10. 02. 2023
Osvrt na 2022. i pogled na 2023. godinu
Prošla, 2022. godina nije nam donijela smirenje i povratak na „normalan“ način života nakon svih potresa i epidemije korone, svih lockodowna, maski i cijepljenja. Započeo je rat u Ukrajini, energetska kriza, podizanje cijena, inflacija i slični šokovi za koje smo mislili da se više neće vratiti. A politička histerija i ludilo dominiraju i dalje u cijelom svijetu Na kraju su nas razveselili naši nogometaši
Doček naših brončanih nogometaša na ulazu u Zagreb, u naselju Travno
(Izvor slike: arhiva autora)
Osvrt na 2022. godinu
Uvod
Dani idu brzo, godina je brzo prošla i imam običaj na početku nove godine stati, osvrnuti se za godinom koja je prošla i između mnogobrojnih događaja izabrati one koji su po mom mišljenju imali važnost u proteklom razdoblju, ali i za vrijeme koje dolazi. Moj izbor i pogled na te događaje u pravilu je drugačiji od uobičajenih komentara koji dominiraju u našim medijima.
Kao i u zadnjih 5 godina i u 2022. godini najvažnija mi je bila moja unučica Korina, koja je u prosincu proslavila 5. rođendan i svaki dan mi čini ljepšim i sretnijim.
U 2022. godini napustila su nas tri zadnja velikana iz „Zlatnog doba hrvatskog stripa“.
Tu godinu je obilježio rat u Ukrajini, veliko poskupljenje energije, inflacija, nezadovoljstvo zbog lošeg provođenja obnove razrušenih zgrada poslije potresa, a razveselilo nas je treće mjesto naše nogometne reprezentacije na svjetskom prvenstvu u Katru. U prošloj godini umro je i veliki papa Benedikt XVI. A izabrao sam i tri knjige koje su mi bile najzanimljivije u 2022. godini.
Zabilježili smo i veliki broj godišnjica koje su nas podsjetile na važne trenutke iz naše povijesti.
A politička histerija i moralno i društveno ludilo i dalje dominira u cijelom svijetu i na horizontu nema naznaka da će se u bliskoj budućnosti nešto promijeniti.
Napustili su nas velikani iz „Zlatnog doba hrvatskog stripa“
U 2022. godini napustila su nas tri zadnja velikana iz „Zlatnog doba hrvatskog stripa“. kada je hrvatski strip po svojoj kvaliteti bio u samom svjetskom vrhu. Najprije je umro Julio Jules Radilović, 26. siječnja 2022., ubrzo nakon njega Borivoj Bordo Dovniković, 8. veljače 2022., a na kraju godine, 3.12.2022. napustio nas je Antun Rudi. Aljinović.
„Zlatno doba hrvatskog stripa“ vezano je uz omladinsku tjednik „Plavi vjesnik“ novinske kuće Vjesnik iz Zagreba kojeg smo svi zvali „Plavac“. To je najznačajnije izdanje u povijesti hrvatskog stripa. Prvi broj Plavog vjesnika pojavio se na kioscima 1. listopada 1954. godine. Od 1960.- 1967. godine nastupa tzv. „Zlatno doba hrvatskog stripa“ pod urednikom Nenadom Brixyjem. To je vrijeme najveće popularnosti lista, kao i najvećeg broja kvalitetnih stripova hrvatskih autora. Plavi vjesnik je do sredine 1960-ih godina dostignuo svoj vrhunac i dosegnuo najvišu nakladu od 143.000 primjeraka.
Jules Radilović, Borivoj Dovniković i Rudi Aljinović su zadnji od „Velikih 10“, deset velikih umjetnika koji su obilježili „Zlatno doba hrvatskog stripa“.
Tih Velikih 10, po mom skromnom mišljenju, čine pet velikih crtača - Andrija Maurović, Julio Radilović-Jules, Walter Neugebauer, Žarko Beker i Borivoj-Bordo Dovniković i pet velikih scenarista - Fra-Ma-Fu (Franjo Martina Fuis), Krešimir Kovačić, Zvonimir Furtinger, Norbert Neugebauer i Rudi Aljinović.
