• Poduzetništvo/
• Razvoj/
• Tranzicija/
• Povijest/
• Ljudi i karijere /
• Društvo/

19. 04. 2021

Pogled iz barake u Drvinju - Subjektivna povijest hrvatskog poduzetništva poslije 1990. godine (III.DIO)

• Marijan Ožanić

Poduzetnik Zvonimir Viduka, ALTPRO d.o.o., ušao je u Tehnološki park 1995. godine

1995. GODINA

U 1995. godini bilo je mnogo događaja koji su vodili k završetku rata u Hrvatskoj.

• 11. srpnja– Bosanski Srbi zauzimaju Srebrenicu, nizozemske mirovne snage UN-a se povlače, ubijeno preko 6000 zarobljenika, muslimana.
• Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su 22. srpnja - Splitsku deklaraciju.
• 4. kolovoza - Hrvatska vojska pokreće operaciju Oluja protiv srpskih snaga u Krajini, 5. kolovoza  oslobođen j Knin, a 7. kolovoza završena je vojno redarstvena akcija Oluja uz predaju i povlačenje preostalih srpskih snaga.
• 26. kolovoza – krenuo Vlak slobode iz Zagreba do Splita, preko Karlovca, Gospića i Knina, čime je ponovno uspostavljena željeznička veza između sjevera i juga Hrvatske
• 28. kolovoza – na tržnici Markale u Sarajevu od minobacačke mine ispaljene sa srpskih položaj pogiba 37 civila. 
• 29. kolovoza – pokrenuta je NATO-va vojna operacija protiv bosanskih Srba.
• 15. listopada -završena Operacija Južni potez, jedna od zadnjih operacija u Domovinskom ratu.
• 1. studenog – počinju mirovni pregovori u zrakoplovnoj bazi Wright-Petterson u Daytonu, SAD
• 21. studenog – postignut  "Daytonski sporazum

Prvih  10 mjeseci Tehnološkog parka

Nakon završetka 1994. godine, u siječnju 1995. analizirao sam iskustva koja sam stekao u proteklih 10 mjeseci. Razvoj Tehnološkog parka u početku su pratila nerazumijevanja i mnogi problemi koji su preslikavali suštinu odnosa društva prema gospodarstvu i poduzetništvu. Početkom 1995. godine imao sam prilike predstaviti iskustva i rezultate Tehnološkog parka u proteklih desetak mjeseci.

Nerazumijevanja, problemi, uvjeti poslovanja

Djelatnost Končarevog tehnološkog parka bila  je potpuno nova i za KONČAR i za Hrvatsku te je većina djelatnosti unutar Tehnološkog parka predstavljala potpunu novinu među svim djelatnostima Končara.

To je stvaralo određene specifične uvjete djelovanja, ali i nerazumijevanja i probleme:

1. U svemu je trebalo krenuti od samog početka

• od definiranja načina djelovanja i uhodavanja Tehnološkog parka (TP) do upoznavanja šire i uže sredine s djelovanjem, ciljevima i mogućnostima tog novog poduzeća.

2. Kompleksni i teški zadaci

• zadaci koji su se postavljali pred ovaj Tehnološki park bili su mnogo kompleksniji i teži od zadataka koje su imali drugi  tehnološki parkovi u svijetu.

3. Stroži zahtjevi

• TP osnovan unutar industrijskog poduzeća bio je podvrgnut strožim zahtjevima glede profitabilnosti i uspješnosti poslovanja (u svijetu su takve institucije „dominantno neprofitabilne“).

4. Samo deklarativna podrška

• šira društvena zajednica u Hrvatskoj (Vlada, Komora, Grad) koja svugdje u svijetu podržava i financijski pomaže tehnološke parkove, u početku je pružala samo deklarativnu podršku uz izrazito nepovoljnu klimu koja je u Hrvatskoj vladala (a i sada vlada) za poduzetništvo. Jedan od razloga bila je činjenica da je Tehnološki park bio unutar Končara.

5. Bez financijske podrške

• Končarev tehnološki park je, vjerojatno, jedini tehnološki park na svijetu koji nije primao  nikakvu financijsku pomoć od državnih institucija.

6. Atraktivno mjesto za poduzetnike

• Tehnološki park nije mogao financijski pomagati poduzetnicima, ali je zbog ostalih komparativnih prednosti (vrhunska stručna, kreativna okolina, sinergija, konzalting), postao je izvanredno atraktivno mjesto za poduzetnike koji se bave razvojem.

7. Malo privatnih high-tech poduzeća

• u Zagrebu, a i cijeloj Hrvatskoj bilo je malo privatnih, razvojno i tehnološki orijentiranih high-tech tvrtki i trebalo je vremena da se izvrši selekcija i privlačenje takvih tvrtki u TP.

8. Strah u Končaru

• u koncernu je postojao strah da mali poduzetnici u „Končarevom dvorištu“ mogu biti opasna konkurencija za poduzeća u koncernu.

9. Neuspjela ideja o vlasničkom povezivanju

• djelatnost Tehnološkog parka na području vlasničkog povezivanja s malim poduzetničkim tvrtkama kroz joint-venture bila je potpuno nova u Hrvatskoj i nailazila je na mnogo nepoznanica i nerazumijevanja (npr. procjena vrijednosti malih tvrtki).

10. MODEL za Hrvatsku

• uloga Tehnološkog parka KONČAR u poticanju poduzetništva i razvoja malih razvojno orijentiranih poduzeća bila je pionirska i veoma značajna za cijelu Hrvatsku i naš Tehnološki park je mogao biti MODEL za Hrvatsku. A posebno je taj Model mogao biti zanimljiv i koristan za mnogobrojna velika poduzeća u kojima su mnogi djelatnici ostajali bez posla i moglo im se pomoći kroz poticanje poduzetništva. Ali, nitko nije bio zainteresiran.

Sastanak s Predsjednikom Uprave KONČAR-a

Početkom 1995. godine održan je sastanak poduzetnika iz Tehnološkog parka s Predsjednikom Uprave KONČARA. Ja sam predstavio Tehnološki park, a poduzetnici su predstavili sebe, opisali čime se bave i kakvi su im poslovni planovi. Neki su istaknuli da su već potpisali ugovore o suradnji s Končarevim poduzećima.

Končarevac, siječanj 1995.

Posjetio nas je dr. Đuro Njavro

U siječnju 1995. godine Tehnološki park je posjetio dr. Đuro Njavro koji je od svibnja 1993. do studenoga 1995. godine obnašao dužnost savjetnika Predsjednika Tuđmana  za gospodarstvo. Upoznali smo ga s našim radom i planovima, a on je pohvalio naš rad.

Končarevac, siječanj 1995.

Zanimljivo je da je ta posjeta početkom 1995. imala važnu ulogu nekoliko godina poslije u „spašavanju“ Tehnološkog parka, kada ga je KONČAR htio zatvoriti. Dr. Njavro imao je dobro mišljenje o našem radu, pružio nam podršku i uspostavio vezu sa zagrebačkim Gradskim poglavarstvom koje je nakon toga odlučilo kupiti Tehnološki park od Končara.

Došao je PROTEKTOR d.o.o., ožujak 1995.

Prvi poduzetnici koji su ušli u Tehnološki park u 1995. godini bili su mladi poduzetnici Šime Zonjić i Slaven Firinger, suvlasnici poduzeća PROTEKTOR d.o.o. Poduzeće su osnovali 12.5.1993. godine, a članovi Tehnološkog parka postali su 1. ožujka 1995. godine.

Šime i Slaven bili su dobar tim, Šime je  imao vodeću ulogu, dok je Slaven bio više povučen, ali su dobro surađivali. Šime je bio pun inovativnih ideja i originalnih, visokotehnoloških rješenja koja su našla široku primjenu. Bio je jedan od onih koji je svojim inovativnim rješenjima, zajedno s ostalim kolegama pridonio visokoj reputaciji koju je Tehnološki park Zagreb imao.

Često mi je u Tehnološkom parku pričao o novim proizvodima koje proizvodi njegovo poduzeće PROTEKTOR.  On je imao jedan poseban „feeling“ za elektroniku, ništa mu nije bilo nemoguće, stalno je bio pun ideja. Zanimljivo je da je jedno njegovo rješenje jedan naš startup 2012. godine prikazao u inkubator-akceleratoru u Shenzhenu u Kini i to je rješenje izazvalo veliku pozornost, jer je bilo bolje i jeftinije od sličnih koja su se tamo mogla naći.

Šime Zonjić, PROTEKTOR d.o.o

Slaven Firinger je bio sin končarevca dr.sc. Vladimira Firingera. Jednom me je kolega „Firac“ zamolio da njegovog sina nagovorim da završi Strojarski fakultet, jer mu je falilo samo nekoliko ispita. Rekao mi je: „Ti si s njim u Tehnološkom faksu više nego sam ja s njim pa ga pokušaj nagovoriti.“ Nažalost, ni ja nisam uspio. Poduzetništvo ga je zaokupilo, napustio je fakultet i dobio troje djece.

PROTEKTOR je proizvodio senzore široke namjene, beskontaktne sklopke,  elektronske uređaje za nadzor i zaštitu, detektore plina, mjernu i regulacijsku opremu i slične proizvode.

Došli su ERGONOMIKA i ORGANIZACIJA KOVAČ

Početkom godine u tehnološki park su došla dva poduzeća koja se nisu bavila visokim tehnologijama, ali su se bavili zanimljivim djelatnostima koje su mogle koristiti ostalim poduzećima u Tehnološkom parku.

OPK-Organizacija poslovanja Kovač d.o.o.

