• Povijest/
• Ljudi i karijere /
• Društvo/

08. 06. 2021

Ljubo Šikić: Moj život u filmu i s filmom (2.dio)

• Marijan Ožanić

Scena iz filma „Bitka na Neretvi“. Masovne scene je postavljao i vodio Ljubo Šikić.

(Izvor slike: knjiga Ranka Munitića Bitka na Neretvi 

Ulazim u svijet filma, 1960.

Oduvijek sam volio ići u kino, ali nisam ni sanjao da ću se baviti baš filmom. Slučajno sam se 1960. godine, kao mladić od 25 godina  našao na snimanju francusko-talijansko-jugoslavenskog spektakla  „Austerlitz“. I u meni je tom prigodom ostao refleks koji me je, mada ga nisam bio svjestan, zauvijek usmjerio prema filmu.

Moj prijatelj bio je i Dubrovčanin Cuco Baldani. Mi smo na neki čudan način preko njega u Dubrovniku 1960. godine kupili jedan dobar, stari Mercedes 220 od nekog njemačkog milijardera koji je prije od Jacquesa Cousteaua istraživao more, imao je svoju ekipu, brod, itd. Prodao nam je svoj auto i mi smo taj auto dovezli u Zagreb.

Ljubo Šikić i prijatelj Cuco-Jan-Baldani, u Bosni u posjeti imanju Đorđa Pribičevića.

(izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

To je bilo između završetka srednje škole i vojske. Upisao sam se na pravni fakultet da bih koristio Studentski centar i studentska prava kako bih mogao realizirati zaradu na filmu sa studentskim povlasticama, bez ikakve namjere da studiram.

Jedan od direktora koprodukcijskih filmova bio je Ivo Šoten, pukovnik KNOJ-a (Korpus narodne obrane Jugoslavije koji se bavio „bezbednošću i zaštitom naroda na oslobođenom području“) koji počeo raditi u Dubrava filmu. Bio je  čudesan čovjek, Židov. Kao direktor jedne koprodukcijske filmske ekipe angažirao je mene da vozim nekog Francuza u ekipi za snimanje. Puno sam na tome zarađivao. Branko Hundić koji se bavi modom, ja  i još neki dečki napravili smo obrtnicu za vožnju u filmskim ekipama. I zarađivali smo velike novce. Sve smo radili preko Studentskog centra i nismo plaćali porez.

Taj Ivo Šoten je ustanovio da sam ja bolji filmski organizator nego njegovi organizatori, Vozio sam ga pa smo o tome pričali. Uglavnom, ja sam već nakon iskustva s prvom filmskom ekipom bio organizator br. 3 pa br. 2. I tako sam ušao u Društvo filmskih radnika nakon trećeg filma. To je bio francuski film „Okus nasilja“, koji se 1960. godine nekoliko mjeseci snimao u Dubrovniku. Režiser je bio Robert Hossein.

Sa snimanja filma „Okus nasilja“  Roberta Hosseina, 1960.godine u Dubrovniku, na Stradunu.

U bijelom, s lijeve strane režiser Robert Hossein, iza Hosseina Ljubo Šikić, vide mu se samo oči i crna kosa.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Tada  sam radio najviše na francuskim i talijanskim filmovima. To su bile koprodukcije koje su se uz logističku potporu Jadran filma snimale po Hrvatskoj. Među ostalima, s Francuzima sam radio filmove Otmice Sabinjanki i Taras Buljba, s Talijanima Požar Rima, Gladijatorke, Crveno svjetlo, Drugovi, Maciste, s Amerikancima  filmove Ratnici, Krvavi obračun, Don Kihote, a s Nijemcima film Gospoda muškarci.

Nisam govorio francuski, ali na filmu baratate sa 100 riječi – ići, doći, skočiti. Ako je trebalo nešto složenije prevesti, imali smo prevoditelje, studentice. Talijanski sam prilično pristojno govorio.

Na snimanju jednog talijanskog spektakla. Pokazujem glavnom glumcu kako treba jahati (1975.-76.).

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Ljubo Šikić s brkovima u jednoj talijanskoj koprodukciji jaše umjesto glavnog glumca.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

S novcima od filma Ljubo Šikić kupio je mini-mercedes. Tada su samo 3 takva automobila bila u Zagrebu.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Ljubo Šikić, slika iz vremena kupnje auta. Ljubo ima isti sako kao na prethodnoj slici.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Ljubo Šikić, oko 23 -24 godine star, na izletu.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Ljubo Šikić u Opatiji, 1.svibnja, oko 1960. godine.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Učimo na koprodukcijama

O filmu smo učili na koprodukcijama. Potkraj pedesetih započinje era koprodukcija, isprva s Talijanima, da bi se nastavilo s ekipama iz SAD-a, Češke, Njemačke, Rusije, Austrije i Švedske, a na brojnim lokacijama građene su kompleksne kulise Divljeg zapada ili starog Rima. Talijanska kinematografija je bila savršena, dolazile su najbolje ekipe iz velikog studija Cinecittà iz Rima. To su bile vrhunske ekipe koje su se našle na svim špicama najvećih talijanskih filmova. Kraj njih su svi ljudi  iz Jadran filma, od scenskih radnika, električara, garderobijera, šminkera, asistenata, pisaca tekstova, snimatelja, do kamermana naučili što je to film.

Koprodukcije su bile prave škole filma za sve domaće filmaše. I trećerazredni inozemni filmovi, u prvom redu talijanski, imali su prvorazrednu ekipi, majstore svog zanata. Oni su jednako dobri radnici i u lošim filmovima i u Fellinijevim ostvarenjima. Američke koprodukcije su imale drugačiji cilj. Tretirale su nas više poput servisa.

U to vrijeme se najviše isplatilo raditi s Talijanima. Dolazili su s najboljim ekipama, bili su vrhunski profesionalci od kojih sam naučio sve o filmu. Primjerice, odmah po završetku snimanja čuvenog filma „Kleopatra“ s Richardom Burtonom i Elizabeth Taylor cijela ekipa došla je u Zagreb. Tako da smo učili od najboljih. Za sve nas je to bila vrhunska škola, takve prilike mladi ljudi danas nemaju.

Snimanje jedne talijanske koprodukcije, „Maciste“, režiser M. Mauro.

Ljubo Šikić, u bijelom baloneru, lijevo. Krajnji lijevo, Vlado Jurišić, koji je najprije bio pilar drva, a onda je na filmu počeo kao pomoćni scenski radnik,  postao odličan scenograf i na kraju je početkom 1990-ih osnovao Inter film, ozbiljnu hrvatsku producentsku kuću.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Moj početak kod Monicellia (1963.)

Avala film je početkom 1960-ih preuzeo jednu veliku talijansku koprodukciju, film „I campagni“ (Drugovi) koju nisu bili u stanju realizirati pa su ju prebacili u Zagreb. Angažirali su  Donka Buljana i mene da preuzmemo kompletnu realizaciju projekta.  Režiser filma je bio veliki talijanski režiser Mario Monicelli (1915.–2010.),  jedan od pet najvećih neorealista, uopće. Kod njega je često igrao Marcello Mastroianni (1923-1996.). Bio sam  vođa snimanja,  pomoćnik režisera Maria Monicellija kada je snimao 1963. godine film I campagni (Drugovi).

U filmu I campagni u glavnim ulogama su bili Marcello Mastroianni, Raffaella Carrà i Bernard Blien. Do te suradnje sa Zagrebom došlo je nakon odlaska direktora Ratka Draževića iz Avala filma.  On je bio pukovnik KNOJ-a (Korpus narodne obrane Jugoslavije koji se bavio „bezbednošću i zaštitom naroda na oslobođenom području“), veliki partizanski obavještajac, ali i poznati komunistički plejboj. Svojevremeno je s Artukovićem raspravljao o njegovom povratku u Jugoslaviju i  o amnestiji. Onda su ga 1962. godine metnuli u Avala film, gdje je pokazao veliki talent za film. Zahvaljujući agilnosti i vezama Ratka Draževića u to je vrijeme beogradski Avala film počeo imitirati Jadran film. Iz Avale filma htio je napraviti Hollywood. Izgradili su parkove, restorane, ateljee, ali u Beogradu nisu imali pravu momčad koja bi mogla opslužiti jednu veliku koprodukciju. Nikada nisu uspjeli biti u rangu koprodukcija Jadran filma. Primjerice, 1962. godine u Zagrebu je Jadran film snimao Proces, adaptaciju Kafkina romana, film koji je radio Orson Welles, s Anthonyjem Perkinsom i Jeanne Moreau.

Novi direktor Avale filma poznavao je mene i Donka Buljana i povjerio nam da organiziramo veliku produkciju, film I campagni. Imali smo veliki ured, tamo gdje je sada Vukovarska ulica. Jadran film je u to vrijeme  bio mala firma na prvom katu u Dubrava filmu.

Mario Monicelli

(Izvor slike: https://www.telegraph.co.uk/news/obituaries/8171433/Mario-Monicelli.html)

Režiser me zapazio, kada se snimanje već zahuktalo. Nakon što sam samoinicijativno intervenirao na snimanju jedne velike, masovne scene sa 600 do 700 statista,  Monicelli mi je odmah povjerio da do kraja vodim tu scenu. Snimali smo u tvornici Franck u Zagrebu. Tu sam naučio kako se formira kadar i kako se vodi scena. Jedan moj susjed je bio direktor u Francku i s njim sam dogovorio 2-3 tjedna snimanja. Koristili smo tvornicu, ulazilo se s ulice, ulazili su unutra auti, imali su plot, veliko smetlište i željeznicu koja je direktno ulazila u tvornicu. Talijanski scenograf Mario Garbuglia, velika zvijezda, tu je trebao napraviti veliki park.

Tada je režiser isplatio i otpustio svoje dotadašnje pomoćnike i mene postavio. Počeo sam tu pripremati veliku scenu sa statistima. Preuzeo sam kompletno snimanje i ostao s njim.

 Plakat za film I compagni, Maria Monicellia

(Izvor slike: https://en.wikipedia.org/...

U 1960-ima i 1970-ima talijanska kinematografija i spektakli koje smo radili su pomalo nestajali.

Susret s Monicelliem nakon 20 godina

Često sam posjećivao svoju sestru u Milanu u Italiji. U četvrtak bi moja sestra Vilma, njezin muž i ja iz Milana išli u Salsomaggiore Terme, mali gradić kao Samobor, na sjeveru Italije u kojem su najluksuznije terme u Italiji. Čudesan gradić, gdje stanuju samo bogati ljudi. Tu su imali prekrasnu kuću. I na tom malom korsu vidim kino u kojem igra jedan erotski film. Na plakatu piše - režiser Mario Monicelli. 

„Bože moj, što je to, kakav je to pad?“

Naravno, nisam ušao u kino. Ali vidim da u filmu glume zvijezde, Rafaela Carra i takvi.
I budući da postoje čuda u svijetu, doživim čudo. Idem prema kavani u kojoj smo pili kavu i prema meni ide Mario Monicelli. Isti onaj kojeg se sjećam iz vremena prije 20 godina, kada sam s njim radio dva mjeseca na filmu Drugovi. Bio je mali rastom.
Mi stanemo, on me se sjetio. Bilo mu je jako neugodno, jer smo prošli kraj tog kina. Mislio je da sam išao pogledati taj film. Ti erotski filmovi su išli jako dobro u to doba. Danas ih i ne bi zvali "prljavi" erotski. Danas "prljave" erotske filmove rade ljudi koji su mentalno defektni.
Otišli smo popiti kavu i rekao mi je jednu rečenicu koja je jako bitna: „Kinematografija je danas takva, a ja moram održavati svoju vilu.“ Htio mi se opravdati, jer je mislio da sam gledao taj film.
Kaže mi: „Ja moram zarađivati, a njih više ne zanimaju veliki filmovi.“
Distributeri više nisu trebali velike ličnosti filma.
Bilo mi ga je strašno žao.
Kasnije sam čuo od prijatelja, Antonia Muse, da je Monicelli bio u bolnici u Rimu teško bolestan, skočio kroz prozor i ubio se, u svojoj 95. godini.
Sve velike europske kinematografije, talijanski neorelizam, francuski novi val, njemačka avangarda, su nestale jer je televizija sa svojim ogromnim potrebama, preuzela sve. I Amerika je sve preuzela.

