• Povijest/
• Ljudi i karijere /
• Društvo/

18. 06. 2021

Ljubo Šikić: Moj život u filmu i s filmom (3.dio)

• Marijan Ožanić

Ljubo Šikić i Vatroslav Mimica na snimanju „Seljačke bune“

(Izvor slike: arhiva Sergia Mimice)

Razne TV serije

Letovi koji se pamte (1967.)

Letove koji se pamte snimala je beogradska televizija, režirao je Nikola Tanhofer, a ja sam mu bio pomoćnik. Bilo je 4 ili 5 priča. Prije toga sam  s Tanhoferom radio dva igrana filma. Film je vodio neki njihov poznati, uvijek lijepo obučen, producent televizije kojeg baš nisam često sretao na snimanju.

Došlo je do sukoba između njega kao producenta s televizije i Tanhofera

Taj sukob je riješen tako da je Tanhofer otišao u Zagreb, a meni je rekao da završim zadnju priču i pol. Priča sa Čkaljom (1924.-2003) odvijala se negdje na Jadranu.

Serija je bila jako gledana.

Čkalju sam dobro poznavao, bio je sjajan čovjek. Zadnji put sam ga čuo na nekom radiju, 1990-ih. Probudili su ga telefonom jedno jutro novinari i nešto pitali. Odgovorio im je: „Ovako drugarice, ovo što se tu sada radi, bilo bi bolje da nisam živ. Nas, koji nismo u tom stroju, bacili su da nemamo ni za stanarinu.“ I zalupio slušalicu.

To je zadnji put kada sam čuo tog sjajnog čovjeka.

TV serija  Nikole Tanhofera iz 1967. godine „Letovi koji se pamte“, 1. epizoda.

Miodrag Petrović Čkalja, pilot u sredini, Ljubo Šikić desno.

Snimljeno uoči „Neretve“.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića).

Ljubo Šikić, lijevo na snimanju serije „Letovi koji se pamte“, 1967. godina.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića).

Sumorna jesen, (1969.)

Vatra (Vatroslav Mimica), veliki redatelj, veliki organizator i veliki čovjek naše kinematografije napravio je „Mozaik film“. Bio je savjetnik u Jadran filmu i shvatio je da Jadran film koristi domaći film samo zbog novaca koji su dobivali od države. I napravio je „Mozaik film“, jednu malu produkcijsku firmu u Zagrebu koja je u tih godinu dana napravila sve bitne filmove.  Dobili su prostor preko puta hotela Esplanade. To je osnovao u vrijeme snimanja Neretve.  Mimica je bio šef Partije  u Zagrebu i mogao je to napraviti. Bio je jedna od najinteligentnijih partijskih osoba, najobrazovaniji lijevi čovjek Hrvatske. Imao je veliko,  ugledno ime i prezime. I da nije bio mentalni čovjek kulture, a bio je oficir, kapetan, govorio je talijanski, mogao je biti ministar vanjskih poslova u Jugoslaviji da je to htio.

Napravio je tu malu kuću na užas Sulje Kapića, jer mu je Mozaik film otimao pedigre i novac od kulture koji  je inače dobivao. Mimica je Mozaik ovako htio organizirati – on će biti umjetnički direktor, ja ću biti direktor kuće, a Vera Čičin-Šain glavna savjetnica. Rekao sam mu: „Vatra, ja ne mogu biti činovnik. Ja to neću biti. Ali uzmi Branka Lustiga da to on vodi, samo na papiru.“

Branko je bio bez socijalnog 7 godina i Mimica ga je uzeo, iako s njim inače nije bio blizak. Kada smo u Mozaiku radili „Sumornu jesen“, Branko to nije ni vidio ni organizirao.

Mihalić je čuo da me Vatra zove u Mozaik na „Sumornu jesen“ i bojao se  da ću ja, kada dobijem zadnju ratu honorara, napustiti Neretvu. Mislio je da ću doći na dosnimavanje Neretve samo ako mi ne plati zadnju ratu honorara. Ucjenjivali su me. To je vjerojatno Veljkova ideja, iako smo mi najveći prijatelji.

Poslao sam im  29 telegrama: „Ako mi do tog dana ne platite zadnju ratu, ja ću potpisati ugovor sa Zagrebačkom televizijom da radim „Sumornu jesen“. Bio sam mlad i  ljut. Rata nije stigla, na moju veliku sreću i ja sam potpisao ugovor s Televizijom.

A na Neretvi je već počela montaža. Trebali su još snimiti  26 minuta s Yulom Brinnerom. I to su radili 3 mjeseca.

Sa špice serije „Sumorna jesen“. (1969.)

(izvor slike: https://www.dailymotion.com/...)

Mimica je meni htio dati da snimam  „Sumornu jesen“, TV seriju od 9 priča kreiranih po knjizi Ivana Šibla. Snimana je 1969. godine. To je bila prva prava hrvatska TV serija. Dogovorio sam s Vatrom, ali  Televizija nije  htjela da ja režiram seriju, jer me nisu poznavali. Zato su  doveli radio-režisera Zvonimira Bajsića. On je sjajan čovjek, ali se u filmskoj režiji nije snašao. Dolazio je na snimanje u 10 sati, kada smo mi već bili gotovi, jer smo mi  dolazili u 5. Radio-režiseri rade između 1 i 2.

Sa špice serije „Sumorna jesen“. (1969.)

(izvor slike: https://www.dailymotion.com/...)

Ja sam sve napravio od A do Ž. On je na špici stavio sebe i mene posebno. Na špici je za mene pisalo pomoćnik režisera.

Sa špice serije „Sumorna jesen“. (1969.)

(izvor slike: https://www.dailymotion.com/...)

Svaka priča od 55 minuta radila se po tjedan dana. Snimali smo u Zagrebu. To je bilo vrlo teško, jer smo trebali prikazati  Zagreb u II. svjetskom ratu.

Bajsić je pristao da da filmu svoje ime i prezime, a kao honorar tražio je samo da mu se kupi auto, „žabu“, Citroen. I to je dobio.

Da je htio mogao je nakon toga dobiti igrani film. Ali je vidio da to ne zna i otišao je.

Serija je premijerno prikazana tijekom ožujka i travnja 1969. godine.

Ubrzo je Ivan Šibl 1971. godine nakon sloma Hrvatskog proljeća  pao u nemilost te je serija završila u bunkeru i više se nije prikazivala sve do 2013. godine.

Mozaik film je propao, jer ga je Suljo Kapić uništio. Mimica je uzeo kredit, a Kapić ga je u banci upropastio, jer je bio veliki majstor novaca. I Vatra je morao zatvoriti Mozaik.

Titovi memoari, dokumentarna serija,  (1981.)

Veljko je došao na ideju da bi bilo dobro napraviti Titove memoare. On je to pokrenuo, bez njega se ti Memoari ne bi snimili.  Oko  1970. godine predložili smo Zagrebačkoj televiziji 11 priča, od Titovog rođenja do početka snimanja. Tada je na Televiziji glavni bio Branko Puharić, jedan neobično zanimljiv čovjek. Rekao je: „To će biti zanimljivo i to će televizija rado prikazivati.“  Onda je po Veljkovom običaju ušlo „milion“ suradnika koji su napisali tih 11 priča. To je predano Titu i on je to prihvatio.

Za svakog svjedoka smo morali ići pitati Tita da li se slaže. Kada smo došli k njemu, uvijek je bio netko s njim. To nije bilo slučajno. Ako je tamo bio netko tko nije Veljku bio simpatičan, tada sam otišao ja. Jedan put, kada sam došao, s Titom u sobi je bio Rato Dugonjić, On je pitao: „Pa tko to danas više daje memoare?“

Odgovorio sam: „Pa Churchill je napravio memoare.“

„Da, ali on više nije bio aktivni predsjednik“

I Tito je odobrio.

Kada sam se vratio u Zagreb, kažem: „Veljko, znaš šta. On ti neće raditi dalje od rata. Ne može govoriti o ljudima koji su još aktivni političari i reći ono što misli.“

I na kraju se to tako desilo, što je i dosta logično.

Kada je dobio naš scenarij, ja sam duboko uvjeren da ga nije ni otvorio. Odlučio je govoriti iz glave kao kada jedan djed priča unucima svoj život.

Ja sam projekt vodio, a snimatelji su bili Branko Blažina, Vjenceslav Orešković, Tomislav Pinter i Ivica Rajković. Tita smo snimali u Beogradu i Kumrovcu. Serija je imala četiri nastavka. U siječnju 1974. godine Jadran film i Veljko Bulajić sklopili su ugovor koji je, kao treća strana, potpisao i ondašnji TV Zagreb. U ugovoru Bulajića se imenuje režiserom-realizatorom.

Onda je to odobreno, dobili smo urede u Mesničkoj 4, dobili smo i montažni stol. Montažeri su se mijenjali, u početku je bio neki beogradski montažer, dosta nas je gnjavio, pa je Zlatko Pušić to odradio do kraja.

Tito je pričao o vremenu do početka 2. svjetskog rata, ovo poslije nije ni pogledao.

Snimili smo 4 priče,  po 45-50 minuta,

Često smo to vrtili šefovima Partije i Milki Planinc. U sobi je bio i Jakov Blažević. Gledao je jednu, grubo montiranu priču. Sve sam osobno montirao s montažerom Zlatkom Pušićem. Blažević, koji kao partijski čovjek nije bio velike pameti,  nije bio sklon slušati normalni razgovor. On je mislio da Tito mora držati govor i pitao je: „Pa, šta je ovo?“

Milka mu je rekla: „Pusti Jakove, pa to je Tito govorio“. Tito je sve govorio iz glave,

Prvi dan snimanja smo imali promociju u Kumrovcu, u onoj njegovoj novoj kući. Došli su novinari, Veljko i ja s dvije kamere. Sve smo snimali sa 16-ticom, kupljene su nove kamere za televiziju. S nama su bila dva snimatelja, Vencio Orešković i Branko Blažina. Svaki je snimao pod drugim kutom. Bilo je dogovoreno da počnemo u 8 sati.

Pola 9, a njega nema. Najedanput se on pojavi gore na balkonu, u odijelu, zrihtan, s Jovankom, kao da ide na  prijam.

Pitao je: „Tko tu komandira?“

Dogovor u Kumrovcu o Titovim memoarima.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Šetali smo po livadi i snimali bez dogovora, tek toliko da se na TV objavi početak snimanja. Tito i Jovanka su šetali po livadi i uz njih je išao onaj njihov pudl. I tamo dalje jedna žena pase kravu. On se okrene: „Franca!“.

Ona se okrene: „Ej, Joža.“

On prilazi njoj. Ima jedna slika gdje Titov pudl njuška njezinu kravu. On joj kaže: „Ja, kad dođem,  ti mi se nikada ne javiš“.

„A kaj bi ti se javila. Oko tebe je sva ova milicija, tebi se ne može ni prići.“

To je odgovor na one tračeve što ih šire ljudi koji ga ne vole i govore da to nije pravi Tito. I ja imam pravo da ga ne volim, jer je moj tata ubijen kao domobranski pukovnik.

Kasnije sam snimio tu Ivićku. Ona mi kaže: „Mi smo išli u prvi razred pučke škole zajedno. Uvijek je bio čudan dečko, neobičan.“

Ispričala je jedan slučaj: „Bilo je ljeto, u školi otvoreni prozori. Vani na cesti prošao je biciklist. Mali Josip je odmah skočio kroz prozor van i trčao za biciklistom da ga vidi izbliza. Učitelj ga je kaznio, jer je pobjegao iz razreda. Ali on nije mogao izdržati da to ne vidi izbliza.“

Sa snimanja televizijske serije „Titovi memoari“ u Kumrovcu.

Na slici Ljubo Šikić, Josip Broz i između njih Franca Ivić koja je s Titom išla u školu.

(Izvor sliku: arhiva Ljube Šikića)

Snimao sam i njegovog 11 mjeseci mlađeg brata, koji je bio bez noge. On je ostao u familiji, kada je Tito otišao iz Kumrovca. S roditeljima se iz Kumrovca preselio u Kupinec.

Nešto kasnije, kada je bilo lijepo vrijeme, ja kažem svojoj ženi Lovorki: „Idemo posjetiti onu Anu Javoršek, Titovu sestričnu.“

Živjela je sama s 5-6 kokica i imala je jednog starog cucka, Lumpija  bez repa. Mi dođemo pored kuću i ona izleti van. Sjetila se mene, ali nije znala tko sam. Pitam ju: „Ana, imate li vi kakve kontakte sa svojim rođakom Jožom?“

„Pa, dojde on koji put po mene pa me odvede u Beograd. On cijeli dan dela i nema vremena za mene. Onda ja tam sjedim i najviše sam voljela da me odvede u kino.“

Kažem: „Ana, kak ste?“

„Pa slabo se osjećam, ne znam kaj mi je.“

„Jeste li išli doktoru?“

„Ma, kakvom doktoru.“

„Ja ću vas odvesti“

Silom ju stavim u auto i odvezem u Zagreb, u vojnu bolnicu. Potražim pukovnika Radovića, šefa bolnice i kažem mu: „Doveo sam sestričnu Josipa Broza, Anu.“  Nije mi vjerovao. Bio sam obučen kao da idem za izlet.