Osnivač i direktor malog poduzeća OPK  je inženjer Željko Kovač. U Park je ušao 1. veljače 1995. godine, a poduzeće je osnovano 9.3.1992. godine. Željko Kovač je bio končarevac, iskusan inženjer iz Tvornice generatora. Krajem 1980-ih bio je šef gradilišta na izgradnji velike hidroelektrane Haditha u Iraku. Na svim dotadašnjim poslovima stekao je veliko organizacijsko iskustvo, povezao se s jednom engleskom (ili američkom) savjetničkom kućom i počeo se baviti konzaltingom. Kada se Končar počeo raspadati i kada su i Generatori bili u velikim problemima, nisu se mogle isplaćivati plaće, Željko Kovač je osnovao svoje privatno poduzeće i počeo nuditi svoje usluge na tržištu. Bavio se projektiranjem i uvođenjem suvremenih organizacija u poduzeća, unapređenjem poslovanja, izradom investicijskih elaborata i poslovnih planova.

Vjerovao sam da svojim znanjem može pomoći malim poduzećima u Tehnološkom parku.

U Tehnološki park je došao sa svojom suprugom Dubravkom.

ERGONOMIKA d.o.o.

U travnju mjesecu, (1.4.1995.) u Tehnološki park ušla je ERGONOMIKA, poduzeće koje su osnovale 4 žene, na području razvoja metoda sigurnosti na radu. Osnivačice poduzeća bile su Lidija Loborec, mr. Svjetlana Šokćević, mr. Vesna Bubanović  i Zeina Čengić Buranji. U to vrijeme je u poduzetništvu bilo vrlo malo žena, a u Tehnološkom parku nije bilo niti jedne pa sam htio da u našem muškom poduzetničkom društvu imamo poduzeće koje vode žene. Dobro smo surađivali, pratio sam i cijenio njihov rad i upoznao sam specifičnosti poslovnog života žena u poduzetništvu.

To je bilo u vrijeme kada se sve više pozornosti posvećivalo sigurnosti na radu, doneseni su novi zakoni i vjerovao sam da i njihovo iskustvo može biti korisno na poduzetnike u Tehnološkom parku.

Njihovo područje rada bio je razvoj usluga u cilju prevencije profesionalnih rizika, oblikovanje rada na siguran način, izrada kataloga poslova i stručnih podloga za zaštitu na radu, konzalting, vještačenje i obrazovanje.

Poduzetnice, vlasnice poduzeća ERGONOMIKA d.o.o.

Izložba inovacija INOVA, travanj 1995.

U Zagrebu se u travnju 1995. godine održavala izložba inovacija INOVA, 4. salon inovacija, u organizaciji Saveza inovatora Zagreb. Dogovorio sam s poduzetnicima da njihove nove inovativne proizvode izložimo na toj izložbi. Nastupili smo s jakom ekipom i vrijednim inovacijama. Na izložbenom mjestu Tehnološkog parka predstavili smo sljedeće inovacije:

• ANALIZATOR PODATAKA U SPEKTOMETRIJI-SPADA, autora Nikole Čolakovića i Željka Vranića iz poduzeća SIAL d.o.o.
• EKOLOŠKI PRETVARAČ FREKVENCIJE, autora Pere Marinčića iz poduzeća ZZAP ELEKTRONIK d.o.o.
• BESKONTAKTNA INDUKTIVNA SKLOPKA autora Šime Zonjića i Slavena Firingera iz poduzeća PROTEKTOR d.o.o.
• SUSTAV ZA ZAŠTITU DUBINSKIH PUMPI ZA CRPLJENJE NAFTE, autora Gorana Oreškovića, Borisa Meška i Gordana Kurelca iz poduzeća VESKI d.o.o.
• ELEKTRONIČKI KONTROLNIK OBILASKA, autora Željka Dujmovića i Zdravka Pudelja iz poduzeća MIKROTREND d.o.o.

članak o INOVI objavljen u Končarevcu od svibnja 1995.

Ocjenjivački sud 4. salona inovacija 28. travnja 1995. uručio je priznanja nagrađenim inovatorima. Iz Tehnološkog parka priznanja su dobili:

• Elektronički kontrolnik obilaska - dobio je brončanu plaketu.
• Tehnološki park -  dobio je posebno priznanje za ostvarenje programskih sadržaja INOVA 95.

Končarevac od svibnja 1995.

Priznanje Državnog zavoda za patente – za istraživanje „research“ i patentnu zaštitu dobili su:

• VESKI - za Sustav za zaštitu dubinskih pumpi za crpljenje nafte
• ZZAP ELEKTRONIK - za Ekološki pretvarač frekvencije.

Končarevac od svibnja 1995.

Predavanje u Sisku, svibanj 1995.

U proljeće, 11. svibnja 1995. nastupio sam na tribini u Sisku s temom „Poticanje poduzetništva kroz tehnološki park“. Pozvali su me iz HGK u Sisku da održim predavanje kojima bih mogao potaknuti razvoj poduzetništva i osnivanje tehnološkog parka u Sisku. Sisak je imao dva velika industrijska poduzeća – Željezaru i Rafineriju koja su grcala u problemima – i počelo se razmišljati kako spašavati posrnulo gospodarstvo. Došlo je dosta ljudi, bio je i gradonačelnik koji je nakon 5 minuta otišao. Nažalost, s tim predavanje nismo ništa postigli.

Ali smo se tog predavanja sjetili 20 godina nakon toga,  kada sam 30. siječnja 2015. godine u Sisku održao predavanje „Kroz poduzetništvo do gospodarskog oporavka Siska – Što mogu učiniti gradske vlasti, poduzetnički inkubator, škole, fakulteti?“

Predavanje sam održao u Poduzetničkom inkubatoru-Pisak. To je prvi privatni poduzetnički inkubator u Hrvatskoj, a osnovao ga je naš ugledni poduzetnik iz dijaspore, iz Amerike Darko Sertić.

Oluja, kolovoz 1995.

Od 4.-7. kolovoza 1995. godine u velikoj vojno-redarstvenoj operaciji nazvanoj Oluja Hrvatska vojska i policija oslobodili su okupirana područja Republike Hrvatske koja su bila pod nadzorom pobunjenih Srba. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije. Ta i nekoliko narednih pobjeda Hrvatske vojske stvorili su uvjete u kojima je od siječnja 1996. godine započeo proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja. Rat se približavao svom kraju.

Mala Kapela, vrh Makovnik, pred Oluju

U sredini slike (s brkovima) Milan Lekić, končarevac, poduzetnik i umjetnik koji je

Ilustrirao moje knjige o poduzetništvu i kreirao logo Tehnološkog parka.

(Izvor slike: arhiva Milana Lekića)

U Hrvatskoj vojsci u ratnim operacijama sudjelovalo je mnogo mladih ljudi koji su napustili svoja radna mjesta, svoja poduzeća i sudjelovali u oslobađanju Hrvatske. Nakon rata ratnici su se vraćali u svoja poduzeća, oživjela je gospodarska aktivnost, razvijalo se poduzetništvo uz sve više novoosnovanih poduzeća.

Tijekom rata oružje se nije proizvodilo samo u velikim i manjim tvornicama, već  su i mnogi ljudi postali poduzetnici i masovno se uključili u proizvodnju oružja. Osnovano je oko 40 malih privatnih poduzeća koja su počela proizvoditi različita oružja. Pokazali su veliku poduzetnost i nevjerojatnu sposobnost, hrabrost i kreativnost. Nažalost, nakon rata većina poduzetnika, proizvođača oružja je propalo, jer se država okrenula obnovi i više nije bilo novaca za oružje. Država je pokazala malo interesa za proizvodnju oružja, gospodarsku granu koja mnogim drugim država predstavlja značajan izvor prihoda. Na visokoj razini je odlučeno da se više neće plaćati proizvodnja oružja i da će se novci usmjeravati u druga područja važna za razvoj društva i izgradnju zemlje.

Proizvođači oružja  su se osjećali „kao da je netko naglo zgasio svjetlo, rekao fajrunt i izbacio ih iz lokala“.

Rat je Hrvatsku ekonomski strašno iscrpio i možemo razumjeti da novaca za vojsku i naoružanje više nije bilo. O stanju u Hrvatskoj i o tim troškovima rata je u intervjuu objavljenom u Večernjem listu 4. kolovoza 2020. godine govorio Zlatko Mateša koji je u vrijeme vojno-redarstvene akcije Oluja bio je ministar bez portfelja u Vladi Nikice Valentića. Poslije je Mateša u studenom te iste 1995. godine Valentića naslijedio u premijerskoj fotelji.

Mateša je rekao:

         „U to doba doista nije bilo lako financirati akcije Bljesak i Oluja, no mi smo uspjeli osigurati stabilnost državnih financija. Mi smo pred Oluju imali 200 tisuća vojnika, proračun Ministarstva obrane bio je čak 13 posto BDP-a, a imali smo i 400 tisuća izbjeglica i prognanika. Bilo je vrlo izazovno sve to financirati u vrijeme kada nam nisu bila dostupna nikakva zaduženja iz inozemstva. Sve je bilo financirano novcem hrvatskog gospodarstva, naših kompanija i hrvatskih građana. Bio je to ogroman logistički zahvat koji je omogućio da Hrvatska vojska tada bude jedna od najopremljenijih uopće, ne samo na ovim prostorima.……

         ……Kada sam ja 7. studenog preuzeo Vladu od Nikice Valentića, znam da smo imali oko milijardu dolara troškova Oluje i svega poslije Oluje što je raznim dobavljačima trebalo podmiriti. To je tada bio ogroman novac, a to je uključivalo i troškove smještaja za prognanike i izbjeglice. Nakon toga stigla je i obnova u kojoj nas je čekalo 100 tisuća uništenih stambenih jedinica. Koliko je meni poznato, Hrvatska je jedina zemlja koja je poslije takvog razaranja i stradanja obnavljala zemlju svojim vlastitim novcem.

       Zaduživanje za nas je bilo nemoguće, ono nije postojalo.“

Završena I. FAZA TP-a, rujan 1995.