Moj prvi ugovor

Mnogi oskarovci su prolazili kroz Zagreb i sa svima sam radio. Nakon trećeg filma, s 20 godina već sam bio šef snimanja.

Oko 1957. ili 1959. godine dobio sam prvi ugovor. Moj ugovor je bio 50 godina u kontinuitetu,  po 365 dana ugovora godišnje.

Društvo filmskih radnika Hrvatske – sva republika je imala svoje društvo - je imalo pravilo da moraš imati ugovor za 180 dana godišnje da dobiješ socijalno za godinu dana. A ja sam imao 365 dana svake godine.

Ne želim napustiti Zagreb

Jedan film je snimala mala produkcijska firma koja nije bila Cinecittà, zvala se Vides, ali jako bogata. Direktor firme se zvao Braci, a Lupis se zvao njegov pomoćnik. On je bio brat  Rosana  Bracia (1916.-1994.), koji je bio najveća eksportna zvijezde Italije, najveći ljubavnik. Rosano Bracci je stalno igrao vani u koprodukcijama s Amerikom. Direktor Braci mi je ponudio ugovor na 4 godine da radim u Rimu. Rekao sam mu da sam toliko vezan za Zagreb da ne bih mogao otići ni minutu iz Zagreba. Uglavnom, ja sam taj film završio, na kraju je u Esplanadi bila velika proslava.

I tada mi je Braci rekao: „Imaš pravo da nisi prihvatio ponudu. Ja sam otišao tamo i u 4 godine me nisu primili u sindikat i ostanem visiti. Vratim se u Rim, a tu mi kažu: 'Šta ćeš nam, otiđi u Ameriku.' I ostao sam bez posla. Da nije bilo mog brata koji je super zvijezda i koji je uvjetovao da ja budem u direkciji filma ostao bih na ulici. Imaš pravo. Tu imaš posla preko glave i nemoj odlaziti.“

A ne bih otišao i da mi to nije rekao.

Ključna je prednost domaćeg filma što je najuzbudljivije raditi na svom jeziku. Nakon rada na 13 koprodukcija početkom 1970-ih posvetio sam se isključivo našoj kinematografiji.

Naši redatelji su snimali u prosjeku svakih četiri do pet godina pa sam manje-više imao prilike surađivati na svim njihovim filmovima. Osobno sam svake godine imao dva do tri angažmana.

Postajem pomoćnik redatelja (1964.)

Asistirati sam počeo na filmu „Tijelo“ (1964.) Ante Babaje koji me je postavio za svog pomoćnika. Pomoćnik ili asistent redatelja ima važnu ulogu pri stvaranju filma,  jer mora poznavati sve segmente rada i načine njihovim upravljanjem. Redatelj je nositelj zamisli, a pomoćnik ih provodi. Asistencija je de facto vođenje snimanja, posao koji ujedinjuje režiju i organizaciju, posao u kojem je naglašen ritam proizvodnje, od poznavanja vremenske prognoze pa nadalje.

Što radi vođa snimanja

Vođa snimanja,  to je kao u  kazalištu inspicijent. On pravi dispozicije, odnosno plan aktivnosti za sljedeći dan. To je jedna dugačka čitulja na kojoj su popisani svi – režiseri, glumci i ostali, u koliko sati tko dolazi, koja se scena snima. To je kao plan snimanja i aktivnosti za sljedeći dan.

Što radi producent

Kada gledate američki film, a američka kinematografija je jedina prava kinematografija na svijetu, na špici vidite da pišu tri producenta. Prvi producent je onaj čovjek kojim ima iza sebe studio i financira film, Werner Bross, Jadran film, to su producenti, direktori tih velikih kuća. Tako se na filmu „Seljačka buna“ Sulejman Kapić potpisao kao producent, a pomoćni režiser Ljubomir Šikić. Kapić  je  na to imao pravo i dopalo mu se da se na film potpiše.

Druga vrsta produkcije, drugi producent  je netko kao Zdravko Mihalić u Neretvi, njega  postavi glavni producent koji ima novce.

Operativni producent koji vodi film, kao Ljubo Šikić, ako je pravi,  mora u filmu znati sve, mora znati što je kamera, što je scenarij, što je film, što su glumci. On  u dogovoru s režiserom, netko više, neto manje, prvo postavlja razradu filma, zatim napravi operativni plan i financijski plan. Na osnovi ta dva plana se film opravdava produkcijskoj kući kako troši novac.

U Jugoslaviji je bio samo jedan - Ljubo Šikić.

Ja nisam bio najbolji, ja sam bio jedini.

Producent može biti ili „na papiru“ ili stvaran. Producent koji vodi film, ako je pravi, mora odlično poznavati scenarij, imati o njemu pozitivan stav. Njegov je prvi zadatak proraditi scenarij s redateljem i razgovarati s njim kao – gledatelj. Treba mu reći: „Ovo je dobro, ovo treba poboljšati, ovo drukčije usmjeriti“. Dakako,  tu je i osmišljavanje financiranja filma. Hrvatska je rijetko kad proizvodila više od pet-šest filmova godišnje, ali ste naše filmove uvijek mogli prepoznati po cjelovitosti i profesionalnosti. Posao producenta je da mu svaki projekt na kraju izgleda tako.

Režiser uvažava takvog producenta, ako ga treba i sluša njegove savjete. Ako ne, tada ga pretvori u organizatora-potrčka. U ekipi imate scenografiju, snimatelje, laboratorij, režiju, montažu, garderobu, scenografa, kostimografa, itd., dakle imate 8 sektora. U svakom na čelu je jedan čovjek. Ako je ljudima koji to vode  producent gazda i ako im imponira, jer vide da zna kao oni ili čak malo bolje, onda ga oni slušaju. Takav producent  piše dispoziciju filma, kao ja u Neretvi. Za svakog čovjeka piše kada ustaje, kada i gdje dolazi i što snima. Vođa snimanja je jedan od organizatora koji izvršava što piše na dispoziciji. Ja nikada nisam bio u kancelariji. Napisao sam dispoziciju, izvršio ju i bio prvi pomoćnik režije na sceni i nakon snimanja sam pisao dispoziciju. Bio sam prvi na sceni i zadnji. A nisam trebao biti ni minute. Mogao sam imati 5 organizatora koji su radili na terenu.

To što sam bio ja sam i naplaćivao. Uvijek sam tražio 75% iznosa koji je dobio režiser. I to sam dobio, jer me je režiser trebao.

Svaki je film zahtjevan, ne sjećam se niti jednog komotnog radnog dana niti za jedan film. Iako je ovaj posao veliko veselje istodobno je i velika briga. Epski filmovi poput „Seljačke bune“ i „Bitke na Neretvi“ to samo potenciraju.

Govor glumaca

U neorealzimu je Visconti počeo raditi s naturščicima, jer nije mogao slušati teatarski govor školovanih glumaca. A tako je i kod naših školovanih glumaca. Oni ne znaju normalno govoriti.

U današnjim domaćim filmovima najveći problem su glumci, U Americi u studio dođu s ceste i prirodni su. Naši viču, naglašavaju svaku riječ, grozno.

Jadran film

Jadran film u Dubrava filmu

U srpnju 1946. godine, najprije je osnovan Zvezda film u Beogradu, te tri republička filmska poduzeća: Jadran film u Zagrebu, Avala film u Beogradu i Triglav film u Ljubljani. Jadran film je osnovan 15.srpnja 1946.godine kao nacionalni filmski proizvodni studio za Hrvatsku. Zahvaljujući intervenciji dr.Vladimira Bakarića, tadašnjeg predsjednika Vlade, Jadran filmu je isprva dodijeljena zgrada škole na Jordanovcu, gdje je smještena uprava i tehničke službe, dok je ton hala bila u kinu u Vlaškoj ulici. No, kako spoj škole i filmske ustanove nije bio najbolje organiziran, pojavila se ideja o gradnji filmskog grada. I pronašlo se trajno rješenje, na lokaciji u Dubravi.

Kako je Vatroslav-Vatra-Mimica spasio Jadran film

Jadran film je u početku bio mala firma, bila je u maloj zgradi, kao u školi. Jedne noći pozvali su Vatru  telefonom da je nekakvih 6  kamiona došlo po noći iz Beograda u Jadran film i  natovarili svu tehniku.

Vatra je brzo nazvao Kustu, to je bio jedan ludi partizan koji je bio šef laboratorija, agresivan, temperamentni Mađar. On je uzeo mašingever, dojurio nekim taksijem, pokupio Vatru i odjurili su gore. I stvarno vide kamione natovarene tehnikom, a šoferi su sjedili u porti. Šoferi su pokazali Mimici naređenje potpisano od Čeče Stefanovića, koji je bio drugi čovjek savezne UDBA-e, dok je Voja Lukić bio glavni šef.

Nakon silnih intervencija se to istovarilo, itd.

Da je to prošlu, sutra bi se isto dogodilo u Ljubljani, Sarajevu i više ne bi bilo republičkih kinematografija. Tada se razmišljalo: „Što će nam u jednoj maloj zemlji pet kinematografija. Napraviti ćemo Cinecittà u Beogradu.“ To je trebala biti Avala film. Kod toga treba znati da je Ratko Dražević, direktor Avale  bio vrlo sposoban čovjek. Ali oni nisu imali filmskih iskustava, nisu to znali raditi.

Jadran film zamjenjuje Dubrava film

U razdoblju od 1954. do 1955. u zagrebačkome predgrađu Dubrava  izgrađeni su, po projektu arhitekta Igora Skopina, filmski studiji (atelijeri, laboratoriji, tonski uređaji). Godine 1956. proizvodni pogon Jadran filma iz Dubrave izdvaja se iz poduzeća i djeluje samostalno kao Dubrava film. Od 1956. do  1962. godine poduzeće se zvalo Dubrava film. Direktor je bio  Jakša Singer, Židov, bivši partizan, strašno simpatičan čovjek, bez noge, nosio je protezu. Prve koprodukcije s Talijanima je radila Dubrava film.

Jakša Singer, direktor Dubrava filma.

Na slici lijevo s glumicom Rossanom Podesta. Na desnoj slici s redateljem Robertom Hosseinom prije snimanja filma „Okus nasilja“, 1961. godine.

(izvor slike: knjiga Antuna Mateša „Šezdesete u Zagrebu“)

 Orson Welles u posjeti Dubrava filmu u pratnji direktora Jakše Singera (prvi slijeva).

(izvor slike: knjiga Antuna Mateša „Šezdesete u Zagrebu“)

Orson Welles u studiju Dubrava filma u Zagrebu ispred golemih kulisa nekog asirskog grada. Kraj njega je direktor Jakša Singer.

(izvor slike: knjiga Antuna Mateša „Šezdesete u Zagrebu“)

Jadran film je bio u upravnoj zgradi  Dubrava filma, na 1. katu.  Laboratoriji i ostalo, sve je bila Dubrava film. Onda je država spojila Dubravu i Jadran film i od 1962. godine poduzeće se naziva Jadran film.

Logo Jadran filma

(Izvor slike: https://www.youtube.com/...)

Izgradnja studija Jadran filma.

(Izvor slike: snimka zaslona – film „Gazda-Početak“, koji je prikazan na Klasik TV, 12.9.2021.godine.)

Studio 2 Jadran filma.

Jadran film je bio jedan od najvećih studija u Europi tog vremena.

(Izvor slike: https://www.vecernji.hr/kultura/jadran-film)

Kulise za film „Taras Buljba“ koji je 1962. godine sniman u Jadran filmu u Zagrebu.

