17. 04. 2022
Rudi Aljinović – Priča o mom životu i stripu – Sjećanja jednog stripoljupca (I.DIO)
Rudi Aljinović je zadnji velikan iz „Zlatnog doba hrvatskog stripa“. Radio je scenarije za naše najveće strip crtače Maurovića, Radilovića, Bekera, Borda i druge. U svojoj 86. godini života pamćenje ga dobro služi i ispričao mi je priču o svom životu, stripovima, staroj Trešnjevci i vremenu u kojem je živio. Taj tekst je njegova autobiografija. U prvom dijelu govori o vremenu od 1936. do 1963.
Rudi Aljinović
Autor crteža je Oto Reisinger
(Izvor slike: arhiva Rudija Aljinovića, objavljeno u časopisu KVADRAT, br. 43, 2020.)
Uvod
Hrvatska je uvijek imala odlične autore stripa i nekada i sada, a vrijeme u kojem je izlazio Plavi vjesnik, „Plavac“ smatra se „Zlatnim dobom hrvatskog stripa“. Plavac je okupljao veliki broj vrhunskih autora stripa, ali po mom skromnom mišljenju, posebno mjesto ima „Velikih deset“, pet velikih crtača - Andrija Maurović, Julio Radilović-Jules, Walter Neugebauer, Žarko Beker i Borivoj-Bordo Dovniković i pet velikih scenarista, Fra-Ma-Fu (Franjo Martin Fuis), Krešimir Kovačić, Zvonimir Furtinger, Norbert Neugebauer i Rudi Aljinović.
5 velikih crtača stripova
5 velikih scenarista stripova
Rudi Aljinović ostao je zadnji, jer svi ostali iz tih „Velikih deset“ su otišli. Zadnji nas je napustio Jules, 26. siječnja 2022. godine.
Scenaristi su obično u sjeni crtača, ali da nema scenarista crtači ne bi mogli nacrtati svoje stripove.
Spadam u generaciju koja je odrasla na stripovima koji su izlazili u Plavom vjesniku i sentimentalno sam vezan uz te strip autore. Za nas je pojam dobrog stripa uvijek Plavi vjesnik, a autori koji su crtali za taj popularni tjednik s velikom nakladom, ostali su nenadmašni.
Kada sam otišao u mirovinu i dobio svoj web portal, počeo sam pisati o povijesti industrije, inovacijama, razvoju proizvoda, Končaru, ali sam uz to pisao i o našim velikanima, najprije iz područja znanosti i industrije, a nakon toga iz filma i stripa.
Nedavno sam objavio životopis našeg velikog strip autora Julesa Radilovića. Razgovarao sam s Julesom u njegovom stanu dok nije obolio, otišao u Dom i ubrzo umro.
Doznao sam da je Rudi Aljinović u siječnju 2021. godine došao u Dom za starije osobe Centar u Crnatkovoj ulici br. 14 u Zagrebu. Posjetio sam ga 4. ožujka 2022. godine u popodnevnim satima. Najprije mi je rečeno da zbog pandemije mogu kod njega ostati samo 15 minuta. Nakon pregovaranja i mojeg uvjeravanja da mi je to premalo, jer pišem o njegovom životu, dozvoljeno mi je da ostajem duže.
Dom u kojem je Rudi Aljinović.
(Izvor slike: arhiva autora)
Gospodina Rudija našao sam u krevetu. Kada sam došao k njemu, čitao je knjigu „Otok s blagom“, strip koji je nacrtao Željko Lordanić po njegovom scenariju. To je zadnji strip za koji je napisao scenarij. Knjigu mu je poklonio Veljko Krulčić koji ga često posjećuje.
S gospodinom Rudijem veže me moja ljubav prema stripu, ali i stara Trešnjevka u kojoj sam i ja živio i škole u Selskoj cesti i Dobojskoj ulici koje sam i ja polazio, desetak godina poslije njega.
Za razgovor s gospodinom Rudijem pomogao mi je veliki intervju s njim koji je Vjekoslav Đaniš objavio u časopisu KVADRAT, br. 43, iz 2020. godine. To je razgovor koje je Vjekoslav Đaniš vodio s Rudijem Aljinovićem, 2011. godine u Osijeku.
Iz tog intervjua doznao sam mnogo podataka koje prije nisam znao. Rudi Aljinović je napisao tridesetak scenarija za stripove Maurovića, Bekera, Dovnikovića, Delača, Svirčića, Bednjanca, Radilovića, Srezovića, Lordanića, Bešlića, te za nekoliko foto-stripova. Brojnim napisima o stripu pridonio je popularizaciji i afirmaciji stripa kao značajnog dijela popularne kulture. Bio je izviđač od malih nogu, pisao je za izviđačke novine i uređivao ih, napisao priručnike za izviđače, scenarije za stripove o izviđačima i danas je vjerojatno najstariji izviđač.
Kada sam ga posjetio sljedeći put, 9. ožujka 2022. godine, gospodin Aljinović se rado odazvao mojoj molbi i na knjigu koju sam donio napisao je posvetu za moju 4-godišnju unučicu Korinu.
Posveta Rudija Aljinovića mojoj unučici Korini, 9.3.2022.
(Izvor slike: arhiva autora)
Sjeo sam kraj njegovog kreveta, uključio snimanje na mobitelu i on mi je ispričao priču o svom životu, o novinarstvu i stripu, o ljudima koje je susretao, s kojima je surađivao, o Trešnjevci u kojoj se rodio i živio cijeli svoj život, o vremenu u kojem je živio, kojeg više nema kao što više nema ni većine ljudi o kojima je pričao.
Vrlo je optimističan i nekoliko puta mi je rekao:
„Kada se vratim doma, javiti ću vam da me posjetite pa ću vam pokazati stripove o kojima vam sada pričam. Telefon mi je privremeno isključen. Kada se vratim kući, aktivirati ću telefon. I javiti ću se svim stripašima. Do daljnjega sam ovdje.“
Gospodina Rudija posjetio sam šest puta u ožujku i snimao što mi je govorio. Kada sam došao kući „skinuo“ sam priču s mobitela, tekst prebacio na papir i u tekst ubacio slike koje sam snimio ili našao u knjigama stripova i u časopisima u kojima su izlazili tekstovi i stripovi gospodina Aljinovića. Sve sam to našao u svojoj arhivi, u Gradskoj knjižnici i Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici i u raznim privatnim arhivama.
Stripove i tekstove u originalnim izdanjima novina slikao sam mobitelom i slike nisu tako kvalitetne kao kada se skeniraju ili kada se skeniraju originalne table stripova, ali, nadam, se da imaju originalni „štih“.
Rudi Aljinović je objavio veliki broj raznih tekstova u mnogim novinama, a ja sam izabrao neke od njih da osim stripova prikažem i njegove novinarske radove.