Nastup u HGK-Zagreb, rujan

Na izložbi „Ponuda elektrotehničke i komunikacijske industrije“ koja je trajala od 12. lipnja do 15. rujna 1995. u HGK, Regionalnoj komori Zagreb, u Ilici 49, predstavljeni su rezultati rada Tehnološkog parka i poduzetnika koji su u njemu djelovali. Time je na jedan simboličan način obilježen završetak I. Faze poslovnog života KONČAR-Tehnološkog parka. Na promociji pod nazivom: „Ponuda malih high-tech tvrtki hrvatskom tržištu“, odnosno „Gospodarska obnova kroz tehnološke parkove“, 15. rujna 1995. godine Tehnološki park se predstavio kao najveća koncentracija poduzetnika na području inovacija i razvoja u Hrvatskoj. Na predstavljanju u dvorani Komore bilo je prisutno oko 100 gostiju. Pored ostalih nazočni su bili akademik, prof.dr. Vojislav Bego, general zbora Anton Tus, dekan FER-a prof.dr. Stanko Tonković, savjetnik Predsjednika Hrvatske Vlade dr. Vlado Markovac, prof.dr. Zlatko Plenković, profesori s FER-a i Strojarskog fakulteta i drugi uglednici.

Skupu su se obratili dr. Đuro Njavro, savjetnik Predsjednika Republike Hrvatske za gospodarstvo, dr. Nikola Ružinski, pomoćnik ministra za znanost i tehnologiju, Emaunuel Justament, predsjednik Zagrebačke komore kao domaćin i Vjekoslav Srb, Predsjednik Uprave KONČAR-a.

Svi su odali priznanje i inicijativi KONČARA i rezultatima Tehnološkog parka. U vrijeme kada je razvoj u većini hrvatskih poduzeća sveden na najmanju mjeru ili potpuno ugašen, mala privatna poduzeća iz Tehnološkog impresionirala su svojim rezultatima i pokazala da je moguće živjeti, iako teško i s mnogo rada,  plasirajući na tržište proizvode vlastitog razvoja.

Ulaz s Ilice u Hrvatsku gospodarsku komoru-Zagreb (Sada je u tim prostorima Hrvatska obrtnička komora). Konferencijska dvorana je na 1.katu, ulazi se stepenicama koje se vide na dnu slike, a na podestu na prvom katu, iza ograde koja se vidi na slici, s desne strane bio je izložbeni prostor Tehnološkog parka.

(Izvor slike: https://tockanai.hr/...)

Članak u listu Končarevac, od listopada 1995. godine.

Tehnološki park je imao svoj izložbeni prostor u kojem su poduzetnici izložili svoje proizvode. Ispred toga smo napravili prve zajedničke fotografije.

Poduzetnici iz Tehnološkog parka ispred svog izložbenog prostora na izložbi u HGK-Zagreb

S lijeva na desno – Boris Nanut (LOGOS ), Svjetlana Šokčević (ERGONOMIKA), Zdenko Mondekar (UNISOFT), Željko Kovač (OPK), Dražen Pehar (LOGOS), Pero Marinčić (ZZAP), Nikola Čolaković (SIAL), Marijan Ožanić (Tehnološki park), Goran Orešković (VESKI), Boris Meško (VESKI).

Na slici nema Željka Dujmovića (MIKROTREND).

Poduzetnici iz Tehnološkog parka ispred svog izložbenog prostora na izložbi u HGK-Zagreb

S lijeva na desno – Nikola Čolaković (SIAL), Zdenko Mondekar (UNISOFT), Goran Orešković (VESKI), Boris Meško (VESKI), Dražen Pehar (LOGOS), Marijan Ožanić (Tehnološki park), Radenko Milošević (HGK), Pero Marinčić (ZZAP), Boris Nanut (LOGOS )

Projekt „U svakoj županiji tehnološki park“, rujan

Nakon prvih iskustava stečenih u tehnološkom parku napisao sam projekt „U svakoj županiji tehnološki park“, sa željom da to bude MODEL za cijelu Hrvatsku. Na predstavljanju Tehnološkog parka u Komori promovirao sam i taj projekt. Nakon „Oluje“ i oslobođenja velikog dijela zemlje ključni zadatak bila je gospodarska obnova. Mislio sam da svojim projektom dajem svoj mali doprinos tom velikom zadatku. 

U Večernjem listu od 20. rujna 1995. godine objavljen je kratak članak o toj inicijativi.

Članak u Večernjem listu od 20.9.1995.

Taj projekt  sam slao i zainteresiranim ljudima u Osijeku, Sisku, Gospiću, Bjelovaru, Varaždinu i Rijeci. Nažalost, nije bilo nikakvog efekta. Ljudi koji su upravljali našim gradovima nisu razumjeli poduzetništvo, a ulogu tehnoloških parkova još i manje.

Razgovor o tehnološkom parku u Splitu, rujan 1995.

U rujnu 1995. nekoliko sveučilišnih profesora sa Splitskog sveučilišta  došlo je u naš Tehnološki park da čuju naša iskustva koja bi im koristila kod osnivanja tehnološkog parka u Splitu. Razgovarali smo o svim ciljevima, zadaci i problemima. Žalili su se da u Splitu nije dobra atmosfera za nešto takvo, da nema razumijevanja i da se takva ideja teško može realizirati. Rekao sam im da se čudim da grad s takvom industrijskom tradicijom i jakom tehničkom inteligencijom nema razumijevanja za osnivanje tehnološkog parka.

Nakon njih često su dolazili i drugi ljudi zainteresirani za naša iskustva, a naša vrata su uvijek za sve bila otvorena.

Došao je ALTPRO, rujan 1995.

Ugled Tehnološkog parka stvarali su svi vrijedni poduzetnici u njemu, ali su s vremenom neki zbog vrhunskih rezultata, izvoza proizvoda, uspjeha na stranim tržištima, rasta i razvoja, nagrada na  izložbama inovacija i po medijskim nastupima bili „zvijezde Tehnološkog parka“. A najveća zvijezda bio je Zvonimir  Viduka i njegova tvrtka ALTPRO d.o.o.

Zvonko je ušao u Tehnološki park 29.9.1995. godine, a  poduzeće je počelo raditi 1994.

ALTPRO se prvenstveno bavio razvojem i proizvodnjom elektrotehničkih uređaja i komponenata na vučnim vozilima i sigurnosnim uređajima za željezničku infrastrukturu. U samom početku rada u Tehnološkom parku razvili su razne specifične uređaje iz područja automatike i energetske elektronike za željeznička vučna vozila i vagone te infrastrukturu.

Kolega Viduka je bivši končarevac, briljantan inženjer, pun inicijativa, kreativan inovator,  hrabar poduzetnik, sposoban menadžer, dobar i plemenit čovjek. Dok je bio u Tehnološkom parku stvarao je brzo nove proizvode, bio je uspješan izvoznik, a nakon odlaska iz Tehnološkog parka poduzeće mu je stalno raslo i sada već zapošljava više od 150 djelatnika. Više od polovice je visokoobrazovani kadar koji se bavi trenutno najvišom elektrotehničkom i softverskom tehnologijom u svjetskim okvirima.

Prije njegovog dolaska u Tehnološki park slabo sam ga poznavao. On je radio u Jankomiru u Tvornici lokomotiva, a ja na Trešnjevci i na poslu se nismo susretali. Na kratko smo se susretali dok sam ja bio poslovni tajnik Upravnog odbora Končara.

Zvonko je uvijek bio pun inicijativa i inovativnih ideja ne samo na području razvoja novih proizvoda već i na području stvaranja originalne poslovne i tržišne strategije. Te inicijative i ideje u to ratno vrijeme u Končaru nisu prolazile i nazivane su alternativom. To je bio razlog odlaska Zvonka i drugih sličnih inženjera iz Končara. Rekao mi je da je  odluku donio čitajući poslovne knjige od autora za koje se u to vrijeme malo znalo u Hrvatskoj. A odlučujuća je bila knjiga „Inovacije i poduzetništvo“ Petera Druckera kao i knjige Dale Carnegia. Prijedlog Zvonimira Viduke o osnivanja ESOP poduzeća u KONČARU 1993. godine  i danas mnogi ne mogu shvatiti.

Priča o poduzetničkom životu Zvonimira Viduke simbolizira stvaranje poduzetništva u Republici Hrvatskoj, toliko je fascinantna, zanimljiva i poučna da bi se trebala proučavati na našim poslovnim školama.

Zvonko Viduka, ALTPRO d.o.o.

Poslovni put Zvonka Viduke daje pravu sliku razvoja našeg novog proizvodno-tehnološkog poduzetništva, svih problema, nerazumijevanja, teških uvjeta i prepreka (što objektivnih a što onih ,,drugih,,) u kojima se poduzetništvo razvijalo. Ali isto tako i sliku nevjerojatne snage, žilavosti, upornosti, snalažljivosti i kreativnosti naših najboljih poduzetnika. Takvi ljudi nosili su razvoj gospodarstva u najtežim trenucima. Kolega Viduka se  posvetio razvoju proizvoda i izvozu u vrijeme kada su dominirali uvoznici i trgovci i kada je izvoza bilo jako malo, neplaćanje je bio standard poslovnog ponašanja, a banke nisu imale sluha za tvrtke poput ALTPRO-a. Već nakon nekoliko godina u Tehnološkom parku svoje inovativne high-tech proizvode je počeo izvoziti, prvo u Austriju, a 1997.godine  i u okolne zemlje. U 17 godina provedenih u Parku  isporučivao je proizvode u 30 zemalja svijeta od Slovenije, Engleske, Tajvana do Indije i Kine. I umjesto da je njega i njemu slične poduzetnike društvo čuvalo i pazilo „kao kap vode na dlanu“ mnogi su ga, a posebno pojedini ljudi iz državnih poduzeća, nekad gotovo htjeli uništiti, jer im je remetio njihove uhodane šablone dobrog života od kupnje skupe inozemne opreme koja mnogo puta nije ni bila potrebna.

