19. 06. 2021
Ljubo Šikić: Moj život u filmu i s filmom (4.dio)
Životopis Ljube Šikića, našeg legendarnog producenta filmova završavamo njegovim mnogobrojnim dužnostima vezanim uz film i televiziju i pričom o njegovim golubovima. Ljubo Šikić zavolio je golubove jako davno i onda se to pretvorilo u strast koja mu u godinama nakon prestanka bavljenja filmom ispunjava život.
Ljubo Šikić i njegovi golubovi.
(Izvor slike: tjednik „Moj grad“)
Razne dužnosti vezane uz film i televiziju
Predsjednik Hrvatskog društva filmskih djelatnika, 1990.-1994.
Dok sam bio direktor produkcije na Hrvatskoj televiziji, izabran sam za predsjednika Hrvatskog društva filmskih djelatnika tajnim glasovanjem svih članova društva. Buduće da se predsjednik izabire na dvije godine, onda su mi svakih 6 mjeseci aklamacijom izglasavali produživanje mandata pa sam 4 godine bio predsjednik cjelokupnog društva.
Prosvjed u Gajevoj, 8.4.1991.
Najveće i najžešće demonstracije protiv velikosrpskoga nasilja bile su u Zagrebu 8. travnja 1991., na dan kada je Vojni sud trebao početi suđenje takozvanoj “virovitičkoj grupi”. To je bila skupina domoljuba optužena da je, navodno, sudjelovala u provođenju “globalnog plana oružane pobune u Hrvatskoj”. Više od 5 tisuća prosvjednika opkolilo je sud u Gajevoj ulici i ogorčeno uzvikivalo: "Okupatori! Bando četnička!".
Napisao sam i poslao 175 poziva da dođemo protestirati. Odazvalo se 27 ili 30.
Dan prije sam vidio Labudovića, snimatelja beogradskih Filmskih novosti i znao sam da se nešto sprema. U Gajevo je bila policija, vojska JNA, rampe. Preko ulice mi netko viče: „Ljubo, Ljubo, doveo sam i Vericu, da nas bude više, jer znam kakve smo mi p… od ljudi.“ Bili su to Antun Nalis i njegova žena Verica.
Naša TV je to snimala, mnogi su govorili. Uz mene govorili su Bulajić i Krsto Papić. Veljko je govorio: „Ja sam kapetan te JNA koja je nekada bila ponos, sada me je sram.“
I Krsto Papić je izvanredno govorio,
Prosvjed na Krešimirovom trgu, 30.8.1991.
Drugi put sam se priključio prosvjedu na Krešimirovu trgu u Zagrebu ispred ondašnje zgrade Komande V. vojne oblasti Vojnog suda u Zagrebu 30.kolovoza 1991.godine. To je bio prosvjed majki vojnika koji su silom zadržani u ondašnjoj JNA.
Okupilo se jako puno ljudi i svi su govorili , a najviše, temperamentno i iskreno, Božidar Alić. S prozora JNA su nas promatrali i snimali.
Pismo svijetu, 4.9.1991.
U početku smo zaključili da o nama nitko ništa ne zna. To je za većinu svijeta bio nekakav rat u kutu Europe, nitko ga previše nije pratio, a ako su ga pratili, onda su znali više o Jugoslaviji nego o Hrvatskoj. Jugoslavija je imala agenturu, svoje ljude u svim gradovima Europe i svijeta koji su rovarili protiv Hrvatske i govorili o ustašama u Hrvatskoj. Onda smo mi preko svojih veza poslali svijetu apel da saznaju istinu o Hrvatskoj. U takvim akcijama smo uvijek bili Vrdoljak, Hitrec i ja.
Potpise smo skupljali preko svojih veza u svijetu, naših veleposlanstva, itd. Televizija je imala svoje kontakte, Hitrec svoje, tražili smo po svijetu ljude koji misle hrvatski, u institucijama ih nije bilo puno. Nazivali smo ih.
U to vrijeme, bili smo Veljko i ja na filmskom festivalu u Veneciji na kojem se sakupilo mnogo zanimljivih ljudi. Od njih smo sakupili oko 25 potpisa. Htjeli smo da pismo objavi i talijanska televizija RAI. Nazvao sam jednog poznanika s te televizije, ali mi je javio da je u Parmi gdje snima emisijo o Verdiju. Sjeo sam u auto, odjurio u Parmu i otišao na trg gdje su snimali. Dao sam mu pismo, a on je to pismo proslijedio u Rim u RAI. Vratio sam se u Veneciju.
Navečer oko 22 ili 22.30 nazvala me je sestra Vilma i rekla: „Ljubo, prvi put sam čula danas u glavnim vijestima, jednu vijest o hrvatskoj državi.“
Apel Ljube Šikića, Veljka Bulajića i Hrvatskog društva filmskih djelatnika, od 4.9.1991. godine.
Pismo su potpisali mnogi svjetski ugledni sineasti da se zaustavi agresija na Hrvatsku.
(Izvor slike: knjiga „Veljko Bulajić“)
Na festivalu u Riminiju
Kada sam bio predsjednik cjelokupnog Hrvatskog društva filmskih radnika (1990.-1994.), bio i sam i 4 godine direktor produkcije Hrvatske televizije. Pozvali su me u Rimini na festival. To je bogati festival, jer je to bogati turistički grad. Nema značaj Venecije. Samo su 3 velika festivala, Venecija, Berlin i Cannes. A ostalih ima oko 300.
U Rimini donesem jedan domaći film. Poveo sam Krunu Simona sa sobom. On je bio šarmantan čovjek, poznata osoba u zagrebačkoj kulturi, bogataš. Dođemo tamo i u toj dvorani smo sjedili samo Kruno Simon, ja i jedna novinarka iz Bugarske koja nije film pogledala do kraja. Dođemo u Zagreb i u Vjesniku na duploj stranici piše „Veliki uspjeh našeg filma u Riminiju“, Prijatelji režisera rade u novinama.
Kruno Simon, lijevo i Ljubo Šikić u Riminiju.