(izvor slike: knjiga Antuna Mateša „Šezdesete u Zagrebu“)

Te, 1962.godine Ivo Vrhovec postaje generalni direktor Jadran filma i na toj funkciji ostaje do 1969. godine. Ivo Vrhovec je došao na prvi kat. On je bio dobar čovjek, ali ne za odlučivanje.

Direktor Jadran filma Ivo Vrhovec, desno, Veljko Bulajić, lijevo i Cesare Zavattini, scenarist filma „Rat“, u sredini

(Izvor slike: knjiga „Veljko Bulajić“)

Sulejman Kapić (1925.-1998.)

Komercijalni direktor Jadran filma u početku je bio Sulejman-Suljo Kapić (rođen 1925., u Sarajevu),  koji je bio alfa i omega svakog dinara u  poduzeću. On je bio sin nekih bosanskih trgovaca. Bio je neprikosnoven u Jadran filmu. Sjedio je u zgradi generalnog direktora, bio je majstor za novac. Naslijedio je Ivu Vrhovca 1969. godine na funkciji generalnog direktora Jadran filma i postao je ključna figura u povijesti Jadran filma. Za njegovog mandata Jadran postaje jednim od najznačajnijih europskih filmskih studija. Kapić je velikog pomoćnika imao u Zdravku Mihaliću.

Suljo Kapić bio je najznačajnija osoba u razvoju Jadran filma. Najprije je bio direktor financija od 1956. godine, a onda je 1969. postao generalni direktor. Došao je iz Bosne, bio je bivši partizan, neobična ličnost, sjajan čovjek, vrlo sposoban, inače kao osoba jako zatvoren. Podsjećao me fizički na Jeana Gabina, malo je govorio, bio je mudar musliman, koji je imao nevjerojatnu intuiciju za ljude. Za svakoga tko je ušao u njegov ured znao je gdje mu je mjesto. Kad je nekoga volio, nije mu to izravno davao do znanja, ali imao je kod njega carte blanche.

Sulejman-Suljo Kapić (1925.- 1998.)

(Izvor slike: Hrvatski državni arhiv-Hrvatska kinoteka)

U vođenju financija bio je genij, kao Tesla za struju. Vodio je hrvatsku filmsku industriju kao da je njegovo vlasništvo. Bio je rođeni trgovac i uspostavio je u Jadran filmu najvišu razinu produkcije, visoke profesionalne standarde i odnose. Napravio je od Jadran filma izvanredno uspješno poduzeće da je mogao posuđivati novce poduzećima po cijeloj državi. 

Bio je inteligentan čovjek, čak i filmski inteligentan. Kada je govorio o nekom filmu, svi su rekli ajde, moramo mu to pokazati. A on je govorio o filmu bolje od filmskih kritičara.

Svaki scenarij bi prošao kroz njegove ruke, imao je precizne primjedbe za dramaturgiju ili savjete redatelju. Svi djelatnici u Jadran filmu su ga beskrajno poštovali. Bio je tada spreman suprotstaviti se jednom Stipi Šuvaru bez problema, kako bi odobrio snimanje koprodukcije o Papi. Skladišta Jadran filma bila su uređena kao apoteka. Nema nijedne koprodukcije A kategorije koju nije bio u stanju dovesti u Zagreb.

U Zagrebu je bila ozbiljna filmska produkcija, Jadran film je bio velika filmska kuća. Amerikanci bi svaki put pali u nesvijest kada bi u to vrijeme došli u Hrvatsku, iza tzv. željezne zavjese. Odsjedali bi u Esplanadi, bili oduševljeni našom domaćom hranom i vinima, te profesionalnošću naših filmskih radnika, koji su svi govorili engleski, bili točni i neskloni alkoholu.

Početkom devedesetih Suljo Kapić je shvatio kako njegovo vrijeme istječe, dolaze neki drugi ljudi i kako je vrijeme da se povuče. U mirovinu je otišao 1991. godine. S Kapićem je bilo zlatno doba jednog velikog poduzeća, koje je godinama bilo na vrhuncu i koje se više nikada neće ponoviti.  

Umro je u travnju 1998. godine.

Zdravko Mihalić (1930.-2019.)

I tada se iz Rudara pojavio jedan čudan čovjek koji se zvao  Zdravko Mihalić (1930.-2019.). Znamo kakva su poduzeća bili Rudar, Vajda, Mašinoimpex i kakva je vrsta  ljudi tamo radila. Vjerojatno je prije radio u Udbi, u Rudaru. Kada se pojavio u Jadran filmu, dočekali smo ga sa skepsom, iako je među nama bilo mnogo ljevičara, partizana, kao što su bili Vatra i Veljko. Nakon prvog razgovora s njim uvidjeli smo da je sjajan čovjek, otvoren, simpatičan, jedan od rijetkih s kojima sam rado htio popiti kavu. Sve je radio s jednim veseljem kao da mu je to hobi.

Zdravko Mihalić  je završio 5. gimnaziju u Zagrebu  i Ekonomski fakultet u Zagrebu. I on je postao alfa i omega produkcije Jadran filma. Njegova funkcija je bila nekakav zamjenik ili nešto slično. Nikada nije bio generalni direktor.

Zdravko Mihalić, u "zlatno doba"  Jadran filma.

(Izvor slike: arhiva Jelene Mihalić, supruge Zdravka Mihalića)

Zdravko Mihalić najviše doprinio  da su se pojavile brojne koprodukcije. Doveo je 126 koprodukcija u Jadran film. Otišao je u Ameriku i poslije je od Jadran filma napravio ono što je Jadran bio. Kada je dolazio u Hollywood, ponašao se kao da je veliki producent, ravan američkim.

Zdravko Mihalić i glumačka zvijezda Pierce Brosnan

(Izvor slike: arhiva Jelene Mihalić, supruge Zdravka Mihalića)

Bio je prvi čovjek koji je preskočio granice Jugoslavije i  napravio moderan Jadran film. Jadran film je u njegovo vrijeme bila 3. ili 4. europska filmska kuća za američke koprodukcije u Europi, a iza „željezne zavjese“ jedina. Imao je strahoviti smisao za taj posao. Taj čovjek je širom otvorio jedina vrata otvorena iza „željezne zavjese“.

U stvari mi nismo nikada bili pravi koproducenti. Bili smo usluga stranim filmskim kompanijama.

Od Zdravka Mihalića je Steven Spielberg čuo da ovdje postoji nekakva filmska kuća koja radi kao američke kuće. Suradnja s Jadran filmom je za američku produkciju bilo nešto romantično i uzbudljivo. Zdravko Mihalić je doveo Spielberga u Zagreb. Bez obzira što nije bio čovjek filma, on je za hrvatsku kinematografiju napravio čudo.

Direktori produkcije u Jadran filmu bili su Zvonko Kovačić i Branko Šmit koji je cijeli život radio u Jadran filma.

Zdravko Mihalić je bio pokretač aktivnosti i u privatiziranom Jadran filmu u novoj Hrvatskoj, ono malo što se radilo.

Zdravko Mihalić i Veljko Bulajić u  restoranu Capuciner na Kaptolu, u Zagrebu, svibanj 2018. godine.

(Izvor slike: arhiva Jelene Mihalić, supruge Zdravka Mihalića)

Zdravko Mihalić, 2019. godine.

(Izvor slike: arhiva Jelene Mihalić, supruge Zdravka Mihalića)

U kolovozu 2019. godine (17.8.2019.), dok sam bio kod Veljka na moru zove me Sergio Mimica, sin  Vatroslava Mimice  koji je već bio afirmiran režiser u Americi. Javio mi je da je  Zdravko Mihalić umro, što sam već čuo i da su se Zdravkova druga žena Jelena i kćerka Suzana koja živi u Americi složile da me zamole da održim govor na pogrebu. 

Sergio me pita: „Ljubo, hoćeš li doći sigurno? Mogu doći po tebe autom.“

„Doći ću sigurno. Imam auto,“ rekao sam mu.

Sergio, koji je jako  pedantan još me je pet puta nazivao da bude siguran.

Na Mirogoj sam došao ranije, tu me je čekao Sergio, s njim je bio i mali Vinko Grubišić.

Nažalost, na ispraćaju je bilo premalo ljudi, oko 50.

To je smrt u ljetna vremena, kada su ljudi na moru.

Najbolji ljudi

U Jugoslaviji su tada isti ljudi radili sve filmova. Nije tu bilo puno ekipa. Ako trebaš šminkera,  to je Berta Meglič iz Ljubljane, nema bolje, ako trebaš scenografa, onda su to  Veljko Despotović iz Beograda i Željko Senečić  iz Zagreba, pa Vlado Tadej.

To su bili i glumci, Bata Životinja (Živojinović), Stole Aranđelović, Milena Dravić, Polde Bibić, Lojze Rozman, Boris Dvornik, Fabijan Šovagović, to su bili glumci ravni najvećim američkim glumcima.

Mogli smo sastaviti dvije ekipe ravne Cinecittà.

Veliki hrvatski filmovi

Hrvatska kinematografija je bila amaterska, ali je producirala sjajne filmove od kojih je najmanje dvadesetak vrhunske svjetske kvalitete. Nije to malo, ako možemo nabrojati pet-šest velikih naših filmova. Amerika godišnje radi 700-800 filmova, a velikih ima oko deset. Hrvatska ima sveukupno 300 filmova, a filmovi „Vlak bez voznog reda“, „Tko pjeva zlo ne misli“, „Breza“, „Prometej“, „Rondo“, „Sokol ga nije volio“, "Bitka na Neretvi" su mogli konkurirati na svjetskoj pozornici.

I to nije malo.

Moj filmski opus

Tada se odobravalo 26 filmova godišnje, a ja sam dobio najmanje 19 poziva. Zvali su me svi, Saša Petrović, Meto Petrovski, France Štiglic i ostali.

Na kraju sam kao producent, izvrsni producent, direktor filma, pomoćnik direktora, pomoćnik redatelja i vođa snimanja radio  na 59 dugometražnih filmova (46  domaćih filmova, 13 stranih koprodukcija), 3 kratka filma i na 5 TV  serija.

Surađivao sam s 26 naših režisera.

Domaći igrani filmovi ….46

 Koprodukcije …. 13

 Domaći kratki filmovi … 3

Domaće TV serije ….. 5

Bitka na Neretvi (1969.)

Jednom, nakon 2000. godine bio sam na nekom velikom prijemu u Interkontiju, u Zagrebu. Za stolom uz mene sjedili su izraelski ambasador,  žena mlađeg Tuđmanovog sina, Jadranka Gračanin-Putnik, legendarna ladarica i Davor Štern sa svojom ženom Rankom Padovan-Štern koja je profesorica na medicini.  Davora se sjećam dok je još svirao pijano u vili Rebar.

Davor je stalno govorio: „Uh, što sam sretan da više nisam direktor INA-e.“

(Bio je generalni direktor Ine od 1997.-2000. godine).

Rekao sam mu: „Gledaj Davore, toliko govoriš da ti nije drago da mogu zaključiti da ti to  strašno nedostaje.“

Ranka je rekla: „Ja mu to stalno govorim.“

„Tebe i Rizvanbegovića je Tuđman postavio na direktorska mjesta u godinama u kojima se više ne postaje direktor,“ rekao sam. „Biblija je 4 stoljeća bila na redakciji da bude nepogrešiva. Ti veliki umovi Crkve definirali su Kristove godine. I nije slučajno da je Krist imao 33 godine.  Nakon tih godina većina karijera ide prema dolje.“

Ranka se složila, a Davoru nije bilo drago to ćuti, pa se sa mnom nije složio i tu granicu je potegnuo na 50. A onda mi je rekao: „Ljubo, ti meni držiš predavanja. A što si ti napravio s 33 godine?“

Malo me je zatekao, a onda sam mu odgovori:  „Slušaj Davore, napravio sam Neretvu.“

Kada sam radio na Neretvi imao sam točno 33 godine.

