• Povijest/
• Društvo/

27. 12. 2021

Osvrt na 2021. i pogled na 2022. godinu

• Marijan Ožanić

500. obljetnica „Judite“ Marka Marulića,  „oca hrvatske književnosti“

(izvor slike:https://laudato.hr/vijesti/aktualno/500-obljetnica-prvotiska-judite-marka-marulica)

Osvrt na 2021. godinu

Uvod

Godina 2021. (MMXXI) je druga godina desetljeća 2020-ih i dvadeset prva godina trećega tisućljeća. Započela je u petak, 1.siječnja, a završit će također u petak, 31. prosinca.

To je zapravo manje važno, i u 2021. godini mi je najvažnija bilamoja unučica Korina, koja je u prosincu proslavila  4. rođendan, lijepo napreduje, svaki dan me iznenadi nečim novim što je naučila, svaki dan mi čini ljepšim i sretnijim.

To mi sve pomaže da lakše podnosim ovaj svijet koji je sve luđi.

Budući da je pandemija virusa COVID-19 tijekom 2020. uzrokovala poremećaje na svjetskoj razini, mnogi su događaji odgođeni za 2021. godinu, kao što su Pjesma Eurovizije, Europsko nogometno prvenstvo, Ljetne olimpijske i paraolimpijske igre, te Svjetska izložba.

U 2021. godini bile su mnogobrojne naše godišnjice, 500. godišnjica objave Judite,  50 godina od Hrvatskog proljeća, 30 godina prekida veza s Jugoslavijom, 30 godina od pada Vukovara, 165. godina od rođenja Nikole Tesle i 100 godina poduzeća Končar. U Katoličkoj crkvi proglašene su Jubilejska godina svetog Josipa i Ignacijeva godina.

Godina čitanja, siječanj

Na web portalu Ministarstva znanosti i obrazovanja u siječnju 2021. godine pročitao sam da je Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. prosinca 2020. podržala prijedlog Ministarstva kulture i medija da se 2021. godina proglasi Godinom čitanja.

Još se moglo pročitati da je to realizacija  mjere Akcijskog plana Nacionalne strategije poticanja čitanja koju je Vlada usvojila 2017. godine, a koja pridonosi razvoju kulture čitanja i omogućava što većem dijelu društva čitanje sa zadovoljstvom i razumijevanjem.

Godina čitanja-logo

(Izvor slike: https://citaj.hr/)

Vjerujem da su te mjere donesene s najboljim namjerama i mnogobrojne ugledne osobe iz javnog života su s iskrenim i plemenitim željama svojim promjerima propagirale čitanje.  Ali sam isto tako uvjeren da se s tim akcijama neće puno postići. To su  tipične birokratske mjere koje žele raznim strategijama i akcijskim planovima pokazati javnosti da nešto rade i sakriti činjenicu da im nije jasno zašto se sve manje čita, koji su glavni razlozi sve manjeg interesa za knjigu, ali i što bi stvarno trebali učiniti. 

Jednu od najvažnijih uloga u razvoju čovječanstva ima pisana riječ, knjige su utjecale na povijesna kretanja, čuvale su znanje, povijesnu memoriju i otvarale nova poglavlja u razvoju znanosti i društva. Knjige lijepe književnosti, romani, pripovijetke i poezija obogaćivale su ljudski duh. Društvo u kojem se sve manje čita, u kojem ljudi imaju sve manje interesa za knjigu, novine, za pisanu riječ je društvo koje se ubrzano degenerira i zaglupljuje. Očekivalo se da će sve veći razvoj tehnologija i komunikacija koji omogućuje da ljudima budu dostupna neizmjerna znanja, unaprijediti ljudski rod, a umjesto toga sve više dobivamo masu zaglupljenih ljudi koji samo bulje u mobitele i nisu u stanju pročitati tekst duži od pola stranice.

Sada se malo bavim poviješću našeg stripa i našao sam podatak da je 1938. godine u Zagrebu 17-godišnji mladić, Walter Neugebauer, genijalni crtač stripova, pokrenuo „zabavni list u stripovima“ Veseli Vandrokaš koji je  tiskan u četrdesetak tisuća primjeraka. Nakon toga je za vrijeme rata, u svibnju 1943. pokrenuo list „Zabavnik“ čija će naklada povremeno dostizati i 150.000 primjeraka

Za usporedbu, danas naši glavni mediji imaju tiražu oko 7.000 primjeraka, a prosječna tiraža knjiga je 300 primjeraka.

Sada dolazimo u situaciju da mnogo ljudi ne da „ne žele čitati“, već  „ne mogu“ čitati. Kod njih je nastupila tzv. „digitalna demencija“, odnosno postepena degeneracija mozga koja onemogućava koncentraciju na čitanje i baratanje složenijim pojmovima.  

Znatiželja je „pogonsko gorivo“ za čitanje, a za čitanje treba uložiti i određeni trud i koncentraciju. Današnje generacije više nisu znatiželjne, sve informacije dobivaju kroz „dva klika“, naučeni su da im je sve dostupno, ne trebaju se ništa truditi,  okruženi su banalnim informacijama i banalnim ljudima. Nisu spremni, a više ni sposobni  uložiti dodatni trud da potraže nešto više, da uđu dublje u složenije odnose i složenije probleme, da to pronađu čitajući.  

Problem čitanja je veliki problem našeg vremena koji zahtijeva ozbiljnu analizu i duboko osmišljene akcije i sigurno se neće riješiti raznim činovničkim akcijama, planovima, strategijama, zgodnim plakatima, medijskim porukama  i Godinama čitanja.

Akcija kojom se potiče čitanje meni izgleda kao da netko kaže: „Ajmo nešto napraviti da nam poslije ne budu prigovarali da nismo ništa napravili.“ 

Plakat s porukama za čitanje

(izvor slike: http://os-vnazora-vk.skole.hr/aktivnosti)

100 godina Končara, siječanj

Početkom 2021. godine, 24.siječnja, poduzeće KONČAR d.d. proslavilo je 100 godina postojanja. Kao početak povijesti poduzeća KONČAR izabran je datum 24. siječnja 1919. godine kada je poduzeće „ELEKTRA d.d. za elektro-tehničku industriju“ upisano u  Trgovački registar za društvene tvrtke Kraljevskog sudbenog stola u Zagrebu. Tada je službeno registriran rad tvrtke, a odluke Konstituirajuće glavne skupštine iz 27. prosinca 1920. ovjerene su na istom sudu 11. ožujka 1921.godine.

Osnivači tvrtke bili su Felix Rottenbucher, Josip Novaković, Dragutin Waigner, Bella Opeenheim, Fedor Stunković i dr. Miroslav Lakenbacher.

Izabrano je ravnateljstvo tvrtke i prvim predsjednikom je imenovan Dragutin Waigner.

Izvod iz Trgovačkog registra za tvrtku „Elektra“, 24.1.1921.

(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja“.)

Na izvanrednoj skupštini Društva ELEKTRA održanoj 2. srpnja 1921. godine jednoglasno je prihvaćen prijedlog da tvrtka postane sastavni dio „Siemensa“ i to pod nazivom „Jugoslavensko Siemens“ d.d.

Izvod iz Trgovačkog registra za tvrtku „Jugoslavensko Siemens“, 23.7.1921.

(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja“.)

Utvrđivanje točnih datuma za događaje koji su se odvijali prije 100 godina nije jednostavno pa je u jednoj knjizi o 50 godina Končarevog elektrotehničkog instituta napisan datum osnivanja poduzeća ELEKTRA d.d. 5. kolovoza 1919. godine.

Objava upisa u Trgovački registar tvrtke ELEKTRA, društvo za elektro-tehničku i strojarsku industriju, 8.8.1919.godine.

(Izvor slike: knjiga 50 godina Elektrotehničkog instituta)

Nakon osnivanja ELEKTRE odvijala se povijest poduzeća koje ove godine slavi 100. godišnjicu. Poduzeće je mijenjalo naziv, vlasnike, razvijalo se, raslo i padalo, promijenile su se  4 države, a da se središnjica nije maknula iz Zagreba.

Dvadeset godina nakon osnivanja poduzeće je 21. svibnja 1941. godine odlukom Ministarstva narodnog gospodarstva Nezavisne države Hrvatske (NDH) promijenilo naziv u „Hrvatsko Siemens električno“ d.d.

Nakon 2. svjetskog rata, 24. lipnja 1945. godine nova, komunistička vlast je  konfiscirala tvrtku „Hrvatsko Siemens električno“ d.d. i nazvala ju Pogon RADE KONČAR po narodnom heroju koji je za vrijeme rata radio u tom poduzeću.

Odluka o konfiskaciji Siemensa

(Izvor slike: knjiga „Ime trajnog sjaja“)

Tijekom socijalističkog razdoblja Končar je prolazio razne reorganizacije i organizacije koje je teško pratiti. Onda je 1976. godine donesen Zakon o udruženom radu (skraćeno ZUR), koji je bio je jedan od temeljnih zakona socijalističke Jugoslavije  sve do njenog raspada 1990. I naravno KONČAR se kao uzorna firma morao među prvima, 25. prosinca 1976. godine, organizirati kao SOUR (Složena organizacija udruženog rada) i zaključiti sporazum o udruživanju u SOUR „Rade Končar“ sa sedam proizvodnih RO (Radnih organizacija) i 42 OOUR-a (Osnovnih organizacija udruženog rada) te dvije RO i sedam OOUR-a koji su objedinjavali poslove te pet radnih zajednica.

Mladi ne mogu razumjeti kakve su sve komplicirane i krajnje neefikasne organizacije izmišljane da bi se na silu spasio jedan umjetan, izopačeni sustav  koji je naprasno propao 1990. godine i  kod nas i u cijeloj Istočnoj Europi.

Središnji dio poduzeća rade Končar na Trešnjevci u Zagrebu, Fallerovo šetalište 22. Vide se hale tvornica generatora, srednjih električnih strojeva, malih motora i Instituta, te zgrada Uprave i Inženjeringa.

(Izvor slike: knjiga „Rade Končar-1946-1986.)

Nastupilo je turbulentno razdoblje prelaska na tržno gospodarstvo u kome se socijalistička poduzeća i socijalistički direktori nisu snašli, izgubili su tržišta, nisu se mogle isplaćivati plaće, nastupili su štrajkovi, stečajevi poduzeća, „čekanja“ i otkazi.  KONČAR se od 24.000 radnika smanjio na 4.000. Tada je izvršena nova reorganizacija i 31. prosinca 1990. godine prestaje s radom Složeno poduzeće „Rade Končar“ i stupa na snagu nova organizacija. Prije toga su organi upravljanja „Rade Končara“ odlučili da se zaključno s 11. prosincem 1990. prenese ukupni kapital na poduzeće „KONČAR-Elektroindustrija“ koje postaje holding poduzeće.

Od 1. siječnja 1991. godine počinje s radom KONČAR – Elektroindustrija d.d. Osnivači su bili Hrvatski fond za razvoj, Hrvatska elektroprivreda i Hrvatske željeznice. U sustavu je povezano 59 poduzeća, od čega 52 u zemlji i 7 u inozemstvu. Poslije su se nešto mijenjali vlasnici u Skupštini poduzeća, menadžment, broj poduzeća, ali je takva organizacijska i pravna forma poduzeća ostala do danas.

Kada se govorilo o 100. godišnjici  uglavnom su se spominjali uspjesi u proizvodnji, kao što je to uobičajeno u takvim prilikama. Međutim Končar je poduzeće čija je povijest mnogo složenija od prigodnih nazdravičarskih govora i zaslužuje jednu duboku i stručnu analizu kroz mnogo slojeva od proizvodnih, tehnoloških, tržišnih, stručnih, razvojnih, menadžerskih, financijskih, ideoloških, socijalnih do geopolitičkih. Kroz Končar su se prelamale naše povijesne tragedije, zablude, porazi i uspjesi, entuzijazam i razočaranja. Končar je uvijek imao vrhunske inženjere i znanstvenike i loše menadžere. Mi, „stari končarevci“ voljeli smo KONČAR i končarevski duh i boljelo nas je mnogo toga što smo viđali svaki dan.

Kada će se jednom pisati prava povijest Končara, morati će se posebno istaknuti jedno razdoblje, od 1930-ih do 1970-ih godina, koje  nazivamo „zlatno doba elektrotehnike“. U tom razdoblju bilježimo „eksploziju kreativnosti i inovativnosti“ koju su donijeli veliki končarevci, inženjeri, znanstvenici i sveučilišni profesori Dolenc, Bego, Bosanac, Plenković. Oni su gradili Končar i njegov ugled u svijetu, ali trebalo bi spomenuti i loše direktore odgojene u komunizmu i na komunističkom upravljanju koji su upropastili Končar i zbog čije nesposobnost je Končar nepripremljen i nesposoban dočekao tržišno gospodarstvo.  Trebati će proniknuti kroz slojeve lažnih podataka i  financijskih izvješća koja su skrivala katastrofalno financijsko stanje i gubitke u 1980-ima, što se prekrivala stalnim bombastičnim brojevima isporučenih generatora i transformatora i ostalih strojeva po cijelom svijetu.

Iz poštovanja prema prošlih 100 godina i prema svim končarevcima koji su radili u Končaru i voljeli ga nadam se da će se jednom napisati, ne prigodničarska monografija (koju naravno treba napisati), već povijest tog poduzeća koja će pošteno, iskreno i stručno obraditi sve složene aspekte života i poslovanja Končara.

Nažalost, 100-godišnjica Končara prošla je uglavnom nezapaženo, sigurno ne onako kako mi „stari končarevci“ smatramo da Končar zaslužuje. Čini mi se da nova uprava Končar ne doživljava kako smo ga mi doživljavali.

Krajem godine doznao sam da je snimljen film u trajanju oko pola sata, posvećen 100. godišnjici Končara. Kada sam pogledao film, uočio sam da su u filmu „zaboravili“ spomenuti velike ljude koji su gradili Končar, hrvatsku elektrotehniku i Elektrotehnički fakultet.

Ja sam, kako sam mogao i znao dao svoj doprinos i na ovom portalu objavio oko 1000 stranica teksta o povijesti Končara. 

Umro je Milan Bandić, veljača

U proljeće 2021. godine, 28. veljače naglo, od srčanog udara pod dosta nerazjašnjenim okolnostima umro je Milan Bandić, dugovječni zagrebački gradonačelnik. U to vrijeme pripremao se za još jedne izbore u Zagrebu i tko zna kako bi prošao da nije naglo umro.

Sebi sam često postavljao pitanje: „Kako je jedan ne previše pametan, poluobrazovan i ne previše sposoban čovjek uspio pet puta pobijediti na izborima za gradonačelnika u mom Gradu Zagrebu?“

Odgovor na to pitanje dao sam u tekstu koji sam objavio na ovom portalu 9.10.2021.godine.

Antologijska fotografija Milana Bandića snimljena 2000. u Kozari putevima obilježila je njegovu vladavinu

(Izvor slike: https://www.tportal.hr/...)

Tijekom „njegovih“ 20 godina Zagreb nije riješio ni jedan ključan problem, iako je imao, u odnosu na druge hrvatske gradove, ogroman proračun – ni prometnu povezanost sjevera i juga, istoka i zapada Zagreba, ni mostove, ni problem otpada, ni odlagalište smeća na Jakuševcu, ni dotrajali  sustav vodoopskrbe, ni Dinamov stadion, ni nedovršenu bolnicu u Blatu, ni suvremenu poduzetničku infrastrukturu, ni sanaciju posljedica potresa, itd. A vrhunac svega je činjenica da  u Gradu Zagrebu, jednom od glavnih gradova u EU, kilometar od centra Grada, od Jelačićevog trga ima  kuća u kojima ljudi nemaju kanalizaciju. Bavio se malim zahvatima od fontana do klupa u parku, a veći projekti koji su se realizirali bili su ili naslijeđeni od prethodnika ili su se gradili niz godina.

