, na tračnice ispred jurećeg vlaka. I uz to pod vlak povučem mnogo drugih ljudi. Svaki  onaj koji će me spriječiti i ograničiti moju slobodu je diktator kao i Hitler.“

Vrhunac takvog izopačenog načina razmišljanja mogao se pročitati u intervjuu koji je jedan naš dobro plaćeni salonski komentator i razvikani ljevičarski književnik dao crnogorskom portalu Analitika krajem travnja 2020. godine, a prenijela „Slobodna Dalmacija“:

            „A plaši me i još nešto: liječnici su postali heroji, medicina je postala kriterij ukupnog društvenog života, zdravlje nacije nešto je o čemu se svakodnevno govori kao o temeljnom i jedinom kriteriju opstanka i postojanja jedne zajednice. Sve to je, ali baš u dlaku tako, postojalo kao fetiš u fašističkoj Njemačkoj.

Ljudi se ponašaju kao isprepadani magarci. Pristaju na to da ništa nije vrjednije od zdravlja. A to je, opet, u najizvornijem obliku totalitaristička, hitlerovska parola. Sloboda je neusporedivo vrjednija od zdravlja. Ali ne postoji razlog da se sloboda žrtvuje za zdravlje, osim ako nemamo želju da se pretvorimo u Kinu, u komunistički Vijetnam, u Orbanovu Mađarsku, ili u nešto što podsjeća na Treći Reich…..“

To je pravi primjer vrhunske, narcisoidne, bešćutne sebičnosti – njegova sloboda da radi i piše što želi važnija je od tuđeg zdravlja. „Drugi ljudi mogu umirati, glavno je da on i slični rade što hoće“.

Vlast je željela disciplinirati građane da se drže pravila koja je propisao zdravstveni stožer, a istovremeno su htjeli zadržati više-manje normalan način života, nisu zatvoreni kafići i restorani, škole i poduzeća. I željela se koliko je moguće spasiti turistička sezona. Naravno, u takvoj situaciji bilo je i grešaka, pogrešnih odluka i smiješnih pa i apsurdnih situacija. Na primjer, svi zastupnici u saborskim klupama, pred TV kamerama  morali su nositi maske pod cijenom disciplinske kazne, a kada su izašli u hodnik i sjeli u saborski kafić više nisu nosili maske. Zastupnici koji su na to upozoravali i zahtijevali stručna objašnjenja za  stroga pravila, bivali su optuženi da radikalno provociraju.

U jesen je Stožer bio pod udarom s jedne i druge strane. S jedne strane trebao je definirati labavije mjere koje neće uništiti gospodarstvo i omogućiti više-manje normalan život, a s druge strane je bio pod udarom onih koji su u ime sigurnosti i zdravlja željeli stroge mjere i totalni „lockdown“.  Štogod odlučili, štogod rekli bilo je napadnuto s jedne ili druge strane. Posebnu zbrku u javnosti su stvarali znanstvenici koji su zastupali različite stavove, a najviše oni koji „plaću primaju u Frankfurtu, a zahtijevaju lockdown u Zagrebu i Splitu“. 

Epodemiolozi i civilna zaštita, liječnici i sestre u bolnicama  radili su stručno i ozbiljno, davali su sve od sebe i „padali s nogu“ od napora i sve se držalo nekako pod kontrolom.

Bit će zapamćen i jedan  smiješno-tužan detalj. U mnogim konferencijama za tisak koje su se svakodnevno održavale u Zagrebu rukovodstvo Zavoda „Andrija Štampar“ i članovi Gradskog poglavarstva često su započinjali svoja izlaganja sa: „Zahvaljujući gradonačelniku kupili smo ovo…, zahvaljujući gradonačelniku, napravili smo ono …, itd.“  Diktator Sjeverne Koreje mogao bi se pojesti od ljubomore.

Kraj svih problema i nesreća koje nam je donijela korona, donijela je i nešto dobro. Mnoga poduzeća su se organizirala za rad od kuće, u školama i na fakultetima su primijenjene nove tehnologije učenja na daljinu, što ne može zamijeniti klasičan način učenja, ali može upotpuniti nastavni proces, a čak su i OPG-i (poljoprivredna obiteljska gospodarstva) počela prodavati svoje poljoprivredne proizvode preko interneta.

Nadam se da će sve to jednom proći i da ćemo se vratiti u normalan život.

Božić u koroni

Božić je uvijek imao posebno mjesto u našem životu, ispovijed, misa na Božić, božićne pjesme, okićeni bor, obiteljsko okupljanje, darovi najmilijima. Ove godine pandemija COVID-19 promijenila je i naše slavljenje Božića. Stroge mjere koje ograničavaju okupljanja, druženja, čestitanja, posebne mjere u crkvi učinile su da je ovaj Božić bio kakav nije bio nikada i nadam se da takav neće biti više nikada.

U našoj crkvi u Travnom je bio ograničen broj vjernika, sjedilo se na propisanom razmaku, a ostali su stajali van. Nije padala kiša kao na Badnjak i nije bilo zima pa se moglo stajati i vani.

Misa pod epidemiološkim mjerama na Božić 25.12.2020. u crkvi Svetog Luke Evanđeliste u Travnom u Novom Zagrebu. U crkvi je ograničen broj vjernika i vjernici stoje ispred, ali je zato bilo više misa tijekom dana.

(Izvor slike: arhiva autora)

Došlo je cjepivo

Nakon što je u subotu u Hrvatski zavod za javno zdravstvo stiglo prvih 9.750 doza cjepiva protiv Covida-19, tvrtke Pfizer-BioNTech, 27., 28. i 29. prosinca počela je  distribucija prvih doza cjepiva i cijepljenje građana u svim županijama. U tim su se danima u svim državama članicama Europske unije odvijali 'Europski dani cijepljenja', kojima je bio cilj podizanje svijesti o važnosti cjepiva kao najsigurnijem načinu da se okonča pandemija koronavirusa. Cjepivo je bilo besplatno za sve, a građani su se mogli cijepiti na dobrovoljnoj osnovi, prema propisanom redoslijedu, najprije štićenici domova za starije osobe, pa zdravstveni radnici, itd.

I oko cjepiva građani su se podijelili na one za koje je cijepljenje „svjetlo na kraju tunela“ i početak kraja pandemije i nenormalnog života punog raznih ograničenja i na protivnike cijepljenja koji smatraju da je cjepivo nedovoljno istraženo, napravljeno na brzinu, jako opasno,  „može izazvati rak“, a mnogo je onih koji smatraju da je cjepivo instrument svjetske zavjere kojoj je cilj terorizirati čovječanstvo, ugraditi čipove kojima će se kontrolirati ljudi, itd.

Potresi, 22.3.2020., 28.12.2020. i 29.12.2010.

Potres 22. ožujka 2020.

U nedjelju, 22.ožujka 2020. godine, u jutarnjim satima, u 6:24 sati, probudio nas je snažan potres. Potres je bio dosta jak, 5,5 stupnjeva po Richteru, trajao je desetak sekundi i dosta nas je preplašio. Epicentar je bio kod naselja Markuševca u Zagrebu. To je bio najjači potres u Zagrebu nakon potresa koji se dogodio 9.studenog1880. godine u 7:35 sati i trajao tridesetak sekundi. Znači, nakon 140 godina. 

Naš stan i stanovi naše djece, kao i ostali stanovi u Novom Zagrebu su otporni na potres i ništa se zgradama nije ozbiljno dogodilo, tu i tamo su popucali neki zidovi, pala je neka vaza, a naš televizor se pomaknuo za 5 cm. Nažalost, centar grada, Gornji i Donji grad u kojemu su sve stare kuće jako je nastradao, tisuće kuća je oštećeno, a poginula je jedna mlada djevojka na koju je pao zid kuće koja se rušila.

Nakon potresa mnogi naši susjedi su istrčali iz kuća i dugo se nisu vraćali natrag u stanove. Zanimljivo je da se ljudi u šoku nisu pridržavali nikakvih epidemioloških pravila, stajali su u grupama pred kućama – i nitko se nije zarazio.

Moja sestrična koja stanuje iznad maksimirske šume i kuća joj je jako oštećena rekla mi je da ih je njihov pas prije 6 sati u jutro, što inače nikada ne radi, probudio i htio ići van. Kćerka je izvela psa van u šetnju, u šumu i kada je počeo potres stabla su se njihala kao da u šumi puše orkan.

Iz Petrove bolnice koja je rodilište rodilje su s djecom izašle ispred bolnice.

Zagreb poslije potresa

(Izvor slike: https://slobodnadalmacija.hr/...)

Rodilje s malom djecom ujutro nakon potresa ispred Petrove bolnice

(Izvor slike: https://www.vecernji.hr/...)

U teškim situacijama se testiraju vođe. U miru, kada sve štima, kada ima novaca i kada nema ozbiljnih problema  svatko može biti i gradonačelnik i premijer i predsjednik i  direktor poduzeća i predsjednik odbora mjesne zajednice. Potres je pokazao da Gradom Zagrebom upravljaju nesposobni ljudi. Potpuno su se pogubili. Najprije su davali potpuno zbrkane i sulude upute, nakon toga ih nigdje nije bilo pa su se  volonteri, statičari, građevinari i navijači angažirali da pregledavaju zgrade, ocjenjuju stanje i pomažu trudnicama ispred Petrove bolnice. Kada se gradsko poglavarstvo počelo pripremati za obnovu zgrada, stalno su kukali da čekaju zakon koji će donijeti Vlada, a priprema za građevinsku obnovu provodila se na način uobičajen u Gradu Zagrebu.

Jedna odvjetnica iz Gundulićeve ulice kroz prozor mi je pokazala skele postavljene na njezinu zgradu. Rekla mi je: „Ove skele tu stoje već tri mjeseca, mi plaćamo svaki dan njihov najam, a za ta tri mjeseca niti jednom se nije pojavio ni jedan radnik na tim skelama.“

Ipak treba istaknuti i pohvaliti jedan događaj. U petak 17. travnja 2020. godine  skidan je 30 tona težak i 13 i pol metara visok vrh sjevernog tornja zagrebačke katedrale oštećene u potresu 22. ožujka.  To je bio veoma složen i zahtjevan projekt, vrhunski organiziran i vođen. Cijeli posao je uspješno realizirao multidisciplinaran tim od 40 ljudi u kojem su bili pripadnici Hrvatske vojske, dizaličari, alpinisti, sveučilišni profesori, policajci, vatrogasci, članovi Zagrebačke nadbiskupije.

I dok je hrvatska javnost s uzbuđenjem preko TV gledala skidanje vrha tornja uobičajena politička i novinarska blebetala i tom prilikom  su došla u drugi plan.

I to je dobro i tako bi i dalje trebalo biti.

Skidanje zvonika sa zagrebačke katedrale

(Izvor slike: https://hkm.hr/...)

Potres 28. i 29. prosinca 2020. godine

Kada smo već pomislili da se pandemija korone smiruje i cjepivo donosi nadu da će to ubrzo završiti i kad smo se nadali da će ova godina u miru završiti, ponovno nas je snažan potres zdrmao i prestrašio, najprije u ponedjeljak, 28.12.2020., a onda još jači u utorak 29.12.2020. koji je razorio Petrinju, Glinu, Sisak i mnoga sela na Baniji.

Potres u ponedjeljak je udario u isto vrijeme kao i onaj u ožujku, u 6,28 i bio je jakosti 5.0 po Richteru, i  pogodio je sjeverozapadni dio Hrvatske s epicentrom 12 kilometara jugozapadno od Siska. Nije djelovao posebno strašno i mnogi su ga prespavali. Nakon toga je zabilježeno nekoliko naknadnih potresa, a onaj u 7:50 bio je jačine 4.7, a osjetio se diljem Hrvatske. Onaj U 7:50  ja nisam osjetio.

U potresu koji je u ponedjeljak ujutro pogodio Sisak nije bilo ozlijeđenih, a ni materijalna šteta nije bila velika, a tako je bilo i u Zagrebu.

Mislili smo da je s time gotovo, jer obično nakon toga slijedi niz manjih potresa.