5 velikih crtača stripova
5 velikih scenarista stripova
Julio Jules Radilović
Autoportret Julija Radilovića-Julesa
(Izvor slike: knjiga „Zakletva huronskog poglavice“)
U srijedu, 26.siječnja 2022. godine, popodne u 94. godini života napustio nas je Julio Radilović-Jules, naš veliki strip-crtač, jedan od najvećih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća. „Zlatno doba“ hrvatskog stripa velikim dijelom je obilježeno radovima velikog Julesa. Njegovi prekrasni i uzbudljivi stripovi koje je nekada objavljivao u Plavom vjesniku ostali su u nezaboravnom sjećanju mojoj generaciji. Sjećam se kako smo nestrpljivo svakog četvrtka kupovali Plavi vjesnik i čitali i gledali zanimljive i uzbudljive dogodovštine junaka iz stripova „Kroz minula stoljeća“, „Herloka Sholmsa“ i drugih prekrasnih stripova.
Svoj prvi strip Julio Radilović objavio je 1953. godine (kao 25-godišnjak) u Horizontovom zabavniku, tjednom izdanju omladinskog ilustriranog lista „Horizont“. Horizontov zabavnik, pokrenut 1952. godine, oslanjao se isključivo na domaće autore.
Svoj prvi veliki strip „Kroz minula stoljeća“, koji je poslije stekao kultni status, Julio Radilović objavljivao je u Plavom vjesniku od 1956.-1959. godine.
Masovna scena iz stripa „Kroz minula stoljeća“
(Izvor slike: knjiga stripova „Kroz minula stoljeća“)
U svom radnom vijeku Julio Radilović-Jules nacrtao je 76 stripova. Za najveći broj njegovih stripova scenarij je napisao legendarni scenarist Zvonimir Furtinger. Mnogi Julesovi stripovi objavljeni su i u inozemstvu.
Naš veliki majstor stripa zastupljen je i u Svjetskoj enciklopediji stripa.
Imao sam čast posjetiti gospodina Radilovića u njegovom stanu u Petrinjskoj ulici u jesen 2021. godine i on mi je ispričao priču o svom životu i stripovima. Taj sam njegov životopis objavio na svom portalu i može se pročitati na poveznici
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
Borivoj Bordo Dovniković
Manje od mjesec dana poslije Julija Radilovića, 8. veljače 2022. godine u Zagrebu, u 92. godini života umro je Borivoj Dovniković-Bordo, još jedan velikan hrvatskog stripa. On je bio i autor crtanih filmova, filmski redatelj, animator, karikaturist, ilustrator, grafički dizajner. Na vinkovačkom salonu stripa održanom u studenom 2011. dobio je nagradu za životno djelo za rad na stripu.
Borivoj Dovniković-Bordo
(izvor slike: https://www.vecernji.hr/...
Prva i zadnja tabla stripa „Podivljali auto“. Scenarij Rudi Aljinović, crtež Borivoj Dovniković.
Početak stripa u Plavcu br. broj 397 iz 1.5.1962. i kraj stripa u Plavcu br. 400, od 24.5.1962.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
Rudi Aljinović
Rudi Aljinović
Autor crteža je Oto Reisinger
(Izvor slike: časopis KVADRAT, br. 43, 2020.)
Na kraju 2022. godine, u subotu, 3. prosinca 2022. godine, u 87. godini života, umro je Rudi Antun Aljinović, u KBC-u Sestre Milosrdnice u Zagrebu, jedan dobar, dragi i veliki čovjek, veliki scenarist stripova
On je treći velikan iz „Zlatnog doba hrvatskog stripa“ koji nas je napustio u 2022. godini.
Rudi Aljinović je napisao tridesetak scenarija za stripove Maurovića, Bekera, Dovnikovića, Delača, Svirčića, Bednjanca, Radilovića, Srezovića, Lordanića, Bešlića, te za nekoliko foto-stripova. Brojnim napisima o stripu pridonio je popularizaciji i afirmaciji stripa kao značajnog dijela popularne kulture. Bio je izviđač od malih nogu, pisao je za izviđačke novine i uređivao ih, napisao priručnike za izviđače, scenarije za stripove o izviđačima i prije nego što je umro bio je vjerojatno najstariji naš izviđač.
Početak, odnosno prva tabla stripa „Povratak Starog mačka“, Plavi vjesnik br.699, od 19.2.1968.
Po scenariju Rudija Aljinovića strip je nacrtao Andrija Maurović.
(Izvor slike: arhiva Gradske knjižnice)
U ožujku 2022. godine posjetio sam Rudija Aljinovića u Domu za umirovljenike-Centar u Crnatkovoj ulici br. 14. Posjetio sam ga nekoliko puta u popodnevnim satima. Sjeo sam kraj njegovog kreveta, uključio snimanje na mobitelu i on mi je ispričao priču o svom životu, o novinarstvu i stripu, o ljudima koje je susretao, s kojima je surađivao, o Trešnjevci u kojoj se rodio i živio cijeli svoj život, o vremenu u kojem je živio, kojeg više nema kao što više nema ni većine ljudi o kojima je pričao.