(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)
Direktor produkcije Hrvatske televizije, 1991.-1994.
Kao Predsjednik cjelokupnog društva filmskih radnika bio sam upućen Manoliću koji je živio u bivšoj vili Bakarića. Kada sam došao k njemu, on mi je rekao: „Slušajte, idite vi malo na televiziju.“
Tada je Hrvoje Hiitrec je bio generalni direktor televizije (1990.-1991.) i Predsjednik društva književnika. Dogovorio sam sve s Hitrecom, samo sam mu rekao da ću uzeti pauzu od par mjeseci da se pripremim. Tri mjeseca sam svaki dan dolazio kod Marinka Ćubrila, komercijalnog direktora da vidim koliko je to novaca i kako se troše novci. Shvatio sam njihov sistem rada. Televizija je u to vrijeme radila financijske planove tako da je na kraju godine zbrojila sve troškove u onda su rekli da je to plan za godinu koja je prošla.
Dok sam bio direktor produkcije pokrenuo sam dramsku proizvodnju zaustavljenu početkom Domovinskog rata.
Komercijalni direktor cijele Televizije bio je Vlado Ravlić. On mi je poslije toga rekao: „Vi ste Ljubo ustrojili produkciju televizije koja nikada nije postojala.“ Organizirao sam 8 urednika, 8 producenata i 8 tajnica. Do tada su imali dvije tajnice koje su nešto zbrajale i nisu imale pojma o novcima.
Svaki ponedjeljak imali smo sastanak s osam urednika, Miro Lilić, komercijalni i ja. Razgovarali smo o programu tog tjedna. U utorak sam imao sastanak s producentima i taj program smo skupa razradili. Ustrojio sam ono što je svaki normalan film imao. Ustanovili smo financijski plan za emisije.
Pomogli smo da Branko Schmidt 1991. napravi film, zaboravio sam mu ime. (film Đuka Begović). Filmu je jako pomogao i Tonči Vrdoljak. Mladi Fabijan Šovagović je igrao glavnu ulogu.
Jednom sam išao u Interkonti, ne znam zbog čega, sreo sam tamo Gojka Šuška. I na ulazu na tabli vidim da Televizija ima nekakvu promociju o kojoj ja ne znam ništa. U velikoj dvorani u prizemlju, puno novinara. Dvoje ljudi s televizije, jedan novinar i jedan iz direkcije govore o tome kako će HTV prenositi Europsko prvenstvo u nogometu, od 10. do 26. lipnja 1992., uz nekakvu agenciju za koju nisam znao. Odmah nazovem Tončija (Vrdoljaka), on je bio generalni direktor (1991.-1995.), nakon Hitreca. On odmah sazove sastanak Uprave i pozove sve na sastanak. U roku sat i pol svi su se našli u Dežmanovom prolazu. Pozvao sam i jednog čovjeka koji je bio sjajan u hvatanju takvih stvari, Božu Kovačevića.
Pitao sam: „Kako to da mi to radimo?“
I onda ustanovim da je čovjek koji to organizira podijelio s tom agencijom posao. Platilo se kao ulog 200.000 maraka ili slično. Ja o toj agenciji nisam ništa znao.
Pitam komercijalnog direktora: „Kakva je to agencija?“
On mi kaže: „To je agencija koja ništa ne plaća. Oni nisu platili ni ovih 200.000, to smo mi umjesto njih platili.“
Računali smo da će biti 2.000.000 maraka prihoda, a agencija bi dobila pola.
Tada je čovjek odgovoran za to morao potpisati ostavku na svoju dužnost.
Sada vidim neke ljude koji su tamo radili za plaću, a imaju tri-četiri stana.
Što se tiče korupcije uvijek sam mislio da je to nešto novo. Nisam znao da je to već prije ušlo u sve pore društva već puno prije.
Sastanak na Hrvatskoj televiziji. Prisutni, pored ostalih Antun Vrdoljak, potpredsjednik Vlade, Hrvoje Hitrec, direktor HTV-a, Miroslav Ilić, glavni urednik.
(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)
U razgovoru s književnikom Hrvojem Hitrecom poslije sastanka.
(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)
Osnivanje Zbora hrvatskih umjetnika (ZHUM), 4.10.1991.
Bio sam Predsjednik cjelokupnog društva filmskih radnika i s Hrvojem Hitrecom sam dogovarao Bojnu kulturnih radnika. To je bila moja ideja, jer je moj tata bio šef pozadine Zagreba za vrijeme NDH i imao je jednu takvu bojnu. Njegova je jedinica bila dosta velika i bila je u Savskoj ulici gdje je sada MUP. Kada sam jednom s tatom došao tamo, na ulazu su stajala dva vojnika s malim četvrtastim lopatama koje su im služile za čišćenje ruševina nakon pada bombe.
Toga sam se sjetio i predložio tu našu bojnu. Najprije smo se Hitrec i ja dogovorili, a onda je on uključio i druge udruge.
Deklaracija o osnivanju Zbora hrvatskih umjetnika je oglašena, donesena i potpisana; 4. listopada 1991. godine, u Društvu hrvatskih književnika na Trgu Bana Jelačića broj 7. U potpisu su Savez hrvatskih društava likovnih umjetnika (predsjednik Ante Kuduz), Društvo hrvatskih filmskih radnika (predsjednik Ljubo Šikić), Društvo hrvatskih književnika (predsjednik Nedjeljko Fabrio), Udruženje hrvatskih dramskih umjetnika (predsjednik Zvonimir Torjanac), Društvo hrvatskih karikaturista (predsjednik Mladen Bašić) i Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti.
U Deklaraciji piše:
„U ratu za slobodu Republike Hrvatske hrvatski umjetnici stavljaju domovini na raspolaganje svoje intelektualne i fizičke moći.
Društva i udruženja hrvatskih umjetnika, navlastito književnici, likovni, dramski i filmski umjetnici potvrdili su svoju volju u odvojenim izjavama.