Zvonko ima fantastičan osjećaj za potrebe tržišta. Obilazeći krajem devedesetih međunarodne sajmove uočio je trendove budućnosti i orijentirao se na razvoj maloserijskih visokotehnoloških proizvoda u dvije niše gdje su mu konkurenti samo nekoliko velikih multinacionalnih kompanija. Njegov zaključak da će njihovi protivnici na globalnom tržištu kupovati njegove proizvode pokazao se točnim.

Životna priča Zvonimira Viduke je nevjerojatna, uzbudljiva, zanimljiva i poučna i nadam se da će jednom biti pravo vrijeme da o njemu napišem knjigu. Na Zapadu se o takvim poduzetnicima pišu knjige, tretiraju ih kao zvijezde, idoli su i uzori mladih generacija, proučavaju se na fakultetima, a kod nas ih se većinom  htjelo uništiti ili blokirati da bi se stvorilo na hrvatskom tržištu mjesto za trgovce, uvoznike i strana poduzeća, za  takvu Hrvatsku koja ne obećava napredak.  Na proslavi 15-godišnjice poduzeća ALTPRO na prigodnoj svečanosti u Hrvatskog gospodarskoj komori rekao sam:

          „Ono što je u prirodi bumbar, to je u hrvatskom gospodarstvu poduzetnik Zvonko Viduka. Po svim zakonima fizike bumbar ne bi mogao letjeti, a ipak leti, a Zvonko prema uvjetima u kojima posluje ne bi mogao preživjeti, a ipak on uspješno posluje i stalno napreduje“.

Tvrtka ALTPRO d.o.o. s direktorom Zvonkom Vidukom u sredini, dok su bili u Tehnološkom parku.

Jedan od najvećih problema u poslovanju tvrtki kao što je ALTPRO je bio nedostatak radnog prostora i kapitala za njegovu kupnju. Tvrtke poput njegove novce su ulagale u razvoj, marketing i osvajanje tržišta.

Jedni su privatizirali, a  drugi su gradili novo hrvatsko gospodarstvo.

Zvonko je bio aktivan volonterski u raznim inovatorskim udrugama. S Hrvatskom gospodarskom komorom je u početku išao po sajmovima, učio kako nastupati na svjetskom tržištu, a onda je nastavio sam osvajati tržište na svim kontinentima

Nedostatak prostora u Tehnološkom parku je u jednom trenutku postao kočnica razvoja tvrtke. S vremenom je Zvonko u državnom sustavu našao veliki broj ljudi koji su imali razumijevanja za hrvatski razvoj i proizvodnju. Uz HGK najveću ulogu u razvoju tvrtke imao je HBOR koji je imao povjerenja u vrijednost poduzeća ALTPRO i posebno osmišljenim programom direktnog kreditiranja  „Pronalasci“ omogućio Zvonimiru Viduki da nakon odlaska iz Tehnološkog parka realizira dvije razvojno-proizvodne investicije. Te dvije zgrade su opremljene  najmodernijom opremom za razvoj visokotehnoloških sigurnosnih uređaja i to je danas jedini razvojni centar za razvoj signalo-sigurnosnih uređaja u jugoistočnoj Europi.

Zvonko Viduka ima veliku obitelj i četvero djece, ljubitelj je šaha, nogometa, tenisa  i povijesti, voli čitati povijesne knjige i u primjerima iz povijesti nalazi inspiraciju za svoje odluke i objašnjenje različitih zbivanja oko sebe.

Kao društveno odgovorna osoba trošio je svoje vrijeme za mnoge aktivnosti za dobrobit  drugih. Njegova ideja osnivanja i organiziranja TEHNOPOLISA u napuštenim vojnim nekretninama po Hrvatskoj nastala na osnovi sličnih rješenja iz Indije, Tajlanda i Finske bila je izvanredna. Uspio je izlobirati tri ministra, dobiti podršku raznih institucija, a projekt je pao na jednom mladom gradonačelniku. To je klasični hrvatski problem da ljudi koji nisu nikada ništa stvorili uspiju sa svojih pozicija blokirati ljude i ideje koje djeluju za opću korist.

Izložbe inovacija, EUREKA 95, i INFO 95, studeni 1995.

U studenom mjesecu 1995. godine poduzetnici iz Tehnološkog parka nastupili sa svojim inovativnim proizvodima na dvije međunarodne izložbe inovacija, na 44^th World Exhibition of Invention „BRUSSELS EUREKA '95“, u Brusselsu  i na 27. međunarodnom sajmu informacijske tehnologije INFO 95, u Zagrebu. I na obje izložbe dobili su značajne nagrade.

EUREKA 95,  Brusseles, studeni 1995.

Na 44. sajmu inovacija EUREKA 95 koji se održavao od 8.-15. studenog u Brusselesu  u Belgiji izložene su i dvije inovacije poduzetnika iz Tehnološkog parka i dobile su nagrade. Inovacija „Sustav za nadzor kinematike dubinskih pumpi“, autora Gorana Oreškovića, Borisa Meška i Gordana Kurelca iz poduzeća VESKI d.o.o.  osvojila je zlatnu medalju, a inovacija „Automatski telefonist“ Željka Dujmovića iz poduzeća MIKROTREND d.o.o. osvojila je  brončanu medalju.

Končarevac, prosinac 1995.

Končarevac, prosinac 1995.

Zlatna medalja za VESKI, s izložbe EUREKA

Končarevac, listopad 1995.

Končarevac, prosinac 1995.

INFO 95, Zagreb

Pred kraj godine na 27. međunarodnom sajmu informacijske tehnologije u Zagrebu nastupio je LOGOS d.d., poduzeće iz Tehnološkog parka. Njihova inovacija PROCALL (Professional Call Center Sever), autora Dražena Pehara, Borisa Nanuta, Emira Memića i Draška Kureljaka osvojila zlatnu medalju, priznanje za novitet.

PROCALL integrira različite softverske module za distribuciju i upućivanje telefonskih signala kao i module za konferencije, monitoring i statistiku.

Tekst o inovaciji PROCALL tvrtke LOGOS iz Tehnološkog parka.

Na slici Boris Nanut iz Logosa.

Končarevac, studeni 1995.

Došao je IKI, studeni 1995.

Krajem 1995. godine, 1.studenog 1995. u Tehnološki park došlo je poduzeće IKI d.o.o. vlasnika i direktora Miroslava Isailovića i Predraga Kovačevića. Poduzeće su osnovali 1.3.1991.godine. IKI je počeo kao razvojna softverska tvrtka na području razvoja programske podrške sustava daljinskog upravljanja u elektroenergetici, a od 1994. godine proširuju svoje aktivnosti na polje telekomunikacija na pružanje podrške telekomunikacijskim operaterima, davateljima usluga i većim tvrtkama na polju planiranja mreža, konzultacija, instalacija, održavanja, tehničke podrške, obuke, mjerenja i testiranja mreža te uređivanja mrežnog prometa. Bavili su se integriranim prijenosom govora i podataka, komunikacijama čovjek-sustav u stvarnom  vremenu i modernizacijom SCADA sustava.

IKI d.o.o.

(Izvor slike: arhiva autora)

Došli su  Auris i Tempus

Krajem 1995. godine u Tehnološki park ušla su poduzeća AURIS d.o.o. i TEMPUS d.o.o. To su poduzeća koja su se bavili informatikom i softverima.

AURIS d.o.o.

AURIS je osnovan 15.12.1994. i ušao je u TP 31.8.1995. godine. Vlasnik i direktor je Darko Ratkaj. Razvijali su  informatičke sustave u poslovnim i proizvodnim procesima, a razvili su i informatičku podršku poslovima inženjeringa.

TEMPUS d.o.o.

TEMPUS je osnovan 8.2.1994., a ušli su u TP 27.10.1995. godine. Vlasnici Tempusa su braća Damir i Goran Vidović. Razvijali su  integralne informatičke sustave za upravljanje poslovnim i proizvodnim procesima.  Njihov proizvod je bio TEMPUS TIPO – integralno programsko rješenje za vođenje financijskog poslovanja i praćenje poslovnih rezultata.

TEMPUS tim

14 poduzeća u Tehnološkom parku

Na kraju 1995. godine u Tehnološkom parku bilo je 14 malih, inovativnih, high-tech poduzeća. Hvalio sam se da smo postali najveća koncentracija  inovativni, razvojnih poduzeća u Hrvatskoj i to u vrijeme kada je razvoj gotovo svugdje zaustavljen.

Prema vrsti djelatnosti  sva poduzeća sam svrstao u 3 skupine:

Elektronika i telekomunikacije

1. ZZAP ELEKTRONIK d.o.o.
2. MIKROTREND d.o.o.
3. PROTEKTOR d.o.o.
4. LOGOS d.o.o.
5. IKI d.o.o.
6. ALTPRO d.o.o.

 Informatika

1. UNISOFT d.o.o.
2. SIAL d.o.o.
3. SUPREM o.o.
4. TEMPUS o.o.
5. AURIS d.o.o.

 Dijagnostika i unapređenje poslovanja

1. VESKI d.o.o.
2. ERGONOMIKA d.o.o.
3. ORGANIZACIJA POSLOVANJA-KOVAČ o.o.

Končarevac, siječanj 1996.

Kako smo poslovali u 1995. godini

I u 1995. godini ( a i u svim narednim godinama)  financijsko poslovanje Tehnološkog parka bilo je pozitivno. Morao sam paziti na „svaku kunu i lipu“. Nisam si smio dozvoliti nikakav minus u poslovanju, jer mi se to ne bi toleriralo.

• Prihod …………………………………………… 257,42 kuna
• Rashod ………………………………………….. 680,99 kuna
• Dobit nakon oporezivanja …………………….. 839,05 kuna

 1996. GODINA

U 1996. godini više nisu, kao do tada, dominirale teme rata i Hrvatska se mogla posvetiti obnovi i mirnodopskim temama. Hrvatska reprezentacija je na Olimpijdkim igrama u Atlanti 1996. godine nastupila s brojnijom ekspedicijom nego li četiri godine ranije na OI u Barceloni. Polučen je nešto bolji rezultat, jer iako su osvojene samo dvije medalje (u usporedbi s tri iz Barcelone) po prvi puta je osvojena zlatna medalja za samostalnu Hrvatsku (rukomet). U vaterpolu je osvojena srebrna medalja, a košarkaši su bili sedmi.