Stripografija
Stripografiju, popis 32 stripa za koje je scenarije napisao Rudi Aljinović našao sam na portalu www.stripforum.hr. Stripografija obuhvaća prvo objavljivanje pojedinih stripova, dok ponovljena izdanja nisu navedena. Kod stripova objavljivanih u nastavcima tijekom dvije kalendarske godine, navedena je samo prva godina.
Stripografija
(Izvor: http://www.stripforum.hr/...)
Dodatak
Tom popisu treba dodati još tri stripa. Prvi je strip „Mikrobov prvi let“ kojeg je crtao Ratko Srezović 1983. godine za časopis „Mi mladi“, drugi je strip „Meksikanac“ kojeg je crtao Andrija Maurović, a novelu Jacka Londona je scenaristički obradio Rudi Aljinović. Meksikanac je objavljivan u Večernjem listu od 13./14. srpnja do 2./3. studenog 1985. godine. Treći je strip „Najmlađi kurir“ kojeg je Ratko Srezović crtao za Male novine iz Sarajeva 1988. godine.
Gospodin Aljinović ima fenomenalno pamćenje, ali ipak možda neki podaci o kojima govori nisu najprecizniji, a i neke godine koje spominje nisu potpuno točne, neki podaci koje je spomenuo u intervjuu iz 2011. nisu isti kao i ovi iz 2022. Ali to je razumljivo, jer govori o vremenu prije osamdesetak godina. I sve te male netočnosti nisu jako važne, važna je priča, vrijeme, ljudi i stripovi o kojima priča.
Sjećanje jednog stripoljupca
Krajem travnja u Gradskoj knjižnici potražio sam Strip reviju Večernjeg lista br. 95 iz srpnja 2021. godine. I tamo sam našao zanimljiv razgovor koji je novinar Želimir Kosović-Dida vodio s gospodinom Aljinovićem 2021. godine. Intervju je objavljen pod nazivom „10 pitanja Rudiju Aljinoviću“. Više o tom razgovoru objaviti ću na kraju 3. dijela ovog teksta, a sada bih istaknuo zadnju rečenicu iz tog intervjua. Na pitanje kakvi su mu budući planovi Rudi Aljinović je odgovorio:
„Volio bih da imam raspoloženja i snage da zaokružim kroniku s naslovom 'Povijest stripa u Hrvatskoj'.
Također bih volio napisati knjigu na temu 'Sjećanje jednog stripoljupca'."
Svoju želju da napiše „Sjećanje jednog stripoljupca“ Rudi Aljinović je izrazio u intervjuu objavljenom u srpnju 2021. godine.
(Izvor slike: Strip revija Večernjeg lista br. 95, iz srpnja 2021. godine)
Koliko znam, nažalost, Rudi Aljinović nije realizirao tu svoju želju, zato sam slobodan u naslov ovog njegovog životopisa, ove njegove autobiografije, ubaciti dodatak „Sjećanje jednog stripoljupca“.
Vjerujem da će priča gospodina Aljinovića biti zanimljiva ljubiteljima stripa, ali i onima koji će to tek postati.
Djetinjstvo i školovanje
Prije škole, 1936.-1943.
Rođen sam 3. travnja 1936. godine u Zagrebu, na Trešnjevci, na Pongračevom. Cijeli život živim na Trešnjevci. Moji roditelji su se doselili u Zagreb 1920. Otac Antun iz Splita, Žrnovnice, rođen 1899., majka Marija iz okolice Varaždina. Upoznali su se u vrijeme dok je moj otac bio gastarbeiter.
Prezime Aljinović je došlo iz turskih vremena i dolazi od imena ili nadimka Ali koji ima jedno široko značenje, momak. Slugu nisu zvali – moj sluga, već moj momak, Ali. Aljinovići su vjerojatno došli iz Bosne.
Moj otac bio je tesar. Nakon I. svjetskog rata, 1922./23., kada se situacija smirila počele su se graditi kuće i moj otac kao tesarski majstor imao je puno posla, radio je drvene krovove, slagao crijepove.
On nikada nije bio pijan, ali je za večerom uvijek pred sobom imao čašu vina. Uvijek me je užasavalo da je vino razblaživao vodom. To je za mene bilo svetogrđe. Znam mnoge ljude koji ne mogu zamisliti da se vino razblažuju vodom ili mineralnom. Gemišt je nešto užasno. U čašu vina koje je proizvod čistog grožđa ulijevati kiselu vodu. Ja sam uvijek pio čisto vino. Dok je moj otac koji je bio rođeni Splićanin uvijek pio vino s vodom.
Zahvaljujući ocu i majci stekao sam veliko poštovanje prema radu, prema onome što stvaraju ljudske ruke, a to se prenijelo i na radnike koji stvaraju crtane priče.
Odrastao sam u Pazinskoj ulici, prohodao u Baštijanovoj 10.
Bilo nas je četvero braće, ja sam najmlađi. Najstarija je sestra Josipa, od milja zvana Pepica, rođena 1920., zatim dolazi sestra Mira, rođena 1924., zatim brat Slavko, 4 godine stariji od mene, dobio je ime Alojzije. On ni sam nije znao da se zove Alojzije. Nažalost, sada je pokojni. Rođen je 10.3.1932. godine. U školu na Selskoj cesti je krenuo još u Staroj Jugoslaviji. Brat Slavko je išao u Končarevu školu „Nikola Tesla“. Radio je u Končaru na Fallerovom, uz potok.
Moje ime je Rudolf, Rudi ili Rudek. Da sam zapravo Antun to sam saznao tek u školi.
U to vrijeme nije bilo obdaništa, djeca su odrastala kod kuće. Kada sam izašao na prozor vidio sam gomilu djece koja se igrala po dvorištima.
Rodio sam se na Trešnjevci s ove strane potoka, s gradske strane, a uvijek smo stanovali na zapadnoj strani, na periferiji. Čim su došli ljepši dani, izašli smo na ulice. Ulice još nisu bile pokrivene asfaltom, nije bilo automobila. Na ulici je, još poslije 2. svjetskog rata, bilo konjskog dreka. Ljudi su dolazili s lopatama i to skupljali da bi gnojili svoje vrtove.
Tamo gdje je sada Tehnički muzej, to je ugao Savske i Tratinske, tamo je bila stara remiza, noćište tramvaja. To je bila zapadna granica Grada. A sve zapadno od Savske bio je zapad, Stara Trešnjevka. To je naziv koji su stari Zagrepčani upotrebljavali. Kada si rekao Stara Trešnjevka, to je značilo od Savske do Trešnjevačkog placa i crkve Sv. Josipa, a sve dalje je bio, ne u pogrdnom smislu, „Divlji Zapad“, neurbanizirana naselja. Tu su se gradile kuće bez urbanističkog plana, kako je kome odgovaralo. Kupio si je komad zemlje i sagradio kuću. Tramvaj još nije išao do današnje Remize. S vremenom su se ta naselja, marom stanovnika, a kasnije i politikom gradske uprave urbanizirala.