Zagreb se razvijao stihijski bez vizije i strategije.

A uz to je imao mnogo katastrofalnih promašaja – da spomenem samo izgradnju  stambenog naselja u Sopnici novcima koji su bili predviđeni za sanaciju dotrajale vodovodne mreže. Nedavna poplava u Selskoj ulici nakon pucanja vodovodne mreže ponovno bi nas na to trebala podsjetiti.

Gradonačelnik je bio poznat po svojim mnogobrojnim aferama i po koruptivnoj hobotnici kojom je zarobio Zagreb. Svaki imalo veći projekt koji je financirao Grad Zagreb bio je pod sumnjom da je opterećen nekom koruptivnom aferom. Protiv Milana Bandića podignuto je velik broj optužnica (neki kažu nekoliko stotina)  i nekoliko puta  je završio u zatvoru. Ali to Zagrepčane koji su za njega glasali nije smetalo. Bila je popularna izreka osmišljena u komunizmu: „On je krao, ali je i nama dao.“ I pet puta je pobjeđivao na izborima.

Bez obzira koliko je puta pobjeđivao na izborima,  Bandić sigurno neće biti zapamćen kao jedan od velikih zagrebačkih gradonačelnika, kakvi su bili npr. Adolf pl. Mošinsky, Milan Amruš, Vjekoslav Heinzel, Većeslav Holjevac i Pero Pirker.

Ubrzo će biti zaboravljen (krajem godine ga više nitko ne spominje)  i pamtiti će se samo njegove brojne afere i da je bio jedini zagrebački gradonačelnik koji je nekoliko puta bio u zatvoru.

U ožujku 2015. ponovno mu je određen istražni zatvor, a ukinute su i mjere koje su ranije bile zamjena za boravak u zatvoru

(Izvor slike: https://www.poslovni.hr/...)

120 godina od rođenja  Andrije Maurovića i 100 godina od rođenja Waltera Neugebauera, ožujak

U ožujku 2021., (29.3.2021.) bila je 120. godišnjica rođenja jednog od najvećih hrvatskih  umjetnika 20. stoljeća, Andrije Maurovića, genijalnog strip-crtača i slikara. Mnogi ga smatraju „ocem hrvatskog stripa“. A umro je 2. rujna 1981. godine, pa je 2021. bila i 40. godišnjica od njegove smrti. 

U ožujku 2021. prošlo je i 100 godina od rođenja još jednog velikog strip crtača Waltera Neugebauera koji je rođen 28.ožujka 1921. godine.

Sve tri godišnjice su prošle gotovo nezapaženo, spomenute su samo na nekim web portalima.

Zato je na portalu https://radiogornjigrad.wordpress.com 31. ožujka  2021. godine aktivan promotor stripa  i autor knjige "Mauroviću s ljubavlju", Veljko Krulčić napisao:

      „Prekjučer je važna osoba iz hrvatske povijesti na polju umjetničkog stvaralaštva imala važnu obljetnicu: Walter Neugebauer – 100 godišnjicu rođenja. O tome niti slova u „TV kalendaru“ (na HTV-u). Gledatelje je važnije bilo educirati da je 28.3.1743. rođena ruska plemkinja Katarina Draškova ili da je 1828. Franz Schubert odsvirao svoj prvi i jedini koncert u Beču!?

      Jučer je pak još jedna važna osoba iz hrvatske povijesti iz sfere umjetnosti imala važnu obljetnicu: Andrija Maurović – 120 godišnjicu rođenja. Ni o tome niti slova u „TV kalendaru“.

      Gledatelje „TV kalendara“ je važnije bilo educirati da je 1826. na taj dan rođen njemački socijalist Wilhelm Liebknecht ili 1900. češki pjesnik Jiri Wolker!!!

       Ok, ali što da radim ja (osim da zabilježim ovim putem i kasnije objavim u knjizi) koji smatram da su Maurović i Neugebauer evropski i svjetski važni umjetnici i za koje sam uvjeren da su „milijun“ puta „važniji“ za gledateljstvo HRT-a (i njenu „kulturnu i informativnu obavezu“ – za koju mjesečno plaćamo 80 kn) od „lika i djela“ npr. Katarine Draškove ili Jiri Wolkera (za koje, usput rečeno, provjerio sam, niti moja dva odlično obrazovana prijatelja – profesora s Filozofskog fakulteta, nikada nisu čuli!).

      Odnosno, može se zaključiti da su ovakvom selekcijom priloga i odabira povijesnih ličnosti HRT i „TV kalendar“ zapravo svjesno ili nesvjesno htjeli (i uspjeli su) poslati poruku – ANDRIJA MAUROVIĆ I WALTER NEUGEBAUER nisu važne osobe iz hrvatske povijesti. U tom slučaju prihvaćamo da se njihove obljetnice nisu trebale propustiti u emisiju.

Bunika ili najviši filigranski estetski i vrijednosni standardi!?

      Urednik „TV kalendara“ je g. Leon Rizmaul, a urednik dokumentarnog programa HRT-a (kamo spada navedena emisija) je g. Vladimir Brnardić.“

Moja generacija, a i mnoge druge generacije odrasle su na stripovima Andrije Maurovića, „Trojica u mraku“, „Crni jahač“, „Povratak Starog mačka“  i mnogim drugim. A uvijek ću pamtiti predivne stripove Waltera Neugebauera kao što su „Patuljak Nosko“ i  „Gladni kralj“.

Generacije naših strip crtača divile su se majstorstvu Andrije Maurovića i učile od njega.

Značaj Maurovića i Neugebaera  ne može se ukratko opisati, jer je njihovo djelo veliko, a značaj u našoj kulturi ogroman.

Mogu samo kao zanimljivost navesti da je Maurović već kao mlad strip-crtač bio vrlo popularan i dobivao ogromne novce za svoje stripove i crteže. Upravo je nevjerojatno da su nakladnici strip časopisa mogli toliko plaćati svoje crtače. Maurović je za svoje honorare svaki mjesec mogao kupiti jednu kuću. Ali je sve profućkao na piće, žene i čašćenje.

Nacrtao je prve hrvatske stripove – »Podzemna carica« i »Ljubavnica s Marsa«, ali najpopularnija je bila njegova adaptacija vestern romana Maxa Branda, »Trojica u mraku« i »Sedma žrtva« po scenariju Kreše Kovačiča te stripovi o Starom Mačku i Crnom Jahaču po scenariju Franje M. Fuisa. Nakon toga nacrtao je niz stripova koji predstavljaju sam vrh umjetnosti stripa.

Kasnije je u životu doživio slom živaca, odrekao se svih užitaka i postao vegetarijanac.

Nakon njegov smrti njegove su slike, ilustracije i stripovi razgrabljeni i malo tko zna gdje su sve Maurovićevi originali. 

Maurovićev legendarni lik Stari mačak

(Izvor slike: strip „Tvrđava smrti“)

Maurovićev Crni jahač na poštanskoj marki

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_strip)

Naslovnica stripa „Trojica u mraku“ Andrije Maurovića, izdanje  iz 1962. godine.

Strip „Trojica u mraku“ prvi put je objavljen 23.2.1936. do 27.6.1936. godine. Scenarij je napisao Krešimir Kovačić.

(Izvor slike: arhiva autora)

Walter Neugebauer je kao vrlo mlad dečko počeo crtati stripove, a njegov brat Norbert-Nobika je pisao scenarije, najčešće u stihovima. Ni prije ni poslije u svijetu stripa nije bilo slučaja da neki četrnaestogodišnji dečko zauzme mjesto među profe­sionalcima te na stranicama popularnog tiska iz tjedna u tjedan niže svoje stripove. Taj dečko je   Walter Neugebauer. Sedamnaestogodišnji Walter je 1938. godine pokrenuo „zabavni list u stripovima“ Veseli Vandrokaš koji je  tiskan u četrdesetak tisuća primjeraka. Cijeli list od 16 stranica bio je iscrtan njegovom rukom.

Nakon toga, je za vrijeme rata u svibnju 1943. pokrenuo list „Zabavnik“ čiji je prvi broj tiskan u 70.000 primjeraka. Njegova će naklada povremeno dostizati i 150.000 primjeraka (zanimljivo je da je “Zabavnik” dospijevao i na terito­rij pod kontrolom partizanskih snaga gdje se rado či­tao). U tim novinama je objavljivao veliki broj svojih stripova.

Ogromne naklade Walterovih novina treba usporediti s današnjim nakladama novina koje se tiskaju u tiraži od 4.000 do 7.000 primjeraka.

Pod Walterovim umjetničkim vodstvom je 1951. godine ostvaren  naš prvi profesionalni crtani film “Veliki miting” (u trajanju od 22 minute).

Dio uvodne table stripa „Patuljak Nosko“ koji je prvi put objavljen 7.5.1943. godine u Zabavniku.

(izvor slike: „Spunk novosti“, 2/1985.)

Naslovnice strip-albuma „Patuljak Nosko“, iz 1952. godine.

(Izvor slike: http://skab612.com/...)

 Dio jedne table stripa „Prvi ljudi na Mjesecu“

(Izvor slike: knjiga Veljka Krulčića : „Hrvatski poslijeratni strip“)

Dio uvodne table stripa „Kraljeva miljenica“, prvi put objavljenog u „Horizontovom zabavniku“ 1952. godine. Crtež: Walter Neugebauer, tekst: Norbert Neugebauer.

(Izvor slike: knjiga „Čudotvorni mačak i drugi stripovi“.)

Oni koji znaju samo surfati po mobitelu i Internetu i ne vole čitati neće nikada doživjeti magičnu čaroliju Maurovićevih i Neugebauerovih stripova.

Možda će ovaj kratak tekst nekoga potaknuti da, barem iz znatiželje, uroni u čaroban svijet stripova velikih majstora. I neće požaliti.

“Godina Marka Marulića” - 500 godina Marulićeve Judite, travanj

Godina čitanja usko je povezana s jednom važnom godišnjicom hrvatske kulture. Prošlo je 500 godina od tiskanja Judite, prvog umjetničkog epa hrvatske književnosti ispjevanom na hrvatskom jeziku. Puni naslov glasi: „Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena“. 

Judita sadrži 2126 dvanaesteraca u šest poglavlja. Autor Judite, hrvatski književnik Marko Marulić (lat. Marcus Marulus Spalatensis, 1450-1524) nazvan je „ocem hrvatske književnosti“ zbog svojega epa Judita. On je bio jedan od najpoznatijih europskih humanista, ujedno središnja ličnost splitskog humanističkog kruga. Juditu je dovršio godine 1501., a prvi put je tiskana u Mlecima 13. kolovoza 1521. godine. Sam je Marulić doživio tri izdanja za svojeg života. Jedan od samo dva sačuvana primjerka prvog izdanja čuva se u fondu knjižnice Male braće u Dubrovniku, a drugi u knjižnici zadarske obitelji Paravia, koja je danas dio Znanstvene knjižnice u Zadru. Izdanje iz 1522., koje krasi devet drvoreza s ratnim prizorima, čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Judita je biblijsko-vergilijanski ep na čakavskom narječju, nastao na temelju starozavjetne pripovijesti o hrabroj udovici Juditi, koja je spasila svoj narod  zavođenjem i ubojstvom asirskog vojskovođe Holoferna. Iako preuzeta iz Biblije, priča alegorijski upućuje na Marulićevu suvremenost koju obilježava strah i neizvjesnost pred najezdom Turaka, koji su bili pred vratima rodnog mu Splita. Time je autor želio osnažiti rodoljubni zanos vlastitoga naroda izloženog u to doba velikoj opasnosti, najezdi osmanlija.

Original Judite

(izvor slike:https://laudato.hr/vijesti/aktualno/500-obljetnica-prvotiska-judite-marka-marulica)

Nažalost, i uz godišnjicu Judite događalo se sve ono što oslikava stanje u hrvatskom društvu. Ministarstvo znanosti i obrazovanja i HAZU „zaboravili“ su na tu godišnjicu i godišnjica je, umjesto 1. siječnja,  proglašena 22. travnja 2021. godine u Hrvatskom saboru na prijedlog Ureda predsjednika Sabora. Saborski Odbor za obrazovanje  je na poticaj Ureda predsjednika Sabora formalno Saboru predložio da 2021. proglasi “Godinom Marka Marulića”.

Ta bi se godina obilježavala do 22. travnja 2021. do 22. travnja 2022. godine.

U raspravi koja je u Hrvatskom Saboru počela 9. travnja jedan zastupnik je poručio da se radi o prvorazrednom nacionalnom i kulturnom skandalu. Uz to je rekao:

       „Kad su vidjeli da su zaboravili 500 godina tiskanja Marulićeve Judite, onda su rekli – ajde, nek’ Godina ne počne 1. siječnja, nego 22. travnja“.

Za usporedbu, u Italiji se ove godine obilježava 700. obljetnicu Danteove smrti. To je ozbiljan projekt na kojem se radilo godinama, a svaki dan na talijanskoj državnoj televiziji je neka emisija posvećena toj godišnjici.

Ako se vodeće hrvatske institucije tako odnose prema jednoj veoma važnoj godišnjici, onda im ne možemo vjerovati da se iskreno bave temom čitanja. Vjerojatnije je da svoju nezainteresiranost samo pokrivaju nekakvim činovničkim akcijama.

U Hrvatskoj je ta naša velika godišnjica knjige prošla gotovo neprimjetno. Hrvatska javnost je zaokupljena prepucavanjima predsjednika i premijera, COVID potvrdama i pitanjem što radi neka poluobrazovana influencerica.

Zar je moguće da smo se toliko srozali?

Prva stranica Judite

(izvor slike: https://min-kulture.gov.hr/...)

500 godina od početka prvog hrvatskog prijevoda Biblije

Uz 500. godišnjicu „Judite“ treba spomenuti još jednu 500. godišnjicu koja je kod nas potpuno prešućena. Prije 500 godina, 1521. godine počinje se u Hrvatskoj prevoditi Biblija na hrvatski jezik. Hrvatski knez Bernardin Frankopan koji je stolovao u Grobniku posao prevođenja Biblije povjerio je 1521. godine riječkim glagoljašima.

Bernardin Frankopan (lat. Bernardinus de Frangepanibus) (1453.-1529.), bio je hrvatski velikaš, vojskovođa, diplomat i mecena, pripadnik roda knezova Frankopana. Kao moćan i ugledan aristokrat, bio je nositelj borbe za opstanak hrvatskog naroda na prostorima ugroženim od turske najezde.

Značaj velikog erudita Bernardina Frankopana se, osim na vojnom i diplomatskom polju, očitovao i na području obrazovanja i kulture, te graditeljstva. Njegovao je hrvatski jezik i glagoljsko pismo i dao je prevesti Bibliju na hrvatski. Početak prevođenja te Biblije, 1521. godine, ujedno je i prvi zabilježeni rad na prevođenju Svetog pisma na hrvatski jezik (sljedeći su Bibliju na hrvatski počeli prevoditi hrvatski protestanti 1557. godine).

