• Poduzetništvo/
• Razvoj/
• Tranzicija/
• Povijest/
• Društvo/

11. 04. 2021

Pogled iz barake u Drvinju - Subjektivna povijest hrvatskog poduzetništva poslije 1990. godine (I.DIO)

• Marijan Ožanić

Mali brod na olujnom moru

(Izvor slike: Naslovnica knjige „Mali brod na olujnom moru“)

Uvod

Nakon odlaska u mirovinu i nakon što sam dobio svoj web portal jedna od  tema kojima sam se bavio i kojima se i sada bavim je povijest industrije. Najviše se bavim poviješću Končara, jer ga najbolje znam, imam najviše dokumenata i mogu naći najviše sugovornika koji mi svojim sjećanjima pomažu u radu na pojedinim temama. Pisao sam o tome kako je KONČAR nastao, kako se razvijao, kako je prolazio kroz teško turbulentno razdoblje početkom 1990-ih i kako je preživio. Postao sam „arhivar sjećanja“ jer sam zabilježio sjećanja velikog broja ljudi, sudionika važnih zbivanja u povijesti naše industrije. Stalno sam kolegama govorio: „Ako mi sudionici povijesti industrije ne zapišemo svoja sjećanja, sve će nestati i budući povjesničari neće moći opisati pravu sliku tog vremena.“

Poduzetništvom sam se počeo baviti u Končaru, 1994. godine osnivanjem Tehnološkog parka. Tom temom se sada bavim više od 25 godina i sudionik sam novije povijesti razvoja poduzetništva. Budući da sam do sada bilježio velikim dijelom tuđa sjećanja mislim da je vrijeme da sada počnem koristiti svoja sjećanja,  zabilješke i tekstove kojima sam pratio razvoj hrvatskog poduzetništva poslije 1990. godine. Tu povijest sam nazvao „subjektivnom“, jer će se temeljiti najvećim dijelom na mojim sjećanjima i mojem osobnom pogledu na razvoj poduzetništva.

Hrvatsko poduzetništvo ne nastaje 1990. godine, već ima svoje korijene daleko u povijesti, ali nakon propasti komunizma koji je nastojao uništiti poduzetništvo i privatna poduzeća, poduzetništvo se moralo razvijati ponovno i krenuti od početka.

Taj put novog poduzetništva bio je teži nego što smo očekivali, prolazio je kroz ratna stradanja, ali i kroz kaos tranzicije, pretvorbe i privatizacije, nailazio je na mnogobrojne otpore i nerazumijevanja i neprijateljstvo ostataka komunističkog sustava, ali i struktura koje su se na brzinu htjele obogatiti u turbulentnom tranzicijskom razdoblju.

I za povijest razvoja poduzetništva vrijedi isto što i za povijest industrije. Ako mi, sudionici te povijesti ne zapišemo svoja sjećanja, sve će nestati i povijest će se pisati na temelju novinskih članaka, a to sigurno nije put do prave istine i do prave slike povijesti.

Svaka povijest je više ili manje subjektivna, bez obzira priznaju li to autori ili ne, jer ovisi o osobnim stavovima povjesničara, njegovom znanju i iskustvu,  kutu gledanja na pojedine događaja i na interpretaciju određenih činjenica.

Priznajem da sam subjektivan, jer sve ocjenjujem na temelju svojih iskustava i svojih sjećanja, Pored toga nastojati ću sve podatke ocjenjivati s različitih strana, uz što više dokumenata  da slika događaja bude što istinitija.

Naravno, ja najbolje poznajem prilike u Zagrebu, a prilike izvan Zagreba i razvoj poduzetništva izvan Zagreba ne poznam toliko dobro pa si ne dajem pravo da dajem potpunu sliku poduzetništva u cijeloj Hrvatskoj. S moje strane  bilo bi vrlo neskromno reći da će to biti kompletna, prava povijest hrvatskog poduzetništva, jer bi takva povijest trebala obuhvatiti cijelu Hrvatsku od Dubrovnika, do Vukovara, Čakovca i Pule. Trebala bi obuhvatiti sudbine i procese osnivanja, rasta, a često i propadanja tisuće malih poduzetnika iz cijele Hrvatske. A ja ne mogu ići tako široko, već ću sve analizirati i opisivati gledajući „iz barake u Drvinju“ u Zagrebu, u kojoj je djelovao Tehnološki park Zagreb i u kojoj sam radio. Priznajem da je to ipak jedan ograničeni kut gledanja.

Možda bi bilo korektnije da tu svoju Povijest nazovem Prilogom za pisanje povijesti hrvatskog poduzetništva.

Svoje znanje o poduzetništvu stekao sam vodeći 18 godina  Tehnološki  park Zagreb koji je bio prvi tehnološki park odnosno poduzetnički inkubatora za visoke tehnologije u Hrvatskoj. To je bila institucija za poticanju poduzetništva u Gradu Zagrebu smještena u baraci na Drvinju na Trešnjevci. U toj baraci sam pratio poduzetnike u njihovom rastu i razvoju, upoznao društveno i gospodarsko okruženje u kojem su poslovali, sve promjene koje su se događale, aktivno sudjelovao u tim promjenama, stekao određeno saznanje o razvoju poduzetništva, držao predavanja i pisao o tome i sada sam odlučio sve to oblikovati u jednu subjektivnu povijest poduzetništva u postkomunističkom razdoblju.

Tehnološki park u Zagrebu postao je „najveća koncentracija poduzetnika na području razvoja proizvoda i inovacija u Hrvatskoj“, a po svojim rezultatima na tom području bili smo sigurno najbolji tehnološki park Srednje Europe. Naši poduzetnici su za svoje proizvode dobili  13 patenata, oko 130 nagrada za inovacije na izložbama po cijelom svijetu, a svoje proizvode isporučivali su u 48 zemalja na svijetu.

Kako smo to postigli?

Tako, da smo radili na drugačiji način nego se radi u ostalim tehnološkim parkovima. I o tome ću pisati u ovom tekstu.

Kod pisanja povijesti poduzetništva koristio sam, pored ostalog, i svoje knjige i mnogobrojne tekstove koje sam objavio o hrvatskom poduzetništvu.

Tekst sam tako organizirao da kronološki, godinu za godinom pratim i opisujem događaje vezane uz Tehnološki park i razvoj poduzetništva u toj godini. Kada pišem od događajima u pojedinoj godini najprije spomenem nekoliko najvažnijih događaja koji su se te godine dogodili u Hrvatskoj i svijetu da stvorim sliku vremena u kojem se razvijalo poduzetništvo i Tehnološki park. U uvodu cijelog teksta opisujem društvene, političke i gospodarske procese koji su karakterizirali to vrijeme. A sve to želim povezati i s razvojem poduzetništva u stoljećima prije.

Najprije sam obradio razdoblje od 1994. do 2004. godine, odnosno prvih 10 godina poslovnog života Tehnološkog parka Zagreb.

Zašto ovo pišem

Kada je čuo da pišem povijest hrvatskog poduzetništva, jedan mi se prijatelj nasmijao i rekao:

       „Nemoj se ljutiti, ali ne znam zašto si se u to upustio. Koga to može zanimati? Koja je tvoja ciljana čitalačka publika?  Pa u današnje vrijeme nitko ništa ne čita. To neće čitati ni poduzetnici. Oni imaju dosta svojih briga, bore se za preživljavanje na tržištu i sigurno nemaju vremena za takve obimne povijesti, direktori tehnoloških parkova i poduzetničkih inkubatora su u većini slučajeva mladi ljudi bez poslovnog iskustva postavljeni po političkim kriterijima i njima je najvažnije da ne naljute svog partijskog šefa, profesori na poslovnim i ekonomskim školama i fakultetima koriste samo stranu literaturu ili imaju svoja skripta koje studenti moraju kupiti i tvoji radovi im predstavljaju konkurenciju, ministri,  državna uprava i gradska poglavarstva smatraju da su najpametniji i zanima ih samo mišljenje njihovih stranačkih 'stručnjaka'. Da nabrajam dalje? Znači, samo gubiš vrijeme.“

Mirno sam mu odgovorio:

       „Uopće se ne ljutim i mislim da je točno sve ono što si rekao. Ipak ću to napisati, jer mislim da to moram napisati. Isto su mi govorili kada sam se počeo baviti poviješću industrije i kada sam pisao o temama iz povijesti Končara. A sada vidim da se ti tekstovi čitaju i svaki ima nekoliko tisuća čitanja. Naravno, čitatelji nisu oni koje si spomenuo, ali još uvijek postoje znatiželjni ljudi koje takve teme zanimaju.“

Tehnološki park Zagreb razvijao se u krajnje teškim i turbulentnim uvjetima u kojima se stvaralo novo gospodarstvo i novo poduzetništvo. Vjerujem da mi, sudionici toga vremena i tih zbivanja, imamo dužnost da tu povijest zabilježimo. Ne samo kroz suhoparne činjenice, kakve će skupljati znanstvenici za kojih desetak godina, uglavnom iz površnih novinskih članaka, već i kroz priču kako smo to radili i kako smo to doživjeli.

Pišem povijest kao priču u kojoj bih htio da ima i malo srca, duše i atmosfere vremena koje je „prohujalo s vihorom“. Pored faktografskih činjenica želim dati kratku, sažetu sliku vremena u kojem smo djelovali. Sliku kakvu mogu napisati samo sudionici. Treba zabilježiti povijest - ne samo ono što se dogodilo, već i kako se dogodilo, zašto se dogodilo, kako smo to proživljavali, zašto smo nešto radili. Kako smo nešto stvarali, kako se gradilo poduzetništvo u ovim tranzicijskim vremenima. Možda neke interpretacije nisu najpreciznije, negdje možda nisu i najtočnije, ali treba uzeti u obzir da je već prošlo dosta godina. Ali i da je to subjektivna povijest.

Naravno, još nije vrijeme, preblizu je, da idemo još dublje u analizu i detaljniji prikaz vremena i svih sudionika, i pozitivnih i negativnih.

Tijekom ovih godina koje su prošle stvarala se povijest, stoga mislim da zaslužuje da bude zabilježena na malo subjektivniji način.

To ne može nitko napisati osim nas koji smo u tome sudjelovali kroz „krv, znoj i suze“. Kada nas više ne bude, nestat će i sjećanja i slike tog vremena.

Burne godine

Svoja iskustva iz poduzetništva unio sam u nekoliko knjiga, mnogo članaka i u mnogo predavanja. Moja najpoznatija knjiga s tom tematikom je priručnik za poduzetnike  „Mali brod na olujnom moru-od ideje do prvog ugovora“, (prvo izdanje 2004., a drugo 2014. godine).  U uvodu te knjige sam napisao:

       „Prošlo je već dvadesetak godina od burne 1990. u kojoj se kroz okrutne lomove cijelog gospodarstva, štrajkove, stečajeve poduzeća, uz tisuće ljudi koji su odlazili na burzu, raspadao jedan neprirodan gospodarski i politički sustav. Naglo su se izgubila dotadašnja tržišta i propadali ugovoreni poslovi. Započeli su procesi kakvih još nije bilo u povijesti čovječanstva. Gospodarstvo, trgovina, tehnologija, politički sustavi do tada su se razvijali kroz tisuće godina ili postepenim evolutivnim, dugogodišnjim razvojem ili krvavim revolucijama. Sada je odjednom, u kratko vrijeme, trebalo  nedjelotvorno komunističko gospodarstvo u takozvanom društvenom vlasništvu preoblikovati u kapitalističko gospodarstvo s privatnim vlasništvom. Otprilike se znalo ili se idealistički maštalo o tome kako bi novi, kapitalistički sustav trebao izgledati, ali nitko nije znao kojim putem do njega doći. Donosila su se rješenja i odluke, prave i krive, s dugoročnim posljedicama.

       Željelo se da hrvatska poduzeća u kratko vrijeme prijeđu u privatno vlasništvo u situaciji u kojoj potencijalni kapitalisti, privatnici, bivši samoupravljači nisu imali nikakav kapital. Povrh svega došao je i rat, ratna razaranja, stotine tisuća izbjeglica i prognanika.

       Privatizacija se smatrala čarobnim štapićem koji će učiniti naša poduzeća djelotvornim i konkurentnim na globalnom tržištu. Kroz medije, kroz „mišljenje svekolike javnosti“, uz stručna objašnjenja naših znanstvenika provodio se nevjerojatan pritisak da se provede „ubrzana privatizacija“, jer je „država loš gospodar i sve treba što prije privatizirati“. Sve se to odvijalo u skladu s „Doktrinom šoka^[1]“ opisanom u knjizi Naomi Klein iz 2007. godine, odnosno šok terapijom kojom su tzv. „Chicago Boysi^[2]“, sljedbenici američkog ekonomskog gurua, nobelovca Miltona Friedmana^[3] provodili nasilnu pretvorbu društava i gospodarstava u mnogim zemljama od Chilea (za vrijeme diktatora Augusta Pinocheta) do postkomunističkih država nekadašnjeg Istočnog bloka i Kine. K nama su dolazili strani konzultanti i ekonomisti, Jeffrey D. Sachs^[4] i slični, koji su autoritativno i prepotentno davali recepte za rješenje problema koje nisu razumjeli u društvima koje nisu poznavali. Njima je bilo najvažnije da se što prije provede privatizacija, bez obzira što će to donijeti duboke rane u društvima koje neće zacijeliti desetljećima.

       Često su nam dolazili i naši gastarbajteri, dobronamjerni, vrhunski stručnjaci hrvatskog porijekla koji su uspjeli na Zapadu i htjeli pomoći svojim iskustvima. Nažalost, dolazilo je do velikih nesporazuma. Oni nisu mogli razumjeti da se njihovo znanje i iskustvo odnosi na ponašanje u jednom uhodanom sustavu koji dobro funkcionira, koji je razvijan i stvaran kroz stoljeća. U tom sustavu oni su bili samo mali, dobro podmazani, često i dobro plaćeni kotačići. I ništa više. Oni taj sustav nisu stvarali, nisu sudjelovali u njegovom razvoju, došli su u taj sustav, u poduzeća i institucije na Zapadu, kada je sve bilo gotovo, trebali su se samo ubaciti i uključiti. Nisu znali što treba učiniti kada se jedan sustav mijenja i stvara novi, kao što je bio slučaj kod nas nakon 1990. Savjetovali su što bi trebalo napraviti, ali nisu znali kako to napraviti. Zato su njihovi savjeti najčešće bili neupotrebljivi te su odlazili uvrijeđeni i nezadovoljni, s puno žuči i gorčine.“

Riječi koje dominiraju

       „Privatizacija je bila riječ koja je dominirala u medijima. Željelo se da hrvatska poduzeća u kratko vrijeme prijeđu u privatno vlasništvo, u situaciji u kojoj potencijalni kapitalisti, privatnici, bivši samoupravljači nisu imali nikakav kapital, a većina nije imala ni znanje kako voditi poduzeća u novim tržnim uvjetima. Pod pritiskom javnosti, a posebno raznih bjelosvjetskih savjetnika stvarala su se rješenja i donosili zakoni koji su omogućavali da netko postane kapitalist bez novaca. Tu priliku su iskorištavali često najagresivniji i najbezobzirniji, oni koji su se igrom slučaja ili posebnih pogodnosti našli „u pravom trenutku, na pravom mjestu“, svjesni da im se takva šansa neće pružiti „u sljedećih 500 godina“. I tu je bio jedan od izvora nesporazuma, duboke podijeljenosti, nepovjerenja i nezadovoljstava koja će još dugo razarati hrvatsko društvo.

Povrh svega došao je i rat, ratna razaranja, stotine tisuća izbjeglica i prognanika.

       Uz privatizaciju pojavila se još jedna riječ za koju prije nismo znali i nismo je do tada koristili – poduzetništvo. Poduzetništvo je trebalo biti najvažnija poluga koja će pokrenuti hrvatsko gospodarstvo. Ali u to vrijeme nismo znali točno što je to poduzetništvo, a što nije, kako se stvara, kako se potiče i kako se razvija.