Ozaljska ulica u Staroj Trešnjevci, 1919.-1941.
(Izvor slike: izložba „Trešnjevka-prostor i ljudi“ u Muzeju Grada Zagreba, 29.11.2017.- 25.2.2918.)
Stara Trešnjevka, 1919.-1941.
Lijevo je najsiromašniji dio Trešnjevke, a desno je Okićka ulica.
(Izvor slike: izložba „Trešnjevka-prostor i ljudi“ u Muzeju Grada Zagreba, 29.11.2017.-25.2.2918.)
Stara Trešnjevka, 1919.-1941.
Lijevo je Bisačka ulica, a desno je Bosiljevska ulica 30.
(Izvor slike: izložba „Trešnjevka-prostor i ljudi“ u Muzeju Grada Zagreba 29.11.2017.-25.2.2918.)
To je Stara Trešnjevka u kojoj se Rudi Aljinović rodio.
U Crikveničkoj je nekoliko godina živjela moja starija sestra Josipa, rođena 1920., zajedno sa svojim suprugom Josipom rođenim 1912., koji je imao prezime Kerke. Poslije su se odselili i nastanili najprije kod Glavnog kolodvora, a onda su se preselili u istočni dio grada. Njihovi potomci tamo žive još i danas.
Stanovali smo i u Dobrilinoj ulici. Iz Dobriline sam išao u školu u Selskoj.
Bili smo jedna relativno skromna radnička obitelj. Otac i majka su uvijek unajmljivali stan. Ako su našli stan jeftiniji za 200-300 dinara, preselili su se. To je bio novac kojim se obitelj mogla prehraniti gotovo 20 dana.
Pongračevo, dio Trešnjevke u Zagrebu, gdje je Rudi Aljinović živio od rođenja.
Crvenim točkama su označene ulice Pazinska, Dobrilina, Baštijanova, Selska i Voltino u kojima je Rudi Aljinović živio i išao u školu. .
(Izvor slike: Plan Grada Zagreba)
Iz Dobriline smo se poslije preselili preko potoka, na ondašnje Drvinje, jer je tamo bila jedna ispražnjena kuća predviđena za rušenje u slučaju širenja tvornice Rade Končar koja je otkupila cijele ulice da bi se mogla širiti.
Do 6. razreda osnovne škole živjeli smo na Pongračevom, u Pazinskoj 2, Dobrilinoj 1, Baštijanovoj 10.
Na Voltino smo došli 1951. Kuću je izgradio jedan mesar koji je imao štand na Dolcu. A mesari su bili uvijek među najbogatijima među radničkim profesijama. Mi smo kuću unajmili.
Voltino 12, zadnja adresa na kojoj je stanovao Rudi Aljinović.
(Autor fotografije: Milan Lekić)
Moj prvi susret sa stripom, 1940.
U predratno vrijeme, kada sam imao oko 4 godine, moj stariji brat je već išao u školu. Ja sam mu strahovito zaviđao što je imao školsku torbu.
Subote su u to vrijeme bile radne. Rad je obvezno završavao u 14 sati. Ljudi su se poslije mogli odmoriti, naspavati, u nedjelju ujutro ići na svetu misu u crkvu. Nedjelja je bila dan odmora. U nedjelju mi je uvijek brat u krevetu čitao stripove.
Moj otac je bio pretplaćen na novine kod uličnih prodavača. Novine su raznosači novina, zvali smo ih „novinari“, nedjeljom ujutro ubacivali kroz prozor, kroz otvoreni „oberliht“. Svaki predratni list imao je jednom tjedno, u subotu ili nedjelju, stranicu za djecu.
Moj brat je ozbiljni dio novina dao ocu, a zadržao je dječju stranicu sa stripovima. I u krevetu mi je čitao stripove.
Dok smo ležali u krevetu, čitao mi je stripove: „Ovaj govori ovo, onaj govori ono“. Brat mi je u krevetu čitao strip „Pustolovni Ivica“. Autor tog stripa bio je američki crtač Branner[1]. Strip je objavljivan kao stalni nedjeljni prilog u Jutarnjem listu od 1923. do 1941. godine. Tada su pretežno bili uvozni stripovi.
Strip „Zločesti Ivica na moru“, iz serije „Pustolovni Ivica“, bio je prvi uvozni strip.
U nedjelju, 5. kolovoza 1923. zagrebački Jutarnji list iznenadio je čitatelje neočekivanim prilogom: preko cijele novinske stranice raširila se priča u dvanaest slika pod naslovom “Zločesti Ivica na moru – Neočekivano kupanje”.
Strip je najprije objavljivan kao stalni nedjeljni prilog u Jutarnjem listu, od 1923. do 1941. godine.
Riječ je o stripu pod originalnim nazivom „Winnie Winkle“ Martina Brannera (1888 – 1970) koji je od 1920. izlazio u nizu američkih dnevnih listova. A 1922. pridodan je lik malog Perrya.
U Jutarnjem listu Perry je dobio hrvatsko ime Ivica.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Strip „Pustolovni Ivica“,
strip album koji je naklada „Tipografije“ d.d. objavila 1926. godine.
Samo četiri mjeseca nakon početka izlaženja Brannerova stripa izdavač Jutarnjeg lista, novinsko-tiskarska kuća Tipografija d. d., objavila dotad izašle stranice Ivičinih pustolovina kao svoje posebno izdanje.
Do sredine tridesetih godina objavljene su još dvije knjige “Pustolovnog Ivice”, obje u formatu i opremi identičnima prvoj knjizi.
Tekst o „Pustolovnom Ivici“ objavio je Rudi Aljinović u 1. broju Strip revije, rujan 2009.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Jedan od prelomnih doživljaja u mom djetinjstvu bio je Zabavnik braće Neugebauer. (Počeo izlaziti izlazi 9. svibnja 1943. godine). Zabavnik je u cjelini bio proizveden u Zagrebu. Počeo je izlaziti, kada mi je već bilo 7 godina. A prije sam čitao Brannerove stripove.
Mi smo Neugebauer čitali i govorili kako se piše. Moji omiljeni autori su bili oni u Zabavniku.
Legendarni Zabavnik braće Neugebauer (1943.-1945.), list koji slovi kao vrhunac domaćeg stripovskog izdavaštva. Osvajao je publiku vrhunskim stripovima i četverobojnim tiskom. Dosegnuo je nakladu od 150.000 primjeraka.