Dva su povijesna izvora iz kojih saznajemo da je Bernardin Frankopan dao prevesti Bibliju na hrvatski jezik:

1. Tvrdnja Primoža Trubara, sadržana u posveti (uvodu) slovenskoga Novoga zavjeta koji je izišao u Tübingenu 1557. godine.
2. Tvrdnja Matije Klombnera, bilježnika kranjskih staleža u Ljubljani, sadržana u njegovu pismu barunu Ungnadu 28. XI. 1562.

I u jednom i u drugom izvoru izričito se tvrdi da je Bernardin Frankopan dao prevesti Bibliju na hrvatski jezik.

Nažalost, ta prevedena Biblija nije sačuvana.

30 godina neovisnosti i rastave od Jugoslavije, svibanj

U 2021. godini slavimo 30. godišnjicu stvaranja suverene i samostalne Republike Hrvatske. Stvaranje hrvatske države je proces koji se odvijao u 1991. godini i u tom procesu bilo je nekoliko važnih događaja, važnih datuma koji su zaslužili poseban spomen kroz državne praznike.

Najprije je 19. svibnja 1991. održan povijesno značajan referendum - referendum o samostalnosti. Na referendum je izašlo 83,56 posto birača. Njih čak 94,17 posto izjasnilo se da Republika Hrvatska bude suverena i samostalna država. Za ostanak Republike Hrvatske u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi, što je bila druga ponuđena opcija, glasalo je tek 1,2 posto birača.

Prvi demokratski izabrani višestranački Sabor konstituiran je 30. svibnja 1990. godine.  Nakon toga je na prepunom ondašnjem Trgu republike (današnjem Trgu Josipa Jelačića) održana veličanstvena proslava na kojoj je govorio Predsjednik dr. Franjo Tuđman. Prije toga je upućen poziv “cjelokupnom hrvatskom narodu u Domovini i iseljeništvu te svim građanima Hrvatske da 30. svibnja 1990. godine, na dan saziva Hrvatskog sabora i izbora Vrhovništva suverene Hrvatske, proslave svečano, ponosno i dostojanstveno”. Ujedno je u navedenom pozivu preporučeno da “taj datum ostane u tradiciji kao svehrvatski dan proslave hrvatske državnosti i dan duhovna izmirenja svih onih koji su se i pod različitim zastavama i idejama borili za slobodu i suverenost hrvatskoga naroda, sa zavjetom da  ćemo svi zajedno složno raditi za bolje sutra i sreću svoje hrvatske domovine”.

Predsjednik Republike dr.Franjo Tuđman govori na Trgu republike

(Izvor slike: https://ika.hkm.hr/...)

Sljedeći mjesec, 25. lipnja 1991.godine je Sabor Republike Hrvatske donio Ustavnu odluku o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske.

Nakon toga je nastupio tromjesečni moratorij u kome se ta odluka nije realizirala. Zato je tek po isteku tog moratorija Hrvatski sabor na zasjedanju 8. listopada 1991. godine  u zgradi INA-e u Šubićevoj ulici u Zagrebu proglasio punu neovisnost Republike Hrvatske (donesena je Odluka o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. 

U Hrvatskoj se ne može postići koncensus o ničemu pa ni o važnosti pojedinih datuma. Dolaskom 2000. godine SDP-a na vlast priomijenjen je datum u kojem se slavi Dan državnosti pa je nastala zbrka, što je djelovalo  zbunjujuće na mnoge hrvatske građane  pa oni više nisu znali kada je koji praznik, što je vjerojatno bio i cilj promjene.

Sada je to riješeno pa je u listopadu 2019. godine Dan državnosti vraćen na 30. svibnja (blagdan), 25. lipnja je postao Dan neovisnosti (spomendan), a 8. listopada Dan Hrvatskog sabora (spomendan). 

Blagdanom je proglašen Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje koji se obilježava 18. studenoga. 

Hrvatska je 1991. godine, prije 30 godina izašla iz Jugoslavije, ali je tragična činjenica da Jugoslavija nije još izašla iz jednog dijela hrvatskih građana. Karcinom jugoslavenstva od naivnih Iliraca do okrutnih komunista razara hrvatsko društvo i onemogućava ga da ide naprijed. Hrvatsko društvo je podijeljeno na one koji su dobili Hrvatsku i one koji su izgubili Jugoslaviju. Između njih nema pomirbe ni suradnje ni konsenzusa.

Predsjednik Tuđman je procjenjivao da oko 25% hrvatskih građana ne želi hrvatsku državu.

Budući da ne bi dobro zvučalo da se oni javno zalažu za obnovu Jugoslavije i ponovni ulazak Hrvatske u nekakvu novu Jugoslaviju zakamuflirali su se maskama antifašizma, ljevičarstva, europejstva, globalizma i liberalizma, čime prikrivaju svoje neprihvaćanje neovisne i samostalne hrvatske države. A to neprihvaćanje često se pretvara u pravu mržnju.

Izbori, „Možemo“ osvaja Zagreb, svibanj

Na izborima održanim 30. svibnja 2021. godine Tomislav Tomašević iz političke platforme „Možemo“ dobio je 147.631 glasova, odnosno  45,15% glasova birača koji su izašli na birališta i postao zagrebački gradonačelnik.

Na birališta nije izašlo 52,86% birača i glasovalo je  47,14% birača, znači manje od polovica.

„Možemo“ je radikalna, zeleno-crvena, ljevičarske politička platforma koja je na vlast u Zagrebu došla kao dugoročni projekt Sorosa i radikalnih njemačkih ljevičarskih političkih organizacija, financirana ogromnim iznosima novaca od tih svojih sponzora. Na primjer, otkriveno je da je  Institut Heinrich-Böll Stiftung koji je u Njemačkoj osnovala Stranka zelenih uplaćivao novac hrvatskom Institutu za političku ekologiju iz kojeg nastaje "Možemo" i "Zagreb je naš". Mnogi smatraju da je takav način financiranja nedopustiv.  Tportal  je 13.5.2021. godine citirao odvjetnika Željka Olujića koji  je rekao:

       "Pravno je nedopustivo da određenim kanalom novac ulazi u Hrvatsku kao pomoć određenim civilnim udrugama, a da nakon toga ulazi u političku stranku koja taj novac koristi za političku borbu da osvoji vlast u gradu Zagrebu".

Novinarima je rekao kako je dopušteno da se civilne udruge pomaže i iz inozemstva, ali ne i političke stranke jer bi to, kaže, bila prevara birača grada Zagreba.

Za Možemo su glasali ljudi nezadovoljni Bandićem i njegovim načinom vladanja, ali i pod utjecajem snažne medijske podrške koju je platforma Možemo imala od svih tzv. mainstream medija u Hrvatskoj. Mediji su stvorili sliku da su to mladi, pošteni, urbani, obrazovani ljudi koji će se boriti protiv korupcije, baviti komunalnim temama i pošteno upravljati gradom. Predstavili su se kao „zeleni“ aktivisti koji su se do tada raznim akcijama, sjedenjem na ulici, lupanjem „loncima i rajngala“ borili „protiv korumpirane vlasti u Gradu“. Na sličan način, uz podršku Sorosevog novca i novca raznih radikalnih ljevičarskih organizacija osvajali su se gradovi u Europi, Budimpešta, Madrid, Varšava…

Kolumnist Ivica Šola je usporedio talibane i platformu Možemo:

      „Možemo, analogno kao i talibani, počinje osvajanje vlasti ne kao ruralna ratna gerila, već kao urbana gerila. Liježu po cesti, blokiraju projekte, vežu se lancima, izvikuju radikalne, lijevo ekstremističke parole. I eto ih s ulice na vlasti. Sve što je isplivalo iz Zagrebačkog holdinga, problem otpada, kadroviranje… pokazuje da imaju isti problem kao i talibani, jedno je biti gerilac, a drugo je (ne)znati upravljati………

     Tomašević i ekipa, osim zadojenosti ideologijom, nikada ni sa čim ozbiljnim nisu upravljali, a neki nemaju ni dana radnog staža izvan nevladina sektora. Ni klijentelizam ni nepotizam, kako je vidljivo od Holdinga do drugih “rodijačenja”, nisu im strani, samo nek' su naši, pa makar ništa u gradu ne funkcioniralo.“

I ja i mnogi ljudi koje poznajem bili smo šokirani 7. listopada 2021. godine, kada smo pročitali tekst indikativno naslovljen "Cirkus u našem gradu-cirkuski šator Zagrebačkog holdinga" u kojem je  Ante Samodol, smijenjeni član uprave Zagrebačkog Holdinga  detaljno opisao okolnosti svog razlaza s gradskom upravom i članovima platforme Možemo koji upravljaju Gradom Zagrebom. Samodol je kronološki naveo sve etape odnosa unutar Holdinga zbog kojih su on i Nikola Vuković nakon samo tri mjeseca na čelu Holdinga napustili Upravu. Opisao je nevjerojatno neznanje, neprofesionalnost, amaterizam, nesposobnost, neiskustvo, aroganciju, lažljivost, sklonost bezakonju i nezakonitim postupcima gradonačelnika i ekipe koji upravljaju Gradom Zagrebom. 

To se moglo i očekivati od ljudi koji nisu nikada „ništa ozbiljno radila“, bavili su se samo političkim aktivizmom,  „lupanjem loncima i rajnglama“ i nisu imala nikakvog iskustva u  rukovođenju iole ozbiljnijim sustavom, a dobili su priliku upravljati milijunskim gradom i poduzećem s 11.000 zaposlenika.

Građanima to sve na izborima nije bilo važno. Oni ne misle da je za upravljanje gradom potrebno neko ozbiljno znanje i iskustvo. Važno im je da im političar stalno priča o svojim dobrim namjerama i obećava da će riješiti sve probleme grada i da uz to ima podršku medija.

Franjo Kuharić: kardinal i vlast, lipanj

U lipnju sam pročitao vrijednu i zanimljivu knjigu koja je objavljena 2020.godine. To je knjiga „Franjo Kuharić-Kardinal i vlast“, za koju na omotu piše: „Biografija temeljena na kaptolskim dokumentima, dosjeima Udbe i njegovim vlastitim zapisima i privatnom dnevniku“. Autor knjige je hrvatski publicist dr.sc. Miroslav Akmadže s Hrvatskoga instituta za povijest. Nastala je u sklopu istraživačkoga projekta „Rat, žrtve, nasilje i granice slobode u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća“ koji financira Hrvatska zaklada za znanost. Miroslav Akmadža radio je na knjizi 13 godina.

Omotnica knjige

(Izvor slike: http://historiografija.hr/...)

Kardinal Franjo Kuharić je uz Franju Tuđmana najznačajnija osoba hrvatske povijesti 20. stoljeća i to u dva ključna razdoblja, u doba komunističke vlasti i potom u razdoblju samostalne Hrvatske. Iz pozadine, ne miješajući se izravno u konkretne političke događaje i procese, Kuharić je jako utjecao na politički i društveni razvoj Hrvatske i na to kakva je Hrvatska danas. Pišući o njegovom životu Miroslav Akmadža piše o hrvatskoj povijesti i o teškim uvjetima i okolnostima u kojima se stvarala nova Hrvatska država. Na šest stotina stranica autor donosi sve najvažnije o kardinalu Franji Kuhariću. Prvi dio knjige naslovljen je „Kuharić i partija”, a drugi dio ima naziv „Kuharić i Tuđman”. Iz vremena njegove župničke službe (1945.-1964.) saznajemo o opasnim svećeničkim danima. Na početku knjige profesor Akmadža piše kako je kardinal Alojzije Stepinac, kada je, 15. srpnja 1945. mladom Franji Kuhariću dodijelio svećenički red, njemu i kolegama uputio znakovitu poruku: ”Šaljem vas u krvavu kupelj.”

U knjizi saznajemo o udarima UDBA-e, snazi Stepinčeve blizine, ali i reakciji na svećenička udruženja i o vlastima koje su Kuharića smatrale sve većom prijetnjom režimu. Unatoč otporima postao je zagrebački nadbiskup 1970. godine, pratio obnovu diplomatskih odnosa Jugoslavije i Svete Stolice, proživio nemire u Crkvi zbog Glasa Koncila. Upoznajemo i kako je djelovao u razdoblju Hrvatskog proljeća i njegovih posljedica (1971.-1973.), a posebno poglavlje posvećeno je udaru vlasti na Kuharića i „Glas Koncila”.

U drugom dijelu saznajemo kako su pojedini oporbenjaci željeli uključiti Crkvu u ostvarivanje svojih političkih ciljeva. Gotovo svi naši političari, a posebno oporbeni, od Savke Dapčević-Kučar, Čička, Veselice do Gotovca i Budiše,  stalno su dolazili kod Kardinala Kuharića, tražili savjete, podršku za svoju politiku, a najčešće su ogovarali i napadali Predsjednika Tuđmana. Od 1990. do 1992. pratimo Kuharićevo sudjelovanje u borbi za samostalnost i međunarodno priznanje RH. Knjiga donosi i kontekst nastanka jedne od najpoznatijih propovijedi kardinala Kuharića, one protiv rata, zločina i osvete koju je izgovorio u Petrinji početkom kolovoza 1991. godine. Pretposljednje poglavlje obuhvaća vrijeme oslobađanja Hrvatske (1994.-1996.) u koje se ubraja i prvi pohod Svetog Oca Hrvatskoj, kao i operacije „Bljesak”, „Oluja”, ali i Daytonski i Erdutski sporazum. Na kraju knjige je poglavlje o Kuharićevom vremenu u miru, kada se dogodila i beatifikacija Alojzija Stepinca, te vrijeme do smrti 2002. godine.

U mirovini, pred kraj 1990-ih kardinal Kuharić se češće nego prije susretao s predsjednikom Tuđmanom, koji se u međuvremenu teško razbolio. Razgovarali su i o duhovnim temama, a u teškim trenucima Tuđmanove bolesti udijelio mu je sve potrebne svete sakramente.

Autor knjige kaže da je „konačni vrhunac istraživanja i poticaj za privođenje ovoga istraživanja kraju bila  mogućnost uvida u cjeloviti Kuharićev osobni dnevnik, koji se nalazi u njegovoj ostavštini u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu”.

U zaključku knjige  Akmadža ističe:

     „Kardinal Kuharić umro je 11. ožujka 2002. godine. Iako je njegov životni put bio popraćen velikim nedaćama zbog djelovanja komunističkog režima i ratnih stradanja u Domovinskom ratu, ipak je unatoč svemu ostvario nekoliko svojih najvećih snova. Srušen je komunizam, Hrvatska je postala samostalna i slobodna, papa je posjetio Hrvatsku, a kardinal Stepinac, čiju je nevinost ustrajno dokazivao cijeli život, proglašen je blaženim”.

U lipnju sam pročitao još jednu zanimljivu, povijesnu knjigu objavljenu 2020. godine, knjigu povjesničara prof.dr.sc. Josipa Jurčevića „Komunistički teror i mučeništvo Crkve: djelovanje Udbe protiv Crkve u Hrvatskoj 1945.-1991.“ U knjizi se bavi i udbaškim doušnicima u Crkvi i poimence ih navodi. Šokirao sam se kada je spomenuo jednog svećenika kojega sam poznavao. Nije ih bilo mnogo, ali to su bili ljudi koje je Udba nečim ucijenila ili ih je jednostavno zastrašila.