„Bitka na Neretvi“ je bio moj najzahtjevniji projekt. Bio sam pomoćnik redatelja, direktor produkcije i organizacije filma, vođa snimanja i vodio od A do Z, sve scene. I tu sam se s Veljkom zbližio. Vodio sam i scenu i bio sam mu nominalno prvi pomoćnik, jer sam svu njegovu bivšu ekipu, bilo ih je troje, maknuo iz filma.

Iako sam imao samo 33 godine, uopće nisam imao tremu kada sam radio na Neretvi. Uvijek sam bio apsolutni gazda ekipe. Zvali su to vođa ekipe. Danas to ne bih radio „ni mrtav“.

Ulazim u ekipu Neretve, priprema za snimanje

Film Bitka na Neretvi zamišljen je 1965. godine, a u pripremi propadao je  dva puta za redom. Čuo sam da je Veljko pokrenuo Neretvu, a onda pročitam u novinama da je to zaustavljeno. Prođe pola godine i opet Veljko pokrene film i opet film nestane sa scene.

Veljko je najprije dao Branku Lustigu da vodi film. Prije toga su  njih dvojica 1966. godine  radili film „Pogled u zjenicu sunca“. Branko Lustig kao organizator i onaj veliki direktor filma Stipe Gurdulić su s Veljkom već dva puta pripremali Neretvu i svaki put je propalo u pripremi.

Mene nazove Suljo Kapić: „Ljubo, moraš preuzeti film, tamo je nastao nekakav nesporazum.“

A Branko mi je bio prijatelj.

Rekao sam: „Kaj ću sada preuzeti film  od najboljeg prijatelja?“

Nisam znao tko je Veljko, s njim nisam radio filmove

Rekao sam: „Ja ću to preuzeti, ako mi se Branko javi.“

To popodne mi se Branko javio iz nekog hotela. Kaže mi: „Kume, (iako još nismo bili kumovi), nema nikakvog problema. Ti to preuzmi. Ja sam sve s Veljkom dogovorio.“

I tu sam prvi put s Veljkom počeo surađivati i nismo se rastali do danas. S Veljkom sam se sprijateljio. Mi smo sasvim različiti ljudi, ali i danas smo bliski.

Kaže mi Veljko: „Ajmo probati i treći put Neretvu“.

I onda smo treći put to pokrenuli i tada je Neretva uspjela.

Suljo Kapić je zarađivao na koprodukcijama, a Jadran film je dobivao novac od države za domaće filmove. Pa je snimao i domaće filmove da pokrije taj novac. I Jadran film je kao producent nominalno preuzeo „Neretvu“.

Za „Neretvu“ se kaže da je „državni“ film, a taj film je u pripremi dva puta propao, a Veljko se za film borio od prve minute do premijere koju sam organizirao u Sarajevu, s 305 najvećih ljudi iz svijeta filma. Bulajić je čovjek velikog talenta da sprovede svoje ideje do kraja.

Počeli smo se pripremati. Tito je odobrio film i složio se da se on u filmu ne pojavljuje. U njegovo ime se ekipi priključio Vlado Šegrt, narodni heroj, čovjek od Titovog povjerenja.

U Jadran filmu je radio naš kolega Zdravko Mihalić koji je imao veliki smisao za razne kombinacije sa strancima, jer je prije radio u vanjskoj trgovini. Uključili smo ga da dobijemo za film neko veliko ime.

Uzeli smo i Bosna film kao partnera, jer je sve snimano u Bosni. Nisu imali novaca, ali su dali scenske radnike i scensku tehniku, tek toliko da se uključe.

Za film smo sakupljali najbolje ljude koje smo u Jugoslaviji mogli dobiti. Snimatelj je bio Tomislav-Pićo Pinter, veliki snimatelj i talentiran čovjek. Ja sam s njim radio Brezu. Jadran film je za film kupio vrhunsku kameru „Mitchell“ od 35 mm. Pićo je 6 mjeseci s njom vježbao. Snimio je film da su ga i Amerikanci prepoznali kao da je njihov.

Maknuo sam Veljkovu bivšu ekipu s tim da budu na raspolaganju ako nešto treba.

Kada smo pripremali film koji smo trebali snimati u Bosni, dobili smo od Energoinvesta, od njihovog direktora Emerika Bluma  dva najgornja kata u njihovoj velikoj novoj zgradi.

Bivši Veljkov pomoćnik režije Krsto Petanjek i ja imali smo u toj zgradi zajedničku sobu, a Veljko svoju sobu. U jednom momentu je ovaj meni poslao neko pismo preko stola. Zamislite, on sa mnom želi u jednoj sobi komunicirati pismima. Tada sam bio mlad i malo agresivniji, otvorio sam vrata i izgurao njegov stol na hodnik. I zatvorio vrata.

Ovaj se otišao potužiti Veljku. Veljko mi kaže: „Ljubo, pa, pusti ga.“

Rekao sam: „Veljko, izvoli ga primiti u svoju sobu.“

I onda su Veljko i on, njih dvoje mirno odgurali taj stol u Veljkovu sobu. Veljko je bio takav čovjek. I do kraja priprema bio je s Veljkom u sobi.

Kada smo dobili prostor od Energoinvesta u Sarajevu, odmah smo u Bosni postali malo značajniji. Tamo smo se pripremali šest mjeseci.

Ukinuo sam nešto što je Veljko  imao s prijašnjom svojom ekipom, „dane pripreme“. To se pije kava i gleda kroz prozor.

Išli smo odmah snimati.

Imali smo oko 250 članova ekipe i nekoliko tisuća statista.

Skupljanje novaca

Bio je ta zasigurno najteži i najskuplji projekt na kojem sam radio. Vojsku smo dobili besplatno, jer su vojnici bili u okviru svog vojnog roka, samo smo oficirima davali dnevnice. Procjenjuje se kako je na film potrošeno između 4,5 i 12 milijuna dolara. Ako se računa inflacija, iznos bi se popeo na 70 milijuna.

Bosna film nije imala novaca i jednom me nazvao svemoćni Ratko Dražević, koji je prije bio pukovnik Službi državne sigurnosti, (Veljko nije htio uključiti Avalu) i predložio da se vidimo na aerodromu u Sarajevu.

Da ga impresioniram, mi smo kao savjetnika od vojske dobili general-majora Milana Vukovića, simpatičnog tipa koji je strašno volio hlače sa crvenim širitom, jer je 16 godina čekao za postavljenje za generala. Povedem ga kao dekor na taj sastanak, a naš je sugovornik  došao s tri general-pukovnika. Naš general se nije usudio doći na sastanak. Ratko je došao samo da nam kaže: „Mi nećemo sudjelovati“. Iako ga nitko nije ni zvao.

On nije mogao podnijeti da on tu nije gazda.

Kako je država dala premalo, Veljko i ja morali smo skupljati novac od poduzeća. I tako smo sakupili oko 75% sredstava. Film je sponzoriralo  58 poduzeća.  Od velike nam je pomoći bio general Vlado Šegrt kojeg je Tito odredio da bude s nama. Šegrt je bio bosanska legenda, svi su mu se divili, bio je krasan čovjek i puno nam je pomogao.

Kada smo došli u Elektroprivredu Bosne, primio nas je direktor i odmah rekao da nema novaca i da jedino Radnički savjet može odobriti neka sredstva. Kada je završio, general Šegrt je skočio na noge i počeo vikati na njega: „Da ima Radničkog savjeta ti bi ovdje bio još konjovodac kao što si bio kod mene.“

Svima je bilo strašno neugodno,  a Šegrt je ustao i rekao mu da do sutra pripremi ugovor. Kada sam došao drugi dan, direktor me nije dočekao, jer mu je bilo neugodno, ali sam dobio ugovor na 100.000 maraka.

Na jednoj večeri u  Gornjem Vakufu susreo sam direktora tvornice oružja „Slavko Rodić“ iz Bugojna koji mi se pohvalio da je bio s Veljkom u partizanima. Odmah sam odveo Veljka u tvornicu i tamo smo primijenili već razrađenu taktiku. Navukli smo ga da se hvali kako mu poduzeće sjajno radi pa mu je Veljko rekao kako nije u redu da nam svi daju pare osim njega koji najviše zarađuje.  Kada smo odlazili, vidio sam u retrovizoru kako zamišljeno stoji, jer nam je morao dati 25.000 maraka. 

 Po poduzećima smo prikupili sigurno 20% novaca za film. To se uz put radilo uz snimanje filma.

Orson Welles i Sergej Bondarčuk

Onda smo skupljali ekipu. Sve strane glumce je doveo Zdravko Mihalić. On je bio  nominalno direktor filma i u film  je doveo 8 oskarovaca. Operativno možda nije  znao raditi, u Gornjem Vakufu bio je samo dva puta, ali je sve vodio iz Jadran filma na najbolji mogući način. Takav čovjek je neponovljiv.

Počeli smo animirati dvije velike figure, jedna je bio Orson Welles, a druga Sergej Bondarčuk. Bondarčuk o tome nije mogao sam odlučivati, ali su Rusi zaključili da bi bilo dobro da njihov veliki glumac uđe u jedan takav projekat.

Svu tu animaciju smo odradili u Splitu. Orson Weless je bio veliki prijatelj s Oljom Palinkaš, kasnije Kodar, pa smo ga doveli preko nje.  Bondarčuka smo najprije doveli da vidi Dubrovnik. Onda smo u hotelu Marjan koji je vodio nekadašnji veliki nogometaš Hajduka napravili veliki prijam za sastanak dvije velike zvijezde, Wellesa i Bondarčuka.

Otišao sam u Dubrovnik u hotel po Bondarčuka. U njegovoj sobi je u zdjeli bilo jedno dva kilograma voća. Taj Rus je imao sve, ali Rusi nisu imali voća. Vrlo drag čovjek, zatvoren u sebe. Došli smo do pumpe na izlazu iz Dubrovnika, ja sam točio benzin i jedan dečko s pumpe je pogledao u auto i pitao: „Jeste li vi Sergej Bondarčuk?“ (To sam već prije dogovorio s tim dečkima s pumpe). Njemu je bilo jako drago.

U hotelu Marjan direktor je vrlo vješto napravio da mogu ući reporteri i nitko drugi. Ušlo je par novinara, Veljkovih dobrih prijatelja.

Taj sastanak i te slike su otvorile put prema ostalim glumcima.

Ali sve je teklo sjajno. Uloga velikog Segeja Bondarčuka nije bila velika. Ali je sve napravio sjajno. Onda je doveo mladog Olega Vidova,  Jedan je privukao drugoga.

Dogovor prije snimanje Bitke na Neretvi, Veljko Bulajić i Orson Welles, u hotelu Marjan u Splitu 1967. godine. Uz Bulajića, uz lijevi rub slike je Sergej Bondarčuk, 

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Jako puno je pomogao Zdravko Mihalić, koordinirao je sve naše potrebe. U film smo najprije dobili Wellesa i Bondarčuka, a kada ste njih dobili, onda su došli i drugi. Kada dobiješ dva velikana, tada lakše dobiješ i druge, od kojih su mnogu bili i oskarovci. Zdravko Mihalić je trčao po svijetu i skupljao velika imena, pa su u film došli Silva Košćina, Hardy Kruger, Franco Nero, a na kraju i Yul Brinner, Osim velikih zvijezda imali smo i osmoricu oskarovaca. Silva Košćina je došla na snimanje Neretve sa svojim mužem grofom koji je doduše imao dvorac, ali je bio bez prebijene pare pa ga je ona uzdržavala.

Snimanje je išli prema dispoziciji bez nekih velikih problema. Veliki glumci, oskarovci su dolazili i odlazili. S njima je bio  problem da svakomu osiguramo njegov status. Npr. Hardy Kruger je bio beskrajno skroman čovjek, ali je on želio isti tretman kao i što su ga dobili i drugi. A to je vrijedilo i za ostale. Trebali smo paziti da se ljudi ne pobune.  Ako je jedan dobio auto i šofera, to su trebali dobiti i svi ostali.