Robert Nobika Neugebauer (1917.-1992.) je pisao stihove, a Walter Neugebauer (1921.-1992.) je crtao.
Najpoznatiji stripovi iz tog razdoblja bili su „Patuljak Nosko“ i „Mali Muk“ koji su ostali u sjećanju generacija mladih čitatelja.
(Izvor slike: knjiga „Kad je strip bio mlad“)
To su bili moji prvi kontakti sa stripom i to je bila ljubav na prvi pogleda. Ja još nisam znao čitati. Moji roditelji su jako pazili da ne počnem čitati prerano i izgubim interes za školu. Ne treba žuriti.
Ipak, kada sam krenuo u školu, zahvaljujući bratu, već sam znao čitati.
Rudi Aljinović s mamom u vrijeme kada je otkrivao prve stripove, 1942.
(Izvor slike: arhiva Rudija Aljinovića, preuzeto iz časopisa KVADRAT, br.43, 2020.)
Na slici sam s mamom na Uskrs, pred katedralom, poslije mise. Imao sam mornarsku odjeću, "marinericu", Naslijedio sam ju od starijeg brata, a on je to naslijedio od neke susjede. Po sjenama se vidi da je oko podne, sunce je visoko. Rekao bih da je to bilo 1942. godine.
Osnovna škola u Selskoj cesti, 1943.-1951.
Išao sam u trešnjevačku školu na Selskoj cesti. Za vrijeme NDH domobrani i njemačka vojska su zaposjeli obje školske zgrade nasuprot vojarne. Do kraja rata u školskim zgradama u Selskoj bila je vojska, a poslije je bila i do 1950. Dok se to sve očistilo, pripremilo, dezinficiralo, deratiziralo, uselili smo se u školske zgrade tek 1950. godine.
Svečano otvorenje Zemljakove osnovne škole u Selskoj cesti, 26.6.1932. godine
Zgrada škole, izgrađena 1932., je remek-djelo međuratne moderne i europski relevantan primjer modernizma. Autor Ivan Zemljak (1893.-1963.), hrvatski arhitekt.
(Izvor slike: izložba „Trešnjevka-prostor i ljudi“ u Muzeju Grada Zagreba, 29.11.2017.-25.2.2918.)
Škola u Selskoj, suvremena slika.
(Izvor slike: https://www.jutarnji.hr/kultura/art/jeste-li-primijetili-koliko-su-lijepe-skola-u-selskoj-i-nama-u-trnskom-1204556)
Školu su za vrijeme rata preselili u razne privatne zgrade, na Remizi, kod okretišta tramvaja, kod potoka i drugdje. Jedini koji je sve to povezivao bio je podvornik na biciklu. On je donosio proglase, knjigu s obavijestima đacima i nastavnicima, javljao nam gdje će biti nastava.
Kada sam naučio čitati u 1. razredu, sredinom 1944. godine, počeo sam samostalno čitati stripove i novine. Roditelji mi nikada nisu uskraćivali niti jednu vrstu literature, pustolovne priče, Karl May, Old Surehand, Winnetou.
Tehnika me nikada nije zanimala, kao ni matematika. Nekada se to zvalo račun. Prva četiri razreda to se zvalo račun, a u petom razredu se to počelo zvati matematika.
Nikada nisam bio dobar u matematici, imao sam popravke. I to mi služi na čast. Hahahaha…!
Više sam bio sklon literaturi, od malih nogu volio sam čitati i slušati priče.
Za novac koji sam dobio od roditelja za sendvič, za školski odmor, kupio sam običnu žemlju bez salame, somerice. A ušteđeni novac sam potrošio na novine, časopise i knjige. Kao klinac sam već imao jako veliku biblioteku.
U tu školu sam išao do 1950. godine i tu sam položio malu maturu.
Moj prvi strip, 1945.
Prvi strip sam radio još u 2. razredu osnovne škole. Moj prijatelj Zvonko Lojen i ja napravili smo ga u dva primjerka. Jedan primjerak za njega, a jedan za mene. Bili smo klinci od 8-9 godina. To je bilo vezano uz moj 2. razred osnovne škole. Zvonko je bio stariji od mene 1 ili 2 godine. Išao je u školu jednu godinu prije mene.
To smo radili dok smo stanovali na Pongračevu. Mi smo bili u Dobrilinoj br. 1, a Zvonko je stanovao u Puljskoj 12. Puljska se u to vrijeme zvala Vitezićeva. Moj drugi prijatelj Dragutin Šic stanovao je u Baštijanovoj 10. Svi smo išli u školu na Selskoj i to nas je povezivalo.
Taj naš časopis zvao se „Strip“. Pisalo je „Strip“, a ispod toga manjim slovima smo stavili podnaslov „8 stranica zabave“. Svih 8 stranica je bilo pisano i crtano rukom. Rukom i olovkom smo pisali i crtali, a preko indigo papira smo ga kopirali. Imali smo i tekstove i strip. Opisivali smo kratko naše zgode, a više su bile precrtane karikature iz humorističkih listova ili neki stripovi. Unutra smo imali i strip o mačku Felixu. Crteži su nakon olovke bili izvučeni tušem.
Kasnije generacije su već mogle negdje posuditi pisaći stroj.
To su čitala djeca u ulici. Pitali su: „Dečki, kaj vi to delate?“
Mene je najviše vrijeđalo kada se netko stariji, roditelji ili tete počeo smijati, kada su čitali što smo napisali. A smijali su se ponekom našem nespretnom izrazu ili čudnim rečenicama. Dijete od 8 ili 9 godina ne može napraviti kvalitetan tekst.
To je išlo 3 ili 4 broja.
Nažalost nismo ništa sačuvali. U dječačkim je igrama nastalo i u dječačkim igrama je nestalo.
Oblačić u stripu
Mi smo izmislili naziv „oblačić“ u stripu. To je bilo spontano. Vidjeli smo da su dijalozi u stripu išli u ovalima, elipsama, Svaka od tih elipsi ima onu strelicu koja pokazuje na onoga tko to govori. I mi smo spontano, ili on ili ja, upotrijebili naziv „oblačić“ i koristili smo ga u izdanjima našeg lista.
Gimnazija u Dobojskoj ulici, 1952.- 1956.
A onda sam nastavio školovanje u V. gimnaziji, muškoj. Tada su dečki i djevojke išli odvojeni u školu, nije bilo mješovitih razreda. Zapravo, IX. je bila mješovita, ali I., IV. i V. su bile muške, VIII. je bila ženska. U to vrijeme se izbjegavao zajednički odgoj muške i ženske mladeži. To je bilo loše, jer djecu treba odgajati zajednički.
U vrijeme, kada smo ju mi pohađali V. gimnazija je bila u Klaićevoj ulici br. 1. Preko puta je bila Učiteljska škola koju su većinom pohađale djevojke. Mi smo s njima razgovarali na prste, s prozora na prozor. Bilo je pedesetak metara zračne linije. U Križanićevoj smo imali izviđačke sastanke.