Gleda me malo zbunjen i siđe sa mnom dolje po Anu. Ana je ostala preko noći u bolnici. Ja sam sljedeći dan došao i doktor mi kaže: „Nije joj ništa, ona je slabo hranjena.“

Dobila je hrpu vitamina. Odvezao sam ju autom natrag u njezino selo, Trnovo, preko puta Kumrovca, na slovenskoj strani.

Razgovor s Mitom Zajevićem o Titovim memoarima za neke novine, 1981.

 Zajević je osigurao prostor za ekipu Memoara na uglu Ilice i Mesničke ulice u Zagrebu.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

 Ljubo Šikić u svom uredu za vrijeme snimanja Memoara.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Kada smo taj prvi dan snimili, ono protokolarno, počeli smo pojedinačno snimati svjedoke. Svi su govorili iz glave, ono što znaju, nismo im puno pitanja postavljali.

Osnova snimanja je snimana u Beogradu 3 dana. Tito je govorio po redu bez ikakvih pitanja. Govorio je sve, od djetinjstva do rata. Nije htio govoriti o ratu, jer bi, pored ostalog trebao reći  da je Koča Popović (navodno) išao u Pariz preko nekih svojih pariških veza da saveznicima kaže, ako bi se iskrcali u Budvi da bi protiv sebe dobili 200.000 partizana. Tito je znao, ako će doći do iskrcavanja u Budvi da će u zadnjem brodu doći kralj. Pretpostavljam da je to blizu istine.

U jednom momentu ga Veljko pita: „Pa, predsjedniče, malo govorite o ratu.“

A on mu kaže: „Bulajiću, pa ja već dva sata govorim o ratu.“

Kada sam mu rekao da moramo napraviti pauzu da promijenimo kazetu, rekao je: „Znam ja koliko to kod vas traje. Jedna moja cigara, jedna vaša kazeta.“

To je bio najvažniji materijal koji se onda umontirao u četiri  priče.

On je vodio sve s instinktom koji ne možeš naučiti. Ulica, sigurnost i nesigurnost su mu donijeli sposobnost da zna koga može imati uz sebe. Politiku je imao instinktivno u sebi, bez da o tome razmišlja. Nitko ne spominje Katicu Poster. To je žena s kojom je Tito na Trešnjevci živio 5 godina. On je cijeli život imao povjerenja samo u žene koje su mu bile sklone, ne u muškarce.

Titu su najbliži bili Ivan Gošnjak i Kosta Nađ i s njima je razgovarao kao s prijateljima.

Kada smo mu vrtili 4. priču u „Vili Zagorje“, s nama je bio i direktor Televizije Zagreb Braco Winter. On je prije toga bio diplomat u Češkoj, a prije toga je bio na Golom otoku kao informbirovac. Tema 4. priče, koja još nije bila definitivno montirana, bila je „Književna ljevica“. Bila su tri reda stolica. Ispred nas je sjedio Bakarić, Braco Winter i ja iza, a u prvom redu su sjedili  Tito, Jovanka, Miroslav i Bela Krleža. Dosta ljudi u tom filmu priča što je to književna ljevica. Bakarić je u svom dugom izlaganju  bio najbliže istini, jer se u podsvijesti osjetilo – književna ljevica nije bila samo na ljevici, to se dobro prodavalo. To je, možda, bilo i komercijalno. I to se osjetilo u njegovom izlaganju koje je dosta dugo trajalo. Kada je to završilo, Krleža ustane i kaže: „Broz, pa dokle će ovi tvoji protiv mene?“

Bakarić je ustao sav zbunjen, okrenuo se prema Braci Winteru: „Dobro, to možemo raspraviti.“

Tito zagrli Krležu: „Moj Krleža, pusti to, ajmo nešto popiti“.

Pred njim nema svađe.

Tito u životu nije pročitao niti jednu lijevu knjigu. Kaj će mu to.

Tata od Bakarića je bio sudac u Ogulinu i odrapio je Titu 9 mjeseci zatvora, ali je Vladimir Bakarić Titu bio beskrajno odan.

Nikada s Titom nisam razgovarao u četiri oka. Tito je u četiri oka pričao jedino dva sata s onim Bugarinom iz Kominterne, Dimitrovim. Taj razgovor bi bio najzanimljiviji, jer razgovara sa svojim učiteljem.

Ja sam manje-više sve  snimio. Veljko je u tri  godine koliko smo radili na Memoarima, na snimanju bio samo na dan otvaranja  u Kumrovcu, jedan dan je bio kod Bakarića, jedan dan kod Kardelja i tri dana je u Beogradu  snimio Tita koji je govorio o svom životu.

A ja sam snimio 67 svjedoka, 43 intervjua su sačuvana. Bio sam u svakom gradu Europe, snimao sam u različitim ambijentima, od Francuske do Rusije. Ljudi su govorili iz glave. U Francuskoj smo snimali Rodoljuba Čolakovića. On nije govorio kao političar, već kao prijatelji, sudionik, poznanik Partije.

Svjedoke smo snimali u Rusiji, u Kazanu, u Petrogradu, Moskvi. Gdje god je Tito u Rusiji bio u zarobljeništvu, ja sam bio s ekipom. Pristojno sam govorio ruski. Njegovim tragom smo onda išli u Rusiju gdje je bio ratni zarobljenik. Najduže je bio u jednom selu, Kalasijevu koje je tri vremenske zone od Moskve. Ne znam zbog čega, ali nisam smio ući u to mjesto. Došli smo do rijeke koja je bila zamrznuta kao autoput. Bio sam sa skriptericom Brankom Turkalj i s jednim ili dva snimatelja. Nas je uvijek bilo 6-7, a Rusa je isto tako bilo uvijek 6-7, kao da igramo košarku.

Ta tri svjedoka iz Kalasijeva, dvije žene i jednog muškarca  doveli su traktorima, jer nije bilo ceste. Jedna je žena pričala, kada su se pojavili ti zarobljenici najviše je zarobljenika radilo u jednom mlinu. A Tito je bio vlasniku jako pouzdan i za njega je obavljao poslove, nosio papire u neko udaljeno mjesto. U njega se jedna cura zaljubila, imao je s njom kćer. Kada smo došli, rekli su nam da je Titova kćer umrla pred godinu dana. On nije ni znao da ju ima.

A prije toga je sa zarobljenicima bio na jednom otoku, na širokoj rijeci, pomisliš da je more. Kada smo došli snimati, rekli  su nam da ne možemo na otok. Pa smo morali ostati dva dana u nekom hotelu.  Ekipa je ostala u mjestu Ardato. Onda su došli snimatelji Tatari pa smo došli na taj otok. Tamo su bila dva samostana, imali su krevete na kat, još iz doba tih zarobljenika. Imali su ogromne slike, vrlo vrijedne slike. Na jednom zidu je bila rupa i ruski snimatelj je uzeo jednu vrlo vrijednu sliku i zakucao ju na tu rupu.

U jednom momentu vidim da prolazi jedna velika grupa ljudi, mislio sam da su logoraši, Snimatelj mi je šapnuo da su to  gubavci, od svijeta izolirani. Išli su na ručak. Zato nam najprije nisu dozvoljavali da pređemo na taj otok.

Tada nam je taj Tatar rekao: „Tu je među zarobljenicima bio i jedan doktor iz Zagreba, Jugoslavije, imao je dvije kćeri.“

Tito je poslije rekao da zna te kćeri, one su dolazile i malo su ga naučile engleski. Naučile su ga svirati dvije melodije.

Bili smo par sati na tom otoku.

Tu su zarobljenici prvo došli, a nakon toga je Tito otišao u Kalasijevo.  

Snimljeno je negdje po Sibiru gdje smo snimali.  Moja snimateljska ekipa  mi je dala slike koje su izvadili iz kadrova kao radne materijale. To su mi dali oni koji ne vole Veljka da se vidi da ga nema na slici.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Svoju prvu ženu Pelagiju Tito je upoznao  među Tatarima, imala je 14 godina. Njezin otac je imao 2000 konja. Tito ju je oženio i pokupio. S Pelagijom je otišao u Kupinec.

Tu je radio u nekom velikom mlinu, malo je radio pa je otišao.

I tu smo snimali. Bili smo i na grobu njegovo djece, Zlatka i Zlatice.

U Sovjetskom Savezu smo snimali preživjele  ljude iz Kominterne. Među njima su bili i maršal avijacije Vladimir Aleksandrovič Sudec (1904.-1981.) i general Nikolaj Vasiljevič Kornejev.

Sa snimanja „Titovih memoara“ u Moskvi. U sredini ruski maršal Vladimir Aleksandrovič Sudec, lijevo jedan od zamjenika Andreja Gromika, sovjetskog ministra vanjskih poslova. Desno Ljubo Šikić.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića) 

Rusi  su jako ozbiljno shvatili snimanje Titovih memoara. Snimali smo u njihovom Domu armije. Maršal Sudec bio je u penziji i bio je Predsjednik društva visokih generala i oficira SSSR-a. On nam je govorio o ruskoj vojnoj politici prema Jugoslaviji.

Sudec je u jednom momentu rekao: „Ovaj vaš Tito svašta proba okrenuti crno u bijelo. Vi kažete  obustava rada, a mi to zovemo štrajk, kao cijeli svijet. Ja sam kao general-pukovnik bio komandant Petrograda. I jednom momentu smo čuli da se u fabrici koja je bila simbol SSSR-a  sprema se štrajk. Odmah sam zaokružio tvornicu s tri reda vojnika, ušli smo unutra, našli organizatore i strijeljali 300 ljudi. I sve je bilo u redu. Rekao nam je: „Kog vraga vi glumatate?“

To je bila njegova omiljena izreka. On je kao Rus pun odlikovanja do pojasa to mogao reći.

Sudec je pričao da je kao najmlađi general bio pozvan kod Staljina, kada se spremao kontraudar protiv njemačke armije u 2. svjetskom ratu. Svi na sastanku su bili maršali, samo je on  bio generalpukovnik. Staljin je govorio vrlo pristojno. Maršali su rekli da su spremni za kontra udar. Nisu govorili o žrtvama, jer Ruse žrtve ne interesiraju. Tada je Staljin rekao: „Sutra ćemo nastaviti razgovor. A na sastanak mi dovedite oficira s prve linije fronta.“

I sutra je u dvoranu u kojoj smo sjedili došao jedan kapetan s povezanom rukom. Kada je vidio sve te maršale, počeo je mucati. Staljin mu je rekao: „Druže, pokažite nam kako vi ratujete.“

Onda je taj čovjek zbunjen ustao i rekao: „Mi idemo i pucamo na vraga-neprijatelja.“ I kod toga se pomicao prema natrag. Sudec je ustao i to pokazao.

Staljin je rekao: „On se još boji i nije spreman. Treba počekati još tjedan dana.“

Sudec je imao zanimljivu biografiju, bio je i ađutant čuvenog maršala Semjona Mihailoviča Buđonija (1883.-1973.). Buđoni je jedan od prvih pet maršala Sovjetskog Saveza.

Ja sam kao dijete, za vrijeme rata,  maštao o tom Buđoniju koji je imao 300.000 konjanika. To je za mene bio uzbudljivo. Kada je Buđoni išao u napad, imao je  700.000 konjanika u fronti širokoj 120 km. U zadnjim redovima su bili seljaci na konjima oboružani toljagama. Pomlatili su svu pješadiju oko tenkova, a tenkiste su za uši vukli van. Poginulo je strašno puno Rusa, ali to su Rusi. Svi ruski neprijatelji su pali na ruskoj veličini i ruskoj zimi.

Sve sam te ruske generale znao iz londonskih vijesti koje je moj tata potajno slušao, jer je bilo zabranjeno.

Kada sam maršalu Sudecu rekao da sam kao dijete bio fasciniran Buđonijem, pozvao nas je navečer u svoju daču. Bio je siječanj 1973. godine, zima, snijeg, čudesan jedan kraj. Tamo je bio niz velikih, drvenih dača na jedan kat. Buđoni je imao daču 20 metara dalje. Bio je teško bolestan. Kada smo večerali, došao je jedan pukovnik i nešto mu šapnuo. Sedec je rekao: „Buđoni je zaspao i možemo ga ići vidjeti.“ I tada me je preko snijega odveo u daču od Buđonija. Ušli smo u ogromnu dugačku sobu sa starinskim namještajem. Na kraju je bio krevet, a u njemu je spavao, pokriven, jedan čovjek s velikim brkovima. To je bio Buđoni. Bio je samo bijela silueta od čovjeka. Vratili smo se oko pola noći u naš hotel u centru Moskve.

