09. 01. 2021
Strategija razvoja Republike Hrvatske do 2030., kakva je, kakvu trebamo
Nacrt najnovije Nacionalne razvojne strategije RH do 2030. godine može biti poticaj da proanaliziramo način kako se kod nas pišu strategije, proučimo ovu zadnju koja bi trebala usmjeravati razvoj Hrvatske u sljedećih 10 godina i odgovorimo na pitanje je li to strategija kakvu trebamo.
Mogući strateški pravci
Uvodna slika s jednog mog predavanja o Strategiji razvoja.
Uvod
U četvrtak, 12. studenog 2020. predsjednik Vlade Andrej Plenković predstavio je „Nacrt prijedloga Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine“. Ubrzo smo doznali da je za taj dokument od 142 stranice, čiji autor nije poznat, isplaćeno 4.34 milijuna eura, odnosno 32.5 milijuna kuna. To sve me je potaknulo da iz svoje arhive izvadim podatke o nekim našim dosadašnjim strategijama, analiziram ih i razmislim o tome kakve su nam strategije, kako se pišu, kako se usvajaju, kakve jesu, a kakve bi trebale biti.
Sposobnost strateškog razmišljanja trebala bi biti najvažnija osobina nekog državnika, odnosno političara na važnim funkcijama, od razine gradova do same izvršne vlasti. A to vrijedi i za menadžere velikih, a i manjih kompanija. Nažalost, to je osobina koja se kod političara rijetko nađe. U današnjem svijetu više ni nema političara koje krase takve sposobnosti, što se može vidjeti u cijeloj Europi, ne samo u Hrvatskoj.
Strategija je sustav znanja i vještina, te upotreba odgovarajućih metoda i sredstava za postizanje ciljeva. Početak strategije uvijek moraju biti ciljevi koje želimo postići, a sama strategija određuje „Kako stići do mjesta na kojem želimo biti”.
Kako bi trebalo pisati strategiju
Strategija bi trebala biti kreativno napisan vizionarski dokument, a obično je to činovnički napisana hrpa stranica, s mnogo nabacanih statističkih podataka, koje nitko niti ne pročita i nitko ne koristi. U zadnje vrijeme se strategije pišu, jer to „traži EU“. A „EU“ od nas često traži da se kod pisanja strategija, a i kod ostalih ozbiljnih dokumenata ponašamo birokratski, a često i infantilno.
Jednom sam sudjelovao u pripremama koje jedan institut organizirao za pisanje neke strategije ili nečeg sličnog. Razne stručnjake, „stručnjake“ i činovnike iz institucija u Gradu Zagrebu skupili su u dvoranu „Tribina grada Zagreba“, Kaptol 27 i poticali su nas da dajemo prijedloge o tome što bi trebalo biti strateški važno za Grad. Kako su kome padale ideje na pamet to se zapisivalo na nekakve papirnate plahte na zidu. Kada je došla stanka za kavu, pristupio sam voditeljici te seanse, jednoj znanstvenici iz Instituta i potiho sam joj rekao: „Pa to su infantilne predstave na razini dječjeg vrtića.“ Njoj je bilo neugodno, jer je valjda i ona bila svjesna da se na taj način ne piše strategija pa mi je odgovorila: „To je metodologija za poticanje kreativnosti koju su nas naučili europski konzultanti.“
Vidio sam da je još nekima to izgledalo glupo, ali se nisu usudili reći „car je gol“, a većina je zdušno u tome sudjelovala iz straha da ih ne bi netko optužio da su zaostali i da ne prate moderne trendove. Bio sam bijesan kada sam vidio kako ozbiljni ljudi sudjeluju u bedastoćama koje se „prodaju“ pod europske metodologije. Budući da su europski konzultanti koje sam upoznao većinom bili trećerazredni „stručnjaci“, nisam bio siguran rade li oni svjesno budale od nas ili su i sami u to vjerovali. Kako god bilo da bilo, ti europski konzultanti su bili jako dobro plaćeni za izradu takvih dokumenata i s veseljem su sudjelovali u predstavama koje kao da su pokupili iz „Carevog novog ruha“.
Pisanje strategije ne bi smio biti „birokratski i činovnički posao”, na što se često svodi. To je vrlo kreativan posao koji se može raditi samo timski. U timu trebaju raditi ljudi različitih specijalnosti i različitih iskustava, a voditi ih kreativni ljudi, koji imaju jasne vizije s jasno definiranim ciljevima. U strategije bi trebalo unijeti mnogo multidisciplinarnih znanja, iskustva, poznavanja trendova razvoja, a ne razne zbrkane ideje koje nasumično nekome padaju na pamet. Mnoge strategije izgledaju kao popis infrastrukturnih objekata koje si je netko zamislio da bi ih trebalo izgraditi u budućnosti..
Uobičajeno je da na početku makroekonomisti daju sliku stanja kroz „mali milion” raznih brojeva, trendova, postotaka i usporedbi s drugim zemljama (gradovima, regijama, poduzećima). Nakon toga procijene postotke rasta, odnosno napišu željene brojke rasta i na temelju toga definiraju ciljane brojke koje žele dostići nakon petogodišnjeg, desetogodišnjeg ili sličnog razdoblja. Uz to su ubace razni opisi, definicije i trendovi koji se mogu naći u suvremenoj, stranoj ekonomskoj literaturi. I to je to.
Međutim, strategiju bi trebalo raditi na drugačiji način. Nakon slike stanja važno je definirati problem koji je uzrokovao nezadovoljavajuće stanje i poslije toga odrediti potrebne aktivnosti koje će eliminirati problem. Kada više neće biti problema koji je kočio razvoj, tada se mogu postaviti mnogo viši, zahtjevniji i ambiciozniji ciljevi i piscima strategije se može vjerovati da će se postavljeni ciljevi i dostići.
Uočavanje problema koji je uzrok zaostajanja Hrvatske opisao sam u tekstovima „Zašto Hrvatska zaostaje”, objavljenim na ovom portalu:
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
Na početku predavanja o „Strategiji razvoja poduzetništva u Gradu Zagrebu” održanom 4. Srpnja 2011. godine u Staroj gradskoj vijećnici u Ulici sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, rekao sam:
„Strategija ne smije biti hrpa brojaka da se od „drveća ne vidi šuma”, ni debeli elaborat koji nitko ne pročita i završi u ladici, ni popis infrastrukturnih objekata koji mogu biti samo posljedica strategije, niti elaborat izrađen po narudžbi koji se brzo zaboravi.
Strategija treba biti san kojim sanjamo budućnost i puteve kako do nje stići, Budućnost se ne može sa sigurnošću predvidjeti i ne može se izračunati. Može se samo sanjati.”
Ovaj moj pomalo patetičan uvod većinu je začudio, jer nisu strategiju doživljavali na taj način, već kao jedan uobičajeni suhoparni dokument koji će se ubrzo zaboraviti.
Politika bi trebala definirati viziju razvoja u glavnim crtama s postavljenim osnovnim načelima i ciljevima i za to bi politika na izborima dobila povjerenje građana. Nakon toga bi stručnjaci u multidisciplinarnom timskom radu sve to razradili kroz program akcija, uz kriterije i mjerila kojima bi se ocjenjivalo ostvarivanje ciljeva
Nažalost, političarima je jedini cilj osvojiti vlast, a kada dođu na vlast onda ih zanima samo kako zadržati vlast, bave se političkim trgovinama i rješavanjem tekućih problema kako oni nailaze. Određivanje ciljeva i strateško razmišljanje nadilazi intelektualne sposobnosti većine današnjih političara i to uopće nije u fokusu njihovog interesa. Kod nas, a i u svijetu, dominira isti tip političara, nalaze se „lijevo ili desno”, jer su rezultat istih procesa izbora, manipulacije birača i utjecaja „duboke države”. A za sve to strateško razmišljanje nije potrebno.
U zadnjih tridesetak godina napisan je velik broj strategija, čiji je utjecaj uglavnom zanemariv, većinom su ostale u ladicama i rijetko ih je netko pročitao. A nisu ih pročitali ni oni koji su morali raditi na temelju naputaka i razvojnih pravaca zapisanih u strategijama.
Tko bi trebao pisati strategiju
Uobičajeno je da su strategije o razvoju gospodarstva (a i ostale) naručeni dokumenti koje pišu stručnjaci iz raznih instituta po narudžbi političara. Oni to pišu profesionalno i uglavnom metodološki ispravno, ali težište stvaljaju na makroekonomski pogled na gospodarstvo i ne mogu definirati viziju razvoja, jer nemaju politički legitimitet za to. Osim toga, stručnjaci iz raznih insituta imaju malo iskustva iz realnog svijeta, ne poznaju mikroekonomske procese i djelovanja u realnom svijetru, jer u njemu nisu sudjelovali. Makroekonomisti ne shvaćaju gospodarstvo kao vrlo živ, dinamičan i složeni sustav, već u njemu gledaju samo financijske i razne statističke pokazatelje. Oni niti ne poznaju složene procese stvaranja, rasta i razvoja poduzeća koji su ključni za razumijevaje gospodarskog razvoja. Zato nisu u stanju definirati programe koji bi te procese poticali, usmjeravali i razvijali.