Neke strane glumce su platile njihove države, Bondarčuka, Franca Nera.

 Izbor i priprema lokacija i statista  za snimanje

Imali smo golemu ekipu koja je snimala na velikom prostoru. Radili smo u nemogućim uvjetima, po strašnoj zimi, u okolini Gornjeg Vakufa i  Bugojna u srednjoj Bosni.

Okolina Gornjeg Vakufa gdje se snimala Neretva

(Izvor slike: http://gornjivakuf-uskoplje.ba/index.php/posjeta/polozaj.html)

Ja sam otišao 6 mjeseci ranije na teren i sa scenografom i bitnim ljudima sam obišao sve terene. Scenograf  je bio Duško Jeričević, Dalmatinac, ali precizan kao da je pruski Nijemac.  Obišli smo sa cijelom ekipom sve lokacije i objekte. Poslije sam sve terene obišao i s Veljkom.

Sve je bilo pripremljeno prije snimanja. Izabrali smo Gornji Vakuf za centralno mjesto snimanja. U Gornjem Vakufu smo dobili veliku novu kuću koju su sagradili za kulturne radnike, samo što tamo uopće nije bilo kulturnih radnika. Mi smo iz toga napravili hotel za  glumce koji moraju biti u hotelu. Napravili smo garderobe i sve što je potrebno. Dolje su bila dva dućana, koje smo pretvorili u veliki restoran. A onda smo imali sreću da je u Zenici bio hotel Metalurg. Doznao sam da kuhinju vodi jedan Bosanac koji je godinama vodio kuhinju u Parizu. On je pristao da će voditi kuhinju za ekipu u Bugojnu i došao je k nama.

Nakon par mjeseci je počela dolaziti ekipa.

Za glavne glumce smo uredili posebne sobe, a restoran je radio savršeno.

Spasili smo glavu gradonačelniku

Ja se jednom s terena vraćam u Gornji Vakuf, sa mnom ide general Vuković i uđemo  kod gradonačelnika. I  vidimo da se jedan veliki čovjek dere na njega: „Tko je dozvolio da se ta zgrada da filmu?“

Mi stojimo na vratima. Ovaj u civilu bio je general pukovnik.

Morao sam se uključiti: „Druže, jesti li vi vidjeli ove šatore na vrhu Makljanu, kada ste dolazili iz Sarajeva?“

„Jesam“.

„Što vi mislite da sam to ja od odobrio? To je odobrio Josip Broz Tito.“

Odmah je bio manji od makovog zrna. Zašutio je i rekao: „Radite što hoćete“ I izišao je van.

Gradonačelnik je rekao: „Spasili ste mi glavu.“

Ivanova četa 

S generalom Milanom Vukovićem, sarajevskim Srbinom koji je bio je zadužen za ekipu obišao sam većinu kasarni u državi da izaberem posebnu skupinu vojnika za snimanje. Mi ulazimo s autom u kasarnu i truba svira, jer kada general ulazi u kasarnu truba zatrubi. Bili smo svugdje. Iznenadio sam se kada sam vidio da je kod nas puno malih ljudi. Vrlo malo je bilo visokih ljudi. Htio sam kršne ljude, visoke oko 180 cm, našli smo ih oko 100. Nazvali smo ih Ivanova četa. Bili su statisti i asistenti i bili su odlični. Oni su u drugom planu odigrali perfektno cijeli kadar. Recimo, statist treba ići prema kameri. Kada je loš statist,  on gleda u kameru i pokvari kadar. Bili su u svim scenama Neretve.

Snimanje

Prije snimanja detaljno smo osmisli svaki kadar. Najprije je predviđeno 3200 kadrova, a onda smo ih sveli na 1000.

U razradi filma scenograf i kostimograf detaljno razrade i nacrtaju svaku scenu. A kada pravimo pripremu filma, onda scenograf, direktor fotografije,  švenker, svi mi detaljno razgovaramo s režiserom o svakom kadru. I to je operativni plan koji je na papiru gotov prije snimanja. On se može korigirati na licu mjesta ovisno o situaciji na sceni. Svi znaju da na sceni 5 treba 20 kamiona, toliko statista i slično. To je prije već istraženo i pripremljeno. Kada dođete na snimanje, to treba sve biti gotovo. I realizira se s vrlo malo izmjena.

Scenografija za scenu prelazak Neretve u filmu "Bitka na Neretvi". Scenograf Duško Jeričević.

(Izvor slike: knjiga „Veljko Bulajić“)

Nije bilo dobrih hotela, a imali smo samo nekoliko automobila pa smo morali dobro paziti da netko ne dobije više ili povoljniji status od nekog drugog. Na sreću, potvrdilo se pravilo da što je netko veća zvijezda to je lakše s njim raditi. Osim velikog broja poznatih glumačkih imena, film je imao i nevjerojatan broj statista, nekoliko tisuća. Snimanje se odvijalo tijekom 1967. i 1968. godine. Samo je vojnika tadašnje JNA u filmu bilo 4200, što je uistinu impozantno. Bilo je i oko 250 članova ekipe.

Dobili smo 12 aviona koji su bili na aerodromu u  Mostaru i 24 ruska tenka T34 i dva američka „šermana“ (M4 Sherman) za scene u drugom planu. Tenkovi su došli u Gornji Vakuf. Sovjetski tenkovi T-34 “glumili” su njemačke tenkove “Tigar I”. Kraj Gornjeg Vakufa u Bugojnu je bila vojna tvornica Slavko Rodić. Oni su napravili maske  koje su stavili na tenkove da izgledaju kao njemački tigrovi.

JNA je dala kombinirani puk s 4200 vojnika, s majorima i potpukovnicima. Puk je vodio jedan oficir, Srbin, Đuro Kličković, Bio je sjajan čovjek, visok, mršav, izuzetan oficir. On je bio prvi šef naše vojne misije u mirovnim operacijama UN na Sinaju 1956. godine.

Postavili su veliki logor sa šatorima  na vrhu Makljana, na putu iz Gornjeg Vakufa u Prozor. Nastao je problem, svi ti  vojnici nisu mogli biti gore u šatorima jer su trebali i veliku garderobu. Svi su imali po četiri različite  uniforme, za četiri razne vojske, za partizane, ustaše, Nijemce i četnike. Onda smo dobili četiri  prostora u krugu od 20 km. Smjestili smo na jednom mjestu 800 vojnika, na drugom 1000, itd. S njima su bili i majori koji su vodili te jedinice. Tijekom snimanja uništena su četiri posebno konstruirana sela i jedna tvrđava.

Osobno sam vodio obje ekipe koje su snimale paralelno. Kada sam pisao dispozicije, uvijek sam pisao dvije varijante dispozicija s obzirom na vrijeme. U ono doba nije bilo mobitela, popeo bih se s jednim čovjekom, zastavnikom  koji je na leđima imao radio stanicu. To sam vrtio i javljao: „Major, taj i taj, dovedi 800 vojnika na točku 3, u toliko i toliko sati, obuci ih u ustaše.“  Preko radija nije se smjelo spomenuti pravu lokaciju.

Već je pokretanje tih ljudi bio pravi poduhvat, jer se kolona koja se kretala prema mjestu snimanja oko Gornjeg Vakufa protezala na čak oko tri i pol kilometra.

Vođenje tog cijelog posla je kao  da vozite ogroman prekooceanski brod.

Jednom smo došli na vrh nekog brda i major je rekao da nemaju manevarsku, već samo bojevu municiju. Rekao sam im: „Onda pucajte s pravom“. Navodno je  granata prohujala kilometar od jednog putničkog aviona. Tada se tako improviziralo.

Jednom odredim  dispoziciju, a tamo je  selo od dvadesetak kuća. Da bombe ne padaju po tom selu, po noći dođem k njima i pitam ih tko je glavni u selu. Dođe jedan Alija. Ja mu kažem: „Alija, tu ćemo snimati.“ I on je u 15 minuta probudio i evakuirao cijelo selo.

Znao sam što Veljko voli pa sam mu rekao da ću u Prozor dovesti 2000 vojnika. On je rekao: „Odlično, odlično!“

Doveo sam ih samo 200, jer više ih u Prozor nije ni stalo. Ali Veljko je volio velike brojke, jer je bio režiser velikih filmove.

Od jutra do mraka

Ustajao sam prije četiri sata ujutro i ako bi kasno navečer dan snimanja protekao prema dispoziciji, bio sam uistinu sretan. Kasno navečer napišem dispoziciju za sljedeći dan. Podijelio bih te dispozicije, A i B svim organizatorima, a oni su to odnesli svim jedinicama. Organizatori obiđu sve lokacije. Imao sam deset pomoćnika, organizatora. Ja sam vodio scenu od A do Z. Imao sam urođeni smisao za taj posao. Režiseri i Mimica i Veljko su to jako cijenili.

Sedam mjeseci ustajali smo po mraku. Ustajao sam u četiri sata. Došao bi k meni zastavnik Đuro s radiostanicom na leđima i  jedan vojnik s puškom. Morao je imati pušku ako prođe vuk. Jednom nam je u toj divljini vuk prošao ispred auta.

Najprije pogledam kakvo će biti vrijeme, koja će dispozicija proraditi. Ustanovim da je to npr. dispozicija B. Javim to organizatorima preko radiostanice, a oni jedinicama. Tada bi major Đuro Dešković  izdao naređenje: „Pero dovedi vojnike u 8 sati na poziciju B. Dovedi 600 vojnika obučenih u ustaške uniforme, ili u partizanske ili u četničke.“

Nismo smjeli reći gdje je to, igrali smo se rata. Trebalo je ljude buditi i skupljati po hotelima i privatnim kućama.

Kada se razdanilo u 8 sati, vojnike i statiste doveli bi na izabranu poziciju.

Odredili bismo koji glumci taj dane rade koju scenu. Glumci su u došli u „šminku“  već u 7 ili pola 7.

Ujutro na doručku Veljko sam rekao koju scenu radimo i pitao ga: „Veljko, što ćemo početi u toj sceni? Ovaj kadar ili onaj kadar?“

I onda bih požurio da završe prvog glumca u „šminki“.

Zajedno bismo otišli na scenu i pripremali izabrani kadar. Stizali su glumci, a ostali su odlazili na neko mjesto gdje su čekali da njihov  kadar dođe na red.

Nakon dogovora s Veljkom pomoćnici režije i asistenti bi prema dogovoru dovodili ljude i vojnike obučene na scenu. Postavljali bismo najprije masovnu scenu, masovku. Veljko nije nikada postavljao masovku, jer sam to ja radio. On bi radio s glumcima, tu i tu scenu.  Radio bi probe do prvog snimanja. A Pićo Pintar je to snimao.

Veljko Bulajić tumači jednu scenu glumcu Francu Neru.

(Izvor slike: knjiga Ranka Munitića "Bitka na Neretvi")

Snimanje prvog kadra filma "Bitka na Neretvi", 1967. godine.

Ljubo Šikić dolje desno, Veljko Bulajić je u sredini, a general major Milan Vuković desno.

(Izvor slike: članak iz Telegrama).

Direktor fotografije Tomislav Pićo - Pinter u razgovoru sa Sergejom Bondarčukom (komandant partizanske artiljerije Martin)

(Izvor slike: knjiga Ranka Munitića "Bitka na Neretvi")

Ja sam postavljao velike scene sa statistima. Postaviti masovku znači organizirati zbivanje na prostoru koji kamera vidi, do dubine do  50 metara. U velikoj sceni nikada nije bilo manje od 200 do 500 ljudi. Kažem asistentu: „Ti ćeš u određenom momentu dati znak da taj čovjek prođe tu.“

To je pokret na sceni. Glumci su u prvom planu, ali iza njih se mora dešavati život. I s njima sam napravio sve probe. Ja bih tada popeo na neko uzvišenje s onim zvučnikom i davao znakove. Dao bih npr. znak tenkovima da krenu. Bio je jedan major koji je jako sporo kopčao, nije znao da kadar traje 20 sekundi. Dok je major počeo izdavati zapovjedi već je scena gotova. On je htio komandirati: „Tenk 5 kreći.“  A tenkisti su bili pametniji od njega, vidjeli su  moje znakove i krenuli su.