Dođem u Zagreb svima, Veljku i ostalima pričam o posjeti Buđoniju, a oni mi kažu: „Čekaj malo, pa on više nije živ.“ Maršal  Buđoni je umro, 10. veljače 1973. godine.

U Domu armije smo za snimanje čekali generala V. Kornejeva. šefa misija pri Vrhovnom štabu partizanskog pokreta. Snimatelj je bio Ivica Rajković, odličan zagrebački snimatelj. Čekali smo ga, nema ga dugo i oko pola devet  gledam kroz prozor na 2. katu i vidim da ide neki čudni čovjek u baloneru, sa šeširom. Evo ti njega, skine baloner, a uniforma puna odlikovanja do opasača.  Rekao je da ga ne možemo snimati u civilu. Na javnim prostorima su visoki ruski oficiri morali biti u uniformama sa svim odlikovanjima. Maršal Konstantin Konstantinovič Rokosovski  koji je bio ljubimac Staljina imao je toliko odlikovanja da je na Crvenom trgu u Moskvi kraj njega stajao pukovnik s tablom punom odlikovanja. Imao je 6 ordena narodnih heroja od svih satelitskih država. A na Crvenom trgu je izgledao kao „kristbaum“, (božićno drvce). Kada se Kornejev skinuo i sjeo, rekao je: „Pitajte što hoćete, ja sam prestar da ne bih govorio ono što sam doživio i da bih nešto lagao.“

Pitao sam ga nešto što je bilo jako lako provjerljivo, kao da pitam koliko je 2 plus 2. Ja ga pitam, a on mi u prvoj rečenici laže. On je bio Rus od glave do pete.

Na Trešnjevku sam išao snimiti Titovog brata Slavka, mlađeg od Tita 11 mjeseci, koji nije imao nogu. Bio je isti Tito. Živio je u stanu od 38 kvadrata. Ja mu kažem: „Pa kak to da vi stanujete u tako malom stanu?“

„Pa kaj mislite da bum s ovom nogom skakal po velikom stanu?“

A najmlađeg brata koji je bio 9 godina mlađi od Tita slučajno sam upoznao preko golubarenja. Lud je bio za golubovima. Tito mu je kupio auto u dvije boje, tamnija i boja kave. To je tada bilo kao da ima avion. Bio je simpatičan čovjek, stanovao je u vili kod Gvozda sa sinom koji je bio star koliko i Titov prvi sin. On je autom dolazio po mene u školu pa smo se zajedno bavili golubovima u dvorištu njegove kuće. Đaci su rekli: „Ljubo je sigurno sin nekog rukovodioca.“  A mog tatu su komunisti ubili.

Nestao je iz politike, jer je jednom otišao u Beograd i tražio spomenicu. Ali se nije javio Titu već je otišao k Rankoviću. Tito je to doznao i rekao: „Pa on nije bio prvoborac.“

Više nikada s njim nije razgovarao.

U svibnju 1980., neposredno prije Titove smrti, kada je svima bilo jasno da će se to dogoditi, Bulajić je bio pozvan, sam, u CK Hrvatske na projekciju “Titovih memoara”. Naime, dogovor je bio da se oni prikažu nakon Titove smrti. Prvu projekciju Memoara gledala je Milka Planinc u partijskoj „Kockici“,  u velikoj dvorani CK s visokim partijskim funkcionerima i s generalnim direktorom Televizije Zagreb Frankom Winterom i Brankom Puharićem, budućim direktorom TVZ.

Serija „Titovi memoari“ prikazana je na Televiziji Zagreb 1981. godine.

Kratki filmovi

Radio sam i na tri kratka filma. To su bili:

1. TIJELO, Zagreb film, pomoćnik redatelja, redatelj Ante Babaja.
2. HRVATSKO SLOVO, Zagreb film, pomoćnik redatelja, redatelj Frano Vodopivec.
3. GORDAN LEDERER, HRT, producent i redatelj, redatelji Ljubo Šikić i Veljko Bulajić.

Kratki film „Gordan Lederer“

Dok sam radio na Hrvatskoj televiziji, napravio sam kratki TV film o Gordanu Ledereru, snimatelju ubijenom 10. kolovoza 1991. godine na brdu Čukur, iznad Hrvatske Kostajnice. Jedna je od prvih i najpoznatijih žrtava velikosrpske agresije na Hrvatsku. Poginuo je na radnom mjestu, pogođen metkom snajpera, snimajući hrvatske borce u akciji na brdu.

Poznavao sam njega i njegovu obitelj. Teta Lizeta, njegova baka je bila prijateljica moje mame. One su bile zagrebačke cure koje su zajedno završile srednju školu, studirale i družile se. Teta Radmila, teta Karolina i teta Lizeta nisu mi bile tete već  su bile mamine prijateljice od djetinjstva do smrti. Teta Lizeta je bila jedna prekrasna žena, imala je kćer koja se zvala Stela-Vlasta. Vlasta Lederer, majka od Gorana bila je liječnica Kliničke bolnice Sv. Duh. Kao mali sam ju mrzio, jer su nas uvijek mjerili kada su dolazili k nama. Bili smo vršnjaci i uvijek su me mjerili na vratima s njom. Ona je brzo narasla, a ja sam bio patuljak. Ona se pretvorila u prekrasnu ženu. Teta Lizeta umre i Stela me nazove: „Slušaj,  moj sin se hoće baviti filmom i upisati na kameru. Da li ga ti možeš odgovoriti od toga?“

„Neka dođe k meni,“ odgovorio sam joj.

Bio je visoki dečko i ja sam ga prvi put vidio.

Ja mu govorim, on me sluša, ali je ipak otišao u snimatelje.

Tako da sam ja možda krivac za njegovu smrt. Nisam ga uspio odgovoriti da bude snimatelj.

Gordan Lederer

(Izvor slike: https://narod.hr/hrvatska/video-banijska-ratna-praskozorja-gordana-lederera-zasto-ubojica-ratnog-novinara-nikad-nije-kaznjen)

Poslije gledam njegove filmove i prepoznam snažan autorski rukopis. Taj čudni dečko koji je ličio na sve samo ne na snimatelja, namjestio je kadar na čudesan način, kao Hitchcock.

„Banijska ratna praskozorja“, čuveni film Gordana Lederera iz 1991. godine.

(Izvor slike: https://www.youtube.com/watch?v=ghBkZCN16o8&app=desktop)

„Banijska ratna praskozorja“, čuveni film Gordana Lederera iz 1991. godine.

(Izvor slike: https://www.youtube.com/watch?v=ghBkZCN16o8&app=desktop)

Goran pogine i ja kažem Veljku: „Veljko, ajmo napraviti film o njemu.“

Veljko ga nije poznavao. I ja sam napravio taj film. Film smo napravili od montaže njegovih filmova. Uzeli smo jedan njegov studentski rad koji sliči na njegovu sudbinu.  Dobili smo ga na Akademiji.

Film o Gordanu Ledereru  je samo  jedanput igrao na televiziji.

S velikim hrvatskim redateljima

Surađivao sam s najboljim hrvatskim redateljima, Vatroslavom Mimicom, Veljkom Bulajićem, Nikolom Tanhoferom, Fadilom Hadžićem, Krstom Papićem, Vančom Kljakovićem, Zvonimirom Berkovićem, Dušanom Vukotićem, Brankom Bauerom, Antunom Vrdoljakom, Krešom Golikom, Vladimirom Tadejom, Lordanom Zafranovićem, Dejanom Šorkom, Davorom Žmegačom, Vinkom Brešanim,….

S Vatroslavom Mimicom i Veljkom Bulajićem snimio sam najviše filmova.

Otac i sin Marjanovići bili su  prvi režiseri, prvi profesionalci igranog filma u Zagrebu. Polako su nestali, bili su „pometeni“ od Veljka, Bauera, Mimice.

Iako su mi oca ubili partizani dobro sam se slagao s Vatroslavom Mimicom, Veljkom Bulajićem i još s nekim filmskim djelatnicima koji su bili u partizanima, ali i s Brankom Lustigom kojeg je ustaška vlast deportirala u Auschwitz. Nikada zbog toga nisam imao problema. Svi smo znali da bi bilo glupo iz jednog praviti dva zla. Sa svim tim ljudima bio sam profesionalno pa i ljudski na istoj valnoj dužini, čak smo bili bliski. A i danas smo prijatelji. Niti sam se ja bavio politikom niti je njih zanimala politika.

Umjetnost se ne može naučiti.

Umjetnost se ne može naučiti. Vi niste inženjer u kulturi. Kada bi se umjetnost mogla naučiti, imali biste mnogo velikih umjetnika. A nema ih, ima ih vrlo malo.

U jednom od najgledanijih svjetskih filmova, u filmu Zameo ih vjetar, onaj brko, Clark Gable, bio je prije toga scenski radnik u Hollywoodu. I najedanput postane svjetska mega zvijezda. Imao je strašan talent.

Pitali su velikog Josepha Waltona Loseya, najboljeg engleskog režisera: „Kako se postaje filmski režiser?“

„Hm, možete biti električar, doktor, inženjer, trgovac, samo ne smijete ići u filmsku školu,“ odgovorio je.

Veliki John Ford, otac vesterna, kada su ga pitali: „Kako ste vi došli na film'“

On se, kao zamislio: „Hm, brat i ja vlakom.“ Jer je prije toga brao pamuk.

Ni Mimica ni Bulajić nisu studirali filmsku umjetnost, nisu ni trebali, jer umjetničko djelo ne može nastati nikako drugačije osim prirodnim talentom. Ako nemate talenta, možete studirati sto godina nikada nećete napraviti dobru knjigu, sliku ili film.

Naši najveći redatelji bili su prepuni talenta, filmovi su živjeli u njima, oni su se naprosto rodili sa svojom profesijom.

Velikih osam

Radio sam s 26 redatelja, strana i domaća, od Monicellia do Wellesa. Imao sam sreću raditi s velikanima. Radio sam s naših 8 velikana. To su Veljko Bulajić, Branko Bauer, Ante Babaja, Zvonimir Berković, iako je on više pisac, (svi na B),  Vatroslav Mimica,   Krsto Papić, Krešo Golik i Antun Vrdoljak.

Ti naši velikani ne rade američku produkciju, jer to može napraviti samo Amerika. Oni naprave nešto iz života svoje zemlje, što je autentično.

„Vlak bez voznog reda“, to su autentična zbivanja poslije 2. svjetskog rata. Krsto Papić napravi „Lisice“. To je remek djelo, o jednom selu, o seljacima, u jednoj dalmatinskoj zabiti, ali i čovjek iz grada, inženjer ili doktor može sebe naći u tim filmu. To je apsolutno univerzalni film za to doba.

Iz njihovog talenta izađe život ljudi.

To su sve bili neobični ljudi. I Vatre i Veljko i Berković i Babaja …. Svi su mi govorili da ja puno dajem, a koliko sam ja od njih primio.

Amerika radi godišnje 700-800 filmova, a velikih je oko deset. Hrvatska sve skupa ima oko 300 filmova, filmovi kao „Vlak bez voznog reda“, „Neretva“, „Tko pjeva zlo ne misli“, „Breza“, „Prometej“, „Rondo“, „Sokol ga nije volio“  su mogli konkurirati na svjetskoj pozornici.

A to nije malo.

Krsto Papić, (1933., Crna Gora - 2013., Zagreb) 

Krsto je studirao filozofiju ili tako nešto. Ali on je u sebi nosio film. Ja sam ga doveo na film. Željko Senečić, Suljo Kapić, Zdravko Mihalić i ja u jednoj kavani smo smislili da se napravi „Ključ“,  omnibus od tri filma. Tada nismo imali novaca. Sada ga ima puno više,  samo nema rezultata. Film je snimljen 1965. godine, jednu priču je režirao Tonči Vrdoljak, Krsto Papić drugu, a treću Vanča Kljaković. To su bili kratki filmovi po 35 minuta. Film je poznat po tome što je svoj trojici predstavljao režijski debi. U Ključu prvi put je režirao veliki glumac Tonči Vrdoljak. On je već bio velika zvijezda, igrao je glavnu ulogu u filmu „Rat“ od Veljka. Vrdoljak je u jednom momentu bio drugi ili treći čovjek u Jugoslaviji po popularnosti, odmah iza Tita.

Krsto je preko tog filma  ušao u kinematografiju. 

Snimanje scene iz druge  priče iz omnibusa „Ključ“ iz 1965. godine

To je priča „Čekati“ koju je režirao Krsto Papić.

Krsto Papić u sredini slike, sa svijetlom kapom na glavi. Lijevo je Ljubo Šikić. S kamerom i šeširom je Tomislav Pinter, direktor fotografije.  Glumci Sonja (Marija Lojk) i Ivan (Slobodan Dimitrijević).