Svoju nesposobnost da osmisle stragiju razvoja, odnosno definiraju osnovna načela takve strategije političari često prikrivaju time da pisanje strategije naručuju kod stranih instituta ili stranih organizacija po logici - što je ta strana organizacija poznatija i njihov rad skuplji strategija će biti kvalitetnija, odnosno kritičari će se manje usuditi prigovarati.
Imao sam prilike biti u nekom doticaju s nekolko naših strategija pa sam stekao određeno mišljenje o njima.
Strategija razvitka Republike Hrvatske 'Hrvatska u 21. stoljeću'
Jednog dana (ne znam kojeg) popodne, 2003. godine trebala se održati svečanost predstavljanja Strategije razvoja Republike Hrvatske do 2020. godine. U medijima se isticalo da je na izradi Strategije radio tim od 500 hrvatskih stručnjaka pod vodstvom podpredsjednika Vlade, dr.sc. Gorana Granića. Strategija se zvala „Strategija razvitka Republike hrvatske 'Hrvatska u 21. stoljeću“. Taj dan ujutro novinari Radio Sljemena intervjuirali su Predsjednika Vlade Ivicu Račana i zamolili ga da kaže par riječi o tom dokumentu, od velike važnosti za razvoj Republike Hrvatske. Bio sam šokiran kada sam čuo što je rekao: „Nisam ju još pročitao pa vam ne mogu ništa preciznije reći“, rekao je Premijer nešto u tom smislu.
Nevjerojatno, čovjek koji je trebao voditi razvoj Hrvatske u budućnosti na temelju te Strategije ne samo da nije aktivno radio na njezinoj izradi, nije ju kao vodeći čovjek države usmjeravao, nije definirao osnovna načela, već ju na kraju nije niti pročitao.
Novinarima koji su s njim razgovarali nije to bilo ništa čudno i nisu ga o tome ništa pitali.
Strategija je dokument koji bi trebao usmjeravati sve dugoročnije aktivnosti u Vladi, u ministarstvima i svi ministri bi ju trebali imati na stolu, ali sumnjam da su ju i oni pročitali. Za sve njih to je bila samo predstava za javnost koju nitko ne shvaća ozbiljno i služi samo zato da ju mogu izvući iz ladice kada ih oporba ili mediji počnu kritizirati da nemaju strategiju.
Zato se na tu strategiju ubrzo i zaboravilo.
SDP-ova Strategija Grada Zagreba 2020
U utorak, 8. veljače 2011. godine u prostorijama „Tribine Grada Zagreba“, Kaptol 27, preko puta Kazališta Komedija, SDP je na okruglom stolu organiziranom za tu priliku predstavio „Strategiju Grada Zagreba 2020” kojom se spremao ići u bitku za osvajanje vlasti u Zagrebu na izborima 2013. godine. Hvalili su se da je na izradi Strategije radio veliki broj najstručnijih ljudi iz Zagreba. Prof.dr.sc.Josip Tica, predsjednik Savjeta za razvoj gospodarstva i komunalnog sustava u SDP-u Grada Zagreba i voditelj tima za izradu Strategije o toj Strategiji govorio je u ime SDP-a. Okrugli stol je bio otvoren za sve, i one koji nisu članovi SDP-a, pa sam se i ja našao u dvorani, jer me zanima sve što se tiče razvoja Grada Zagreba.
Ulaz u prostorije Tribine Grada Zagreba, Kaptol 27, ispod natpisa „Konoba Puko“.
(Izvor slike: Google Maps, 2011.)
Profesor Tica je profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i u to vrijeme se predstavljao kao stručnjak za nekretnine (štogod to značilo) i malo me iznenadilo da on vodi tim za izradu Strategije. A još više me neugodno iznenadilo, zapravo šokiralo, kada sam vidio da se u toj Strategiji industrija gotovo ne spominje. Profesor Tica, a i cijeli njegov stručni tim smatrali su da industrija nije važna u gospodarstvu Zagreba, zastupajući tadašnje popularne „znanstvene“ stavove koji su forsirali usluge kao dominantnu gospodarsku granu. Bio sam uvjeren, a i sada sam, da je svaka Strategija razvoja Grada Zagreba koja ne sadrži industriju kao ključnu gospodarsku granu, bezvrijedan dokument.
Drugi dan je Predsjednik SDP-a Davor Bernardić došao kod nas u Tehnološki park kao Predsjednik skupštine našeg poduzeća i pitao sam ga kakva je to strategija u kojoj nema industrije, a bavi se nekretninama. Bio je iznenađen pitanjem, nije znao što bi rekao i pokušao mi je dati jedan jako neuvjerljiv odgovor u smislu da se misli kako aktivirati nekretnine u gospodarskom smislu (iako o tome u Strategiji nije bilo riječi).
Ta Strategija je bila i slika naših znanstvenika s Ekonomskog fakulteta u to vrijeme. Neću nikada zaboraviti kako me je naša znanstvena zajednica početkom 1990-ih sažaljivo gledala, uvjeravala me da sam zaostao, jer ne shvaćam da su usluge temelj za razvoj gospodarstva. Osim toga, sjećam se da su me dva sveučilišna profesora s Ekonomskog fakulteta napala u časopisu LIDER, kada sam u prostorima Gradske skupštine Grada Zagreba u srpnju 2011. govorio o Strategiji razvoja poduzetništva i povezao ju s reindustrijalizacijom Zagreba. Oni su smatrali da je Zagreb „preskup za industriju“, što je jedna vrlo glupa teza, ali je bila jako prisutna i u Gradskom poglavarstvu i na Ekonomskom fakultetu.
Kako znanstvenici „okreću kaput“
Zanimljivo je da je je prof. dr.sc. Josip Tica u zadnje vrijeme potpuno „obrnul kaput“, kao i mnogi drugi znanstvenici. Na predavanju koje je profesor Tica održao u utorak, 22. listopada 2019. godine u sklopu programa Znanstveni utorak na Ekonomskom fakultetu Zagreb pod naslovom „Agnostički pogled na trideset godina tranzicije“ upao mi je u oči jedan detalj koji me je pogodio u „živac“. Naime, pored ostalog, profesor Tica je rekao:
„Podaci iz 2016. godine o sastavu BDP-a pokazali su da su najbolji rast u tranziciji ostvarivale države kojima je u BDP-u dominirala prerađivačka industrija, dok su države koje su se oslanjale na prirodna bogatstva ostvarivale lošije rezultate, a isto je pravilo vrijedilo i za države kojima je veliki dio BDP-a generiran kroz turizam.
Tako se moglo utvrditi da nisu točna tumačenja da je s tranzicijom, odnosno rastom BDP-a po stanovniku, stigla i deindustrijalizacija. Jedina dva segmenta industrije gdje se može primijetiti takva veza su prehrambena te tekstilna i odjevna industrija, dok usporedba podataka iz 11 zemalja pokazuje da u drugim industrijskim sektorima, poput proizvodnje strojeva, vozila, kemijskoj i drugim industrijama ta veza ne postoji…..
Od prvih deset najrazvijenijih (tranzicijskih, op.) zemalja nijedna ne ovisi o prirodnim resursima i o turizmu. Niti jedna tranzicijska zemlja nije uspjela doći među najrazvijenije oslanjajući se na prirodne resurse i na turizam.“
Kada sam to pročitao rekao sam sebi: „Opa, pa kaj je sada to? Pa to ja stalno govorim“. A to stalno govori i piše profesor emeritus Igor Čatić i mnogi poduzetnici među kojima je inženjer Zvonimir Viduka najglasniji.
Oko godinu dana prije toga profesor Tica je sudjelovao na Konferenciji s katastrofičnim nazivom „Zašto Hrvatska propada?“ koju su u Zagrebu u utorak, 23. listopada 2018. godine organizirali Regionalni ured Zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu, najstarije političke zaklade u Njemačkoj i Matica hrvatskih sindikata, a portal ideje.hr medijski podržao.
Naravno, kao što je kod nas uobičajeno, svi koji su sudjelovala na Konferenciji, pisali i govorili o toj temi natjecali su se tko će situaciju u Hrvatskoj prikazati u što mračnijim bojama i dokazivati kako smo mi najgori od svih zemalja s kojima se uspoređujemo.
Među njima je prednjačio prof.dr.sc. Josip Tica koji je, između ostalog, rekao:
„Toliko smo loši da u usporedbi sa svijetom zaostajemo čak i u onome u čemu smo najbolji, odnosno u čemu mislimo da smo najbolji. Mi permanentno zaostajemo. To nije stvar prije krize, poslije krize, nije ni stvar Domovinskog rata, nego je suštinski. Nešto duboko u strukturi gospodarstva ne omogućava gospodarstvu da raste."
Usporedio je podatke BDP-a iz 1995. i 2017. godine i zaključio kako je Hrvatska u tranziciju ušla kao treća najrazvijenija tranzicijska zemlja po BDP-u per capita, a danas smo treća najnerazvijenija zemlja. „Od Hrvatske su nerazvijenije samo Rumunjska i Bugarska", rekao je Tica.
Kao najvažnije razloge zaostajanja Hrvatske izdvojio je kontinuirano nisku stopu zaposlenosti i slabo razvijeni proizvodni sektor.
"Na tržištu rada nije napravljen nikakav pomak za bolju motivaciju stanovništva da se uključi u tržište rada", kaže Tica. Dotaknuo se i pitanja investicija, odnosno pretežitog ulaganje u nekretnine, što je usko povezano s turizmom, a pogubno za proizvodni sektor.....