       U ministarstvima i državnim institucijama se počelo govoriti o poduzetništvu, ali se tamo nakupilo mnogo ljudi koji o poduzetništvu nisu imali pojma, a mnogi od njih nisu imali pojma ni o gospodarstvu.

       Unutar gospodarstva koje se s jedne strane raspadalo, transformiralo, privatiziralo, počela se stvarati jezgra pravog, istinskog, dinamičnog gospodarstva. Došli su poduzetnici, osnivali svoja poduzeća, borili se, rasli i propadali.

Proces razvoja poduzetništva je krenuo i nitko ga više neće moći zaustaviti.“

Tko su poduzetnici?

U početku tranzicijskog razdoblja, 1990. godine počela su se masovno osnivati mala, privatna poduzeća i kretati na mukotrpan put preživljavanja, rasta i razvoja u nevjerojatno teškim uvjetima.

          „Svakom poduzetniku koji se održi na životu, koji može prehraniti svoju obitelj i zaposlite barem nekoliko radnika, treba skinuti kapu do poda“, govorio sam kad god sam imao priliku. „Poduzetnik koji zapošljava 5 radnika zaslužuje veliko poštovanje, a onaj koji ima 10 radnika je pravi heroj“.

A u  početku ni osnovni pojmovi o poduzetništvu nisu bili jasni. Jednom su me neki kolege, Končarevi direktori uvjeravali da su i oni poduzetnici, a u medijima se direktore državnih poduzeća smatralo poduzetnicima.  Žalosno je da i danas, nakon 30 godina u javnosti se ne zna ništa više o poduzetništvu. I danas u izvješćima HGK i FINA-e državna poduzeća su stavljena u skupinu poduzetnika, a  tjednik GLOBUS je u svibnju 2020. godine na naslovnici u skupinu 5 uglednih poduzetnika strpao i direktora Podravke. Autor članka u Globusu u svom neznanju sve menadžere privatnih i državnih poduzeća proglašava poduzetnicima. Za njega su poduzetnici i Marin Pucar, predsjednik Uprave Podravke i Marinko Došen, predsjednik Uprave AD-Plastike. Međutim, Podravka je u vlasništvu Mirovinskih fondova i Republike Hrvatske i predsjednika Uprave bira stranka na vlasti i on sigurno nije poduzetnik. A i predsjednik Uprave AD-Plastike je menadžer, ali sigurno nije poduzetnik.

Ti pojmovi su jasni svakom američkom i njemačkom srednjoškolcu, ali nisu jasni našim uglednim novinarima koji su svoje školovanje i iskustvo stekli u komunizmu. I to svoje neznanje prenose na svoje čitatelje. A takvih primjera ima bezbroj. Nažalost, ni mlađi novinari ne znaju ništa više o poduzetništvu.

Naslovnica Globusa od 5.5.2020.

(Izvor slike: https://www.jutarnji.hr/... 

Poduzetnici su ljudi koji su u poslovni proces  „krenuli od nule“, osnovali poduzeće ili obrt,  počeli se svojim proizvodima i uslugama boriti na tržištu, neki rastu, razvijaju se, neki propadaju i svi slijede svoj san, na ovaj ili onaj način[5]. Poduzetnici nisu oni koji su privatizirali državna poduzeća, (to su u većini slučajeva „uzetnici“ koji su bez novaca u posebnom povijesnom trenutku postali vlasnici poduzeća). Poduzetnici nisu menadžeri državnih poduzeća, a niti menadžeri banaka i raznih poduzeća u stranom vlasništvu, bez obzira što se često u medijima na popisima poduzetnika nađu direktori HŽ-a, Zabe, HEP-a, INA-e, Končara  i slični.  Sada ne mislim reći da su jedni pozitivni, a drugi negativni. Samo želim istaknuti tko su, a tko nisu poduzetnici.

Poduzetništvo je sposobnost poslovnog čovjeka da pokrene neku poslovnu  aktivnost   u svrhu postizanja određenog cilja, preuzimajući  rizik i odgovornost. Poduzetništvo je i jedan dio gospodarstva. Poduzetništvo obuhvaća trgovačka društva (klasične poduzetnike) i obrtnike i vezano je uz pet  osnovnih pojmova - pokretanje novog posla, razumno preuzimanje rizika, inovativnost, želju za stvaranjem i upornost.

U početku se poduzetništvo guralo u pojam „malo gospodarstvo“, iako ima malih poduzeća koja su u vlasništvu države i sigurno ne spadaju u poduzetništvo. U „Programu razvoja malog i srednjeg gospodarstva 2001.-2004.“, iz travnja 2001., koji je izradilo Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo, daje se „definicijsko određenje malog gospodarstva“:

          „Malo gospodarstvo obuhvaća obrte, zadruge, mala i srednja trgovačka društva, te druge oblike poduzetničke aktivnosti koji u ukupnosti svojih različitosti dijele velik broj zajedničkih obilježja po kojima se razlikuju od ostalih gospodarskih subjekata. Ovaj naziv odgovara engleskom nazivu 'small business'.

          Razvrstavanje gospodarskih subjekata – obveznika poreza na dobit prema veličini bilo je utvrđeno Zakonom o računovodstvu. Ali takva definicija nije odgovarala u potpunosti potrebama malog gospodarstva i nije bila sukladna definiciji Europske unije. Iz tih razloga zakonskom regulativom definiralo se da malo gospodarstvo čine subjekti koji:

1. zapošljavaju prosječno do 250 radnika,
2. u poslovanju su neovisni,
3. ispunjavaju jedan od sljedećih kriterija:

• ostvaruju ukupni promet do 40.000.000 kuna, ili
• imaju zbroj bilanci, ako su obveznici poreza na dobit, odnosno dugotrajnu imovinu, ako su obveznici poreza na dohodak, u vrijednosti od 20.000.000 kuna.

          Kriteriji su definirani sukladno Preporukama i Odlukama Europske komisije. Pri tome su u potpunosti poštivani kriteriji broja radnika do najviše 250, te neovisnost u poslovanju koja podrazumijeva da subjekt malog gospodarstva nije u vlasništvu drugih fizičkih ili pravnih osoba, koje ne udovoljavaju utvrđenim kriterijima za malo gospodarstvo, u dijelu većem od 25%.

          Financijski kriteriji prilagođeni su uvjetima u Hrvatskoj, što je Preporukama Europske komisije dopušteno. Unutar kategorija malog gospodarstva, prema veličini, razlikovale su se tri grupe subjekata:

• mikro (do 10 zaposlenih),
• mali (do 50 zaposlenih) i
• srednji subjekti malog gospodarstva (do 250 zaposlenih)».

Gospodarski subjekti unutar malog gospodarstva  razvrstali su se prema različitim kriterijima u osnovi u dvije skupine:

• fizičke osobe - obrtnike i slobodna zanimanja
• pravne osobe – trgovačka društva i zadruge.

S vremenom su se mnogo puta mijenjali zakoni o osnivanju poduzeća i obrta, o računovodstvu i o PDV-u.

Kod toga se u te definicije od samog početka uvukla jedna anomalija koja se ne može i ne želi ispraviti. Naime, stalno se odvajaju obrtnici od poduzetnika, odnosno od trgovačkih društava.

Vrlo brzo sam počeo zastupati mišljenje da je potpuno nepotrebno razdvajati obrtnike i poduzetnike. I jedni i drugi na isti način posluju, bore se na tržištu, imaju iste probleme, a razlikuju se u računovodstvu i obrtnici su fizička lica koja garantiraju svojom osobnom imovinom, što ih dovodi u nepovoljniji položaj u odnosu na poduzetnike, odnosno trgovačka društva. Po mom uvjerenju obrt je dio poduzetništva i treba ih tretirati kao male poduzetnike.

Odvojenost obrta od poduzetnika, pored ostalog rezultiralo je s 3 mastodontske, birokratske organizacije koje su same sebi svrha. To su HOK- Hrvatska obrtnička komora, HGK- Hrvatska gospodarska komora i HUP- Hrvatska udruga poslodavaca.

Jedan visokorangirani član HOK-a jednom mi je rekao: „Od HOK-a ima koristi samo 8% članstva, a ostalih 92% samo puni blagajnu svojom članarinom i od toga nemaju ništa.“

U HUP-u dominiraju i vladaju velika poduzeća, a male poduzetnike zanemaruju, a HGK je jedno skupa, neučinkovita, mastodontska organizacija koja služi sama sebi.

Nevjerojatno kako se sprječava svaki pokušaji reorganizacije tih institucija, jer njihov (ne)rad stalno opravdavaju i političari koji ništa ne razumiju i oni koji imaju interesa u čuvanja postojećeg stanja.

Korijeni poduzetništva

Mi nemamo tradiciju u poduzetništvu?

Početkom 1990-ih često smo mogli čuti izjave kako mi nemamo tradiciju u poduzetništvu pa ni ne znamo što trebamo učiniti u novom kapitalističkom društvu. Najglasniji su bili razni bivši komunistički direktori i političari koji su  najedanput postali glavni borci za izgradnju kapitalizma i svima davali upute o tome kako to treba učiniti. Kod toga su stvarali dodatnu zbrku i kaos da bi što veći dio kolača u procesima nove privatizacije zgrabili za sebe.

Razni strani konzultanti koji su krstarili Hrvatskom u to vrijeme podcjenjivački su govorili kako zbog 45 godina komunizma nemamo poduzetničku kulturu, poduzetničke navike i, konačno, niti poduzetničke sposobnosti. Naravno, kod toga su isticali superiornost zapadne industrije, proizvoda i znanja i svoje pravo da nam „sole pamet“ i oblikuju naše gospodarstvo onako kako njima paše i da bude ovisno o njihovim poduzećima i o njihovom kapitalu.

Međutim, u Hrvatskoj poduzetništvo ima svoje korijene u davnim povijesnim razdobljima kako i u ostalim europskim zemljama. Komunističko razdoblje je prekinulo normalan tijek razvoja gospodarstva i nakon 1990. trebali smo ponovno kretati gotovo od početka, poticati zapuštene poduzetničke potencijale, nadoknaditi propušteno i izgubljeno. Mnogi problemi s kojima se danas suočavaju poduzetnici, mnoga nerazumijevanja i nepovoljni uvjeti u kojima se razvijaju, imaju uzroke u „karici koja nedostaje“ i u tim godinama komunizma u kojima su izgubljeni korijeni.

Samopouzdanje nužno u poduzetništvu trebamo nalaziti i u našoj tradiciji, u našim korijenima koji govore da nismo „pali s drveta“, da imamo dugu i plodnu tradiciju u obrtništvu i poduzetništvu na koju se možemo osloniti i na koju možemo biti ponosni.

I da nismo ništa lošiji od drugih.

Diploma na zidu – karika koja nedostaje

Iz djetinjstva mi je u sjećanju ostala jedna slika. Na zidu gostinjske sobe u našoj obiteljskoj kući u Brodu na Kupi, malom mjestu u Gorskom kotaru, u velikom, drvenom, „cifrastom“ okviru bila je uokvirena velika diploma. Tekst diplome je bio na engleskom i jedino što sam u to vrijeme mogao razumjeti bilo je  „LONDON 1933., Grand Prix i Golden Medal i ime našeg djeda Martina Ožanića“. U obitelji se govorilo da je to diploma koju je „nonić“ dobio za nekakve cipele. Naš djed je bio postolar, a u vrijeme koje ja pamtim bio je već star i njegove postolarske radionice više nije bilo. Bilo je to vrijeme kada se na sve obrtnike gledalo s podcjenjivanjem. U vrijeme masovne industrijalizacije tko bi se još osvrtao na ručno izrađene cipele. Mnogo godina nakon toga, kada sam se počeo baviti poduzetništvom i kada sam počeo pisati knjigu o poduzetništvu, ponovno sam se zainteresirao za tu diplomu. Više nije bila na zidu, gotovo svi su na nju zaboravili i dugo mi je trebalo dok sam je pronašao zabačenu u nekom sanduku - već su je i miševi počeli grickati.

Kada sam pročitao što na njoj piše, bio sam ponosan na svog djeda i postao sam svjestan da ta diploma predstavlja najveći uspjeh obitelji Ožanić.

Grand Prix  diploma iz Londona, 1933. godine  za skijaške cipele Martina Ožanića

(Izvor slike: arhiva autora)

Na svjetskoj industrijskoj izložbi u Londonu daleke 1933. godine skijaške cipele izrađene u postolarskoj radionici mog djeda osvojile su Grand Prix i Golden Medal.

Pretpostavljam da moj nonić nije sam cipele slao u London, već je sigurno to organizirala neka Komora. Osim toga, čuo sam da je te cipele napravio njegov sin Emil koji je bio jako dobar postolar. On je, vjerojatno, negdje čuo o izložbi, možda je otišao u Zagreb ili Budimpeštu (nešto sam o tome čuo). Tako ide priča u kojoj još fali puno detalja.

Ta diploma, koja je u javnosti potpuno nepoznata, taj izuzetan uspjeh jedne male obrtničke radionice govori o visokoj razini hrvatskog obrta i poduzetništva prije Drugog svjetskog rata. Ne samo u jednoj postolarskoj radionici u malom goranskom mjestu, već u cijeloj Hrvatskoj. Ali ta diploma govori i kako je nakon rata, „izgradnjom komunizma“ normalan gospodarski razvojni kontinuitet grubo prekinut.

Od Matije Korvina do 1945.

Korijeni poduzetništva u Hrvatskoj sežu u daleku prošlost. Za one koji vole tragati po našoj povijesti navest ću nekoliko podataka i primjera koji govore o razvoju poduzetništva i obrtništva u Hrvatskoj.

Srednji vijek i pravila ceha

Poduzetništvo u Hrvatskoj počelo se razvijati već vrlo rano kao i u ostalim europskim zemljama. Ogromnu većinu zagrebačkih žitelja u srednjem vijeku činili su obrtnici. Počele su se osnivati udruge kakve su već postojale u Njemačkoj pod imenom „cehovi“. U kolovozu 1466. u Zagrebu je boravio kralj Matija Korvin i zamoliše ga zagrebački postolari da potvrdi pravila njihovog ceha. Kralj im je uslišao zamolbu i izdao latinsku pisanu ispravu te potvrdio pravila ceha kojima njihov ceh stavlja pod svoju zaštitu. Kralj je u istoj ispravi naložio gradskom sucu, kapetanu, potkapetanu, prisežnicima (gradskim zastupnicima) i svemu građanstvu da poštuju i brane ove povlastice postolarskog ceha. Povjesničar Rudolf Horvat (1873.-1947.) u svojoj knjizi „Prošlost Grada Zagreba“ piše o zagrebačkim cehovima i naveo je nekoliko  pravila postolarskog  ceha:

1. Zagrebački će postolari sebi svake godine birati svojeg pročelnika (dekana), koji je dobio ime „cehmeštar“. On će ravnati postolarskom udrugom i rješavati sve sporove koji bi među njihovim članovima nastali u poslovima njihovog obrta. Zato gradsko poglavarstvo ne smije nijednog postolara pozivati pred sebe dok se spor ne pretrese i ne raspravi u cehu.
2. Nitko ne može u Zagrebu postati postolarskim majstorom dok ga u ceh ne primi cehmeštar; a primit će ga istom onda, kada pred cijelim cehom dokaže da je potpuno vješt svojem obrtu.
3. Novi će majstor u ime pristupnine položiti 3 forinte u cehovsku blagajnu koja se nalazi u cehovskoj ladici (škrinji); podjedno mora dostojnim objedom počastiti sve članove ceha.
4. Nijedan majstor koji nije član ceha ne smije u Zagrebu obavljati postolarski obrt; ako bi se ipak tko usudio raditi, neka mu cehmeštar zaplijeni robu i meštriju.
5. Nikakav stranac - bilo trgovac ili obrtnik - ne smije u Zagrebu prodavati cipele niti drugu kakvu postolarsku robu, izuzev u doba godišnjih sajmova. Ako bi ipak pokušao prodati svoju robu, neka mu ju - u korist ceha - zaplijeni cehmeštar.