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića) 

Nakon toga je, 1969. godine  Krsto snimio „Lisice“  koje ja nažalost nisam radio. To je najveći film koji je ikada napravljen iza „željezne zavjese“. To je na razini filma „Strogo kontrolirani vlakovi“, Jiří Menzela (1038--202.) koji je umro nedavno, 5.rujna 2020. godine. Čak mislim da je naš film puno zanimljiviji, jer su Česi blagi i sve pretvore pomalo u komiku, iako ta tema baš i nije za komiku.

Za „Vlak“ Veljku skidam kapu, ali su „Lisice“ veći film. To je najveći film koji je Jugoslavija napravila. Veljko i Krsto su bili ispred vremena.

Krsto je to napravio vrlo drastično i to je sjajno.

Uz „Vlak bez voznog reda“ Veljka Bulajića to je najbolji film koji je kod nas napravljen.

U Vlaku stradava čovjek koji vodi transport, kapetan heroj rata. A tko stradava kod Krste Papića? Čovjek koji dolazi iz Beograda među svoje seljake. Svi mu se klanjaju, a on prvi padne, njega  uhapse. To ljudi možda nisu shvatili, ali Veljko i Krsto, oni su udarili u bit sistema. Boljševizam i svi ovi „izmi“ su vrlo surovi, a najsuroviji su prema svojima. To pokazuju ova dva filma, najviše Krsto Papić.

Oni su imali taj talent da su iz sebe izbacili veliku istinu.

Film Tajna Nikole Tesle (1980.)

S Krstom sam radio i film „Tajna Nikole Tesle“. Sprijateljili smo se, on je sam dugo radio kao pomoćnik i znao je što to znači kada netko vodi film. Tako da sam mu ja vodio sve. Nismo trebali ni asistente, samo nas dva. Ja sam za snimatelje najprije htio dovesti ove iz filma Seljačka buna, Vencija Oreškovića i Branka Blažinu. Krsto je s Ivicom Rajkovićem radio neke dokumentarce, tamo su se poznavali pa ga je pozvao. Ivica je bio jako pedantan, odličan snimatelj, samo je kukavica, boji se. Vrlo korektno je snimio taj film. Doveo sam ga u Split kod Orsona Wellesa i Welles je odmah u njemu prepoznao snimatelja.

Kada sam Krsti Papiću predložio suradnju s Wellesom, zamisao je djelovala poprilično neostvarivo. Naime, njegov su potpis na ugovor teško dobivali i sami američki autori, pa je za pristanak trebalo razviti pravi ljudski odnos. 

Rekli smo dati ćemo ulogu i mojoj prijateljici iz mladosti, Olji Palinkaš (Kodar), zagrebačkoj curi, kiparici koja je živjela s Wellesom 16 godina. Sjajna cura, završila kiparstvo u Parizu. Ona će to odlično odigrati, a znali smo, ako dođe ona, doći će i Welles. A on je  doveo Dennisa Patricka i Strothera Martina, obadva oskarovca, čudo od glumaca.

Njegov dolazak iz Venecije u Ljubljanu na prvi dan snimanja bio je doista fascinantan doživljaj. Snimali smo u nekom muzeju u Sloveniji i organizator je rekao: „Ljubo došao je Welless. Welles je došao taksijem iz Venecije. Idem s Krstom  pred vrata da ga dočekamo i Krsto mi kaže: „Ljubo, tebi sve vjerujem, ali da će doći Welles nisam ti do sada vjerovao.“ 

Kada smo Wellesu rekli da će dobiti avionsku kartu Minhen-Zagreb rekao je: „Ja u Njemačku ne idem.“ To je bio njegov osobni stav prema Nijemcima.

Dobio je kartu do Venecije i iz Venecije je došao taksijem.

On nije mogao hodati. Cijeli film je odigrao tako da je stajao kraj stola, a u drugoj sceni je u stolici. Nitko nije primijetio da on uopće ne hoda. Samo je sjedio ili stajao.

Welles je sebi napravio tekst. Glumio je velikog J.P. Morgana, milijardera koji je financirao onaj Teslin stup. Dođe k Morganu njegov šef banke i kaže: „Tesla se javio, jer je ostao bez novaca.“

Morgan ga ne sluša i za sebe kaže: „Hm, taj luđak je u stanju i napraviti ono što priča.

A on priča da metneš žicu u zemlju, a tamo ti gori žarulja.“

A Morgan je distributer struje.

„A što da mu odgovorim?“

„Good by!“ rekao je Morgan-Welles.

U jednoj rečenici je sve.

Orson Welles u filmu Nikola Tesla

(Izvor slike: https://www.pinterest.com/angellightdesig/tesla-tesla/)

Orson Welles (1915.-1985.)  je bio možda posljednja renesansna veličina filma, junak poput glavnog lika iz njegovog vlastitog  filma „Falstaff“. Neuhvatljiva dobričina, naoko surova izgleda. Premda pravi kolos nije bio ni približno zastrašujuć i mušičav kakvim su ga mnogi doživljavali.

U Americi su samo snimljene nedokumentarne scene koje su umetnute u film. A dokumentarni uvod je Krsto imao pripremljen već prije. Snimio ga je ranije u Americi s nekim asistentom, jer je s time htio nabaviti sredstva za film, ali su ga odbijali. Teslu je glumio dobar kazališni glumac, Crnogorac  Petar Božović. Bio je previše limen, ali bio je zvijezda u teatru, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. U tom trenutku je bio najbolje rješenje, iako on nije Tesla. Ja  sam ga predložio Krsti, mi nismo imali glumca za tu ulogu. Nekada bi to mogao odigrati Boris Buzančić, kada je bio mlađi.

Jadran film je morao potpisati ugovor s njegovim teatrom da ga puste. Suljo Kapić je rekao: „Onda idem i ja.“ Iako nikada u životu nije otišao iz Jadran filma. Ja sam otišao u Jugoslavensko dramsko  i s njima potpisao ugovor, a Suljo je ostao u hotelu. Dođem u hotel po Sulju, a on je htio jesti nekakvo čudno jelu, perkle, nešto kao crijeva. Ja to nisam mogao jesti, a on je radi toga išao sa mnom u Beograd.

Plakat za film „Tajna Nikole Tesle“ Krste Papića

(Izvor slike: https://www.imdb.com/title/tt0079985/)

Ni Krsto nije znao kako se režira film. Ja sam mu bio pomoćnik, jer sam iza sebe već imao 15 koprodukcija

Krsto Papić je stekao veliki ugled u Montrealu.

Priča iz Hrvatske (1991.)

Ivu Gregurevića  (1952 - 2019.)  sam ja doveo u film „Priča iz Hrvatske“. Počeo sam s Krstom Papićem 1991. godine raditi  taj film. Boris Dvornik je igrao glavnu ulogu. Krsto je u novoj Hrvatskoj, kao Crnogorac htio u filmu imati jednu veliku hrvatsku zvijezdu. Rekao sam: „Krsto, kako će on igrati emigranta. On je Roko.“

Boris je za vrijeme snimanja filma počeo jako piti. Ja sam ga volio, a i on mene. U starom ateljeu smo to snimali. Ekipa je imala pola sata pauze i ja ih pitam: „Tko ima telefonski broj od Ive Gregurevića?“ Dobio sam broj i adresu, stanovao je u Buconjićevoj ulici. Bio je podstanar u jednoj dvorišnoj kući. Bio sam u mat poziciji, nisam ga htio nazvati, jer nisam htio da me odbije pa sam otišao k njemu. Nađem ga u toj maloj kućici i ispričam mu što želim da bi odmah zaigrao glavnu ulogu. Kaže mi: „Ja danas još imam predstavu.“

„Dobro“, kažem, „Ja, sutra dolazim po tebe.“

Dolazim nazad, Boris Dvornik već jako pijan  stoji na vratima ateljea. Ja izlazim iz auta, a on mi kaže: „Kume, ja više ne igram?“

Kažem: „Boris….“

„Sve u redu , znam.“

„Dobiti ćeš pola honorara, za vrijeme koliko smo do sada snimali. I to će ostati među nama.“

Rekao mi je: „Ti javi  mojoj ženi da je došlo do nekih problema u filmu.“

Ja sam joj telefonirao, a ona mi odmah kaže: „Znam ja što je bilo. Pio je.“

„Ne, ne, mi smo prekinuli sa snimanjem“, rekao sam joj.

Boris je otišao u hotel Palace, uzeo svoje stvari i otišao večernjim vlakom u Split.

Nije se uopće ljutio. I dalje smo bili u istom prijateljskom odnosu.

Bio je sretan da više ne igra u tom filmu.

Kada sam rekao Krsti da će igrati će Ivo Gregurević,  ponašao se kao da se ništa nije desilo, kao da smo se sve dogovorili.

Ne može nitko bolje odigrati emigranta od Gregurevića. On je bio autentičan emigrant, odličan glumac, prirodan. Tom filmu je dao veliku kvalitetu.

 Krsto Papić, lijevo i Ljubo Šikić, desno u stanci snimanja filma „Priča iz Hrvatske“, 1991. godine.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Veljko Bulajić (rođ. 1928., Crna Gora)

Veljko je došao kao mladi partizan. U partizane je otišao s petnaest godina, a 1944. je bio teško ranjen. Imao je manje od 18 godina, kada je u partizanima postao kapetan. U partizanima su bila sam tri kapetana koji su  imali manje od 18 godina. Jedan je bio Ante Panjkota, poslije novinar i prvak države u boksu, drugi je bio Veljko Barbieri, stariji brat od Frane Barbierija, velikog novinara. On je radio u Končaru i doveo je Zanussi u Končar. Veljko je bio treći.

Veljko dođe 1945. godine u Zagreb i u Domu armije dobije svoju sobu i radi u Odjelu za kulturu. Tu organizira filmski klub, prikazuje američke i europske filmove  i  upisuje večernji tečaj režije i glume pri Jadran filmu. Glavni šef mu je bio general Ivan Šibl, komandant 5. vojne oblasti. Tu je sjedio godinu dana, šetao po Zagrebu. I najednom je 1950. godine zamolio Šibla da ga demobilizira, na veliko čudo Šiblovo. On je u sebi nosio želju za filmom.

Izišao je 1950. godine iz vojske koja mu je garantirala da bi nakon 7 godina postao generalmajor, samo da spava. A on je kao „pomaknuti“ tip završio kao podstanar. Napustio je udoban, siguran posao i izabrao nesigurnu filmsku egzistenciju i život u malom stanu.

Bulajić je vrlo mudar čovjek, neobičan, duhovit, uporan kako samo jedan režiser može biti. Ali ne samo da bi dobio film. Ima veliki talent da svoje ideje sprovede do kraja.

Probio se kao „pomaknutu“ tip, nitko mu nije pomogao, jer on je bio režiser.

Na njegovom 90. rođendanu sam to govorio. On je izgubio posao i izišao na ulicu i pet godina je bio podstanar u jednom sobičku u Zagrebu, sa svojom ženom Vlastom koja ga prati cijeli život. Kod Vatroslava Mimice je igrao popa i bio  asistent režije i koscenarist u filmu Oluja 1952. godine. S Vatrom se znao iz partizana.

To je bilo vrijeme u kojem je on samo trebao iz neke kištre izvući i obući  partizansku bluzu iz rata, uzeti mašingever i šetati  sa ženom po Tuškancu i pitati: „Vlasta koja ti se vila sviđa?“

„Ova.“

„Ajmo unutra!“

„Svi van.“

Pa neka kažu da je vila njihova.

A on to nije napravio.

Nešto je malo prtljao oko filma, bio asistent u nekim filmovima. Redateljsku karijeru započinje kratkim filmovima Kamen i more i  Brod lutalica (1953.). Na natječaju Ministarstva kulture dobiva 1953. stipendiju za studij filmske režije u Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu. Tijekom studija režije volontira i asistira u filmovima velikih talijanskih redatelja Vittoria de Sice, Frederica Fellinija, Luigia Zampe, Maria Soldatia. Bio je pomoćnik redatelja Giuseppea De Santisa na snimanju čuvenog filma „Cesta duga godinu dana“. Sljedećih godina uspješno surađuje s najboljim talijanskim scenaristima Cesareo Zavattinijem, Ugom Pirom i Eliom Petriem.

Vlak bez voznog reda (1959.)

Poslije povratka sa studija 1957. i 1958. godine  Veljko Bulajić koji tada ima 29 godina priprema realizaciju filma Vlak bez voznog reda. To je epski opis migracije stanovnika jednoga sela iz Dalmatinske zagore u napuštene folksdojčerske kuće u Vojvodini nakon II. svjetskoga rata,

Vlak je trebao režirati Fedor Hanžeković koji je već iza sebe imao jedan veliki i popularan film. Fedor je bio iz jedne ugledne lijeve zagrebačke familije. Bio je vrlo obrazovan čovjek, u Engleskoj je studirao. I on je bio asistent kod jednog velikog engleskog redatelja. Napravio je najgledaniji, prvi film iza rata.

Bio je pomalo i snob, a ovi novi dečki su grizli.