Oni članovi zasebnih udruženja koji su se dobrovoljno prijavili da aktivno sudjeluju u obrani zemlje, udružuju se ovom Deklaracijom u formaciju s imenom Zbora hrvatskih umjetnika.“
Deklaracija o osnivanju Zbora hrvatskih umjetnika
(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)
Umjetnici su se u to vrijeme već borili na prvim crtama bojišnica. U Sunji su bili Slobodan Praljak (pokoj mu duši), Sven Lasta (pokoj mu duši), Miro Međimorec i mnogi drugi po cijeloj našoj domovini Hrvatskoj.
Prijavne listove popunilo je 248 hrvatskih umjetnika, što znači da su svojim potpisom potvrdili da će se odazvati u bilo koje doba dana i noći na poziv domovine i krenuti na bojišnicu. Vjerojatno se nikada ništa slično nije dogodilo u povijesti ratovanja.
U pismu, koje je Hrvoje Hitrec uputio Ministarstvu obrane RH obavještava se to državno tijelo o utemeljenju Zbora hrvatskih umjetnika, s napomenom da se naknadno pridružuju društva skladatelja i književnih prevodilaca. Također je dostavio i imena 248 hrvatskih umjetnika koji su se dragovoljno prijavili za obranu domovine, od toga broja 150 za borbenu postrojbu. Hrvatski umjetnici su postavili tri zahtjeva: da Zbor hrvatskih umjetnika službeno postane dijelom Zbora narodne garde, da se pribavi oružje i oprema za barem stotinu pripadnika i da im se omogući kratko vojno školovanje prije odlaska na frontu.
Pismo je poslano Ivanu Milasu, pomoćniku Ministra obrane RH. Ministar obrane je tada bio Gojko Šušak, a njegov pomoćnik Ivan Milas.
Satnija se postrojila 20. listopada 1991.godine, na kiši ispred Mogile u Maksimiru, a svečanu prisegu je položila 22. ožujka 1992. godine u vojarni na Borongaju u Zagrebu.
Postrojavanje satnije „Hrvatski umjetnici“ 20. listopada 1991.godine, na kiši ispred Mogile u Maksimiru. Smotru je izvršio Ivan Milas u pratnji pukovnika Vinka Šebreka.
(Izvor slike: knjiga Satnija Hrvatski umjetnici)
Znak jedinice, autor Ante Rašić – ArTresor
(Izvor slike: knjiga Satnija Hrvatski umjetnici)
.jpg)
Satnija na bojišnici, studeni 1991., Ivanovci.
S.Begović, Z. Zlatić, H. Hitrec, Ž. Švelec, F. Šovagović.
(Izvor slike: knjiga Satnija Hrvatski umjetnici)
Polaganje svečane prisege 22.ožujka 1992. godine u vojarni na Borongaju.
(Izvor slike: knjiga Satnija Hrvatski umjetnici)
Svečana prisega 22.ožujka 1992. godine.
Književnik Hrvoje Hitrec u prvom planu. Hitrec je s Ljubom Šikićem bio inicijator osnivanja satnije Hrvatski umjetnici..
(Izvor slike: knjiga Satnija Hrvatski umjetnici)
Dani hrvatskog filma, 1992.
Za vrijeme u kome sam bio direktor produkcije na HRT-u obnovio sam Hrvatski filmski festival u Puli i bio sam direktor Festivala 1996. i 1998. godine.
Uz to sam ustanovio Dane hrvatskog filma u Zagrebu 1992. godine.
Zajednička slika sudionika osnivanja Dana hrvatskog filma 1992. godine.
U sredini Ljubo Šikić i Ivo Škrabalo (tadašnji doministar u Ministarstvu kulture).
Pismo Vladi, 1.9.1992.
Početkom 1990-ih, kada se u ratu stvarala nova hrvatska država bio sam predsjednik cjelokupnog Društva filmskih radnika i naivno sam mislio da će mlada država razumjeti važnost kulture i filma. Napisao sam o tome pismo i poslao ga 1. rujna 1992. godine Predsjedniku Vlade Hrvoju Šariniću. Znao sam da će to pismo doći i do Predsjednika Tuđmana. Kopiju pisma poslao je ministrici kulture Vesni Girardi Jurkić. Htio sam im reći da trebaju znati da se jedna mala zemlja može brzo promovirati jedino kroz šport i kulturu. Nažalost to oni ne razumiju.
U pismu sam istaknuo loše stanje u kojem se našla naša kinematografija s ozbiljnim autorima i sjajnim stručnjacima. Pored ostalog u pismu piše:
„Oni koji danas smatraju da je za ovako malu zemlju film nužno zlo, sutra će se pitati je li to zlo uopće nužno….
…. Ako vjerujete da su dosadašnja desetljeća bila samo prethistorija, a sada dolazi prava povijest hrvatske kinematografije, onda, molim Vas, pozovite nas da porazgovaramo što sve treba učiniti za temeljitu reorganizaciju i racionalizaciju filmske industrije…..“
Pismo Predsjedniku Vlade RH, 1.9.1991.
(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)
Dani hrvatskog filma u New Yorku, 5.-9.6.1996.
Kada sam 1994. godine završio s ugovorom na televiziji, bio sam jako sretan. U svojoj sobi na 4. katu skupio sam sve svoje papire i stavio ih u dvije kutije da ih odnesem u auto. U tom hodniku sam nosio te kutije i prvi put u životu zapjevao. A izbačen sam iz gimnazijskog zbora, jer nemam sluha.
Otišao sam u Jadran film i tu mi je Suljo Kapić dao jednu sobu da imam neki ured. U jednom momentu me nazvao Božo Biškupić, Ministar kulture, a tome je vjerojatno, pridonio i Vrdoljak, i pitao me hoću li biti barem jednu godinu dana savjetnik za kinematografiju u Ministarstvu kulture.
„Vrlo rado“, rekao sam.
Otišao sam u to Ministarstvo. Skupio sam jednu grupu filmova i predložio da organiziramo Dane hrvatskog filma u New Yorku. Imao sam kontakte s nekim našim bivšim studentima koji su ostali živjeti u Americi, a jedan od njih je bio vrlo zanimljiv čovjek sa svojom ženom koji nam je puno pomogao Tada sam s dvije žene iz Ministarstva kulture organizirao taj projekt, Dani hrvatskog filma u New Yorku, od 5.-9.6.1996. godine.