Životopis Rudija Aljinovića objavio o sam na svom portalu i može se pročitati na poveznici:
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
Ispraćaji naših velikana stripa, Julesa Radilovića i Rudija Aljinovića bili su vrlo skromni, došlo je malo ljudi. Jedino je Borivoj Dovniković imao veliki sprovod, s govorima i telegramom sućuti od Ministrice. Ali mogu pretpostavljati da to nije zato što je Bordo bio jedan od naših velikana stripa, već su razlozi za dostojan ispraćaj bili druge prirode.
U Jutarnjem listu na Staru godinu, 31.12.2022. godine izašao je popis značajnih ljudi koji su preminuli u 2022. godini. Našlo se na popisu raznih ljudi, ali Jules Radilović i Bordo Dovniković, veliki crtači stripa nisu spomenuti. Na popisu se našao Rudi Aljinović, nažalost ne kao veliki scenarist stripova. Napisano je da je on bio hrvatski novinar, publicist, feljtonist, putopisac, popularizator znanosti, ostao upamćen i kao popularni Lastan iz Modre laste. Stripovi nisu ni spomenuti.
To je slika odnosa prema našim velikim umjetnicima koji su bili u samom svjetskom vrhu.
Julesa Radilovića, jednog od najvećih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća na Krematoriju na Mirogoju je 1.2.2022. godine ispratilo malo ljudi. Nije došao nitko iz Ministarstva, Grada, institucija. Ispratilo ga je samo nekoliko prijatelja.
(Izvor slike: arhiva autora)
Obljetnice
U 2022. smo imali veliki broj obljetnica koje nas podsjećaju na važne događaje i ljude iz naše povijesti, a naš odnos prema tim obljetnicama govori o tome kakvo je naše društvo danas.
100.obljetnica rođenja Predsjednika dr. Franje Tuđmana, (14. svibnja)
Dr. Franjo Tuđman (rođen 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću) je najveći državnik u povijesti hrvatskog naroda. Pod njegovim vodstvom Hrvati su nakon mnogo stoljeća života u raznim zajednicama dobili svoju državu. Zato ga mrze svi oni, a nema ih malo, koji su “izgubili Jugoslaviju“. I to mu ne mogu oprostiti.
Povodom 100. obljetnice rođenja dr. Tuđmana akademici, književnici i generali su napisali, pored ostalog:
„…Ta dva čovjeka,(Stepinac i Tuđman), dvije su stožerne osobe, dva nosiva stupa našega duhovnog, moralnog i državotvornog identiteta. Stepinac je duša, duh našega naroda, a Tuđman srce, kroz koje su ostvarena stoljetna nastojanja, silne žrtve i napori, da se uspostavi slobodna, nezavisna i međunarodno priznata Hrvatska država.
Franjo Tuđman je bio povjesničar, državotvorac, vojskovođa i prvi predsjednik Republike Hrvatske. U njegovoj se osobi i djelu na najbolji način očitovala i hrvatska povijest kao učiteljica života. Iz nje je vadio poučke i zaključke, na našim povijesnim promašajima, pogreškama i zabludama uočavao razloge naših poraza i neuspjeha. Izvlačio vidljive i nevidljive niti iz svih njenih sastavnica i uzimao ono što je pozitivno, a odbacivao i kritizirao negativno.
Do kraja je osjećao bilo svoga naroda i čekao trenutak da ga povede prema slobodi i konačnom ostvarenju države. Odbacivao je kao malo tko u našoj povijesti, neslogu i podjele, tražio je nacionalno, hrvatsko-hrvatsko pomirenje, znajući da je bez toga nemoguće sagraditi državu i pobijediti u Domovinskome i obrambenom ratu. Franjo Tuđman je ostvario sa svojim narodom jedno i drugo...“
Dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik
(Izvor slike: https://www.predsjednik.hr/...)
Predsjednik Tuđman bio je veliki čovjek, veliki državnik i vođa, humanista, plemenit čovjek i intelektualac, posjećivao je kazališne predstave, čitao knjige i razgovarao s autorima. Posvetio se stvaranju hrvatske države i cijeli se život za to pripremao. Bez njega hrvatske države ne bi bilo.
Imao je jasnu viziju slobodne i neovisne Hrvatske, oko sebe je okupio najbolje što je Hrvatska tada imala, u najkritičnijim trenucima donosio je ključne odluke, stvorio je hrvatsku vojsku i doveo ju do pobjede u ratu. Dr. Franjo Tuđman bio je vođa hrvatskog naroda u njegovim najtežim povijesnim trenucima, bio je otac i utemeljitelj hrvatske države.