Onda je Veljko prepoznao svoju temu ili je njega već prepoznao direktor Jadran filma. Preuzeo je taj film i napravio remek djelo. Ja još tada to nisam radio.

Zašto je Veljko zamijenio Fedora, to je tema o kojoj ne bih pričao.

Fedor bi sigurno napravio dobar film, ali je Veljko napravio veliki film. To je sreća za našu kinematografiju.

Film je bio crno-bijeli,  glumaca nije bilo puno, u pisanju scenarija prema ideji Veljka Bulajića sudjelovao je i Talijan Elio Petri. Veljko je oko sebe imao vrsne ljude, npr. pomoćnik je bio jedan odličan beogradski režiser.

Snimanje filma „Vlak bez voznog reda“.

(Izvor slike: knjiga „Veljko Bulajić)

Snimanje filma „Vlak bez voznog reda“.

(Izvor slike: knjiga „Veljko Bulajić)

Ekipa Vlaka bez voznog reda.

(Izvor slike: knjiga „Veljko Bulajić)

Film je imao svečanu premijeru 24.4.1959. godine u  kinu „Zagreb“ u Zagrebu, dobitnik je Velike zlatne arene za najbolji film na Festivalu igranog filma u Puli, 1959. godine,  a na Filmskom festivalu u Cannesu 1959. nominiran je za Zlatnu palmu.

Plakat za film „Vlak bez voznog reda“

(Izvor slike: knjiga „Veljko Bulajić)

Vlak je  pravo čudo. To je bio strahovito hrabar film. Veljko nije napravio samo čudesan film, već hrabar film u kojem se svi ljudi skrivaju iza jedne političke veličine koja prva pada. Iz tog čovjeka je izašao talent kojeg možda nije bio ni svjestan.

Ljudi koji imaju talent ni sami ne znaju što znaju. To iz njih samo izađe.

Veljko je u sebi nosio Vlak, Kozaru i Uzavreli grad.

Kreativna sreća

Veljko prikazuje katastrofu komunizma koji je seljake istjerao sa sela i ubio im je ono što je bit na selu. Seljak je na selu živio svoj život, sretan i nesretan, imao je tzv. kreativnu sreću koju su mu komunisti uzeli. Natrpali su ih silom u željezne vlakove i doveli ih u grad. Onda su te seljake nabili u nebodere od betona, pa onda u limene tramvaje i autobuse i odveli ih u tvornicu od betona. Seljaci su izgubili kreativnu sreću. Seljak živi  na selu, nešto napravi i vidi plod tog rada. Posadi nešto, čeka, gleda kišu, sunce,  sretan je kada vidi da je proklijalo, imali su krave koje su nazivali blago. Živjeli su svoj život kao sretni ljudi, netko manje, netko više uspješno. Njima je komunizam uzeo život. Oni ni danas još nisu građani, ni u petoj generaciji,

Ante Babaja (1927., Imotski - 2010., Zagreb)

Ante-Braco Babaja, simpatičan Imoćanin, neobičan, sjajan čovjek, zatvoren u sebe. Kao mlad čovjek dobio je u Zagreb filmu mogućnost da napravi kratki film. Slučajno sam Babaju vidio u Kinoteci, u Katančićevoj gdje  sam u podrumu gledao filmove kao dečko od 15-16 godina i zaljubio sam se u njegove filmove.

Smatralo se tada da se nije moglo bez partizanskog filma, a Babaja nije snimio ni jedan. On je uvijek imao duboko ugraviranu, fiksiranu  ideju o tome kakav film mora biti. Čak moram reći da ga u nekom momentu, dok nismo sve završili, nismo razumjeli, nismo vidjeli što on vidi. A on bi točno znao što želi  da bi nakraju sve svoje suradnike, a to su bili Željko Senečić, Tomislav Pinter, Radenko Ostojić … dakle najbolja ekipa, još u montaži i dodatno iznenadio.

Ante Babaja

(Izvor slike: http://kinotuskanac.hr/...)

 „Kultura“

Kada sam bio mladić bio sam oduševljen njegovim kratkim, nijemim filmom o ljudskoj budalaštini. Film traje 2.5 minute  i govori o tome što je kultura.

Film prikazuje Strossmayerovu galeriju u Zagrebu,  na zidu slike naših slavnih slikara, Becića i ostalih. Dolaze zagrebačke familije, s kravatama, odijelima i svečanima haljinama, okolo šeću i gledaju slike. Ali je najveća gužva u centru dvorane. Svi se beskrajno dive jednom „umjetničkom“ djelu, modernoj umjetnosti. A onda dođu dva radnika i uzmu tu kištru koju su zaboravili odnijeti. Genijalno.

Možete li u 2.5 minuta slikovitije opisati što je današnja kultura?

Bio mu je to prvi film.

Poslije II. svjetskog rata pojavila se potreba za kulturom i pojavile su se moderna i postmoderna. Što hoćete više, kada je Maljević koji zna da ne može crtati kao Rembrandt postao najveće čudo modernizma. A napravi bijeli kvadrat na crnom polju,  onda crni na bijelom pa bijelo na bijelom. Mislim da su se on i njegova žena doma smijali kako su ljudi kreteni i malograđani.  I svi kritičari se dive, jer i sebe prepoznaju, svoju nemoć. Edo Murtić vidio da se to prodaje uzme tinteblajku i na pravi 550 takvih slika.

Mediokriteti koji ne znaju crtati kao Flamanci, ne znaju pisati kao veliki pisci, preuzeli su svu produkciju slike, glazbe, novine, televiziju, marketing i jedan drugome dižu vrijednost.

Mi ne znamo kulturu prepoznati, a onda to Braco prikaže u filmu.

Breza (1967.)

Jadran film je odmah u početku snimanja „Breze“ rekao: „Tomislav  Pinter, Željko Senečić i Ljubo Šikić su u ekipi.“

 S Bracom Babajom sam se jako zbližio, bio sam mu desna ruka i uvijek sam ga volio i cijenio. Kada sam pripremao „Brezu“,  išli smo u jedno selo, Palešnik, kraj Zagreba gdje je Slavko Kolar radio kao agronom. Jedan od tamošnjih svećenika je išao s nama. Seljaci su nas izbacili van, kada su čuli da radimo Brezu. Pobjegli smo autom, Braco Babaja, svećenik i ja. Rekli su: „Taj fakin o nama piše da smo budale.“

Naravno, oni nisu razumjeli „Brezu“.

Onda smo Braco Babaja i ja našli jedno selo 500 metara od ceste od Zagreba prema Karlovcu, na odvojku koji ide prema Krašiću. To je selo Guci,  jedno 10 kuća, kao iz srednjeg vijeka. U  kućama u tom selu su samo  daskama bile odijeljene staje od dijela u kojem su seljaci  živjeli. Tamo se svaki stanovnik zvao Štef Fok, a sve žene su bile Barice Fok. Kasnije smo doznali zašto se zovu Fok. To su potomci francuskih vojnika koji su ostali po tim selima poslije rata. To je došlo od Fosche.

U Brezi sam bio pomoćnik direktora filma, scenograf u filmu bio je Miško Senečić. Direktor filma  bio je Josip Lulić koji je u film ušao po partijskom zadatku i bio je obvezno uvijek direktor filma u svim filmovima Jadran filma. U njega su direktori Jadran filma Ivo Vrhovec i Sulejman Kapić imali izuzetno povjerenje što se tiče novaca. Svi su ga simpatizirali i bio je beskrajno pošten čovjek. 

Manca Košir kao Janica u „Brezi“

(Izvor slike: http://kinotuskanac.hr/...)

Jednom sam, dok smo pripremali „Brezu“, otišao u Ljubljanu s prijateljicom kostimografkinjom na jednu predstavu u kazalište. Pokazala mi je puno slika i vidim jednu djevojku koja statira - pravu Brezu. Poslije sam ju u kazalištu vidio na sceni među statistima. Moja prijateljica ju pozove da se upoznamo, zvala se Manca Košir, išla je u 7. ili 8. razred gimnazije. Rekao sam joj: „U Zagrebu se radi jedan film gdje je jedna mala uloga.“

„Trebate porazgovarati s mojima, mamom i tatom“, rekla mi je.

Ja uzmem adresu, telefon, odem u Zagreb i Braci Babaji pokažem sliku. On kaže: „Sjajno. Zovite ju u Zagreb.“

Dođem u Ljubljanu razgovarati s roditeljima. Bila je mama doma. Rekao sam da je to velika uloga, a da je Babaja sjajan režiser. „Ja bih vašu kćer doveo u Zagreb i netko bi ju svaku večer dovezao doma. A možete i vi ići s nama.“

„Nije potrebno. Imam povjerenja u vas.“

Kada smo došli u Zagreb, Braco je bio u buffetu Jadran filma. Gleda ju i kaže: „Pa to nije ona sa slike.“

Ali mi je vjerovao. Imao je pravo.

Otiđemo u tonski odjel s kamerama da snimimo jedan kadar. Popodne su to razvili i Braco kaže: „To je divno.“

Alternacija je bila jedna odlična beogradska glumica. Ona bi to vjerojatno bolje odigrala, ali ne liči na Janicu iz „Breze“, nema tu jednostavnost.

Došao sam po nju u Ljubljanu, dogovorio s roditeljima honorar. Za vrijeme snimanja je stanovala  u jednoj obitelji iz ekipe. Svi su je voljeli, jer je bila draga djevojčica.

Kada sam se s ekipom dogovarao za sutrašnji dan, ona me je svaki put pitala: „Ljubo, što je sa mnom?“

I jednom sa rekao: „Gotovo je. Nema više.“

Ona je počela plakati.

Iako je govorila slovenski, brzo se snašla u kajkavskom jeziku.

Poslije se više nije bavila glumom, doktorirala je, otišla u Ameriku i postala druga osoba, povremeno mi se javljala. Kao osoba je sjajna.

Za mušku glavnu ulogu, Marka Labudana rekao sam Babaji: „Nitko ne može seljaka odigrati bolje od Bate.“ Bila  je  kombinacija i s nekim drugim glumcem, ali smo izabrali Batu. Bata Životinja (Živojinović) je bio veliki glumac, veliki profesionalac, točan, funkcionirao je kao švicarski sat. On je u tom selu stanovao s tim seljacima. Na kraju je govorio je kao da je iz tog sela. To mu je možda najbolja uloga.

Fabijan Šovagović (1932.-2001.) u Brezi je bio Joža Sveti. Fabijan je veliki hrvatski glumac.

(Izvor slike: https://www.centarcesarec.hr/...

Ja nisam bio lud za teatrom, išao sam u kazalište kada me je mama natjerala. Ali kada sam vidio njega i Nelu Eržišnik, veliku glumicu, u drami Svoga tela gospodar u Gavelli, to je bio vrhunski teatar.

Godine 1990.  Fabijan je doživio prvi moždani udar, dok je ljetovao u vikendici na otoku Braču. Samo godinu dana nakon toga, doživio je drugi moždani udar, a nakon toga njegovo zdravstveno stanje se samo pogoršavalo. Kada je 1993. godine  dobio Nagradu hrvatskog glumišta za životno djelo, već je bio oduzet, nije više mogao hodati i više nije znao tko je. Mene više nije poznavao, iako smo zajedno radili mnogo filmova. Bio sam na televiziji i dovedem ga da primi tu nagradu u HNK. Mi smo to organizirali. Doveli su ga kćer ili sin, strahovao sam kako će se popeti gore, što će biti ako padne, hoće li se uopće pojaviti. Šova dođe i odrapi dijalog iz jedne drame, sedam minuta da padneš u nesvijest.

Bio je čudesan glumac. Imao taj dar, on nije glumio, on je postao taj čovjek kojeg je glumio.

Otišao je veliki glumac sa scene.

Bio je s mojim bratom veliki prijatelj, stalno su se na tavanu bavili drvarijom, kao svojim hobijem.

Vatroslav Mimica (1923., Omiš - 2020., Zagreb)

Omišanin Vatroslav Mimica, studirao je medicinu, mama je htjela sina doktora. Stariji brat Miro je postao profesor,  ali Vatra nije htio biti doktor. On je bio mentalni čovjek kulture. I on je došao iz partizana. Mimica je bio najsistematičnija osoba na svijetu, bio je pravi filmski čovjek, iznimno talentiran. Nedostajala su mu dva ispita na Medicinskom fakultetu, ali nije želio raditi kao liječnik nego se odlučio za film.

Ljubav prema kulturi i filmu bili su duboko usađeni u njemu i zbog toga je izabrao nesiguran život slobodnog umjetnika. A mogao je biti što je htio. On je, naime, u ratu bio politički komesar partizanske brigade Matija Gubec. I da je samo spavao dogurao bi do generalskih zvjezdica. Da se bavio medicinom bio bi šef klinike, bolnice ili akademik.

Mimica je najbolje vladao filmskim zanatom. Osim što je bio veliki redatelj bio je iznimno važan za hrvatsku filmsku industriju. Svojedobno je, čak osobno spriječio da se filmska tehnika preseli u Beograd. I tako je spasio Jadran film.