Zagrebački bravari, kovači, ostrugari i „cestari“ (koji su pravili mačeve) sastaviše godine 1521. zajednički ceh kojemu je pravila potvrdio kralj Ljudevit II. Prvo pravilo glasi:

        „Kada u gradu bude izabran novi sudac i novo zastupstvo, imaju se majstori izabrati uglednije majstore pa će ih poslati pred novo poglavarstvo i da prisegnu da će savjesno bdjeti nad time da obrtnici tog ceha valjano rade svoj obrt.“

Primanje novih majstora u ceh određuje 2. točka tih pravila ovako:

        „Kada koji djetić zaželi postati majstorom i stupiti u ceh, neka svoju želju pismeno dojavi cehu, pa neka dokaže da je zakonit sin poštenih roditelja, da je kod majstora točno izučio obrt, te da je kao djetić vjerno i poslušno radio nekoliko godina.“

Obveza pismenosti

Većina majstora prijašnjih stoljeća nije znala čitati ni pisati. U tome je pogledu nastao veliki preokret u vrijeme kraljice Marije Terezije (vladala od 1741.-1780.)  koja je gradove i veća mjesta silila da otvaraju pučke škole. Zato su tada već i neki zagrebački cehovi tražili da djetić koji želi postati majstorom mora uz ostalo dokazati da je vješt u čitanju i pisanju. Prvi takav slučaj nalazimo u zapisniku krojačkog ceha 6.veljače 1809. godine:

        „Franc Piglar, potlamkam majsterštuk bi bil napravil,-vandranje, kak takaj, da pisati zna, probuval (dokazal) je.“

Cehovi su u Zagrebu postojali do godine 1872. kada je donesen zakon o slobodi obrta. 

18.stoljeće i početak manufakture

Već od 1750. godine javljaju se kod nekih vlastelinskih posjeda prvi pothvati s obilježjem manufakturnog doba – 1750. na Ksaveru u Zagrebu Franjo Kušević osniva manufakturu sukna - Pannificina, u Rijeci 1751. počinje raditi rafinerija šećera, požeški isusovci osnivaju 1767. prvu hrvatsku svilaru i kožaru u Kutjevu, 1768. grof Theodor Batthyany u Ozlju osniva prvu platnaru, 1771. zagrebački Kaptol na Novoj Vesi osniva prvu manufakturu papira, a nakon 1800. nalazimo i na ranoindustrijska poduzeća u pojedinim gradskim središtima.

Slom feudalizma

Godine 1785. car Josip II. donosi „Patent o ukinuću kmetstva“ na području Hrvatske i Slavonije, a 1848. godine hrvatski ban Josip Jelačić potpuno ukida feudalne odnose. Naše zemlje dočekale su slom feudalnog poretka kao nejedinstveni, rascjepkani skup brojnih i raznovrsnih teritorijalnih jedinica u okviru Habsburške Monarhije. Vodeća uloga pripadala je na hrvatskom prostoru sjeverozapadnoj pokrajini što ju je tvorila Banska Hrvatska (ili civilna, provincijalna Hrvatska) s glavnim gradom Zagrebom. S njom je najuže bilo povezano područje civilne Slavonije (tzv. slavonski provincijal).

Prvi gospodarski program

Prvi tiskani hrvatski gospodarsko-politički program dao je još 1832. godine grof Janko Drašković, ideolog Iliraca, u spisu „Disertacija ili razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućim zakonodavcima“.

Naslovna stranica „Disertatia iliti razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i buduchjem zakonotvorzem kraljevinah nasih“  J. Draškovića, u Karlovzu: pritiskano slovima Joanna Nep. Prettnera, 1832., NSK, RIID-8°-252 b

(Izvor slike: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=povijest&chapter=12-janko_draskovic)

On je već tada uočio da bez nacionalne ekonomije nema napretka naroda. Stoga je 1862. godine zahtijevao od Ljudevita Gaja da od Nove godine „Danica“ svaki put nešto industrialskoga zaderži....

       „Želim istom da ti u kratkom što beržje to oglasiš, y kratko predstavie učiniš y kako je današniem zemanom trebao s industrium polse goniti, y kako oni narodi koi to ne čine ostraga ostanu u bitju y snazi prema drugima.“

Gospodarske izložbe

Zagrebački gradonačelnik Vjekoslav Frigan objavio je 15. listopada 1861. godine da će se u Zagrebu, počevši od 7.studenog 1861. godine, svakog četvrtka održavati tjedni sajmovi. Na gospodarski, tehnički i znanstveni razvoj grada Zagreba presudno su utjecale gospodarske izložbe održane 1864. i 1891. godine. Na tim se izložbama izmjenjivale misli i iskustva, a svaki je potencijalni izumitelj maštao o ostvarenju svojih zamisli.

Zagreb tada još nije imao ni industrijske tradicije, ni kapitala, ni banaka, ni inženjera, ni kvalificiranog radništva. Prijelaz s obrtne na industrijsku proizvodnju kočila je nedostatna akumulacija kapitala, nerazvijenost kreditnih ustanova, a posebno nepostojanje carinske zaštite. Pionirsko poduzetništvo počivalo je na amaterskom zanesenjaštvu i na individualnom financiranju ostvarenja tehničkih zamisli.

Prva dalmatinsko-hrvatsko-slavonska izložba organizirana je 1864. godine ispred zgrade

današnjeg Rektorata Sveučilišta u Zagrebu. Zgrada je sagrađena 1856. godine.

(Izvor slike: http://www.mgz.hr/...)

Na prijelazu stoljeća od 33.050 ekonomski aktivnih stanovnika Zagreba trećina ih radi u obrtu, industriji i građevinarstvu, ali prevladava zanatstvo.

Početak kapitalizma u Hrvatskoj

Govoreći o gospodarstvu Hrvatske i Slavonije nakon ukidanja feudalnih odnosa, moramo napomenuti da desetljeće Bachovog apsolutizma (od 1851.) i zatim ustavno prednagodbeno doba predstavlja izvanredno važno razdoblje u procesu prelaska agrarne ekonomije na nove, kapitalističke odnose u gospodarstvu. Cehovski obrt i seoska kućna radinost prerasta u manufakturu i zatim dalje u tvorničku industriju. Pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća afirmira se sve više domaće poduzetništvo. Među većim obrtnim pogonima 1860. bile su radionice kamenine (1799. otvorena prva u Krapini) i ciglane, poduzeća za proizvodnju ulja, likera, piva, za preradu duhana, drva, kože i tiskare, šećerane i mlinovi, brodogradilišta.

Najviše raznorodnih poduzeća bilo je u prednagodbeno doba u Rijeci.

U knjizi „Industrijalizacija građanske Hrvatske (1800-1941)“ Igor Karaman daje „Popis obrta“ iz 1883. koji je napravio Milovan Zoričić (istaknuti gospodarski stručnjak koji je djelovao krajem 19. stoljeća) u publikaciji  namijenjenoj za izložbu u Budimpešti 1885. godine. Taj popis daje cjelovitu sliku građanske i netom razvojačene sjeverne Hrvatske. Iz toga se vidi da ima ukupno 37.895 pothvata, od čega 97.9 % čine obrtnici s jednim do pet radnika.

Zanimljivo je da koristi pojam „pothvat“ kojim obuhvaća i obrtničko i industrijsko poduzetništvo.

Sastav poduzetništva prema broju radnika u sjevernoj Hrvatskoj prema «popisu obrta» iz 1883.

(Izvor slike: knjiga „Industrijalizacija građanske hrvatske (1800-1941)“

Igor Karaman navodi da je kod popisa iz 1883. godine Milovan Zoričić  dao oznaku „male industrije“ (obrtništva) za pogone 1-5 radnika, a sve ostalo obilježava kao veliku industriju, a kasnije kod popisa iz 1890. pogone s  6-20 radnika označava kao „srednju industriju“, a pothvate preko 20 radnika označava kao „veliku industriju“, odnosno tvorničku industriju. Ipak, krajem 19. i početkom 20. stoljeća Hrvatska je pretežno bila agrarna zemlja, jer je više od 85 % stanovništva radilo u poljoprivredi.

Popis obrta iz 1883. godine daje vrlo zanimljivu sliku odnosa prerađivačke industrije, trgovine, prometa i ugostiteljstva. Vidi se da ima 5 puta više obrta iz prerađivačke industrije u odnosu na trgovce. To je bio temelj za razvoj industrije što je Zagreb i Hrvatsku učinilo vodećom industrijskom zemljom u ovom dijelu Europe.

Taj odnos je sada, oko 130 godina poslije drastično promijenjen i to je dovelo Hrvatsku na dno Europe.

Sastav kapitalističkog poduzetništva u sjevernoj Hrvatskoj prema „popisu obrta“ iz 1883. godine.

(Izvor slike: knjiga „Industrijalizacija građanske hrvatske (1800-1941)“

Nakon završetka I. svjetskog rata i raspada Habsburške monarhije dolazi do daljnjeg rasta industrijskih pothvata, tvornica.

Prerađivačke djelatnosti na području sjeverne Hrvatske i Dalmacije

(Izvor slike: knjiga „Industrijalizacija građanske hrvatske (1800-1941)“

Postrojenje zagrebačkog Paromlina, prema crtežu s kraja 19. stoljeća.

(Izvor slike: knjiga „Industrijalizacija građanske hrvatske (1800-1941)“

Lekcije o kapitalizmu sredinom 19. stoljeća

Za razvoj kapitalizma važan je vrijednosni sustav društva, odnos prema radu, bogaćenju, potrošnji, obrtu, trgovini  i novcu. Književna povjesničarka Divna Zečević u članku u Vjesniku od 4. ožujka 1994. godine piše o lekcijama iz kapitalizma iz sredine 19. stoljeća u Hrvatskoj. Godine 1855., u propovijedi Vilhelma Švelca (svećenika nadbiskupije zagrebačke) pojavljuje se, samo na prvi pogled iznenađujući, poziv na potrošnju u granicama mogućnosti socijalnog položaja kršćana i poziv da se uhvati korak s ostalim svijetom u načinu života. To su bile prve lekcije o kapitalizmu kod nas  sredinom 19. stoljeća. Propovjednik se upušta u obrazlaganje svrsishodnosti potrošnje pa čak i rasipnosti zbog koje su u 18. stoljeću ljudi osuđivani i stavljani pod starateljstvo (kao što piše Baltazar Adam Krčelić). U stihovima anonimnog redovnika iz 1766. godine „Pisma ćudoredna“ upućenim gospodi i trgovcima poučava se drastičnom prijetnjom smrada i crva onima koji se obogatili „drugog guleći i daveći“.

Švelc propovijeda drugačiji odnos prema potrošnji:

          „Potrošnja nije rasipna, ako je usklađena s dohocima, rasipni su oni koji se u izdvajanju ne ravnaju po dohodci svojih. U današnje prosvijećeno vrijeme viče se obično protiv usavršavanjah i raširivanja mašinah kao proti ubitačnoj nekoj posljedici luksuza. No i ne pazeći na to što se naprjedak s nikakvom vikom i tužbom obustaviti ne da inače bismo morali i samu izobraženost ugušiti.“

Švelc govori o luksuzu čistoće, o značenju obrta i trgovine i o tome da se napredak ne može zaustaviti. Poučava se slušateljstvo da novac ne smije ležati na hrpi, drugim riječima, ne smije biti mrtvi kapital, nego ga treba puštati u opticaj. Uporište za takav stav može se naći u Bibliji i proizlazi iz drugačijeg čitanja, interpretacije u skladu s vremenom u kojem živi propovjednik:

          „Dužnost jest, dakle, svakoga da toliko troši koliko mu imetak i dohodci dopuštaju, jer se trošenjem ovim premnogima otvaraju vrela života, radionost se podnjetuje, novci se brže promiču, izobraženost i umjetnost podupiraju se. Rasipnost i troškovi koji čine imućniji ljudi na sjajniju odjeću, pokućstvo i obitavalište i hranu, zabavljaju hiljadu rukah. Dok jedni troše na stvari k uresu i udobnosti života spadajuće, drugi po tome dobivaju udjela i zaslužbe i obogate se ko se obogatiše babilonski trgovci od bogatstva slasti. (..)

          Cijeli svijet nastoji pripravit si udobniji i ljepši život, samo mi ko k jednom mjestu prikovani ostajemo (..) bez trgovine nastaje mrak, život se zaustavlja, bez trgovine svijet bi nam ostao nepoznat, a znanost i umjetnost bi propale.“

To je važno, jer se kroz ovakve propovijedi oblikuje jedan vrijednosni sustav i način razmišljanja koji je važan za razvoj poduzetništva.

U istom članku u Vjesniku Divna Zečević piše i o tekstu pod nazivom „Potreba luksuza“,  prevedenom s njemačkog i objavljenom u „Danici ilirskoj“ 1847. godine. U tom tekstu se izlažu gledišta engleskog filozofa Jeremya Benthama (1748.-1832.). Benthamova su shvaćanja predstavljala glas kapitalizma u jačanju.

List „Danica“ iz 1847. godine.

Tada su objavljeni tekstovi „Potreba luksuza“, Jeremya Bathama i o značenju obrta i trgovine iz propovijedi Vilhelma Švelca.

Inovacije i poduzetništvo - izvori rasta

Neposredni izvori zapadnog rasta bile su inovacije u trgovini, tehnologiji i organizaciji, združene s akumulacijom sve više kapitala, radne snage i eksploatiranih prirodnih bogatstava. Inovacije su kao značajan faktor zapadnog rasta pojavile već sredinom 15. stoljeća, da bi od sredine 18. stojeća postale univerzalnom i dominantnom. Glavne značajke inovacija - neizvjesnost, traganje, istraživanje, financijski rizik, eksperiment i otkrivanje - toliko su prožele širenje trgovine Zapada i njegovo razvijanje prirodnih izvora da se i ona sama praktički pretvorila u još jedan dodatni proizvodni faktor.

Naglo se razvija nova vrsta - poduzetnici. Oni posvuda navode na stvaranje novosti: nove tehnike, novi izvori kapitala, energije, sirovine, novi kupci. Prihvaćena su pravila industrijskog društva: zakon ponude i potražnje, privatna inicijativa, traženje rentabilnosti i konkurentnosti, slobode ugovaranja. Novčani dobitak je znak poslovnog uspjeha.

Niti na području inovacija ne zaostajemo za svijetom i imamo primjere na koje možemo biti ponosni. Nakon genijalnih ljudi renesanse, znanstvenika i izumitelja kao što su bili Ruđer Bošković, Marin Getaldić, Faust Vrančić, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće odjeci tehničkog napretka počinju se osjećati i u Hrvatskoj. Tehnikom brzojava u nas se prvi počeo baviti Ferdinand Kovačević, a probleme munjovoda riješio je Stanko Plivelić. Sigurnost željezničkog prometa za jakih bura rješavali su Martin Sekulić i Nikola Kessler.

Ipak, početak 20. stoljeća označen je dvojicom Zagrepčana - Davidom Schwartzom, trgovcem drvenom građom, graditeljem metalnog zračnog broda (dirižabla) s motorom i Slavoljubom Penkalom, inženjerom kemije, konstruktorom našeg prvog zrakoplova (1909.) i izumiteljem penkale, prve mehaničke olovke u svijetu i nalivpera (1906.).

Slavoljub Penkala sa suprugom Emilijom 1910. godine, u vrijeme gradnje svog zrakoplova.

(Izvor slike: Knjiga „Penkala leti“)

Slavoljub Penkala nije bio sam genijalni izumitelj, već je bio i poduzetnik. Svoje mehaničke olovke je počeo serijski proizvoditi u maloj tvornici u tadašnjoj Ulici Marije Valerije br. 3, današnjoj Praškoj ulici. Upoznavši Edmunda Mostera i njegova brata Mavra 1906. godine, s njima je sklopio ugovor o osnivanju tvrtke "Penkala–Edmund Moster & Co". Tvrtka je u Zagrebu izgradila tvornicu i počela proizvoditi automatske mehaničke olovke, nalivpera i ostali pisaći pribor prema Penkalinim patentima. Ta je tvornica ubrzo postala jednim od najvećih svjetskih proizvođača pisaćega pribora, a mehanička je olovka postigla velik tržišni uspjeh. Penkala je olovke i nalivpera izvozio u više od sedamdeset zemalja svijeta i tvornica od 300 radnika 1911. godine povećava taj broj na 800 radnika i može se reći da je u razdoblju od 1912. do 1926. godine to bila jedna od najvećih tvornica pisaćeg pribora u svijetu. S engleskom tvrtkom Edison-Bell zaključio je ugovor o izradi gramofonskih ploča u Zagrebu i nastala je kompanija "Edison-Bell-Penkala". Tvornica gramofonskih ploča bila je u na tadašnjoj Baroševoj cesti, današnjoj Branimirovoj ulici, gdje poslije bila tvornica „Nada Dimić“. Posebno se bavio materijalima za izradbu gramofonskih ploča, pa je usavršio masu ebonit iz koje su se ploče lijevale, a patentirao je i gramofonsku iglu produljena vijeka trajanja. 