Od 2000. do 2014. oko 300 milijardi kuna uloženo je u materijalnu imovinu, od toga dvije trećine u nekretninski biznis. Da se ulagalo u nešto drugo osim u nekretnine vjerujem da bi situacija bila puno drugačija", ustvrdio je Tica .
Uvodno izlaganje prof.dr. Josipa Tice na Konferenciji „Zašto Hrvatska propada“ 23.10.2018.
(Izvor slike: https://www.youtube.com/...)
To sve ističem zato da pokažem da nisu političari jedini krivci za loše strategije ili strategije koje nitko ne čita. Znanstvenici i stručnjaci koji pišu te strategije nose jedan veliki dio odgovornosti za to. Ne želim zaboraviti da su znanstvenici s Ekonomskog fakulteta i instituta zajedno s Gradskim poglavarstvom zastupali suludu teoriju „da je Zagreb preskup za industriju.“
Znanstvenici se često žale da ih Vlada ne sluša. Na jednom skupu sam rekao: „Da sam ja Vlada i ja vas ne bih slušao.“
Strategija razvoja poduzetništva i razvoja poduzetničke infrastrukture u Gradu Zagrebu do 2020. godine
Da ne bih samo kritizirao druge i ja sam se uključio u pisanje jedne strategije. Budući da nemam nikada običaj petljati se u nešto gdje nisam „doma“, odlučio sam napisati strategiju na području gdje sam „doma“ pa sam napisao strategiju koja se bavila razvojem poduzetništva u Gradu Zagrebu i mogla bi biti dio jedne cjelovite Strategije razvoja Grada Zagreba. (Naravno, nije bila.)
Zanimljivo je kako je nastala ta „Strategija razvoja poduzetništva“. Grad Zagreb je, konačno, 2011.godine, kao zadnji o svih hrvatskih županija, ipak odlučio izraditi Strategiju razvoja. To nije bilo zato što su smatrali da im treba strategija, već samo zato jer je to bio uvjet za kandidiranje na EU fondove. Naime, da bi se neki projekt mogao kandidirati za EU fondove morao je biti upisan u Strategiji razvoja grada ili županije. Za izradu strategije bio je zadužen Ured za strategijsko planiranje u Gradskom poglavarstvu. Mi iz Razvojne agencije bili smo u početku dio tima koji je taj zadatak trebao izraditi. Ja sam uporno i tvrdoglavo zastupao stav da Grad Zagreb u svojim stručnim službama i u Poglavarstvu ima dovoljno stručnjaka da možemo sami osmisliti i izraditi strategiju koju će tada svi uredi i članovi Poglavarstva realizirati. Budući da su u Strategijskom uredu dominirali arhitekti i urbanisti koji o gospodarstvu malo znaju, oni su zastupali stav da taj zadatak treba provjeriti nekom institutu. I nas više nisu pozivali na sastanke.(Što znači da su nas izbacili iz tima). Oni su znali da u Gradu nitko „iza nas ne stoji“ i da se nitko neće ljutiti ako nas izbace iz tima kao „remetilačke faktore“. A tko bi se usudio poslije kritizirati rad znanstvenika iz Instituta?
I tada sam odlučio da mi sami napišemo Strategiju razvoja poduzetništva. Na 2. sjednici Skupštine trgovačkog društva Razvojna agencija Zagreb – TPZ d.o.o. održanoj 17. siječnja 2011. godine tom projektu sam isposlovao službenu, formalnu podršku. Članovi Skupštine gledali su me sa čuđenjem ne vjerujući da postoji netko tako bedast da se sam gura da nešto radi. A meni je trebala ta podrška da bih Strategiju poslije mogao službeno predstaviti.
Neke od tema kojima se bavila „Strategija razvoja poduzetništva“ bile su:
- kako do poduzetništva koje raste, razvija se, zapošljava i izvozi,
- zašto nam treba poduzetništvo temeljeno na znanju konkurentno na svjetskom tržištu,
- kako uvozno orijentirano gospodarstvo promijeniti u gospodarstvo koje izvozi,
- zašto je slaba veza znanosti i poduzetništva i
- kako da Zagreb ponovno postane motor razvoja hrvatskog društva i gospodarstva.
Težište ove strategije bilo je stavljeno na proizvodno poduzetništvo dok se područjem usluga, trgovine i turizma trebala baviti neka druga strategija, jer ja nisam stručan za ta područja.
Sadržaj Strategije razvoja poduzetništva u Gradu Zagrebu
(Izvor slike: http://www.sveopoduzetnistvu.com/...)
Strategiju razvoja poduzetništva Grada Zagreba predstavio sam u Starogradskoj vijećnici 4. srpnja 2011. godine. Nakon uvodne analize stanja koja je pokazivala loše stanje zagrebačkog gospodarstva postavio sam pitanje: „Što možemo učiniti?“
I ponudio odgovore:
„Možemo:
- Plakati
- Moliti pomoć od raznih inozemnih magova, konzultanata i europskih birokrata
- Boriti se – svojim znanjem, samopouzdanjem i upornošću.“
Što sada možemo učiniti?
(Slide s predavanja o Strategiji razvoja poduzetništva.)
Nakon toga sam iznio ambicioznu, detaljno razrađenu Strategiju razvoja poduzetništva.
Predavanje sam završio s vizijom jednog simboličnog projekta koji je mogao gospodarski preporoditi Zagreb i koji bi bio vrhunac cijelog programa razvoja poduzetništva u Zagrebu. To je „Tehnopolis Zagreb“ koji bi se izgradio rekonstrukcijom i redizajnom totalno devastirane velike Sveučilišne bolnice na jugu Zagreba u Blatu.
Bolnica u Blatu snimljena 15.2.2011. godine. Sada je još u gorem stanju.
(Izvor slike: arhiva autora).
Na kraju predavanja sam rekao:
„Tehnopolis Zagreb će biti „tehnološki grad na Savi“, „Silicijska dolina“ na obali Save, na mjestu „nesuđene“ Sveučilišne bolnice u Blatu, građene prije 1990-tih samodoprinosom građana. U tom „Gradu“ će biti mnogo proizvodnih poduzeća, malih i velikih, početnika i „zrelih“ poduzeća, koja će proizvoditi proizvode konkurentne na svjetskom tržištu, povećavati izvoz i zapošljavati mnogo ljudi. To je institucija, objekt u kojem će se „stvarati“ poduzetnici, nova poduzeća, novi izvozni proizvodi i nova radna mjesta.
To je projekt koji će pokrenuti Zagreb, a time i Hrvatsku.
To je za sada još uvijek samo san, a svi mi koji volimo Zagreb možemo ga realizirati.“
Idejna skica kako bi izgledao Tehnopolis.
(Izvor slike: arhiva autora).
Nakon predstavljanja u zanimljivoj diskusiji sudjelovali su mnogobrojni poduzetnici, gospodarstvenici, znanstvenici i političari.
Predstavljanje Strategije razvoja poduzetništva 4. srpnja 2011. u Starogradskoj vijećnici
(Izvor: arhiva autora)
Nakon toga je Strategija malo spomenuta u medijima i sve se zaboravilo, jer gospodarstvo i poduzetništvo u Gradu Zagrebu nikoga ozbiljno ne zanima.
U Poslovnom dnevniku od 28.6.2011. objavljen je kratak osvrt o Strategiji razvoj poduzetništva.
Vidi se da poslovne novine ta tema nije previše zanimala niti su ju razumjeli.
Poslovni časopis LIDER u broju od 8.7.2011. objavio je opsežniji tekst o strategiji razvoja poduzetništva, ali je pod utjecajem stavova sveučilišnih profesora bio skeptičan prema mojem uvjerenju da industriju treba vratiti u grad. Poslije su, malo po malo profesori počeli mijenjati svoje stavove.
Da bi Strategija razvoja poduzetništva u Gradu Zagrebu svima bila dostupna stavio sam ju 2016. godine na svoj web portal.
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
ZagrebPlan, do 2013. i do 2020.
Nakon dugih odgađanja i „mučenja“ Strategiju razvoja Grada Zagreba je na kraju izradio jedan institut, a 26. travnja 2012. godine Gradska skupština Grada Zagreba usvojila je dokument pod nazivom „ZagrebPlan, Razvojna strategija Grada Zagreba, Strateška razvojna usmjerenja do kraja 2013[1].“ Još se nikada nije dogodilo da se strategija radi za razdoblje od godinu dana. Razlog tome je što je Zagreb jako zakasnio i nije poštivao nikakve rokove za izradu strategije
Na sjednici Skupštine diskutiralo se o Strategiji tako da su ju napadali ili branili po stranačkoj liniji, a vidjelo se da ju većina zastupnika nije ni pročitala.
I uskoro je zaboravljena.
U toj Strategiji razvoja Grada koji je nekada bio jako industrijsko središte i pokretačka snaga razvoja cijele države, industrija kao pojam se gotovo nigdje ne spominje. A nešto što bi imalo ličilo na strateško razmišljanje je hrpa fraza nabacanih u dijelu koji se naziva Razvojne potrebe. I u ovom dokumentu, kao i u većini sličnih najveći dio teksta se posvećuje slici stanja koja se relativno lako dobije iz raznih statističkih i financijskih izvješća, a kada dolazi na red vizija razvoja i strateško razmišljanje budućeg razvoja, tada takve strategija padaju na ispitu.