Vatroslav Mimica

(Izvor slike: https://www.zgkult.eu/2020/03/05/sljedeci-tjedan-u-kinu-kinoteka-u-znaku-sjecanja-na-vatroslava-mimicu/)

Vatra je počeo raditi prije Veljka. U svojoj 27. godini bio je  umjetnički direktor Jadran filma (1950.–52.), publicist i filmski kritičar. Tada su se odluke o svemu donosile politički. Da je Stevo Krajačić rekao da želi biti  šef Leksikografskog zavoda, neka se netko usudi reći mu da ne može.

Fadil Hađić, Ivo Šoten i Mimica  kao Društvo filmskih radnika Hrvatske napravili su Zagreb film 1953. godine, a 1956. osnovan je Studio za crtani film. Vatra je prvo počeo u kratkom i animiranom filmu. U crtanom filmu je osvojio i mnogo velikih nagrada. To mu je bila odskočna daska za veliki film.

Scena iz filma „Samac“ Vatroslava Mimice (1958.)

(Izvor slike: http://www.msu.hr/dogadanja/hommage-vatroslavu-mimici/392.html)

Talijani su Mimicu prepoznali u nekom filmu i pozvali u Italiju. Tamo je snimio 1961. godine jedan igrani film koji je bio koprodukcija s Talijanima. Taj film se rijetko spominje. To je bio jedan skupi, kostimirani film, „Tvrđava Samograd“ (Solimano il conquistatore). Mimica je bio autor priče, producent i redatelj zajedno s Talijanom Mariom Totom.

Plakat filma Solimano il conquistatore Vatroslava Mimice.

(Izvor slike: https://www.imdb.com/title/tt0055461/mediaviewer/rm235017216)

Prvi domaći film koji smo zajedno radili bio je „Prometej s otoka Viševice“ iz 1964. godine. U filmu sam bio pomoćnik redatelja, voditelj snimanja i produkcije. Tu smo se zbližili do kraja života. Suljo Kapić i Zvonko Kovač koji su tada vodili Jadran film znali su izvrsno spajati redatelje i njihove pomoćnike da bi dobili što bolju kombinaciju za uspješnu produkciju. Mimica i ja smo tako njihovom zaslugom započeli sjajnu suradnju i odonda gotovo nije bilo njegova filma  na kojem nisam radio.

Mimica je fantastičan sineast i veliki prijatelj.

Ljubo Šikić na snimanju filma „Prometej s otoka Viševice“ Vatroslava Mimice, 1964.

Ljubo Šikić u ronilačkom odijelu, kraj njega je Tomislav Pinter.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Sa snimanja filma „Prometej s otoka Viševice“.

U sredini Vatroslav Mimica, desno Tomislav Pinter, a lijevo leđima okrenut je Ljubo Šikić, ošišan na „golo“ radi ronjenja u vodi.

(izvor slike: arhiva Ljubomira Šikića)

Prije toga je snimio film „U oluji“ 1952. godine i „Jubilej gospodina Ikla“, 1955. godine.

 Kadrovi iz prvog filma Vatroslava Mimice „U oluji“, iz 1952. godine.

(Izvor slike: Snimka ekrana. Film je emitiran na KLASIK TV u ožujku 2023. godine.)

Mimičin film „Događaj“ je za dlaku 1969. godine pobijeđen od „Lica“ (Faces) Johna Casavettesa i izgubio Zlatni globus, veliku nagradu američkih kritičara. U „Događaju“ sam bio pomoćnik redatelju.

Sa snimanja filma „Događaj“ Vatroslava Mimice,1969.

Lijevo Ljubo Šikić, snima Frano Vodopivec.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Seljačka buna (1975.)

Seljačka buna je bila projekt koji sam vodio od A do Ž. Prije toga sam radio jedan film i Vatra Mimica mi kaže: „Kada ćeš biti gotov s tim, da počneš raditi sa mnom? Uzmi bivše Veljkove pomoćnike pa neka oni pripremaju što treba, s kostimima i ostalim čudima.“

Kada sam došao, Vatra je dobio prostor u starim zgradama, tzv. Rudolfovim kasarnama, kod Ilice u Zagrebu. U njima je nekada davno bio austrougarski vojni zatvor u prizemlji,  na 1. katu i u dva kata pod zemljom. To se ispraznilo i dobili smo taj prostor. Imali smo gore tri sobe, jedna je bila za ekipu, jedna za Vatru i jedna moja. To su bile sobe od vojnih inspektora. I tu čujem glasove i razgovor kao da su mi u sobi. Otkrili smo da je  susjedna soba s nekom cijevi bila spojena s mojom. I tu su slušali što zatvorenici govore. Morali smo to zazidali.

Ćelije u zatvoru u kasarnama smo koristili kao skladišta. Tu smo prepravljali cipele da izgledaju starinski. Imali smo velike hrpe materijala u pripremi filma. Vidio sam da je ovo što su napravili bilo potpuno nepotrebno, masu toga smo bacili kao nepotrebnu administraciju.  Rekao sam Vatri da otpusti cijelu ekipu i  ja sam sastavio novu ekipu. Počeli smo pripremati film, sve sam vodio do premijere, kao i Neretvu.

Kod nas se nikada takav film, takav kostimirani spektakl  nije napravio. Doveo sam najbolju ekipu, Veljko Despotović, scenograf iz Beograda, Berta Meglič, šminkerica iz Ljubljane, Ferdinand Kulmer je preuzeo kostime. Kulmer je  bio hrvatski grof  iz nekoć vrlo bogate plemićke obitelji Kulmer. Bio je  profesor na Likovnoj akademiji, čudesan i sjajan čovjek. Napravio je jako pedantno te kostime, ali on nije bio filmski čovjek. U jednom momentu kod masovnih scena na jednom brdu snimamo veliku grupu statista, njih oko 600. To je kilometar daleko od kamere, on mi kaže: „Ljubo, ja sam stavio da svaka peta žena bude kao u drugom stanju.“

„Ferdo, vidjeti će se samo prvih 20 metara, a ono tamo u daljini mogu biti i majmuni.“

A on ih je sve opremio kao da su u prvom planu. Tako je bio pedantan. Korektno i nepogrešivo je napravio kostime.

Mi smo od Ministarstvo kulture dobili novac u iznosu budžeta za dva igrana filma. Napravio sam plan da će film biti gotov za 72 dana za toliko novaca. I tako je bilo,  72. dan film je bio snimljen točno za toliko novaca.

Statiste smo dobili preko Jadran filma koji je u jednom momentu za potrebe koprodukcija imao 100 konja na hipodromu kod Velesajma. Imao je oko 15 kaskadera koji su radili s tim konjima.

Statiste, pješake  smo dobili preko Studentskog centra. Nije nam problem bilo dobiti 300 ljudi odmah kada smo zatražili. Bio ih je problem obući. Bio je problem kostima i oružja koje smo morali izrađivati, prepravljati. Dobili smo stare vojne uniforme pa smo ih prepravljali. A najveći problem je bio nedostatak snijega, jer te zime nije bilo snijega. Slučajno sam doznao da jedna tvornica u Srbiji ima problem s otpadom, prašinom koja nastaje kada obrađuju mramor. Nazvao sam ih telefonom i zamolio ih da nam tu mramornu prašinu dovezu u Zagreb na sljemenski brijeg, tamo iza zadnje stanice u Črnomercu,  gdje smo radili onu glavnu bitku. Rekli su: „Možemo, ali morate platiti prijevoz kamionima.“

Rekli smo: „Sve ćemo platiti.“

I oni su poslali 6 kamiona od 20 tona s tom mramornom  prašinom. Istovarili su mramornu prašinu na velike hrpe i uoči snimanja su scenski radnici to razbacivali po livadi da je izgledalo kao da je to snijeg. Sigurno je oko 30 tona te mramorne prašine ostalo na tom brdu. Kada idete od zadnje stanice u Črnomercu, to je jedan kilometar dalje uz brijeg na Sljeme. Tamo je jedna visoravan, veličine 2-3 nogometna igrališta, na visini oko 500 m iznad Zagreba.

Američki film bi to radio mjesec dana, a ja sam sam sve vodio i napravio za 3 dana. Postavljao sam scene, imao sam kaskadere kojima sam govorio što trebaju raditi: „Ivo biti ćeš tu, ti tu, a ti tu.“

 Onda sam onima koji vode rastumačio što trebaju raditi, pa sam namjestio seljake. U prvom planu su bili glumci. Imao sam iskustvo iz „milijun“ filmova i to sam pripremao ne više od dva sata. Vodio sam s megafonom: „Kreni Ivo, Pero, broj 7, stop!“

Pa ponovimo i tako dalje, po 5-6 puta. Imali smo dvije kamere, Branka Blažinu, velikog snimatelja, i Vencija Oreškovića. Kažem im osnovnu scenu, napravimo probu. Kažem: „Kreni!“

I oni to snimaju. A neke  detalje smo snimali i „iz ruke“.

Scena bitke u filmu Seljačka buna

(Izvor slike: https://www.discogs.com/...)

Takav film  je jako teško snimati za razliku od ratnog filma. Neretvu i ratne filmove je lako snimati, napravite nekoliko malih bezopasnih eksplozija i kažeš im kreni. Kada čuju eksploziju, svi se boje i to je jako uvjerljivo.

Ovo s kopljima i mačevima je mnogo teže. Može to ispasti kao zfrkancija.

Kaskaderski konji su svi slijepi. Ako konj koji vidi da  juri prema koplju, makne se i  ispadne iz kadra. Kaskaderi uvijek uzimaju slijepe konje. Svaki drugi konj je slijep od napora. Većina teretnih konja su slijepi. Pao sam „u nesvijest“ kada sam to čuo.

U Seljačkoj buni Lojze Rozman, veliki slovenski glumac igrao je Gašpara Alapića. On je znao napraviti geste koje ne možete glumcu reći da ih naprave. Igra Alapića, sjedi za stolom i jede kao plemić, a onda u jednom trenutku baci kost iza sebe. To mu nije nitko rekao, ni Vatra ni ja. To on nosi u sebi. On, kao veliki glumac, u sebi nosi ljudsku dramu.

Sa snimanja Seljačke bune, Vatroslav Mimica i Ljubo Šikić.

 Snimanje glavne bitke u podnožju Sljemena..

(Izvor slike: arhiva Sergia Mimice)

Vatroslav Mimica je bio najuporniji redatelj koji duboko poznaje zanat. Kada smo radili „Seljačku bunu“,  svaka cipela koju smo prepravljali od vojnih cipela prošla je kroz naše ruke, svaki mač, svake vile, sve smo pregledali. Taj film je bio šesti po gledanosti te godine u Italiji. A Italija zna kako se pravi spektakl.

Plakat za film „Seljačka buna“

Kada je god na televiziji prikazana repriza Seljačke bune, Vatra je to kao redatelj pratio i nazvao me telefonom i rekao: „Jesi li vidio da je opet igrala Seljačka buna?“ Koji put sam gledao, a koji put ne. A Vatra je rekao uvijek isti tekst: „Gledam bitku - ti si za mene Nikola Tesla.“

„Seljačka buna“ je film mase kao i „Neretva“, film autentične scene i kostima. Bio je snažno prožimajuće iskustvo, vrlo teško, ali neprocjenjivo. 

1981. godina, „Banović Strahonja“

Na snimanju filma „Banović Strahonja“, 1981. godine.

Redatelj – Vatroslav Mimica, Ljubo Šikić je bio pomoćnik  redatelja i direktor filma, glavnu ulogu je tumačio talijanski glumac Franco Nero.

Radnja je smještena u 1388. godinu, u predvečerje Kosovske bitke kada južne granice srednjovjekovne Srbije napadaju osmanski pljačkaši.

Na slici: Dragan Nikolić, Ljubo Šikić, gleda nas, Saša Vejnović, okrenuta leđima, Ivana i Vatroslav Mimica.

(izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

2009. godina

Vatroslav Mimica i Franco Nero, Los Angeles, 2009. godina. Fotografiju je snimio Sergio Mimica.

(Izvor slike: arhiva Sergia Mimice)

Sergio Mimica (rođ. 1957.)

U Seljačkoj buni je jednu od važnih uloga, Petricu igrao Srđan-Sergio Mimica, sin Vatroslava Mimice.

Scena iz filma „Seljačka buna“, Sergio Mimica, lijevo i Bata Živojinović, desno.