Međutim, sljedeći dan u utorak 29. prosinca  u 12:19 osjetili smo snažan potres, mnogo snažniji neko dan prije. Budući da je trajao dosta dugo  subjektivan osjećaj je bio da je bi jači od onoga u ožujku. Jako smo se prestrašili, svi smo istrčali iz kuća i proveli dugo vrijeme na parkiralištu i na livadama iza zgrade. Zanimljivo je da se moja unučica Korina stara 3 godine nije uopće preplašila. Bio sam s njom u kupaonici. Ona je prala ruke, jer smo došli iz parka. Sve se ljuljalo, držao sam se za lavabo, a ona je mirno prala ruke i igrala se s vodom. Poslije me je samo pitala: „Zašto je bio potres?“ Jako sam se namučio da joj to objasnim.

Taj potres u Zagrebu bio je slabiji i nije nanio onoliku štetu kao onaj u ožujku, iako je jako oštetio crkvu Sv. Katarine na Gornjem gradu. Ali je u Petrinji, Sisku, Glini  i mnogobrojnim selima na Baniji bio je strašan, razarajući. Potres je bio jačine 6.2  s epicentrom kod Petrinje i osjetio se u cijeloj zemlji. To je bio jedan od najjačih potresa u hrvatskoj povijesti. A osjetio se i u susjednim zemljama, čak u Novom Sadu i u Italiji.

Poginulo je sedmero ljudi, Petrinja je cijela razorena, u Glini i Sisku su mnogobrojne zgrade oštećene, a razorena su i mnoga sela. Odmah, tog dana iz cijele Hrvatske počela je pristizati pomoć u Petrinju.

Petrinja nakon katastrofalnog potresa 29.12.2020.

(Izvor slike: https://ideje.hr/...)

Petrinja nakon katastrofalnog potresa 29.12.2020.

(Izvor slike. https://www.tportal.hr/...)

Zbog posljedica potresa 29.12.2020. pao veći dio svoda iznad svetišta u jednoj od najljepših baroknih crkvi u Zagrebu, u akademskoj crkvi Sv. Katarine na Gornjem Gradu

(Izvor slike: . https://ika.hkm.hr/novosti/u-potresu-tesko-ostecene-akademska-crkva-sv-katarine-i-zupna-crkva-sv-marka-ev-u-zagrebu/)

Poplava, 24. i 25. srpnja 2020.

Kada se u Zagrebu govori o poplavi, tada se uvijek misli na veliku poplavu koja je Zagreb zadesila u ponedjeljak,  26.listopada 1964. godine. Tada se Sava izlila iz svog korita i poplavila Zagreb. Međutim tijekom noći s 24. na 25. srpnja 2020. godine Zagreb je zadesila poplava, ne tako velika kao 1964., ali dovoljno velika da su mnoge ulice bile poplavljene i da su automobili bili potopljeni. Nije  Zagreb ponovo poplavila rijeka Sava, već su sad Zagreb poplavile ogromne količine vode koje su se slile iz oblaka u obliku kiše, tijekom jakog grmljavinskog nevremena potkraj dana, a zagrebački sustav odvodnje je potpuno zakazao i nije moga odvesti svu tu vodu.  Glavnina izmjerene količine oborine pala je u vrlo kratkom vremenskom razdoblju. Dvosatni intenzitet kiše bio je  77,0 mm/2 h, što je  toliko rijedak događaj da se može očekivati prosječno jednom u više od 400 godina!

U Miramarskoj ulici je vozač u zadnji čas izašao iz automobila i spasio se na krovu. Jedna hrabra djevojka mu je priskočila u pomoć i izvukla ga iz auta.

(Izvor slike: https://www.jutarnji.hr/...)

Stručnjaci su objašnjavali kako se to sve moglo dogodili, meteorolozi su objašnjavali kako se nevrijeme dogodilo, a  građevinari, stručnjaci za projektiranje sustave odvodnje i vodoopskrbe govorili su zašto sustav odvodnje u Gradu nije mogao progutati tu silnu vodu.

A svi su zanemarili ili zaboravili jedan važan podatak, vjerojatno zato jer se sve brzo zaboravlja, dolaze mladi novinari i novi gradski zastupnici i oni ne znaju što je bilo prije desetak godina.

Pred desetak godina jedna ekipa ljudi iz Gradskog poglavarstva s pročelnikom za financije krenula je u Veliku Britaniju u jednu veliku banku i ugovorili su veliki kredit (ili prodavali obveznice) za renoviranje starog i izgradnju novog vodovodnog i odvodnog sustava.  Nedavno sam na jednom portalu pročitao:

       „Prošlo je više od 13 godina otkako je Zagrebački holding na Londonskoj burzi izdao 300 milijuna eura obveznica, obećavši da će tim novcem obnoviti i proširiti vodovod, kanalizaciju i plinsku mrežu. Do danas nije vraćena ni lipa duga koji je trebao biti otplaćen još 2013. godine. Štoviše, umjesto da otplate dug, još su dva puta izdali obveznice u ukupnom iznosu od 2,3 milijarde kuna za koje jamči Grad Zagreb. Jako pojednostavljeno - svi Zagrepčani i Zagrepčanke dužni su ogroman novac.“

Odvodni sustav je zastario, a  više od 50 posto vode gubi se zbog starih instalacija. Za taj kredit Zagreb je stavio sve svoje nekretnine pod hipoteku i godinama bi trebao  izdvajati velika sredstva za otplatu kredita. Nažalost, ništa od tih sredstava nije utrošeno namjenski za ono za što je kredit podignut i sustav vodovoda i odvodnje je u sve gorem stanju.

Novci iz kredita iskorišteni su za suludi potez izgradnje ogromnog stambenog naselja Sopnica-Jelkovec s ukupno 2713 stanova i 179 poslovnih prostora, na istočnom rubu Zagreba uz Sesvete, na parceli nekadašnje svinjogojske farme, koju je Grad kupio još 1999. godine. Gradonačelnik se hvalio tim projektom i proglasio ga “zagrebačkim modelom stanogradnje”, jednim od „najljepših stambenih naselja u ovom dijelu Europe“. Nakon tri godine gradnje,  gradonačelnik je  29. travnja 2009. godine uručivao ključeve prvim stanovnicima novoizgrađenog naselja Sopnica-Jelkovec, koje je poslije preimenovano u Novi Jelkovec.

Stambeno naselje Sopnica-Jelkovec

(Izvor slike: http://pogledaj.to/arhitektura/nezasluzeno-stigmatizirano-naselje/)

A nakon pet godina, u svibnju 2014. moglo se pročitati:

       „Svaki šesti stan je prazan. Stopa krađa, provala, nasilja i obiteljskog nasilja udvostručila se, broj predmeta lokalnog, sesvetskog centra za socijalnu skrb skočio je sa 6000 na gotovo 11.000, znanstveni novaci nisu stigli, polovica poslovnih prostora zjapi prazna, zgrade su završene prebrzo, prodire vlaga, otpada žbuka...“

Umjesto da imamo novi, moderan i učinkovit sustav vodovoda i odvodnja i dalje doživljavamo poplave, gubimo vodu u ogromnim količinama, plaćamo vjerojatno najskuplju vodu u Europi, plaćamo rate skupog kredita i imamo jedan veliki promašen projekt za koji nitko ne odgovara.

Na web stranici ZG holdinga se u lipnju 2020. mogao pronaći oglas s ponudom stanova i još više sniženom cijenom i još povoljnijim uvjetima za kupnju stanova. Znači, stanovi još uvijek nisu prodani. A Grad Zagreb mjesečno izdvaja veliki iznos novaca za održavanje zgrada i za otplatu kredita.

Na jednom portalu sam pronašao računicu po kojoj ispada da je cijena gradnje tog naselja oko 60 posto veća od sadašnje prodajne cijene.

Taj projekt jako dobro oslikava način upravljanja i razinu sposobnosti ljudi koji upravljaju Gradom Zagrebom. 

Nitko nije dublje i ozbiljnije analizirao taj promašen projekt i nije postavio pitanje kako je moguće da se u vrijeme kada je u Zagrebu bilo desetak tisuća neprodanih stanova netko upustio jedan takav skup i riskantan projekt, umjesto da novce uloži u projekt koji je nužan za Grad Zagreb. (Direktor Plinare tada mi je rekao da imaju desetak tisuća stanova s plinskim instalacijama koje nisu priključene na plin. Znači da su ti stanovi prazni, ali i da je broj neprodanih stanova bio mnogo veći, jer nemaju svi plin.).

Vjerujem da je razlog za ulazak u taj promašeni projekt:

1. bahatost nesposobnih ljudi uvjerenih u svoje ogromne poslovne sposobnosti,
2. baratanje s tuđim novcima za koje nikome ne odgovaraju,
3. osjećaj nedodirljivosti, jer im „nitko ništa ne može“.

To je bilo u vrijeme kada su razni novopečeni „genijalni“ poslovni ljudi u Zagrebu vjerovali da se gradnjom stanova najbrže ostvaruje veliki profit i vraća uložen novac. Matematika je bila vrlo jednostavna, izgradiš stanove koji te koštaju oko 500 eura/m2 i onda ih prodaš za 1.600 do 2000 eura/m2. Na taj način se „svaki bedak“ može brzo obogatiti.

Svaki dan u mom susjednom naselju Zapruđu gledam ogromnu stambenu zgradu koja već preko desetak godina zjapi prazna. Privatni investitor je propao i bankrotirao, a možda je završio i u zatvoru. Međutim, kada je investitor Grad Zagreb, a to vrijedi za sve gradove i samu državu, za promašene projekte nitko ne odgovara. A naivni građani svaki put ponovo izabiru iste ljude i ne pitaju se zašto je Zagreb bio poplavljen, zašto plaćamo najskuplju vodu na zemaljskoj kugli, zašto se Grad jako sporo obnavlja i zašto kod svakog većeg projekta ljudi sumnjaju u korupciju.

Porezni dug i „Lista srama“

I 2020. godine, kao i mnogih godina prije toga u jesen se izlistavaju porezni dužnici, tzv. „Lista srama“. Tako je i ove godine Porezna uprava objavila Popis poreznih obveznika koji udovoljavaju kriterijima za objavu duga na dan 31.10. 2020. godine. Lista  sadrži 50.000 imena. Najveći porezni dužnik u 2020. godini je Damex gradnja Marinka Mikulića, s nevjerojatnih 217,6 milijuna kuna duga za PDV, porez na dohodak, doprinose, porez na dobit, pa čak i za promet nekretninama. Pitanje je kako se uopće dopustilo da njegov dug i ostali dugovi tako narastu.

U Poreznoj upravi kažu da im je jasno da mnoge blokirane tvrtke s malim osnivačkim kapitalom nemaju novca koji bi država ovršila, no to ne znači da sjede skrštenih ruku. Nakon što se takvim tvrtkama utvrdi neplaćena porezna obveza i razmjeri štete, Porezna uprava diže kaznenu prijavu protiv odgovornih osoba na temelju koje mogu završiti u zatvoru ili im se dugovi naplaćuju od imovine.

Apsolutni zastarni rok za porezne dugove nastupa nakon šest godina, no u slučajevima kada država poduzme radnje za naplatu, zastara se produljuje. Mnogi porezni dužnici računaju na to da će im dug ući u zastaru.

Mediji izabiru nekoliko zvučnih imena, nogometaša, pjevača, par poduzetnika, o tome se stidljivo nešto napiše i drugi dan se sve zaboravi. Obični ljudi s dugovima od par tisuća kuna bore se s ovrhama, a na popisu poreznih dužnika su ljudi čiji se porezni dug mjeri milijunima kuna i na tom popisu su već niz godina. I nikom ništa. Iako ima takav ogroman dug, najveći dužnik, Mikulić, koji je prije kraha slovio kao hrvatski kralj papira, još ima luksuznu vilu s koje mu pogled puca na Zagreb.

Posebno je zanimljivo da je na tom popisu s višemilijunskim dugom i jedan nekada poznati i medijski moćan novinar, Davor Butković koji je 1990-ih godina „vedrio i oblačio“ u hrvatskim lijevim medijima, glumio „savjest društva“, napadao pretvorbu, tajkune, HDZ, korupciju, prijateljevao s premijerima. I zanimljivo je da se nitko ne pita kako je jedan novinar mogao 1990-ih zaraditi toliko novaca da mu se porez mjerio milijunima kuna i da mu je porezni dug 2020. godine  1.936.181,48 kuna. A najveći dio, čak 1.216.092,08 kuna, nastao je zbog neplaćenog poreza na dodanu vrijednost (PDV). S obzirom da je Butković prošle 2019. godine dugovao državi čak 3.229.365,72 kuna, za pretpostaviti je da je dio duga otišao u zastaru.  Zar se pisanjem u Jutarnjem listu i Globusu može zaraditi tako veliki novac? 