Prva zagrebačka tvornica gramofonskih ploča „Penkala“.

(Izvor slike: Knjiga „Penkala leti“)

Patentna zaštita kod nas ima dugu tradiciju u što se možemo uvjeriti, ako pročitamo „Sbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju izdan i razposlan 12. listopada 1895.“ Zakonom je sve detaljno regulirano i pored ostalog možemo pročitati da kod prijave treba platiti 20 kruna prijavne pristojbe.

Zakon o izumima Kraljevine Hrvatske i Slavonije iz 1895.

(Izvor slike: arhiva autora)

Naši izumitelji su redovito svoje izume patentirali. Slavoljub Penkala imao je više od 70 izuma i toliko patenata. Treba se pitati zašto danas u Hrvatskoj ima malo izuma i malo patenata. Zašto ima malo izuma i patenata na našim institutima, posebno na Institutu Ruđer Bošković, zašto ih ima malo na FER-u i na Strojarstvu. Poduzetnici u Tehnološkom parku imali su više patenata nego Institut Ruđer Bošković. To je posebna tema o kojoj sam objavio mnogo tekstova na ovom portalu.

Komunizam, od 1945.-1990.

Kontinuitet rasta i razvoja kod nas je grubo prekinut 1945. godine gotovo pedesetogodišnjim razdobljem komunizma. Razvoj gospodarstva na marksističkim, pa samoupravnim temeljima mogao je u početku izgledati brz i spektakularan, a takvim ga je komunistička propaganda i prikazivala, ali se taj razvoj nije temeljio na ekonomskim pravilima i borbom na tržištu i bio je dio jednog nakaradnog, izopačenog, totalitarnog, nedemokratskog  društvenog sustava i doživio je neminovan slom.

Trebamo biti svjesni jedne činjenice:

       „Da nismo imali komunizam, mi bismo imali standard i gospodarstvo kao u Austriji, ne bismo se trebali upuštati u razne procese privatizacije i pretvorbe. Imali bismo jedan normalan gospodarski razvoj kao i ostale europske zemlje.“

Većina velikih socijalističkih poduzeća kojima se hvalila komunistička promidžba kao velikim uspjesima socijalističke izgradnje, imaju svoj početak  u vremenima prije komunizma, jer su tada osnovana. U socijalizmu su nabujala s velikim brojem radnika, poslovala su na zaštićenom i zatvorenom tržištu, a kada je komunizam propao nisu se snašla na svjetskom tržištu, mnoga su propala, otišla u stečaj ili se jako smanjila. 

Većina velikih socijalističkih poduzeća nastala su od poduzeća, pogona ili radionica osnovanih u predkomunističkom razdoblju.

(Izvor slike: članaka „Hrvatska ekonomija između europske periferije i poluperiferije…”)

Dvije karte Zagreba iz dva vremena, 1923. i 2020.

U jednoj maloj knjižici tiskanoj u okviru projekta Muzeja grada Zagreba „Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive“, iz 2011. godine našao sam jednu zanimljivu kartu Zagreba iz 1923. godine. Na toj karti su prikazane industrijske zone predviđene urbanističkim planom razvoja ondašnjeg Grada Zagreba.

Industrijske zone mapirane na karti Zagreba iz 1923. godine. (zapadni dio grada)

(Izvor slike: knjižica uz projekt „Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive“.)

Industrijske zone mapirane na karti Zagreba iz 1923. godine. (istočni dio grada)

(Izvor slike: knjižica uz projekt „Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive“.)

Ova karta nam može ispričati zanimljivu priču iz povijesti industrije, ali i poduzetništva, jer je industrija iz  vremena početkom 20. stoljeća nastala kao posljedica privatnih, poduzetničkih inicijativa.

Što možemo danas naučiti iz ove karte Grada Zagreba iz 1923. godine?

Možemo se diviti gradskim ocima koji su vodili Zagreb i koji su znali da je industrija veoma važna za razvoj grada i za standard njegovih stanovnika. Takva strategija je omogućila da Zagreb bude industrijski grad, središte hrvatskog gospodarstva i hrvatske znanosti,  pokretač razvoja cijele Hrvatske.

I to sada povežimo s današnjim odnosom prema gospodarstvu u Zagrebu.

Grad 2020. godine, nakon gotovo 100 godina  Zagreb nema niti jednu novu industrijsku zonu. Ljude koji upravljaju gradom ne zanimaju ni industrija niti poduzetništvo, a prevladava  glupo uvjerenje da je „Zagreb preskup za industriju“.

I Zagreb nije više pokretač razvoja cijele Hrvatske kao što je nekad bio.

Karta Zagreba iz 1923. godine s 10 poduzetničkih zona i karta današnjeg Zagreba koji nije sagradio ni osnovao ni jednu poduzetničku zonu govori o vremenu pred stotinjak godina kada se počelo razvijati poduzetništvo u Hrvatskoj i današnjem vremenu kada ljudi koji upravljaju Zagrebom uopće nisu svjesni značenja poduzetništva i industrije za gospodarski razvoj.

Idemo iznova, 1990.

Ponovna izgradnja gospodarstva nakon 1990. na novim kapitalističkim odnosima opterećena je velikim problemima, procesom privatizacije uvelike pojačanim ratom koji je nametnut Hrvatskoj. U svim tim zbivanjima još više dolaze do izražaja problemi koji proizlaze iz razvoja prekinutog komunizmom. Hrvatska je prožeta žilavim ostacima načina djelovanja koji, pored deklarativne kapitalističke orijentacije, nosi u sebi sve karakteristike nekadašnjeg komunističkog, samoupravnog razdoblja. Taj opasan, deformirani, komunistički duhovni svjetonazor i način razmišljanja, dobro prikriven te prekriven agresivnom i bučnom „antifašističkom“ retorikom, još uvijek jako šteti razvoju našeg gospodarstva. A doživjeli smo i to da u Sabor ulaze likovi koji se histerično bore protiv poduzetnika kao „klasnih neprijatelja“.

Pored toga naše novo gospodarstvo moralo se suočiti sa svim opasnostima globalizacije koja zahvaća cijeli svijet i gazi  gospodarstva malih zemalja, a posebno i okrutno gospodarstva zemalja u tranziciji iz komunizma u kapitalizam.

A uz to je došao rat, brutalna agresija na Hrvatsku.

Poduzetnici i obrtnici koji svoja poduzeća stvaraju „od nule“ predstavljali su  drastičan rez u odnosu na sve ostatke komunizma i od početka su stvarali  novo gospodarstvo na novim temeljima, svim otporima usprkos.

Broj malih poduzeća, 1994.-2000.

Da bismo dobili barem grubu sliku stanja malog gospodarstva u 1990-ima koristit ću statistička izvješća MOMSP-a (Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo) i ZAP-a (Zavoda za platni promet ).  

Obrtništvo

Obrtništvo od 1995.-2000.

(Izvor slike: „Analiza stanja u malom gospodarstvu 2001.-2004.” Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo, Zagreb, travanj 2001.)

Iz ove tabele moglo se zaključiti:

• Rast obrta - U razdoblju od 1995. do 2000. godine broj obrta bilježi rast i ostvaruje godišnju stopu rasta od prosječno 2,6%.
• Rast broja radnika - Istovremeno, broj radnika zaposlenih u obrtima zabilježio je znatno brži rast i ostvario prosječnu godišnju stopu rasta od 8.6%.
• Porast broja zaposlenika po obrtu - U promatranom razdoblju zabilježen je porast prosječnog broja zaposlenih u jednoj obrtničkoj radnji od 1.05 radnika u 1995. godini na 1.3 radnika u 2000. godini. To ukazuje na postepeni proces okrupnjavanja hrvatskog obrtništva.
• Oko 43 % obrtnika upošljavaju radnike, dok preostali još uvijek rade sami.
• S takvim malim obrtima ne može se postići imalo ozbiljnija razina konkurentnosti.
•  Usluge pruža 27% obrtnika (najzastupljenije su bile građevinske usluge, te usluge njege i odražavanja)
• Trgovina 20,2%, ugostiteljstvo i turizam 15,5 %, proizvodni obrti 14%.

Mala i srednja trgovačka društva

Strukturni pokazatelji o stanju malih i srednjih trgovačkih društava u Hrvatskoj u usporedbi s ostalim europskim zemljama nisu pokazivali velika odstupanja i gotovo su bili identični s podacima malog gospodarstva u razvijenim zemljama.

Trgovačka društva  od 1995.-2000.

(Izvor slike: „Analiza stanja u malom gospodarstvu 2001.-2004.” Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo, Zagreb, travanj 2001.)

Može se uočiti trend smanjivanja broja trgovačkih društava u razdoblju 1994.-2000. To je dijelom bila posljedica gašenja trgovačkih društava koja nisu provela usklađivanje s odredbama Zakona o trgovačkim društvima, te brojnih likvidacija i stečajeva, ali i posljedica uvjeta poslovanja i tržišta.

Trgovačka društva prema djelatnostima

(Izvor slike: „Analiza stanja u malom gospodarstvu 2001.-2004.” Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo, Zagreb, travanj 2001.)

Zapošljavanje u trgovačkim društvima, 1995.-2000.

(Izvor slike: „Analiza stanja u malom gospodarstvu 2001.-2004.” Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo, Zagreb, travanj 2001.)

Udio malog gospodarstva u broju gospodarskih subjekata 2000. godine

(Izvor slike: „Analiza stanja u malom gospodarstvu 2001.-2004.” Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo, Zagreb, travanj 2001.)

Nekoliko zaključaka o malim trgovačkim društvima 

• Trgovina zauzima 48,7%. - Prikazana analiza (iz 2000.) pokazuje da su prema djelatnostima u ukupnom gospodarstvu najbrojnija (48.7%) trgovačka društva koja obavljaju djelatnost trgovine. To je ipak bolje nego u kada je u Hrvatskoj bilo oko 100.000 aktivnih malih i srednjih poduzeća (69 000 obrtnika i 34 000 poduzeća) od čega je preko 70% poduzeća koja se bave trgovinom.
• Zastarjela podjela - analiza pokazuje da u nabrajanju djelatnosti djelatnost informatike i visokih tehnologija uopće nije zastupljena.
• Broj zaposlenih već od 1995. bilježi pad. To je posljedica smanjivanja broja zaposlenih u velikim poduzećima, ali nakon 1999. godine pad zaposlenih primjetan je i kod malih i srednjih trgovačkih društava.
• Financijski rezultati - ostvareni u ukupnom gospodarstvu u posljednjim godinama (do 2000.) bilježe negativna kretanja.
• Mala trgovačka društva – jedina pokazuju blagi porast ostvarene dobiti povećavajući istovremeno i svoj udio u ukupno ostvarenoj dobiti cjelokupnog gospodarstva. Ali i ona u 1999. godini prvi puta ostvaruju negativan konsolidirani financijski rezultat.
• Promatrano u apsolutnim iznosima velika poduzeća ostvaruju najveći iznos ukupnog prihoda, ali istovremeno bilježe i gubitke u poslovanju veće od ostvarene dobiti.

Pored stalno isticane činjenice da je malo gospodarstvo „generator razvoja cjelokupnog razvoja i zapošljavanja“ i vrlo pozitivnog trenda razvoja tijekom gotovo deset godina, u 1999. godini prvi put su mala trgovačka društva zabilježila negativan financijski rezultat. To znači da su pod teretom nagomilanih problema i mala trgovačka društva posustala.

Srednjoročni plan razvoja malog gospodarstva

U „Programu razvoja malog gospodarstva“  iz travnja 2001. godine predviđao se značajan rast malog gospodarstva do 2004. godine.

Plan rasta gospodarstva od 2001.-2004. godine.

(Izvor slike: „Program razvoja   malog gospodarstva 2001.-2004.”)

Plan rasta zapošljavanja, 2001.-2004.

 (Izvor slike: „Program razvoja   malog gospodarstva 2001.-2004.”)

Vidi se da se planirao značajan rast zaposlenosti u obrtništvu, gotovo 47.000, a u malim i srednjim trgovačkim društvima gotovo 80.000. Znači planiralo se u srednjoročnom razdoblju povećati zaposlenost u malom gospodarstvu za 133.335 zaposlenika.

U Programu je procijenjeno da je za novo radno mjesto u malom gospodarstvu potrebno između 100.000 i 150.000 kuna. Zato je prema toj pretpostavci za planiranih 133.335 radnih mjesta trebalo osigurati 17 milijardi kuna.

Mislilo se – ako osiguraš određeni iznos novaca, automatski ćeš otvoriti i određen broj radnih mjesta

To je bilo naivno, ali u to vrijeme uobičajeno razmišljanje. Ali to baš tako ne ide.

1990., godina nade

Razoran tsunami tranzicije

Rušenjem Berlinskog zida pred kraj 1989. godine započeo je proces rušenja komunističkog sustava u cijelom svijetu. Kao da se razoran „tsunami“ obrušio na nekadašnja komunistička društva, rušio sve pred sobom, rušio društveni i gospodarski sustav, rušio je institucije i organizacije, način života, vrijednosne sustave i za sobom ostavio neopisivo mnogo žrtava koje se neće moći još dugo prebrojati.

Sanjali smo tijekom svog života da će se to dogoditi, da će doći nešto i kao tsunami s lica zemlje eliminirati komunizam. Nažalost, nismo bili sposobni predvidjeti posljedice koje će taj tranzicijski tsunami, u obliku raznih pretvorbi^[6], privatizacija^[7]  i utjecaja ostataka komunizma proizvesti u svim bivšim komunističkim zemljama. 

Lomovi i drame koje su se odvijale kod nas, premda po mnogočemu osebujne, bile su dio tog društvenog i gospodarskog tsunamija, jednog nezamislivo kompleksnog i dramatičnog sloma komunističkog sustava u cijelome svijetu koji je započeo štrajkovima poljske Solidarnosti^[8] (1980.), Gorbačevom perestrojkom^[9] (oko 1987.), a svoj spektakularni vrhunac doživio rušenjem Berlinskog zida^[10] (kraj 1989.).

A onda se proširio na sve komunističke zemlje.

Pad Zida, jednog od simbola komunizma, 9. studenoga 1989. godine,  jedan je od onih dana u povijesti koji su mijenjali svijet. Ljudi su bili opijeni oduševljenjem, srećom i zanosom, svjesni da svakim udarcem čekića u Zid ruše jedno zlo, ruše komunizam koji je još nedavno izgledao neuništiv i vječan.

Rušenje Berlinskog zida 9.studenog 1989.

(Izvor slika: http://www.presstiz.rs/...)

U svim postkomunističkim zemljama, dok su ljudi ostajali bez posla i proživljavali mnogobrojne osobne tragedije, komunističke vrhuške i profesionalno organizirane tajne policije koje su prije svih predvidjeli propast komunizma bili su pripremljeni. Propast komunizma dočekali su spremni, prerušili se (reformirali) u nove demokratske snage, u nove poslovne ljude  i polako preuzimali medije, poduzeća  i vlast u svim postkomunističkim zemljama.

Postoji sve više podataka da su već  oko 1987. godine na sastanku u Ljubljani vodeći članovi  jugoslavenske UDBA-e predvidjeli propast komunizma i pripremali strategiju kako se snaći i preuzeti institucije i vlast u postkomunističkom razdoblju. A slično se događalo i u drugim socijalističkim zemljama gdje su se pripadnici komunističkog represivnog aparata dogovarali kako da se rasporede u stranke koje su se počele osnivati i da pomalo preuzmu vlast.