(Izvor slike: http://filmovi.hr/index.php?p=article&id=2930)

Sergio je već kao mali dečko igrao i prije u nekoliko Mimičinih filmova. Mimicu nisu novinari voljeli, bio je prepametan i pisali su da Mimica stavlja i  namješta svog sina u svoje filmove. Vraga namješta, to nije točno. Mene je Sergio  molio da ne igra. Jedva sam ga nagovorio da igra. Kod filma „Događaj“ (1969.) rekao sam već u početku Mimici: „Vatre, to je puno dana snimanja.  Što ako taj mali dečko koji bi igrao pomisli da je zvijezda i „poludi“ od filma i  roditelji  zbog toga odvedu dijete. Tko će to platiti? Mora igrati netko tko nas neće napustiti i tko je vezan uz kulturu. A to je tvoj sin.“

Marinu Nemet (1960-2010.) koja igra sa Sergiom u Seljačkoj buni za film „Događaj“ sam našao u školi. Jedan moj prijatelj je bio direktor škole, u Varšavskoj. Uđem u  razred i vidim u prvoj klupi sjedi mala curica, Marina Nemet. Rekao  sam: „To je to.“ I više nisam dalje tražio. Mama od Marine je bila konobarica u Fijanovoj ulici. Mala je stalno bila na snimanju ili kod moje mame.

Sergio  je poslije počeo raditi u američkoj TV seriji, ratnom spektaklu  „Rat i sjećanja“ („War and Remembrance") iz 1988. godine, nastavku serije „Vjetrovi rata“  kao drugi pomoćnik redatelja. U filmu je glavnu ulogu igrao Robert  Mitchum. U ekipi koja je snimala tu TV seriju bilo je 26 ljudi iz Zagreba. Režiser Dan Curtis je sa sobom poveo trojicu iz te zagrebačke ekipe, među njima su bili Branko Lustig i Sergio Mimica. Režiser je mislio da će mu serije donijeti veliku slavu, ali nije dobro prošla u Americi, jer je Mitchum igrao samo u nekoliko epizoda. Branka je nagovorio da obilazi američke Židove i da pravi arhivu s njihovim podacima, dok su još živi. Branko je to radio 1.5 do 2 godine.

A Sergio je preko Branka ušao u ekipu filma „Schindlerova lista“ (1993.) Stevena Spielberga.  Sergio je ostao kod Spielberga 16 godina kao njegov pomoćnik. Kada je već sa Spielbergom snimio nekoliko filmova,  radio je i s Ridleyem Scottom, ali je uvijek pitao Spielberga da li da ide. Sa Scottom je radio 2-3 filma.

Sada je samostalan i radi filmove u Americi kao režiser

Našoj kinematografiji ne treba jedan Sergio Mimica, jer on remeti  mediokritete u njihovom životu.

Često dolazi u Zagreb, danas sam bio s njim.

Sergio Mimica i Ljubo Šikić

Snimljeni 19.6.2021. godine u stanu Sergia Mimica u Zagrebu

(Izvor slike: arhiva Sergija Mimice)

Krešo Golik (1922., Fužine -1996., Zagreb)

Krešo Golik i ja smo se susreli kao pomoćnici kod Tončija Vrdoljaka, kada smo 1968. godine radili film „Ljubav i poneka psovka“ za Croatia film, koji se prije toga bavio samo distribucijom filmova. Ja sam radio operativno, a on nije,  bio je u ekipi, ali nije bio na terenu. Ja sam Krešu znao i od ranije i jako sam ga cijenio. Krešo Golik nije došao iz partizana. Jedno je sigurno, tada sam  1970. godine kod Vlade Terešaka (1927.-2007.) direktora Croatia filma djelovao da bi  Krešo i Vlado Tadej mogli nešto napraviti za Croatia film, da ne bude uvijek samo Jadran film.

Logo Croatia filma

(Izvor slike: https://www.youtube.com/...)

Croatia film je bio vrlo uspješan distributer filmova. Rekao sam Terešaku: „Vlado, ti trebaš imati domaću produkciju. To će ti dobro doći kod raspodjele novaca.“ Onda sam mu preporučio da napravi film „Tko pjeva zlo ne misli“ i jedan film s Vladom Tadejom. Terešak je imao povjerenja u mene i oni su snimili te filmove koji su postali veliki hitovi. Niti jedan ni drugi film nisam operativno vodio, već sam ih samo pokrenuo. Tadej je napravio odličan film s beogradskim glumcima i režirao ga  vrlo pristojno.  Igrala je ona njihova poznata, popularna plava glumica.

Krešo je nešto bio ljut na Jadran film, promijenio je producenta i do kraja karijere ostao vezan za Croatia film. Napravio je 1970. godine  film „Tko pjeva zlo ne misli“, ali nažalost nisam na njemu  radio. 

Film „Tko pjeva zlo ne misli“  je čudo od filma.

Krešo je bio  poseban režiser, točno primjeren kinematografiji ovakve zemlje. Nikada nije htio „veliki“ film. Bio je komorni režiser. Bio je toliki znalac kinematografije da mu zapravo nije trebao nitko. On bi sve sam napravio, organizirao, sve je mogao, sve je bilo lako. Bio je vrlo vrijedan.  Krešo je o filmu znao sve. On to nije znao objasniti, ali njemu nije trebao nitko. Njemu je trebao samo snimatelj i glumci.

Duboko je poznavao zanat i napravio veliki film za koji svi  znaju.

Krešo Golik

(Izvor slike: https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22572)

Krešo Golik je znao odabrati glumce. Za film „Tko pjeva zlo ne misli“  odabrao je četiri, ne glumca već osobe koje su takve i privatno.

Relja Bašić nije počeo kao veliki komičar. Prije njega je bio jedan šarmantni ljepotan, zaboravio sam mu ime. Ali bio je nepouzdan, ne dođe na snimanje, jer je strahovito puno zarađivao na spotovima i reklamama, kada se to pojavilo. I  bio je jako sklon novcu. Bio je i velika zvijezda u teatru. Onda su ga svi kolektivno izbacili iz svih produkcija i u teatru, filmu i na televiziji. Onda je taj cijeli repertoar  preuzeo Relja Bašić.

Relja Baši je bio Fulir i osobno. A Franjo Majetić je bio Franjo Šafranek i osobno. Zagreb ih je prihvatio kao svoje malograđane, a zapravo, Zagrepčani su  malograđani od malograđana.  Krešo  je napravio da su se svi bez obzira na svoj status i ulogu u društvu pronašli u  likovima u tom filmu.

To je remek djelo Kreše Golika, remek djelo života.

Kada sam kasnije gledao film par puta, rekao sam: „To je napravljeno savršeno.“

Krešo Golik, Relja Bašić i Mirjana Bohanec kod vlaka Samoborčeka za vrijeme odmora na snimanju filma „Tko pjeva zlo ne misli“

(Izvor slike:  Facebook stranica Ti si iz Zagreba ako se sjecas...... | Ilica 80-ih. | Facebook)

Krešo Golik i Mirjana Bohanec na snimanju filma „Tko pjeva zlo ne misli“ na Savskom kupalištu.

(Izvor slike: Facebook stranica Zagreb - Kakav je bio nekada (Foto/Video) | Most slobode 60-ih. | Facebook)

Završna scena iz filma „Tko pjeva zlo ne misli“

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/wiki/Tko_pjeva_zlo_ne_misli)

A Krešo je došao iz Gorskog kotara kao mali kumek. 

Šteta da nije više korišten u filmu, možda nije imao ni previše interesa.

On je odličan režiser, to nema dvojbe.

Napravio je i TV seriju „Gruntovčani“.

Ali televizija nije film, nije kazalište i morate  drukčije režirati. U kazalištu glumac mora na sceni vikati da ga čuju i oni u 25 redu i oni u 1. redu. To više nije prava gluma, to je više nadvikivanje publike. A kada gledate televiziju, vi otiđete u WC, pa popijete vodu ili kavu. U pravom televizijskom zanatu bitnu vijest morate više puta ponoviti, jer je  gledatelj možda otišao iz sobe. 

To nije isto kada se zatvorite u kino i gledate film.

Ljubo Šikić, krajnje lijevo i Relja Bašić, desno s društvom u jednoj vikendici na Sljemenu.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Kako je Krešo Golik ušao u film

Zanimljiva je priča kako je Krešo ušao u film. Za vrijeme NDH u vojsci je organizirana jedna kulturološka četa  sastavljena od djece uglednika kako ne bi išli u rat. Ta kulturološka četa  je u  prostoru na Gornjem gradu pripremala neku predstavu koja bi bila igrana za vojsku. Taj se prostor pretvorio u birtiju velikog nereda sve do momenta dok u taj prostor nije ušao dežurni ustaški časnik. Zateknuvši taj nered odmah je ukinuo tu „kulturološku četu“. A kako je bila riječ o djeci uglednika,  završilo je tako da je poslao par mladih vojnika da očiste to smetlište. Među tim vojnicima bio je i Krešo Golik. On je pratio nastavak pripreme te predstave.  „Autori“ predstave su raspravljali i nisu znali kako režirati scenu u kojoj mjesec prolazi na obzoru. Javi se jedan od tih vojnika, Krešo Golik  i rekao: „Gospodo, to ću vam ja napraviti. Nacrtajte mjesec, ja ću pratiti tekst i proći ću s mjesecom ispred tog prozora.“ Jedan od „uglednika“ bio je Kruno Simon  koji je rekao: „Ovaj dečko je inventivan.“ I tako je Krešo Golik ušao u ekipu.

Koliko sam čuo, Krešo Golik je na kraju rata završio u radiostanici u Vlaškoj ulici. Kada su partizani ušli u Zagreb, jedino je došlo do borbe na Kvaternikovom trgu gdje je bila radio stanica. Zbog toga je to bila bitka zapravo za radio stanicu. Grupa partizana je ušla u radiostanicu u prostor redakcije vijesti i tu je zatekla tri reportera. Šef partizanske grupe bio je Jovo Ugarković. Odmah su strijeljali dvoje, a treći je preživio, jer je Ugarković rekao: “A tko će reći vijest Zagreb je oslobođen?“ I tako je Krešo Golik preživio.

Završio je grafičku školu, isprva je bio športski reporter na Radio Zagrebu.  Još  kao tinejdžer počeo se baviti filmom u amaterskom filmskom društvu Romanija (zajedno s Nikolom Tanhoferom, Ivanom Hetrichom i braćom Neugebauer). Na filmu je radio profesionalno od 1947. godine, a kao profesionalni režiser debitirao je iznimno zapaženim kratkometražnim dokumentarnim filmom „Jedan brod je zaplovio“ (1948.) te igranim filmom iz športskog života „Plavi 9“ (1950.).

Snimio je ta dva uspješna filma, jedan je bio art film. Poslije je Makavejev radio takve filmove.  Slijedi drama iz seoskoga života „Djevojka i hrast“ (1955.), a tada postaje politički nepoćudan, jer je Ivan Šibl pročitao jednu njegovu ustašku pjesmu.

 Kao samostalni redatelj apstinirao je nakon toga deset godina. 

Otišao je u Ljubljanu i tamo ga je prihvatio France Štiglič, a onda ga je kao pomoćnika prihvatio Branko Bauer.

Kao pomoćnici radili smo zajedno dva filma kod Vrdoljaka. Prvi je bio „Kad čuješ zvona“, (1969.). Ja sam uskočio na kraju filma samo kod masovnih scena, jer Krešo nije bio sklon masovnim scenama. 

A onda smo radili na filmu „U gori raste zelen bor“ (1971.), ja sam bio pomoćnik Vrdoljaku od A do Ž, a Krešo  je radio na pripremi teksta, itd.

Krešo Golik  je bio veliki talent, sve je znao. On se rodio takav. Njemu na filmu nije trebao nitko, osim snimatelja.

Sa svojim velikim talentom kao da je pao s Marsa među nas.

Antun Vrdoljak (1931., Imotski)

Sa snimanja filma „Glembavjevi“ Antuna Vrdoljaka, 1988. godine.

Ljubo Šikić Lijevo, Antun Vrdoljak desno.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Prijateljevao sam s Vrdoljakom niz godina nakon što je prestao biti glumac. U to vrijeme bio je jedan od najboljih glumaca Jugoslavije. Jedne godine bio je druga poznata ličnost po popularnosti u Jugoslaviji, poslije Tita. Kao glumac je imao jedan neobičan dar, rijedak kod hrvatskih glumaca, igrao je bez trunke patetike, kao i Fabijan Šovagović. 

Radili smo zajedno film „Kad čuješ zvona“, u kojem mu je bio pomoćnik Krešo Golik, a ja sam se na kraju uključio samo radeći masovne scene. U njegovom drugom filmu „U gori raste zelen bor“, bio sam pomoćnik režije, kao i u filmu „Ljubav i poneka psovka“.

Mislim da mu je najveći doseg bila serija „Prosjaci i sinovi“, ambijent koji je on vrhunski poznavao.

Zvonimir Berković (1928.,Beograd - 2009., Zagreb) 

Berković je veliki pisac, veliki pametnjaković filma, pogotovo glazbe. On je jednom rekao za mene, što mi imponira: „Ljubo Šikić može sam napraviti film, ne treba mu nitko, jedino mora uzeti snimatelja, jer ne zna snimati.“ A ja znam da je to istina.

Rondo, (1966.)

„Rondo“ nije neko čudo od filma, ali je bio gradski film. Veliku ulogu u filmu odigrao je  Krešo Golik kao pomoćnik režije kod Berkovića.