Naše „istraživačke novinare“ takva tema ne zanima ili ne smiju o njoj pisati.

Čudo rada i sposobnosti - Tin Srbić i Christina Zwisker, 4.10.2020.

Kroz medije smo stalno obasuti slikama i životima trećerazrednih ljudi, marginalaca  koji postaju zvijezde i uzori, imaju tisuće „pratitelja“ na internetu i daju pečat suvremenom društvu. Većina ljudi vole slušati i čitati o onima koji nisu bolji od njih samih, koji su „uspjeli“ i obogatili se bez velikog truda i bez velike škole, takvi su im bliski.

Zato izuzetni rezultati naših mladića i djevojaka u sportovima koji zahtijevaju mnogo truda i odricanja da bi se postigao uspjeh ili u područjima gdje za uspjeh treba mnogo učiti i znati ne dobivaju previše pozornosti u našim medijima. Spomenu se u nekom kratkom članku ili kratkoj emisiji na TV i  onda se novinari posvete puno važnijim temama kao što su razne izjave i slike neke pjevačice ili neke blogerice ili nekog političara.

Osvajači svjetskog kupa Tin Srbić i Christina Zwisker, 2020.

(Izvor slikE. https://www.crosport.hr/...)

Tako je bilo i sa zadnjim uspjeha gimnastičara na Svjetskom kupu. Hrvatski gimnastičari Christina Zwicker na gredi i Tin Srbić  na preči osvojili su 4. listopada 2020. godine zlatne medalje na Svjetskom kupu u Szombathelyju, Za uspjeh u tom športu treba satima svakodnevno vježbati i izvoditi nevjerojatno teške vježbe, a ti mladi ljudi pored toga su uspješni i u školi i na fakultetu. Christina je još u srednjoj školi, odlična je učenica i razrede prolazi s 5.0, a Tin studira na teškom, Strojarskom fakultetu.

Tin i Christina trebali bi biti uzori novoj generaciji. Nažalost, ništa od toga. Kroz medije se  kao poželjan stil života reklamira samo ono što donosi, zabavu, užitak i što manje truda i napora.

Knjiga „Domovina“ Mirjana Damaške

U ljeto 2020. godine pročitao sam knjigu „Domovina: Sjećanja“ koju je 2019. napisao Mirjan Damaška, jedan od najvećih svjetskih pravnih stručnjaka. Damaška, rođeni Zagrepčanin, bio je sveučilišni profesor i najmlađi dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu,  nakon Hrvatskog proljeća, 1971. godine otišao je u USA, gdje je najprije predavao na Sveučilišta Pennsylvania, a onda je postao profesor na  Pravnom fakultetu Sveučilišta Yale. Dobitnik je niza prestižnih svjetskih priznanja,

Naslovnica knjige Mirjana Damaške, Domovina

Na kraju knjige Damaška je napravio rezime svog života i odgovorio sebi na pitanje koje si sigurno postavljaju mnogi naši ljudi, često i vrhunski znanstvenici koji su svoju karijeru izgradili u inozemstvu i veći dio svog života proveli vani.

Na kraju svoje knjige „Domovina“, Mirjan Damaška je opisao razgovor s profesorom Maximom Langerom, profesorom Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu. Profesor Langer ga je pitao kako gleda na svoju četiri desetljeća staru odluku da napusti Hrvatsku. Damaška mu je odgovorio:

          „Što se zadovoljavanja intelektualnih potreba i profesionalnih dostignuća dobro je da sam se otisnuo u svijet. U krugovima hrvatskih pravnika moj je metapozitivistički pristup pravu zanimljiv samo ograničenom krugu ljudi. Da sam ostao u domovini bio bih već davno u mirovini poput mnogih mojih studenata iz vremena dok sam bio profesor u Zagrebu. Opus bi mi se sastojao od udžbenika  i članaka o većinom uskim pravnotehničkim problemima.

          Međutim, profesija je samo dio života – njegov „apolonijski nagon“ kako bi ga okrstio Nietzche. U pogledu emocionalnih aspekata moje egzistencije karakteristično je da jedva čekam da otputujem u rodni kraj: stil života u njemu bliži je mojoj emocionalnoj biti. Uzmem li te „dionizijske“ aspekte u obzir, ispada da bih bio sretniji da sam ostao u Hrvatskoj.

          …Bilo kako bilo, prilagodba američkom životu nije mi stvorila osjećaj pravog doma. Stvorila je bliskost, ali bez prave prisnosti. Tek kada bih došao u Hrvatsku, a posebno u Zagreb, osjećao sam bih se kao brod koji je doplovio u luku.“

Njegov prijatelj iz djetinjstva, naš veliki producent Ljubo Šikić rekao mu je: „Dudo, ti si proveo život u Americi. Kada umreš, biti ćeš nepostojeći čovjek. Ono što si napravio oni će staviti u svoju arhivu. Amerika je prevelika da bi se s tobom bavila i na tebe mislila. Ti ćeš otići i ono što si ti će nestati.“

Ljubo Šikić je na kraju rekao: „Bio je jako osamljen. Kada je bila promocija njegove knjige, rekao je da sada jedino katkada sa svojim prijateljem Ljubom  popije kavu u Kavkazu.

Dudo Damaška je ostao sam. I to što je napisao svoj  životopis je vrlo korisno, jer je ostao trag iza jednog velikog čovjeka koji nikada za sebe nije rekao da je velik.“

To mi je Ljubo Šikić ispričao u rujnu 2020. godine.

Vjerojatno svi naši današnji znanstvenici i umjetnici koji su ostvarili uspjeh u inozemstvu jednom sebi postavljaju takva pitanja.

Ljubo Šikić - eksplozija kreativnosti i subjektivna povijest hrvatskog filma

Nakon što sam se cijeli svoj radni vijek bavio proizvodnjom strojeva, inovacijama, tehnologijama, poduzetništvom i menadžmentom u ljeto 2020. godine sam upoznao jednog fascinantnog čovjeka iz jednog potpunog drugog svijeta, iz svijeta filma. Gospodin Ljubo Šikić je legenda hrvatske kinematografije koji je kao producent, vođa snimanja, direktor filma ili organizator  radio na više od 60 hrvatskih filma od samih početaka naše kinematografije 1950-ih do 2003. godine. U svijetu filma ima kultni status, ali izvan filma nije poznat (i ja nisam znao za njega), jer je uobičajeno da se govori samo o režiserima, a svi ostali su u drugom planu ili se uopće ne spominju.  Većina ljudi niti ne zna koja je uloga producenta u filmu, a u stvari je producent druga osoba po važnosti u stvaranju filma. Da producent ne obavi svoj posao režiser ne bi imao ni što ni gdje snimati.

Ljubo Šikić,

Snimio Željko Senečić, ispred kafića Charlie u Zagrebu

 (izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Gospodin Ljubo ima fenomenalno pamćenje (zavidim mu na tome) i razgovor s njime slušanje je uzbudljive povijesti hrvatskog filma. Osim toga, on je rođeni Zagrepčanin, rođen 1935. godine u tipičnoj zagrebačkoj građanskoj obitelji, pa priča o mnogim zanimljivim ljudima iz Zagreba iz početka 20. stoljeća,  govori o životu u Zagrebu u vremenu 2. svjetskog rata i NDH te poslije 1945. godine. I ono što je najvažnije, govori o povijesti hrvatskog filma, o  našim velikim režiserima i velikim filmovima, kako su se filmovi snimali, kako su nastajali i kako su dobivali nagrade na svim vodećim svjetskim festivalima. Posebno mi je zanimljiva priča o ljudima koji su stvarali te filmove. Neki od njih su kao mladi ljudi došli iz partizana, Bulajić i Mimica, uključili se u film i stvarali velike filmove. Ti ljudi su u sebi nosili nevjerojatan talent za film i taj je talent u jednom trenutku eksplodirao u najboljem smislu riječi.

Potpuno mi je neobjašnjivo kako je bilo moguće da  u jednom relativno kratkom vremenskom razdoblju dođe do takve eksplozije kreativnosti, u nevjerojatno nepovoljnim okolnostima „tvrdog“ komunizma, u vrijeme Golog otoka i komunističke represije, u vrijeme kada su po Končaru hodali ljudi s natpisom „ja sam narodni neprijatelj“, obješenim oko vrata. I da se u tom vremenu „od nikuda“ pojavi plejada genijalnih  režisera,  Veljko Bulajić, Vatroslav-Vatra Mimica, Krešo Golik, Krsto Papić, Branko Bauer, Antun Vrdoljak. 

Kako je to moguće, odakle se najednom stvorila takva koncentracija kreativnosti, to je jedna misterija koju nije moguće razjasniti.

U isto vrijeme se u Končaru pojavila skupina genijalnih inženjera, končarevaca, znanstvenika uglednih u svijetu, sveučilišnih profesora, akademika, velikih ljudi koji su stvarali KONČAR i  hrvatsku znanost, hrvatsku elektrotehniku. To su Tomo Bosanac, Vojislav Bego, Zlatko Plenković, Boris Belin, a uz njih i njihov profesor Anton Dolenc.

Nakon njih se taj plamen kreativnosti ugasio i takvih velikana više nema ni u našem filmu niti u našoj elektrotehnici.

Taj neobjašnjivi fenomen koji sam uočio u hrvatskoj kinematografiji  i elektrotehnici opisao je Kenneth Clark na razini povijesti čovječanstva u prekrasnoj i mudroj knjizi „Civilizacija“. On piše:

           „Bilo je razdoblje u povijesti čovjeka, kada se činilo da je zemlja iznenada postala toplija ili radioaktivnija…. Ne ističem to kao neku znanstvenu tvrdnju, ali je činjenica da je triput ili četiri puta u povijesti čovjeka bilo golemih skokova, što ih u običnim razvojnim uvjetima ne bismo mogli zamisliti. Jedanput se to zbilo oko 3000. godine pr.n.e. kad se prilično nenadano pojavila civilizacija ne samo u Egiptu i Mezopotamiji, već i u dolini Inda.

Još se jedan skok zbio oko 1100. godine. Čini se da su se posljedice osjetile u cijelome svijetu.  Ali najsnažniji je i najdramatičniji učinak bio u zapadnoj Europi – gdje je bio najpotrebniji. Bilo je to slično ruskom proljeću. U svakoj se grani života – djelatnosti, filozofiji, organizaciji, tehnologiji – osjetilo neko izvanredno bujanje energije, neko pojačanje egzistencije. Pape, carevi, kraljevi, biskupi, sveci, znanstvenici, filozofi,  svi su bili nadnaravne veličine, a povijesni događaji…. velike su junačke drame ili simbolična zbivanja koja nas se još uvijek doimlju.

Dokaze ove junačke energije, ovog povjerenja, ove snage volje i duha razabiremo i danas…….. Ali ljudi ne mogu uvijek sebi predočiti da se to sve zbilo prilično naglo -  za jednog čovječjeg vijeka.“

Životopis Ljube Šikića može se pročitati na http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

Što Končarevci rade u mirovini

Početkom 2020. godine počeo sam pisati seriju tekstova o svojim prijateljima, Končarevcima, penzićima koji su u mirovini i dalje aktivni, ali u djelatnostima koji s dotadašnjim poslom u Končarom nemaju puno veze. Cijeli svoj radni vijek, 40 godina sudjelovali su u proizvodnji generatora, motora, transformatora, lokomotiva, radili od 8 do 16, neki pamte vremena kada se radilo od 6-14 sati, a sada rade što žele, koliko žele i rade poslove u kojima uživaju. I rade to na vrhunski način.

Proizvodni ambijent u kakvom su radili končarevci

 Nova hala montaže velikih transformatora nakon investicijskog ciklusa u KPT-u, 2005.-2011.