U Americi je tim našim filmova posvećeno dosta prostora. To je bilo prvi put da se hrvatska kinematografija kao samostalna pojavila u Americi.
Plakat za Dane hrvatskog filma u New Yorku, 1996.
(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)
Program Dana hrvatskog filma u New Yorku, 1996.
(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)
Priznanja
Odlikovanje Red Danice s likom Marka Marulića koje je Ljubo Šikić dobio od Predsjednika dr.Franje Tuđmana 27.svibnja 1997. godine.
(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)
Diploma uz Zlatna vrata Pule, 1998. godine
Zagrebački biografski leksikon
Zagrebački biografski leksikon pokrenuo je veliki novinar Fredi Kramer, s kojim sam do smrti bio veliki prijatelj. On je inače završio pravo. Bio je sportski novinar i bio je velika „persona grata“ u prostorima kluba Dinamo. Bio je autor mnogih knjiga vezanih za hrvatski šport, a naročito je pratio Dinamo, od njegovog nastanka iz doba Građanskog do današnjih dana. Tako je pokrenuo i Zagrebački biografski leksikon i uključio u svim sektorima kulture i športa određene ljude Htio je da taj leksikon 20. stoljeća u Zagrebu obilježi Zagreb. Imao sam čast ući u taj projekt i kada sam dao svoj pisani prilog o filmu zamolio sam Vatroslava Mimicu i jednog filmskog kritičara da pogledaju prijedlog ljudi filma kako ne bih nekoga izostavio. Uredništvo je imalo niz sastanaka u koje se uključio i bivši direktor Leksikografskog zavoda i sam sadržaj se finalizirao. Fredi Kramer je otišao na sastanak u Vladi da bi se dogovorio o financiranju tog leksikona i na kraju tog sastanka, izlazeći iz zgrade Vlade, nazvao je taksi i tu je dobio srčani udar i umro, (14. siječnja 2020. godine).
Tekst je završen, ali mislim da knjiga nije tiskana.
Uredničko vijeće Zagrebačkog biografskog leksikona
(Izvor : arhiva Ljube Šikića)
Sastanak članova Uredničkog vijeća u Kolding caffeu, na Zrinjevcu u Zagrebu, 2018. godine.
Fredi Kramer, drugi s desna, u društvu s Veljkom Krulčićem, Ljubom Šikićem i Vatroslavom Mimicom.
(Izvor slike: arhiva Veljka Krulčića)
Strast za golubovima
Ljubo Šikić 8.10.2020., ispred svog golubarnika u dvorištu svoje kuće u Maksimirskoj 90.
(Izvor slike: arhiva autora)
Puno ljudi uzgaja ukrasne golubove kojih ima milijun vrsta. Ali to je meni nezanimljivo. Ja sam se kao malo dijete zaljubio u golubove listonoše. Ljubav prema golubovima je vjerojatno moje genetsko nasljedstvo. Moj djed, profesor, otac moje mame visok dva metra, imao je tri kćerke. On se uopće nije bavio svojim kćerima, zanimalo ga je samo ono što je radio, a u jednoj sobi imao je 500 kanarinaca, na imanju 8 konja i 12 pasa. Vjerojatno sam taj gen naslijedio.
Dok smo bili djeca, moja dva prijatelja, Kastović koji je postao veliki kemičar u Americi, Vlatko Delić koji je isto završio kemiju i ja, išli smo u ulicu Gornji prečac ispod bolnice kod Rebro pomagati Janezu Gunderlahu koji je trgovao golubovima. On je u svom dvorištu imao 2000 golubova raznih vrsta, paunaše, prevrtače, gušane, sve živo i dva psa. Mi smo dolazili kod njega čistiti golubinjak da nam pokloni neke golubove, jer nismo imali novaca da ih kupimo.
Dao mi je par ukrasnih golubova i donio sam ih doma na mamin užas, jer ih je morala držati na balkonu, a nije voljela životinje.
Ja sam volio životinje.
I tu se pojavi jedan čovjek, došao je s autom, što je bilo čudo. Bio je to Titov deset godina mlađi brat Slavek. On je bio lud za golubovima. Tako sam upoznao Slaveka. Stanovao je u blizini, u nizu vila u ulici Gvozd, kraj Tuškanca. Na kraju Gvozda je bilo šest židovskih kuća. Tu je nekada stanovao moj prijatelj iz djetinjstva Željko Donner. A tu je za vrijeme NDH stolovao poglavnik Ante Pavelić. A kada su došli partizani tu je bila Titova rezidencija u Zagrebu. Tri kuće na ulazu u Gvozd i danas su ograđene jednom zajedničkom ogradom. U njima su stanovali Titov brat Slavek, Pajo Gregurić, a u trećoj, žutoj kući stanovali su neki njemački inženjeri koji su s njemačkom firmom tu nešto gradili.
Iza kuća su bile garaže garde, njih desetak. Tu smo napravili golubinjak i sparivali golubove, to znači pripitomili mužjaka i ženku u njihovom gnijezdu. To smo radili i u jednoj vili ondašnje Vlade u Samoboru
Slaveka sam upoznao preko Janeza Gunderlaha na Gornjem prečacu. Gunderlah je bio pukovnik KNOJ-a. Nešto su sumnjali u njega pa je bio zatvoren u toj maloj kućici u dvorištu. S njim je bila i njegova žena Pepa, koja je isto bila prvoborac. Ja to onda nisam znao. A preko ulice je imao golubinjak s 2000 golubova. Tu sam upoznao Slaveka koji je volio golubove pa je dolazio k Janezu Gunderlahu. Znali su se po partijskoj liniji.
Bio sam još u pučkoj školi kada sam upoznao Slaveka. On je od Tita dobio na poklon jedan opel, boje kave, tamni i svijetli. Sprijateljili smo se i on je po mene dolazio autom u školu u Harambašićevoj ulici. Svi su govorili: „To je sin od nekog funkcionera.“
A mog tatu su ubili partizani.