„Rondo“ je igrao u redovnoj engleskoj distribuciji.

S mnogim dobrim režiserima

Nikola Tanhofer, (Sesvete, 1926. - 1998., Zagreb)

Snimanje filma „Osma vrata“ Nikole Tanhofera na željezničkom kolodvoru u Zaboku, 1959.

Ljubo Šikić, desno, sa crnim naočalama)

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Sa snimanja filma „Svanuće“, 1964. godine. S kamerom Nikola Tanhofer, režiser, Ljubo Šikić, desno.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Nikola Tanhofer se pojavio u hrvatskoj kinematografiji kao vodeći snimatelj. Radio je prve filmove Veljka Bulajića kao snimatelj, uključujući i najbolji Veljkov film „Vlak bez voznog reda“. Svi snimatelji vjeruju da poznaju taj posao bolje od režisera za koga rade. A ponajviše se želio okušati u toj profesiji Nikola Tanhofer.  I u filmu „H-8“ je to i dokazao. Iza toga je radio još dva igrana filma u kojima sam ja bio prvi suradnik, a onda smo zajedno radili za beogradsku televiziju seriju „Letovi koji se pamte“, koliko se sjećam, od šest nastavaka. Na kraju te serije došlo je do nesporazuma između Tanhofera i direktora serije (neki Ljubivoj) tako da je Nikola Tanhofer prekinuo i ja sam završio seriju.

Fadil Hadžić (1922., Bileća - 2011., Zagreb)

Snimanje filma Fadila Hadžića, u sredini, Ljubo Šikić iza novina.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Snimanje filma Fadila Hadžića, Ljubo Šikić, lijevo.

(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)

Kako se zarađivalo od filma

Moglo se dobro zarađivati. Onaj tko je poznavao film, želio raditi na filmu i prihvaćao ekipni rad koji je ovdje neprijeporno nužan, uvijek si je mogao osigurati dovoljno posla i dovoljno novaca da ne mora brinuti za svoju budućnost. Ja sam na primjer, kroz distribuciju Mimičinog „Događaja“ iz 1969. zaradio gotovo sedmerostruki iznos osnovnog honorara. Naravno, u to vrijeme je domaći film imao najmanje 30-tak tisuća gledatelja samo u Zagrebu. No, dobri su se rezultati protegli sve do kraja 1980-ih kada su „Život sa stricem“ (1988.) Krste Papića i „Glembajevi“ (1988.) Antuna Vrdoljaka, na kojima sam također radio, s lakoćom prelazili granice od sto tisuća gledatelja. 

Odbijena ideja za film

Jednom sam u 1980-ima napisao scenarij za film koji bi bio omnibus od tri kratka filma i htio sam ga režirati. Te tri priče su potaknuli događaji koje sam  doživio. Ideju za prvu priču dao mi je jedan dečko koji je kod mene vozio u ekipi. Rekao je da mu je otac pukovnik. U njihovoj zgradi je stanovao  major kojeg su ubrzo nakon ratu penzionirali u dobi 29 godina. To je bilo u vrijeme kada je general Gošnjak penzionirao 70 posto oficira koji su došli iz rata. Moja priča govori o jednom takvom, još uvijek mladom,  oficiru  kojeg je bilo sram reći ženi da je penzioniran. U njegovoj zgradi živjelo je  oko 30 oficira i oni su  u 7 sati išli na posao. On je sat ranije obukao uniformu i „otišao na posao“ i vraćao se oko 4 kada su drugi već spavali iza ručka. Jednom je njegova žena s nekim prijateljicama šetala po Maksimiru i vidjela svog muža kako sjedi na klupi. Bilo ga je sram reći da je penzioniran. To je sudbina ratnika i tragedija jednog čovjeka. On je ostario i nestao sa scene života u 29. godini života.

Ideju za drugu priču dobio sam u Krašiću, u razgovoru sa svećenikom, današnjim biskupom Mrzljakom, nećakom blaženog Alojzija Stepinca, kojeg sam upoznao dok smo tražili lokaciju za snimanje Breze. Ispričao mi je istinitu zanimljivu priču. U jedno selo su poslali  svećenika koji je trebao zamijeniti starog svećenika koji je otišao u penziju, a seljaci su ga jako voljeli. Novog svećenika  seljaci nisu primili i nisu mu dali da uđe u crkvu. On je jednostavno otišao na jedno brdo, postavio šator, stavio u njega križ i držao mise. U početku je bio sam, a onda su polako  počeli dolaziti seljaci. Polako su ga prihvatili i s tog brda su se vratili u crkvu. Naslov te priče je bio „Božji činovnik“.

Treću priču sam zaboravio.

Kada je Neda Ritz, koja je u to vrijeme bila pomoćnica ministra kulture SR Hrvatske (1983.–86.),  čula za moj scenarij, savjetovala mi je da odustanem od tog filma. Rekla je da tu ideju neće prihvatiti, neće proći. I ja sam odustao. Ona me je simpatizirala i nije htjela da se priča da pravim nekakve čudne filmove. Mislili su da je to neki antidržavni film, kada se bavi svećenikom.

Ne želim biti režiser

Nakon što sam završio „Sumornu jesen“ mislio sam da će me sad svi vući za rukav da bih režirao. Ali nitko me nije vukao. Ne samo mene, nego ni Bulajića, ni Mimicu, oni su se uvijek morali boriti za svoje projekte.

Tada sam shvatio kako je naporno biti redatelj. Mnogo je sigurnije biti producent. Kada se redatelj mukotrpno domogne filma, onda on mene vuče za rukav.

Odmah sam shvatio što znači mala kinematografija. Da biste radili određeni film morate duboko biti u njemu, mora vas proganjati dan i noć. Ne možete reći: „Idem raditi takav i takav film“.

To si mogu Amerikanci priuštiti da budu takvi profesionalci. Mi ne.

Ja sam u životu radio 64 filma i dosta sam zaradio. Uvijek sam tražio isti honorar, ako  Mimica dobije 100, ja sam tražio 75.,  ako Veljko dobije 100 ja dobivam 75. To je uvijek bio moj uvjet.

Ja sam napravio 64 naslova, a oni po 9 -12. Pa se meni skupilo puno.

Veljko je bio puno vještiji od Vatre Mimice.

Zbogom filmu

Nakon cijelog života posvećenog filmu rekao sam zbogom 2002. godine uoči snimanja Papićevog filma „Infekcija“ koji je nastavak njegovog „Izbavitelja“. Osjetio sam da više nemam motiva za rad. A da bih izgubio strašno puno od onog što me u filmu veselilo kada bih radio bez motiva. Krsto i ja smo veliki prijatelji, još od omnibusa „Ključ“, ali rekao sam mu da više ne mogu. Novac više ne trebam, što sam napravio sam napravio. Nitko mi više ništa ne može oduzeti ni dodati.

Dakle, trebao bih u nešto strašno vjerovati da bih to mogao raditi 16 sati dnevno.

A to nisam osjetio.

Kada smo radili „Kad mrtvi zapjevaju“ 1998. godine  ili „Priču iz Hrvatske“ 1991., imao sam veliki motiv, jer me je interesirala tema. I to se jako vidi na uspjehu filma. A čovjek se jednog dana isprazni.

Mnogo je velikih filmova u našoj kinematografiji koji su redateljima bili prvi, Berkovićev „Rondo“, Mimičin „Prometej“, Bulajićev „Vlak bez voznog reda“, Krstine „Lisice“, Babajin prvi profesionalni film „Breza“

Znate, svi smo mi pomalo došli sa sela i ako čovjek ima talenta, kada dođe u grad sve istrese što ima u sebi. Nema ostavljanja za poslije.

Kad bih radio film, ništa me drugo na svijetu tih nekoliko mjeseci nije zanimalo. A pretpostavljam da je 99 posto redatelja osjećalo isto.

I akumulator se isprazni.

Hrvatska kinematografija danas

Socijalizam nam je ostavio solidne temelje u kinematografiji, ali je u njoj izbjegavao hrvatske teme. Stoga se danas trebamo najviše usmjeriti na našu domaću stvarnost i tematiku. Kroz naš film treba progovoriti upravo o Hrvatskoj. Priče su oko nas, na ulicama, gradovima. Nitko ih ne može detektirati umjesto nas. Potrebno ih je samo opaziti. Također, stasalo je mnogo mladih autora, a i sam pristup filmu je promijenjen iz temelja. Možemo očekivati da će do uzlaza doći za par godina.

Vatroslav Mimica o Ljubi Šikiću

Vatroslav Mimica je, bez nekog posebnog povoda, osjetio potrebu da napiše što misli o meni. Svaki režiser je egocentrik. On je mislio da mi u svom životu nije dao dovoljno prostora pa mi se na taj način htio revanširati. Kada mi je to dao, rekao sam: „Vatra, hala ti, ti si napisao više nego što ja zaslužujem.“

On je rekao: „Ne, ne, sve si to zaslužio.“

On je jedini koji je razumio što ja radim.

Vatroslav Mimica je  23. travnja 2015. godine, između ostalog,  napisao:

          „Za Ljubu Šikića ne bi bilo dovoljno reći da je mnogostrani filmski radnik. U radu na filmu sudjeluju brojne profesije i sigurno je da Ljubo Šikić više nego dobro poznaje sve te profesije, ali najbitnije je da on poznaje i osjeća u sebi nešto mnogo veće, a to je – sama duša filma……

       …. Ljubo Šikić ne samo da zna dušu filma, nego znade - što je najbitnije - kako se ta duša pravi. U svojoj izuzetno bogatoj filmskoj karijeri koju je započeo 1964., u usponu od vođe snimanja i organizatora do pomoćnog redatelja i redatelja druge ekipe, učeći sebe i druge u više od šezdeset domaćih i stranih filmova i TV serija, unosio je cijeloga sebe i ostavio, svojim znanjem i talentom nezaobilazan trag u našoj kinematografiji. Pisati detaljnije o tome značilo bi praktički napisati udžbenik kako se pravi film. Filmski jezik kojim se služimo više od sto godina civilizacijski je iskorak u neku ruku ravan prijelazu iz usmene u pisanu književnost i nije za podcijeniti kad možemo s pravom reći, iako smo mala zemlja, da je naš filmski centar bio uistinu poznat i priznat u cijelom svijetu. Velikim dijelom i zaslugom Ljube Šikića, zbog čega bi njegovo znanje i talent trebalo znati i danas cijeniti i društveno priznati na najbolji mogući način…..

      … Kao izraziti protivnik one vrste glume koja se služi unaprijed utvrđenim znakovima i stereotipovima, što u kazalištu može i djelovati, ali je strano filmu, zagovarao je one glumce koji su znali proživljeno i iskreno odigrati svoju ulogu donoseći svježinu, životnost i nepredvidljivost….

     … Bio je neko vrijeme i jedan od glavnih šefova televizije. Zbog pretjerane kritičnosti nije se nikad odlučio sam režirati. Šteta!“

Zagreb, 23. travnja 2015.                                                                  Vatroslav Mimica

Mimica mi je rekao: „Kada gledam Seljačku bunu, onda vidim što si ti sve napravio.“ Svaki put nakon gledanja Seljačke bune na televiziji nazvao bi me i rekao: „Ti si Ljubo za mene kao Nikola Tesla.“

To mi je jako imponiralo, a valjda sam i zaslužio.

Vatroslav Mimica mi je 17. veljače 2009. godine napisao pismo. U pismu između ostalog piše:

Dragi Ljubo!

Hvala Ti na ključevima koje si mi sačuvao te što si se potrudio da ih nađemo iza vrata prilikom povratka iz Los Angelesa.

…….

Ti bi morao znati što ja mislim o Tebi i koliko Te cijenim! Ne valja zaboraviti da u ono vrijeme nije u nas postojao pojam producenta kakav je u svijetu normalan, pa je sasvim sigurno da Tvoj rad i Tvoj doprinos hrvatskom filmu nije dobivao pravo ime ni pravo mjesto.

Za mene osobno, međutim, nije bilo nikakve dvojbe da si moj vrlo bitni suradnik te da bih bez Tebe teško ili nikako mogao napraviti ono što sam uradio.

A o prijateljstvu da i ne govorim!

Eto, toliko sam ti htio reći, a Ti – ako imaš želju i potrebu da se nađemo – javi se.

Iskreno Tvoj                                                  

                                                                                                    VATRE

To mi je bilo drago kada je Vatra Mimica napisao, ali ja sam u kasnijim razgovorima uvijek ponovio da sam u tom privatnom i filmskom druženju neusporedivo više ja imao koristi.

Kraj 3. dijela

Nastavak slijedi

Povezani članci

• Ljubo Šikić: Moj život u filmu i s filmom (1.dio)
• Ljubo Šikić: Moj život u filmu i s filmom (2.dio)
• Ljubo Šikić: Moj život u filmu i s filmom (4.dio)

Komentari

Komentiraj