(Izvor slike: arhiva KPT-a)

Znam kolege končarevce koji u mirovini crtaju karikature, slikaju, bave se izdavaštvom, organiziraju znanstvene konferencije, proučavaju industrijsku povijest, proučavaju život Nikole Tesle, definiraju nove znanstvene jedinice. Netko može reći da se žele osloboditi i odmaknuti od svog dotadašnjeg posla u Končaru koji ih je sputavao. I da sada žele raditi ono što prije nisu mogli raditi, jer su morali raditi da bi mogli zaraditi novce za život. Ne bih se s time složio. Kolege končarevci koje znam voljeli su posao koji su radili i taj posao ih je ispunjavao, pružao im je kreativno, stručno i profesionalno zadovoljstvo. I taj posao u jednoj tvornici, industriji ih je oblikovao i osposobio  da u mirovini mogu raditi nove poslove na poseban način, s ugrađenim iskustvom koji su stekli radom u Končaru.

To je sve suprotno uobičajenom životu umirovljenika od kojih mnogi ne znaju „što bi sa sobom“, svoje slobodno vrijeme nemaju čime ispuniti i često izgledaju kao  ljudi koji sjede na klupi na kolodvoru kroz koji više ne prolaze vlakovi, tužno gledaju na vlakove koji prolaze u daljini i život im se svodi da povremeno na tom zapuštenom kolodvoru zalijevaju cvijeće.

Početkom siječnja 2020. godine bio sam na jednoj izložbi slika mog prijatelja, končarevca, strojarskog inženjera, penzića  Žarka Baučića. Bio sam oduševljen njegovim slikama i kada sam se vraćao kući razmišljao sam o drugim kolegama, končarevcima u mirovini i odlučio napisati nešto o onima koji su i dalje aktivni u mirovini i rade nove poslove koji im ispunjavaju vrijeme 3. životne dobi.

Priče o končarevcima u mirovini započeo sam sa svojim prijateljem Milanom Lekićem, vrhunskim majstorom portretne karikature. Znam ga niz godina, jer smo dugo radili zajedno u SES-u (Srednjim električnim strojevima), u Odjelu tehnologije.

Među končarevcima je uvijek bilo mnogo dobrih karikaturista. Sjetimo se samo Končareve legende,  Vladimira Jarića-Jarca, nažalost pokojnog, koji je svaki zanimljiv događaj u Končaru, a posebno u Generatorima zabilježio briljantnim karikaturama. Nažalost, sve su se te karikature izgubile i kada sam htio organizirati izložbu Jarićevih karikatura nisam ih mogao sakupiti. I kolega Boris Meško kojeg  znam mnogo godina iznenadio me svojim vrhunskim karikaturama. Imao sam sreću da je on niz svojih karikatura s temom razvoja Končareve tiristorske lokomotive sačuvao pa sam ih mogao objaviti na ovom portalu. I Jarić i Meško su bili vrhunski stručnjaci, Jarić je radio u Generatorima, a Meško u Institutu, a uz to su crtali karikature za „svoj gušt“ i kroz karikature su bili kroničari zbivanja u Končaru.

Dok su kolege Jarić i Meško bili poznati samo unutar Končara i nisu imali drugih ambicija na tom području, Milan Lekić je postao poznat mnogo šire od Končara i danas je sigurno jedan od naših najboljih karikaturista. Specijalista je za brze portretne karikature. Vrlo često svoj talent besplatno dijeli drugima. Može ga se vidjeti u mnogim prilikama, kako sjedi među planinarima, končarevcima, penzićima, vojnicima na ratištu, crta i poklanja im njihove portrete.

Milan Lekić

(izvor slike: http://www.lex-cro.com/)

Životopis Milana Lekića sam objavio na svojem web portalu u dva dijela. Pripremio sam još nekoliko takvih tekstova, ali ih još nisam objavio, jer čekam (predugo)  autorizaciju.

http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

Tesla, još jedna obljetnica, 18.listopada 2020.

Ove godine, 18. listopada 2020. godine bila je 60. obljetnica službenog usvajanja mjerne jedinice „tesla“, („T“) za magnetsku indukciju, u čast našeg  velikog znanstvenika Nikole Tesle. Jedinica „tesla“ je usvojena na 11. generalnoj konferenciji za mjere i utege (francuski: Conférence générale des poids et mesures), u Parizu 18.10.1960. godine.

Ta obljetnica je prošla kod nas potpuno nezapaženo. Spomenuta je samo na portalu www.croatia.org sveučilišnog profesora dr.sc. Darka Žubrinića. Prošle godine je bila 100. obljetnica Tesline autobiografije objavljene 1919. godine. I taj datum bi prošao potpuno nezapaženo da nije bilo angažmana nekoliko entuzijasta Željka Krnjaka, prof.dr. Darka Žubrinića i prof. dr. Davora Pavune. Oni su 5. prosinca 2019. godine povodom 100. godišnjice upriličili svečanost  u Preporodnoj dvorani Narodnog doma HAZU u Opatičkoj ulici u Zagrebu.

Izgleda da su naše znanstvene institucije, od HAZU do FER-a, mediji i cijela hrvatska javnost jako malo zainteresirane za jednog od najvećih umova u čovječanstvu. Nevjerojatno je da su Srbi gotovo potpuno prisvojili Teslu, iako je on u cijelom svom životu u Srbiji bio manje od 48 sati, a Hrvatsku je smatrao svojom domovinom.

Žalosno je da i danas na FER-u ima profesora koji podcjenjuju Teslu i ističu da on nije bio znanstvenik već samo jedan genijalan praktičar.

I usvajanje jedinice „tesla“ u Parizu 1960. godine išlo je jako teško, bilo je mnogo otpora i moramo zahvaliti slovenskom sveučilišnom profesoru Francetu Avčaru koji se žestoko borio da se jedinica „tesla“ na kraju usvoji s 18 glasova za, 1 protiv i s 11 suzdržanih glasova.

Kako se ta bitka odvijala piše novinar Ćiril Petešić u svojoj knjizi „Genij s našeg kamenjara- život i djelo Nikole Tesle“ iz 1976. godine.

„Ideja da se među imena velikih  učenjaka elektrotehnike uvrsti i Teslino ime rodila se prilikom stote godišnjice Teslina rođenja 1956. Na tome je radio Jugoslavenski elektrotehnički komitet. Jedinicu „tesla“ (T) prihvatila je Međunarodna elektrotehnička komisija i Međunarodni komitet za mjere i utege, glavni stručni organ Generalne konferencije za mjere i utege, vrhunske metrološke instancije na svijetu. Mislilo se da je time stvar gotova.

Generalna konferencija za mjere i utege sastaje se svakih šest godina, a trebala je potvrditi spomenuti zaključak. Sastala se 18. listopada 1960. u ministarstvu vanjskih poslova u Parizu. 'Tu sam doživio svoj najburniji dan u cijelom mom elektrotehničkom životu,' piše ljubljanski sveučilišni profesor inž. France Avčin. Naime, umjesto samo formalnog prihvaćanja prijedloga Međunarodnog komiteta za mjere i utege, došlo je do jakog napada na Teslu. To se nije očekivalo, jer je bilo uobičajeno da  Generalna konferencija koja nije stručni organ, prihvati prijedloge svog stručnog organa.

Napad na Teslu počeo je danski fizičar Jensen. On je predložio da se iz prijedloga briše jedinica „tesla“. Treba ograničiti upotrebu specijalnih imena za jedinice. „Stare jedinice neka ostanu, ali novih ne treba,“ govorio je Jensen. Jensenov prijedlog podržao je Nizozemac De Boer, tajnik Međunarodne unije za čistu i primijenjenu fiziku (UIPAP). U istom je smislu govorio i Talijan Perucca. Avčin je odmah shvatio od kuda vjetar puše i sjetio se sporova Ferrarisa i Marconija s Teslom.

Tada je progovorio  prof. Arutinov iz SSSR-a. Rekao je kako je u elektrotehničkom svijetu tendencija dati kratka imena svakoj jedinici u elektrotehnici, pa i u elektrofizici. Budući da je jedinicu „tesla“ prihvatila Međunarodna elektrotehnička komisija u Sovjetskom savezu uvedena je i u udžbenike. Nakon toga javio se prof. Vieweg iz SR Njemačke, koji je bio na proslavi Tesline stogodišnjice u Beogradu 1956. godine. On se izjasnio za ograničenje imenovanja jedinica, ali je rekao, budući da je jedinica „tesla“ toliko u upotrebi da je Generalna konferencija mora prihvatiti. Njegove riječi su ohrabrile prof. Avčina pa je on Konferenciju informirao o historijatu i tadašnjem stanju u Jugoslaviji, gdje stvar prihvaćena u zakonodavstvu, kao i u ČSSR. Raspravljalo se i dalje, za i protiv. Na kraju je važan ishod glasanja za cjelokupan prijedlog Međunarodnog komiteta za mjere i utege: osamnaest glasova za, jedan protiv i jedanaest uzdržanih. Tako je konačno prihvaćena jedinica magnetske indukcije „tesla“ ili skraćeno „T“.

Naslovnica knjige „Genij s našeg kamenjara“

U 2020. godine je i 138 godina od predavanja koje je Nikola Tesla 24. svibnja 1892. godine održao u Gradskoj vijećnici Grada Zagreba.

Svjetski dan izumitelja, 9. studenog

Svako spominjanje Nikole Tesle potakne temu inovacija, kreativnosti i izuma. I onda dolazimo na 9. studeni, međunarodni „Dan izumitelja“. Zanimljivo je da se taj dan obilježava na rođendan austrijske i američke filmske glumice Hedy Lamarr (1914.-2000.) koja je najviše poznata po golišavim scenama u filmu Ekstaza iz 1933. u kojem je glumila sa Zvonimirom Rogozom. Međutim, što se uglavnom ne zna, ona je bila inovatorica u području bežičnih komunikacija i za vrijeme  Drugog svjetskog rata, 1942. godine prijavila je patent (US-Patent Nr. 2,292,387) za  upravljanje torpedima s izmjenjivim frekvencijama koje bi bilo nemoguće na bilo koji način predvidjeti i omesti. Iako se ta tehnologija nije koristila, bez nje danas ne bi bilo Wi-Fi-ja,

Ta tema uvijek potakne razmišljanje o inovacijama i odnosu prema inovacijama u suvremenoj Hrvatskoj. Iako se već dosta novaca daje za inovacije i inovatore, stanje je nezadovoljavajuće, ima malo patenata, a posebno je zabrinjavajuće da patenata nema u našim znanstvenim institutima i na sveučilištu. I to nikoga ne zabrinjava.

U ministarstvima, institucijama, razvojnim agencijama dominiraju ljudi koji o inovacijama jako malo znaju, odnosno znaju na formalnoj, frazeološkoj razini isticanja „kako su inovacije jako važne“  i da „inovatorima treba pomagati“. Tu i tamo se organiziraju nekakve konferencije na kojima nastupaju „ugledni“ inozemni ili domaći gosti iz raznih institucija, ministri, razni savjetnici i bankari, uglavnom oni koji nisu nikada bili ni blizu procesu stvaranja inovativnog proizvoda. I situacija je sve gora i gora.

Zato je na „dan izumitelja“ prigodno prisjetiti se velikih hrvatskih izumitelja. Tim povodom sam na ovom portalu objavio tekst  u dva dijela „Veliki svjetski izumi i otkrića koji su djelo Hrvata“.

 http://www.sveopoduzetnistvu.com/....

Knjiga „Država poduzetnica“

Kod nas se objavljuje malo knjiga koje se bave poduzetništvom i inovativnošću zato je važno spomenuti knjigu „Država poduzetnica: razotkrivanje mitova o javnom nasuprot privatnom“  Mariane Mazzucato koje je Školska knjiga izdala 2020. godine na inicijativu i u prijevodu Ratka Boškovića. Izdavač je odlučio jako šparati pa je knjiga tiskana s tako malim slovima da sam se jako mučio kod čitanja pa sam gospodina Boškovića zamolio da mi pošalje rukopis u pdf-u da ju mogu pročitati. To je vrlo zanimljiva knjiga koja otvara  temu poduzetništva i inovacija kroz jedan potpuno novi, do sada neuobičajeni pogled. Ne slažem se sa svime što zastupa autorica knjige, ali je knjiga vrlo zanimljiva.