Bilo bi logično da je Strategiju svaki pročelnik u Gradskom poglavarstvu držao na stolu i svoje aktivnosti usmjeravao prema tome kako su definirani zadaci u Strategiji. Međutim, naravno da ju nisu držali na stolu, a uvjeren sam da ju nisu ni pročitali. Zanimljivo je da su tada dvije najvažnije osobe za gospodarstvo u Gradu Zagrebu bili jako dugovječni Pročelnik ureda za gospodarstvo u Gradu Zagrebu i isto tako dugovječni Predsjednik Hrvatske gospodarske komore Zagreb. Ni jedan ni drugi se nisu angažirali u izradi Strategije, jer ih to nije zanimalo, a jedini njihov doprinos bio je kada su u raspravama o gospodarstvu zastupali dva projekta koji se nisu nikada realizirali. Pročelnik je zagovarao garažu ispod Muzeja Mimara, a Predsjednik HGK Kongresni centar na Velesajmu. Oni nisu razumjeli da je Strategija nešto mnogo više i mnogo složenije.
Trajanje Razvojne strategije Grada Zagreba produženo je u dva navrata, do kraja 2015. U veljači 2015. izrađen je novi dokument „ZagrebPlan 2020.“
I tog dokumenta se više nitko ne sjeća.
Strategija razvoja Grada Zagreba 2001.- 2005.
U Strategiji razvoja poduzetništva do 2020, napisanoj 2011. godine izvršena je analize Strategije izrađene desetak godina prije. Taj dokument pod nazivom “Studija o gospodarstvenom razvoju Grada Zagreba u razdoblju 2001.-2005. godine“ izrađen je 2001. za potrebe Grada Zagreba sa zadatkom da osmisli pravce razvoja. Studiju je izradio Ekonomski institut Zagreb, u veljači 2002. godine.
Studija je podijeljena u 3 dijela:
- Analiza razvoja 1999.-2000. godine i ocjena stanja.
- O gospodarskom razvoju 2001. – 2005. godine.
- Smjernice, politika i mjere za ostvarivanje razvojnih ciljeva.
Niti jedno poglavlje nije posvećeno razvoju poduzetništva, a Tehnološki park je kao poduzeće smješten pod skupinu Društvenih djelatnosti (!).
Ubačeno je kratko poglavlje „Poboljšanje investicijske i poduzetničke klime za 'rješavanje praktičnih problema poduzetnika“.
U Planu strateških investicija nisu predviđene nikakve investicije u poduzetničku infrastrukturu, ali je u okviru Programa objekata na područjima od kulture, školstva i tehničke kulture u dužem vremenskom razdoblju predviđena izgradnja Tehnološko-inovacijskog parka u Novom Zagrebu.
Analize razdoblja nakon donošenja te Strategije iz 2002. godine odmah je pokazala da se Grad razvijao neovisno od preporuka napisanih u Strategiji. Odnosno može se reći da se u razvoju grada nisu koristila znanja, smjernice i preporuke napisane u toj Strategiji.
Vjerojatno ni tada nitko nije čitao Strategiju.
Razloga može biti mnogo, a neki od njih su.
- Strategijom se nije uspjelo kvalitetno osmisliti budući razvoj Grada.
- Strategije pišu ljudi koji nemaju mehanizme i moć da ju provedu. A oni koji imaju mehanizme i moć ne koriste smjernice opisane u Strategiji.
- Jedan od razloga je činjenica da „strategije daju programe koji nas pripremaju da skačemo 2.3 metra, jer toliko skače konkurencija, a mi smo fizički sposobni skočiti samo 1 metar“.
Industrijska strategija, 2014.-2020.
Prema izjavi zamjenika Ministra gospodarstva u travnju 2013. godine (Poslovni dnevnik 23.4.2013.[2]) Hrvatska je do srpnja 2013. imala 9 strategija, a deseta je bila „Industrijska strategija RH za razdoblje od 2014.-2020.”, koja se pisala te godine. Nije se pisala zato jer se smatralo da to nama treba, već zato „jer je to Europa tražila od nas”.
Strategija napisana 2008. godine, koja nam je trebala zbog zatvaranja nekih poglavlja u pregovorima s Eu, završila je u ladici. Nitko ju nije niti pogledao.
Budući da mi „ne znamo napisati” strategiju, jer „nemamo stručnjake”, pomagali su nam Nijemci, stručnjaci iz Fraunhofer Instituta[3]. Pretpostavljalo se da će Nijemci bolje znati definirati što Hrvatskoj treba i oni će bolje znati definirati naše razvojne prioritete od nas samih. Naravno, oni su to radili „po svom ukusu”, odnosno kako si oni zamišljali da bi Hrvatska trebala izgledati u skladu s njemačkim interesima. Industrijska strategija industrijski najrazvijenije i najdinamičnije zemlje na svijetu trebala je biti „špranca” za izradu strategije male zemlje u kojoj je velikim dijelom uništena industrija, koja ima potpuno drugačije resurse, koja treba graditi novo gospodarstvo, razvijati poduzetništvo i koja treba rješavati zadatke što su ih Nijemci riješili pred 50 ili 100 godina.
Početkom 2014. konačno je objelodanjena Industrijska strategija RH za razdoblje od 2014.-2020.
Na sličan način pisala se Nacionalna strategija inovacija Republike Hrvatske[4], (2013.-2020.) zajedno s Akcijskim planom[5]. Nacrt je bio gotov 15. svibnja 2013. I to nismo mogli i znali napisati sami, već se koristila obilna pomoć OECD-a, a uz to se koristila i strategija Makedonije (!).
U Hrvatskoj je bilo ljudi koji su znali napisati strategiju inovacija, ali njih nije nitko ništa ni pitao, jer odluke donose ljudi koji ne znaju.
Naivno misleći da bi mi svi trebali svojim znanjem i iskustvom priodonijeti da Strategija razvoja industrije bude kvalitetna i da dobro definira potrebe i hrvatske pravce razvoja, napisao sam tekst „Hrvatska industrijska strategija – što je to, zašto nam treba i kakva nam treba“. Taj je tekst bio prilog predavanju koje sam održao na 27. međunarodnom savjetovanju „P&P 2013 - Planiranje i projektiranje“, u organizaciji Elektrotehničkog društva Zagreb, 8. studenog 2013. godine, u Zagrebu.
U to vrijeme sam, gdje god sam imao priliku, govorio i pisao o reindustrijalizaciji, odnosno novoj industrijalizaciji, (Elektroinženjerski simpozij EIS 2013 NT, Šibenik, 5-8.5.2013., Fakultet strojarstva i brodogradnje, 7.6.2013., HGK-Zagreb, 29.11.2013., itd.).
Moji kolege inženjeri su me gledali sažaljivo, jer su smatrali da vodim unaprijed izgubljene bitke, a razni konzultanti i znanstvenici, a i mediji su me isto tako gledali sažaljivo kao da sam retardiran i zaostao, jer ne shvaćam da je budućnost u uslugama, a ne u industriji.
Tekst o reindustrijalizaciji objavio sam i na ovom portalu:
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
Nacrt prijedloga Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine
Kod analize raznih naših strategija naravno da mi je posebno važna ova zadnja, iz 2020. godine, jer bi se njome trebao oblikovati razvojni put današnje Hrvatske u budućnosti. Večernji list ju je 12. studenoga 2020. godine euforično proglasio „najvažnijim dokumentom za Hrvatsku u idućih 10 godina“. Ali i pored toga nisam primijetio da je pobudila neku veću pozornost, samo nekoliko kratkih tekstova u novinama i nekoliko nešto dužih kritičnih prikaza znanstvenika s područja ekonomije. Hrvatska je bila opsjednuta temama vezanim uz COVID-19, sukobima znanstvenika koji su zastupali veći ili manji „lockdown“ i uobičajenim stranačkim prepucavanjima. Tko bi se još bavio tako dosadnim temama kao što je Strategija razvoja.
Kada sam počeo čitati tu Strategiju (zapravo Nacrt prijedloga), odmah mi je u oči upao jedan detalj. Uvijek sam svojim suradnicima govorio: „Dokument koji nema potpis ni datum nije dokument“. A ova Strategija nema napisan ni datum kada je izrađena, a nema ni imena autora koji su ju napisali, čak niti imena institucije koja stoji autorski iza tog dokumenta.
Naslovna stranica prijedloga Razvojne strategije Republike Hrvatske
(Izvor slike: https://vlada.gov.hr/UserDocsImages/Vijesti/2020/11%20studeni/12%20studenog/Nacrt%20NRS%202030%20i%20Dodaci-12112020.pdf)
Poslije sam pronašao podatak da je Strategiju formalno izradila Svjetska banka. Naručitelji su priznali da je za rad na ovom poslu Svjetskoj banci isplaćeno 4.34 milijuna eura, odnosno 32.5 milijuna kuna (stvarni troškovi su, možda, i veći). To znači da svaka od 142 stranice vrijedi skoro 230.000 kuna
Elisabetta Campannelli, voditeljica ureda Svjetske banke u Hrvatskoj, izjavila je da je njezin ured dobio ugovor za ovaj projekt, ali da je konačni nacrt napisan na hrvatskom pa ga ona nije pročitala! To je stvarno bezobrazno. Ogromnu lovu, preko 4 milijuna eura pobrali su samo zato što su stavili štambilj i autoritet imena Svjetske banke na dokument koji nisu ni pročitali. To je dokument, ne previše kvalitetan kakav se mogao dobiti za 100.000 kuna, odnosno za 500.000 do 1.000.000 kuna, ako je naručitelj jako darežljiv. Time su predstavnici Svjetske banke pokazali kako im je malo stalo do tog dokumenta i kako malo cijene i samu Republiku Hrvatsku kao naručitelja.