Završio sam 1957. godine Trešnjevačku gimnaziju koja je osnovana 1953/4. Najprije smo kao podstanari dijelili onu zgradu u Savskoj u kojoj je bila IX. Mješovita gimnazija, tamo je sada Pedagoški fakultet. Prizemlje je pripadalo gimnaziji, jer se čekalo da se 1955. godine završi školska zgrada na Trešnjevci, u Dobojskoj kod Trešnjevačkog placa.
Škola u Dobojskoj snimljena 1959. godine
Zgrada je izgrađena 1955. godine u Dobojskoj ulici (tada bb), sa 16 učionica, tri kabineta amfiteatarskog tipa, crtaonicom, pjevaonicom, tri školske radionice, dva fotolaboratorija, školskom knjižnicom, gimnastičkom dvoranom ... bila je tada među najsuvremenijima u Europi. Zgrada je završavana do 1958. godine.
(Izvor slike: arhiva autora).
Škola u Dobojskoj danas – slikano 8. srpnja 2013. godine..
(Izvor slike: arhiva autora).
Poslije sam znao ići u tu gimnaziju po pozivu, jer su nas nastavnici pozivali da razgovaramo s djecom o stripu u okviru nastave hrvatske književnosti. Zvali su me kao novinara i autora stripa.
Izviđač, od 1952.
Kada sam bio u osmogodišnjoj školi, 1952. godine, sa šesnaest godina, ušao sam u izviđače.
Izviđačka organizacija je osnovana koncem svibnja 1951.
(Kao datum obnove izviđačkog pokreta u Hrvatskoj uzima se 19. svibanj 1951. godine, budući da se tada održao prvi tečaj za izviđačke voditelje u Pionirskom gradu, danas Gradu mladih u Zagrebu. Taj se dan i danas obilježava kao Dan izviđača.)
Mi smo već znali da u svijetu postoje specijalizirane organizacije koje djecu odvode u prirodu, pod šatore. Kod nas, u ono prvo vrijeme realnog socijalizma pod utjecajem Sovjetskog saveza, u cijeloj državi mogla je biti samo jedna organizacija za djecu, Savez pionira i gotovo. A pioniri su bili pod okriljem Saveza omladine, USAOJ, (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije). U svakoj školi, u svakom razredu bila je pionirska organizacija u koju su automatski bili uključeni svi učenici. U početku u pionirima nije bilo nekog privlačnog sadržaja, odlazilo se na mitinge, vježbalo stupanje, vježbalo pozdravljanje, itd.
Kada se život normalizirao, došlo je jedna uputa iz vrha Partije da treba djeci i mladeži pružiti daleko šire mogućnosti i neka se unutar te jedne organizacije razvijaju i druge, slobodnije forme rada, npr. male grupe omladine koje će voditi djecu u prirodu. Tu su na svoje došli stari skauti. Druge grupe su se bavile kulturnim aktivnostima, kao što su dramske grupe, pjevačke grupe, tamburaši, itd. U školi su se počele osnivati sekcije kemičara, povjesničara, počele su se pisati zidne novine.
Tako su oformljene grupe pionira-izviđača. (Prve izviđačke čete osnovane su 10.studenog u Splitu i u Zagrebu 22. prosinca1950.) U svim školama radom djece rukovodili su omladinci.
A što je najsretnija okolnost u taj rad s djecom-izviđačima su se spontano 1951. ili 52. počeli uključivati stari, predratni skauti koji su tada imali oko 25 godina. Oni su svojim radom obogaćivali rad pionirske organizacije.
U cijeloj Europi bila je razvijena skautska organizacija. Kod nas su se stari skauti odmah poslije rata u okviru pionirske organizacije počeli baviti s djecom.
Ja sam se u izviđače[2] uključio 1952. godine.
Na izlete smo išli u Samobor i pješačkim stazama na Sljeme. Na izlete smo najčešće išli u nedjelju.
Izviđačka organizacija je pokrenula prve izviđačke listove, časopis „Izviđač“, početkom jeseni 1952. i časopis „Mi mladi“ 1955. godine. Tu su izašli moji prvi tekstovi. Te novine su bile u početku umnažane „geštetnerom“[3].
Tu su bili moji prvi tekstovi i prvi stripovi.
U časopis „Pionir“ koji je osnovan već 1945., pomalo su od 1951./52. počeli unositi zanimljive sadržaje, pojavio se strip. Čak su se počeli objavljivati stripovi braće Neugebauer koji su izlazili i za vrijeme NDH u Zabavniku. I jednog dana se u listu Pionir pojavila rubrika „Kutić za izviđače“. I tu su se počeli javljati napisi starih skauta i kratki stripići. Počeli su izlaziti stripovi u nastavcima. Tako je to počelo jednim prirodnim procesom. U svakoj školi je bio zamoljen nastavnik da nađe nekog pismenog dječaka ili djevojčicu koji će pisati o tome što se radi u školi.
I tu sam dobio prve ponude da nešto napišem. Neki tekstovi su mi izlazili iz škole, „Škola se priprema za obnovu nastave“, pa su čuli za mene. Pisao sam npr. „Što je novo u školskoj zgradi u Selskoj cesti“
Rudi Aljinović sa svojim izviđačima.
(Izvor slike: arhiva Rudija Aljinovića, slika objavljena u časopisu KVADRAT, br. 43)
Slika prikazuje tečaj za vođe Saveza izviđača Hrvatske. To bi moglo biti 1966. ili 67., nakon što sam odslužio vojsku. Iz vojske sam došao 1965. Izviđači su, sjede – Krešimir Adanić i kolege. Ovaj najviši sam ja.
Bili smo u Gorskom kotaru, na starom logorištu zagrebačkih izviđača. Savez izviđača Zagreba otkupio je ovaj teren, jednu veliku livadu uz glavnu cestu Zagreb-Rijeka. To je poslije Skrada i Delnica. Na kraju Delnica se otvara jedan široki prostor gdje su pojedine zagrebačke obitelji otkupljivale terene.
Prvi strip o izviđačima, 1951. (Maurović)
Prvi i najstariji strip o izviđačima „Mimo i njegova četa“, proljeće 1951.
Scenarij Kamilo Ferenčak, crtež Andrija Maurović.
U knjizi „Mauroviću s ljubavlju“ piše (str. 59) da je taj strip objavljen 19. travnja 1950. u listu „Pionirska zastava.“ Urednik „Pionirske zastave“ je bio Mladen Bjažić koji je poslijeratnu djecu htio upoznati s dobrim stripom i popularizirati izviđačku organizaciju.