Knjiga „Urlikanje“, lipanj

Prilično nezapaženo pojavila se knjiga „Urlikanje-najmoćniji alat demokracije“. Predstavljena je 24. lipnja 2021. u poslovnom prostoru poduzeća „Poslovna agencija“. Na nekoliko mjesta, na nekoliko portala pojavili su se kratki osvrti, a na Facebooku se može naći snimak predstavljanja knjige. Na knjigu sam slučajno naletio u knjižnici u Travnom početkom prosinca.

Međutim, to je jako važna knjiga, jer govori o jednoj izvanredno važnoj pojavi u Hrvatskoj koja ima šanse da napravi značajne promjene na putu prema „Boljoj Hrvatskoj“. Autor knjige je novinar Tomislav Birtić i knjiga govori o nastanku i borbi UGP-a, Udruge Glas poduzetnika od početka 2020. do polovine 2021. godine.  UGP  je od početne  inicijative na Facebooku, u godinu dana, tijekom pandemije korona virusa postala snažan nacionalni pokret sposoban promijeniti Hrvatsku.

Naslov knjige mi nije „sjeo“, jer ne mislim da je urlikanje najmoćniji alat demokracije. Prije, mislim, da pokazuje slabost demokracije, ako u njoj trebaš urlikati da nešto postigneš, umjesto da to postigneš u okviru normalnih demokratskih procesa. Ali djelovanje UGP-a je veoma važno za razvoj hrvatskog društva i knjiga na zanimljiv, čitak i pitak način govori o  UGP-u kao jednom originalnom i jako važnom fenomenu, pa je moje prigovaranje na naslov nebitno. U knjizi autor na mnogo mjesta citira Hrvoja Bujasa, Dražena Oreščanina i druge ugledne poduzetnike koji govore o ciljevima Udruge, ali i o stanju u društvu.

Naslovnica knjige „Urlikanje“

Udrugu su pokrenuli poduzetnici Hrvoje Bujas i Dražen Oreščanin sa suradnicima u trenucima kada je zbog korone Vlada naredila lockdown, zatvorila kafiće, frizere, restorane, kina i druga uslužna poduzeća, zatvarale su se obrazovne institucije i započela nastava na daljinu. Mali poduzetnici i obrtnici počeli su propadati i postojala je velika opasnost da nekoliko stotina tisuća ljudi ostane bez posla.

Na temelju članka 22.a Zakona o sustavu civilne zaštite 19. ožujka 2020. Stožer civilne zaštite RH za sprečavanje širenja zaraze koronavirusom  donio je  Odluku o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja, a 23. ožujka 2020. Stožer je donio Odluku o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.

Kraj svih problema s koronom u nedjelju, 22. ožujka 2020. Zagreb je pogodio potres jačine 5,5 stupnjeva po Richteru.

Vlada je izašla s prijedlogom mjera temeljenih na odgodama plaćanja poreza i doprinosa. A ministar je bešćutno izjavio  kako tvrtke koje ne mogu preživjeti dva mjeseca bez prihoda, bolje da i ne postoje. Na to je poduzetnik  Hrvoje Bujas, vlasnik poduzeća Crno jaje reagirao na svom Facebooku i pored ostalog napisao:

    „Treba nam, gospodo, lijek, a vi nam nudite vitamine. Ne trebaju nam odgode, već ukidanje i znatno smanjivanje svih poreza i nameta.“  

To je pokrenulo lavinu reakcija i Inicijativu Glas poduzetnika. Priključili su se  Dražen Oreščanin, Berislav Marszalek i mnogi drugi poduzetnici i počeli su pisati Vladi zahtjeve za donošenje mjera koje bi trebala poduzeti.  Počeli su nastupati na televiziji i govoriti o svojoj inicijativi i prijedlozima. Priključila im se ilustratorica Dijana Novak koja je ideje oblikovala u crteže, jer slika govori više od  tisuću riječi.

Ilustracija iz knjige „Urlikanje“, autorica ilustracije Dijana Novak

Dražen Oreščanin je uspješan vlasnik i direktor informatičkog poduzeća Poslovna inteligencija koje zapošljava oko 150 zaposlenika i ima tvrtke-kćeri u nizu zemalja od Velike Britanije do Slovenije. Upoznao sam njega i njegovu suprugu Anitu kada su mi, u utorak, 3.1.2017. godine, bili gosti u mojoj emisiji o poduzetništvu, ARGUMENTI na Hrvatskom katoličkom radiju.

Dražen Oreščanin i  njegova supruga Anita gosti u emisiji ARGUMENTI na HKR-u, 3.1.2017.godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Berislava Marszaleka sam upoznao u Tehnološkom parku. Došao je k nama sa svojim informatičkim poduzećem ENTRIO u vrijeme kada sam se ja već spremao u mirovinu pa nisam imao priliku dulje pratiti njegov razvoj. Ali moram priznati da nisam imao previše povjerenja u njegovu poslovnu ideju, a sada sam sretan da mogu priznati da sam pogriješio, jer ENTRIO uspješno napreduje.

Svi su bili odlično organizirani, stručni, stalno prisutni u medijima, napadali su ministre, a onda s njima uspostavili komunikaciju, ako nisu uspjeli milom, tada su organizirali prosvjede.

Ilustracija iz knjige „Urlikanje“, autorica ilustracije Dijana Novak

Sukobili su se s Vladom, s birokracijom na svim razinama, sa sindikatima javnih službi koje je simbolizirao Vilim Ribić, relikt socijalističke prošlosti i sramota znanstvene zajednice, jer sindikat znanosti vodi već dvadesetak godina, s HUP-om, s HGK, s HOK-om, s Državnim inspektoratom, a više od svega s antipoduzetničkom atmosferom u društvu i mentalitetom koji je oblikovan u socijalizmu.

Poduzetnik Vedran Jakominić član UGP-a je rekao:

      „Iskreno mislim da je osnovni problem Hrvatske duboko utkano nepovjerenje prema poduzetništvu. Nepovjerenje prožima sve zakone, pravilnike, nadzore, učionice i radio postaje. I dovodi poduzetnike u situaciju da je poslovanje nemoguće, a s druge strane imamo cijelu parastrukturu koja posluje u zaštićenom sustavu – kroz natječaje, javne nabave i male osobne usluge.“

A kada je krajem prosinca 2020. godine potres jako zdrmao i porušio Petrinju, Sisak i okolicu članovi UGP-a aktivno su se uključili u pomaganju stanovnicima i obnovi Petrinje. U Petrinji se „Bolja Hrvatska“ pokazala na djelu.

Na kraju knjige Dražen Oreščanin je rekao:

       „A mi tražimo promjene, istupamo u javnosti, borimo se, bez ikakvog vlastitog interesa. I zato nas nitko ne može pokolebati i zato idemo dalje i zato će osvanuti bolja Hrvatska, Hrvatska 2.0. I u toj borbi trebamo samo one otvorena i iskrena srca i velikih muda. Ako nemate povjerenja, nije problem u meni, Hrvoju i UGP timu, problem je u Tebi.“

Osnivanje Udruge Glas poduzetnika ima važno mjesto u hrvatskoj povijesti, a knjiga koja piše o nastanku UGP-a biti će korisna arhiva podataka koju će, nadam se,  jednom detaljno analizirati i proučavati neka nova generacija znanstvenika koja će shvatiti što se dogodilo.

Vodstvo UGP-a, Hrvoje Bujas, Dražen Oreščanin, Maruša Stamač, Vuk Vuković

(Izvor slike: https://express.24sata.hr/...)

165 godina Nikole Tesle, srpanj

Nikola Tesla je rođen 10. srpnja 1856. godine i u 2021. godini je 165 godina od njegovog rođenja. Nažalost, Hrvatska se opet ponaša kao da je jedan od najvećih genija u povijesti čovječanstva  slučajno u Hrvatskoj rođen i da to za nas baš i nije neki jako važan podatak. Hrvatske institucije brigu o Teslinim godišnjicama prepustile su jednoj maloj udruzi koja se trudi podsjećati na Teslu i na datume vezane uz njegov život. Organizirane su male svečanosti u Memorijalnom  centru „Nikola Tesla“ u Smiljanu, zatim kraj spomenika u Teslinoj ulici u Zagrebu, mali razgovor na TV ujutro i još neke individualne inicijative. Ali to nije ono čime bi Hrvatska pokazala da je ponosna na genija koji se rodio i školovao u našoj zemlji.

Među tim malobrojnim aktivnostima vezanim uz godišnjicu smrti Nikole Tesle htio bih istaknuti predavanje „Razlike među dvjema Teslinim autobiografijama“, autora Darka Žubrinića, Maria Esserta i Tihomira Žilića na 10. simpoziju Povijest i filozofija tehnike-PIFT 2021., održanom  on-line od 23.-24. studenog 2021.godine.

Prof.dr.sc. Darko Žubrinić, profesor matematike na FER-u sustavno istražuje godine školovanja Nikole Tesle u Hrvatskoj i razne druge zanimljivosti vezane uz život Nikole Tesle. U radu predstavljenom na PIFT-u autori su proučavali dva izdanja Tesline autobiografije, jedno pod naslovom "My Inventions", iz 1919. godine objavljeno u časopisu Electrical Experimenter (EE), urednik Hugo Gernsback, a drugo „The Strange Life of Nikola Tesla", koje je pripremio John Roland Hans Penner, a pretisak je objavljen 1995. godine. Zbog oštećenja knjige nije točno utvrđeno, kada je ta knjiga u originalu tiskana.

Prvi dio Tesline autobiografije objavljen je u mjesečniku Electrical Experimenter u veljači 1919. godine.

Izvorna fotografija iz 1898. g., precrtana u mjesečniku Electrical Experimenter veljače 1919.
Nikola Tesla ima u ruci bezžično upaljenu fluorescentnu žarulju zahvaljujući Teslinoj zavojnici (ne vidi se na slici) koja proizvodi visokofrekventnu izmjeničnu struju od nekoliko milijuna Hertza.

(Izvor slike: http://www.croatia.org/...)

Naši istraživači su pronašli da u  časopisu Electrical Experimenter nedostaju dijelovi (nisu tiskani) u kojima Tesla govori o svojoj vjeri i odnosu prema Bogu. Tesla je bio vjernik, redovito se molio i čitao Bibliju, svetu Božju riječ. Štoviše, Biblija je po Teslinom ispovijesti bila rješenje (key) najvećeg otkrića modernoga doba. Napisao je: “At this time I made a further careful study of the Bible, and discovered the key in Revelation.“. (Prijevod: „U to vrijeme sam pozorno proučio Bibliju i otkrio ključ u Otkrivenju.“ )

Moderatori časopisa Electrical Experimenter (EE) i službene verzije autobiografije s dubokim uvjerenjem prosvjetiteljske brige da se čitatelji ne inficiraju „opijumom za narod“ izbacili su sve takve odlomke. To sve nije bilo poznato dok taj detalj nisu uočila tri naša štovatelja Nikole Tesle.

O Teslinoj religioznosti pisao je naš slavni kipar Ivan Meštrović u  svojoj knjizi: „Uspomene na političke ljude i događaje“, napisao:

       „Njegov ideal i svi njegovi napori bili su usmjereni na to da koristi napretku čovječanstva. Iza toga je skrenuo u mistiku i pripovijedao mi, kako se još od mladosti prije spavanja, klečeći na golim koljenima, molio Bogu. Kad sam ga upitao, kakve molitve moli, odgovorio mi je:

    'One, koje sam u djetinjstvu molio. Ali, da, tako sam se molio sve do svoje pedesete godine. Od toga se doba molim drugačije, nu to je svejedno, suština je ista, i ja se molim Bogu svakoga dana.“

Raspad Domovinskog pokreta, srpanj

Miroslav Škoro, predsjednik  Domovinskog pokreta  podnio je 20. srpnja 2021. godine ostavku. Objavio je na svom Facebooku:

          „Ovim putem podnosim neopozivu ostavku na dužnost predsjednika stranke Domovinski pokret, sa sjedištem u Zagrebu, kao i na sve ostale dužnosti u stranci, s danom 20. srpnja 2021. godine.“

Nakon toga nastao je lom, mnogo ružnih riječi, izlasci iz stranke, mnogo zlobnih komentara, likovanje HDZ-ovaca i ljevičara po medijima, a domoljubi su sve više osjećali dezorijentirani i deprimirani.

Kroz 30 godina slobodne Hrvatske osnivale su se mnogobrojne domoljubne stranke koje su, nezadovoljne smjerom kojim je HDZ krenuo nakon smrti Predsjednika Tuđmana,  željele ponuditi prave domoljubne programe.  Povremeno su postigle značajne uspjehe, kao Domovinski pokret, a nakon toga su brzo nestajale s političke scene ili su jako smanjivale svoj utjecaj. Te domoljubne stranke i domoljubni lideri su znali povremeno mobilizirati hrvatsko biračko tijelo. U njima su bili ljudi koji, vjerujem, iskreno vole Hrvatsku, mnogi od njih su sudjelovali u Domovinskom ratu, mnogi su bili i sada bi bili spremni dati život za Hrvatsku.

Nažalost, svi ti projekti nisu uspijevali. Ima mnogo razloga za to i ne može se to ukratko objasniti. Razlozi se mogu naći u neiskustvu,  političkom neznanju, velikom egu lidera koji su uvjereni da su oni najpozvaniji da vode Hrvatsku, agresivnim i prljavim napadima glavnih medija na njih, podzemnom djelovanju „duboke države“ i još u mnogim drugim razlozima.

Veliki uspjeh Tina Srbića na Olimpijadi, kolovoz

Na Olimpijadi u Tokiju,  3. kolovoza 2021. godine, u finalu  vježbe na preči najbolji hrvatski gimnastičar Tin Srbić izvrsnom je vježbom osvojio srebrnu medalju, izjednačivši domet Filipa Udea s Igara u Pekingu 2008. godine.

Svjetski prvak iz Montreala 2017. i srebrni sa SP-a u Stuttgartu 2019. godine, te dvostruki osvajač srebra na europskim prvenstvima (2019. i 2020.), tako je u debitantskom olimpijskom nastupu stigao i do prve olimpijske medalje.

       „Vjerojatno ima riječi da se opiše ovaj uspjeh, ali ja ih trenutno ne znam izraziti. Trebat će vremena da shvatim da se nakon 20 godina treniranja svaki, ali doslovce svaki dan, sve to isplatilo u ovoj medalji. Od vremena kada sam bio dječak meni su Olimpijske igre bile ono o čemu sam sanjao i trebat će vremena da se sve slegne.“ izrekao je Tin prve dojmove nakon osvojena srebra.

Olimpijske igre Tokio 2020. zbog pandemije koronavirusa odgođene su za 2021. godinu i održale su se od 23. srpnja do 8. kolovoza.

Svi naši osvajači medalja na Olimpijadi zaslužuju pohvalu, divljenje i čestitanje. Ja, ipak, izdvajam Tina Srbića, jer taj skromni mladić uz ogroman trud koji ulaže u svakodnevno vježbanje studira na jednom teškom fakultetu, Fakultetu strojarstva i brodogradnja u Zagrebu.

On bi trebao biti uzor našim mladima.