Slavek je bio simpatičan, sjajan čovjek, imao je sina koji je bio isto star kao i sin kojeg je Tito imao s Pelagijom.
Onda sam se ja počeo baviti športom, otišao u vojsku i zaboravio golubove.
Kada sam se vratio iz vojske, počeo sam se baviti filmom i na golubove nisam mislio.
Kod snimanja filma „Seljačka buna“ Vatroslava Mimice 1973. godine za film smo trebali golubove, jer su u dvorcu Veliki Tabor, kraj Desinića u Hrvatskom zagorju trebali biti golubovi. Došao mi je rekviziter i kaže: „Slušajte šefe, ja bih trebao oko 40 golubova, a vi ste imali golubove. Da li biste vi išli s nama. Neki inženjer ima golubove, stanuje blizu vas, pokraj Maksimira.“
Taj ogroman čovjek, visok dva metra, sto pedeset kila, imao je kuću blizu mene. Imao je golubove svih vrsta i mi kupimo golubove. Među golubovima su bila i četiri smeđa goluba listonoša.
Rekao nam je: „Ostavite ih pet-šest dana tamo gdje želite da budu, ispred njih stavite mrežicu. Nakon šest dana maknite mrežicu, pustite ih van, oni će tu ostati.“
Ja sam tamo snimao od jutra do sutra i opet se zaljubim u golubove, posebno u ona četiri smeđa listonoše. Rekao sam rekviziteru. „Ova četiri stavi u kutiju, a ostali neka lete okolo.“ Kada je snimanje završeno, uzeo sam ta četiri goluba listonoše i u kutiji sam ih donio kući i stavio na balkon. Mama je u to vrijeme bila u Italiji kod svoje kćerke Vilme.
Nakon tri-četiri mjeseca netko mi pozvoni na vrata, vidim neki ogroman čovjek. To je bio onaj inženjer-golubar od kojeg smo kupili golubove. Pitao nas kako je bilo. Kažem mu da smo sve napravili kako je rekao i da su golubovi i sada vjerojatno u dvorcu. A on pita: „Gdje su ona četiri velika smeđa goluba?“
„Evo ih kod mene na balkonu,“ rekao sam mu.
„Sav ću vam novac vratiti, samo mi dajte ova četiri natrag.“
To su bili listonoše.
„Neću vam vratiti, ovi ostaju kod mene“, rekao sam mu.
Golubi su ostali kod mene, a nas dvojica smo se sprijateljili. On me je ponovno uveo u svijet golubara koji sam ja već pomalo zaboravio. Tako sam se počeo baviti golubarenjem. U to vrijeme je bilo pet do šest golubara u Zagrebu, bila su i dva kluba. Počeo sam novac ulagati u golubove, povećavao sam broj golubova do ovoga što imam sada. Uvijek sam imao između 70 i 100 golubova. Kada sam prestao raditi na filmu i televiziji, to mi je pravilo veliko životno veselje.
Golub na vratima iz golubarnika. Poklopac je podignut i golubovi počinju izlaziti.
(Izvor slike: arhiva autora)
Danas imam 68 golubova, a znao sam ih imati i više od sto. Golubovi listonoše imaju osnovno svojstvo da se uvijek vraćaju kući, s bilo koje udaljenosti i s bilo kojeg mjesta.
Rode idu kao vlak uvijek istom prugom, tamo i natrag, a golubovi idu uvijek kući.
Ljubo i njegov omiljeni golub Bubi.
Bubi se upravo vrati s leta od 1050 km iz Constante na Crnom moru u Rumunjskoj .
Krenuo je iz Constante u 5.50 u jutro i došao u golubinjak kod Ljube Šikića u sumrak.
Bio je među 5 najbržih golubova u toj trci u kojoj je učestvovalo oko 1000 golubova.
Nakon te utrke Ljubo Šikić je umirovio Bubija koji je uginuo s 18 godina starosti, što je za golubove visoka starost
(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)
Kupovanje golubova
Mene su zanimali samo listonoše. Upoznao sam dosta uzgajivača, njih desetak, među njima i Danu Žegarca, penzioniranog generala JNA. On je na Horvatovcu imao lijepu kuću i držao je listonoše, sjajan čovjek. Jedan zanimljiv uzgajivač je bio i Robert Stijasni, jedan od šefova u ZET-u. Stanovao je u Kosirnikovoj ulici. I imao je veliki golubinjak na tavanu. Kada sam ga upoznao doznao sam da postoji klubovi golubara, da idu na takmičenja, na 100, 200, 300 km.
Od Žegarca saznam da oni koji imaju listonoše nemaju veze s onim drugima. Kupio sam kod njega par golubova. Naučio sam da među golubarima nije pitanje tko si već kakve golubove imaš. Belgijanci su prvaci svijeta u golubarenju i 1967. godine su u izvozu imali najveću zaradu od prodaje golubova. Jedan golubar je imao 10.000 golubova. Cijena je bila 200-600 maraka, s pedigreima. Kada smo počeli kupovati golubove s pedigreom – belgijskim porijeklom kupovali smo ih u Češkoj. Dane Žegarac mi je rekao da zna nekog Čeha Kolareka, direktora neke velike fabrike kraj Praga, preko kojeg može nabavljati golubove iz Belgije. Neki čovjek je donio belgijske golubove iz Češke, od tog Kolareka. Meni je bilo glupo da golubove nabavljam preko Čeha i ja jednom kažem: „Dane, mi možemo putovati po svijetu. Zašto da mi golubove ne kupimo u Belgiji, zašto kupujemo preko Čeha."
Nazovem velikog glumca Charlesa Millota (Veljka Miljevića) u Pariz da me poveže s vodećim uzgajivačima u Belgiji. To su bili Maurice Delbar, Valonac, Vanhe, Flamanac i braća Janssen.
Moja žena Lovorka je govorila flamanski i francuski, sjeli smo u auto i obišli smo te uzgajivače.