(Izvor slike: novine „Mi mladi“, Br. 3-4, srpanj-kolovoz 1982.
Arhiva Zdenka Horjana)
Početak rada za novine, Filozofski faks, 1957.
Poslije gimnazije sam odmah počeo raditi u novinama. A kada je trebalo ići u vojsku, onda sam upisao Filozofski faks, filozofiju i povijest umjetnosti. To su dva područja koja su me zanimala, posebno povijest umjetnosti, jer sam od malena čitao stripove i obilazio muzeje.
I sada ste me zatekli sa stripom „Otok s blagom“ u ruci.
Nisam završio studij, kao ni mnogi drugi novinari. Do 1960-ih godina bila je praksa da novine vode ljudi koji nisu završili studije, a neki su bili i nezavršeni gimnazijalci, ali su se već afirmirali kao pisci i tvorci zanimljivih sadržaja.
Malo je novinara završilo studij koji su započeli.
Članci u novinama „Mi mladi“, 1957.
Članak „Logorska časkanja“, objavljen u izviđačkim novinama „Mi mladi“ br. 22, srpanj 1957.
Potpisan je Rudi Aljinović.
(Izvor slike: arhiva Zdenka Horjana)
Članak „Dajem časnu riječ“ objavljen u izviđačkim novinama „Mi mladi“, br. 17, prosinac 1957.
Potpisan je Rudolf Aljinović.
(Izvor slike: arhiva Zdenka Horjana)
Foto strip „Novčarka na asfaltu“, 1958.
Ja sam prvo radio scenarij za foto-strip i to već 1958. godine. Sve je snimljeno na Jelačićevom trgu i okolnim ulicama. Svi moji prijatelji s kojima sam se nalazio u kafićima oko Jelačićevog trga u subotu prije podne su nam pozirali, na moju molbu. Rekao sam im:
„Nađite glavnog junaka, nekog klinca. Recite mu da ćemo sutra snimati i neka kaže roditeljima da mu sutra ne obuku neko novo odijelo. Neka na snimanju bude kakav je svaki dan. Neka svaki dan na snimanju bude u istoj odjeći, iako roditeljima nije bilo drago da ga snimamo u staroj odjeći.“
„Novčarka na asfaltu“ je izlazila samo u jednom broju.
Radio sam 4 foto-stripa.
Izviđačke novine „Mi mladi, br. 37., iz studenog 1958. godine u kojima je izašao foto-strip po prvom scenariju Rudija Aljinovića.
„Mi mladi“ su počeli izlaziti prvi put 1955. godine, (1. broj, 1. svibnja 1955., a zadnji je broj 84, srpanj 1965.). Izdavač je bio Savez izviđača Jugoslavije.
(Izvor slike: https://www.oispartak.com/...)
Dvije stranice foto-stripa „Novčarka na asfaltu“ za koji je Rudi Aljinović napisao svoj prvi scenarij.
Foto-strip je objavljen u novinama „Mi mladi“, br. 37. iz studenog 1958. godine.
(Izvor slike: https://www.oispartak.com/...)
Autori stripa: scenarij Rudi Aljinović, foto Josip Puclin
(Izvor slike: https://www.oispartak.com/...)
Izdavači novina „Mi mladi“
Prvi izdavač – Savez izviđača Jugoslavije
Izdavači i uredništvo novina „Mi mladi“, iz 1957. godine, dok je izdavač bio Savez izviđača Jugoslavije.
Novine „Mi mladi“ prestale su izlaziti 1969. godine.
(Izvor slike: arhiva Zdenka Horjana)
Drugi izdavač – Savez izviđača Hrvatske
Prvi broj izviđačkih novina „Mi mladi“ 1982. godine, nakon prekida izlaženja u 1969.
Nakon prekida 1969. godine, „Mi mladi“ su počeli ponovo izlaziti u svibnju 1982. godine, ali je tada izdavač bio Savez izviđača Hrvatske.
Novine počinju ponovo izlaziti od 1. broja, što stvara zbrku, jer novine dva puta kreću od početka, dva puta od 1. broja.
(Izvor slike: arhiva Zdenka Horjana)
Izdavač novina „Mi mladi“ je nakon 1982. Savez izviđača Hrvatske.
U Uredničkom kolegiju je Rudi Aljinović-Kićo.
( Izvor slike: novine „Mi mladi“, br. 1, svibanj 1982., arhiva Zdenka Horjana)
Izdavač novina „Mi mladi“ i Urednički kolegij 1985. godine.
U Uredničkom kolegiju je Rudolf Aljinović-Kićo.
( Izvor slike: novine „Mi mladi“, br. 39, listopad 1985., arhiva Zdenka Horjana)
Izviđač Zdenko Horjan, kolekcionar novina o izviđačima, posudio mi je stara izdanja novina „Mi mladi“ koja se ne mogu naći u knjižnicama. I dao mi je link na web stranicu na kojoj sam našao „Mi mladi“ iz 1958. godine. Snimljeno 11.3.2022. godine.
(Izvor slike: arhiva autora)
Članci u Plavom vjesniku, 1959.
Plavi vjesnik su osnovali ljudi koji su prije toga vodili novine „Pionir“ i koji su bili i članovi izviđačke organizacije. Prvi broj je izašao 1954. godine. Svaki list namijenjen djeci imao je odštampan poziv: „Djeco, šaljite nam dopise. Pišite o tome što se događa u vašoj školi. Surađujte s nama.“
U Plavom vjesniku sam surađivao od samog početka.
Najvažniji su bili Mladen Bjažić i Danko Oblak. Oni su po dužnosti kao Skojevci počeli raditi s djecom. Bjažić je bio vrlo tolerantan, uvijek nasmijan i mlad. Završio je učiteljsku školu, On je 1924. godište, Danko Oblak 1921. Bili su i predratni skauti.
Nakon logorovanja sam poslao nekoliko tekstova i iz Plavog vjesnika su me pozvali:
“Daj poveži se s nama. Ti dobro pišeš pa nam piši vijesti iz izviđačke organizacije“.
Rudi Aljinović je 1959. godine u Plavom vjesniku objavio veliku reportažu u tri nastavka o doživljajima izviđača koji su kao članovi ekspedicije Plavog vjesnika proveli osam dana u posljednjoj europskoj prašumi – Peruči. Prva dio objavljen je u Plavom vjesniku br. 259., od 10.9.1059.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Foto strip „Novčarka na asfaltu“, 1960.
NAPOMENA- u Spripografiji piše da je nova verzija Novčarke na asfaltu objavljena u Plavom vjesniku 1959. godine. Međutim, to je pogrešno. Objavljena je 1960. godine.
U Plavom vjesniku je poslije izašla proširena verzija priče „Novčarka na asfaltu“ koju je cijelu snimio Mladen Tudor. Ja sam bio režiser, a on je bio snimatelj.