(Izvor slike: https://shop.skolskaknjiga.hr/drzava-poduzetnica.html)

Nakon čitanja knjige poslao sam gospodinu Ratku Boškoviću mail poruku i između ostalog napisao:

       „Bilo bi zanimljivo o toj knjizi organizirati okrugli stol i pozvati ljude koji se razumiju u poduzetništvo, one koji se slažu ili one koji se ne slažu sa stavovima autorice knjige, da se detaljno raspravi tema te knjige koja upravo  poziva na diskusiju.

Kada mi je ta ideja pala na pamet, pitao sam se koga bih pozvao da diskutira na tom okruglom stolu. Sveučilišni profesori, ministarstva, institucije i mediji o inovacijama i poduzetništvu znaju malo ili ništa. Poduzetnici se svakodnevno bore na tržištu i neke detaljnije analize ih ne zanimaju.

I zaključio sam da bismo za okruglim stolom sjedili samo nas dvojica. Još bismo morali zastupati suprotna stajališta i posvađati se da bi diskusija javnosti bila zanimljiva.“

Ratko Bošković je preveo i objavio niz vrlo zanimljivih knjiga

(Izvor slika: https://www.tportal.hr/tag/ratko-boskovic)

Izbor EY poduzetnika godine, studeni 2020.

I ove, 2020. godine, kao i svake godine od 2014.  u Hrvatskoj se organizirao izbor za hrvatskog poduzetnika godine pod pokroviteljstvom, organizaciji i prema programu svjetske konzultantsko–revizorske tvrtke Ernst & Younga (EY). Program EY Poduzetnik godine održava se u više od 60 zemalja diljem svijeta.

Ovogodišnji pobjednik predstavljat će Hrvatsku na svjetskoj završnici u Monte Carlu.

U ovogodišnjem izboru EY Poduzetnik godine sudjelovalo je 55 kandidata iz 40 tvrtki, a finalisti su 13. studenog 2020. godine bili Nikica Gabrić - vlasnik Specijalne bolnice za oftamologiju Svjetlost, Anita Cvetić Oreščanin, Lidija Karaga i Dražen Oreščanin iz Poslovne inteligencije, Gordan Lauc iz Genosa, Stjepan Šafran - vlasnik Metal Producta,  Matt Darko Sertić, vlasnik Applied Ceramicsa te Hrvoje Josip Balen, Tomislav Dominković i Mislav Balković, osnivači i suvlasnici Visokog učilišta Algebra. 

Stručni i nezavisni žiri  su činili poduzetnici i investitori Nenad Bakić i Saša Cvetojević te dosadašnji pobjednici domaćeg programa Alan Sumina, Đuro Horvat, Marko Pipunić, Mate Rimac i Silvio Kutić, na čelu s predsjednikom Uprave Atlantic Grupe Emilom Tedeschijem. Pobjednika su birali prema globalnim kriterijima koji uz financijske pokazatelje u fokusu imaju poduzetnički duh, inovativnost, osobni integritet i strateško usmjerenje.

Svi finalisti su bili odlični i uspješni poduzetnici koji su impresionirali svojim rezultatima i zanimljivim poduzetničkim razvojem.

Međutim, na kraju sam bio iznenađen i razočaran izborom pobjednika.

Pobjednici ovogodišnjeg izbora Ernst & Younga (EY) za hrvatskog poduzetnika godine su osnivači i suvlasnici Visokog učilišta Algebra Hrvoje Josip Balen, Tomislav Dominković i Mislav Balković, Cijenim njihove poduzetničke rezultate, ali moji favoriti su bili poduzetnici koji uspješno izvoze svoje proizvode.

Kao da se zaboravlja da je jedan od ključnih problema hrvatskog gospodarstva premali izvoz, nemamo dovoljno uspješnih poduzeća koja izvoze. Budući da trebamo poticati rast i razvoj izvozno orijentiranih poduzeća i njih trebamo promovirati, bilo bi logično da  je poduzetnik godine neki izvoznik, a u prvom redu izvoznik koji izvozi po cijelom svijetu. I bilo bi logično da je izvoz najvažniji kriterij za izbor pobjednika. U finalu je bilo takvih poduzetnika, ali oni nisu izabrani. Očito da su kriteriji bili drugačiji.

I sada se vraćamo na početak.

Kada ovakva takmičenja organiziraju strane firme, konzultantske i slične, one imaju neke svoje „globalne“ kriterije koji se, naravno, ne  bave našim specifičnostima i našim potrebama. A naše institucije koje bi se trebale time baviti, Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska obrtnička komora, Hrvatska udruga poslodavaca i Ministarstvo gospodarstva, su prelijene da bi se time bavile. Njima je jednostavnije da to prepuste strancima pa da stranci biraju naše  poduzetnike godine prema svojim kriterijima.

Knjiga Josipa Jovića, srpanj 2020.

U srpnju 2020. godine objavljena je knjiga „Vrijeme u meni i ja u vremenu“ hrvatskog novinara, analitičara, kolumnista i publicista Josipa Jovića. Josip Jović je doajen  hrvatskog novinarstva, a ne jugoslavenskog novinarstva koje danas dominira u hrvatskim medijima. Zbog svojih hrvatskih i državotvornih stavova nekoliko puta je dobio otkaz u novinama i to ne u vrijeme komunizma i Jugoslavije, već u Republici Hrvatskoj. U knjizi koja je njegova autobiografija, naziva to memorabilije, je pisac dao vjernu sliku vremena, događaja i ljudi u Hrvatskoj u zadnjih više od 50 godina. Knjiga je napisana sažetim (možda presažetim) stilom, govori o ljudima u novinarstvu i politici koji su na ovaj ili onaj način obilježili naše vrijeme i sudjelovali na pozitivan ili negativan način u stvaranju hrvatske države. Josip Jović je bio i suradnik Predsjednika Franje Tuđmana, a upoznao je današnje, „ugledne“ i moćne osobe koje su i nekada, ali i sada imali antihrvatske stavove i kroz medije djelovali protiv hrvatske države.  O svemu tome i o svima njima piše kao sudionik povijesti.

Naslovnica knjige Josipa Jovića

O Josipu Joviću je novinar i publicist Tihomir Dujmović napisao;

          „Ponosan, čestit, iskusan, iznimno načitan i obrazovan, što je u hrvatskom novinarstvu nažalost rijetkost, vrhunski profesionalac sa istančanim nacionalnim osjećajima, Josip Jović je jedan od istinskih bardova hrvatskog novinarstva.“

Izbori u Hrvatskoj, siječnja i srpnja 2020.

U 2020. godini održali su se izbori za Predsjednika Republike Hrvatske (5.1.2020.) i za deseti saziv Hrvatskog sabora (5.7.2020.). O izborima je napisano puno tekstova i ja sam na ovom portalu objavio tekst o demokraciji koji uključuje i temu o izbornim procesima. I nije se dogodilo ništa izvan uobičajene tehnologije izbornog procesa. Ponovo se moglo uočiti velika važnost i velika snaga medijske mašinerije  koja uspješno „pegla i oblikuje“ mozak birača. Osim toga, došla je ponovno do izražaja osobina prosječnog birača da vrlo brzo sve zaboravlja. I najlošiji političar koji je u nekom svom mandatu imao katastrofalne rezultate može biti ponovno izabran, jer su birači sve zaboravili i mediji i uspješna kampanja mogu ih uvjeriti da je taj političar lider, pravi frajer i da će ovaj put biti uspješan. I njegove loše osobine mogu se preoblikovati u nešto  vrlo simpatično i poželjno.

Ipak, treba istaknuti da su se pojavili novi političari i nove snage koje mnogo obećavaju i pružaju šansu nadi da će doći do pozitivnih promjena.

Izopačenost novog društva

Na kanadskom portalu CNA (Catholic News Agency), što prenosi portal www.bitno.net   moglo se 22. listopada 2020. godine pročitati: „Legalizacije eutanazije donijela je milijunske uštede u kanadskom proračunu za zdravstvo, a daljnjim zakonskim proširenjima uštedjelo bi se još više. Bio bi ovo jednostavni sažetak Parlamentarnog financijskog izvješća objavljenog 20. listopada čija je svrha ponuditi ekonomsku i financijsku analizu zakona u svrhu veće „transparentnosti i odgovornosti“.

Financijsko izvješće otkriva kako su troškovi zdravstvene skrbi neproporcionalni, odnosno kako oko 20% proračuna za zdravstvo odlazi na samo 1% korisnika – umiruće koji se nalaze u posljednjoj godini ili posljednjem mjesecu života. Istovremeno, u spomenutom izvješću tvrdi se kako navedeni podatci nipošto ne smiju biti tumačeni kao zagovaranje eutanazije u svrhu smanjenja troškova. Doista nevjerojatno!

Hladnim računovodstvenim jezikom izvješća u isti su koš svrstani teški bolesnici i uštede ostvarene odustajanjem od njihova liječenja, te spajalice, toner, papiri ili boce s vodom, čijom bi se racionalnijom uporabom također nešto moglo uštedjeti.

Primjer je to propagande koju smo već vidjeli u ne tako davnoj povijesti, kada su njemački učenici u vrijeme nacizma tijekom nastave matematike učili zbrajati na iznosima državnih troškova za zdrave i bolesne osobe i tako usputno bivali poučeni kako su bolesni ljudi trošak i teret…

Prema objavljenim podatcima, od legalizacije eutanazije u lipnju 2016. godine ostvarena je ušteda od oko 66 milijuna američkih dolara, jer je umjesto palijativne skrbi pacijentima omogućena eutanazija. A nakon što je Vrhovni sud u Quebecu donio odluku kako eutanazija ne smije biti pridržana isključivo za one pacijente koji su na koncu svog života i bliži im se prirodna smrt, već mora, pod određenim okolnostima, biti omogućena svima, ušteda u proračunu mogla bi biti još veća, te premašiti ukupan iznos od 113 milijuna američkih dolara.“

Ovo je nešto strašno. Tako se ne razmišlja samo u Kanadi već i u više drugih zemalja zapadnog svijeta koje su odobrile eutanaziju. I to je slika suvremenog, visokorazvijenog društva na Zapadu  u XXI. stoljeću.

Kad je Nizozemska 2002. legalizirana eutanazija i potpomognuto samoubojstvo zagovaratelji eutanazije su govorili kako je to 'samo za one koji teško pate' i koji su sposobni donijeti odluku - odrasle osobe koje su mentalno sposobne. Od tada je ona proširena kako bi se omogućila eutanazija svih osoba s kroničnim bolestima, invaliditetom čak i onih s mentalnim zdravstvenim problemima poput depresije.

Danas, samo 18 godina kasnije u Nizozemskoj eutanaziraju:

• osobe s kroničnim bolestima, invaliditetom, pa čak i mentalnim bolestima poput depresije,
• djecu stariju 12 godina, kada roditelji ili staratelji daju pristanak,
• mlade od 16 godina na više ako sami daju pristanak,
• novorođenčad s invaliditetom.

Sad je se spremaju dotaknuti dno dna: žele dopustiti liječnicima ubojstvo djece od navršene prve godine života do nepunih dvanaest godina života.

Nizozemski ministar zdravstva, Hugo de Jonge, u listopadu 2020. godine  najavio proširenje zakonske mogućnosti eutanazije djece.

     „Postoji potreba za aktivnim prekidom života među liječnicima i roditeljima neizlječivo bolesne djece, koja beznadno i nepodnošljivo pate i koja će umrijeti u doglednoj budućnosti“, napisao je ministar zdravstva Hugo de Jonge u pismu parlamentu 13. listopada 2020. godine.

De Jonge je rekao želi osigurati da se više štiti liječnike koji donose odluku o prestanku života djeteta. Drugim riječima 'zakon mora štiti liječnike koji ubijaju bolesnu djecu'.

Izgleda da zaboravljaju da bi se liječnici trebali  brinuti o zdravlju djece, ne ubijati ih. Istraživanje provedeno u Nizozemskoj pokazalo je da 84 posto anketiranih pedijatara smatra da treba eutanazirati i djecu od 1. do 12. godine.

Nizozemski liječnici proširuju eutanaziju na ‘usamljene’ osobe.