Maurice Delbar imao je ogromno imanje i tvornicu s 305 radnika koja se bavila tekstilom. Radili su za najveće kreatore. Imao je 80 godina, bio je isti Maurice Chevalier. Došla je i sestra od moje Lovorke koja je odlično govorila valonski. Obukao je kutu i išli smo gledati golubove. U golubinjaku je imao 800 golubova. Odabrao mi je dva para golubova i dao nam ih je za četvrtinu cijene. Onda nam je rekao – jedan engleski bankar nam je ostavio jednog mladog goluba potomka Balona, koji je bio najlegendarniji dugoprugaš Belgije, pobijedio je na najpoznatijoj stazi Barcelona, 1000 km i poklonio nam ga je. Otac Delbara imao je tog goluba Balona koji je 1922. pobijedio na toj pruzi od 1000 km.
Uz to mi je rekao da ako idemo nekom Flamancu da ne kažemo da smo bili kod njega, jer oni ne razgovaraju međusobno.
Maurice Delbar i njegov sin u golubinjaku. Ljubo Šikić u sredini.
(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)
Poslije smo otišli Flamancu Van Heiu. Pozvonili smo mu, on je osobno otvorio vrata, gledao nas je u čudu, pristojan auto, pristojni ljudi, prvi put je vidio ljude koji su došli iza „željezne zavjese“.
Dok smo razgovarali proletjelo je jato golubova kao da je prošao avion. Pitao sam ga kako susjedi reagiraju na tolike golubove, a on mi kaže: „Pa ulica je moja, imam 24 kuće.“ Bio je vlasnik tvornice vitamina. Ali i Delbar i Vanhei postali su milijarderi zahvaljujući prodaji golubova.
Tada sam prvi put u Zagreb donio belgijske golubove s pedigreom, deset generacija unatrag.
Rodoslovlje goluba listonoše, potomka čuvenog Balona.
(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)
Rodoslovlje jednog goluba od Delbara
(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)
Rodoslovlje goluba od Vanhea
(Izvor slike: arhiva Ljube Šikića)
Golubovi su različiti kao i ljudi, flegmatični, histerični, dobri roditelji, loši…
Ljubo Šikić u svom golubarniku, 8.10.2020. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
Imena golubova
Slučajno neki moj golub dobije ime po nekom slučajnom događaju. Televizijski snimatelj Mladen Pervan je isto lud za golubovima, stanuje blizu mene.
Imao je s jednim prijateljem prekrasni golubinjak i ja sam im poklonio neke golubove. Ja nisam u životu prodao niti jednog goluba, samo sam ih poklanjao.
Jedan dan se Mladen šetao po mom dvorištu i u kanti za smeće našao je jednog malog goluba. Jaja nekih letača da se ne umaraju hranjenjem bacio sam u smeće. I ovaj mladi se izlegao u smeću i ostao živ. On je uzeo tog malog goluba, hranio ga i taj je već kao godišnjak pokazivao velike rezultate. Dobio je ime Smetlar.
Imam jednog goluba kojeg zovem Bubi. Kada mu kucnem dođe mi na ruku. Najede se, dođe mi na rame i tu spava.
Jedna golubica je zanimljiva po tome da prihvati sva jaja koja joj podmetnem. To drugi golubovi ne žele. Ako joj dam mladog goluba, ona ga hrani. Drugi hrane samo svoje.
Golubovi imaju iste naravi kao i ljudi, dobar roditelj, loš roditelj, veliki ljubavnik, hofirant, drugi nikakav.
Delbarovi golubovi
Delbarove golubove, potomke Balona, mogu uvijek prepoznati, jer su svjetlo plave boje, imaju koji put bijelu špicu na krilu i kljunovi su im svijetli, a inače su kljunovi golubova tamno smeđi.
Imao sam jednog mladog goluba, Delbarovog, Balonovog potomka i nije mi vrag dao mira pa sam ga poslao na trku, ove godine. Bio je star tek par mjeseci, izlegao se zimi, uvijek sam rekao, ovo mu je zadnja trka, neću ga više slati na natjecanje. Svi golubovi dođu nakon 300-400 km, njega nema. Bilo mi je žao što sam ga tjerao na trku.
Došao je nakon 6 dana, bio je mršav, iscrpljen, zabio je glavu u vodu i pio. Lutao je proletio je stotine km dok nije pronašao put kući.
Odmorio sam ga, stavio u matično jato i on će druge godine dobiti nastavak tog Balona.
Golubovi u vojskama
Koliko znam, još prije 20 godina Češka vojska je držala golubove, a danas ih još uvijek drže i Amerikanci i Rusi. Ne postoji nijedna apsolutno zaštićena elektronička komunikacija za prijenos poruka osim kada golub prenese poruku. U Drugom svjetskom ratu su sve vojske imale golubove listonoše i slali su istu poruku preko dva goluba.
Natjecanje golubova listonoša
U Hrvatskoj postoji 46 klubova u 4 velike golubarske regije unutar kojih se golubovi natječu. U Zagrebu su 4 kluba. Klub „Maksimir“ je najveći.
Listonoše dobivaju prsten na nozi kao osobnu kartu. Kada je golub 5-6 dana star, još u gnijezdu, na nogu mu se stavi prsten-rinka i to mu ostaje cijeli život. Te rinke radi jedan Nijemac za cijelu Europu. Svake godine prsteni imaju drugu boju. Na njima piše država, datum i broj. Nema dvije iste rinke u Europi.
Prsten na nozi goluba Ljube Šikića
(Izvor slike: arhiva autora)
Ljubo Šikić sa svojim golubom. Snimljeno 23.6.2021.godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
Kada golubovi idu na natjecanje, stavljaju im se elektronski prsteni sa čipom i klub elektronski registrira goluba.
Elektronski prsteni sa čipom
(Izvor slike: arhiva autora)
Za natjecanje uvijek se u subotu golubovi pakiraju u klubu, a u nedjelju ujutro puštaju. Svoje golubove stavim u originalnu drvenu kutiju i odnesem ih u moj klub Maksimir. Klub je tu u blizini na putu prema Dubravi
Prije takmičenja golubovi se idu registrirati i uvode se u elektronski registar. Mora se registrirati i matični elektronski uređaj svakog natjecatelja. Ne smijete biti prisutni kao vlasnik kod registracije i kod utovara..