U razdoblju od 1996. (točnije, još od 1994. godine) dolazi do znatnog rasta gospodarstva potaknutog izrazito niskom bazom. Zbog tako niske baze dolazi do znatnog rasta svih potrošnih kategorija BDP-a, osim robnog izvoza, pri čemu su najveći utjecaj na ukupan rast imale investicije u fiksni kapital. Ove investicije ipak su najviše potaknute obnovom stambenog fonda, infrastrukture i proizvodnih kapaciteta, a manje novim investicijama.

Izvoz proizvoda je i dalje bio slab i to je boljka koja stalno prati hrvatsko gospodarstvo. Zato smo u Tehnološkom parku stavili težište na razvoj proizvoda konkurentnih na stranom tržištu. Nažalost, u hrvatskom društvu najveće zvijezde bili su uvoznici strane robe. 

Poduzetnička poslovna škola

Već kod osnivanja planirao sam da u okviru Tehnološkog parka imamo i jedan oblik poduzetničke škole. Bio sam svjestan da poduzetnici  pored svega ostalog trebaju znanje o poslovanju koje nisu imali gdje steći. Jednom mi je u razgovoru jedan iskusan, stariji vlasnik izdavačkog poduzeća rekao:    

     „Htio bih prenijeti posao na svoju djecu, ali ne znam kako da ih obrazujem da za poslovanje, nema škole, niti seminara u kojima bi dobili osnovna znanja koja su im potrebna“.

U to vrijeme se kod nas  nije moglo dobiti ozbiljno i kvalitetno poduzetničkog i poslovno obrazovanja, a u Sloveniji je bila prava navala u poslovne škole. Posebno dobru reputaciju stekla je Poslovna škola na Bledu osnovana već 1986. na inicijativu njihove Gospodarske komore.  Školu je vodila Danica Purg. Malo mi je bilo čudno što joj je pomoćnik postao jedan neuspješan Končarev direktor nakon što mu je poduzeće koje je vodio otišlo u stečaj.

U uvjetima kada je naše gospodarstvo bilo  u izrazito teškoj situaciji,  vremenu rata i tranzicije, kada su se svi borili za puko preživljavanje, da se uopće održe na tržištu, može se donekle razumjeti da se obrazovanje kao ulaganje u budućnost, ostavljalo za kasnije. “Znam da je to vrlo važno, ali sada nemam vremena, borim se da preživim”, mnogi su govorili.

Osim toga i u društvu i u politici nije bilo previše razumijevanja za tu temu. Predlagao sam Fondu za privatizaciju da osnuju školu, instituciju, agenciju, nešto gdje bi se moglo dobiti znanja i savjeti potrebni za restrukturiranje poduzeća i za krizni menadžment. Predlagao sam da se one zgrade Partijske škole u Kumrovcu iskoriste za poslovnu školu. Tamo su bile predavaonice, učionice, restoran, mali hotel, sve što je bilo potrebno za poslovnu školu. Objekti se nalaze nedaleko Zagreba, u lijepom zagorskom okolišu. Nitko nije bio zainteresiran, a sada je to sve uništeno.

Zgrada partijske škole u Kumrovcu

(Izvor slike: https://www.spomenikdatabase.org/kumrovec)

Profesor dr.Velimir Srića je imao ideju da se dvorac u Kerestincu iskoristi za poslovnu školu. Ni ta ideja nije prošla.

Malo po malo počele su se i kod nas osnivati privatne poduzetničke poslovne škole s poduzetničkim obrazovanjem. Mučile su se i s kvalitetom nastave i s kvalitetom studenata.  Pratim ih o samih početaka i mogao bih o tome puno pričati. Nažalost, nisu bile kvalitetne, a mislim da nisu kvalitetne ni danas.

Treba samo pogledati kako se o poduzetništvu predavalo (a vjerojatno i danas se tako govori)  na našim obrazovnim visokoškolskim institucijama pa se onda više ne trebamo niti čuditi da je i političarima poduzetništvo samo jedna od političkih fraza. Predavači na tim obrazovnim institucijama znanje o poduzetništvu u pravilu su stekli  ili čitanjem knjiga o američkim poduzetnicima ili na temelju površnih istraživanja anketama na premalom i potpuno neznanstvenom uzorku s potpuno pogrešnim zaključcima. Predavači su često bili i ljudi koji nisu uspjeli kao poduzetnici pa su na školama istupali kao autoriteti na području poduzetništva. Slušao sam predavanje o poduzetništvu na jednom privatnom fakultetu i iznenadio sam se kako je mračnim bojama profesorica oslikavala stanje poduzetništva i same poduzetnike.  Na (uglednom) privatnom fakultetu poduzetništvo se proučavalo na primjeru poduzeća URIHO d.o.o. koje je u potopno državnom vlasništvu pa nema stvarno nikakve veze s poduzetništvom. Dekanu jednog privatnog ekonomskog fakulteta, odnosno  poslovne škole rekao sam mu da su mu predavanja o poduzetništvu na razini 2. razreda srednje ekonomske škole. Čovjek se može užasnuti razinom predavanja o poduzetništvu. Ali to je moguće u društvu u kome je gospodarstvo potpuno zapušteno i nezanimljivo područje.

Imao sam već određeno iskustvo koje sam stekao 1991.-1992. godine kao voditelj i predavač na poslijediplomskom studiju, pod nazivom "Studij inženjeringa" na Zagrebačkoj poslovnoj školi, prvoj poslovnoj školi kod nas. Nakon što je studij završila prva generacija studenata, škola nije nastavila s radom. Došle su ratne godine, vlasnik i onivač škole se nije snašao u poslovnim problemima i škola je zatvorena. Šteta. Sjećam se da sam studente iznenadio kada sam im dao popis od 10 važnih knjiga iz svjetske menadžerske literature koje moraju pročitati.

Koncepciju i način djelovanja poslovne škole, a time i poduzetničke škola temeljio sam uvijek na jasnim uvjerenjima. Poslovna škola i znanje koje pruža nije samo sebi svrha. Ona treba  osposobiti menadžere da ostvaruju postavljene ciljeve poduzeća i rješavaju probleme koji se postavljaju na putu do ostvarenja cilja. A cilj poduzeća je ostvarivanje dugoročne poslovne uspješnosti.

Kako bi trebala izgledati naša poslovna škola?  Poslovna škola svojim znanjem koje pruža ne smije biti izvan vremena i prostora, već ima težak i odgovoran zadatak  da odgaja i obrazuje ljude koji će voditi naša, a ne npr. korejska poduzeća. Ona ne smije biti puki zbroj predavanja (bez obzira kako kvalitetna bila), već mora biti  obrazovni proces  koji ima  svoju  viziju,  cilj   i  misiju u Hrvatskoj poslije socijalizma i poslije rata.

Naravno u svakoj školi su potrebna određene temeljna znanja iz najboljih svjetskih poslovnih škola i knjiga, koja vrijede i potrebna su u svim slučajevima i u svim prilikama

Ali na to treba nadograditi ona znanja i metode koje su potrebne u našim posebnim uvjetima rada i okolini, znanja upotrebljiva u našim uvjetima koja će se  moći odmah upotrijebiti i davati efikasne i upotrebljive rezultate. 

A među hrvatskim stručnjacima, kojih nema mnogo, šansu bi trebalo dati onima koji dobro poznaju naše gospodarstvo, naša poduzeća, stanja u njima i  koji su to ozbiljno proučavali, a ne oni koji samo prenose znanja prepisana iz tuđih knjiga.

Na tim načelima sam počeo kreirati program poduzetničke poslovne škole i malo po malo ga i realizirati.

Program predavanja o poduzetništvu i menadžmentu u Tehnološkom parku.

O koncepciji programa poduzetničke poslovne škole objavio sam i jedan članak u listu Končarevac u veljači 1996. godine.

Končarevac, veljača 1996.

Prijedlog vlasničkog povezivanja Končara i poduzeća iz Tehnološkog parka, travanj 1996.

U početnoj fazi, dok je Tehnološki park bio dio koncerna KONČAR, ja sam kao končarevac imao jednu, pomalo idealističnu viziju koristi koju bi KONČAR mogao imati od Tehnološkog parka, a što bi koristilo i poduzetnicima. Objasnio sam Upravi KONČARA:

„U vašu blizinu, pod vaš prozor, doveo sam male, vrhunske high-tech firme koje vode ljudi velikog znanja potrebnog za KONČAR. A mnogi od njih su bivši končarevci, koji su to znanje stekli dugogodišnjim radom u KONČARU i njihovo znanje KONČAR treba. Te firme imaju veliki potencijal rasta i razvoja. Sada su u početnoj fazi razvoja, jeftine su i ako KONČAR otkupi 49 % vlasništva tih firmi, da im svoje ime koje će imati za njih težinu na tržištu, ako im pomogne u marketingu, ako ih poslovno veže uz svoje poduzeće, ako im pomaže u rastu i razvoju, te će tvrtke brzo rasti, razvijati se i povećavati svoju vrijednost. Partnerstvo će biti obostrano korisno.“

Ideja Uprave koju su imali u početku da KONČAR u Tehnološkom parku osniva poduzeća koja bi se nakon određenog vremena prodavale bila je besmislena. To jednostavno ne bi funkcioniralo, a kakvo bi to bilo poduzetništvo u kojem je vlasnik jedno državno poduzeće. Tim više što je KONČAR htio imati minimalno ulaganje i maksimalnu dobit. Ali prijedlog da KONČAR investira u najbolje male tvrtke u Tehnološkom parku i vlasnički se s njima povezuje, pomaže im u rastu i razvoju, izgledala mi je privlačno i smislena. Kod toga bi poduzetnik, osnivač poduzeća imao većinski udjel i pravo upravljanja i odlučivanja.