Tin Srbić u Tokiju

(Izvor slike: https://www.sesvete-danas.hr/vijesti/decko-iz-dubrave-tin-srbic-osvojio-srebro-na-io-u-tokiju-13054)                                                                        

Sramotno povlačenje Amerikanaca iz Afganistana, kolovoz

SAD su u ponedjeljak, 30. kolovoza 2021.godine priopćile da su dovršili povlačenje svojih snaga iz Afganistana gotovo 20 godina nakon napada na tu zemlju. Amerikanci su napali Afganistan kao odgovor na napade Al-Kaide na Ameriku 11. rujna 2001. godine. Nakon 20 godina  Americi je bilo dosta Afganistana i već su se dugo pripremali otići iz te zemlje, ali nitko nije mogao očekivati da će se povući na tako sramotan način, u totalnom kaosu pokazujući nevjerojatnu nesposobnost. Umjesto da su najprije povukli civile, nakon toga opremu i na kraju vojsku, napravili su to potpuno krivim redoslijedom, najprije vojsku, pa civile u potpunom kaosu, a veliku količinu opreme su jednostavno ostavili.

Washington i saveznici u NATO-u nisu predvidjeli da će talibani tako brzo preuzeti vlast te su bili prisiljeni brzo napustiti zemlju, ostavljajući iza sebe tisuće Afganistanaca koji su im tijekom njihovog boravka u Afganistanu pomagali.

Na Zapadu na vlast dolaze sve nesposobnije političari koji nisu u stanju uspješno reagirati ni na jednu krizu. I to mora zabrinuti sve građane Amerike i Europe.

Očajni Afganistanci, u strahu pred talibanima žele se na silu ukrcati u američke transportne zrakoplove.

(izvor slike: https://www.telegram.hr/...)

Umro je prof.dr.sc. Zvonko Benčić, rujan

Iznenada, neočekivano, u utorak, 21. rujna 2021. godine umro je prof.dr.sc. Zvonko Benčić. Otišao je nenadano, dok je bio u velikom poslu pripreme 10. simpozija „Povijest filozofije i tehnike“, PIFT-2021.  On u javnosti nije bio poznat, bio je samozatajan, s njim se nisu bavili naši mediji, nije nastupao na TV, ali svi možemo biti fascinirani svime što je učinio i ostavio iza sebe.

Prof.dr.sc. Zvonko Benčić, u kafiću na FER-u, 17.6.2020. godine.

(Izvor slike: arhiva autora)

Njegov život, od rođenja 23. travnja 1940. godine u Senju do smrti 21. rujna 2021. godine u Zagrebu, bio je zanimljiv, bogat događajima, radom, učenjem, stručnim i znanstvenim rezultatima u Končaru i na FER-u u vremenu do mirovine, a nakon mirovine bio je i dalje nevjerojatno aktivan, radio je jako mnogo. Bio je jedan od najaktivnijih umirovljenika koje znam.

Godišnje je napisao, uredio, preveo i objavio nekoliko vrlo zanimljivih i vrijednih knjiga iz područja znanosti, tehnike, povijesti tehnike te životopise značajnih osoba iz naše povijesti. Veliki broj tih knjiga bile su rezultat ozbiljnog, dugogodišnjeg istraživanja. Svoje knjige je izdavao u svojim  poduzećima, najprije u poduzeću Graphis d.o.o, a nakon toga u poduzeću Kiklos-krug knjige d.o.o.,

Rekao mi je da je već prestao brojati izdane knjige, ali misli da bi moglo biti oko 120 knjiga. Dio tih knjiga je napisao, dio preveo, a dio uredio u svojstvu urednika. Uredio je ili napisao te izdao oko 1500 stranica godišnje. Znači, u zadnjih 30 godina je uredio i objavio oko 50.000 stranica.

Deset njegovih knjiga dobilo je Strossmayerovu nagradu ili za najuspješnije znanstveno djelo ili za izdavački poduhvat. 

Neke od knjiga koje su dobile „Strossmayerovu nagradu za najuspješnija znanstvena djela na hrvatskom jeziku za tehničke znanosti“

(Izvor slike: http://www.graphis.hr/...)

Posebno su mi zanimljive knjige kojima je iz zaborava izvukao orguljaša, matematičara i fizičara Franju Dugana (1874.-1948), a  radio je i na trećoj knjizi o Duganu.

Profesor Benčić bio  je jedan od onih za koje bismo mogli reći – znanstvenik starog kova, stare škole, odnosno pripadnik stare garde u najboljem smislu te riječi, kakvih ima sve manje.

Bio je vrhunski stručnjak i znanstvenik, povezan s gospodarstvom, s praksom, s realnim svijetom,  radio je u gospodarstvu, stekao veliko iskustvo i prenosio ga na mlade i stalno je održavao vezu između teorije i prakse.  Bio je intelektualac kakvih gotovo više nema. On nije bio  „čovjek jedne knjige“, koji osim svoje specijalizacije ne zna ništa drugo, već je bio čovjek širokog, multidisciplinarnog obrazovanja i interesa, od tehnike, filozofije,  povijesti, kulture, jezikoslovlja do glazbe.

Smrt ga je zatekla dok je završavao uređivanje Zbornika s prošlogodišnjeg simpozija PIFT-2020, knjigu  s više od 1000 stranica, a uz to je završavao priprema za PIFT 2021. koji se   održao online od 23.-25. studenoga 2021.godine.

A nama koji smo ga poznavali ostati će u sjećanju kao velik, skroman i dobar čovjek.

Opet su pucale vodovodne cijevi i uzrokovale poplave u Zagrebu, rujan

Stanovnike zagrebačke četvrti Trešnjevka Sjever probudila je u nedjelju 26.9.2021. oko šest sati poplava. Pukle su vodovodne cijevi u Selskoj ulici, stotinjak metara južnije od križanja sa Ozaljskom i voda je počela teći ulicom. Bujica vode slijevala se satima, otvorila se rupa, obustavljen je promet. Brojni podrumi i sutereni bili su poplavljeni, a na terenu su vatrogasci i druge službe pomagali  građanima ispumpavati vodu iz poplavljenih prostorija.

Oko 7:40 sati zaustavljen je dotok vode u puknutu vodovodnu cijev u Selskoj ulici. Nakon zaustavljanja vode započela je sanacija terena.

Nakon dva dana, u utorak 28. rujna 2021. oko 4,47 sati u Zagrebu, na raskrižju Selske i Baštijanove, opet su puknule vodovodne cijevi i počela se izlijevati velika količina vode po okolnim ulicama i objektima. Voda je prodrla u objekte u gotovo svim ulicama između Krapinske i Ozaljske. Poplavljeni su i dom i škola na Selskoj. Poplavljena je i kuhinja u domu pa je Grad učenicima dostavio sendviče za doručak.

Pukla vodovodna cijev u Selskoj ulici

(Izvor slike: https://www.telegram.hr/...)

Te poplave su odmah stavljene na dušu novoj vlasti u Zagrebu. Iako su se ljudi koji su došli 2021. na vlast u Zagrebu pokazali potpunu nespremni za upravljanje Gradom, za ovu poplavu nisu krivi. Kriva je, naravno, prethodna vlast koja je veliki kredit namijenjen za sanaciju vodovodne mreže potrošila za poslove koji s vodovodnom mrežom nemaju veze.

Za divno čudo, u ljeto su u Novom Zagrebu, u mom susjedstvu uz Vatikansku ulicu koja dijeli Dugave i Travno, počeli mijenjati vodovodne cijevi. I u studenom mjesecu je dio posla, vjerojatno, završen, jer je sve zatrpano. Ne znam je li to bila izolirana akcija ili početak ozbiljnog projekta zamjene starog zagrebačkog vodovodnog sustava.

Nove vodovodne cijevi uz Vatikansku ulicu koja odvaja Travno i Dugave u Novom Zagrebu.

Snimljeno 4.10.2021.

(Izvor slike: arhiva autora)

Julio Radilović-Jules, listopad

Konačno mi se 19. listopada 2021. godine ostvarila dugogodišnja želja da upoznam Julija Radilovića-Julesa, jednog od naših najboljih i najslavnijih strip-crtača. Nažalost, današnje generacije ga ne poznaju, a on je sigurno jedan od naših najvećih umjetnika 20. stoljeća. Moja generacija je odrasla  na njegovim stripovima i svi se sjećamo kako smo svaki četvrtak nestrpljivo čekali da na kioske dođe popularni tjednik Plavi vjesnik i da možemo čitati nove epizode prekasnih Julesovih stripova „Kroz minula stoljeća“, „Herlok Sholmes“, „Baća izviđač“, „Afričke pustolovine“ i drugih. Plavac je okupio veliki broj domaćih autora,  Radilovića, Maurovića, Bekera i druge, objavio je oko 180 domaćih stripova.  U to vrijeme je imao, danas nezamislivu, nakladu od oko 150.000 primjeraka. Kada je za urednika došao Pero Zlatar izbacio je stripove i pretvorio Plavi vjesnik u list za tinejđere, naginjući žutom tisku i traču I Plavac je ubrzo propao.

Kada sam posjetio gospodina Radilovića u njegovom stanu u Petrinjskoj ulici, imao je 93 godine. Sjeli smo u njegovu dnevnu sobu i on  mi je pričao o svom životu. Ja sam tu priču snimao, a poslije prenio u tekst koji ću objaviti na svom portalu.

Cijeli život se nije mogao ispričati samo u dva sata pa sam gospodina Radilovića posjetio još 28.10.2021.godine. Naravno, ni tada nismo bili gotovi i dogovorili smo se za treći susret. Tada je započeo treći val pandemije korona virusa i ja sam čekao da se cijepim 3.put. Kada sam konačno 29.11.2021. nazvao telefon gospodina Radilovića, cijeli dan mi se nije javio. Zvao sam ga i sutradan i opet se nitko nije javio. Jako sam se zabrinuo i nazvao sam gospodina Mladena Novakovića čiji broj mi je dao gospodin Radilović. Gospodin Novaković je momentalno u Beču i rekao mi je da je gospodin Radilović u Domu umirovljenika „Duga“ u Horvaćanskoj ulici na Trešnjevci. Nazvao sam Dom i razgovarao s gospodinom Julesom koji mi je rekao da je dobro i da jedva čeka da prestane zabrana posjeta i da opet može primati posjete.

Mene je više od svega zanimalo kako radi, razmišlja, kreira svoja djela jedan veliki crtač, veliki genijalni umjetnik, kako se stvaraju stripovi, kako dolaze ideje, kako je nekada davno jedan potpuno neiskusan mladić počeo crtati stripove, kako su stvarali genijalni umjetnici Jules i Zvonimir Furtinger, scenarist mnogih Julesovih stripova.

Nekoliko maštovitih i efektnih masovnih scena bitke iz najpoznatijeg Julesovog stripa „Kroz minula stoljeća“, objavljenog u Plavom vjesniku 1956.godine.

 (Izvor slike: knjiga „Kroz minula stoljeća“.)

Jules je nacrtao  76 stripova, dva stripa nisu objavljena. Veliki broj stripova pojedinačne su epizode unutar 8 velikih stripova koji su izlazili u nastavcima. Sve stripove je potpisivao svojim nadimkom Jules.

Julesov autoportret, 1980., u vrijeme kada je crtao strip „Vitez  Trueblood“..

(Izvor slike: knjiga Partizani-3“)

Kroz njegov život pratimo slavno „zlatno doba hrvatskog stripa“. Zanimljivo je da se „zlatno doba hrvatskog stripa“ poklapa sa „zlatnim dobom hrvatskog filma“ i sa „zlatnim dobom hrvatske elektrotehnike“. Nevjerojatna je i neobjašnjiva prava eksplozija kreativnosti u Hrvatskoj koja se dogodila u jednom dosta kratkom povijesnom razdoblju od oko 40 godina, od 1940-tih do 1980-ih godina 20. stoljeća.

Nakon toga se ta kreativnost ugasila.

Julije Radilović-Jules  uz Svjetsku enciklopediju stripa iz 1998. u koju je uvršten i tekst o njemu.

Snimljeno 19.10.2021..

(izvor slike: arhiva autora)

Kada smo razgovarali, gospodin Radilović je bio u  93 godini života, ali je govorio jakim, čvrstim, jasnim glasom, rečenice su mu razgovijetne i teku bez zamuckivanja, s duhovitim opaskama. Sjeća se detaljno podataka starijih od 80 godina. Govori pomalo arhaičnim, zagrebačkim, purgerskim slengom. Nisam htio taj njegov slikoviti, meni dragi rječnik prevoditi na hrvatski književni jezik. Nemam pravo dirati u jezik jednog velikog, genijalnog umjetnika i čovjeka. Htio sam sačuvati njegov način izražavanja. Osim toga, tekst nisam htio objaviti u obliku intervjua. Moja pitanja su nevažna, već sam pustio da gospodin Radilović priča o  svom životu i stripovima.

To je njegova autobiografija.

Kada tekst bude gotov, tu njegovu autobiografiju objaviti ću na ovom portalu.

ARCA, 2021., listopad

Izložba inovacija ARCA sama po sebi ne bi zaslužila da bude spomenuta u ovom Osvrtu, ali inovacije i razvoj proizvoda toliko su važni u gospodarstvu da je izložba samo povod da pišem o toj značajnoj temi. Izložba se održala od 14.-16. listopada 2021. godine u NSK – Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici.

Plakat za izložbu ARCA na ulaznim vratima u NSK.

(Izvor slike: arhiva autora)

Arcu organizira svake godine Udruga inovatora Hrvatske. Izložba je bila blijeda, neinventivna, s malo inovacija i puno plakata, malo izlagača i bez posjetitelja. Ne znam na temelju čega su dodjeljivali nagrade, vjerojatno na temelju slike na plakatu i eventualno razgovora s nekim na izložbenom prostoru.

Na otvorenju se režu vrpce, političari i organizatori se slikaju za novine i TV. A ubrzo poslije otvorenja  štandovi su prazni, nikoga nema, jer to sve nikoga ne zanima.

Ja sam izložbu posjetio u subotu ujutro, možda je prva dva dana bilo nešto više posjetitelja. Ali to je beznačajno prema onome što bi ta izložba trebala predstavljati. Izložbeni prostor ZICER-a (nasljednika Tehnološkog parka Zagreb) bio je prazan, bez inovacija i bez izlagača. Nekada je štand Tehnološkog parka bio pun vrhunskih inovacija, pun patenata i na štandu su bili inovatori, vrhunski poduzetnici koji su razgovarali s posjetiteljima.

Na izložbi nisu nastupili tehnološki parkovi iz Hrvatske koji bi trebali biti rasadnik inovacija. Ljudi koji vode naše tehnološke parkove u većini slučaja ni ne znaju što su to inovacije, a ni poduzetnici ih ne zanimaju. Zanima ih samo traženje love iz EU fondova.

Prazni izložbeni prostor ZICER-a (nekadašnjeg Tehnološkog parka Zagreb)

(Izvor slike: arhiva autora)

Prazni izložbeni prostori s plakatima i s par inovacija i bez posjetitelja.

(Izvor slike: arhiva autora)

U Hrvatskoj se inovatorima bave dvije konkurentske družbe, Udruga inovatora Hrvatske i Savez inovatora Zagreba koje su u sukobu, a bile su i na sudu. I jedni i drugi se u biti malo bave razvojem inovatorstva, jedina im je zadaća organizirati jednom (ili dva puta godišnje) izložbe inovacija, ARCA i INOVA i nastupanje na izložbama inovacija po cijelom svijetu. (Sada sam na internetu otkrio da je ovogodišnja izložba INOVA održana od 13.-16. listopada 2021.godine u Narodnom sveučilištu Dubrava). Bore se oko istog kolača, za putovanja po svijetu i u toj borbi je zagrebačka udruga izvukla puno više koristi za sebe. Financirao ih je Grad Zagreb, proputovali su cijeli svijet mnogo puta i posjetili izložbe u svakom kutku planete. Zagrebačkom savezu je krenulo kada su u svoje društvo lukavo uvukli pročelnika Ureda za gospodarstvo Grada Zagreba koji deset godina nije ništa radio već mu je bila glavno zanimanje masovno fabriciranje knjiga poezije. I onda su krenula mnogobrojna putovanja po svijetu financirana iz gradskog proračuna.