Na portalu www.ideje.hr sam pročitao:
„Izgleda, dakle, da su pisanje dali u podnajam lokalcima, ne zna se točno kome jer je to stvar Svjetske banke, a iz neukusno visokih troškova izrade teksta preko Svjetske banke čini se da su neki uski lokalni krugovi vrlo dobro prošli.“
Kada o tome razmišljam, padaju mi na pamet zaključci koje se ne usuđujem napisati.
Strategija je napravljena i zato jer je to jedan od zahtjeva Bruxellesa da bi se dobili neki novci. Da bi europski birokrati dali novac, moraju imati pokriće u strategiji napravljenoj po njihovoj špranci. Znači, po svemu sudeći Strategija nije napravljena u prvom redu zato da definira hrvatske razvojne ciljeve i puteve kako do njih doći u sljedećih 10 godina, već u prvom redu da se zadovolje briselski birokrate koji davaju novce. Iz Strategije će proizići operativni programi koji su temelj za povlačenje sredstava iz fondova EU-a.
Cijeli taj posao ima u sebi i nešto pozitivno. Navodno se završna verzija brusila u kabinetu premijera Plenkovićeva cijeli dan, što znači da “strategija” u ovom obliku ima njegov blagoslov. A to znači da je premijer, za razliku od svojih prethodnika, tu strategiju pročitao i radio na njoj, barem na kraju. Iako bi mi još više imponiralo da je početku definirao osnovna načela koja onda razni eksperti trebaju razraditi u dokument.
Našao sam nekoliko tekstova u kojima su jedna znanstvenica s Ekonomskog instituta i umirovljeni profesor s Ekonomskog fakulteta kritički sasjekli tekst tog Nacrta Strategije. Neki dijelovi njihove analize su zanimljivi, ali se ne slažem u potpunosti s njihovim prijedlozima o tome što bi trebalo ugraditi u Strategiju.
Osim toga, uočavam kod njih, kao i kod ostalih znanstvenika s Ekonomije veliku samouvjerenost i odsustvo bilo kakve samokritike. Ne bavim se previše s njima, ali se ne smije zaboraviti sramotna studija Ekonomskog instituta iz „onog vremena“ kojom su opravdavali „Jadral“ u Obrovcu, najveći investicijski promašaj u bivšoj državi, a u „ovom“ vremenu sam čitao katastrofalno loše studije, „Strategiju razvoja Grada Zagreba 2001.-2005.“, „Privatizacija gradskih poduzeća“ i „Restrukturiranje (ili organizacija) ZG holdinga“ koje su izradili znanstvenici iz Ekonomskog fakulteta i Ekonomskog instituta.
Uzroci zaostajanja
U Strategiji se ozbiljno ne analiziraju uzroci našeg zaostajanja niti se daje odgovor na pitanje zašto je Hrvatska po mnogim pokazateljima na europskom dnu. A to bi trebao biti početak svake ozbiljne strategije. Jer ako ne eliminiramo uzroke problema nema nikakve garancije da će se moći ostvariti bilo koji postavljeni ciljevi.
U Hrvatskoj ne postoji koncensus o tome što koči naš razvoj, a razni znanstveni okrugli stolovi koji su se bavili tim problemom pokazali su ideološku obojenost u pristupu problemu, ali i nesposobnost naše znanstvene zajednice da „dubinski“ prouči taj problem. Uglavnom se vrte oko dva uzroka, to su prema njima „kroni kapitalizam“ i korupcija, što je prema mojem uvjerenje vrlo pojednostavljen pristup jako složenom problemu. S tim sam se bavio u svojim tekstovima „Zašto Hrvatska zaostaje“ objavljenim na ovom portalu.
Sadržaj Strategije
Sadržaj Strategije razvoja RH do 2030
Vizija Hrvatske 2030.
Na početku Strategije napisana je vizija Hrvatske 2030:
„Za postizanje ciljeva u ovoj Strategiji i kreiranje Hrvatske kakvu želimo 2030. važno je u središte staviti čovjeka, a svi dionici u društvu morat će zajednički djelovati kako bi se ostvarila vizija Hrvatske 2030.:
Hrvatska je u 2030. godini
konkurentna, inovativna i sigurna zemlja prepoznatljivog identiteta i kulture, zemlja očuvanih resursa, kvalitetnih životnih uvjeta i jednakih prilika za sve.“
Ovakvoj viziji ću uvijek rado dati podršku.
U poglavlju 2.2. „Razvojni izazovi i potencijali Hrvatske u idućem desetljeću“ navodi se:
„U nadolazećem desetljeću Hrvatska mora savladati posljedice krize uzrokovane pandemijom bolesti COVID-19, ali i nadoknaditi zaostajanje u konvergenciji. Proračuni pokazuju da se uz prosječan rast od oko 3 % u sljedećih deset godina Hrvatska može približiti razini životnog standarda od 75 % europskog prosjeka.“
Scenariji utjecaja različitih putanja rasta na konvergenciju dohotka (BDP po st., u PPS)
(Izvor slike: Strategija RH do 20230., str.11)
Ivo Bičanić u tekstu objavljenom 26.prosinca 2020. na portalu www.ideje.hr to komentira:
„Uz PPS („purchasing power standard“, jer u računu realnih vrijednosti EU ne rabi međunarodne dolare, kao Svjetska banka, MMF ili UN, nego ima svoj standard) Hrvatska danas ima 20.200 PPS po stanovniku, a prosjek EU27 je 31.100, tako da strategija točno navodi da je sada Hrvatska 65% EU prosjeka. Strategija kao cilj za 2030. godinu navodi da će za deset godina Hrvatska biti na 75% današnjeg prosjeka EU.
Dakle, 75% današnjeg prosjeka EU27 iznosi 23.325. Danas su toj našoj ciljanoj vrijednosti najbliže Mađarska s 22.800 i Slovačka s 22.900. Drugim riječima, strategija Andreja Plenkovića nam nudi da za deset godina izgledamo kao Slovačka/Mađarska danas (budimo pošteni i recimo da ćemo po ovom modelu ipak biti oko 2% bogatiji od njih danas).“
Razvojni smjerovi
U Strategiji piše:
„Gospodarski rast te društveni i okolišni razvoj unutar četiri razvojna smjera stvorit će prilike za sadašnje i buduće generacije, pri čemu će ljudi biti u središtu svih ulaganja.“
Razvojni smjerovi
(Izvor slike: Strategija RH)
Ciljevi u Strategiji
U Strategiji je navedeno 13 strateških ciljeva. Za mene su najvažnija dva ciljana područja – demografija i industrija. Demografija je najvažnija. Ako će se nastaviti dosadašnji negativni trendovi, neće više biti ni Hrvatske, a ako nećemo imati industriju nećemo imati od čega živjeti. Turizam i usluge sigurno ne mogu biti temelj gospodarskog razvoja zemlje. (To su već shvatili i profesori s Ekonomskog fakulteta.)
13 strateških ciljeva u Strategiji RH do 2030.
(Izvor slike: Strategija RH)
Demografija
Demografija je opisana u 6. strateškom cilju, znači u Strategiji nema neko jako važno mjesto. Negdje je na polovici po važnosti.
U Strategiji piše:
„Demografski izazovi u Hrvatskoj započeli su još tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća te se stope fertiliteta (1,4 djeteta) u tom razdoblju kontinuirano nalaze ispod razine koja osigurava zamjenu generacija, ali i ispod europskog prosjeka (1,6 djece). Negativni demografski trendovi dugo su vremena ublažavani useljavanjem stanovništva iz susjednih država, naročito Bosne i Hercegovine, ali i taj proces sada je značajno usporen…….
…..Europska komisija predviđa Hrvatsku s 3,9 milijuna stanovnika 2030., odnosno 3,7 milijuna 2050., uz povećanje udjela stanovništva starijeg od 65 godina s 19,4 % u 2016. na 24,8 % u 2030. i 29,1 % u 2050. Radi se o povećanju broja starijih osoba za grad veći od Splita u malo dulje od dva desetljeća. Istodobno se očekuje pad broja osoba radno aktivne dobi za oko pola milijuna ljudi. Između 2001. i 2019. Hrvatska je izgubila 5,5 % svojeg ukupnog stanovništva, ali situacija se razlikuje od županije do županije.
…..Nakon ulaska u članstvo Europske unije smanjivanje ukupnog broja stanovnika dodatno je naglašeno migracijom stanovništva radno sposobne dobi u bogatije europske države. Iseljavanje može zaustaviti tek dostizanje znatno više razine gospodarskog razvitka u sprezi s poboljšanom kvalitetom života, jakim institucijama i povjerenjem u njih. Motivi za iseljavanje u druge europske zemlje znatno gube na snazi približavanjem zemlje prosjeku Europske unije mjereno realnim BDP-om po stanovniku.“
Razvojni smjer 2 – Jačanje otpornosti na krize.