U jednom Prijedlogu 10. travnja 1996. razradio sam koncepciju vlasničkog povezivanja poduzeća iz Tehnološkog parka i KONČARA kroz 3 joint-venture modela:

• MODEL A - otkup dijela malog poduzeća od strane KONČARA unošenjem samo imena KONČAR u zajedničku mješovitu tvrtku.

         Ulog - ime (vrijedi - x %).

• MODEL B - otkup dijela malog poduzeća od strane KONČARA (novcima ili nekretninama).
• MODEL C - novo mješovito poduzeće:

1. u kojem će se realizirati poslovi dobiveni nakon zajedničkog nastupa na tržištu - potencijalni partner;
2. koje će koristiti i staviti u funkciju Končareve laboratorijske, znanstvene i kadrovske resurse - potencijalni partner.

Predložio sam i KRITERIJE izbora poduzeća za povezivanje.  KONČAR bi prema tom prijedlogu bio zainteresiran za poduzeća koja su:

1. profitabilna, s tendencijom rasta (prodor na nova tržišta i rast udjela na postojećem tržištu), sposobna donijeti KONČARU nove asortimane i nova tržišta na području high-techa i kompatibilna s Končarevim poduzećima - proizvode jeftinije i kvalitetnije komponente koje KONČAR uvozi.
2. sposobna proširiti Končareve tržne mogućnosti.
3. mogla pokrenuti Končareve neiskorištene tehnološke i znanstvene resurse.

Još je navedeno:

1. KONČAR nije zainteresiran za poduzeće koje će i dalje ostati malo, već samo ono, koje će uz pomoć prednosti koje pruža KONČAR, rasti i napredovati.
2. KONČAR može biti zainteresiran da mala poduzeća koja su pokazala svoje poduzetničke, razvojne i inovativne sposobnosti, pozitivno i poticajno djeluju na Končareva poduzeća, unoseći poduzetnički duh i proširuju ponudu KONČARA.
3. Ova inicijativa KONČARA može biti model za razvoj hrvatskog gospodarstva.

Kod realizacije te ideje bilo je nekoliko velikih problema.

Prvo – bilo je vrlo  teško valorizirati vrijednost male tvrtke (i vrijednost uloga), čiji je osnivački ulog minimalan, koja nema nekretnine, ali je, krećući od nule, osvojila mjesto na tržištu i ima potencijalni trend razvoja.  Tim više što nitko kod nas u tome nije imao nikakvog iskustva. A odmah se vidjelo da Končar želi s minimalnim ulaganjem dobiti maksimalnu dobit, što nije dobar početak pregovora.

Drugo – zadnju riječ su trebali imati članovi Uprave Končara koji su s velikim nepovjerenjem gledala na poduzetništvo, čak kao na konkurenciju Končarevim poduzećima.

Treće – poduzetnici su velikim nepovjerenjem gledali na ponašanje Končara.

Bio sam jako zagrijan za tu ideju, ali su poduzetnici bili oprezni, sumnjičavi i skeptični (s pravom, pokazalo se kasnije). Jedan poduzetnik mi je rekao pun nepovjerenja: „Oni žele za ništa dobiti nešto.“ 

I, nažalost, na kraju nisam uspio. Predložio sam 4 poduzeća iz Tehnološkog parka koja bi bila pogodna za realizaciju ulaganja. Prijedlog vlasničkog povezivanja s jednim malim poduzećem otišao je dosta daleko. Tri Končareva poduzeća s lokacije Borongaj odlučila su otkupiti 40% vlasništva jednog izvanrednog poduzeća iz Tehnološkog parka. Ta poduzeća su uspješno surađivala s poduzetnikom i htjela su ga vezati uz sebe. Već smo napravili i ugovore, ali tadašnja Uprava to nije dopustila. Sada više i ne znam s kojim obrazloženjem, ali znam da je protiv bio član Uprave koji je bio zadužen za poduzeća na Borongaju. Čovjek odrastao u nekada velikom socijalističkom poduzeću nije razumio poduzetništvo i u sebi je osjećao neprijateljstvo prema poduzetnicima. 

Očito je da su te ideje tada došle prerano. Iako ni danas državna poduzeća ne razumiju poduzetništvo i odnose se neprijateljski prema poduzetnicima.

Glavni i odgovorni urednik tvorničkog lista „Končarevac“, svibanj 1996.

U svibnju 1996. godine postao sam glavni i odgovorni urednik tvorničkog lista „Končrevac“. Naravno, to sam radio uz svoj posao u Tehnološkom parku. Bivša urednica otišla je u mirovinu i mene je Uprava Končara postavila za urednika. Ja sam „scriboman“, volim pisati, godinama sam pisao i za „Končarevac“ i za mnoge druge novine o proizvodnji, tehnologiji, inovacijama i promjenama u društvu, objavio sam knjigu za menadžere i veselilo me da se mogu prihvatiti  te za mene potpuno nove dužnosti. Znao sam da mnogo ljudi čita Končarevac. Nekada je imao tiražu 24.000 primjeraka tjedno, a u novom Končaru list je izlazio jednom mjesečno, imao je mnogo manju tiražu, ali se još uvijek dosta čitao. U „onom“ starom Končarevcu mogle su se naći korisne informacije, ali sve je bilo u skladu s partijskim direktivama i komunističkim načinom razmišljanja. Isti novinari su ostali i u novom „Končarevcu“ i nastojali su se prilagoditi novom vremenu, ali u „duši“ se nisu promijenili. Početkom 1990-ih, kada nisam bio urednik, pisao sam seriju članaka o povijesti Končara za taj novi „Končarevac“. Kopao sam po arhivama i razgovarao s ljudima. Jedan stariji gospodin koji je nekad davno radio zajedno s komunistom Radom Končarom u nekadašnjoj radionici  Siemensa rekao je da Končar nije bio dobar radnik, bio je uglavnom neradnik (vjerojatno se bavio politikom i posao ga nije zanimao.) Kada sam to napisao, urednica Končarevca i jedan član nove Uprave došli su k meni i tražili da to izbacim. Nisam htio i onda su objavili tekst bez mog potpisa. Netko tko je bio novinar u komunističkom sustavu  u kojem je Rade Končar bio heroj i idealan lik nije mogao podnijeti da se o njihovom heroju piše kritički. Nadao sam se naivno da smo se riješili komunizma, da možemo konačno slobodno govoriti i pisati, ali tada nisam bio svjestan kako su ti ostaci komunizma i dalje jaki, iako prikriveni. Stalno su rovarili protiv mene i na kraju me „došli glave“.

Kao novi urednik htio sam tvorničkom listu Končarevac dati novi duh i novu koncepciju u skladu s novim društvom, novom državom, novim tržnim gospodarstvom i novim vrijednosnim sustavom. To sam objasnio u uvodniku.

Uvodnik lista Končarevac iz svibnja 1996. godine.

Htio sam končarevcima približiti poduzetnički način razmišljanja pa sam napisao:

          „Jedan mali poduzetnik, bivši končarevac, jučer mi se hvalio: 'Od 100 ponuda mi dobivamo 90, a ovi tvoji (bivši moji), jedva 10 poslova. Ali zato smo mi stalno na tržištu, zubima se borimo za svaki posao, a oni, iako su 50 puta veći od nas, sjede i čekaju da će posao sam doći. Tako smo svi radili nekada, ali ta vremena su prošla. Mi smo se promijenili, a oni nisu.“

Počeo sam objavljivati razgovore s Končarevim velikanima, profesorima koji su gradili Končar i hrvatsku znanost, a polako su tonuli u zaborav. Seriju „Razgovor s poviješću“ započeo sam razgovorom sa čuvenim prof.dr. Tomom Bosancem, „ocem generatora“.

Tekst o profesoru Bosancu, Končarevac, svibanj 1996.

Poslije profesora Bosanca objavio sam razgovore s drugim našim velikanima, s  akademikom Begom, profesorom Plenkovićem i profesorom Sirotićem.

Za većinu tih profesora to su bili njihovi zadnji intervjui. Jako sam ponosan na te tekstove koji se i danas, mnogo godina nakon tih razgovora koriste kod pisanja povijesti naše industrije. A ja sam ih sve poslije objavio i na svom portalu gdje imaju veliku čitanost.

Poduzeće Končar d.d. i cijelo hrvatsko gospodarstvo prolazili su kroz veoma burno razdoblje, mnoga Končareva poduzeća su propadala, odlazila u stečaj, a desetine tisuća radnika završavalo je na burzi. U tim trenucima neki novi direktori su pokazali svoju sposobnost i  uspješno podizali poduzeća koja su nakon stečaja  „kretala od nule“. Zanimalo me je kako im je to uspijevalo, kako su se snalazili na poslu koji je za njih bio nov i u uvjetima koji su za cijelo naše gospodarstvo bili novi. Započeo sam seriju razgovora s Končarevim mladim direktorima. Seriju sam nazvao „Kako su uspjeli“. Ti direktori su sada već svi u mirovini, ali su u onim pionirskim vremenima u 1990-im godinama bili aktivni sudionici stvaranja novog hrvatskog gospodarstva. Bili su sudionici povijesti i drago mi je da sam zabilježio djelić te povijesti.

U Končarevcu sam pisao i o poduzetnicima iz Tehnološkog parka.

U broju od lipnja pisali smo o posjeti Predsjednika dr. Franje Tuđmana Končaru.

Naslovnica Končarevca od lipnja 1996.

U „Končarevcu“ sam objavljivao tekstove o menadžmentu, razvoju proizvoda i proizvodnje, uvođenju novih tehnologija  i o vrhunskim Končarevim stručnjacima.

Ti novi „Končarevci“ su naišli na odličan prijem, čak su se javljali ljudi koji nisu končarevci i  htjeli su se  pretplatiti da redovito dobivaju svoje primjerke.