Kardinal Willem Eijk iz Utrechta prošli je mjesec rekao za Catholic News Agency da Nizozemska pokazuje da se nakon ozakonjenja eutanazije zaštitne mjere polako, ali neizbježno, napuštaju te da su kriteriji „sve labaviji”.

      „Jednom kada prihvatite prekid života zbog određene mjere patnje, čovjek će se uvijek suočiti s pitanjem ne bi li to trebalo dopustiti i u patnji koja je samo malo manja”, rekao je.

U travnju je nizozemski Vrhovni sud utvrdio da liječnici mogu prisilno eutanazirati pacijente s demencijom, ako su prethodno potpisali dokument kojim se odobrava postupak.

Vidi se da se stubokom mijenja liječnička etika te usmrćivanje pacijenata postaje raširen i prihvaćen način „liječenja“.

Objašnjenje uzroka tog izopačenog  ludila koje je zavladalo dijelom Europe i dijelom Amerike možemo naći u romanu „Braća Karamazovi“ Fjodora Mihajlovića Dostojevskog, objavljenom 1880. godine. U tom romanu je čuvena rečenica "Ako nema Boga, sve je dopušteno".

Europa se odrekla kršćanskih korijena i zavladao je moralni kaos u kome je sve dopušteno.

Knjiga „Lažna svjedočanstva“

Katolička crkva je pod stalnim agresivnim, organiziranim  napadima i preko ljevičarskih medija, knjiga, lijevih intelektualaca na sveučilištu, raznih „antifa“ i sličnih skupina, a u 2020. godini je bilo sve više fizičkih napada na vjerske objekte, čak i u Poljskoj koja je u ogromnoj većini katolička zemlja. U napadima na Crkvu od fizičkih napada još opasnija je laž koja se kroz povijest sustavno plasira u javnosti da se pretvorila u općeprihvaćenu istinu. Zato je jako važno istaknuti knjigu Rodneya Starka „Lažna svjedočanstva- raskrinkavanje stoljeća protukatoličke povijesti“, koju je izdao Verbum 2020. godine. Ta knjiga na stručan, čitljiv i dokumentiran način sve te laži razobličuje i trebala bi se popularizirati i na vjeronauku i u crkvama. I svi katolici bi ju trebali pročitati. Samo istinite informacije mogu nam služiti u obrani od laži koje se plasiraju agresivno sa svih strana i većina ljudi im povjeruju.

Knjiga „Lažna svjedočanstva“

Na kraju Uvoda u knjigu Rodney Stark piše: „Nisam rimokatolik i nisam napisao ovu knjigu kako bih obranio Crkvu. Napisao sam ju kako bih obranio povijest.“  Autor knjige nije katolik, odgojen je kao luteran, a najveći dio života deklarirao se agnostikom. Knjiga je plod dugih autorovih istraživanja povijesti kršćanstva tijekom kojeg je nalazio na „ozbiljna iskrivljenja utemeljena na očitom antikatoličanstvu čiji su autori često izravno izražavali mržnju prema Crkvi.“ Starkov cilj je obračunati se s „ekstremnim pretjerivanjima, lažnim optužbama i očitim prijevarama“ koje su se uvukle ne samo u javni govor o povijesti Crkve već i  u dio ozbiljne historiografije. Veliki dio protukatoličkih mitova proizvod je protestantske kulture i ti mitovi postali su dio kulturne prtljage popularnog pogleda na povijest oblikujući kolektivno društveno pamćenje.

Neki od tih mitova imaju svoje podrijetlo u srednjovjekovlju, neki su gotovo zabavni, no mnogi su svjestan proizvod propagande protiv Crkve. Te neistine pridonose uništavanju ugleda Crkve, a oni koji ih šire stvaraju pomutnju i uzrokuju nemalu duhovnu štetu udaljujući ljude od Crkva. Iako su proizašli iz protestantske polemike, razvijeni u prosvjetiteljskim krugovima i potencirani u totalitarnim režimima u XX. stoljeću – protukatolički mitovi posljednjih desetljeća dobivaju i novu publiku u islamskom svijetu. Ipak, najvatreniji konzumenti protukatoličkih mitova su današnji vatreni i agresivni sekularisti koji ističu svoju racionalnost, a oslanjaju se na zastarjele i prevladane dezinformacije. Stark je uočio da najsvježiji doprinos protukatoličkoj histeriji dodaju „otuđeni katolici, otpali sjemeništarci, bivši svećenici i redovnice“. Nepoznavanje i prijezir koji prema povijesti Crkve osjećaju mnogi na Zapadu danas ima katastrofalne posljedice za sudbinu naše civilizacije.

Mitovi  o kršćanskom antisemitizmu, mračnom srednjem vijeku, čudovištima inkvizicije, o križarskim ratovima protiv tolerantnih muslimana, o crkvenom gušenju znanosti, o progresivnim protestantima i nazadnim katolicima, iako potpuno lažni  duboko su ukorijenjeni u današnjem javnom prostoru. Zato je jako važno da ovu knjigu  pročita svatko, ne samo katolici, koga zanima istinita slika povijesti na kojoj se temelji naša civilizacija.

Mladi i Crkva

Napadi na Crkvu u cijelom svijetu, a posebno rastužuju napadi u Poljskoj,  utječu i na Hrvatsku. I kod nas su jake antikatoličke snage koje su preuzele većinu medija, moćne internetske portale i Filozofski i Politološki fakultet. Većina starih novinara odgojena je u komunizmu i to im je ostalo „u krvi“, a mladi su oblikovani na Fakultetu političkih znanosti, „podružnici Kumrovečke škole“,  i oni stalno šire svoj antikatolički utjecaj. Mlade generacije su stalno bombardirane takvim medijskim porukama preko interneta, mobitela i televizije. Njima se teško odhrvati, taj negativni, agresivan utjecaj je jači od utjecaja roditeljskog doma, škole i par sati vjeronauka tjedno.

Zato je vrlo zanimljivo istraživanje koje je  subotu, 5. rujna 2020. godine, predstavljeno u zadarskoj župi Uznesenja Blažene Djevice Marije, To  veliko istraživanje provedeno je među adolescentima koji pohađaju vjeronauk. Istraživanje, kao i temeljem njega sastavljen katehetski priručnik za katehete “Potvrđeni za život u punini – prva godina priprave kandidata za slavlje svete Potvrde”, predstavila je dr. s. Marijana Mohorić, SCJ, urednica priručnika te predavačica na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru, objavljeno je na stranicama Zadarske nadbiskupije.

Istraživanje je provedeno putem interneta među 750 vjeroučenika (14 do 19 godina starosti) od 15. travnja do 6. svibnja 2020., posredstvom 13 vjeroučitelja Zadarske nadbiskupije, predvođenih voditeljicom istraživanja, s. Marijanom. Ispitanici su trebali putem Google obrasca ispuniti upitnik od 34 pitanja. Od ukupnog broja ispitanika (750), 512 odgovora (68%) je od osoba ženskog spola, a 238 (32%) od muškoga. Njih 89,5% deklariralo se katolicima.

Vrijednost tog istraživanja je što pruža autentičnu sliku stanja na terenu među srednjoškolcima u pripravi za krizmu. To je mladost s kojom rade vjeroučitelji u školama. Iskrenost njihovih odgovora i otvorenost pokazuje kako većina ispitanih, iako pohađaju vjeronauk u školi, o nizu životnih pitanja imaju stavove koji su u suprotnosti od Evanđelja, katoličkog i crkvenog nauka. Naime, rezultati pokazuju da većina vjeroučenika koji su se odazvali tom istraživanju, podržava spolne odnose prije braka, kontracepcijska sredstva, tzv. probu za brak, pobačaj, legalizaciju istospolnih brakova, homoseksualna iskustva, rad nedjeljom, eutanaziju, upotrebu lakih droga itd.

       „To je naša realnost, to je naša stvarnost. To nije samo stanje djece, to je stanje njihovih roditelja, njihovih kumova, to je stanje naših župnih zajednica koje žive u svijetu kakav jest. Mi smo tu da ponudimo nešto alternativno. Crkva i vjeroučitelji trebaju nuditi odgovore. Da se trudimo naviještati Isusovu Radosnu vijest u ovom svijetu i pred ljudima koji tragaju za istinom i srećom, ali je nekad nalaze na krivom putu i na krivi način. Zato Crkva jest tu, da ponudi preko Isusa Krista i preko svojih uvjerenih vjernika, koji znaju i u ovom vremenu pružiti razloge nade,“ rekao je nadbiskup Puljić na predstavljanju rezultata, istaknuvši da je istraživanje provedeno prije izrade Priručnika,  “najbolji način kako doći do toga kako mlade približiti, saznati što ih muči, što ih progoni, interesira”.

Na koji način pristupiti izradi Priručnika, sestra Marijana savjetovala se sa stručnjacima s Papinskog sveučilišta Salesiana gdje je doktorirala katehetiku. “Istraživanje se činilo kao najbolji put: da krenemo od konkretne situacije, da čujemo naše kandidate, da se suočimo s tim što su njihova pitanja, problemi, nezadovoljstva, koje su njihove skale vrijednosti, stavovi, dominantne vrijednosti. Kako provode slobodno vrijeme, što misle o Crkvi, kako poimaju Boga, crkvenu zajednicu, što očekuju od crkvenih službenika. Smatram da je to najbolji put, iako nije najlakši……

Uvijek sam sklona obraniti mlade. Prvo, mislim da je izražavanje njihovih stavova koji nisu kršćanski, kako su pokazali rezultati o nizu životnih pitanja, odraz društva u kojem oni odrastaju. Drugo, ti su mladi ispitanici u razdoblju kad nemaju još jasno definiran identitet. Više od polovice ispitanika su bili srednjoškolci koji pohađaju 1. i 2. razred, to su adolescenti od 15 i 16 godina. Dakle, ne možemo govoriti o definitivno izgrađenim stavovima. To je pomodarstvo i tendencije, mladi vole reći, ‘To je in’. In si ako to odobravaš. Ja ih uopće ne osuđujem. Vidim u tome veliki izazov za preoblikovanje rada s njima, za otvorenu komunikaciju o tome što stav Crkve jest, što nije. Za neuzmicanje o životno važnim temama kao što su zamjensko majčinstvo koje oni odobravaju, promjena spola, legalizacija homoseksualnih brakova, eksperimenti na embrijima. To su teme za koje se trebamo pripremiti, njih uvesti u katehetske susrete, kad trebamo pozvati i druge ljude da o tome svjedoče, progovore – da onda ti mladi postepeno, ne kažem da će se sve jednim programom obuhvatiti, ali inzistirati da i nakon Potvrde slijedi kršćanska formacija kad se produbljuju te teme i elaboriraju stavovi koji nisu kršćanski i preoblikuju se u one koji su kršćanski“, istaknula je.

Ipak,  ima mjesta za optimizam.

Novinar Ivo Džeba na portalu bitno.net o tome piše:  

        „Tisuće mladih samo u glavnom gradu sudjeluju na redovitim vjerskim aktivnostima na koje ih nitko ne prisiljava, nitko ne vuče za rukav, osim osobne želje za traženjem Krista…...Samo promislite koliko je tisuća mladih prošlo vjeronauke don Damira Stojića, koliki su prošli kroz SKAC-ove aktivnosti i mise za mlade u Palmotićevoj, koliko ih je bilo na brojnim ljetnim kampovima posvećenima molitvi i nekom obliku odricanja. Tisuće su prošle kroz ispovjedaonicu vlč. Jorgea Ramosa, gomile bile uključene u aktivnosti salezijanaca, samo u Zagrebu ima devet Frama, a tko još nije čuo za kateheze vlč. Jakova Rađe? Gdje su još druge zajednice, pokreti i inicijative: neokatekumeni, Kursiljo, Božja pobjeda, Srce Isusovo, Exitus, mladi koji se okupljaju na tradicionalnoj latinskoj misi… Marin Miletić se pobrine da nas izvijesti što sve radi u Rijeci, u Osijeku je DUHOS (a odnedavno i Ike), čujemo i za dubrovački SKAC, Božje nadzemlje u Splitu… Istina nisu sve navedene zajednice vezane isključivo za mlade, ali znam da je ogroman broj mladih sazrijevao u njima……

Uza sve dobro što sam naveo, završetak teksta koristim kao poziv na oprez jer svaka nova generacija govori svojim jezikom kojeg Crkva treba dešifrirati i iz svojeg bogatstva odgovoriti na specifične potrebne mladih koji dolaze. Uvijek Crkvi, ako nije aktivna, prijeti da joj svijet preotme duše, ali pozicija koju imamo u ovom trenutku daje razloga za optimizam u narednim godinama.“

Nadam se da je u pravu, ali treba biti oprezan.