A to  im je i uspjelo.

Oni su bili vrhunski obrazovani i organizirani, opremljeni bogatim financijskim izvorima, a mi svi bili smo samo naivni, obiteljski  ljudi željni demokracije, ni politički obrazovani niti pripremljeni za novo vrijeme i za preuzimanje vlasti.

Jesen okrutnih lomova

Rušilački tsunami koji je zahvatio sve komunističke zemlje prelio se i na Hrvatsku. Početkom 1990-ih započeo je jedno turbulentno, dramatično i okrutno razdoblje u hrvatskoj povijesti. Komunistički sustav potpuno se srušio, gospodarstvo je doživjelo slom, poduzeća su odlazila u stečaj, radnici su štrajkali. Radio sam u Tvornici generatora, nekada perjanici Končara, koja je generatore isporučivala po cijelom svijetu. Nekoliko mjeseci nismo dobivali plaću, započeli su štrajkovi, smjene direktora, opći kaos i nesnalaženje rukovodstva. Sve sam to vidio i proživio, bio sam sudionik povijesti i počeo sam o tome pisati. Objavo sam mnogo tekstova u novinama, a onda sam koncem ljeta 1994. godine objavio svoju prvu knjigu, „Menadžerski izazov nakon rata i socijalizma“. U Uvodu knjige sam opisao stanje u Hrvatskoj početkom 1990-ih na početku tranzicijskog razdoblja:

„Jesen 1990. postaje vruća jesen. Jedan društveni i gospodarski sustav lomi se i nestaje, krhotine lete na sve strane, rušeći i krive i prave. Poduzeća propadaju jedna za drugima. Najbučnije se lome nekadašnji giganti socijalističke izgradnje: “Rade Končar”; “Litostroj”, “Jugoturbina”, “Đuro Đaković”, “Borovo”... Javnost zlurado promatra agoniju velikih tvornica, glomaznih i nedjelotvornih kao i cijeli gospodarski sustav. U isto su se vrijeme sručila pravila tržišne privrede i vlastita nedjelotvornost, neprilagođenost i nesposobnost, prekidi poslova s Irakom, zatvaranje tržišta i posvemašnja nelikvidnost.

          Nastupili su otkazi, “liste čekanja”, ljude je obuzela panika, zaredali su štrajkovi, smjenjivala se rukovodstva. Isprepletale su se agonija i anarhija. Tragika stečajeva što se kao zloduh nadvila nad brojnim poduzećima u Hrvatskoj razarala  je i tvornice i ljude - u kolovozu 1990. nezaposlenih je bilo 150.000, a do kraja godine ta se brojka približavala procjeni od 200.000.

          Prije Božića 1990. tisuću je ljudi jedne velike tvornice, (Končar-Generatori)  s osjećajem poniženja, stajalo u redu radi isplate 1500 dinara, nakon što dva mjeseca nisu primili plaću. Tisuću inženjera, magistara i doktora iz Instituta skupljalo je svoje stvari i ne vjerujući daje sve to moguće odlazili kući, a nakon toga se prijavljivali na burzu.

          Na sve strane izbacivane su parole o maloj privredi kao jedinom rješenju za hrvatsko gospodarstvo, nabijajući velikim tvornicama komplekse i osjećaj krivnje. S podcjenjivanjem i ismijavanjem govorilo se o oslanjanju na vlastite snage, na vlastitu pamet i znanje. “Pa gdje se mi možemo mjeriti sa Siemensom, mi nismo ni za što, mi možemo samo izvoditi nekakve male popravke ….”

          Potištenost, beznadnost, osjećaj poraza i promašenosti, gubitak motivacije, samopoštovanja i samopouzdanja razarali su ljude koji su još koliko jučer gradili strojeve, turbine, brodove i generatore što su nalazili svoje mjesto na međunarodnom tržištu.“

Gdje su nestale godine odricanja

          „Jedan ugledni inženjer, s dugogodišnjim radnim vijekom iza koga su ostale vrijedne konstrukcije, projekti i rukovodeći položaji, tupo je, gotovo u šoku, buljio preda se: 'Nikada nisam ni sanjao da će se to jednom dogoditi, da će se to meni dogoditi.” Zajedno sa stotinjak stručnjaka raznih profila, znanja i sposobnosti slušao je na zadnjem zboru radnika popis ljudi koji su 'zbog poteškoća u poslovanju' dobili rješenje o odlasku na 'čekanje'. Dok se u ledenoj tišini čuo samo plač jedne njegove kolegice; koja se nije mogla suzdržati ('Neću si to nikada oprostiti', govorila je poslije), presjeklo ga je, kao i većinu ostalih, pitanje: 'Kuda su otišle moje godine, godine odricanja, rada i očekivanja da će biti bolje?'

          Slušajući poslije svoga direktora, čovjeka iz plejade provjerenoga komunističkog kadra, koji je i dalje zadržao svoje položaje, kako samouvjereno, tresući pepeo cigarete u pepeljaru, objašnjava svima da su došla nova vremena u kojima dominira tržište i tržišno ponašanje, da direktori imaju ovlaštenje smanjiti broj radnika, dvoumio se što da učini - da ga lupi po zubima; da porazbija sve oko sebe, da napravi kraval, da sazove novinare i ispriča im o načinu rada koji je doveo do svega toga, da ... Nije učinio ništa: uzeo je svoje stvari i otišao kući, nepotreban nakon trideset godina rada.

          Hoće li iza toga tvornica odmah bolje raditi? Sumnjao je u to poput onih koji su otišli i onih koji su ostali.

          Gospođa koja je briznula u plač drugi je dan, priredivši nakon dugo vremena doručak djeci prije škole, s užasom gledala kako ljudi iz zgrade odlaze na posao. Razmišljala je o godinama koje će uslijediti, o školovanju djece i o mužu koji će vjerojatno doživjeti isto.

          U isto vrijeme razni partijski drugovi, bivši partijski sekretari, užurbano su mijenjali položaje, pomagali jedni drugima i na sva usta galamili o opasnosti od revanšizma.

          U jednoj drugoj velikoj tvornici, koja je dovedena u takvo stanje da jednostavno više nije bilo novca ni za proizvodnju ni za isplatu plaća, mjesec dana svi su živjeli pod velikim psihičkim opterećenjem, sa strahom očekujući što će se dogoditi. Naposljetku je odlučeno da se smanji broj radnika kako bi tvornica uopće mogla preživjeti.

          Je li to najrazboritija odluka? Zna se da socijalistička poduzeća zapošljavaju prevelik broj radnika i da su zato nedjelotvorna i neproduktivna. To poduzeće sa 1000 radnika imalo je proizvodnju 18.000.000 $ godišnje, a slično poduzeće iz Kanade sa 400 radnika imalo je  godišnju proizvodnju 100.000.000 $.

          Je li problem samo u broju radnika (koji su ionako plaćeni nekoliko puta manje nego kanadski) i troškovima rada, ili u plasmanu robe i maloj proizvodnji, ili pak u nečemu trećem? Je li to bila nužda i jedini izlaz ili se time, kao najjednostavnijim rješenjem, prikrivala zapravo nesposobnost rukovodstva da definira strategiju razvoja, područje djelovanja, da osvaja tržište, organizira konkurentnu i rentabilnu proizvodnju, i to u vrijeme kad je tržište još tražilo proizvode te tvornice?

          Vremena za analizu uzroka nije bilo. Nije bilo ni novca za isplatu plaća svim radnicima, pa je valjalo organizirati proizvodnju s manjim brojem radnika čije će se plaće moći podmiriti ili će svi otići pod stečaj.“

Mnogo ljudi je u tim godinama ostalo bez posla i završilo na burzi. Jedan dio je ostao nezaposlen, neki su bili sretni da su mogli otići u prijevremenu mirovinu i to im se sada vraća malim mirovinama, neki su se zaposlili u novoosnovanim državnim službama i vojsci, a jedan dio je otišao u poduzetništvu, osnovao svoje poduzeće ili obrt, počeo se boriti na tržištu. Takvi ljudi, poduzetnici su postali temelj izgradnje novog hrvatskog gospodarstva.

Jedan dio najboljih Končarevih stručnjaka, nakon poniženja koja su proživjeli na burzi imali su hrabrosti okušati se u poduzetništvu koristeći znanje koje su stekli u Končaru. Tijekom više od 20 godina prošli su jako teške trenutke borbe na tržištu, ali neka od tih poduzeća sada uspješno posluju, veliki su izvoznici, inovatori, rastu, zapošljavaju i stalno napreduju.

Nažalost, moram reći da su se oni koji su ostali u Končaru često ponašali krajnje  neprijateljski  prema svojim bivšim kolegama koji su krenuli u težak, neizvjestan i riskantan poduzetnički put. I nastojali su im što više zagorčati život.

Jadno i ružno.

Pretvorba, privatizacija i rat

Poduzetništvo se u Hrvatskoj nakon propasti komunizma razvijalo u dramatskim i kaotičnim uvjetima koje su karakterizirali:

• pretvorba,
• privatizacije i
• rat,

uz stvaranje i organiziranje institucija nove države.

Uz to su naglo izgubljena velika tržišta u Istočnim i Nesvrstanim zemljama, nije bilo novaca, nisu se mogli dobiti krediti za poslovanje i nastupili su:

• mnogobrojni stečajevi i
• ogroman broj ljudi je ostao bez posla.

Ni u jednoj europskoj državi poduzetnici nisu osnivali svoja poduzeća u takvim neopisivo teškim i kaotičnim uvjetima. U ostalim postkomunističkim državama imali su ponegdje i vrlo okrutne i krvave procese privatizacije, ali nisu imali rat, a poduzetnici u zapadnim europskim državama poslovali su u stabilnim i bogatim gospodarstvima.

Zato, kada proučavamo razvoj poduzetništva u Hrvatskoj moramo opisati i uvjete i kojima je nakon 1990. godine ponovno nastajalo.

Pretvorba i privatizacija

U Hrvatskoj su se kod stvaranja novog kapitalističkog društva dotadašnje komunističko, državno vlasništvo u gospodarstvu mijenjalo kroz pretvorbu i privatizaciju. Pretvorbom su se poduzeća u društvenom vlasništvu pretvarala u državna poduzeća. A postupkom privatizacije su privatne osobe različitim postupcima (u tome je „kvaka“ jer su ti postupci često bili i s onu stranu zakona) postajale vlasnici tih pretvorenih poduzeća.

Do 1990. godine, gotovo sve tvrtke u Hrvatskoj bile su u društvenom vlasništvu. Proces pretvorbe i privatizacije počeo je u Jugoslaviji osamdesetih godina prošlog stoljeća Zakonom o privatizaciji banaka, još za „vrijeme Markovića^[11]“. Raspadom Jugoslavije i propašću komunizma došlo je do privatizacije društvene imovine, koja je postala državna imovina. Uspostavljena su hrvatska državna poduzeća (Hrvatska pošta, Hrvatske šume, Hrvatska elektroprivreda, Hrvatske željeznice i dr.), a ostali dio društvene imovine postepeno je privatiziran.

Promjena vlasništva u ekonomskom sustavu Hrvatske imala je dva koraka:

• prva faza - prvo je obavljena pretvorba, u sklopu koje su poduzeća u procesu transformacije iz društvenog vlasništva pretvorena u prijelazno državno vlasništvo.
• druga faza – privatizacija, kojom su državna poduzeća, prodajući udjele ili dionice poznatim vlasnicima privatizirana, odnosno dobila privatnog vlasnika.

Tako su formirana dionička društva ili društva s ograničenom odgovornošću, a nastala su:

1. prodajom poduzeća ili dijela poduzeća,
2. ulaganjem kapitala u poduzeća,
3. pretvaranjem ulaganja u poduzeća i potraživanjem prema poduzeću u ulog,
4. prijenosom svih dionica, odnosno udjela RFMIORH-u ili HFP-u bez naknade.

Kroz proces pretvorbe trebalo je najprije utvrditi vrijednost svakog pretvaranog društvenog poduzeća kako bi se ustanovio temeljni kapital svakog poduzeća. Ta vrijednost je tada podijeljena na dionice koje su  postupkom predviđenim zakonom o pretvorbi ponuđene svima onima koji su stvarali vrijednost tog poduzeća iz Članka 5 zakona, zaposlenicima i bivšim zaposlenicima i njihovim obiteljima, umirovljenicima i sl.

Pretvorba se provodila kroz „Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća“ (Narodne novine br. 19/91.), donesen 22. travnja 1991. A poduzeća su bila dužna obaviti pretvorbu najkasnije do 30. lipnja 1992. Pretvorbom poduzeće postaje dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću koje će dobiti poznatog vlasnika. Vlasnici su mogli biti različiti -  od zaposlenih i ranije zaposlenih u poduzeću, osoba koje kupe cijelo ili idealni dio poduzeća, pa do Hrvatskog fonda za razvoj.

Privatizacija u Hrvatskoj odvijala se (više-manje)  na temelju smjernica opisanih u dokumentu „Koncepcija i strategija gospodarskog razvitka Republike Hrvatske“ (1992.), koji je Vlada RH naručila od Ekonomskog instituta u Zagrebu, 1991. godine. Taj dokument napisan krajem ratne 1991. godine, je gotovo u neizmijenjenoj formi postao osnova ekonomskog djelovanja Vlade 1992/1993 godine. U njemu je jasno izražen stav o vlasništvu i potrebi „brze i široke privatizacije“, bez obzira na okupiranost trećine teritorija, ratnu situaciju i još uvijek nestabilan međunarodni položaj. I bez obzira što, nakon izlaska iz komunizma nitko u Hrvatskoj nije imao novaca (naravno, stečenog na legalan način).

Jedan od urednika i autora tog dokumenta bio je Borislav Škegro koji i  danas smatra da je postupak naše privatizacije bio ispravan, najbolji mogući u onim uvjetima i da je spasio hrvatsko gospodarstvo od propasti. On je  18. lipnja 2007. na jednoj Konferenciji održao predavanje^[12] pod nazivom „Kako je privatizacija spasila Hrvatsku“. Kod toga je rekao (i napisao):

 „Privatizacija u Republici Hrvatskoj, kako je provedena u razdoblju 1991.-2007. godine, dala je bitno pozitivan i presudan doprinos dugoročnom gospodarskom i društvenom razvitku. Provođena većim dijelom u nezamislivo nepovoljnom okruženju ratnih razaranja, enormnog fiskalnog napora za potrebe rata, nesigurnosti u pogledu međunarodno-pravnog raspleta raspada SFRJ, raspada tradicionalnih tržišta, nepostojanja institucija, mehanizama i pravnog okvira suvremenog tržišnog gospodarstva, sa snažno prisutnom naslijeđenom svijesti tipa «radnička klasa je sve ovo stvorila» i dodatnim povećanim stupnjem solidarnosti sa ratnim stradalnicima, nemavši u najvećem broju slučajeva opciju odgađanja do povoljnijih vremena i suočena sa gotovo 3.000 pravnih subjekata kao predmeta, privatizacija je u Hrvatskoj provedena zadivljujuće uspješno i učinkovito.

Ova ocjena stoji još i više, kada je sa izvjesne povijesne distance uspoređujemo s privatizacijom u drugim državama, koja se odvijala u daleko povoljnijim okolnostima i uz stostruko veću zainteresiranost stranog kapitala tijekom 90-tih godina.“

Taj stav branio je gdje je god imao prilike i brani ga i danas.

Kada se danas čitaju ti zakoni uočava se najbolja namjera da se stvori određen sustav i logika po kojoj će društvena poduzeća preći u privatne ruke. Nažalost, u svim agencijama i ministarstvima nije bilo ljudi koji bi bili dorasli tim složenim zadacima i imali znanja i poštenja da  vode te složene procese i štite dugoročne interese Hrvatske.

Vrlo često se govori da privatizacija nije bila „poštena“, kao da je „ubrzana privatizacija“ na bilo koji način i mogla biti poštena.