Prije dvije godine, 2019., u Osvrtu sam komentirao izložbu INOVA koja se održala na Zagrebačkom velesajmu i bila je isto tako, blijeda, prazna, jadna  i nikakva.

Uvijek sam žalostan kada vidim na kakvu nisku razinu se srozalo bavljenje inovacijama.

A još više me rastužuje kada vidim naše (istočne) susjede koji to rade mnogo bolje.

To me podsjetilo da sam pred jedanaest godina,  28. rujna 2010. godine na poziv prof.dr.sc. Vojina Šenka na Tehničkom fakultetu u Novom Sadu održao predavanje „Zašto nam trebaju tehnološki parkovi“. Oni su tada razmišljali o osnivanju tehnološkog parka i zanimala su ih naša iskustva. Zanimala su ih i naša iskustva u izboru najboljih inovacija. Devet godina nakon toga u Novom Sadu su dobili prekrasan, veliki  tehnološki park, a mi nemamo ništa. A uz to su kreirali odličan natječaj za inovacije u kojem se natječu poduzetnički timovi iz cijele države, a finale je nalik na show na Euroviziji i prenosi ga 1. program njihove televizije. Timovi su vrhunski, inovacije su vrhunske, a mnogo timova je sa njihovog sveučilišta.

Svake godine mi pošalju snimak natjecanja i pojedem se od ljubomore.

Enormno povećanje potrošnje droga u Hrvatskoj, listopad

U emisiji ARGUMENTI na HKR-u, Hrvatskom katoličkom radiju od 14. listopada 2021. godine govorilo se o razlozima enormnog povećanja potrošnje droga u Hrvatskoj u zadnjih šest godina. Konzumenti su najviše mladi, a među njima i maloljetnici. U emisiji su o tom velikom problemu govorili prof.dr.sc. Slavko Sakoman, psihijatar koji je većinu svog života posvetio borbi protiv ovisnosti o drogama, dr. Mirjana Orban, voditeljica Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar" i Dražen Rastović, voditelj Službe kriminaliteta droga u Policijskom nacionalnom uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (PNUSKOK).

Slavko Sakoman upozorio je da je analiza otpadnih voda koju u Zagrebu od 2009. provodi Institut Ruđer Bošković pokazala zabrinjavajući porast potrošnje ilegalnih droga od 2015. do 2020. godine. U tom je razdoblju porast potrošnje amfetamina (speed) porasla za čak 1300 posto; po konzumaciji marihuane postali smo prvi u Europi radnim danom, jedino vikendom veću potrošnju ima Amsterdam.

Konzumacija kokaina u pet godina porasla je čak 500 posto, a kokain je glavni izvor financiranja organiziranog kriminala koji pomoću tog ‘crnog novca’ razvija svoje koruptivne mreže i tako vlada hrvatskim društvom.

Statistika iz 2019.  o uživanju droga u EU po zemljama.

(Izvor srčike: https://www.statista.com/statistics/597788/problem-drug-use-prevalence-europe-by-country/)

       „Veliki porast ponude i dostupnosti droga u tako kratko vrijeme, što nije slučaj niti u jednoj državi EU-a, indirektno ukazuje na neadekvatan odgovor represivnog i pravosudnog aparata”, poručio je Sakoman. Istaknuo je da nitko za takvo stanje nije pozvan na odgovornost te da je ta tema posve skrivena iza „Covid zavjese“ i prolazi „ispod radara“.

     „Sve je slabija kvaliteta provedbe društvenih mjera zaštite mladeži kako po pitanju ponude (dostupnosti ) tako i potražnje sredstava ovisnosti, koja uključuju i igre na sreću. Nema nikakvih kampanja kojima bi se zahvaćale te teme, a s druge strane, javna televizija svakodnevno gotovo bombardira publiku reklamiranjem kockanja porukom ‘dodira sreće“, upozorio je dr.sc. Sakoman i na taj problem.

Prof.dr.sc. Slavko Sakoman
(Izvor slike:https://m.vecernji.hr/...)

Psihijatrica Mirjana Orban upozorila je da je kampanja za legalizaciju marihuane, a koja se vodila preko medija i putem političara s lažnim porukama o njezinoj koristi, učinila veliku štetu mladima koji je sada smatraju ‘svetom biljkom’ koja liječi. Takve je stavove kod mladih teško mijenjati, poručila je te otkrila kako u praksi doživljavaju da ih mladi tijekom terapije optužuju da su protiv marihuane jer su ‘plaćenici farmaceutskih industrija’, ali i da su i sami roditelji zbunjeni takvim porukama. Istodobno, države koje su legalizirale marihuanu u rekreativne svrhe bilježe enorman porast psihijatrijskih hospitalizacija mladih ljudi i maloljetnika.

Policajac Dražen Rastović ustvrdio je pak da situacija ipak nije tako dramatična kako se na prvi pogled čini.

        „Hrvatska nema epidemiju ovisnosti o drogama, to pokazuju i podaci Zavoda za javno zdravstvo. Isto tako svi građani mogu vidjeti da nemamo parkova i otvorenih prostora gdje se otvoreno preprodaje droga kao u drugim državama”, rekao je i dodao da u Hrvatskoj nema proizvodnje droge te da jedino raste proizvodnja marihuane i to zbog agresivne javne kampanje za njezinu legalizaciju.

U intervjuu u Večernjem listu  17. siječnja 2021. godine dr.sc. Sakoman, sada već umirovljenik, je rekao:

       „S obzirom na to da naš glavni grad troši četvrtinu količine droga države, prometom kokaina mafija je uprihodila te 2019., dakle bez fiskalne blagajne, oko dvije i pol milijarde kuna. Na tu činjenicu država ni slovom nije reagirala. Mafija je u kratko vrijeme, zgrnuvši nekoliko milijardi kuna gotovine, silno ojačala svoje koruptivne kapacitete, a time i moć u ovoj nepotrebno jadnoj zemlji.

       Kako biti ravnodušan prema tim podacima, nakon što sam se desetljećima zauzimao da se takvo što ne dogodi?“

Političko-kriminalni milje je profesora Sakomana uporno htio smijeniti, a povremeno i ubiti. O tome dr.sc. Sakoman u intervjuu Večernjem listu govori:

        „Zahvaljujući Ruži Pospiš-Baldani, predsjednik Tuđman osobno me zaštitio te sam mogao te 1999. godine mirno obavljati svoj posao. No, 2000. dolazi do promjene vlasti, a dogodine putem medija saznajem da sam smijenjen s mjesta šefa Komisije za droge i pitam tadašnjeg zamjenika ministrice zdravstva, dr. Rajka Ostojića, zašto mi to nije rekao. Tvrdio je da nema pojma. Nakon toga počinje moj sustavni progon najgore vrste, s ciljem da se umanji moj utjecaj ili javno djelovanje. Vrhunac tog progona je u proljeće 2003. kada me na tiskovnoj konferenciji u Vladi potpredsjednik Goran Granić izložio medijskom linču, s lažnim optužbama.

    Ipak mi je najgori trenutak bio 2006. kada sam od osobe iz obavještajne zajednice suočen s prijetnjom likvidacije snajperom, o čemu je bio informiran i šef SOA-e Karamarko….

      Sve pozitivniji stav države, pa i represivnog aparata, prema uporabi 'trave', rezultirao je povećanjem interesa, potražnje i čini se da je došlo do porasta konzumacije marihuane. Kao posljedica porastao je broj hitnih hospitalizacija zbog toksične kanabis paranoidne psihoze. Marihuana je prema istraživanjima u nekim zapadnim zemljama kao etiološki čimbenik odgovorna za 14 posto 'pokretanja' shizofrenog procesa kod novoliječenih mladih bolesnika“, govorio je  dr.sc. Sakoman  30.11. 2015. u Večernjem listu.

Problem je strašan, približavamo se zapadnim, razvijenim zemljama u kojima droga razara sve segmente društva, a kod nas se taj problem potpuno zanemaruje, stavlja „pod tepih“, to nikoga ne zanima. A to je uz demografski problem najveći problem našeg društva.

Jedna gospođa koja često kao statistica nastupa u snimanju raznih naših sapunica rekla mi je da je bila šokirana, kada je vidjela da u stankama kod snimanja glumci odlaze u pokrajnje sobe i tamo smrču drogu.

Bivša političarka Mirela Holy u svojoj knjizi „Vražica nosi Pradu-a bogovi konfekciju: pret-a-porter priče o političkoj moću" pisala je o političarima koji odlaze u WC,  tamo šmrču drogu i pojavljuju se s ostacima bijelog praha na licu. Izgovarali su se da su jeli krafne i da je to šećer od krafni.

Je li netko reagirao? Nije.

U medijima su to sveli na ismijavanje priče o krafnama.

Jedan nekada poznati političar koji dobro poznaje situaciju u Istri, stalno je govorio da se vodeći političari u Istri drogiraju. Niti na to nitko nije reagirao.

Moj prijatelj koji je imao sina u srednjoj školi slučajno je otkrio da je sin novac dobiven  za sendvič koristio za kupovanje marihuane. Nisam imao pojma da se „marica“ može kupiti već za 10 kuna. Djeca iz razreda skupljala su se preko vikenda u jednoj vili u Zagrebu, u kojoj je živio njihov prijatelj iz razreda. Njegovi roditelji, ugledni liječnici su preko vikenda odlazili na more i djeca su se skupljala u stanu i pušila marihuanu. Tada se cijela obitelj mog prijatelja udružila i počeli su u stopu pratiti srednjoškolca i uspjeli su ga izvući iz tog poroka. Sada je mladić uspješan sportaš, košarkaš.

Moji prijatelji koji sada imaju djecu u srednjoj školi pričaju mi o mukama koje prolaze kada vide u kakvoj okolini moraju u školi živjeti njihova djeca. U razredu se uvijek nađe nekoliko „trulih jabuka“ koje negativno utječu na ostale.

I to nikoga ne zanima.

Naši mediji i političari se bave koronom, ustašama i partizanima, narod gleda sapunice, reality show i zanima ga što rade i što misle razne poluobrazovane pjevaljke i „influencerice“.

Lijevi mediji i lijevi, „progresivni, moderni i napredni“ političari zastupaju glasno i agresivno legalizaciju uživanja marihuane, vjerojatno, s osnovnim ciljem da do kraja razore naše krhko društvo.

Dan obitelji u Crkvi, listopad

U nedjelju, 10. listopada u Crkvi se slavio Dan obitelji i misna čitanja i propovijed govorili su o braku i obitelji.  Naš župnik u crkvi u Travnom, Darko Bručić Pavuk govoreći o toj temi u propovjedi je  spomenuo podatak da 3/4 djece koje je ove godine krstio dolaze od roditelja  koji nisu crkveno vjenčani ili uopće nisu u braku.

Dan obitelji u crkvi Srca Isusova u Đakovu

(Izvor slike: https://sestre-sv-kriza.hr/dan-obitelji-dakovo-10-listopada-2021/)

Takve porazne brojke velikim dijelom su rezultat opće društvene klime na cijelom Zapada, ali i Obiteljskog zakona koji je Vlada Zorana Milanovića donijela  22. rujna 2015. godine. Mladima (a i svima ostalima) je omogućeno živjeti u izvanbračnoj zajednici koja je tim zakonom dobila ista prava kao i bračna zajednica. Kroz medije je plasirano uvjerenje da je brak samo papir „koji nam ne treba, jer se mi volimo“ i mnogi su koristeći liniju manjeg otpora odlučili ne ženiti se, ne sklapati brak, jer „što da se gnjavimo time kada i bez toga imamo sva ista prava“.

Članak 11 Obiteljskog zakona glasi:

Izvanbračna zajednica

Članak 11.

(1) Odredbe ovoga Zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju se na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenoga muškarca koja traje najmanje tri godine, a kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete ili ako je nastavljena sklapanjem braka.

(2) Izvanbračna zajednica koja ispunjava pretpostavke iz stavka 1. ovoga članka stvara osobne i imovinske učinke kao bračna zajednica te se na nju na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o osobnim i imovinskim odnosima bračnih drugova, odnosno odredbe drugih zakona kojima se uređuju odnosi u poreznim stvarima, osobni, imovinski i drugi odnosi bračnih drugova.

Ozakonjenje izvanbračne zajednice bio je još jedan jak udarac koji razara brak kao temeljnu zajednicu društva.

Nažalost, to je trend u suvremenoj Europi gdje se agresivno na mnogo načina razara obitelj, tradicionalne vrijednosti društva i sami kršćanski temelji Europe.

Pored toga lijevi ekološki aktivisti proizvode paniku i osjećaj krivnje, a  čovjeka tretiraju kao nepopravljivi „tumor svijeta“ odgovoran za sve u kontekstu klimatskih promjena. 

Ivica Šola 26. listopada 2021. na portalu Narod u članku „Umjesto Gospe ljudima se ukazuje mala Greta“ piše:

      „Istraživanje provedeno među 10.000 mladih ljudi u dobi od 16 do 25 godina koje je ugledni Lancet objavio u rujnu ove godine kaže: 39 posto djece izjasnilo se da 'ne želi imati djecu' zbog klimatskih promjena, 77 posto vjeruje da je budućnost zastrašujuća, šest od deset kaže da su izuzetno zabrinuti zbog klimatskih promjena, više od 50 posto kaže da su prestravljeni i bespomoćni. 

      Klimatska tjeskoba i sukladno „žrtvovanje djece“ (kao u poganskoj aztečkoj religiji) preuzela je važnu ulogu u svjetskoj demografiji koju su potvrdili čak i analitičari na Morgan Stanleyu.“

I nova vlast u Zagrebu, radikalni, lijevi eko-aktivisti uklopili su se u taj trend. Jedan od prvih poteza koji su poduzeli kada su došli na vlast je bio da su 9.12.2021. odlukom Gradske skupštine ukinuli demografsku mjeru „roditelj-odgojitelj“. Takva odluka je  prihvaćena je s 27 glasova "za" i 11 glasova "protiv", uz vrlo oštro protivljenje oporbenih gradskih zastupnika, a što je pokazala i gotovo trosatna rasprava. Izmjena odluke izazvala je i veliko protivljenje korisnika mjere roditelj odgojitelj - njih 5.793 s 20.000 njihove djece.

Obitelj je osnovna ćelija svakog društva. Nove ideologije, kao i nekada, stare komunističke, žele razbiti obitelji da mogu „oteti“ djecu od utjecaja roditelja i oblikovati djecu po svojim načelima.

Za obitelj, za djecu potrebna je odgovornost i bezgranična ljubav, snaga da djecu zaštitimo i mudrost i ljubav da djecu odgajamo. A današnje vrijeme cijeni samo ugodu, zabavu i egoistični  užitak bez obveza i odgovornosti.

To sve ima za posljedicu da se rađa sve manje djece, Europa izumire, a razni agresivni, lijevi eko-aktivisti žele to nadoknaditi imigrantima.