Mladen Tudor je završio Školu primijenjene umjetnosti. On je bio i nastavnik u Školi primijenjene umjetnosti. Inače je bio poznati zagrebački reporter. Njega su iz novina povukli u školu za nastavnika da radi s fotoreporterima. A poslije je išao na Akademiju.
Najava foto-stripa „Novčarka na asfaltu“ na prvoj stranici Plavog vjesnika br. 307, od 11.8.1960.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Nova verzija “Novčarke na asfaltu“, Plavi vjesnik br. 307, od 11.8.1960.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Članak u jubilarnom, 50. broju časopisu „Mi mladi“, 1960.
Članak Rudija Aljinovića u jubilarnom, 50. broju časopisa „Mi mladi“, u veljači 1960.
(Izvor slike: arhiva Zdenka Horjana)
Fotografije i tekst u novinama „Mi mladi“, 1961.
Fotografije i tekst Rudija Aljinovića u novinama „Mi mladi“, u listopadu 1961.
(Izvor slike: arhiva Zdenka Horjana)
Članci u Plavom vjesniku, 1962.
Članak objavljen u Plavom vjesniku br. 385., 9.2.1962.
To je jedan od članaka koje je Rudi Aljinović objavio u Plavom vjesniku u 1962. godini.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Strip „Junaci autostrade“, 1962.
Strip „Podivljali auto“ izlazio je u Plavom vjesniku od br. 397, 1.5.1962. do br. 400, 24.5.1962.
Strip „Drži volan ravno“ izlazio je u Plavom vjesniku od br. 401, 31.5.1962. do br. 404, 21.6.1962.
U početku se starim, okorjelim članovima Partije dizala kosa na glavi, ako se negdje pojavio strip. Međutim, već 1950-ih počeli su ulaziti i zabavni sadržaji.
Kada sam vidio da Plavi vjesnik objavljuje i stripove, rekao sam: „Pa to je moja prva ljubav“
Dobio sam poziv iz redakcije Plavog vjesnika. Ponuđeno mi je: „Ajd', kad toliko znaš o stripu i pisao si o stripu, napiši neki scenarij za nas.“
Došao sam s nekoliku prijedloga za stripove.
Prvi strip koji smo radili Borivoj-Bordo Dovniković[4] i ja su „Junaci autostrade“. To je bila moja ideja bazirana na američkoj TV seriji „Cannonball“ (iz 1958.) o doživljajima vozača kamiona.
Bordo je bio jako dobar čovjek, duša od čovjeka. Dobro smo surađivali, on je bio stariji 5 godina. Svi smo bili jako dobri prijatelji. Svi smo se u redakciji jako puno družili. Uvijek su neki preliminarni sastanci bili u nekom kafiću, Mocca, na početku Ilice ili kavana Corso.
Bordo Dovniković i Rudi Aljinović tijekom rada na stripu „Junaci autostrade“, 1962. godine.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Plavi vjesnik broj 397 iz 1.5.1962. godine u kojem je počeo izlaziti strip „Junaci autostrade“.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Strip i autori stripa su predstavljeni čitateljima u istom broju u kojem je strip počeo izlaziti.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Autori i glavni likovi stripa „Podivljali auto“ iz serije „Junaci autostrade“.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Prva i zadnja tabla stripa „Podivljali auto“.
Početak stripa u Plavcu br. broj 397 iz 1.5.1962. i kraj stripa u Plavcu br. 400, od 24.5.1962.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Zadnja sličica epizode „Podivljali auto“ i najava nove epizode „Drži volan ravno“.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Početak prve table stripa „Drži volan ravno“ iz serijala „Junaci autostrade“ u Plavcu br. 401 od 31.5.1962.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Prva i zadnja tabla stripa „Drži volan ravno“.
Početak stripa u Plavcu br. broj 401 iz 31.5.1962. i kraj stripa u Plavcu br. 404, od 21.6.1962.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Zadnja pasica druge epizode „Drži volan ravno“ i najava treće epizode „Auto-stopisti“
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Članci u Plavom vjesniku, 1963.
U Plavom vjesniku, kada je izlazio na bakrotisku, 8 stranica u četverobojnom tisku, a ostalo crno-bijelo, imao sam tekst o stripu na duplerici.
Veliki tekst Rudija Aljinovića o stripu objavljen u Plavom vjesniku br. 457, od 27.6.1963.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Veliki tekst Rudija Aljinovića o domaćem stripu objavljen u Plavom vjesniku br. 461, iz 25.7.1963.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Rudi i njegov otac Antun Aljinović, početkom 1960-ih.
(Izvor slike: Plavi ZABAVNIK Želimira Kosovića, broj 62, od 7.10.2021.)
Foto strip „Prvi let poletarca“, 1963.
Ja sam došao na ideju za foto-strip s Mendom i Slavicom. Oni su bili jako popularni na televiziji. Vidio sam da u talijanskim novinama izlazi mnogo foto-stripova u kojima su nastupali popularni glumci. Takvi stripovi su bili popularni u talijanskim ilustriranim časopisima, pa sam napisao nekoliko takvih scenarija, više da vidimo može li to biti popularno i kod nas.
Bilo je jako zanimljivo raditi Mendu i Slavicu.
Ja sam režirao taj strip, Krsto Krnić je animirao Mendu, a Šime Radovčić je bio snimatelj. S nama je surađivala i žena Šime Radovčića.
Krsto Krnić je animirao Mendu i na televiziji. On je bio lutkar i animator. Imao je ruku zavučenu u lutku, Mendu i rukom ga je animirao. Krnića se nije vidjelo, on je ležao dolje, kao pod šankom i čitao tekst koji sam ja napisao.
Najava stripa „Prvi let poletarac“ u 3. broju časopisa Mendo od 7.11.1963.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Časopis Mendo br. 4, od 21.11.1963. godine u kojem je objavljen foto-strip „Prvi let poletarca“.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Autori i glumci u foto-stripu „Prvi let poletarca“.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Početak foto-stripa „Prvi let poletarca“ objavljen u 3. broju časopisa Mendo.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Dvije pasice foto-stripa „Prvi let poletarca“ na 4. i 5. strani časopisa Mendo br. 4.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Završetak foto-stripa „Prvi let poletarca“ u časopisu Mendo br. 4.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Strip „Timpetil - grad bez roditelja“, 1963./64.
Strip je izlazio u Plavom vjesniku od broja 476, 7.11.1963. do broja br. 499, 16.4.1964.
„Timpetil – grad bez roditelja“ (roman njemačkog pisca Henryja Winterfelda, objavljen 1937.) je jedna od najljepših dječjih knjiga. Još uvijek ju imam. I ja sam predložio da se iz toga napravi strip. Timpetil je izlazio u Plavom vjesniku.