Tada dolazi jedan specijalni kamion koji košta oko 120.000 eura. Ima 100 gajbi sa svake strane, elektronski se dižu rolete, imaju pojilice, u svaki pretinac se stavi po 25 golubova, posebno ženke, a posebno muški. Imate red muških, pa red ženki, da preko noći ne dođu u kontakt. Kamion obilazi klubove. Dva dečka uzmu krletke, utovare golubove u pretince u kamion i napišu tko je unutra. Spuste rolete i kamion otputuje na lice mjesta po noći. U kamionu bude po 2000-3000 golubova. Imaju dva šofera. Moraju doći na odredište 3 sata ranije. Kada se razdani, dignu rolete, pusti se voda da se golubovi napiju, podignu rolete i golubovi čekaju znak da se istovremeno otvore sve mreže izlaza iz svih kamiona pa da polete. Tada dođe službeni golubar iz tog mjesta (u Mađarskoj ili Rumunjskoj) koji mora biti prisutan kod puštanje golubova i koji garantira da je puštanje bilo u redu. I potvrdi vrijeme puštanja.
Isti čas poleti i do 10.000 golubova.
Mi uključimo svoje „rechnere“, stavimo kazete unutra, a podlogu sa senzorom stavim kod ulaza u golubinjak. Na ekranu mi se pokazuje situacija u kojoj je moj golub. Piše moje ime, koliko sam goluba poslao. Obično pošaljem 37 golubova.
„Rechner“ s kazetom
(Izvor slike: arhiva autora)
Onda mi se javljaju golubari iz Slavonskog broda i kažu: „Preletjeli su u toliko sati i za toliko će doći u Zagreb.“
Mi gledamo i nebo i čekamo.
Antene (dolazne) moraju biti neposredno pričvršćene na "ulaz" golubinjaka. Ulazom se smatraju otvori-mjesta kroz koji golubovi ulaze u golubinjak po povratku sa natjecateljskog leta. Kada golub stane na antenu sa senzorom, registrira se s vremenom dolaska, (sati, minute i sekunde).
Antena sa senzorom na koju staje golub kod dolaska i koja na ekranu odmah registrira trenutak dolaska goluba, njegov broj i vrijeme.
(Izvor slike: arhiva autora)
Odmah nakon utrke na „rehneru“ vidi se u koliko sati, minuta i sekundi je golub stigao. Na temelju toga se zna koliko je prošao metara u minuti i to ih rangira u klupskom natjecanju. Zato golubovi nisu na istoj adresi, na istoj udaljenosti. A elektronika rangira poredak.
Da bi bili ravnopravni izračuna se brzina leta u metrima u minuti. Registrira se i boduje samo prvih 33% posto golubova, ostali kao da nisu ni letjeli. U 7 navečer u nedjelju nađemo se u klubu i onda dobijemo rezultate.
Budući da je Hrvatska mala za golubove listonoše samo prvi leti iz Hrvatske, drugi već ide iz Mađarske, sve do Rumunjske. Najdalje pruge su Gevgelija iz Makedonije, što je 880 km do Zagreba ili 1050 km od Constanze s Crnog mora u Rumunjskoj. S golubovima mora biti i golubar iz matične države, da potvrdi vrijeme puštanja. Tu je cijela šuma pravila. Leti se 14 utrka, 700 do 800 km, netko voli dulje pruge, a netko kraće. Brzina je 1400 do 1500 m/minuti.
Zadnja pruga je bila 700 km, a druga je bila skraćena na 400. Zadnju sam prugu preskočio, odveo sam ih svojim autom na udaljenost od 100 km da vježbaju.
Sljedeću subotu ću ih opet odvesti na dugu trku od 700 km, u Rumunjsku. Neću uključiti mlade, godišnjake da se ne muče. Pravi uzgajivači tim mladima ne lete iznad 400 km. Poslati ću samo svoje starije golubove.
Svi moji iz matičnog jata letjeli su i vratili se s Crnog mora, iz grada Constante. Do moje kuće je 1050 km.
Imam jednog goluba koji je brz, ali ga senzor jednostavno ne registrira, otići će u matično jato.
Golubari su nekada uglavnom bili hobisti, a danas prevladava natjecanje, što meni nije drago. Ja sam hobist, a ne natjecatelj. Ne interesiraju me pruge dulje od 600 km.
Jedan Arap je nedavno kupio jednog belgijskog prvaka iz Barcelone za 1.340.000 dolara. A jedan Zagrepčanin, iz našeg kluba prodao je goluba jednom Nijemcu za 20.000 eura.
Volim za vrijeme utrka sjediti ispred svog golubinjaka i čekati povratak mojih golubova. Metnem fotelju, sjednem, pijem kavu i čekam. Osjećaj koji me obuzme kada dolaze nenaplativ je i da mi netko da dvjesto Oscara to nije ravno veselju koje osjećam kada ugledam goluba na mojoj platformi. Ta mistika povratka golubova je nenaplativa.
Zašto volim golubove
Tumačiti ljubav je nemoguće. Zašto netko voli Šteficu, to je nemoguće objasniti. Po tome je to veliko. Sreću je nemoguće objasniti kao ni ljubav. Kada to ne bi bilo magično, onda bi to bila matematika. Sve što je tajna čovjeku je bitno. I to se ne može objasniti. Ja sam se zaljubio u golubove i to je moj hobi. Teško je to objasniti.
Kada tu sjedim i gledam kako se idu kupati, to može osjetiti samo mama koja kupa svoje dijete. Ja mogu gledati dok zadnja od trideset pet ženki ne uđe u svoju nastambu i pazim da ne uđe mužjak i poremeti ih.
Kao da gledam svoj najbolji film.
Ljubo Šikić i njegovi golubovi.