Da nije puno prerano umro Hrvatska bi bila sigurno drugačija nego je sada i bila bi onakva kakvu smo ju sanjali.
Međutim, nakon njegove smrti započeli su najsramotniji procesi u hrvatskoj povijesti, procesi „detuđmanizacije“ kojima se željelo srušiti sve što je Hrvatska ostvarila. A takvi procesi, iako više ili manje prikriveni, traju i danas.
Proslava 100. obljetnice rođenja dr. Franje Tuđmana pokazala je tužnu sliku hrvatskog društva trajno podijeljenog između onih koji su „dobili Hrvatsku“ i onih koji su „izgubili Jugoslaviju“, ali sada i na desnici, podijeljenoj između vladajućih „briselskih europejaca i globalista“ i „hrvatskih suverenista i pravih tuđmanovaca“.
Zato su održane dvije proslave, jedna u Zagrebu, a druga u Vukovaru.
30 godina od priznanja Hrvatske, 15. siječnja
Prije 30 godina, 15. siječnja 1992. godine, Hrvatsku su priznale članice Europske unije, a Njemačka, koja je uz Vatikan u tome imala ključnu ulogu, uspostavila je 15. siječnja i diplomatske odnose s Hrvatskom, koja je istog datuma 1998. završila i mirnu reintegraciju u ratu okupiranoga hrvatskog Podunavlja.
U to vrijeme, kada je Hrvatska postala međunarodno priznata, Domovinski rat bio je u jeku, a gotovo trećina države bila je pod okupacijom tadašnje JNA i srpskih pobunjenika..
Na svoje priznate granice Hrvatska je izišla tek šest godina poslije, nakon mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja.
U večeri priznanja prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman naciji je poručio:
"Današnji dan - 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu 14-stoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana."
Svojim je suradnicima rekao:
"Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države."
Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je slijedilo nakon proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Toga se dana od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) razdružila i Republika Slovenija, a već idućeg dana novonastale države su se međusobno priznale.
Usporedno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza, u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su tijekom 1991. priznale Hrvatsku iako tada ni one same nisu bile međunarodno priznate. Prva je od njih to učinila Litva 30. srpnja 1991., a slijedile su je Ukrajina 11. prosinca, te Latvija 14. prosinca i Estonija 31. prosinca.
Island - prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku, 19.12.1991.
Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istog dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje stupa na snagu 15. siječnja 1992., zajedno s ostalim članicama EU-a.
Bivši ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, Miomir Žužul na gostovanju u emisiji Tihomira Dujmovića iznio je zanimljivu anegdotu o priznanju RH od strane Islanda:
„Ovdje bih istaknuo jednu anegdotu o tome zašto je Island priznao Hrvatsku. Naime, prvi čovjek koji je službeno priznao Hrvatsku bio je tadašnji ministar vanjskih poslova Islanda Hanibalsson, inače moj prijatelj. On mi je govorio o tome kako se dogodilo to priznanje.
Njemački kancelar Helmut Kohl iznio je priznanje Hrvatske na svojim leđima uz pomoć ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera. Kohl i Genscher pitali su se mogu li naći nekoga sa Zapada tko bi priznao, neovisno o drugima, neovisnost Hrvatske prije Njemačke. Njihov izbor pao je na Island, državu koja je neutralna. Uvečer zove Genscher Hanibalssona, svoga kolegu. Hanibalsson je ministar male državice, a Genscher je ipak Genscher. Kaže Genscher Hanibalssonu: 'ne znam znaš li što se događa u Hrvatskoj, ali kancelar Kohl i ja smo razgovarali pa bismo vas zamolili da priznate Hrvatsku i Sloveniju ako je to moguće.' 'Znam ja dobro što se događa', odgovori mu Hanibalsson.
Hanibalssonov šogor, dakle brat njegove supruge bio je delegat na utakmici između Dinama i Partizana u Beogradu koja je prekinuta radi nestanka struje. Srpska strana htjela je da se utakmica prekine i igra nova, jer smo mi tada vodili 1:0. Međutim njegov šogor kao sudski delegat je to odbio. Utakmica je nekako završena, a on se vratio na Island i ispričao što se događa u Jugoslaviji kroz tu nogometnu prizmu.
Genscher zove Hanibalssona, on zna na jedan neobičan način situaciju u Jugoslaviji i to kroz nogomet i na to Genscheru kaže: 'Nema uopće problema. Možemo priznati Hrvatsku već u ponedjeljak.' Genscher mu na to kaže. 'Provjeri s premijerom pa me nazovi u bilo koje doba noći.'