Strip je nacrtao Vladimir Delač[5], a ne Maurović. Maurović je prije rata crtao izvrsne stripove za djecu, ali što je bio stariji njegovi su crteži bili sve više opterećeni grafizmom i sve više se priklanjao slikarstvu. Nije imao više one jednostavne linije kakve su imali njegovi stripovi između dva svjetska rata.
Delač je bio jako dobar suradnik, temeljit.
Vladimir Delač (1927.- 1968.)
(Izvor slike: http://www.stripforum.hr/...)
Najava stripa „Timpetil“ u Plavom vjesniku br. 476, od 7.11.1963.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Dio prve stranice strip „Timpetil-grad bez roditelja“, objavljen u Plavom vjesniku br. 476, od 7.11.1963.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Jedan od nastavaka stripa „Timpetil-grad bez roditelja“, Plavi vjesnik br.478, od 21.11.1963.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Završetak stripa „Timpetil-Grad bez roditelja“, Plavi vjesnik br. 499, od 16.4.1964.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Kraj 1. dijela.
Nastavak slijedi.
[1] Martin Michael Bramer (1888.-1970.) bio je američki karikaturist najpoznatiji kao autor popularnog stripa Winnie Winkle koji se kao serija objavljivao u Chicago Tribuneu od 1920. do 1996. godine. Godine 1922. su Winkleovi usvojili dječaka s ulice po imenu Perry. Strip je doživio ogroman uspjeh i niz međunarodnih izdanja, uključujući tadašnju Jugoslaviju gdje ga je u Zagrebu od 1923. pa sve do travanjskog rata 1941. izdavao Jutarnji list pod naslovom Pustolovni Ivica.
[2] Od 1881. u Hrvatskoj se po srednjim školama osnivaju đačke izletne družbe pa se to smatra začetkom skautskog pokreta. Jedan od najznačajnijih vođa bio je Mate Mudrinić, profesor u Vinkovcima (kasnije u Varaždinu). Izletničke družbe se od 1913. godine nazivaju skautima, uvažavajući načela i principe osnivača. Tijekom 1950. pod vodstvom bivših skautskih rukovodioca iz pionirskog pokreta ponovno se aktiviraju izviđači. Prve izviđačke čete osnovane su 10. studenog u Splitu i u Zagrebu 22. prosinca 1950. u Osnovnoj školi u Harambašićevoj ulici 18 (danas OŠ Augusta Harambašića), ta se četa zvala "Mladi partizan". Ubrzo je, i to 19. svibnja 1951., održan prvi tečaj za izviđačke vođe u Zagrebu, u današnjem Gradu mladih u Dubravi. Među spominjanim vođama izviđaštva izdvajaju se Danko Oblak, Boris Lešnik i Kamilo Ferenčak. Pokret je s vremenom rastao te je recimo 1982. u Hrvatskoj bilo registrirano 42.000 izviđača. Godine 1993. Savez izviđača Hrvatske obnavlja svoje članstvo u Svjetskoj organizaciji izviđačkog pokreta (WOSM). U novije vrijeme ponovno sve više mladih počelo sudjelovati u izviđačima tako da je 2005. bilo registrirano 4.100 izviđača.
[3] Geštetner (njem.), tiskarski stroj za umnožavanje tekstova s pomoću papirne matrice otipkane na pisaćem stroju, bez strojopisne vrpce; stroj za umnožavanje (tehnikom prikladnom za dopise, okružnice i sl.), ciklostil. Naziv nastao prema tvorničkom imenu proizvoda Gestätner.
[4] Borivoj Dovniković-Bordo, hrvatski filmski redatelj, animator, crtač i karikaturist (Osijek, 12.12.1930.-Zagreb, 8.2.2022.) Objavljivao je novinske karikature, ilustracije i stripove u Kerempuhu, Vjesniku, Vjesniku u srijedu, Plavom vjesniku i dr. Crtanim filmom bavi se od početka 1950-ih, debitiravši kao crtač i animator u prvom većem pothvatu domaće animacije, filmu Veliki miting (Norbert Neugebauer, 1951). Autorske crtane filmove radi u Zagreb filmu od 1961 (Lutkica). Jedan od najistaknutijih predstavnika Zagrebačke škole crtanoga filma, uspješno povezuje klasičnu figurativnu animaciju s modernim likovnim pristupom crtanom filmu. Autor je mnogobrojnih crtanih filmova (najčešće prema vlastitom scenariju), koje sam crta i animira. Među filmovima, višestruko nagrađivanima na međunarodnim festivalima, ističu se: Bez naslova (1964., nagrađen u Oberhausenu), Ceremonija (1965), Znatiželja (1966), Krek (1968., Srebrni medvjed na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu), Ljubitelji cvijeća (1970), Putnik drugog razreda (1974), N. N. (1977), Škola hodanja (1978), Jedan dan života (1982) i Uzbudljiva ljubavna priča (1989). Izrađivao je i nastavne crtane filmove za Filmoteku 16 (Dva miša, Tko je Videku napravio košuljicu, oba 1981). Stripove je crtao od 1945; neki od njih skupljeni su u izdanjima Mendo Mendović i drugi stripovi (2010), Emil i detektivi (2011), Bliski susreti treće vrste (2012., izvorno u listu Oko, 1983–85) te Bordo – Čukli: produkcija '52–55 (s Marcelom Čuklijem, 2015); u knjizi Istočno od raja (2009) skupio je svoje karikature.
Autor je ilustriranog udžbenika Škola crtanog filma (1983). Bio je direktor Svjetskoga festivala animiranog filma (Animafest) u Zagrebu (1985–92). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (2002).
[5] Vladimir Delač (Slavonski Brod, 1927. – Zagreb, 1968.) bio je jedan od najpoznatijih i najzaslužnijih hrvatskih karikaturista i crtača stripova. Preminuo je u Zagrebu 1968. godine. Poslije odlaska s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu poslije samo dva semestra, svoju karijeru započinje u humorističkom časopisu Krempuh. Godine 1946. uredništvu časopisa prodaje prvi strip, te malo poslije toga i sam postaje član uredništva. U suradnji s Walterom Neugebauerom i Bordom, 1950-te objavljuje prvi animirani film na području JUgoslavije pod nazivom Veliki miting. Svoje remek-djelo, crtani film Revija na dvorištu, objavljuje 1952. godine. Pored animacija, Delač se bavi i stripovima, te 1950. godine objavljuje svoj strip Vuna Kićo - orasi Mićo. Važno je također napomenuti njegovu suradnju s vodećim hrvatskim dnevnim novinama i tjednicima kao što su Vjesnik, Plavi vjesnik, Večernji list i, naravno, Kerempuh.
(Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Vladimir_Dela%C4%8D)