Nastupanje njemačke pješadije i tenkova u bitci kod Bihaća.

(Izvor slike: knjiga Ranka Munitića Bitka na Neretvi)

S jednim tenkom, šermanom pao sam u neku provaliju. Vojnici nisu vozili šermane, jer su se obučili za ruske tenkove pa sam ja vozio šermana. Spuštao sam se starom, makadamskom cestom s vrha brda gdje je vojska imala šatore. S jedne strane cesta ide prema Vakufu, a na drugoj strani prema Prozoru. Vozio sam tenk da odredim što će se dešavati na sceni. Dok sam se spuštao odronila se cesta i ja sam u tenku padao u provaliju jedno 100 metara. Cijela je ekipa trčala dolje za tenkom. Čujem iz tenka gdje svi viču: „Ljubo, Ljubo, jesi li živ?“

Srećom sam znao da na podu tenk ima otvor da se posada može izvući iz tenka ako se tenk zapali, a znao sam da ima otvor i s gornje strane.  Izvukao sam se van i ništa mi se nije desilo.

Taj tenk, težak 30 tona još najmanje 15 godina bio je zataknut na top u to brdo. Drugi šerman je izgorio i ostao je 20 godina na toj staroj cesti. 

Orson Wells kao četnički vojvoda u filmu „Bitka na Neretvi“. Kraj njega je Ljubo Šikić.

Iznad je Travnik na brdu.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

 Ljubo Šikić, lijevo i makedonski glumac Kole Angelovski, desno na snimanju „Neretve“.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Sergej Bondarčuk i Veljko Bulajić na snimanju

(Izvor slike: https://www.novosti.rs/...)

Ekipa filma za vrijeme snimanja na visoravni Risovca. Ljubo Šikić je označen strelicom..

(Izvor slike: knjiga Ranka Munitića "Bitka na Neretvi")

 Dogovor za vrijem snimanja „Neretve“. General Milan Vuković, lijevo, Stipe Delić, režiser 2. ekipe , desno. Ljubo Šikić, iza generala, pokriven.

(Izvor slike: Arhiva Ljube Šikića)

Ranjenici, bolničari, borci i narod u očekivanju snimanja nove scene.

(Izvor slike: knjiga Ranka Munitića "Bitka na Neretvi")

Tragična nesreća na snimanju.

Na snimanju je poginuo snimatelj Đorđe »Đokica« Jolić, sarajevski Srbin, sjajan čovjek. Imali smo dvije ekipe, glavnu i drugu ekipu. Ja sam vodio kompletnu scenu i organizaciju filma i prve ekipe, a Stipu Delića, simpatičnog tipa postavili smo da bude režiser druge ekipe. U drugoj ekipi su bili Vladimir Tadej i jedan sarajevski snimatelj Đokica Jolić, koji je prije radio i akcijske filmove.

A druga ekipa zapravo nije radila ništa, najviše su čekali. On je rijetko i dolazio na snimanje. Ja sam povremeno određivao dispozicije za tu drugu ekipu.  Snimali su neke detalje.

Onda su dobili zadatak da na mostarskom aerodromu snime scenu bombardiranja. Avioni su trebali bacati cementne bombe od 50 kg, tzv. „rikošet“, a poslije bi se to umontiralo kao da su prave bombe. U to vrijeme smo mi s prvom ekipom snimali na jednom drugom mjestu.

Druga ekipa je iz jednog malog bunkera kamerom na stalku snimala avione koji su bacali cementne bombe. Avioni Soko 522 koji su u partizanskim filmovima predstavljali njemačke avione, nosili su betonske bombe bojane u metalnu boju. Kada te bombe padnu, onda skaču. U jednom trenutku je jedna bomba skakutala, kliznula  skliskom travom i pogodila točno u mali otvor u bunkeru, lupila u objektiv i odrezala glavu snimatelju Đorđe „Đokici“ Joliću. Bomba ga je pogodila doslovce kroz objektiv kamere.. Kraj njega je stajao Stipe Delić i ta betonska bomba izbila mu je sve zube. Uz njih je stajao 2. scenograf, Vlado Tadej, prvi je bio Duško Jeričević. Tadeju je ta bomba izbila stakleno oko. U partizanima je izgubio pravo oko i dobio stakleno, a sada mu je izbijeno i ovo stakleno.

Veljko, Pićo Pinter i ja, prva ekipa,  sletjeli smo u Gornji Vakuf s helikopterom. Kada sam izašao iz helikoptera, dočekao nas je jedan major i rekao da  se dogodila nesreća u Mostaru. Rekao nam je što se dogodilo, da je jedan snimatelj poginuo za kamerom, da su unesrećeni u ambulanti i da čekaju da ih se prebaci u splitsku bolnicu. Rekao sam im: „Ljudi moji, što ih niste prebacili? Pa vozite ih odmah helikopterom u Split.“

„Morate potpisati,“ rekli su mi.

Nisam mogao vjerovati. Oni su čekali sat vremena da mi sletimo.

Ja sam kao operativni šef koji je vodio film imao pravo potpisa. Odmah sam potpisao. Onda su telefonom javili na mostarski aerodrom i odveli unesrećene u Split.

To što se dogodilo spadalo je pod vojsku. Oni su to, vjerojatno, istraživali, ali te informacije nisu k nama dolazile.

Završni kadar "Bitke na Neretvi".

(Izvor slike: knjiga „Veljko Bulajić“)

Nastavak snimanja s Yul Brynnerom

Neretva je snimana u dva djela. Snimanje Neretve smo prekinuli na nekoliko mjeseci, jer je Zdravko Mihalić doznao da možemo dobiti u film Yul Brynnera, veliku američku filmsku zvijezdu. A ja sam inzistirao da dovedemo i  Lojze Rozmana, što je Veljko prihvatio. Rozman je veliki, čudesan glumac. Igrao je Ivana, jednu od glavnih uloga. Bata Životinja i Boris Dvornik su u njemu prepoznali velikog glumca i bili su strašno na njega ljubomorni. On se nije snalazio pa su ga oni zafrkavali. Htjeli su ga van maknuti, ali nisu uspjeli. Uspio sam smiriti situaciju.

U to vrijeme bio je i problem oko novaca i honorara.

Scene s Yul Brynnerom su dosnimane i dodane u drugom dijelu „Neretve“. Kada je došao Yul Brynner,  radili su 3 mjeseca samo 26 minuta filma.

Komandir inženjeraca Vlado (Yul Brynner) poslije rušenja mosta na Neretvi

(Izvor slike: knjiga Ranka Munitića "Bitka na Neretvi")

Onda sam ja kasnije preuzeo organiziranje premijere Neretve.

Snimanje i postprodukcija trajali su 18 mjeseci.  

Film je u  izvornoj verziji trajao 175 minuta, odnosno gotovo 3 sata, a  njemačka, talijanska i verzija za englesko govorno područje nešto su skraćivane. Film je bio, naravno, u bojama, panavision 35 mm.

Tito nije nikada dolazio na snimanje. On nije bio prikazan u filmu, prikazan je događaj i njegova vojna strategija. To mu je bilo važno. U ratu je bilo 7 velikih ofanziva, to je bilo  7 velikih bježanja. A na Neretvi je prvi put zeznuo neprijatelja i otišao na stranu gdje ih Nijemci nisu očekivali.

On se prvi put pojavio na premijeri filma i tada je prvi put vidio film.

Premijera Neretve u Sarajevu

Premijera u Zagrebu otkazana

Premijeru sam osobno organizirao prvo u Zagrebu. Nismo imali veliku dvoranu pa smo rekli da će film paralelno igrati u 3 dvorane s odmakom od pola sata. To su bili Kino Balkan (sadašnja Europa), Zagreb i Studentski centar pa će se seliti role filma iz kina u kino. Planirali smo pozvati ljude iz cijele Jugoslavije, a posebno one koji su dali novac.  Filmoteka 16 nam je dala svoje prizemlje i tu su bili prevoditelji, jedno 5-6 ljudi. Iz Jadran filma smo slali pozivnice. TV prijenos je trebao voditi Angel Miladinov. On je već pripremio tri TV ekipe da to snimaju.

Ali u jednom momentu javi se Branko Mikulić i kaže: „Mi, Bosanci smo jako dobri kada se to snima, ali ne tamo gdje se to prikazuje. Za premijeru mi smo ipak seljaci.“

Branko Mihalić (1928-1994.), iz Sarajeva, bio je šef Partije Bosne, odnosno  predsjednika SK BiH. Bio je prema nama vrlo korektan, za vrijeme snimanja mogao sam ga zvati u pola noći.

Veljko je odmah prepoznao da to nije samo apel, već skoro i prijetnja i on se više uplašio od mene.

„Što da radimo sad? Oni u Sarajevu nemaju kino dvoranu.“

Trebalo je odlučiti gdje će biti premijera.

Kako smo kod Tita dogovorili premijeru (10.10.1969.)

U listopadu 1969. godine Tito je držao govor na Jelačić placu. Moj susjed u Zagrebu, Jovo Jakovljević bio je među 15 najvažnijih ljudi u sigurnosti, u SDB-u (Služba državne bezbjednosti). Bio je Titu najbliži. S nepunih 18 godina bio je zamjenik osiguranja na Visu.

Inače je bio polužidov, zvao se Jakob Azerdof.

Veljko je još stanovao u Solovljevoj ulici i mi napišemo pismo Jovanki. Znali smo da će to pismo doći i do Tita.  Ja uzmem to pismo, obučemo odijela i otiđemo na Trg. Tamo je bila napravljena mala platforma uz prolaz prema Dolcu i tu su bili njihovi auti.

Stojim tu na ćošku s tim pismom i čekam. Oko mene su sve bili oficiri UDBE. Ja stojim među njima. Mislili su da sam njihov.

Kada su Tito i pratnja  prelazili preko tog malog mostića, Jovo Jakovljević je išao odmah iza Tita. Bio je jako zgodan čovjek. Ja viknem: „Jovo, Jovo!“

I potrčim prema njemu s tim pismom. Jedan od tih oficira mi otrgne rukav od kaputa. Misli je da sam neki luđak, atentator.

Jovo digne ruku i uzme pismo.

Brzo odjurim doma, preobučem se, odem kod Veljka i čekamo 2-3 sata i zazvoni telefon. Javio se Jovo. On je bio vrlo šarmantan čovjek, ali je imao visok glas i govorio je u falsetu. Uvijek je naređivao, nije razgovarao.

„Imate auto?“ pitao me.

Imao sam bijeli Mercedes.

„Sjednite u auto i odmah u vilu Predsjedništva.“

Otiđemo gore na Pantovčak i dođemo pred onu veliku portu. Veljko kaže: „Čekaj, nema nikoga na porti. Da ne počnu pucati.“

Napravimo veliki krug i dođemo do ulaza. Tamo nas čeka Tito, njegov njemački ovčar i Jovica. Izlazimo iz auta i Veljko počne nešto govoriti i Tito kaže: „Bulajiću, o filmu se nećemo svađati.“

Ulazimo unutra u veliku dvoranu s desne strane. Jovica je ostao vani. Veljko kaže: „Predsjedniče, oni nemaju ni televiziju, nemaju ni kino-projektore ni veliku dvoranu.“

Skenderija još nije bila gotova.

Tito nam kaže: „Ako Bosanci hoće, oni i mogu.“

Mi sjednemo, dođu kave, onaj njemački ovčar okolo šeće. Prođe 10 minuta, ulaze unutra Miko Tripalo, Savka, Srećko Bijelić i Haramija. Srećko je već bio malo pod gasom: „Predsjedniče, pa dokle će ti Bosanci?“

„Srećko, o filmu nema svađe, sjednite i popijte kavu.“

I tada doznamo da je taj dan bila proslava 50-godišnjice osnivanja Partije i SKOJ-a u Studentskom centru. Mi to uopće nismo znali.