(Izvor slike- Strategija, str. 32)
Demografija – unutar Razvojnog smjera 2
(Izvor slike- Strategija, str. 32)
Strategija RH predviđa da će se u 2030. rađati u prosjeku 1.8 djece po obitelji. A to je još ispod broja koji bi omogućio značajniju demografsku obnovu.
U Strategiji se računa i na povratak iseljenih hrvatskih građana kojim bi se povećalo stanovništvo Hrvatske. Na 85. stranici piše:
„Procjenjuje se da danas izvan Hrvatske živi tri milijuna Hrvata, odnosno ljudi koji se na temelju svog porijekla smatraju Hrvatima, uključujući i osobe koje su se iselile iz Hrvatske tijekom proteklih 10 godina……
Zbog toga je trajno opredjeljenje politike jačanje i unaprjeđenje suradnje s Hrvatima izvan Hrvatske, uspostavljanje njihovih veza s Hrvatskom i pokretanje poslovanja u Hrvatskoj ili u suradnji s hrvatskim tvrtkama, kao i stvaranje poticajnog okruženja i uvjeta za povratak hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u domovinu unaprjeđenjem procesa integracije na svim područjima.“
Ali nisu navedene sve radikalne promjene u društvu koje bi trebalo provesti da Hrvatska privuče natrag svoje iseljeništvo. Treba samo podsjetiti na činjenicu da za sve „lijeve“ Vlade iseljenici predstavljaju ustaše kojima treba onemogućiti povratak i smanjiti mogućnost glasanja na izborima.
Ivo Bičanić smatra da ima brzo rješenje za problem demografije. Malo sam se „smrznuo“ čitajući njegov prijedlog:
„Bez brzog i bitnog povećanja ponude rada Hrvatska je prisiljena ostati zemlja sitnih kapitalista i obrtnika. Dakle, problem nedostatka ljudi potrebno je brzo i hitno riješiti. Nacionalno rješenje ovog problema traje predugo (od začeća do posla prođe barem 20 godina), a ishod je neizvjestan (nije jasno da će se populacijska politika doista pretvoriti u više beba). Hrvatska u ovom trenutku može birati između života u beznadno siromašnoj zemlji samo Hrvata ili u bogatoj zemlji u kojoj Hrvati čine značajnu većinu. Znalci kažu da u prostornom smislu ovdje bez gužve može ugodno živjeti oko sedam milijuna ljudi, a sada ih je oko četiri.
Ovaj problem efikasno se i relativno brzo može riješiti isključivo razvojem aktivne politike privlačenja ne-Hrvata. Godišnje kvote trebale bi iznositi najmanje 3.000 Kineza, 3.000 Indijaca (odnosno Pakistanaca ili Bangladešanaca), 3.000 ostalih i 1.000 ljudi sa EU periferije, uz automatsko odobrenje dozvole boravka svima iz EU koji se ovdje žele naseliti. Ovakav model predstavlja početno godišnje povećanje od 0.25% koje s vremenom opada, a koje zemlja može apsorbirati bez društvenih potresa.“
Na kraju treba reći da je u Strategiji demografski problem opisan šturo i pojednostavljeno i nije dobio mjesto koje zaslužuje. Dramatično smanjivanje broja stanovnik posljedica je premalog broja djece koje se rađa i masovnog iseljavanja. Demografija je rezultat stanja u cijelom društvu, gospodarstva koje ne osigurava dovoljan broj pristojno plaćenih radnih mjesta i društvenih odnosa koje karakterizira korupcija, uhljebništvo, negativna kadrovska selekcija, neučinkovito pravosuđe, ali i defetizam, depresivno stanje, te negativna atmosfera u društvu koju posebno potenciraju i stvaraju mediji.
Da bi demografski procesi dobili snažne pozitivne trendove potrebno je provesti radikalne promjene na svim područjima u Hrvatskoj, a takve se promjene nigdje u Strategiji ni ne predviđaju niti ne traže.
Industrija
Niz godina svjedočili smo razornoj deindustrijalizaciji, ali i stavovima naših znanstvenika koji su tvrdili da je budućnost gospodarstva u sektoru usluga, a ne u industriji. Čak sam doživljavao da su se podsmjehivali mojim predavanjima i tekstovima o potrebi reindustrijalizacije, odnosne nove industrijalizacije.
Krivulje industrijske proizvodnje u Hrvatskoj, Njemačkoj, bivšim Istočnim zemljama i EU.
(Izvor slike: Eurostat)
Deindustrijalizaciju možemo analizirati na primjeru Zagrebu koji je uvijek bio vodeći industrijski grad u Hrvatskoj:
„Osnovni trend strukturne promjene u gospodarstvu Grada Zagreba jest veliki pad udjela industrije. U usporedbi s 1989., u 2009. broj zaposlenih u industriji je gotovo prepolovljen (smanjenje sa 108 na 56 tisuća zaposlenih). Udjel prerađivačke industrije u ukupnoj zaposlenosti smanjen je sa 29,8% u 1989. na 15,9% u 2009.
Udjel industrije, građevinarstva i proizvodnog obrta u ukupnoj zaposlenosti u Zagrebu smanjen je sa 42,2% u 1989., na 23,9% u 2009. godini.“
Taj proces deindustrijalizacije odnosno „uništavanja“ industrije koji se provodio u Hrvatskoj i u Zagrebu učinio je veliku štetu gospodarstvu i cijelom društvu. Doveo je do :
- velikog smanjivanja broja zaposlenih u industriji i pratećim djelatnostima,
- povećanja trgovinskog deficita – zbog povećanja uvoza i smanjivanja izvozne sposobnosti,
- gubitka znanja nužnog za stvaranje proizvoda,
- gubitka sposobnosti znanstvenih institucija da stvaraju rezultate korisne za razvoj društva,
- dovođenje gospodarstva u kolonijalni položaj u odnosu na multinacionalne kompanije,
- promjene vrijednosnog sustava u društvu – u kojem se proizvodna i industrijska znanja više ne cijene,
- ugrožavanja suverenosti Republike Hrvatske.
U zadnje vrijeme ponovno počelo se pozitivno govoriti o industriji. Valjda su naši znanstvenici koji do nedavno promovirali usluge pročitali u stranoj literaturu da je industrija od najveće važnosti za gospodarstvo zemlja pa su se i oni priklonili modernim trendovima. Tako se na predavanju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 22. listopada 2019. godine moglo ćuti:
„Podaci iz 2016. godine o sastavu BDP-a pokazali su da su najbolji rast u tranziciji ostvarivale države kojima je u BDP-u dominirala prerađivačka industrija, dok su države koje su se oslanjale na prirodna bogatstva ostvarivale lošije rezultate, a isto je pravilo vrijedilo i za države kojima je veliki dio BDP-a generiran kroz turizam.“
Trebamo se samo podsjetiti da je pred desetak godina dominantan stav i u politici i u znanosti bio da treba „gasiti” industriju, jer se „svijet razvija u smjeru jačanja uskuga i smanjivanja industrije”. Takva pogrešna (ja mislim suluda) koncepcija razvoja je definirana u Strategiji regionalnog razvoja Hrvatske iz 2010[6] , gdje u dijelu 3.1.3. Strukturne promjene, piše:
„Prema tome, sektorska struktura BDP-a u skladu je s razinom sadašnje razvijenosti, dok se prognoza budućih strukturnih promjena, uz pretpostavku da su razvijene zemlje „naša slika budućnosti“, mora kretati u pravcu daljnjeg pada relativnog udjela poljoprivrede i industrije (uz rast proizvodnosti i tehnološke opremljenosti) te rast sektora usluga….“
U zadnje dvije godine počelo se bojažljivo u znanstvenim krugovima ekonomista govoriti o značenju industrije i „pod tepih“ skrivati njihove zablude o nužnosti dominacija usluga pa sam se nadao da će se to naći i u Strategiji.
U Strategiji su definirana prioritetna područja javnih politika za strateški cilj 1 „Konkurentno i inovativno gospodarstvo“.
Prioritetna područja javnih politika za strateški cilj 1 „Konkurentno i inovativno gospodarstvo“.
(Izvor slike: Strategija RH, str. 36)
U Strategiji piše:
„U novim okolnostima uzrokovanima pandemijom, Hrvatska će svoj održiv rast i razvoj temeljiti na boljem iskorištavanju svojih resursa, izvozno orijentiranom, zelenijem i pametnijem gospodarstvu, te na inovativnosti ljudi, čistim industrijama i novim tehnologijama koje imaju velik potencijal za otvaranje novih i bolje plaćenih radnih mjesta.
Tri promjene preobrazit će hrvatsku industriju do 2030. te joj omogućiti da ostane održiva i konkurentna: zelena i digitalna tranzicija i poboljšanje pozicije hrvatskog gospodarstva u globalnim lancima vrijednosti….
Hrvatska će svoj gospodarski oporavak i razvojni iskorak zasnivati na gospodarskim granama u kojima ima konkurentske prednosti. Vlada će staviti naglasak na razvoj sektora s potencijalom rasta, ali i voditi brigu o očuvanju radnih mjesta u strateški važnim sektorima.