Međutim, napravio sam veliki grijeh. Pisao sam o velikanima Končara, starim profesorima i mladim direktorima, o končarevim inovatorima, stručnjacima i znanstvenicima, a nisam pisao o članovima Uprave, o generalnom direktoru i njegovom „liku i djelu“. I u rujnu 1996. godine sam smijenjen. Ubrzo nakon toga su se počeli objavljivati veliki intervjui s generalnim direktom i članovima Uprave.

Na Zagrebačkom velesajmu pristupio mi je generalni direktor i kroz smijeh mi je rekao:

       „Jesmo vas smijenili.“

      „Vi ste šef i možete to učiniti. Ali ja sam ponosan da je to bilo pet  najboljih 'Končarevca' u povijesti Končara“, odgovorio sam mu.

Prezentacija novog proizvoda poduzeća VESKI, lipanj 1996.

U Tehnološkom parku u dvorani za prezentacije Goran Orešković je potencijalnim poslovnim partnerima predstavio „Sustav za dijagnostiku“ poduzeća VESKI i informirao ih o osnovnim karakteristikama sustava.

Priznanja i nagrade u 1996.

Priznanje Hrvatske gospodarske komore, lipanj 1996.

Hrvatska gospodarska komora Zagreb je 4. lipnja 1996. godine Tehnološkom parku dodijelila priznanje za rezultate ostvarene u promicanju tehnologije. Ovo priznanje i priznanje dobiveno 2012. godine, kada sam odlazio u mirovinu, su jedina službena priznanja koje je Tehnološki park dobio kao institucija. Iako smo po rezultatima bili bez konkurencije najbolji tehnološki park i poduzetnički inkubator u Hrvatskoj, zato što nismo pripadali niti jednoj stranci i nismo imali nikakav lobi iza sebe, priznanja su dobivali uvijek neki drugi.

Nije me to previše smetalo, znao sam da smo najbolji.

Priznanje HGK-Zagreb, 4.lipnja 1996. godine

 INOVA i EUREKA, listopad, studeni 1996.

U Zagrebu je 9.-13. listopada održan Peti hrvatski salon inovacija INOVA 96, odnosno 25. izložba izuma i noviteta. Poduzetnici iz Tehnološkog parka nastupili su zajedno s Končarevim inovatorima i izložili su 3 inovacije.

Končarevac, listopad 1996.

Iz Tehnološkog parka nastupili su MIKROTREND d.o.o. s inovacijom „Master 1000- kriptozaštita za govornu i dana komunikaciju“ autora Željka Dujmovića i Zdravka Pudelja, SUPREM d.o.o. s inovacijom „Sustav za poluautomatsko vođenje obrane od tuče“, autora Borisa Dugandžića i Vedrane Novinc i VESKI d.o.o. s inovacijom „Sustav za monitoring i dijagnostiku dinamičkih stanja centrifuga u farmaceutskoj industriji“, autora Gorana Oreškovića.

U Brusselsu, na 45. salonu izuma, istraživanja i industrijskih inovacija, EUREKA 96 koji se održavao od 6.-13. studenog 1996. godine inovacija „Master 1000-kriptozaštita za govornu i dana komunikaciju“ autora Željka Dujmovića i Zdravka Pudelja dobila je Zlatnu medalju.

Zlatna medalja dobivena na izložbi EUREKA 96.

Dolazak poduzetnika U Tehnološki park

U 1996. godini u Tehnološki park ušlo je 6 poduzeća. ASIS d.o.o., poduzetnika Gordana Smadila ušao je 10.4.1996., ENTER ING d.o.o., direktori Enver Hodžić i dr. Ivo Karabajić ušli su 1.5.1996., INEA CR d.o.o., Zvonka Gracina ušla je 14.9.1996., ENVOX d.o.o., Denisa Kotlara ušao je 23.9.1996., BEMASS PROJEKT d.o.o., mr. Stjepana Kenđela, ušao je 23.9.1996., a KONTRA B, Marijana Živka, ušao je 24.10.1996.godine.

ENTER ING. Dr. Ivo Karabaić, u prvom planu.

Edin Hodžić i dr. Ivo Karabić su bivši končarevci koji su u Končaru radili na uvođenju informatičkih poslovnih sustava.

Zvonko Gracin, INEA CR d.o.o.

Zvonko Gracin je bivši končarevac koji se u Tvornici Generatora bavio projektiranjem generatora

Mr.Stjepan Kenđel, BEMASS PROJEKT d.o.o.

Mr.Stjepan Kenđel je bivši končarevac, projektant motora, bivši direktor jedne Končareve tvornice malih motora.

Svaki poduzetnik nosi jednu zanimljivu poduzetničku, profesionalnu i osobnu priču, a najzanimljivija mi je bila priča Denisa Kotlara vlasnika poduzeća ENVOX d.o.o.

Priča Denisa Kotlara, ENVOX d.o.o.

       „Rođen sam u Zadru i tu sam završio osnovne i srednje škole. Faks sam završio u Zagrebu. Moj je otac bio privatnik, vodoinstalater, znači poduzetnik. Pred 30 godina, u socijalizmu je izletio iz društvene firme i odlučio se za privatno poduzetništvo. Od njega i s majčine strane dobio sam osjećaj odgovornosti prema radu. Disciplina i  odnos prema radu kod nas su bili uvijek izrazito naglašeni i to je ostavilo svoj pečat na mene. U takvoj sredini je prirodno da se čovjek razvija u smjeru u kom sam se ja razvijao.

       Ja spadam u onu grupu ljudi koji su od malih nogu nešto prčkali, radili. Nisam ja najednom došao, počeo razmišljati na neki drugi način i 'paf' postao poduzetnik. Od kada znam za sebe, uvijek sam nešto radio, moj interes za kompjutere i softvere  počeo je u srednjoj školi, ali i ono ispred toga bila je neka kemije biologija, brodomodelarstvo, niz drugih stvari. 

       Oduvijek znam da sam se za nešto zanimao i htio sam nešto napraviti i da to bude bolje od drugih. Kada sam nešto vidio, htio sam to bolje napraviti, nije me zanimalo da to samo na nešto liči i da to mogu napraviti, već da to bude bolje od drugih. To je posebno važno kod softvera. Softver je vražja stvar, sve izgleda jednostavno, sve izgleda slično, ali kada čovjek ide malo dublje, vidi se veličina i težina tog posla. Danas nije problem napraviti neki softver, već se mora razlikovati od drugih po detaljima.  

       Microsoft u stvari  nije ništa izmislio, već je na onom što je već neko drugi izmislio, napravio  puno poboljšanja. Tako se kod nas govorilo nekada o Japancima  - Japanac nešto i vidi i  ide na  nadogradnje koje su u stvari kvalitetnije, bolje, jeftinije i imaju bolju cijenu i tako.

       Nikada mi nije bilo dosadno. Da živim tisuću godina imao bih po čemu čeprkati. To je s jedne strane dobro, ali je loše što to neću doživjeti, jer je vrijeme ograničen resurs. Nikada nisam dangubio, moje najbolje iskorišteno vrijeme je kada  radim.

       Moje uvjerenje je da  čovjek mora ići  sam kopati i ne čekati da nešto padne s neba i poslije odmahivati i plakati - te nisam mogao, te svi su mi krivi, a ne ja…..

        ……Dok sam studirao, već sam radio za nekoliko firmi. Godine 1986, kada sam imao 20 godina, na prvoj godini faksa, nakon vojske, za Bagat sam napravio industrijski kontroler, hardver i softver, koji je omogućavao nadgledanje strojeva i to je dosta dobro napravljeno. To je bio hibrid od dva, tri računala. Sam proces programiranja trajao je dva, tri sata, što danas traje par milisekundi. To je radilo na najcrnjem asembleru,  dobro je funkcioniralo  i na kraju smo imali jednu cjelinu koja je prodana……

         ……. Nakon faksa  vratio sam se u Zadar. Tada sam se zaposlio u Sunturistu,  kao šef računskog centra, ali sam radio od kuće i od samog početka bio sam sam svoj gazda. Čak kada sam bio unutar tuđih firmi htio sam imati pod kontrolom svoj posao da imam svoju odgovornost. Nitko mene ne može toliko gurati i tjerati,  koliko ja sebe mogu…..

Denis Kotlar, iz 2008. godine

(Izvor slike: https://www.e-unlimited.com/events/2008/12/event-evs-2008-european-venture-summit.html?pageId=208)

       …..Tada su već padali prvi balvani, prvo bombardiranje Zadra. Sve se zaustavilo, nastao je poslovni vakuum. Trebao sam napraviti prvi rez. I odlučiti što ću dalje. Vidjeli smo da od posla neće biti ništa i da trebamo započeti nešto drugo. Trebalo je donijeti odluku da li uzeti pušku i otići u rov. Da sam to napravio vjerojatno bih sada bio general, ali to nije moj stil života.

       U međuvremenu me je zvao Mraz koji je Minhenu imao poznatu trgovinu računalima. Njegova žena je sa mnom išla u srednju školu, trebao mu je jedan čovjek, zapravo za neke trivijalne poslove, ali trebao sam se maknuti,  jer sam vidio da tu nema posla….