Popijemo kavu, porazgovaramo kratko 10-15 minuta i Tito kaže: „Ajde,  idite s nama.“

Kaže Haramija: „Ja sam sam u autu, možete sa mnom.“

„Ne treba, mi imamo auto.“

Izlazimo van, a vani je već velika kolona. Svi uđu u aute u toj koloni i ode kolona. Mi stojimo i Veljko kaže: „Sada smo ostali i bez auta.“

Za pola minute jedan  gardijski oficir doveze naš auto i mi uđemo unutra i krenemo.

Odlučimo da ćemo preko Britanskog trga, a ne preko grada. A kolona nas čeka.

Mi uđemo u kolonu i uđemo u Studentski centar. U koloni je bilo 20 crnih auta i jedan bijeli.

To je bila proslava na  tri etaže. U prizemlju obični članovi partije, nakon toga malo veća partija i na vrhu u velikoj dvorani Tito i vrh.

Mi smo otišli gore. Tamo su bila dva trosjeda. Na jednom je sjedio Tito, a na drugom Veljko Vlahović, onaj bez noge. Oko Vlahovića 5 ljudi, a oko Tita svi.

U sredini je bio veliki stol s hranom, a okolo se šetalo kao na korsu. Nama se priključi Mika Špiljak koji je poznavao Veljka. On je u to vrijeme politički „slabo stajao“ i svi su ga izbjegavali. Nije imao s kim biti u društvu, neugodno mu je stajati sam i on se s nama šeće jedno dva kruga. I on nam u toj šetnji 1969. godine ispriča sve što će se desiti 1971. godine. Pričao je tako uvjerljivo, u detalje  kao da čita novine iz 1972. godine.

Njegov lajtmotiv je bio: „Kako to Miko ne zna?“

Savku nije spomenuo.

Veljko zna da nije dobro da nas drugi vide u tom društvu, pa kažemo: „Moramo ići.“

Oprostimo se i otiđemo po štengama do našeg auta.

Pitamo se: „Pa što ovaj priča?“

Nemamo pojma.

U to vrijeme su Savka i Miko bili na vrhu slave.

Dogovor u Sarajevu

Branko Mikulić nam je poslao mali avion da dođemo u Sarajevo. Veljko i ja smo došli  u Predsjedništvo Partije. Tamo smo sreli  dva brata muslimana koji su bili u samom vrhu Partije i kao slučajno sretnu nas na hodniku. Jedan od njih nas pita: „Šta je?“

„Ma zove nas Branko. Nešto se ljuti.“

„Pa valjda ima pravo.“

Uđemo unutra i on nas je pošteno izvrijeđao. Mikulić nam je rekao. „Ti kada si zvao u 11 sati navečer, ja sam osigurao novac, ali za premijeru nismo dobri.“

Mi smo sjedili i „isfasovali“ galamu. Neko vrijeme šutimo I izađemo van. I opet nas onaj slučajno čeka na hodniku.

Što ćemo, nema više aviona za nazad i mi s noćnim vlakom dođemo u Zagreb.

Čekamo.

Pripreme u Sarajevu

U jednom momentu dobijemo poziv da dođemo u Sarajevo. Dobili smo sve što god hoćemo. I ja sam pozvao svoju ekipu u Sarajevo.  Dobili smo  sobe u jednoj prekrasnoj žutoj vili na brežuljku koja se zvala Američka ambasada. A tamo nikada nisu bili ni Amerikanci niti ambasada. To je bilo nešto kao klub za vrhušku. Dobili smo dva telefona i telefaks. Tamo su bile i moje tajnice, jedna se zvala Čuča Berleković, a druga  Branka Turk, govorile su nekoliko jezika.  I tu je počela priprema. Počeli smo pripremati popis uzvanika i pozivnice.

Organizaciju prihvati Partija. Glavni je bio Dragutin-Braco Kosovac (1924.-2012.), jedan mali, simpatičan čovječuljak, Srbin. Bio je predsjednik Izvršnog vijeća SR Bosne i Hercegovine od 1969. do 1974. godine. Kod njega smo svaki tjedan dva puta imali sastanak sa svim direktorima.  Prije toga smo s Kosovcem imali sastanak da mu navedemo koji su problemi. On je rekao: „Samo ih izdiktiraj.“

Na primjer, preko radija su pozvali ljude: „Tko god ima Mercedes, treba ga oprati i u odijelu s kravatom  čekati na aerodromu. Kolona Mercedesa je bila skoro do Sarajeva. Mi smo tri četvrtine otpustili, jer nam svi nisu trebali.

Sve su vile bile rekvirirane i uređene, jer su u Sarajevu imali  samo jedan hotel, Europu.

Trebalo je smjestiti 309 stranih, velikih filmskih osoba.

Kažem: „Treba urediti hotel, nabaviti namještaj, itd.“

Naručili smo namještaj i sve što treba.

Braco Kosovac je bio zanimljiv.

Ja kažem: „Gledajte, tu će doći stranci i bilo bi dobro da u hotelu konobari govore engleski. Možemo konobare dovesti iz velikih hotela iz Zagreba i Beograda, Esplanade i sličnih hotela.“

Bosanci su malo rogoborili,

Tada im je Kosovac rekao: „Rade je dobar čovjek, ali ako ga zatražiš kruha, neće ti dati jer te na razumije.“

Svi se počnu smijati i dobijemo tri garniture najboljih konobara.

On im je sve objasnio tako da su ga razumjeli i prihvatili. Bio mi je desna ruka.

Bio je inteligentan i zanimljiv čovjek koji se razvio u toj Partiji. Svašta je znao, ali za nas najvažnije, znao je s njima komunicirati. Kada je on nešto rekao, to je bilo naređenje.

Na sastanku je bio i jedan ogroman čovjek od 2m koji je bio direktor velikog građevinskog poduzeća Vranica. Bio je vjerojatno prijatelj od Kosovca, jer je na sastanku  na kojem je oko stola bilo i 20 ljudi znao reći: „Braco, presjeci.“

Nakon toga nema diskusije.

To se onda moglo.

Braco Kosovac je naredio da se prefarbaju 72 fasade na kućama uz cestu prema dvorani.

U Sarajevu mi je u organizaciju dodan jedan sjajan čovjek, Hido Čalkić.

Netko mi je rekao da u Splitu postoji neki Židov, Armando Moreno  koji sve zna. On mi je strahovito puno pomogao. Bio je bio tajnik nekakvog svjetskog udruženja za glazbu FIDEF-a. Uključim ga u našu malu ekipu. A on sve zna i jako nam je pomogao. Napisali smo „milion“ pisama.

Film  se trebao simultano prevoditi na 4 jezika.

Dvorana Skenderija još nije bila gotova, nije imala ni stolice. Nismo ni znali koliko ima mjesta. Odlučeno je da će biti 1200 mjesta i naručene su stolice.

Na kraju je došlo oko 3.600 ljudi. Otvarali su se balkoni, doknađivalo se, stavljale su se dodatne stolice.

Skenderija  na dan premijere filma "Bitka na Neretvi", 29.11.1969.

(Izvor slike: https://radiosarajevo.ba/metromahala/teme/prije-tacno-50-godina-otvorena-je-skenderija-pogledajte-kako-je-tu-noc-bilo-u-sarajevu/358947)

Siemens nam je dao projektore, to su bili posebni projektori za veliku  udaljenost projiciranja. Projektori nisu nikada bacali sliku na takvu udaljenost od 67 metara pa su napravili posebne leće za objektive.

U Londonu sam imao jednog prijatelja, Mandića koji je organizirao izradu platna za projekciju. Iz Londona je došlo platno široko 26 metara. U Londonu su sve provjerili, oštrina je bila dobra. Došli su u Sarajevo na tri dana i onda su se morali vratiti.

Rekao sam: „Pa valjda možemo razmotati, rastegnuti  i montirati ovo platno.“

Platno je bilo  u jednom ogromnom paketu. S jedne strane bilo je glatko, a s druge strane je imalo nekakve male mjehuriće slične onim folijama kojima se omata staklo i razni predmeti u kutijama.

Mi smo onu ravnu stranu okrenuli prema ekranu i pustili film. Slika je bila mutna. Zovem  Mandića brzo u London. On je odjurio u firmu koja je izradila platno i uskoro mi se  javi jedan od njih i pita nas kako smo montirali platno. Kažem mu.

„Ma, treba okrenuti, obratno, na drugu stranu.“

Mi brzo okrenemo platno, imali smo radnika koliko hoćeš. Sjedimo Veljko i ja i gledamo. Projekcija je bila savršena.

Sve smo radili na vrat na nos.

Dolazak gostiju

Na premijeri „Neretve“ u Sarajevu, bilo je prisutno 3.600 ljudi. Tko nije bio na premijeri nije smatran poznatom osobom. Premijera je bila 29. studenog 1969. godine u Sarajevu u dvorani Skenderija. Kada je došlo vrijeme premijere, Zdravko pita Veljka što da radimo. Javilo se 20.000 ljudi sa željom da budu na premijeri. Najprije se predvidjelo 1.700 ljudi, svi sekretari, visoki partijici,  ambasadori, glumci, itd. Nakon toga je napravljen takav pritisak da je na kraju u dvorani bilo 3.600 ljudi.

Došlo je jako mnogo ljudi, jer je pročulo da će biti velika premijera i tko će sve doći. Mnogi nisu ni došli radi filma već radio onih koji su rekli da će doći.  To je postala velika svjetska priča, navala je bila velika. Najviše je došlo producenata, došli su svi glumci iz filma, mnogo oskarovaca, neke nismo ni poznavali.

Došlo je 26 raznih televizija.

Ni vodeći svjetski filmski festivali, u  Cannesu,  Veneciji i u Berlinu nisu imali takav sastav publike kakva je kod nas došla u Sarajevo usred zime.

Bio je veliki problem smještaja, jer hotel Evropa nije bio dovoljan. Mi smo tim velikim glumcima nudili vile, a oni ih nisu htjeli. Imaju vile doma. Radije su htjeli biti u hotelu. Došli su u Sarajevu da se skupe, vide, druže, da prave poslove, Jedva smo ih nekako smjestili. Iseljavali smo ljude koji su živjeli oko tog hotela. Sve je bila velika muka.

Svi su mislili, a posebno generali, jer su pomagali „Neretvu“, svaki na svoj način, da će Veljko stajati na aerodromu, dočekivati i pozdravljati goste. Kada je došao general Ljubičić, prigovorio je da ga nije nitko sačekao na aerodromu. On je nama sve dao i očekivao je da ga Veljko čeka na aerodromu. A Veljko nije imao vremena za to. 

Tako sa su se svi malo uvrijedili. Bila je masa uvrijeđenih ljudi. Tijekom premijere je Veljko dobio dosta neprijatelja, uvrijeđenih jer im nije, po njihovim mišljenu,  posvetio dovoljno pažnje.

Dolazilo se u 3 aviona koje smo dobili od JAT-a. Jedan je išao na relaciji New York-Minhen-Zagreb, drugi išao Rim-Zagreb, a treći je išao iz Londona. Sarajevski aerodrom još nije imao atest za tako velike avione.  Zato je JAT organizirao komisiju koja je odobrila korištenje aerodroma, što je vrijedilo samo za tri dana i samo za ta tri aviona.

Na aerodromu u Rimu bio je Stipe Delić i koordinirao sve. Marinu Tulo,  veliku talijansku glumici Stipe nije mogao ukrcati u avion u Rimu.

I začudo sve je prošlo jako dobro, iako je bila velika zima.

Premijera u Sarajevu (29.11.1969.)

To je bilo čudo od premijere.