U Poljskoj je započeo kulturni rat za budućnost vrijednosnih temelja Europe

Napad na crkve počeo 25. listopada 2020.

Dugo vremena su Irska i Poljska slovile kao najčvršće i najstabilnije katoličke zemlje u Europi. I onda je, nakon milijarde dolara uloženih u izborni proces Irska promijenila smjer i počela usvajati liberalne zakone, a sada je na udaru Poljska i kod toga se ne biraju sredstva. Nasilni prosvjedi traju od dolaska stranke „Pravda i pravo“ na vlast, a maksimalno su pojačani nakon što je poljski Ustavni sud, u četvrtak 22. listopada 2020. godine na spomendan sv. pape Ivana Pavla II., donio odluku da eugenički pobačaj (prekid života bolesnog nerođenog djeteta), nije u skladu s poljskim Ustavom. Snažna je simbolika događaja u svjetskom crkvenom, političkom i društvenom životu povezanih s tim »svetcem naših dana«, gorljivim zagovornikom zaštite života od začeća do naravne smrti i promicateljem europskoga zajedništva. A to da su se događaji zbili upravo na taj dan teško je proglasiti pukom slučajnošću. 

Već sada se u ozbiljnim krugovima govori o tome da je s tom ustavnom odlukom započeo svojevrstan kulturni rat za budućnost vrijednosnih temelja Europe. Niz se »podudarnosti« nastavlja jer baš istoga su dana na inicijativu Sjedinjenih Američkih Država 33 zemlje svijeta potpisale Ženevsku deklaraciju o promicanju zdravlja žena i jačanju obitelji (Hrvatska, nije potpisnica te deklaracije) koja, obrazloženo je, »štiti zdravlje žena, brani nerođene i ponavlja vitalnu važnost obitelji kao temelja društva«. 

Od trenutka donošenja presude, Poljska je izložena neprekidnim napadima feminističkih i ljevičarskih skupina koje organiziraju nasilne prosvjede, prekidaju mise, uništavaju i oskvrnjuju crkve i kipove i spomenike Ivanu Pavlu II. To je zasigurno veliki udarac za zemlju koja je u Europi ostala kao jedan od posljednjih “bastiona katoličanstva”, posebice ako se uzme u obzir da je velik broj onih koji su sudjelovali u prosvjedima mladi.

Kampanji protiv prava na život nerođenih pridružili su se liberalni mediji u Poljskoj, ali i u drugim zemljama, uključujući i Hrvatsku.

Što se stvarno događa u Poljskoj  u našim mainstream medijima se ne govori. Nešto više može se doznati iz nekoliko izvješća novinara Gorana Andrijanića iz Poljske na portalima www.narod.hr i www.bitno.net tijekom mjeseca listopada i studenog 2020. godine koje mainsream mediji ne prenose.

O teroru manjine nakon odluke Ustavnog suda Andrijanić piše:

        „U trenutku dok ovo pišem, 25.listopada 2020. diljem Poljske u crkve ulaze feminističke aktivistkinje i ometaju euharistijsko slavlje. Crkve su išarane proabortivnim parolama, kipovi ispred svetišta oblijepljeni proabortivnim plakatima. Sve ovo događa se nakon odluke poljskog Ustavnog suda koji je u četvrtak (22. listopada 2020. godine) presudio da eugenički pobačaj, dopušten u Poljskoj od 1993., nije u skladu s člankom 38. Ustava koji govori o zaštiti prava na život. Tako je u “ropotarnicu povijesti”, da upotrijebimo prikladan izraz, poslana zakonska odredba koja je svake godine u Poljskoj ubijala oko 1000 nerođene djece, među njima najviše one s Downom. Nadajmo se kako se više nikada neće vratiti.

Odluka Ustavnog suda izazvala je potpuni bijes, primitivnu agresivnost i najgore emocije “progresivističkih” snaga u Poljskoj. Situacija je teška, pojačana i psihozom zbog sve većeg broja zaraženih koronavirusom (koji će nakon ovih prosvjeda zasigurno još porasti) i teško je predvidjeti kako će se dalje razvijati…..

Prosvjedi u crkvama u Poljskoj, 25. listopada 2020.

(Izvor slike: https://www.bitno.net/...)

Poljska ponovno, kao i osamdesetih godina prošloga stoljeća kada je iz nje krenula “iskra” koja je srušila komunizam, postaje nekom vrstom predvodnice svih onih koji žele pravedno i slobodno društvo. A kao što svi dobro znamo, takvog društva nema bez pravde i bez slobode za one najslabije među nama.“

Na portalu www.narod.hr od 28. listopada 2020. moglo se pročitati o sukobima oko crkava u Varšavi:

        „Prosvjednici su blokirali ulice, a došlo je do sukoba između prosvjednika i građana koji su u crkvi, te poslije između prosvjednika i policije. Prema poljskom portalu ‘Niezalezna’, vjernici u crkvama napadnuti su petardama i bocama, a video snimke prosvjeda i tučnjave izvan crkve proširile su se po društvenim mrežama. Nacionalna garda (organizaciju koju je stvorio poljski domoljubni pokret namijenjen zaštiti vjernika i crkava od ljevičarske agresije) došla je u obranu crkve i usprotivila se ljevičarskoj agresiji te je došlo do sukoba. Zajedno s navijačima nogometnih klubova branili su crkvu Svetog Aleksandra na varšavskom trgu od prosvjednika koji su jučer napali crkvu. Robert Bąkiewicz, šef Nacionalne garde, objavio je video koji prikazuje napad ljevičarskih aktivista na crkvu Svetog Aleksandra.

      'Agresivna ljevica napala je crkvu na Trgu tri križa u Varšavi. Boce se bacaju na nas. Imamo ranjene članove. Policija uopće ne upravlja situacijom. Treba nam pomoć! Molim vas, dođite u crkvu Svetog Aleksandra!', apelirao je.

Nakon što je crkva uspješno obranjena, Robert Bąkiewicz pozdravio je napore okupljenih građana u obrani crkve.

Navijači brane crkvu Varšavi  od napada agresivnih ljevičara

(Izvor slike: https://www.quovadiscroatia.com/...)

       'Zaustavljen je napad ljevičarskih barbara na crkvu Svetog Aleksandra u Varšavi! Nacionalna garda je u odlučujućem trenutku dobila potporu navijača nogometa Legia Varšava', napisao je.“

U razgovoru s dr. Željkom Markić s kojom je komentirao razvoj situacije u Poljskoj novinar Goran Andrijanić 6.studenog 2020.godine upozorava:

      “Ljevica u Poljskoj napada katolike i pokušava nasilno srušiti demokratski izabranu vlast koja predstavlja većinu. Svjedočimo teroru lijeve manjine koja napada demokratsku vlast.

Stvaraju se situacije u kojima ljudi izlaze na ulice, a to se događa od kada je stranka Pravo i pravda došla na vlast. Neprestano se događa pritisak na legitimno i demokratski izabranu vladu i to na nedemokratski način.“

    Brine me što se uspostavljaju opasni nedemokratski presedani. Prijelomna točka u tim prosvjedima bila je tri dana nakon odluke Ustavnog suda kada su prosvjednici upali na svete mise diljem Poljske i prekinuli ih. To je zakonom kažnjiva aktivnost. Vjerski su obredi zakonom zaštićeni. Upali su s transparentima, zakonski je to kažnjivo, ali nitko nije odgovarao zbog toga. Parlamentarna zastupnica ljevice hvalila se kako je prekinula misu u istoj crkvi u kojoj se vjenčala sa svojim suprugom.    

    Komentari u lijevo-liberalnim medijima stali su na stranu te psihičke agresije nad vjernicima i počelo se o tome govoriti kao o legitimnom načinu demokratske borbe za vlastite ciljeve. To je opasan odmak od demokratskih standarda. Dalje se događalo nasilje, pretučen je jedan svećenik i puno je crkvi devastirano."

Prosvjedi uz nacističke znakove

    "Nimalo me ne iznenađuje na koji način Deutsche Welle piše o Poljskoj", nastavio je Goran Andrijanić. „To je gotovo jedna poluslužbena politika njemačkih vlasti kada su u pitanju događaji u Poljskoj od kada su na vlasti Pravo i pravda. Imamo jednu situaciju zbog koje je poljsko ministarstvo vanjskih poslova uložilo prosvjednu notu njemačkoj Vladi. Riječ je o situaciji u kojoj je potpredsjednica njemačkog parlamenta Claudia Roth, iz stranke Zelenih, objavila na svom Facebooku fotografiju s plakatom koji koriste prosvjednici ovih dana u Poljskoj na kojem piše “ovo je rat” sa znakom munje. Ta munja je postala zaštitni znak prosvjednika, feministica i ostalih organizacija. U opisu te objave ustvrdila je, između ostalog, da EU i njemačka Vlada trebaju izvršiti pritisak na Poljsku oko odluke Ustavnog suda.

       Još je važno istaknuti – ta munja koju imaju feministice i ostali prosvjednici – riječ je o znaku koji ima višestruku simboliku. Bio je korišten kao znak SS postrojbi u nacističkoj Njemačkoj i Hitlerjugenda. Znak preuzet iz germanske mitologije, kojeg su nacisti eksploatirali i sada potpredsjednica njemačkog parlamenta, u kojoj je taj isti znak zabranjen, koristi na taj način.

Feministice u Poljskoj sa znakom munje-znakom SS postrojbi u nacističkoj Njemačkoj i Hitlerjugenda. Taj znak je u Njemačkoj zabranjen.

(Izvor slike: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/to-jest-wojna-borba-poljakinja-nije-samo-borba-za-zenska-prava-nego-borba-za-demokraciju-15030174)

Dogodio se sad politički prostor za nasilje koje postaje legitimni način borbe, slično kao i u Americi."

Opravdavanje nasilja

Čitave su knjige ispisane o tome kako liberalna demokracija počinje u nekim svojim oblicima nalikovati na totalitarne. Treba izbjegavati apokaliptične vizije, ali ovo što se događa doista je legitimizacija političkog i fizičkog nasilja u svrhu ideoloških ciljeva,” upozorava Andrijanić.

       „Bez obzira kako to mediji na zapadu i u Hrvatskoj prikazuju – ti prosvjednici nisu većina u društvu. Oni su vrlo dobro organizirana i izvana financirana kampanja koja to odrađuje. Potpuna je besmislica traženje potpune liberalizacije pobačaja u Poljskoj – to u Poljskoj neće proći. Ljudima koji u ovom trenutku odlučuju nije nimalo lako”, zaključno opisuje Andrijanić političku situaciju u Poljskoj.

Gdje je Hrvatska

Uvijek se možemo pitati koliko je daleko Hrvatska od poljskog scenarija napada na katoličku Crkvu. Možemo se nadati da se tako nešto u Hrvatskoj neće dogoditi, ali trebamo biti svjesni da u Hrvatskoj postoje snažne i agresivne snage koje to priželjkuju. U subotu, u Jutarnjem listu je objavljen tekst „To jest wojna! Borba Poljakinja nije samo borba za ženska prava, nego borba za demokraciju - Nacionalizam je biljka koja lijepo cvate u svim bivšim socijalističkim zemljama pa naravno da je poljski putokaz važan za sve njih.“ Taj tekst podržava vandalske napade na crkve i priželjkuje nešto takvo u Hrvatskoj.

Korisnici društvenih mreža u Španjolskoj i Poljskoj pozivaju na palež klera i crkava

Napadi na crkvu ne ograničavaju se samo na fizičke napade na crkvu, rušenje spomenika i članke u medijima. Sada se već organizirano šire preko društvenih mreža. U članku objavljenom 25. studenog 2020. na portalu www.bitno.net  piše da promarksistički korisnici Twittera iz Španjolske proširili su tom društvenom mrežom zastrašujući poziv na spaljivanje svećenika. Iako je riječ o sadržaju koji očito krši Twitterove standarde protiv govora mržnje, objave s pozivom na nasilje prema svećenicima nisu uklonjene.