Dan sjećanja – 30 godina od pada Vukovara, studeni

Prošlo je 30 godina od 18. studenog 1991. godine kada je slomljena herojska obrana malobrojnih branitelja koji su branili Vukovar od višestruko nadmoćnijih neprijatelja. To je bila najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. JNA uz pomoć četnika i ostalih srpskih paravojnih snaga napadala je i razarala grad od kolovoza do studenog 1991. godine. Teško je naći riječi kojima se mogu opisati razaranje grada i patnje ljudi koji su živjeli  gradu i neopisivo herojstvo ljudi koji su branili grad. Nakon 87 dana otpora otpor branitelja je slomljen i u grad su ušle jedinice JNA i četnici. Počela su strijeljanja, klanja, na Ovčari, Veleprometu i drugdje, neopisivi zločini i progon stanovništva.

Vukovarski vodotoranj, simbol razaranja Vukovara

(Izvor slike: https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/zavrsena-obnova-vukovarskog-vodotornja-zbog-koronavirusa-vecerasnje-svecano-otvorenje-bez-prisutnosti-gradana-1054314)

Svake godine u spomen na žrtvu Vukovara održava se Kolona sjećanja koja prolazi put od Bolnice do Memorijalnog groblja u Vukovaru, u dužini 5.5 km. Već nekoliko puta se na Koloni sjećanja prelamali sukobi između „dvije Hrvatske“, pa su čak išle dvije odvojene kolone. Ove godine sukoba nije bilo i sve se odvijalo dostojanstveno i mirno, s puno pijeteta i poštovanja što uspomena na tragediju Vukovara i zaslužuje.

Naravno, ako se zaboravi na vulgarno vrijeđanje Vukovaru objavljeno u srpskim „Novostima“ koje financira Vlada Republike Hrvatske.

Vukovar-Kolona sjećanja

(Izvor slike:https://vukovarsko-srijemska-policija.gov.hr/vijesti/dan-sjecanja-na-zrtvu-vukovara-1991-2019/18557)

Cijepljenje, COVID-potvrde, pandemijski marketing i ludilo korone, studeni

I u  2021. godini pandemija korona virusa utjecala je na naš život, naše zdravlje, naše ponašanje i izazivala stalne sukobe među ljudima, između onih koji su zahtijevali što strožije mjere do onih koji su smatrali da su cijelo društvo, politika, vlast i mediju podlegli teroru pandemijskog marketinga. I da sve mjere zaštite od korone ugrožavaju osnovne ljudske slobode. Hrvatska koja je duboko podijeljena na desne i lijeve, domoljube i „jugoslavene“ sada se podijelila i prema odnosu prema cijepljenju i COVID-potvrdama. Nisu se podijeli samo obični građani, već su još oštrije podjele među znanstvenicima.

Malo po malo moglo se na temelju bezbrojnih istraživanja u svijetu zaključiti da cijepljenje štiti osobe koje su cijepljene, ali zaštita cjepiva relativno brzo opada i počelo se preporučati (zahtijevati) 3. doza cijepljenja. Isto tako je utvrđeno da se i cijepljeni mogu zaraziti, prenositi koronu i zaraziti druge.

Zato je odluka Stožera da se uvede obvezno testiranje i  tzv. COVID potvrde koje postaju uvjet za ulazak u razne institucije izazvale otpor gnjevnih građana. U Narodnim novina je  12. studenoga 2021. objavljena Odluka u kojoj u točki IV. piše:

    „Osobe iz točke I. ove Odluke dokazuju da su testirane na virus SARS-CoV-2, odnosno da su cijepljene ili preboljele bolest COVID-19, predočenjem EU digitalne COVID potvrde ili predočenjem drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju.“

    "Odluka je stupila na snagu 16. studenoga 2021. godine, kako bi se u ponedjeljak mogli testirati svi na koje se odnosi odluka", rekao je ministar Davor Božinović na konferenciji za novinare Nacionalnog stožera civilne zaštite.

Protivnici COVID-potvrda tvrdili su da te potvrde stvaraju lažnu sigurnost i omogućavaju da i zaraženi ljudi koji su dobili potvrde mogu ulaziti bez kontrole u razne institucije, npr, bolnice čime ugrožavaju zdravlje drugih.

Na Trgu bana Jelačića se 20.11.2021. održao prosvjed protiv mjera za suzbijanje koronavirusa koji je započeo u 15 sati. Došli su ljudi iz raznih dijelova Hrvatske.

Na prosvjed u Zagrebu pozivalo se na Facebook stranici "Inicijativa prava i slobode" pod geslom "STOP COVID potvrdama, zajedno za slobodu".

Poziv na prosvjed

(Izvor slike: https://dalmatinskiportal.hr/vijesti/kontra-covid-potvrda-splitski-prosvjednici-ce-autobusima-u-zagreb/115921)

Veliki prosvjed u Zagrebu protiv COVID potvrda

(Izvor slike: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/u-zagrebu-se-sprema-veliki-prosvjed-protiv-covid-potvrda-dolaze-autobusi-i-iz-drugih-dijelova-hrvatske)

Kupnja francuskih zrakoplova i večera u Gallu, studeni

Francuski predsjednik Emmanuel Macron stigao je 24. studenog 2021. godine u Zagreb u službeni posjet Hrvatskoj. Osnovni cilj posjete bio je potpisivanje ugovora o kupnji francuskih borbenih zrakoplova. I u četvrtak 25. studenoga 2021. potpisana je Deklaracija o strateškom partnerstvu dvije zemlje i Ugovor o kupnji francuskih borbenih zrakoplova Rafalea.

U ozbiljnim državama predsjednici i premijeri snažno podupiru razvoj gospodarstva i pomažu svojim poduzećima u izvozu. Možemo se prisjetiti 13. siječnja 1996. godine kada je američki predsjednik Bill Clinton posjetio Hrvatsku. Pored svih riječi potpore Hrvatskoj glavni cilj posjete američkog predsjednika bilo je nastojanje da nagovori hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana da Hrvatska kupi američke Boeinge.

Naši izvoznici takvu podršku od naše vlasti nikada nisu imali. Čak u većini slučajeva naša veleposlanstva ne pružaju nikakvu pomoć našim poduzetnicima kada oni nastupaju na nekom stranom tržištu. U veleposlanstvima su ljudi koji ne znaju ništa o gospodarstvu.

Naš ugledan IT poduzetnik pričao mi je da je bio u delegaciji  s jednim našim predsjednikom u posjeti jednoj arapskoj zemlji. U okviru programa posjete domaćini su odveli našu delegaciju u posjet njihovom velikom tehnološkom parku. Poduzetnik se nije mogao ukrcati u aute, jer su sva mjesta zauzele, pored ostalih, tajnice i razni činovnici iz delegacije.

Jednom sam došao u Ured bivše predsjednice da joj predložim akciju s kojom bi ona pružila podršku poduzetnicima. I dobio sam priliku razgovarati  s njezinim savjetnikom za gospodarstvo, mladim čovjekom, koji je studirao u inozemstvu i slovio kao gospodarski stručnjak. Nažalost, gledao me s potpunim nerazumijevanjem, ništa nije razumio i moja je ideja propala.

O posjeti francuskog predsjednika mnogo je napisano i ja želim istaknuti samo dva detalja iz tog posjeta koje nije nitko spominjao osim saborske zastupnice Karoline Vidović-Krišto.

Prvi detalj se može analizirati na simboličnoj razini, a drugi je mnogo ozbiljniji.

Večera za uvaženog gosta je organizirana u talijanskom restoranu Gallo u Zagrebu. Uobičajeno je da  takve večere ili ručkove svjetski državnici organiziraju u nekom nacionalnom restoranu s nacionalnom kuhinjom. To uvijek ima i promidžbenu vrijednost.  Svakim detaljem u posjeti neke strane delegacije domaćin šalje određenu poruku. Kakvu je poruku poslao naš Premijer?  Poruku da je on Europljanin i da mu je talijanska kuhinja isto toliko važna kao i hrvatska.

Drugi detalj je vezan uz kupnju 12 rabljenih francuskih višenamjenskih borbenih zrakoplova tipa Dassault Rafale F3R, 10 jednosjeda i dva dvosjeda po cijeni od 999 milijuna eura koji će biti isplaćeni u pet obroka od 2022. do 2026. godine. Hrvatska će platiti milijardu eura i što će još osim aviona dobiti?

Kod ovakvih poslova uobičajeno je da i prodavatelj od kupca naruči kao kontraisporuku neke proizvode, neke usluge, investira u izgradnju nekih proizvodnih pogona i slično u vidu uobičajene protuusluge.

Sjećam se da je u „ono vrijeme u onoj državi“ kada su kupovane lokomotive od npr. Amerikanaca i Francuza, Končar  dobio proizvodnju motora za te lokomotive. Bio sam u ekipi končarevaca koja je u Chicagu, u General Motorsu  preuzimala dokumentaciju za proizvodnju njihovog vučnog motora D47 za lokomotive.  To je bilo tada pravilo, a ne izuzetak.

Izgleda da u ovom velikom poslu Hrvatska nije dobila nikakvu kontraisporuku.

Sjećam se da su naši ugledni poduzetnici pokušali svojevremeno utjecati na Vladu da kod velikih poslova u kojima smo kupovali skupe strane proizvode osigura u kontraisporuci poslove za naša poduzeća.

Naišli su na potpuno nerazumijevanje.

Preletom dvaju borbenih zrakoplova Dassault Rafale Francuskog ratnog zrakoplovstva nad Zagrebom u četvrtak, 25.11.2021.,  iza 13 sati obilježeno je potpisivanje kupoprodajnog ugovora o kupnji eskadrile ovakvih zrakoplova.

(Izvor slike: https://zg-magazin.com.hr/rafalei-francuskog-ratnog-zrakoplovstva-tutnjili-nad-zagrebom/)

EU želi zabraniti spominjanje Božića, studeni

U nizu samoubilačkih postupaka  kojima Europa razara svoj identitet krajem studenog pojavio se još jedan dokument. Europska komisija izdala je smjernice za izbjegavanje diskriminacije i promicanje inkluzivnosti. Kontroverzni dokument, naslovljen “Jedinstvo jednakosti”, predlagao je da se u komunikaciji umjesto izraza “božićno vrijeme” koristi “blagdansko vrijeme”, a imenice poput “muž” i “žena” ili “otac” i “majka” zamijene s izrazima “supružnik” i “roditelj”. Čak su predlagali da se djevojčicama ne daje ime Marija, već Malika, a umjesto Ivan daju dečkima ime Julio. Interne smjernice koje su poslane osoblju o korištenju raznih izraza u komunikaciji, a koje su procurile u javnosti, sugerirale su da se ne koristi općeniti pojam "božićni praznici" već više "praznici".

Također se sugeriralo da se ne pretpostavi da su svi kršćani, pa i izbjegavanje korištenja pojmova koje se jasno vežu uz određenu religiju, spol ili bračni status.

Mnogi su taj dokument razumjeli kao želju Europske komisije da zabrani spominjanje Božića. Na Malti, državi gdje katolička vjera ima značajnu ulogu u svakodnevnom životu građana, napali su povjerenicu zaduženu za ravnopravnost, Helenu Dalli, koja dolazi iz te države, ali iz Laburističke stranke.

I u nekim britanskim medijima su se pojavili naslovi kako EU "zabranjuje Božić i ime Marija".

Smjernice su inicijalno usvojene 26. listopada, a sadržaj dokumenta u javnost je procurio tek u nedjelju 28. studenog kada ga je objavio talijanski Il Giornale, što je potaknulo brojne kritike i podsmjehe na račun glavnog izvršnog tijela Europske unije, osobito s desnog političkog spektra.

Na smjernice  je reagirao i Vatikan, točnije Državni tajnik kardinal Pietro Parolin, kritiziravši ih u razgovoru za Vatican News. Drugi čovjek Svete Stolice istaknuo je kako dokument, u pokušaju da poništi razlike i izbriše kršćanske korijene Europe, ide “protiv stvarnosti”. Dodao je da se time riskira uništiti čovjeka na dva načina:

     “Prvi je diferencijacija koja karakterizira naš svijet. Nažalost, postoji tendencija da se sve homogenizira, jer ne znamo kako poštovati čak niti legitimne razlike, koje ne bi trebale biti izvorom sukoba ili diskriminacije, već ih treba integrirati kako bi se izgradilo puno i cjelovito čovječanstvo. Drugi je zaboravljanje stvarnosti. A tko god ide protiv stvarnosti stavlja se u opasnu situaciju.

      Tu je također i poništavanje naših korijena, kršćanske dimenzije Europe, osobito s obzirom na kršćanske blagdane. Naravno, svjesni smo da Europa svoje postojanje i identitet duguje mnogim utjecajima, ali ne možemo zaboraviti jedan od glavnih, ako ne i najvažniji, samo kršćanstvo. Stoga, uništavanje razlika i uništavanje korijena znači upravo to, uništenje osobe.“

Nakon što su vidjeli reakcije Komisija se počela povlačiti i  Kristijan Wigand, glasnogovornik Europske komisije, rekao je kako oni ne zabranjuju ili obeshrabruju korištenje izraza "Božić",  već je cilj bio samo dizanje svijesti da su svi ravnopravni. Međutim, rekao je da je Komisija uvidjela da je taj dokument bio "loše promišljen", da nije u skladu sa standardima za koje se zalaže Europska unija, pa je zbog toga i povučen.

Međutim, možemo biti sigurni da je to samo privremeno. Nakon što su malo ispitali „teren“ i pustili to u javnost možemo biti sigurni da će  sljedeći put taj dokument biti usvojen.

Unatoč povlačenju ovaj dokument pokazuje sve planove tzv. europskih elita. One nisu više sposobne racionalno organizirati društvo i voditi politiku, ali ih samomržnja vodi do takvih prijedloga koji graniče sa zdravim razumom.

Čestitanje „blagdana“, a ne Božića polako se uvlači i u Hrvatsku. To je najprije počelo sramežljivo od strane ljevičara, djece komunista i sličnih, a sada je to već postala moda mladih, „progresivnih“ ljudi koji ne „robuju tradiciji“. U 1990-ima smo u televizijskim reklamama od početka došašća slušali i vidjeli „Sretan Božić“. A od tzv. detuđmanizacije, od cca 2000., nakon dolaska SDP-a na vlast, u reklamama se čestitanje Božića malo po malo, korak po korak, smanjivalo. Nije čestitanje nestajalo, nego je u čestitkama bilo sve manje Božića, a sve više „blagdana“. Sjećam se kako su početkom 1990-ih mnogi bivši komunisti masovno počeli krstiti svoju djecu i odlaziti u crkvu. Sada odlazimo u drugu krajnost.

Europa je tijekom mnogih stoljeća doživljavala različite katastrofe, napade barbare, propasti raznih carstava, od rimskog do austro-ugarskog, svjetske ratove i razaranja i uvijek je uspjela preživjeti,  dignuti se i napredovati, jer su na čelo država dolazili veliki ljudi koji su Europu vodili prema naprijed. Politički očevi i utemeljitelji današnje Europske unije – Schuman, Adenauer i De Gasperi – bili su politički demokršćani i praktični vjernici. Sada smo došli u situaciju da se Europa razara i rastače iznutra, na čelu Europe su trećerazredni, nesposobni  birokrati, a razni milijarderi preko medija mijenjaju mišljenje i tradicionalne vrijednosne stavove europskih građana.

Stari kontinent se s neviđenom mržnjom prema samome sebi obračunava s vlastitom kršćanskom kulturom i tradicijom, svojim kršćanskim temeljima koji su od Europe učinili centar svijeta kroz stoljeća.

Papa emeritus Benedikt XVI. svojedobno je u knjizi "Europa. Njezini sadašnji i budući temelji" pisao o čudnoj i bolesnoj mržnji Europe i Zapada na sebe sama.