Kada se govori o našoj privatizaciji tada se, a takva je i službena definicija, misli samo na proces kojim državna poduzeća prelaze u privatne ruke. Međutim, ako cijeli problem gledamo šire, tada možemo dati i jednu širu definiciju pa možemo reći da je „privatizacija proces u kojem se naše gospodarstvo, do 1990. godina u društvenom vlasništvu, mijenja u gospodarstvu u kojem ima sve više privatnih vlasnika poduzeća“. A u tom slučaju imamo dva procesa koji se odvijaju paralelno.

1. proces u kojem državna, nekada društvena, poduzeća prelaze u privatno vlasništvo,
2. poduzetnički proces kojim se „iz ničega“ osnivaju nova, privatna poduzeća, rastu i razvijaju se.

Zato danas u Hrvatskoj imamo tri vrste poduzeća:

1. državna poduzeća, u vlasništvu države, grada, županije ili drugih državnih poduzeća i institucija,
2. privatna poduzeća, nastala „ubrzanom privatizacijom“ državnih poduzeća, u početnom tranzicijskom razdoblju
3. privatna poduzeća nastala na poduzetnički način, što je jedino pravo poduzetništvo.

O tome sam objavio na ovom portalu tekst na:

http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

Rat

Rat nametnuti srpskom agresijom na Hrvatsku nanio je strašne štete i gubitke u ljudskim životima, u razorenoj infrastrukturi, razorenim industrijskim i stambenim objektima, crkvama, kulturnim i prirodnim dobrima.  Uz to, obranili smo zemlju, stvorili i naoružali, usprkos embargu, vojsku od 250.000 ljudi, koliko danas zajedno imaju nove zemlje EU-a i NATO-a od Baltika do Crnog mora.

Štete koje je proizveo rat treba podijeliti u dvije skupine. U prvoj skupini su izravne štete nanesene ratnom aktivnošću, a u drugoj skupini neizravne štete odnosno gubitak uslijed propuštene ekonomske aktivnosti.

Izravne štete su posljedice materijalnih razaranja svih vrsta imovine, vrednovanje ljudskih gubitaka, vojne rashode, troškove smještaja izbjeglica, troškove razminiranja i troškove zdravstva. Neizravne štete s druge strane objedinjuju gubitak nastao zbog propuštene ekonomske aktivnosti koju je uzrokovalo ratno zbivanje.

Kada sagledamo štete koje je Hrvatska pretrpjela zbog domovinskog rata dolazimo do stvarno ogromnog iznosa,  ukupna šteta prema jednoj studiji iznosi više od 308 milijardi dolara. Ako uzmemo u račun tečaj dolara prema kuni u 2005. godini (1:6,06) tada to iznosi 1.866 milijardi kuna.

Više od možda same brojke govori usporedba prema kojoj će Hrvatska prema procjeni do 2015. izgubiti između 7,5 i 9 svojih godišnjih bruto društvenih proizvoda (prema BDP-u 2004.). Iako su izravne štete bile golemih razmjera, Hrvatska će još dugi niz godina snositi trošak propuštene ekonomske aktivnosti upravo zbog tih izravnih šteta koje su nužno ostavile neizbrisiv trag.

Kada se razvoj poduzetništva i cijelog gospodarstva uspoređuje sa stanjem u drugim europskim državama, uvijek treba uzeti u obzir i te podatke. A to se redovito zaboravlja.

Dva svijeta

Početkom 1990-ih mala privatna poduzeća počela su s mnogo muka stvarati novi svijet, novi način rada, poslovanja i razmišljanja i mijenjati gospodarstvo koje je ostalo iz socijalističkog razdoblja. Međutim, bilo im je jako teško, nailazili su na mnogo nerazumijevanja i na mnogo otpora. Dok mala poduzeća na Zapadu ulaze u razvijeno gospodarstvo, na moćno tržište na kojem ima mnogo slobodnog mjesta i za velike i za male, te predstavljaju samo još jedan oblik poslovanja, kod nas se kroz mala privatna poduzeća iz ovog kovitlaca turbulentnih promjena, rađalo se novo gospodarstvo i nova poduzetnička filozofija.

Jedan poduzetnik, bivšu končarevac mi je jednom u to vrijeme rekao:

          „Kada sada  razgovaram sa svojim bivšim kolegama s kojima sam nekada godinama radio u velikom poduzeću, imam osjećaj da smo postali dva, potpuno različita  svijeta. Oni žive u svom svijetu koji se gotovo uopće nije promijenio, a ja sam postao potpuno drugi čovjek. Kada razgovaramo o poslu, oni me uopće ne razumiju. I ja sam nekada,  prije devedesetih,  živio u tom njihovom svijetu, koji je tada bio i moj svijet. I  ja sam se tako, prije 1990-tih, ponašao kako se oni još uvijek ponašaju.

          Ali sada sam se ja jako promijenio. Poduzetništvo me natjeralo da drugačije djelujem, razmišljam i drugačije se odnosim prema poslu. I imam drugi sustav vrijednosti. Oni su ostali gotovo isti. Čak rješavaju iste probleme koje smo rješavali pred petnaest godina. Ja te ljude volim kao prijatelje, ali ima sve manje stvari o kojima možemo razgovarati. Jedino o zajedničkim uspomenama, djeci i obitelji.“

Nažalost, bilo je onda u 1990-ima, a nažalost  ima i sada još mnogo slučajeva da ljudi iz velikih, državnih  poduzeća, koji redovito dobivaju plaću petog u mjesecu  s „užitkom“ maltretiraju male poduzetnike, ne plaćaju im ili hotimično naručuju proizvode od stranih poduzeća. Znam, nažalost previše slučajeva gdje se posebno okomljuju na svoje bivše prijatelje  s  kojima su radili prije 1990-tih godina, jer mi „neće dozvoliti da se na njihov račun bogate“.

Jedan, sada uspješan poduzetnik, mi je rekao: „Mnogo bi mi lakše bilo preživjeti prvih pet godina da šefovi nabava iz mog bivšeg poduzeća nisu sve proizvode  radije naručivali u Sloveniji nego od mene“.  

Poduzeće Končar u 1990-tima

Znanje o gospodarstvu iz „onog vremena“, prije 1990. i o novom gospodarstvu stvaranom u novoj državi stekao sam radeći dvadeset godina u velikom poduzeću Končar i radeći dvadesetak godina u Tehnološkom parku Zagreb, povezan s malim poduzećima. KONČAR je u 1990-tim prolazio kroz stravično teško razdoblje. „Preko noći“ je  izgubio ogromna tržišta, morao je provoditi financijsku, organizacijsku i poslovnu konsolidaciju i restrukturiranje, provoditi kadrovske promjene i izgrađivati novu menadžersku strukturu. Veličina i sva tragičnost te krize može se vidjeti kroz broj radnika koji su tijekom tog razdoblja izgubili posao.

Nažalost, kao što uopće nisu shvaćali  što se oko njih u društvu događa,  vodeći ljudi Končara nisu se snašli niti kao menadžeri i nisu znali upravljati u krizi.

U razdoblju od 12.1.1989. do studenog 1990., kada je već je srušen Berlinski zid (9. studenog 1989.), Gorbačovljeva^[13] perestrojka u SSSR-u bila je u punom tijeku (započela 1987.), sindikat Solidarnost rušio je komunizam u Poljskoj i doveo do prvih (polu)demokratskih izbora u lipnju 1989. godine,  u Končaru se 7. prosinca 1989., kao da su živjeli izvan vremena i prostora, održavala 2.akciona konferencija Saveza komunista^[14] (SK) Složenog poduzeća^[15] Rade Končar. U Končarevom tvorničkom listu „Končarevac“ od 7. prosinca 1989., objavljen je članak pod nazivom: „Končarevi komunisti imaju mogućnost i obavezu da daju puni doprinos u predstojećim promjenama u Savezu komunista – Održana 2. akciona konferencija SK SP „Rade Končar“.

A na toj Konferenciji izabirani su novi partijski sekretari.

Mjesec dana nakon toga, 11.siječnja 1990. godine Hrvatski sabor je omogućio uvođenje političkog višestranačja i 13.veljače 1990. godine ukinuo odredbu kojom je Savez komunista bio pozicioniran kao vodeća politička partija.

Bivši končarevac, fizičar  dr.sc. Danijel Đurek pričao mi je 18.lipnja 2018. godine u svom laboratoriju u Zlataru, malom mjestu u Hrvatskom Zagorju  o  razgovoru s dr.sc. Božidarom Frančićem, generalnim direktorom Rade Končara. Razgovarali su  početkom ljeta 1990. godine o stanju u Končaru:

          „Dr. Frančića sam zadnji puta vidio jedno popodne, dva tjedna prije njegovog samoubojstva. Govorio je općenito o politici i dosta nesređeno o budućnosti Končara. Nije imao nikakav koncept o tome što treba učiniti. Ništa mu nije bilo jasno. Više nije imao koga nazvati, jer telefonski brojevi koje je nekada koristio više nisu bili aktivni i  u igri su sve bili novi ljudi. Rekao mi je da je nekada,  kada su mu trebali novci za plaću, samo nazvao banku. Sada je to vrijeme zauvijek nestalo.“

Končar se naočigled rušio, započeli su štrajkovi, stečajevi, mnogo ljudi je ostalo bez posla i završilo na Zavodu za zapošljavanje.

Dr.sc. Danijel Đurek radio je u Končarevom institutu koji je u prosincu 1990. godine otišao u stečaj. To vrijeme je opisao:

„Godine 1990. situacija je bila do beskraja depresivna. Nitko nije ništa znao niti mogao reći. Možete zamisliti tisuće ljudi u krugu tvornice koji se više ne gledaju i zure bespomoćno u daljinu.

Stalno se kalkuliralo tko će dobiti otkaz, a tko ostati….

       ……. Nakon toga smo ipak svi 17. prosinca 1990. dobili otkaz bez ikakve naknade i upućeni smo s radnim knjižicama u ruci na „burzu“. Ovce su ostale kratkih rukava.

Četverored u Zvonimirovoj ulici, sjedištu „burze“, se protezao do Šubićeve. Prolaznici koji su nas gledali bili su ushićeni. Neki su vikali: „Mastodonti!“ A neki govorili: „Pravo im budi.“ U NAMI na Trešnjevci su odmah ukinuli kredite za Končareve radnike, a prodavačice su se smijuljile, došaptavale i pokazivale na nas prstom. Za nekoliko godina su i one letjele na burzu.

Magistra, bivša šefica Odjela za treće zemlje u Institutu, još je 5 godina na Dolcu prodavala povrće. Svake subote  smo razgovarali i počastila me  kada je konačno izborila mjesto na kraju tezge gdje je promet kupaca veći. Visokopozicionirani inženjer u Generatorima je 3 godine miješao boje i posluživao soboslikare, nakon čega se uspio ipak skrasiti u Energetskim transformatorima, gdje i danas radi.“

Nova uprava i veliki problemi s kojima su se suočili

Skupština dioničkog društva „Rade Končar“ na sjednici održanoj 27. studenog 1990. raspravljala je o novoj organizacijskoj i upravljačkoj strukturi i donijela odluku o osnivanju holding kompanije.

Tjedan dana nakon toga, 19. prosinca 1990. godine, Skupština „KONČAR“ d.d. imenovala je Vjekoslava Srba, dipl.inž. za predsjednika Upravnog odbora poduzeća KONČAR- Elektroindustrija d.d. Uz njega u Upravi je bilo još 8 članova. 

Svi članovi Uprave, osim jednoga (naknadno priključenog), bili su končarevci, iz bivših uprava, većina od njih nekadašnji članovi Saveza komunista, ljudi koji su imali veću ili manju odgovornost za katastrofalnu situaciju u kojoj se KONČAR našao na kraju 1990-ih.

Danas, nakon određenog vremenskog razmaka i na temelju iskustva i saznanja o radu tog Upravnog odbora uvjeren sam da je tada u KONČAR-u sigurno bilo dvadesetak ljudi koji su mogli bolje provoditi restrukturiranje KONČAR-a i upravljati KONČAR-om  u kriznom razdoblju 1990-ih godina.

Ovaj upravni odbor se uglavnom bavio stečajevima poduzeća, financijama, provodio jedan oblik privatizacije, odnosno prodaju dionica radnicima, ali nije donosio ozbiljne strateške razvojne odluke, imao je mnogo skupih promašaja, pogotovo kod osnivanja mnogobrojnih Končarevih poduzeća u inozemstvu od kojih su većina propala, a neka uz škandalozna ponašanja njihovih direktora

Treba biti pošten i reći da se nova Uprava Končara koja je došla na čelo KONČAR-a u prosincu 1990. godine suočila sa stravičnim problemima. Gotovo „preko noći“ srušila su se tržišta na kojima je KONČAR poslovao, srušio se komunizam u Europi, s njime sva komunistička gospodarstva, ali i tržišta na kojima su naša poduzeća poslovala. Raspala se Jugoslavija, raspao se SSSR, gotovo je nestala organizacija Nesvrstanih zemalja Afrike i Azije s ogromnim tržištima na kojima su naša poduzeća imala veliki ugled. U  Iraku gdje je Končar radio na velikoj hidroelektrani Bekhme^[16] na sjeveru Iraka, u Iračkom Kurdistanu bio je rat^[17] i Irak je bio pod embargom. Mnogi već realizirani poslovi nisu plaćani,  ugovoreni poslovi nisu se mogli realizirati, banke nisu htjele financirati ugovorene poslove, 

Tržište bivše Jugoslavije bilo je razbijeno, bez financijskih mogućnosti i na velikom dijelu bez osnovnih pravnih, tržnih i civilizacijskih preduvjeta za normalno gospodarsko ponašanje. Neki dijelovi tog tržišta su odbijali plaćati, drugi su odgađali plaćanje ili jednostavno nisu mogli  platiti obveze. Nenaplaćenih potraživanja bilo je oko 2 milijarde  dinara (cca 300.000.000 DEM)

Dijelovi svijeta, većinom „nesvrstani“,  u koje je Končar isporučivao svoju opremu nisu bili u stanju plaćati isporučenu robu, velika postrojenja, generatore, transformatore, itd. Početkom rujna 1990. godine objavljeno je da je zbog blokade Iraka „Rade Končar“ izgubio poslove u vrijednosti većoj od cca 250.000.000 dolara. Riječ je o poslovima ugovorenim prethodnih godina za koje je projektna dokumentacija bila u izradi, a materijal i energetska oprema dijelom su bili nabavljeni i proizvedeni

Končar je od velikog poduzeća s 24.197 radnika u 1989. za dvije godine bio prepolovljen (1991. imao je 9.932 radnika), a za deset godina, 1999. godine je broj radnika spao na  4.115 radnika.

Takav udarac kakav je KONČAR doživio 1990-tih uzdrmao bi dramatično i Siemens. Ne znam kako bi se siemensovci u tome snašli, jedino znam da ne bi gubili vrijeme na 2. akcionu konferenciju SK i izbor novih partijskih sekretara.

Sličnu i još goru sudbinu doživjela su i mnogo druga nekada velika socijalistička poduzeća.

U tjedniku Danas od 19. ožujka 1991.godine piše:

          „A na hodnicima zagrebačkog Zavoda za zapošljavanje susrećemo ovih dana uglavnom dugogodišnje radnike Rade Končara od kojih su neki pred penzijom. Od 20.000 samo je njih 20 posto dobilo obećanje  da će se opet vratiti na posao. Zato valjda nitko od končarevaca koje smo zatekli u Zavodu ne pokazuje ni ljutnju niti nestrpljenje, nadajući se čudu. …

     …Bivši končarevci nam pričaju da se za sada snalaze posuđivanjem novaca, troše ušteđevinu ili ih pod stare dane uzdržavaju još stariji roditelji od mirovne. Ali su, barem pred novinarima, puni vjere u dobra rješenja nove vlasti pa računaju da će preživjeti do boljih vremena“.

Poslovni tajnik Upravnog odbora

Nakon što smo dočekali Novu godinu 1991. postavljen sam 1. siječnja 1991. godine za poslovnog tajnika Upravnog odbora KONČAR-Elektroindustrije d.d. To je za mene bilo nešto potpuno novo, nakon dvadeset godina rada u tvornicama, uz proizvodnju, tehnologiju i razvoj proizvoda. Kada mi je gospodin Boris Kosi, član Upravnog odbora zadužen za kadrove predložio da preuzmem tu funkciju, pitao sam ga:

„Boris, kakva je to funkcija, o čemu se tu radi?“

„To ti je nešto kao Hrvoje Šarinić kod Predsjednika Tuđmana“, odgovorio mi je. Tada nisam imao pojma  što radi Hrvoje Šarinić kod Predsjednika.