Pametna specijalizacija u izvozno orijentiranim sektorima koji se temelje na znanju i inovacijama nudi priliku za transformaciju hrvatskoga gospodarstva i povećanje njegove produktivnosti i konkurentnosti uz primjenu okolišno održivih tehnologija. Riječ je ponajprije o sektorima informacijske-komunikacijske tehnologije, digitalizaciji javnih usluga, proizvodnji računalne opreme, proizvodnji elektroenergetskih i proizvodnih strojeva i odgovarajućih tehnologija, kao i o farmaceutskoj industriji, kemijskoj industriji, obrambenoj industriji, automobilskoj industriji i brodogradnji.
To obuhvaća također europske strateške lance vrijednosti[7] te sektore koji se temelje na korištenju prirodnih resursa poput prehrambeno-prerađivačkog i drvoprerađivačkog sektora. Istovremeno, davat će se potpora postojećim radno intenzivnim industrijama (primjerice: industriji tekstila, obuće i kože) kako bi se povećala njihova produktivnost i konkurentnost.
U skladu s novom industrijskom strategijom Europske unije Hrvatska će poticati istraživanje, razvoj i inovacije u svim sektorima. Kako bi se ubrzalo smanjenje razlika u gospodarskom razvoju između Hrvatske i prosjeka Europske unije, naglasak će biti na ključnim nacionalnim industrijama i industrijama u nastajanju….
Prioriteti u provedbi javnih politika koje će pridonijeti razvoju globalno konkurentne, zelene i digitalne industrije:
- poticanje razvoja kružnog gospodarstva,
- poticanje ulaganja u istraživanje, tehnološki razvoj i inovacije,
- poticanje suradnje između poslovnog i istraživačkog sektora,
- unaprjeđenje poslovnog okruženja i kvalitete upravljanja u javnom sektoru,
- modernizacija i dekarbonizacija energetski intenzivnih industrija.“
Razvoj poduzetništva i obrta
U Strategiji piše:
„Mala i srednja poduzeća ključna su za konkurentnost i prosperitet hrvatskog gospodarstva. Poduzetništvo će postati jedna od temeljnih društvenih vrijednosti i okosnica razvoja do 2030….
Cilj je stvoriti uvjete za daljnji razvoj poduzetništva i unaprjeđenje konkurentnosti gospodarstva. U tu svrhu unaprjeđivat će se i reformirati poslovno okruženje, nastaviti administrativno rasterećenje, stvarati ozračje pravne sigurnosti primjenom načela „počnimo od najmanjih“ te poticati cjeloživotno obrazovanje i stjecanje ključnih kompetencija za poduzetništvo…
Uspostavit će se potporni financijski modeli i stvarati poticajno poslovno okruženje za nastajanje novih ideja i pokretanje poduzetničkih inovacijskih aktivnosti usklađenih s nacionalnim inovacijskim sustavom. Potaknut će se razvoj novih proizvoda i usluga malih i srednjih poduzetnika. U tu svrhu stavit će se na raspolaganje nova sredstava za komercijalizaciju inovacija: stvarat će se instrumenti za rizična ulaganja u projekte poduzetnika početnika (start-up) ili rastućih poduzeća (scale-up), poticat će se uspostava inovacijskih klastera i uspostavit će se čvršća koordinacija između znanstveno-istraživačkog sektora i sudionika provedbe nacionalne inovacijske politike. Intenzivnije će se koristiti i mogućnosti inovativne javne nabave za ohrabrivanje inovacija i olakšavanje komercijalizacije inovacija…..
Hrvatska će svoj gospodarski rast i razvoj temeljiti na povećanju produktivnosti u javnom i privatnom sektoru, stvaranju i primjeni znanja te poticanju ulaganja, inovacija i novih tehnologija radi ostvarivanja tehnološki dinamičnog i izvozno orijentiranog gospodarstva. Razvoju gospodarstva pridonijet će i djelotvorna javna uprava i pravosuđe, koji će ujedno odgovoriti na očekivanja građana u pogledu kvalitete javnih usluga, jasnije i široj javnosti pristupačnije komunikacije, te izgradnje društva zasnovanog na vladavini prava……..“
Pokazatelji učinka za razvojni smjer : Održivo gospodarstvo i društvo
(Izvor slike. Strategija RH, str. 31)
Ovi ciljevi su lijepo zamišljeni, sve je puno lijepih formulacija koje dobro zvuče, ali u Strategiji ne nalazim uvjerljiv prikaz kako će to napraviti. Kada se govori o poduzetništvu nigdje nije spomenuto akademsko poduzetništvo, poduzetnička infrastruktura, poduzetništvo temeljeno na znanju i kako ga ostvariti.
Europski paradoks ulaganja u znanost
Naša znanstvena zajednica i sveučilišta redovito izražavaju nezadovoljstvo zbog premalog ulaganja u znanstvena istraživanja. Strategija predviđa značajno povećanje ulaganja u znanost, s 0,97% BDP-a (2018.) na 3% BDP-a (2030.). To je pohvalno, ali se ne uzima u obzir jedna važna činjenica. Ako se bude radilo na dosadašnji način, bez radikalnih promjena u organizaciji i učinkovitosti, iskustvo nam govori da i mnogo veća ulaganja ne budu dovela do više znanstvenih rezultata iskoristivih u gospodarstvu. Osnovu konkurentnosti na globalnom tržištu čine novi proizvodi koji su rezultat istraživanja za što velike kompanije ulažu milijune dolara. I zato se očekuje od znanstvenih istraživanja da budu povezana s gospodarstvom.
Uobičajeno je da se razvoj „gospodarstva znanja“ poistovjećuje s ulaganjem u istraživanje i razvoj, ali su iskustva najrazvijenijih zemalja pokazala da ne postoji automatizam između ulaganja u znanost i gospodarskog razvoja. Zaključeno je da je za razvoj zemlje važnija, od samog ulaganja u znanstvena istraživanja, „njena sposobnost da eksploatira tehnički i komercijalno znanstvena unapređenja“.
U Europi je taj fenomen uočen sredinom 1990-tih godina prošlog stoljeća i nazvan „Europskim paradoksom“ (European Commission, 1995). To znači da nije dovoljno samo ulagati u znanost. Treba znati i moći znanstvena dostignuća komercijalizirati. A to uspješna gospodarstva znanja znaju i mogu kapitalizirati.
Nažalost, naša znanstvena zajednica je katastrofalno loša na tom području. Zapravo ju primjenjivost istraživanja u gospodarstvu niti ne zanima, jer je stimulirana samo za brojanje citiranosti radova u stručnim časopisima. Zanima ih samo tzv. IF faktor[8], (eng. impact factor, kratica IF, čimbenik odjeka nekog znanstvenog časopisa). Prema tom IF faktoru su ocjenjivani i po njemu napreduju. Ni najmanje ih ne zanima jesu li njihova istraživanja korisna u gospodarstvu.
Ako se to ne promijeni, veća ulaganja u znanost neće imati pozitivnog utjecaja na razvoj gospodarstva i cijelog društva.
Mala zemlja u gospodarskoj krizi, s mnogo nezaposlenih, malim izvozom i velikim dugom ne može si priuštiti razvoj i istraživanja koji su sami sebi svrhom. Nama treba razvoj i istraživanje i takvi razvojni projekti koji će stvarati nove, inovativne proizvode konkurentne na stranom tržištu. I prema tom zahtjevu treba usmjeravati, ocjenjivati i financirati razvojne projekte i istraživanja.
Nažalost, to Strategija ne predviđa.
O izvozu
Paralelno sa sustavnim smanjivanjem industrije i sposobnosti gospodarstva da proizvodi proizvode konkurentne na vanjskom tržištu išla je snažna orijentacija na uvoz. U planu kreatora Europske unije nije bilo da Hrvatska ima industriju i da može živjeti bez zaduživanja. Namijenili su nam da se bavimo turizmom i pomalo poljoprivredom, da ovisimo o tuđim kreditima i od rasprodaje svoje imovine, šuma, energije, vode, otoka, itd. I kod razvoja poduzetništva težište je bilo na trgovini, uvoznicima i predstavnicima stranih kompanija, a poduzetništvo temeljeno na znanju sukobljavalo se s nevjerojatnim zaprekama i problemima.
U Strategiji piše:
„Hrvatska je uspjela povećati svoj udio u svjetskom izvozu, čime je potvrđena važnost pristupanja EU-u za bolje integriranje u europske i globalne lance vrijednosti. No unatoč tim povoljnim kretanjima hrvatski je izvozni sektor u usporedbi s drugim zemljama srednje i istočne Europe i dalje malen zbog čega je njegova mogućnost utjecaja na ukupnu produktivnost još uvijek ograničena. Osim toga, i tehnološka sofisticiranost izvoza ostala je razmjerno niska……
Hrvatska ima velik izvoz usluga, kojim dominira turizam s udjelom od oko 70 % ukupnog izvoza usluga. Prihodi od turizma dosegnuli su gotovo 20 % BDP-a, a njegov doprinos dodanoj vrijednosti procjenjuje se na 16 %, što Hrvatsku svrstava među države Europske unije koje najviše ovisi o turizmu.“
Izvoz roba i usluga
(Izvor slike: Strategija RH, str.17)
Ovakav slab izvoz trebao bi alarmirati signal za uzbunu i Strategija bi trebala poticati radikalnu promjenu gospodarskog koncepta sa snažnim usmjerenjem na rast izvoza, ali i na smanjenje udjela turizma u BDP-u. Međutim, Strategija se odnosi vrlo blago prema tom gorućem problemu, ne spominje ni reindustrijalizaciju ni novu industrijalizaciju te ne predviđa nikakav radikalan zaokret, već porast izvoza u okviru dosadašnjeg gospodarskog koncepta. I sve se zasniva na zastarjelom pogrešnom konceptu dominacije usluga u okviru gospodarstva.