(Izvor slike: tjednik „Moj grad“)
2018. godina
2. Bečki bal u Zagrebu, 5.5.2018.
Ljubo Šikić na 2. Bečkom balu
U Zagrebu, u hotelu Westin, 5. svibnja 2018. održao se 2. Bečki bal u organizaciji Lions kluba Zrinjevac
(Izvor slike: arhiva Vesne Boinović-Grubić)
2021. godina
Promociji knjige poezije, 21.10.2021.
U listopadu 2021.godine bio sam na predstavljanju zbirke poezije „Istina“ moje dugogodišnje prijateljice Vesne Boinović-Grubić održane u sklopu međunarodnoga umjetničkog sajma „Art Fair Zagreb“, na Zagrebačkom velesajmu. Vesna je diplomirala ekonomiju na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu i članica je Uprave u društvu iz Grupe Končar, ali je uz to uspješna i nagrađivana pjesnikinja. Neke njezine pjesme su i uglazbljene. Knjiga „Istina“ joj je treća zbirka poezije. Članica je Matice hrvatske i Udruge za promicanje kulture „KULTura sNOVA“, koja je i nakladnik ove zbirke.
Vesna je i najviše zaslužna što je došlo do pisanja ovog mog životopisa.
Pjesnikinja Vesna Boinović-Grubić na predstavljanju svoje zbirke pjesama „Istina“, 21.10.2021.
(Izvor slike: https://www.dnevno.hr/magazin/foto-toncica-celjuska-damir-boras-i-drugi-predstavili-novu-zbirku-poezije-istina-vesne-boinovic-grubic-1847122/)
Na predstavljanju knjige poezije
(Izvor slike: https://www.dnevno.hr/...)
Zamolili su me da na promociji knjige kažem par riječi pa sam rekao:
„Bavio sam se 55 godina filmom i upoznao sam sve velikane književne riječi i uvijek sam mislio da su pjesnici pomalo ovako ljudi koji puštaju kosu, krivo se obuku, pijuckaju, čak malo previše, da je to zapravo nešto što kulturi i ne treba. Tek kasnije družeći se s Danijelom Dragojevićem koji je veliki pjesnik i sjajna osoba, drugčije sam gledao na pjesnike i pjesništvo i kada sam ih upoznao onda sam ustanovio jednu stvar…pjesničari koji su pravi oni u jednoj prigodnoj riječi, jednoj pjesmi…više kažu za naš život nego možda neki pisac koji bi za to čak i kad je dobar trebao možda cijeli jedan esej, dakle baviti se kulturom to je pomalo i jedna pokora…“
Ljubo Šikić govori na promociji knjige
(Izvor slike: arhiva Vesne Boinović-Grubić)
2022. godina
Jutarnji list, Svijet kulture, 19.6.2022.
Dio članka Nenada Polimca o Ljubi Šikiću
(Izvor slike: članak Nenad Polimac, „Ljubo Šikić“, Jutarnji list, Svijet kulture, 19.6.2022.)
Iz članka Nenada Polimca o Ljubi Šikiću
(Izvor slike: članak Nenad Polimac, „Ljubo Šikić“, Jutarnji list, Svijet kulture, 19.6.2022.)
2023. godina
Jutarnji list, 5.2.2023.
U Jutarnjem listu od nedjelje 5. veljače 2023. godine objavljen je zamamljiv razgovor koji je novinarka Mirjana Dugandžija vodila s Ljubom Šikićem
(Izvor slike: Jutarnji list, 5.2.2023.)
HRT 1, Zlatna liga, 8.11. 2023
Ljubo Šikić je 8. studenog 2023. godine nastupio u emisiji „Zlatna liga“ na Prvom programu HRT-a. U najavi emisije je napisano:
„Priča o životu našeg prvog gosta - Ljube Šikića priča je o povijesti hrvatske kinematografije. A priča o našem drugom gostu - Goranu Trbuljaku priča je o slavnom filmskom snimatelju, slikaru, grafičkom dizajneru i pioniru hrvatske videoumjetnosti, koji cijeli svoj život propituje vlastiti umjetnički put i ruši ustaljene barijere.“
Voditelji emisije 8. studenoga bili su Mirjana Rakić i Drenislav Žekić.
Iz emisije „Zlatna liga“ 8.11.2023. godine
(Izvor slike: emisija „Zlatna liga“)
Kraj
PRVI DIO: http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
DRUGI DIO: http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
TREĆI DIO: http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
ČETVRTI DIO : http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
Literatura
- Clark, Kenneth (1972.), Civilizacija, Mladost, Zagreb
- Damaška, Mirjan (2019.), „Domovina: sjećanja“, Školska knjiga, Zagreb
- Dugandžija, Mirjana (2008.), „Ljubo Šikić-otac filmskih producenata“, Globus, br./Nr-895, 1.2.2008.
- Homovec, Boris (2016.), „Jesu li nedavni mučni događaji označili konačni kraj legendarnog Jadran filma?“ Telegram , 18.2.2016, Zagreb
- https://www.telegram.hr/...
- https://soundcloud.com/...
- https://www.vecernji.hr/...
- Jelavić, Dalibor i sur. (1997.), „Satnija Hrvatski umjetnici“, UHUDDR, Zagreb.
- Kramer, Fredi (2018.), „Fredi David – čovjek koji je unaprijedio naš hokej“, Ha-Kol, Zagreb, siječanj, veljača 2018.
- Mateš, Antun (2015), „Šezdesete u Zagrebu“, Večernji list, Zagreb.
- Mateš, Antun (2021), „Od sedamdesetih do kraja milenija u Zagrebu i svijetu“, Večernji list, Zagreb.
- Munitić, Ranko (1969.), „Bitka na Neretvi“, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb
- Picula, Boško (1999.), „Ljubo Šikić“, Hollywood, magazin za kino i video, br.40, veljače 1999.
- Pleše, Mladen (2015.), „Ljubo Šikić-životni memoari filmskog velikana“, Telegram, 1-2.8.2015.
- Rudež, Božo, ur. (2015), „Veljko Bulajić – vlakom bez voznog reda u povijest filma, Zrinski, Čakovec.
- Salata, Biba (?), „Zaljubljen sam u listonoše“, časopis „Moj grad“,