Oznaku #FuegoAlClero (spalite kler) proširili su korisnici koji su stali u obranu zakona kojim bi se španjolski obrazovni sustav reformirao na način da bi država upravljala vjeronaukom u školama i ograničila pomoć tisućama katoličkih škola čime bi njihov opstanak bio ugrožen, prenosi Crux.

 #FuegoAlClero (spalite kler) koji se širi društvenim mrežama u Španjolskoj

(Izvor slike: https://www.bitno.net/vijesti/svijet/korisnici-drustvenih-mreza-u-spanjolskoj-i-poljskoj-pozivaju-na-palez-klera-i-crkava-twitter-i-facebook-ne-reagiraju/

Spomenutoj oznaci #FuegoAlClero pridružili su se i pozivi na spaljivane crkava jer su, kako kažu neki koji takve objave stavljaju, “jedine crkve koje prosvjetljuju one koje gore”.

Protiv zakona koji bi ugrozio privatne škole koje su uglavnom katoličke prošlog tjedna je prosvjedovalo stotine tisuća ljudi. Vlasti tvrde da je želja prosvjednika braniti sustav koji je obilježen “elitizmom i privilegijama”. Napomenimo da oko 30 posto španjolske djece ide upravo u škole koje su ugrožene novim zakonom.

Poziv na palež crkava pojavio se prošle nedjelje i u Poljskoj. Tamo je varšavski ogranak pokreta Strajk Kobiet, koji je organizirao prosvjede protiv odluke Ustavnog suda o zabrani pobačaja na temelju invaliditeta nerođenog djeteta, na svojoj Facebook stranici objavio ilustraciju spaljene crkve uz natpis “Nedjelja. Crkve su otvorene, a kazališta zatvorena. To je žalosni simbol konca ove vlasti”.

Pozivi na palež crkava i u Hrvatskoj

Zlo i mržnja šire se strelovitom brzinom po cijeloj Europi i po svijetu. Ako se u jednoj katoličkoj zemlji kao što je Poljska  poziva na palež crkava, nismo se smjeli nadati da će Hrvatska biti pošteđena. Na portalu www.sloboda.hr  7.12.2020. godine mogli su se  pročitati komentari objavljeni na jednoj facebook stranici u kojima Sonja Leboš i Dora Lipovčan  predlažu paljenje crkve.

Sonja Leboš ispod jednog komentara o pozivu na “konkretno djelovanje” otvoreno je spomenula spaljivanje crkve: “pa znaš kako kaže stara anarhistička, jedina crkva koja prosvjetljuje je ona koja gori”.

Na to se nadovezala i Dora Lipovčan komentarom: “na tom tragu mi i ide misao”.

Poziv na paljenje crkve

(Izvor slike: https://www.sloboda.hr/...)

Sonja Leboš nalazi se na čelu Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja koju, kako piše na službenoj stranici udruge, financiraju Ministarstvo kulture RH, Grad Zagreb, državna Zaklada “Kultura Nova” i Austrijski kulturni forum.

Dora Lipovčan se bavi glumom, a kako piše na njezinoj Facebook stranici, radi za Hrvatsku radioteleviziju (HRT), Hrvatsko narodno kazalište (HNK) i Gradsko kazalište Pula. Dakle, i njoj je glavni izvor financiranja državna blagajna.

Naravno, na tome nije stalo. I jedan čovjek, bolestan od patološke mržnje prema katoličkoj crkvi i hrvatskoj državi, pozivao je na paljenje crkava. On je inače vlasnik portala iz društvene kanalizacije i moralne kaljuže. I usprkos toga, a možda i zbog toga portal je jako čitan, čak dobiva i obilnu dotaciju iz proračuna Grada Zagreba.

Kardinal Ratzinger o budućnosti Crkve

Kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća prof. dr. Joseph Ratzinger (budući papa Benedikt XVI.) održao je nekoliko predavanja na više radijskih postaja u Njemačkoj. Glavna tema tih predavanja, koja su kasnije objedinjena u zasebnoj knjizi, bila je budućnost Crkve. Na kraju jednog predavanja je rekao:

      „I tako mi se čini da se Crkva suočava s vrlo teškim vremenima. Prava kriza jedva da je počela. Moramo računati na nevjerojatne preokrete. Ali sam isto tako siguran u ono što će ostati na kraju: ne Crkva političkog kulta, koja je umrla još s Gobelom (op. Jean-Baptiste-Joseph Gobel, svećenik i političar za vrijeme Francuske revolucije) nego Crkva vjere. Ona možda više i neće biti dominantna društvena sila u mjeri u kojoj je bila sve donedavno, ali će uživati u svježem procvatu i biti prepoznata kao čovjekov dom, gdje će naći i život i nadu nakon smrti.“

Te riječi Kardinala Ratzingera imaju posebnu važnost sada, na kraju 2020. godine.

Umro je Pero Kvrgić

Ujutro, 23. prosinca 2020. godine na internetu sam pročitao vijest koja me je rastužila. Umro je u 94. godini života Pero Kvrgić, veliki glumac i dobar čovjek, možda najveći glumac kojeg sam imao priliku gledati u svom životu. On je zajedno s drugim velikim glumcima, kao što su Sven Lasta, Fabijan Šovagović, Drago Krča, Relja Bašić, Vanja Drach, Ivo Serdar, Ljubica Jović, Zlatko Crnković, Tonko Lonza,… obilježio moju generaciju. Oni su bili nacionalne veličine koji su dali pečat kulturi tog vremena. U njihovo vrijeme čovjek je išao u kazalište s poštovanjem prema umjetnosti gledati vrijedne predstave, nakon kojih te nije bilo sram što si išao na predstavu kao sada. U to vrijeme nisu netalentirani, trećerazredni redatelji vulgarnim, izopačenim predstavama ismijavali sve vrijednosti društva da bi postali poznati.

Veliki glumci, među kojima je Pero Kvrgić možda bio najveći, bili su veliki svojim glumačkim talentom i vrhunskim glumačkim kreacijama. Još uvijek pamtim nezaboravne predstave Pere Kvrgića,  „Stilske vježbe“, „Patnje gospodina  Mockinpotta“, „Škrtac“, „Dundo Maroje“ koje su se urezale  u sjećanje moje generacije.  Sjećam se da veliki dio predstave „Škrtac“ u Gavelli nisam uopće mogao vidjeti, jer su mi se naočale zamaglile od smijeha.

Sliku današnjeg vremena i današnjih medija obilježava činjenica da je vijest o smrti Pere Kvrgića bila na zadnjem (ili predzadnjem) mjestu u nizu različitih vijesti na Radio Sljemenu. Na prvom mjestu su bile nevažne izjave potpuno nevažnih političara o temama koje će se sutra zaboraviti, a o Peri Kvrgiću su novinari u većini medija uspjeli sklepati par šturih i hladnih rečenica.

Pero Kvrgić

(Izvor slike: https://www.planet-art.hr/u-posjetu-kod-gospodina-greena/)

Veliki ljudi odlaze, vrijeme prolazi, oni ostaju veliki u našim uspomenama i sjećanjima

Pogled na 2021. godinu

Za sljedeću godinu želim ponoviti sve ono što sam želio za 2020. godinu. I u 2021. godini najvažnije mi je da mi unuka budu zdrava i da lijepo napreduje.

Za sljedeću, 2021. godinu nadam se da će pandemija korone završiti, da nećemo imati potres ni poplavu i da će ludost, izopačenost i agresivnost koji su zavladali svijetom a i Hrvatskom početi jenjavati, da će ponovno zavladati „staro normalno“ i da će svijet postajati normalnije mjesto. A da će Hrvatska postati onakva kakvu ju želimo za svoju djecu i unuke.

Vjerojatno ne odmah, već malo po malo.

Ali treba požuriti, jer smo svi već nestrpljivi, a neki već gube nadu.

LITERATURA

1. Clark, Kenneth (1972.), „Civilizacija“, Mladost, Zagreb
2. Damaška, Mirjan (2019.), „Domovina: sjećanja“, Školska knjiga, Zagreb
3. Mazzucato, Mariana (2020), „Država poduzetnica: razotkrivanje mitova o javnom nasuprot privatnom“, Školska knjiga, Zagreb
4. Petešić, Ćiril (1976.), „Genij s našeg kamenjara-život i djelo Nikole Tesle“, Školske novine, Zagreb
5. Rodney, Stark (2019.), „Lažna svjedočanstva“, Verbum, Split
6. https://www.jutarnji.hr/...
7. https://www.novilist.hr/...
8. https://www.jutarnji.hr/...
9. https://www.zgh.hr/...
10. http://javnodobro.udd.hr/...
11. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
12. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
13. http://www.croatia.org/...
14. https://narod.hr/...
15. https://www.dziv.hr/...
16. https://hr.wikipedia.org/...
17. http://duznici.porezna-uprava.hr/...
18. http://duznici.porezna-uprava.hr/...
19. https://direktno.hr/...
20. https://www.vecernji.hr/...
21. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
22. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
23. http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
24. https://www.catholicnewsagency.com/...
25. https://www.bitno.net/...
26. https://narod.hr/...
27. https://www.bitno.net/...
28. https://narod.hr/...
29. https://narod.hr/...
30. https://book.hr/...
31. https://www.youtube.com/...
32. https://www.jutarnji.hr/...
33. https://narod.hr/kultura/branimir-stanic-odlukom-poljskog-ustavnog-suda-zapoceo-je-kulturni-rat-za-buducnost-temelja-europe „Terorizam“ na Markovom trgu
34. https://www.quovadiscroatia.com/...
35. https://www.bitno.net/...
36. https://www.bitno.net/...
37. https://www.quovadiscroatia.com/...
38. https://www.bitno.net/...
39. https://www.bitno.net/...
40. https://www.tportal.hr/...
41. https://lider.media/...
42. https://www.bitno.net/...
43. https://www.maxportal.hr/...
44. https://www.sloboda.hr/...

Povezani članci

• Osvrt na 2019. i pogled na 2020. godinu
• Osvrt na 2018. i pogled na 2019. godinu
• Osvrt na 2017. i pogled na 2018. godinu
• Osvrt na 2016. i pogled na 2017.
• Osvrt na 2015. i pogled na 2016. (1)
• Osvrt na 2015. i pogled na 2016. (2)
• Osvrt na 2014. i pogled na 2015. (1)
• Osvrt na 2014. i pogled na 2015. (2)
• Osvrt na 2013. i pogled na 2014. (1)
• Osvrt na 2013. i pogled na 2014. (2)
• Pogled unazad na 2012. i pogled unaprijed na 2013. (1)
• Pogled unazad na 2012. i pogled unaprijed na 2013. (2)
• Osvrt na 2022. i pogled na 2023. godinu

Komentari

• pozitivac

  26. 12. 2020

  Jednostavno, izvrstan tekst najboljeg povjesničara tehnike na ovim prostorima. Koji, iako umirovljenik i dalje vrlo vrijedno radi. Analizira, upozorava na dvojbene stavove. Ukazuje na neodgovorno trošenje novca u Zagrebu. Valja postaviti pitanje za koga ćete glasati, ako najizgledniji kandidati za gradonačelnika budu M. Bandić i T. Tomašević. Za one koji to ne znaju T. Tomašević je bio pet godina predsjednik "Zelene akcije". Koja je bila od prvih dana financirana iz inozemstva. Negdje sam pročitao da je 2019. 40 % prihoda te, možda i najstarije zastupnice "zelenog ograničenja zemalja istočnog bloka". Oni na Istoku ne smiju ništa proizvoditi, neka žive od turizma, jednog od najvećih zagađivača okoliša. A od nas će kupovati industrijske proizvode. Mi ćemo za njih žrtvovati "naš okoliš". I bogatašima omogućavati da budu još bogatiji. Svaka čast autoru za ovaj tekst. Ali tko sluša njega i njemu slične. Znate li da je Nacionalno vijeće za znanost, obrazovanje i tehnologiju među 18 članova nema nijednog tehničara.

Komentiraj