Znanstvenica dr.sc. Maruška Vizek s Ekonomskog instituta u Zagrebu o tome kaže:
„Dodatni problem prilikom ostvarivanja ovog pokazatelja uspješnosti je i činjenica da se u NRS-u (Nacionalna razvojna strategija) između redaka hrvatsku ekonomiju za deset godina vidi kao ekonomiju zasnovanu dominantno na uslugama. Naime, ako si kao strateške ciljeve postavite unaprjeđivanje institucionalnog okvira i kvalitetniji ljudski kapital (što su preduvjeti za razvijeno uslužno gospodarstvo), ako se zalažete za povećanje izvoza poslovnih usluga, ako svega četiri puta u čitavom dokumentu spomenete prerađivačku industriju, a nijednom reindustrijalizaciju, te ako ne navedete industrijsku strategiju kao strateški dokument kojim se podupire provedba NRS-a, to definitivno znači da očekujete da uslužni sektor bude nositelj ekonomskog rasta.
Kvaka je međutim u tome što je rast proizvodnosti temeljen na ekspanziji uslužnog sektora u pravilu daleko skromniji i mukotrpniji od rasta proizvodnosti temeljenog na jačanju industrijske proizvodnje. To pak u konačnici znači da buduće strukturne karakteristike hrvatske ekonomije koje se ocrtavaju ovom strategijom neće moći generirati ni dovoljan rast produktivnosti ni dovoljan rast BDP-a, neophodan da za deset godina naš BDP po stanovniku dosegne 75 posto prosjeka EU-a. Odnosno, drugim riječima rečeno, trebat će nam neko stihijsko industrijsko čudo da uspijemo ostvariti ovaj pokazatelj uspješnosti.“
Zaključak
Hrvatskoj je potrebna radikalna promjena smjera razvoja i društvenog i gospodarskog da se makne sa zadnjeg mjesta u EU. Za to su potrebne radikalne promjene u svim segmentima društva, a ništa od toga se ne može naći u ovoj Strategiji razvoja Hrvatske do 2030. U Strategiji se predviđa napredak u okviru postojećih pravila, postojećih odnosa, izbornih procesa, utjecaja politike i vrijednosnog sustava. A to nije ono što Hrvatskoj treba.
Strategija ne uočava ključne probleme koji koče razvoj Hrvatske, ne definira načine kako eliminirati te probleme, već očekuje da će se razvoj ostvariti s teretom tih problema i kočnica „na leđima“. Zato taj razvoj ne može biti brz i snažan, već ide neambiciozno s nisko postavljenim ciljevima.
U društvu još uvijek dominira antipoduzetnička klima i socijalistički mentalni sklop kao jedna velika kočnica bilo kakvog napretka. Strategija se time ne bavi i taj problem ne prepoznaje. A „pod tepih“ stavlja jedan isto tako veliki problem - znanstvena zajednica je u većini slučajeva „impotentna“, živi u svom „paralelnom svemiru“, ne stvara inovacije koje će se realizirati u gospodarstvu, ne razvija akademsko poduzetništvo i nije sposobna „povući“ gospodarstvo.
Hrvatska zaostaje, jer je društvo postalo bolesno s izopačenim procesima u svim svojim segmentima društva i gospodarstva, s jakim ostacima komunističkog nasljeđa. I zato su drastične promjene nužne, sada je pravi trenutak za promjene. Nakon pandemije koronavirusa svijet će se promijeniti, iako nije nitko siguran kako će izgledati. Tu je šansa i za Hrvatsku da iskoristi taj trenutak za radikalne promjene. Neće biti lako, već na sam znak promjena dižu se uvijek glasni kočničari svih promjena, od sindikata, političara, medija do raznih udruga.
U Strategiju su unesena razmišljanja i trendovi koji su momentalno moderni i koji se sada „nose“ u EU, od zelenog i digitalnog, kružnog gospodarstva do pametne specijalizacije koji su sami za sebe hrpe lijepih fraza što ništa ne znače, jer se ne vidi kako bi se to realiziralo u praksi i ne nose u sebi onaj radikalan zaokret koji nam treba. To su sve lijepe i „pametne“ rečenice koje su mogli pokupiti iz raznih suvremenih europskih dokumenata.
U Strategiji je Hrvatska prikazana kao brod koji bi trebao ići samo nešto malo brže, ali u dosadašnjem smjeru, s istom nesposobnom posadom (ili "lijevom" ili "desnom") izabranom po stranačkom ključu, nezainteresiranom za kvalitetu života putnika i samog broda, zainteresiranom samo za svoju plaću i osobne interese.
Nama je potrebno da brod napravi radikalan zaokret prema novim, ambicioznim ciljevima, sa sposobnom posadom koja će se brinuti za putnike, urediti brod i povećati maksimalno brzinu, da počnemo prestizati ostale, a ne da se kao do sada šlepamo na kraju kolone.
Nažalost, to se u ovoj Strategiji ne može naći.
LITERATURA
- Grupa autora (2001), Studija o gospodarstvenom razvoju Grada Zagreba u razdoblju 2001.-2005. godine, Ekonomski institut, Zagreb, prosinac 2001.
- Gradski ured za strategijsko planiranje (2010), Gospodarska i društvena kretanja u gradu zagrebu - statistički podaci, razdoblje I.-IX. 2010. godine,broj 71, Gradski ured za strategijsko planiranje, Statistički odjel, prosinac 2010.
- Grupa autora (2009): „Zagreb plan-osnovna analiza (radni materijal)“, Gradski ured za strategijsko planiranje, Zagreb, prosinac 2009.
- Grupa autora (2010.), Makroekonomski razvoj i financijski rezultati poslovanja poduzetnika grada zagreba 2005.-2009., Izvod iz razvojne strategije grada zagreba, analiza/ocjena stanja, (gospodarski dio), Gradski ured za strategijsko planiranje, Zagreb, rujan 2010.
- Grupa autora (2010.): „Strategija razvoja grada Zagreba“, SDP, Zagreb, siječanj 2010.
- Grupa autora (2009.): „Analiza dosadašnjeg razvoja i stanja obrtništva sa smjernicama za strategiju njegova razvoja – projektna studija“, Ekonomski institut Zagreb, prosinac 2009.
- https://www.zagreb.hr/...
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
- https://ideje.hr/...
- https://ideje.hr/...
- https://vlada.gov.hr/...
- https://www.vecernji.hr/...
- https://hrvatska2030.hr/...
- https://www.tportal.hr/...
- https://vlada.gov.hr/...
- https://www.hkv.hr/...
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
[2] Gordana Grgas: „Industrija u dodanoj vrijednosti čini 20%, to moramo povećati“, Poslovni dnevnik, 23.4.2013., prilog Hrvatska 2020.
[3] Fraunhofer-Gesellschaft, je najveća organizacija za primijenjena istraživanja u Europi. Ima 22.000 zaposlenika u 66 instituta u Minhenu,Berlinu i Sankt Augustin u Njemačkoj.
[4] Nacionalna strategija inovacija Republike Hrvatske (2013.-2020.), Nacrt, 15. svibnja 2013., Ministarstvo gospodarstva, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Ministarstvo poduzetništva i obrta, Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije
[5] Nacionalna strategija inovacija Republike Hrvatske (2013.-2020.), Akcijski plan, Nacrt, 15. svibnja 2013.
[6] Strategija regionalnog razvoja republike Hrvatske, 2011. – 2013 . svibanj, 2010. godine, verzija 1.0 (poglavlje 3.1.3. Strukturne promjene)
[7] Trenutačno je na razini Europske unije definirano devet strateških lanaca vrijednosti: mikroelektronika, računala visokih performansi, baterije, povezana i autonomna vozila, kibernetička sigurnost, personalizirano zdravlje i medicina, niskougljične industrije, industrije temeljene na vodiku, industrije temeljene na internetu stvari (Internet of things).
[8] IF – (Impact Factor), faktor odjeka, mjera utjecaja nekog naslova časopisa u znanstvenoj zajednici, a predstavlja mjeru učestalosti kojom je neki članak citiran, prosječni broj citata koje je svaki članak u tom časopisu primio u protekle 2 godine. Prikazuje znanstvenu indeksiranost i citiranost časopisa odn. radova, zbrajajući koliko puta su članci citirani. Osim vrednovanja znanstvenika, podaci o citiranosti su i osnova za utvrđivanje važnosti i utjecaja pojedinih časopisa. Što je veći IF časopisa, to je veći njegov ugled među znanstvenicima. Za manje ugledne časopise (npr. za mnoge časopise od nacionalnog značaja, na nacionalnim jezicima - za razliku od međunarodnih časopisa na engleskom jeziku) se IF niti ne računa. IF je osmislio Eugene Garfield, osnivač Institute for Scientific Information i izračunava se redovito od 1975. godine za one časopise koji su indeksirani u Journal Citation Reports.