       ….. Vratio sam se 1995. u Zadar i tada se zaposlio u firmi HELIX, kod jednog prijatelja koji se bavio trgovinom, a znao je da sam se ja bavio kompjutorima. To je njemu izgledalo nobl, stvar snobizma, on u stvari nije ništa razumio što se s time događa i što bi se s tim moglo napraviti. Ipak, ja sam tu već u početku imao svoj status, ja sam svoj gazda, sve što sam trebao raditi to su bile moje ideje……

       ….. U međuvremenu se počelo nešto događati što je dovelo do ENVOXA. Slučajno sam došao u kontakt s direktoricom informatike Zadarske banke i došao do informacije da im treba „bankotel“, sistem dobivanja informacija preko telefona. U isto vrijeme čitajući  klasičnu  kompjutorsku  štampu BYTE, PC-magazine i druge, naletio sam na jedan oglas kanadske firme PIKA, koja radi kartice koja vam omogućavaju da spojite računalo s telefonom, s više telefonskih linija. I ta kartica ima neku inteligenciju, može prepoznati tipke koje pritisnete i poveže vas s određenom porukom. Možete određene stvari napraviti, poslati neki fax i slično…

       …. Trebalo je nešto brzo napraviti za Zadarsku banku da im pokažem da ja mogu to napraviti. LOGOS je već imao mnogo bankarskih referenci, kod Varaždinske, pa  Zagrebačke banke. Zadarska banka je već imala ponudu od LOGOSA i ja sam im rekao: „OK,  ja ću vam napraviti nešto da vidite kako će to raditi i sve što ćete nakon toga tražiti ja ću vam napraviti“. 

       U stvari sam išao u magli loviti. Rekao sam im: „Ja mogu napraviti bilo što, samo recite što želite “. A  zapravo, ja sam prvi put točno čuo od njih što bih u stvari trebao napraviti. Moja sreća je bila da sam do tada već oko deset godina bio u kompjutorima, znao što softver i hardver je i što bih trebao raditi. To ti je kao kad dođeš na faks, prve dvije godine je teško i mučiš se i potrošiš mnogo vremena da postigneš rezultat, a nakon toga sve ide mnogo lakše, moja četvrta godina je bila efektivno četiri tjedna rada.

       I dobro, sada su se neke stvari poklopile. Počeo sam slušati što se to odvija u Varaždinskoj banci, počeo sam vrlo brzo stjecati neka iskustva s tom PIKOM  i tim visual basicom i doma skucao u dva tri dana DEMO verziju i otišao k njima i to im prezentirao. Taj demo, to je u stvari bila jedna inteligentnija automatska sekretarica. To je bilo na niskom nivou, ali osnova funkcionalnosti je tu postojala. Važno je da sam pokazao da to radi, da nisam samo trgovac, koji je to kupio i preprodao,  već da to radi i da sam to ja napravio. I tako je krenulo i to je fakat proradilo. Ovi u PIKI su bili oduševljeni činjenicom da netko kod nas za 7 dana može nešto napraviti.

       To je bilo fino i krasno,  to je prošlo i sada je trebalo dati ponudu. Dobio sam informaciju kakva je ponudu od LOGOSA i ja sam tu ponudu prepolovio. Dobro,  to je bilo s moje strane nefer, ali  to je rezultiralo poslije svim onim, čime  se sada bavim. Trebalo je probiti led,  da bi se na kraju sve to ipak isplatilo.

       Ja sam rastao s nekim ljudima, mi smo krenuli s istih startnih pozicija, nitko nije bio siromašniji ili bogatiji. Gledam sada tu skupinu ljudi s kojima sam startao i kada gledam gdje smo sada, vidim veliki jaz i sada sve više vidim da taj jaz postaje sve veći i veći. Kad pričam s njima,  oni kažu da  sam ja imao ovo ili ono. A ja kada sam se u osnovnoj školi bavio elektronikom nisam imao ništa, jedan kondenzator, tranzistor, o čipovima pričati to je bio science fiction. Tada sam gnjavio svog oca, svoje rođake:    

      „Ideš u Trst, daj mi kupi čipove, ne jeans.“  

       Moji prijatelji su kupovali jeans i žvake, ja sam kupovao čipove, oni kažu da se nisu bavili elektronikom, jer se tada kod nas ništa nije moglo kupiti, a ja se smijem. Ali što ću im reći, to nije razlog. Ako neki čovjek nešto želi napraviti, napraviti će to bez obzira gdje je.

       Vjerojatno, da sam odrastao u nekoj Americi, Kaliforniji, možda bih već iza sebe imao nekog Applea, možda ne bih,  tko zna. Ali ja vjerujem, ako čovjek ima nešto u sebi i ako to želi napraviti, vjerujem da će to na ovaj ili onaj način napraviti.

       Mislim da su glupe one priče kako netko ima nesretno djetinjstvo i nesretan sklop ovih ili onih okolnosti. S druge strane kažu, kako sam ja jako sretan, kako to meni ide. Tada  im kažem: „Dođi ti kod mene raditi jedan tjedan pa ćeš vidjeti kako je to vrlo jednostavno - imaš sto stvari koje trebaš napraviti i za svaku trebaš neku jedinicu vremena, nema ništa senzacionalno. To treba odraditi i naravno treba što manje griješiti, jer te svaka greška baca natrag, vrijeme te gazi.“ I to je to.

       Kada sam se tada 1995. godine u 5. mjesecu  vratio iz prve posjete PIKI, vidio  sam definitivno da je to veliki posao. Iako su me tamo odbili,  pokazale su se  neke stvari koje su me definitivno uvjerile  da je to nešto čega se treba uhvatiti.

Odlučio sam potpuno se posvetiti tome.

       U međuvremenu dobijem kanadsku vizu koju sam čekao od prije rata i već sam zaboravio na nju. Dobio sam ju s velikim zakašnjenjem, to je išlo od Beograda do Beča, onda su me zvali iz Beča  i dali mi vizu. Otišao sam u Kanadu i tamo sam bio par mjeseci pod kraj 1995. godine. Bila mi je ideja da pokušam gore nešto napraviti, imao sam neki novac, koji sam uspio staviti sa strane.  Pokušao sam nešto gore aktivirati, ali sam ubrzo skužio, da ako mi ovdje treba sto novčanih jedinica, da mi tamo treba petsto novčanih jedinica i da je vrlo upitno kakav će rezultat biti . 

       Rekao sam: „OK, vraćam se u Hrvatsku i nastavljam s onim, što sam već počeo.“ I naravno, nisam se više htio vratiti u Zadar, moja  ekipa od tri čovjeka koje sam znao iz srednje škole,  bila je u Zagrebu. 

       Kada sam se vratio,  znao sam što tu mogu očekivati. Izašli smo iz rata, bilo je teško, ali sam ludo vjerovao da ću moći nešto napraviti. Imao sam neku ludu nadu da nešto mora ići, da moram napraviti jedan novi kvalitativni skok inače  ću umrijeti, sve će zamrijeti, neće više dolaziti novac, nema više HELIXA, nema ničeg drugog. Imam nekih zaliha i predviđanja da bih banci mogao prodati ovo ili ono. Ali to je bilo nedovoljno, LOGOS je već zasjeo na to tržište. Martin je već počeo raditi, već sam aktivirao to ljeto dvoje ljudi da počnu raditi na jednom novom dijelu softvera.

       To je bilo prošle godine, 5. mjesec i trebalo je nešto napraviti. I ja prvi put opet trošim novac na nešto ludo i odlazim u Koeln na Vioice Germany, sajam kompjutorske telefonije. Sjednem u auto,  nosim svoj PC,  zakupio sam dio PIKINOG štanda i odlazim gore, da vidim što ljudi misle o tome i da vidim što je to,  da kažem svijetu:

       „Evo svijete to smo mi, mi to radimo."

       Razvoj „wave editora“ već je bio gotov, došao sam s  instalacijskim disketama, s manualom. Sve je bilo spremno da se to instalira i da  to počne raditi. Tada sam već nastupao s ENVOX-om, preuzeo sam u 4. mjesecu 1996.  jednu prethodnu firmu koja je do tada mirovala.

       ……To je bio interesantan razgovor. S jedne strane  jedan uspješan kanadski biznismen,  a s druge strane ja. On meni pokazuje zube, mogu  i  ja pokazati isto tako zube, mi smo se tu porječkali. „Ne, ja po toj cijeni ne idem, meni je drago da ste zainteresirani za moj proizvod, ja ne idem ispod moje cijene ". To je bilo kao u pokeru, ja nisam htio pokleknuti pred tim nekim veličinama, koje predstavljaju vanjske firme.  Oni to rade svakodnevno, imaju s time iskustva, ali kod naših ljudi uvijek postoji jedan osjećaj inferiornosti, boje se,  kako će oni gledati na nas. Međutim,  ako mu ne pokažeš zube propao si. 

I mi smo de fakto došli do toga da mi je rekao da će razmisliti.

       To je bilo ono najvažnije što se dogodilo u Koelnu, gdje sam potrošio nekih 6, 7 tisuća maraka. Na štand su  došli i neki drugi ljudi, bili su neki Nizozemci, Izraelci Nijemci i  njima sam već prodao nekoliko komada.

       I  živio sam u nadi,  prodao sam 1000 komada, bio sam zadovoljan. Bilo je već i novih zahtjeva. Polako su se poslovi počeli zahuktavati i više nisam mogao raditi od kuće. Moram  imati svoj telefon, odvojiti posao od privatnog života kojeg u stvari nemam, sada gotovo i spavam u firmi.

       Tada sam došao u Tehnološki park.

       Do tada sam bio kod jednog prijatelja besplatno,  na temelju prethodne suradnje i poslova.“

Financijski rezultat Tehnološkog parka na kraju 1996. godine

U 1996. godini ostvarili smo sljedeći financijski rezultat:

• Prihod …………………………………………….542.995,38 kuna
• Rashod ………………………………………….. 513.014,39 kuna
• Dobit nakon oporezivanja ………………             18.260,07 kuna

Kraj III. dijela

Nastavak slijedi

Povezani članci

• Pogled iz barake u Drvinju - Subjektivna povijest hrvatskog poduzetništva poslije 1990. godine (IV.DIO)
• Pogled iz barake u Drvinju - Subjektivna povijest hrvatskog poduzetništva poslije 1990.godine (V.DIO)
• Pogled iz barake u Drvinju - Subjektivna povijest hrvatskog poduzetništva poslije 1990. godine (VI.DIO)
• Pogled iz barake u Drvinju - Subjektivna povijest hrvatskog poduzetništva poslije 1990. godine (VII.DIO)

Komentari

Komentiraj