Imao sam 20 minuta da se odlučim, jer je već bio petak popodne. U to vrijeme u Generatorima već dva mjeseca nismo dobili plaću i pristao sam, ne znajući u što se upuštam. Iz  lijepog svijeta tehnike i tehnologije, znanja, rada i inovacija prešao sam u, za mene,  potpuno novi „svijet top-menadžmenta“, „svijet visoke politike“, u kojem je „čovjek čovjeku vuk“, u kojem se donose odluke, dobre ili loše, prave ili krive, moralne ili nemoralne  koje utječu na život velikog broja ljudi.

Na tom poslu sam radio od 1.1.1991. do 1.3.1994. Nisu mi to bile lijepe godine, nisam se ugodno osjećao u toj novoj sredini, ali mi je ta funkcija omogućila da iz blizine pratim sva turbulentna događanja u KONČAR-u i dijelom u njima i učestvujem. Zato mogu „iz prve ruke“, na pomalo subjektivan, katkada i sentimentalan način, svjedočiti o toj fazi Končareve povijesti, važnom segmentu naše industrijske povijesti. I dati svoj skroman doprinos pisanju te povijesti.

Krajem 1993. godine moj poslovni život doživio je veliki i radikalan obrat. Odlazio sam iz polako iz velikog industrijskog sustava i ulazio u svijet poduzetništva.

Stanje u Hrvatskoj u 1993. i 1994. godini

Ratne godine

Tehnološki park počeo je s radom u turbulentnom vremenu kada se stvarala hrvatska država,  stvaralo novo hrvatsko gospodarstvo, a veliki dio zemlje bio je pod udarom brutalne velikosrpske agresije, dio zemlje je bio okupiran. U zemlji je bjesnio rat, veliki broj mladih ljudi bio je mobiliziran, bili su u vojsci i borili se na ratištima po cijeloj Hrvatskoj. I u tim uvjetima stvaralo se hrvatsko poduzetništvo, osnivala su se poduzeća, putovalo pod uzbunama, često i pod topničkim i snajperskim napadima, ugovarali se poslovi, proizvodili proizvodi. I nastojalo se nastupati na tržištima i boriti se s konkurencijom koja je dolazila iz bogatih zemalja u kojima je vladao mir i poslovna stabilnost.

U tim teškim vremenima mnogi ljudi u Hrvatskoj su pokazivali veliku poduzetničku inicijativu, osnivali poduzeća, neki su radili u „garažama“ i organizirali mnogo kooperanata, obrtnika da im proizvode dijelove, a mnogobrojne hrvatske tvornice počele su pored svoje osnovne djelatnosti proizvoditi razna oružja ili dijelove oružja.

U kratko vrijeme poduzetničkim inicijativama osnovano je oko 40 obrta i privatnih poduzeća u kojima su samoinicijativno počeli proizvoditi oružje ili dijelove za oružja.

Nažalost, o tim naporima, o tim poduzetničkim inicijativama i rezultatima koje su postizali se malo ili nedovoljno zna.

Nakon rata mnogi od tih poduzetnika su propali, država iscrpljena ratnim naporima više nije htjela i mogla ulagati u vojsku i okrenula se obnovi. Končareva tvornica oružja, Končar-SUS je otišao u stečaj i država je pokazala malo interesa za tu gospodarsku granu koja mnogim drugim država predstavlja značajan izvor prihoda.

( O tome sam objavio niz tekstova na ovom portalu-

 http://www.sveopoduzetnistvu.com/index.php?main=clanak&id=197)

Teško stanje u gospodarstvu

Sam početak Hrvatske kao samostalne države obilježen je Domovinskim ratom, ratnim štetama i gubitkom tržišta zemalja bivše SFRJ. Stoga je prvih godina samostalnosti zabilježen izražen pad BDP-a koji je doveo do toga da je realna razina gospodarske aktivnosti u 1995. godini bila približno 35% niža nego 1989. godine.

Premda se takav pad čini izrazito visokim, sličan trend prošle su i članice EU10 (bivše tranzicijske članice EU) s kojima se Hrvatska često uspoređuje. Raspad SSSR-a i oslobađanje od njegova utjecaja, uz istodoban gubitak tog velikog tržišta i tranziciju prema tržišnim gospodarstvima, smanjili su realnu vrijednost BDP-a u svih deset članica EU10. Pritom je najveći pad zabilježen u Estoniji, Litvi i Latviji koje su, prije njegova raspada, bile republike SSSR-a.

Realni rast BDP-a u razdoblju 1990.-1995.

(Izvor: HGK-Kretanje BDP-a)

Krizno stanje gospodarstva bivše države naslijedila je nova država Hrvatska. A stanje se još drastično i pogoršalo izbijanjem rata 1991. godine. Oko 30% površine Hrvatske, na kojem se nalazila glavnina postrojenja kemijske, tekstilne, kožne, drvne, metalne i drugih industrija, bilo je zahvaćeno direktnim ratnim razaranjima. Štete su bile ogromne, a industrijska proizvodnja je u 1993.godini bila prepolovljena u odnosu na 1989.godinu. Zagreb i zagrebačka industrija su velikim dijelom bili pošteđeni ratnih razaranja. U tijeku 1990-ih godina prvi porast industrijske proizvodnje ostvaren je 1995. godine premda je to bilo tek 56% proizvodnje iz 1990.godine.

U razdoblju od 1995. do 2002.godine industrijska proizvodnja je rasla po prosječnoj godišnjoj stopi od 3,58% i time je u 2002.g. dosegla vrijednost od tek 72% one u 1990. godini.

Promjena industrijske proizvodnje u Hrvatskoj 1990.-2002. godine.

(Izvor slike: HGK-Centar za mkroekonomske analize)

Paralelno s ratnim razaranjima naše gospodarstvo prolazilo je kroz drastične procese promjena sa socijalističkog gospodarstva na tržno orijentirano, kapitalističko gospodarstvo.  Uz to se odvijala snažna deindustrijalizacija u cijeloj zemlji, a posebno u Zagrebu koji je nekada bio glavni industrijski centar. Prije 1990-tih Zagreb je bio industrijski grad i 47,3% ljudi koji su radili u gospodarskim djelatnostima, bili su zaposleni u industriji. A 58,7% prihoda Grad Zagreb je dobivao iz industrije.

Međutim, već u 80-tim godinama svi trendovi razvoja gospodarstva, a time i industrije bili su negativni. Nastupila je deindustrijalizacija i osnovni trend strukturne promjene u gospodarstvu Grada Zagreba jest veliki pad udjela industrije.

U usporedbi s 1989., u 2009. broj zaposlenih u industriji je gotovo prepolovljen (smanjenje sa 108 na 56 tisuća zaposlenih). Udjel prerađivačke industrije u ukupnoj zaposlenosti smanjen je sa 29,8% u 1989. na 15,9% u 2009. Udjel industrije, građevinarstva i proizvodnog obrta u ukupnoj zaposlenosti u Zagrebu smanjen je sa 42,2% u 1989., na 23,9% u 2009. godini.

KONČAR

Končar je 1990. godine imao 19.165 radnika, a u 1994. godini 7.402 radnika. U 4 godine izgubio je kroz stečajeve i likvidacije nekih poduzeća više od 11.000 radnika, Dio radnika se zaposlilo po državnim institucijama, a dio ih je krenuo u poduzetništvo. Neki od njih su ušli u Tehnološki park.

Počelo korištenje interneta

Početkom 1990-ih, točnije 17. studenoga 1992. godine u auli Rektorata Sveučilišta u Zagrebu službeno je puštena u rad hrvatska akademska i istraživačka računalno komunikacijska mreža, utemeljena na IP protokolu i njezina poveznica na globalnu mrežu internet. Taj se dan i službeno računa kao dan kad je internet zaživio u Hrvatskoj.

Hrvatska je dobila vršnu .hr domenu 1993. godine. Time su stvorene pretpostavke za prisutnost Hrvatske u virtualnom svijetu.

Razni događaji 1993. i 1994.

Cijela 1993. i 1994. godina bile su pune tragičnih i  sudbonosnih događaja koji se danas već polako zaboravljaju.  U ljeto, 7.lipnja 1993. godine u prometnoj nesreći u Njemačkoj poginuo je kapetan i vođa hrvatske košarkaške reprezentacije genijalni košarkaš Dražen Petrović, jedan od najboljih košarkaša u povijesti europske košarke.

U prometnoj nesreći pogonio je Dražen Petrović

(Izvor slike: https://www.zagrebancija.com/...9)

Owen-Stoltenbergov mirovni plan za BiH predstavljen je 20. kolovoza 1993., od 21. do 22. kolovoza je Glavni štab Armije BiH predočio je svoj plan vojne akcije „Neretva '93“., s ciljem prodora dolinom Neretve i uništenja HVO-a u Hercegovini, a 28. kolovoza je u  Grudama  donesena odluka o uspostavi "Hrvatske Republike Herceg Bosne".

U rujnu je vojnom akcijom HV oslobodio tzv. Medački džep, jugoistočno od Gospića.

Hrvatska vojska u operaciji „Medački džep“

(Izvor slike: https://braniteljski.hr/...)

 Humanitarnim konvojem „Bijeli put“ za improviziranu bolnicu u Novoj Bili, od 10.-22. prosinca 1993. godine  Hrvatska je dostavila pomoć Hrvatima iz Lašvanske doline, koji su bili u okruženju Armije BiH. Na povratku, muslimanske postrojbe kod Gornjega Vakufa napale su i opljačkale konvoj te ubile vozača kamiona Antu Vlaića.

Konvoj „Bijeli put“ za bolnicu u Novoj Biloj

(Izvor slike:. https://www.vecernji.hr/...)

U 1994. godini nastavljao se rat pun tragičnih vojnih sukoba i neuspjelih političkih dogovora. U Washingtonu su 18. ožujka 1994.  u nazočnosti američkog predsjednika Billa Clintona, predstavnici hrvatskoga i muslimanskoga naroda u BiH,  Krešimir Zubak i Haris Silajdžić, potpisali  sporazum o uspostavi hrvatsko-bošnjačke federacije (Federacija BiH), a predsjednici Tuđman i Izetbegović o uspostavi konfederacije između Federacije BiH i Republike Hrvatske, čime su stvoreni uvjeti za prekid tragičnog sukoba između HVO-a i Armije. U središnjoj Bosni (Žepče, Busovača, Vitez, Travnik) u žestokim i krvavim hrvatsko-muslimanskima  su nadmoćnije snage Armije BiH pokušale protjerati Hrvate.

U Mostaru je 9. rujna 1994. godine srušen  simbol grada - Stari most na rijeci Neretvi. Svi su (i VS UN i britanski BBC) optuživali hrvatsku stranu da je srušila most, a  najviše su optuživali generala Slobodana Praljka. Međutim, znanstvena ekspertiza prezentirana u veljači 2006. pokazala je da je most srušen eksplozivom postavljenim u istočne temelje mosta, na lijevoj obali Neretve, koja je bila pod kontrolom Armije BiH.

Srušen Stari most u Mostaru

(Izvor slike: https://www.historiografija.ba/...)

Istodobno dok su trajali hrvatsko-muslimanski sukobi u BiH, u Hrvatskoj je utočište našao velik broj muslimanskih izbjeglica iz BiH; početkom 1994. u Republici Hrvatskoj bilo je više od 280.000 izbjeglica (Hrvata i Muslimana) iz BiH. Oružani sukobi između HVO-a i Armije BiH, koji su uz povremena primirja trajali od listopada 1992. do ožujka 1994., nazivaju se "rat u ratu"; Hrvati su taj rat doživjeli kao podlu izdaju i kao pokušaj Bošnjaka-muslimana da od Hrvata, kao manje brojnoga naroda u BiH, uzmu ono što su izgubili od Srba.

U opticaj je 30. svibnja 1994. godine puštena nova hrvatska valuta - kuna (lipa, kao stoti dio kune).

Novčanica od 1000 kuna

(Izvor slike: https://m.facebook.com/....)

Prema normi ISO 4217, oznaka za kunu u međunarodnom prometu je HRK, a brojčana oznaka je 191. Kovanice je dizajnirao hrvatski umjetnik Kuzma Kovačić, a novčanice Miroslav Šutej i dr. Vilko Žiljak. Logističku pripremu uvođenja kune i zamjenu hrvatskog dinara provodila Direkcija trezora Hrvatske narodne banke. U ratnim uvjetima, na teritoriju koji je bio djelomično okupiran, djelomično prometno izoliran, trebalo je u kratkom roku organizirati siguran prihvat gotovih novčanica, radilo se o 92,7 milijardi kuna u količini od 622 milijuna komada teških gotovo 1200 tona, te osigurati pretpostavke za zamjenu novca. Uzimajući u obzir vrijeme i ratne okolnosti u kojima je izvršeno uvođenje kune, kao i činjenicu da je zamjena novca izuzetno važan događaj za svaku državu i njezin monetarni sustav, jasno je da je to bio jedan od najsloženijih projekata Hrvatske narodne banke, u kojem su sudjelovale i brojne institucije te pojedinci izvan središnje banke. Taj kompleksan zadatak, unatoč teškim uvjetima, bio je obavljen besprijekorno.

Papa Ivan Pavao II. (1978.-2005.) došao je 10.-11. rujna 1994. godine u Zagreb u posjet Crkvi u Hrvata i Republici Hrvatskoj; papu su uz ogromno mnoštvo naroda dočekali kardinal i nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić i Predsjednik RH Franjo Tuđman.

Papa Ivan Pavao II, služi misu na zagrebačkom hipodromu, 11. rujna 1994.

(Izvor slikr: https://044portal.hr/...)

Rezolucija (347) Vijeća sigurnosti UN-a od 30. rujna, koja je obuhvatila i potvrdila dotadašnje rezolucije, naglasila je da su sve države na području bivše Jugoslavije suverene i teritorijalno cjelovite; mandat UNPROFOR-a produžen je do 31.III. 1995.

Sporazumom o normalizaciji ekonomskih odnosa, između pobunjenih Srba i hrvatskih vlasti, potpisanim 19. prosinca 1994. godine otvorena je za promet autocesta Zagreb - Lipovac, preko okupiranih Okučana (UNPA sektor Zapad).

U tim uvjetima stvaralo se hrvatsko poduzetništvo i Tehnološki park u Zagrebu je započeo radom.

Kraj 1. dijela.