Sve je sinkrono prevođeno na 12 jezika. Stranci su imali slušalice. Sinkroni prevoditelji imaju tekst napisan u blokovima. To nije potpuno sinkrono prevođenje, već samo objašnjava temu.

Tito i Jovanka su sjedili u dvije fotelje. Iza Tita je sjedilo 7 biskupa u ljubičastim odorama.

Angel Miladinov, poznati televizijski režiser  iz Zagreba je s tri ekipe trebao voditi TV prijenos. I znao je sve te strane zvijezde. Ali onda je prijenos dobila  sarajevska TV. Oni nisu poznali filmske  zvijezde, prikazuju neku lijepu djevojku, statisticu, a kraj njih prolazi oskarovac.

Došlo je 26 televizija .

Japanci su došli s dvije ekipe i napravili su 26 sati programa s mnogo razgovora, detalja o Sarajevu, itd. I Talijani su napravili dugačke emisije. A ovi iz Sarajeva su napravili samo jednu emisiju.

Poslije premijere

Kada je sve bilo gotovo, sve te ljude je trebalo poslati nazad. Ta tri aviona su tamo čekala. Princeza Ita von Fürstenberg,  velika zvijezda, pripadnica tadašnjeg jet-seta rekla je da mora hitno ići na snimanje. Našli smo jedan mali avion koji ju je iz Mostara trebao prebaciti u Beograd. Ali nema vlaka do Mostara odakle ide avion za Beograd. Onda smo našli jedan električni vlak. Bila je jedini putnik u električnom vlaku s tri vagona koji ju je prebacio u Mostar da stigne na avion.

Neki su čekali u Sarajevu da otiđu prema Zagrebu, a oko 170 ih je išlo vlakom do Dubrovnika gdje je za njih organiziran veliki prijem.  S njima su u vlaku išle moje tajnice Čuča Berleković i Branka Turk.  Išli su u Dubrovnik kod Rafe Rodina u Hotel  Excelsior. Rafo Rodin je legenda dubrovačkog turizma. Bio je direktor Hotela Excelsior od 1964. do 1983. godine. Napravio je osnove dubrovačkog turizma. Umro je 2015. godine u 89. godini života.

Kada je vlak krenuo, pao je strašan snijeg i vlak je zapeo negdje na pola puta u snijegu i ljudi su ostali u vlaku. Nazvao sam jednog general-pukovnika da nam pomogne. Helikopterom je doneseno puno sendviča i alkohola. Čuča mi je rekla  da su se svi u vlaku napili, bilo je puno veselja i druženja, bio je veliki tulum,

Za to vrijeme je vojska očistila snijeg

Mi smo mislili da će biti katastrofa, a bilo je čudo.

Taj vlak je ujutro došao u Dubrovnik. Najedanput su iz tog snijega i zime došli u  sunčani Dubrovnik u punoj ljepoti.  To je bio šok koji je bio sjajan.

Tu ih je čekala hrpa automobila i taxija i  Rafo je napravio strašan doručak.

Oni su svi o tome po raznim televizijama govorili.

Tako je završila ta premijera, a nakon toga se Skenderija i dovršila.

Prijam u Stojčevcu

Tito je kasnije napravio veliki prijem u Stojčevcu kraj Sarajeva, gdje je bila njegova rezidencija.

Dođe Hido Čalkić k meni, uvijek je imao odijelo sa 100 flekova, i kaže mi: „Ja bih jako rado vidio Tita.“

Kada sam završio neke poslove, mi autom otiđemo tamo. Bile su tri vojne barijere i sve smo ih prošli. Bio je i jedan ulaz direktno iz garaže. Došli smo u dvoranu i tamo sjedi Tito i upoznam ga s Hidom Čalkićem.

Bio je i jedan mađarski veliki boksač, svjetski prvak koji je doputovao sa ženom. I njega sam proveo kroz osiguranje.

Osiguranje je bilo jako slabo.

Gledanost Neretve

Sve TV ekipe  koji su bile na premijeri vrtile su po cijelom svijetu priču o „Neretvi“. Bilo je u svim svjetskim novinama. To je napravilo veliki marketing i omogućilo veliku gledanost filma u cijelom svijetu.

Pričao mi je Charles Millot (pravo ime mu je Veljko Milojević), veliki glumac iz Pariza  da ni Cannes, ni Venecija nisu imali takav sastav gostiju.

Film je prodan u 102 zemlje svijeta.

Samo u Jugoslaviji pogledalo ga je više od četiri milijuna ljudi, a 350 milijuna u svijetu. 

“Bitka na Neretvi” je bio u to vrijeme  peti najskuplji film svih vremena van engleskog govornog područja.

Sve to ne bismo mogli napraviti bez Veljkovog samopouzdanja i  sposobnosti da napravi  veliko čudo.

Plakati za film „Bitka na Neretvi“

Henry Weistein, Hardy Krüger, Veljko Bulajić i Yul Brynner na premijeri filma „Bitka na Neretvi“ u Rimu.

(Izvor slike: knjiga „Veljko Bulajić“)

Jadran film je preko Neretve postao velika zvijezda za koprodukcije.

Plakat koji je napravio Picasso

Picasso je  u Parizu gledao film „Kozara“. On inače nije napuštao svoj atelje, bio je veliki slikar, ali čudan čovjek, Na prijemu poslije filma Picasso je rekao da mu se dopao film i da bi on tom čovjeku napravio plakat za film. Picasso je plakat prije toga napravio samo za svog prijatelja velikog španjolskog režisera Luisa Buñuela za njegov čuveni film "Andaluzijski pas" iz 1929. godine. Na prijemu je bio i jugoslavenski ambasador, mislim da je to bio Rašo Radović. Ambasador je to što je čuo prenio Veljku i Veljko je to zapamtio pa je pokrenuo akciju za „Neretvu“.

Nikola Popović iz Jadran filma, jedan  zagrebački Srbin koji je govorio mnogom jezika, ali nije znao puno o filmu, i ja posjetili smo Picassa na njegovom imanju kraj Nice. Bili smo par sati kod Picassa. On nije posebno nacrtao plakat, već je iz Guernice „izvadio“ jedan kvadrat iz  kojeg su napravili plakat. Taj plakat je Picasso potpisao i  Veljko je dobio taj original s tim potpisom.

Na sreću, Picasso je rekao da ne  želi novac, ali je zauzvrat tražio sanduk u kojem je bilo 12 boca najboljeg jugoslavenskog vina.

Plakat za film "Bitka na Neretvi" koji je izradio Pablo Picasso

(Izvor slike: https://sh.wikipedia.org/...)

Plakat za film “Bitka na Neretvi”  otisnut je  u ograničenoj tiraži i svaki primjerak je potpisao Picasso na poleđini. “New York Times” je u nedjeljnom broju, u 1.200.000 primjeraka, objavio taj plakat.

Veljko Bulajić i plakat Pabla Picassa

(Izvor slike: https://mojahercegovina.com/...)

 Nominacija za Oscara, 1969.

„Neretva“ je bila među pet filmova u konkurenciji za Oscara. U jednom trenutku je Kosta Gavras režiser filma „Z“ rekao da istupa iz konkurencije da bi još više „zakurio“. Talijanski ambasador nazvao je Veljka i rekao: „Ako nemate smoking, šivajte ga, sigurno dobivate“. Ali Gavras se vratio u konkurenciju i dobio Oscara.

Nominacija za Oscara za film "Bitka na Neretvi".

(Izvor slike: knjiga „Veljko Bulajić“)

Dobitnik Oscara za najbolji film na stranom jeziku i 5 nominiranih filmova među kojima je bila  i „Bitka na Neretvi“ na svečanosti 7. travnja 1970. godine.

Nominirani su filmovi snimljeni 1969. godine.

(Izvor slike: https://www.oscars.org/oscars/ceremonies/1970)

Poslije „Neretve“ s Veljkom sam dalje radio sve njegove filmove.

Sutjeska (1973.)

U jednom momentu, kada smo završili Neretvu, država je htjela da se odmah radi Sutjeska povodom tridesetogodišnjice bitke na Sutjesci. Veljko je prepametan čovjek da bi na to pristao. Što će jedna mala zemlja ići na svjetsku scenu dva puta s manje-više istim filmom.

Rekao je: „Treba počekati oko 5 godina da se ponovo radi takav film.“

Za nas je ispred Tita bio zadužen njegov najintimniji, najpovjerljiviji čovjek, Vlado Šegrt, Srbin iz Sarajeva, heroj i sjajan čovjek.  On se jako uvrijedio kada je čuo da Veljko neće raditi Sutjesku. Inzistirao je da se odmah radi Sutjeska. Jako mu se Veljko zamjerio koji to više nije htio.

i ja sam to odbio.

Sutjesku je radila Bosna film.

Veljko je predložio Stipu Delića koji mu je bio pomoćnik.

Vlado Šegrt je presjekao i Stipe Delić je prihvatio. Film se snimao tri godine. Sutjeska je ostala jedini igrani film koji je režirao Stipe Delić.

Uspjeli su dovesti onog irskog snoba Richarda Burtona kojemu je imponiralo da igra Tita. Produkciju je vodio Nikola Popović, jedan simpatičan tip, ali oni nisu znali što je to u stvari prava produkcija. I nisu znali da s Burtonom trebaju potpisati ugovor da kroz određeno vrijeme ne smije igrati neku veliku ličnost. A Burton  je nakon 6 mjeseci igrao Mussolinija.

Stipe se zbunio.

Neću komentirati film.

Sutjeska nije bio dobar film i nije uspio na tržištu.

Bili smo poslije kod Vladimira Bakarića u svezi Titovih memoara. Htio sam snimiti blok za memoare. Bili smo u njegovoj kući u koju se odmah poslije uselio Manolić.

I Bakarić je rekao nešto zanimljivo. Zamišljeno, miran, hladan kaže: „Hm, taj film. Tu je Predsjednik izgledao kao starojugoslavenski oficir koji se izgubio u ratu.“

To je tako dobra opservacija.

Kada sam to prenio Veljku, on je rekao: „Pa to je genijalno.“

Taj film nije uspio izazvati neku veću pažnju.

Sutjeska nije izazvala takvu senzaciju kao Neretva, iako je to bio jedan od najskupljih filmova u povijesti jugoslavenske  kinematografije.  Na Sutjesku je potrošeno više novaca nego na Neretvu. 

Bulajićev film u muzeju „Bitka za ranjenike na Neretvi“ u Jablanici

Muzej "Bitka za ranjenike na Neretvi".

Muzej  je otvoren u Jablanici 12. studenog 1978. godine. Jedan dio Muzeja posvećen je filmu Veljka Bulajića „Bitka na Neretvi“ koji se stalno prikazuje na ekranu u Muzeju

(izvor slike: https://www.muzej-jablanica.com/ba/index.php)

Mosta na Neretvi.  Snimila Vesna Boinović-Grubić u lipnju 2023. godine.

Stari, originalni  most srušen je  3. ožujka 1943. godine. Most koji je ponovo  obnovljen, odnijela je vodena bujica 1991. godine. Početkom 2022.  godine završena je rekonstrukcija mosta s novoizgrađenim drvenim prelazom uz željeznu  konstrukciju, Novi, „porušeni most“ preko rijeke Neretve, simbol „Bitke za ranjenike“  je sada najvažniji eksponat na memorijalnom kompleksu

Fotografski panoi u Muzeju „Bitka na Neretvi“ posvećeni filmu Veljka Bulajića.

Snimila Vesna Boinović-Grubić u lipnju 2023. godine.

Kraj 2. dijela.

Nastavak slijedi

 DIO I. - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

DIO III.- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

DIO IV. - http://www.sveopoduzetnistvu.com/...

Povezani članci

• Ljubo Šikić: Moj život u filmu i s filmom (1.dio)
• Ljubo Šikić: Moj život u filmu i s filmom (3.dio)
• Ljubo Šikić: Moj život u filmu i s filmom (4.dio)

Komentari

Komentiraj