      „I Europa i Zapad se“, ističe Benedikt XVI., „pokušavaju otvoriti vrijednostima izvana, ali više ne vole sami sebe. Ova pojava ne može se označiti nikako drugačije nego kao samomržnja koja se provodi pod krinkom tobožnjeg poštivanja 'različitosti". 

Uvodi se novi totalitarizam koji podsjeća na svojeg komunističkog prethodnika. Komunistički je totalitarizam branio svoju vlast izolacijom prema neporobljenom svijetu i progonom unutarnjih neprijatelja, ovaj suvremeni otvara europska vrata trojanskom konju (migracije) i uništava europske kršćanske korijene. Zajedničko im je da nastoje potpuno kontrolirati ljude i podčiniti ih svojoj dogmi.

To nije Europa koju smo sanjali i idealizirali 1990-ih kada smo rušili komunizam, to više nije ni Europska unija u koju smo ušli 1.srpnja 2013. godine.                                                

50. godišnjica Hrvatskog proljeća, prosinac

Između brojnih značajnih godišnjica koje padaju u 2021. godinu,  50 godina od Hrvatskog proljeća ima poseban značaj. Posebno kod nas koji smo to doživjeli i u tome na ovaj ili onaj način sudjelovali. Pokret Hrvatskog proljeća započinje u proljeće 1971. godine i završava u prosincu iste godine kada  nakon studentskog štrajka započinje smjenjivanje i hapšenje vođa i sudionika pokreta.

     „Hrvatsko proljeće bilo je kulturno-politički pokret koji je ranih 1970-ih tražio pripadajuća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije. Politički protivnici nazivali su ga i masovni pokret, odnosno MASPOK. Hrvatsko proljeće bilo je nacionalni pokret nastao najprije u redovima Saveza komunista Hrvatske 1970. i 1971. protiv unitarizma, s kojim su išle ukorak i težnje za reformom gospodarskoga, kulturnog i političkog života u kulturnim institucijama, među intelektualcima, znanstvenicima i studentima. Represija koja je Hrvatsku zahvatila nakon Titova sastanka s hrvatskim vodstvom i sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu (1–2. prosinca 1971), te nakon podnošenja ostavki hrvatskog vodstva na sjednici CK SKH (12. prosinca 1971), imala je višestruke učinke. Uhićenje studentskih lidera te prvaka Matice hrvatske, više stotina osuda za političke prekršaje, čistke više tisuća članova SKH, stvorili su traumatizirano stanje“ (Izvor: Wikipedia).

Na velikim skupovima, posebno na tadašnjem Trgu Republike u Zagrebu, ljudi su masovno davali podršku hrvatskom partijskom rukovodstvu.

https://historija.info/maspok-ili-tzv-hrvatsko-proljece/

Iako se o Hrvatskom proljeću dosta zna, napisano je veliki broj tekstova i nekoliko knjiga, još mnogo informacija, sjećanja i znanstvenih radova nedostaje. Ima još dosta „praznih mjesta“, nepoznanica i nejasnoća. Velika je šteta da glavni sudionici i vođe Proljeća Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Goran Dodig i ostali nisu napisali knjige o svemu što se događalo, što su radili, kako su razmišljali i što su sve proživjeli. To bi im bila dužnost, jer su povijesne osobe i njihova sjećanja su važna da se upotpuni slika tog vremena i razjasne mnogobrojne nepoznanice.

Dok s druge strane  razni „negativni likovi“, jugonostalgičarski profesori s Filozofskog fakulteta i Fakulteta političkih znanosti imaju glavnu riječ u objašnjavanju što se dogodilo, namećući svoju, često antihrvatsku sliku povijesti. A neki istaknuti „drukeri“ iz onog vremena koji su svojim svjedočenjem pomogli da se studentski vođe osude danas su glavni i uvaženi komentatori u našim medijima.

Ivan Zvonimir Čičak i Dražen Budiša, vođe studentskog pokreta 1971.

Budiša je bio pametan mladić, odličan govornik i vrlo zreo mladi čovjek. Kasnije, u svojim zrelim godinama, 1991. pokazao se nedorastao povijesnom trenutku i povezao se s komunistima koji su ga poslali na robiju..

(izvor slike: https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/tudman-im-nije-vjerovao-na-budisu-se-ubuduce-moze-racunati-ali-cicak-je-krajnje-neozbiljan-......)

Hrvatsko proljeće je veoma kompleksno razdoblje u hrvatskoj povijesti koje u sebi sažima značajke svih buna i poraza, nada i razočaranja, herojskih djela i izdaja, zanosa i zabluda koje je hrvatski narod proživljavao u svojoj povijesti.

Zanimljivo je da je godina Hrvatskog proljeća, 1971. jedna  u nizu sudbonosnih hrvatskih godina koje završavaju na 1. Treba se sjetiti 1671. kada je skršena urota Zrinskih i Frankopana, zatim 1871. kada je skršena Rakovička buna i konačno 1991. kada je končano nakon svih poraza pobjednički stvorena neovisna Hrvatska država.

Nije još razjašnjena uloga UDBA-e u zbivanjima Hrvatskog proljeća, je li uopće imala kakvu ulogu, je li utjecala na neke sudionike. Naslušao sam se raznih priča, nečijih mutnih sjećanja, čak sjećanja nekih psihijatara, ali to nije ništa dokumentirano.

Crkva i Kardinal Kuharić davali su podršku proljećarima, a posebno studentskim vođama koji su završili na sudu, ali se nisu htjeli aktivnije angažirati, jer su na ta zbivanja gledali kao na sukob unutar Komunističke partije, što je u suštini i bio.

Nigdje nisu opisana i analizirana događanja u velikim poduzećima, npr. Končaru i Nikoli Tesli. Ja sam u to vrijeme radio u Končaru i bio sam sudionik mitinga u proizvodim halama Tvornice generatora na kojima se davala podrška Savki i Tripalu, ali i kritiziralo komunističko rukovodstvo Končara, Antu Markovića i Stanka Stojčevića. Zanimljivo da u Končaru nakon sloma Hrvatskog proljeća nitko od organizatora prosvjeda i mitinga podrške nije kažnjen. Koliko pamtim samo je jedan čovjek dobio otkaz i otišao nekuda, ali nije završio u zatvoru. I čini mi se da je to bilo više zbog toga jer je osobno napao direktora Markovića, nego zato  što je propagirao neke nacionalističke ideje. Nastojalo se sve što prije „strpati pod tepih“, jer je Končar uvijek bio primjer i uzor socijalističke izgradnje i loše bi odjeknulo da se o Končaru počne pisati po novinama kao o sudioniku Hrvatskog proljeća.

Još se uvijek sjećam demonstracija u prosincu 1971. na tadašnjem Trgu Republike. Bio sam uz vrata knjižare na južnoj strani trga i najednom sam vidio zbijene redove milicajaca koji su dolazili Ilicom i jedan životinjski urlik: „Udri“. Milicajci su počeli pendrecima udarati po ljudima, ja sam dobio jedan udarac i bacio se u ulaz u knjižaru. 

Ubrzo je sve bilo gotovo. Oko dvije tisuće ljudi je završilo u zatvoru zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću, nakon toga nisu mogli dobiti putovnice,  teško su dobivali posao, ugašena je Matica hrvatska, zabranjen je Studentski list, ugašeni su mnogi listovi, uvedena je cenzura. Ali ipak sve nije bilo uzalud. Hrvatsko proljeće smatra se pripremom za stvaranje neovisne hrvatske države koja je stvorena 20 godina nakon toga.

U stvaranju hrvatske države u 1990-ima gotovo svi sudionici Hrvatskog proljeća aktivno su sudjelovali, međutim nisu imali uloge koje su očekivali i koje su po njihovom mišljenju zaslužili za sve patnje koje su podnijeli. To ih je frustriralo, neki od njih su djelovali kao agresivna oporba i svoju ljutnju su usmjeravali prema Predsjedniku Tuđmanu koji je pobjeđivao na izborima. Osnivali su stranke koje su propadale, pokazali su se nedoraslim političarima, čak su ulazili u koalicije s bivšim komunistima i pomagali im da dođu na vlast.

Ali to je tema za drugu priču.

Odluka Europskog suda za ljudska prava protiv komunističkih stranaka, prosinac

Europski sud za ljudska prva na zasjedanju 30. studenog 2021. donio je odluku koja je objavljena  21. prosinca 2021. godine. Sud je presudio da države mogu, a da je u “demokratskim društvima nužno”, raspustiti stranke koje se ne distanciraju od bivših komunističkih partija.

Tom odlukom je odbijena žalba Komunističke partije Rumunjske za upis u registar političkih stranaka. Cijeli postupak je krenuo 2014. godine kada je Županijski sud u Rumunjskoj odbio registraciju Komunističke partije te zemlje. Sud je utvrdio da program stranke, koji je dopuštao djelovanje totalitarne ili ekstremističke prirode, predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost. Žalili su se Žalbenom sudu u Bukureštu, a i taj sud ih je odbio. Nakon toga žalili su se Visokom kasacijskom sudu, a 2015. godine i taj sud odbio je njihovu žalbu. Kad su iscrpili sve pravne mogućnosti u Rumunjskoj, 2015. godine uputili su žalbu Europskom sudu za ljudska prava koji je 21. prosinca 2021. godine objavio svoju presudu.

U obrazloženju odluke, pored ostalog piše:

         „Sud je primijetio da nacionalni sudovi (rumunjski) žele spriječiti političku formaciju koja je ozbiljno zlorabila svoj položaj tijekom dugog vremenskog razdoblja, uspostavom totalitarnog režima u budućnosti zloupotrijebiti svoja prava. Država će time  izbjeći napade na državnu sigurnost ili na temelje demokratskog društva.“

Kako što je uobičajeno, ta odluka Europskog suda prošla je kod nas gotovo nezapaženo. Kada su ju ipak neki oporbeni intelektualci spomenuli, na njih su se sručili zlobni komentari kolumnista u mnogim medijima.

Treba se ovom prilikom sjetiti da je Europski parlament u više navrata, u nekoliko rezolucija osudio sve totalitarne režime uključujući i komunizam te pozvao Vlade država članica da učine isto. Zadnji dokument Europskog parlamenta o toj temi donesen je 2019., a njime se izjednačava i osuđuje nacistički i komunistički režim. U njoj se između ostaloga podsjeća kako su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”, a također i poziva “sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim”.

Europski parlament u Rezoluciji također izražava zabrinutost jer “u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi“.

Ni to nije imalo nikakvog utjecaja na Hrvatsku. U 2021. godine sve glasnije su stranke koje podržavaju Tita, brutalnog komunističkog diktatora i žele mu vratiti najljepši trg u Zagrebu.

U listopadu ove 2021. godine vanjskopolitički odbor Europskog parlamenta usvojio je Izvještaj o borbi protiv organiziranog kriminala na Zapadnom Balkanu, u kome se navodi da države regije što prije trebaju otvoriti dosjee jugoslavenskih tajnih službi kako bi se iskorijenile političke i administrativne veze s organiziranim kriminalom. Odbor napominje da su veze između organiziranog kriminala, politike i biznisa postojale prije raspada Jugoslavije i da su se nastavile od 1990-ih.

      “Odbor… ponavlja poziv, s ovim u vezi, da se otvore arhivi bivše Jugoslavije, i posebno, da bude omogućen pristup dosjeima bivše Jugoslavenske tajne službe UDBA i tajne službe Jugoslavenske narodne armije – KOS, i da se spisi vrate odgovarajućim vladama, ako to one zatraže”, 

Nijedna od mnogobrojnih odluka i izvješća Europskih institucija o eliminiranju ostataka komunizma iz društva nije u Hrvatskoj  primijenjena. Hrvatska je čvrsto stegnuta u kliještama bivših komunista i udbaša i njihove djece koji su premrežili politiku, institucije, biznis i medije.

Pogled na 2022. godinu

Za sljedeću godinu želim ponoviti sve ono što sam želio i prethodnih godina. I u 2022. godini najvažnije mi je da mi unuka budu zdrava i da lijepo napreduje i da mi obitelj bude zdrava i sretna.

Osim toga za sljedeću, 2022. godinu želim isto ono što sam želio i prošle godine - nadam se da će pandemija korone konačno završiti i da će ludost, izopačenost i agresivnost koji su zavladali svijetom, a i Hrvatskom, početi jenjavati, da će ponovno zavladati „staro normalno“ i da će svijet postajati normalnije mjesto.

A da će Hrvatska postati onakva kakvu ju želimo za svoju djecu i unuke.

Vjerojatno ne odmah, već malo po malo.

Ali treba požuriti, jer smo svi već nestrpljivi, a neki već gube nadu.

LITERATURA

1. Akmadža, Miroslav (2020.), „Franjo Kuharić: Kardinal i vlast“, Profil knjiga, Zagreb.
2. Car, Stjepan (2011), „50 godina primijenjenih znanstvenih istraživanja i razvoja na području elektrotehnike“, KONČAR-Institut, Zagreb
3. file:///C:/Users/Marijan/Downloads/141_153_AnaliOS22_Vojnovic.pdf
4. Grupa autora (1986.), Rade Končar – 1946. − 1986., Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22
5. Havliček, Milena (2008.), „Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske“, Binosa Press d.o.o., Zagreb

6. Holy, Mirela (2017.), „Vražica nosi Pradu - - - a bogovi konfekciju: pret-a-porter priče o političkoj moć“, Naklada Jesenski i Turk,
7. https://narod.hr/...
8. https://hkm.hr/...
9. https://www.vecernji.hr/...- vecernji.hr
10. https://m.vecernji.hr/...
11. http://zupa-travno.com.hr/...
12. http://zupa-travno.com.hr/...
13. http://digarhiv.gov.hr/...
14. https://www.zakon.hr/...
15. https://www.tportal.hr/...
16. https://kamenjar.com/...
17. https://www.vecernji.hr/...
18. https://narod.hr/...
19. http://www.croatia.org/...

20. http://www.croatianhistory.net/...
21. https://narod.hr/...
22. https://www.jutarnji.hr/...
23. https://www.bitno.net/...
24. https://hr.wikipedia.org/...
25. https://direktno.hr/...
26. https://www.zvono.eu/...
27. https://www.nsk.hr/...
28. https://radiogornjigrad.wordpress.com/...
29. Jurčević, Josip (2020.), „Komunistički teror i mučeništvo Crkve : djelovanje Udbe protiv Crkve u Hrvatskoj 1945.-1991.“, Dokumentacijsko informacijsko središte, Institut društvenih znanosti "Ivo Pilar",  Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Zagreb.
30. Krulčić, Veljko (1984.), „Hrvatski poslijeratni strip“, Istarska naklada, Pula
31. Meštrović, Ivan (1961.): „Uspomene na političke ljude i dogadjaje“, Knjižnica Hrvatske revije, (str. 191-193); Buenos Aires.
32. Meštrović, Ivan (1969.): „Uspomene na političke ljude i dogadjaje“, Matica hrvatska, (str. 169-170), Zagreb.
33. Neugebauer, Walter (2012), „Čudotvorni mačak i drugi stripovi“, Stripforum, Zagreb

Povezani članci

• Osvrt na 2022. i pogled na 2023. godinu

Komentari

• Komentator

  28. 12. 2021

  Ne bez razloga, neki proglašavaju mr. sc. M. Ožanića najboljim suvremenim povjesničarom tehnike u nas.

Komentiraj