Nastavak slijedi

LITERATURA

1. Grupa autora (2001.), „Program razvoja malog gospodarstva 2001.-2004.” Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo,   Zagreb, travanj 2001.
2. Grupa autora (2001.), “Analiza stanja u malom gospodarstvu 2001.-2004.” Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo, Zagreb, travanj 2001.
3. Grupa autora (2017.), „Kretanje BDP-a u Hrvatskoj – izvori rasta i posljedice“, HGK, ožujak 2027.
4. https://www.hgk.hr/documents/kretanje-bdp-a-u-hrvatskoj-izvori-rasta-i-posljedice5addcdb7bc19c.pdf
5. Horvat, Rudolf (1992.), „Prošlost Grada Zagreba“ , August Cesarec d.o.o. i Atlantic paper d.o.o., Zagreb
6. Karaman, Igor (1991.), „Industrijalizacija građanske Hrvatske (1800-1941)“, Naprijed Zagreb
7. Klein, Naomi (2008.), „Doktrina šoka–Uspon kapitalizma katastrofe“, B.Z., Zagreb
8. Krčelić, Baltazar Adam (1952.), „Annue ili historija -1748-1767“, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti
9. Ožanić, Marijan (1994.), „Menedžerski  izazov – poslije rata i socijalizma“,   Trend i Croman, Zagreb
10. Ožanić, Marijan (2004.), „Mali brod na olujnom moru- od ideje do prvog ugovora“, Tehnološki park Zagreb, Zagreb.
11. Ožanić, Marijan (), „Mali brod na olujnom moru-priručnik za poduzetnike“, 2.izdanje, Profil d.o.o., Zagreb.
12. Ožanić, Marijan (), „Tehnološki park Zagreb – 10 godina razvoja“, Tehnološki park Zagreb, Zagreb.
13. Ožanić, Marijan (), „Tehnološki park Zagreb – 15 godina razvoja“, Razvojna agencija Zagreb-TPZ d.o.o.
14. Ožanić, Marijan (), „Gdje smo i kamo idemo – i još 90 kolumni iz Škole poduzetništva o poduzetništvu, menadžmentu, razvoju i konkurentnosti i društvu“, Tehnološki park Zagreb, Zagreb.
15. Petrović, Nikola (2018.), „Hrvatska ekonomija između europske periferije i poluperiferije: nalazi iz povijesti hrvatskih visokotehnoloških poduzeća, ..., Revija za sociologiju 48 (2018), 1: 5–47
16. Puhlovski, Boris (1987.), „Penkala leti: život i rad izumitelja“, Globus, Zagreb
17. Švelc, Vilhelm (1855.), „Propovjednik sadržavajući u sebi svete govore na nedjelje, blagdane i razne prigode, složen po Vilhelmu Švelcu, svećeniku nadbiskupije zagrebačke“,  u Zagrebu 1855. Knj. I. Na II. Došašća. O vanjskoj čistoći 
18. Zečević, Divna (1994.), „Vilhelm Švelc: Lekcija o kapitalizmu sredinom 19. stoljeća“, DANICA, Vjesnikov prilog o kulturi , Vjesnik 4.ožujka 1994.

 [1] Doktrina šoka- naziv knjige kanadske spisateljice Naomi Klein na temu globalizacije, objavljene u 2007. Doktrina šoka, kao oblik šok terapije je metoda  uspostavljanja  modela slobodnog tržišta u nekoj zemlji, pri tome obično nasilno razarajući postojeći ekonomski sustav. Učinak primjene tih teorija dovodi do rasta nezaposlenosti, bogaćenja elite i općeg osiromašenja stanovništva. Među tim šokovima, autorica nabraja torturu Pinochetova režima u Čileu 1973., gospodarsku nestabilnost u Poljskoj i Rusiji u ranim osamdesetima, nezaustavljivu inflaciju u Boliviji, itd. Zagovornici doktrine šoka su MMF i Svjetska banka.

[2] Chicago Boys -  skupina mladi ekonomista koji su obrazovani na Sveučilištu u Chicagu, pod utjecajem Miltona Friedmana i provodili ubrzanu privatizaciju po načelu „Doktrine šoka“ u raznim zemljama, od Chilea do postkomunističkih zemalja.

[3] Milton Friedman ( 1912 – 2006.), američki ekonomist, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. godine i savjetnik Predsjedniku Ronaldu Reaganu, veliki zagovornik slobodnog tržišta. Friedman i Keynes često se smatraju najutjecajnim ekonomistima 20. stoljeća, Keynes prve polovice, Friedman druge polovice 20. stoljeća. Cijeli radni vijek odradio je na Sveučilištu u Chicagu.

[4] Jeffrey David Sachs (1954, SAD) američki ekonomist i direktor American Earth Institute na Columbia University. Sachs je postao poznat po propagiranju šok terapije u zemljama u razvoju i u zemljama Istočne Europe u postkomunističkom razdoblju

 [5] Marijan OŽANIĆ Mali brod na olujnom moru- od ideje do prvog ugovora, priručnik za poduzetnike,          Tehnološki park Zagreb, Zagreb,. 2004.

[6] Pretvorba - pretvorba vlasništva, proces prelaska iz državnog ili društvenog vlasništva u privatno. Pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj dogodila se nakon raspada Jugoslavije i osamostaljenjem Hrvatske kao prijelaz iz planskoga gospodarstva u tržišno gospodarstvo, tj. iz socijalizma u parlamentarnu demokraciju za vrijeme Domovinskog rata. Do 1990. godine, gotovo sve tvrtke u Hrvatskoj bile su u društvenom vlasništvu. Proces pretvorbe i privatizacije počeo je u Jugoslaviji osamdesetih godina prošlog stoljeća Zakonom o privatizaciji banaka.^[7] Raspadom Jugoslavije došlo je do privatizacije dijela društvene imovine. Dio društvene imovine postala je državna imovina, jer se smatrala posebno bitnom i uspostavljena su hrvatska državna poduzeća (Hrvatska pošta, Hrvatske šume, Hrvatska elektroprivreda, Hrvatske željeznice i dr.) Ostali dio društvene imovine postepeno je privatiziran. Pretvorba se provodila kroz Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća Narodne novine br. 19/91. Za provođenje pretvorbe osnovan je  Hrvatski fond za razvoj, kojeg je naslijedio Hrvatski fond za privatizaciju, koji je postojao do 2011., kada je osnovana Agencija za upravljanje državnom imovinom. Zakon o Hrvatskom fondu za privatizaciju donio je Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 27. studenoga 1992. Fond je obavljao: pretvorbu društvenih poduzeća u državna, privatizaciju – prodaju dionica, udjela, stvari i prava i prijenos dionica, upravljanje pravnim osobama u kojima državne institucije imaju dionice i udjele, te druge poslove utvrđene zakonom. Kroz proces pretvorbe trebalo je utvrditi vrijednost svakog pretvaranog društvenog poduzeća kako bi se ustanovio temeljni kapital svakog poduzeća. Ta vrijednost bi bila podijeljena na dionice koje je trebalo postupkom predviđenim zakonom o pretvorbi ponuditi svima onima koji su stvarali vrijednost tog poduzeća iz Članka 5 zakona, zaposlenicima i bivšim zaposlenicima i njihovim obiteljima, umirovljenicima i sl.. Njima je omogućeno stjecanje 50% vlasništva pretvaranih društvenih poduzeća. Ostala vrijednost je trebala pripasti 25 % Hrvatskom mirovinskom fondu (HMO), a preostalih 25 % Hrvatskom fondu za pretvorbu (HFP) koji je trebao postati pokretač gospodarstva.

[7] Privatizacija - Proces transfera imovine, odnosno kapitala iz javne (državne) u privatnu  svojinu. Privatizacija je proces  prijenosa vlasništva s države na fizičke ili pravne osobe. Modeli privatizacije: a) prodaja, b) vaučerska privatizacija, c) dioničarstvo zaposlenih.  

[8] Solidarnost,(sindikat)–(poljski Solidarność; puno ime Niezależny Samorządny Związek Zawodowy "Solidarność") ime je poznatog sindikata na čelu kojeg je bio Lech Wałęsa. Zaslužan za oslobođenje od komunističke vladavine u Poljskoj prije pada Berlinskog zida 1989. godine. Od početka su radnički pokret podupirali disidentski intelektualci (uključujući Tadeusza Mazowieckog, Jaceka Kurońa, Adama Michnika, Józefa Tischnera) i velik dio Katoličke Crkve. Solidarnost se je tada pretvorila u popularni pokret protiv vladajućeg režima. Na prvim demokratskim izborima u Poljskoj, 4. lipnja 1989., kandidati sindikata Solidarnost dobili su većinu glasova. Taj događaj i izbor utemeljitelja i vođe Solidarnosti, Lecha Walese, za predsjednika Poljske u prosincu 1990., bili su kruna djelovanja sindikata, koji je zapravo bio politički i društveni pokret, snaga koja je imala odlučujuću ulogu u izlasku Istočne Europe iz komunizma. Veliki radnički štrajk u brodogradilištu „Lenjin" u Gdanjsku, u kolovozu 1980., čiji je jedan od vođa bio 37-godišnji električar Lech Walesa, bio je uvod u osnivanje, u rujnu iste godine, neovisnog sindikata Solidarnost. Bio je to prvi sindikat u istočnom bloku koji nije nadzirala komunistička partija, a zauzimao se za društvene i političke promjene prema liberalizaciji i demokratizaciji države. Već dogodine vlast je pokušala ugušiti Solidarnost proglasivši izvanredno stanje, koje je potrajalo do 1983. godine. Solidarnost je zabranila, a vođe uhitila i internirala. Vlast je na kraju bila prisiljena pregovarati sa Solidarnosti, a njezina zabrana je ukinuta. Na prvim, neki kažu,„poluslobodnim" izborima 1989., održanima zahvaljujući do tada već bitno promijenjenim okolnostima, ponajviše pojavi Gorbačova u SSSR-u s njegovom „perestrojkom" i „glasnosti", član Solidarnosti Tadeusz Mazowiecki postao je predsjednik koalicijske vlade.

[9] Perestrojka - (ruski: перестройка, ponovna izgradnja) je program reforme sovjetskog gospodarstva i politike što ga je lansirao Mihail Gorbačov 1987. godine. Gospodarskom reformom je omogućeno ograničeno funkcioniranje tržišta, a političkom reformom postupno su uvedeni sloboda tiska, sloboda govora i novi oblici izborne konkurencije, uz otvaranje javnih medija kritičkom izvještavanju o slabostima sovjetskog sustava. Paketom reformskih zakona omogućeno je otvaranje privatnih poduzeća, dopuštena su ograničena inozemna ulaganja i decentralizacija. Reforme su imale ograničen domet, jer nisu mijenjale bit sustava, pa je perestrojka ubrzala krizu i raspad sovjetskog komunističkog sustava 1991. godine te time i kraj Hladnog rata.

[10] Berlinski zid, zid koji je razdvajao Zapadni Berlin od Istočnog sagrađen je 1961. godine, a srušen  9.11.1989.  nakon što je vlast dozvolila prijelaz iz Istočnog Berlina u Zapadni i obratno bez ikakvih uvjeta ili papira. Ova vijest se brzo proširila  Berlinom čiji su se građani odmah počeli sakupljati na graničnim prijelazima te rušiti dijelove Berlinskog zida.

[11] Ante Marković - (1924., Konjic,BIH-2011., Zagreb), od 1941. godine bio je u partizanima, diplomirao je elektrotehniku na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1954. godine. Zaposlio se u poduzeću »Rade Končar«, gdje je 1961. postao generalni direktor. Taj je položaj zauzimao pune 23 godine, do 1984. Godine 1986. postao je predsjednik Predsjedništva tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, a na toj je dužnosti bio dvije godine. Marković je bio posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (Vlade) SFRJ, od 1989. do 1991., kada je podnio ostavku. Pokrenuo ambiciozan program ekonomskih reformi kojim je htio spasiti Jugoslaviju. Propala je i Jugoslavija i njegove reforme i njegova politička karijera. Od tada je uglavnom živio u Austriji i bavio se konzultantskim poslovima za velike tvrtke i vlade. 

[12] Škegro, Borislav (2007.), „Kako je privatizacija spasila Hrvatsku“, Konferencija „Izazovi dugoročnog razvitka Hrvatske u konkurentnom okruženju“, Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta, 18. lipnja 2007.

 [13] Mihail Sergejevič Gorbačov, (1931, Ukrajina), komunist, posljednji predsjednik SSSR-a. Na vlast je došao 1985. nakon smrti Konstantina Černjenka, kada je uz pomoć manipulacija i s jednim glasom više izabran za generalnog sekretara CK KPSS-a. U 1988. započinje vrijeme Glasnosti kojom se dopušta kritiziranje putem javnih glasila partije i njenih čelnika. Početak 1990. godine zatiče ovu državu u totalnom rasulu. Tijekom 5 godina njegove vladavine državni budžet je imao godišnji deficit od 109 milijardi rubalja, a  strani dug je u ovom istom razdoblju prešao s nula dolara na 120 milijardi. Ljudi su od posljedica slavljene Perestrojke trpjeli nestašice kakve nikada nisu doživjeli. Sporazumom iz 8. prosinca  1991. godine predsjednik Rusije Boris Jeljcin, predsjednik Ukrajine Leonid Kravčuk i Bjelorusije Stanislav Šuškevič potpisuju smrt Sovjetskog Saveza i nezavisnost vlastitih država. Ovo stanje na kraju priznaje i Gorbačov na Božić 1991. godine, kada podnosi ostavku na svoj položaj pošto država više ne postoji. Formalno Sovjetski Savez je ukinut 1. siječnja  1992. godine.

[14] Savez komunista Jugoslavije (SKJ) - totalitarna društveno-politička organizacija u bivšoj SFRJ, koja je provodila unitarnu politiku i vladala jednostranačkim sustavom i donijela mnogo zla Hrvatskoj. Stranka je utemeljena na Kongresu ujedinjenja radničkih stranaka u Beogradu 20.–23. travnja 1919. pod imenom Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Na Drugom kongresu SRPJ (k), u Vukovaru 20.–25. lipnja 1920., partija mijenja ime u Komunistička partija Jugoslavije. Pod tim imenom djeluje do 1952. kada mijenja ime u Savez komunista Jugoslavije. Savez komunista Hrvatske (SKH) je bio dio Saveza komunista Jugoslavije. Osnovan je 1937. u Samoboru kao Komunistička partija Hrvatske, koja je na Šestomu kongresu KPJ u Zagrebu, 2.-7. studenoga 1952., promijenila naziv u Savez komunista Hrvatske. U siječnju 1990. godine, nakon 14. izvanrednog kongresa, SKJ se politički raspao po nacionalnim linijama i formalno je prestao postojati.

[15] Složeno poduzeće (SP) – pravni i organizacijski oblik poduzeća prema Zakonu o poduzećima od 1.1.1989. To je bilo neko prijelazno rješenje od Zakona o udruženom radu (iz 1976.)  prema Zakonu o trgovačkim društvima (iz 1993.).

[16] Bekhme- velika, za sada nedovršena hidroelektrana na sjeveru Iraka, u Iračkom Kurdistanu, s branom visokom 270 m i a generatorima od ukupno 1.500 MW. Izgradnja je povjerena konzorciju turskih i jugoslavenskih poduzeća,  (ENKA Hidrogradnja i Energoprojekt). Izgradnja je započela 1979. godine, zaustavljena za vrijeme rata između Iraka i Irana, nastavljena 1988. i ponovno zaustavljena 1990. godine prije Zaljevskog rata, nakon sankcija UN zbog iračke invazije na Kuvajt. Procijenjeno je da je 2004. godine završeno 27% radova.

[17] Zaljevski rat – naziv za oružani sukob koji se odigrao početkom 1991. godine između Iraka i međunarodne koalicije na čelu sa SAD-om, a kojemu je povod bila iračka invazija i zaposjedanje Kuvajta u kolovozu 1990. godine. Nakon neuspjelih pokušaja da se iračko povlačenje iz Kuvajta ishodi diplomatskim putem i sankcijama, SAD i njegovi saveznici su 17. siječnja započeli dotada nezapamćeno zračno bombardiranje vojnih i civilnih ciljeva u Iraku i okupiranom Kuvajtu. 24. veljače je iz Saudijske Arabije pokrenuta i kopnena ofenziva koja je za četiri dana izbacila iračku vojsku iz Kuvajta, pod savezničku kontrolu stavila veliki dio iračkog teritorija i prisilila Iračane na prihvaćanje savezničkih uvjeta primirja. Zaljevski se rat ponekad naziva Prvim zaljevskim ratom, kako bi se razlikovao od američke invazije na Irak 2003. godine koju neki nazivaju Drugim zaljevskim ratom. Prije se naziv Zaljevski rat koristio za Iračko-iranski rat. (wikipedia)

Povezani članci

• Pogled iz barake u Drvinju - Subjektivna povijest hrvatskog poduzetništva poslije 1990. godine (II.DIO)
• Pogled iz barake u Drvinju - Subjektivna povijest hrvatskog poduzetništva poslije 1990. godine (IV.DIO)
• Pogled iz barake u Drvinju - Subjektivna povijest hrvatskog poduzetništva poslije 1990.godine (V.DIO)
• Pogled iz barake u Drvinju - Subjektivna povijest hrvatskog poduzetništva poslije 1990. godine (VI.DIO)
• Pogled iz barake u Drvinju - Subjektivna povijest hrvatskog poduzetništva poslije 1990. godine (VII.DIO)

Komentari

Komentiraj