Ovaj provjeri s premijerom i kaže: 'Mi ćemo u ponedjeljak sazvati Parlament i priznati Hrvatsku.”
Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992. Hrvatsku je priznao Vatikan. Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991. posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskome i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija kao prva u svijetu još je 3. listopada 1991. objavila da radi na međunarodnom priznanju Hrvatske.
Bivši hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova, te saborski zastupnik Davor Ivo Stier je povodom 30 godišnjice rekao:
„Posebno mjesto u epopeji međunarodnog priznanja imaju sveti Ivan Pavao II. i Sveta stolica. U tom pogledu, isto tako uoči 25. obljetnice imao sam priliku razgovarati u Rimu s bivšim državnim tajnikom kardinalom Angelom Sodanom. On je još 26. studenog 1991. okupio veleposlanike država članica OESS-a i predstavio im memorandum kojim se pozivalo na priznanje Hrvatske i Slovenije. Mislim da još danas odzvanjaju poruke svetog Ivana Pavla II. i njegovo neumorno zauzimanje za mir i poštivanje digniteta svake ljudske osobe i svakog naroda.“
Dan nakon Svete Stolice Hrvatsku je priznao i San Marino.
Nakon toga, 15. siječnja 1992. slijedila su priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj.
Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država - Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina (BiH), Brazil, Paragvaj i Bolivija.
Među ostalima, slijedila su priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), Sjedinjenih Američkih Država (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina poslije) i Kine (27. travnja).
Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička Egipat (16. travnja 1992.).
Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala i članica Ujedinjenih naroda, a 1. srpnja 2013. i 28. članica EU-a.
Istoga datuma, 15. siječnja, ali 1998. završena je i mirna reintegracija kojom je u ustavno-pravni poredak Hrvatske vraćeno dotad okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, poznato kao hrvatsko Podunavlje.
22.svibnja 1992. godine Hrvatska je primljenau Ujedinjene narode.
Apel za mir u Hrvatskoj, 13.1.1992.
Objava u New York Timesu, 14.1.1992.
Dan nakon priznanja Vatikana i dan uoči priznanja Republike Hrvatske od država Europske unije 14. siječnja 1992., u uglednom New York Timesu izašao je “Apel za mir u Hrvatskoj”.
Apel za mir u Hrvatskoj objavljen u New York Timesu 14.1.1992. godine
(Izvor slike: https://paulingblog.wordpress.com/...
Nekoliko potpisa na Apelu, označeni su potpisi Linusa Paulinga i Vladimira Preloga
(Izvor slike: https://paulingblog.wordpress.com/2016/10/25/appeals-for-peace-in-croatia/)
Apel za mir objavljen na blogu „The Pauling Blog“, 25.10. 25, 2016
(Izvor slike: https://paulingblog.wordpress.com/2016/10/25/appeals-for-peace-in-croatia/)
Kako je došlo do potpisivanja Apela za mir u Hrvatskoj
Nekoliko dana pred konačni pad Vukovara, 13. studenoga 1991. godine, promatrajući kako svjetski lideri ne čine ništa da zaustave najveći zločin koji je od II. svjetskog rata zadesio Europu, dok je međunarodna zajednica mirno gledala razaranje Vukovara i Hrvatske dajući tako „neformalnu podršku“ zločincima, skupina od 49 dobitnika Nobelove nagrade iz cijeloga svijeta, potpisala je peticiju kojom se pozivaju relevantni međunarodni čimbenici da zaustave rat i nasilje u Hrvatskoj.
„Nasilje i uništavanje koje se zbiva u Hrvatskoj dosegnulo je stupanj kakav u Europi nije viđen još od Drugoga svjetskoga rata. Mi ovim pozivom za mir tražimo od svih vlada, humanitarnih organizacija svih žena i muškaraca da učine sve moguće kako bi se što prije zaustavilo ubijanje u Hrvatskoj“, stoji, između ostalog, u potresnoj peticiji nobelovaca.
Krik i apel nobelovaca bio je revolt intelektualaca diljem svijeta na bezumlje i ravnodušnost međunarodne zajednice na pokolj koji je bio u tijeku i koji se mogao zaustaviti.
Vukovar je uskoro pao uz strašne zločine srpske vojske nad nevinim ljudima, a u sljedećim mjesecima apel za mir potpisalo je više od stotinu nobelovaca. Od listopada 1991. do siječnja 1992. tekst apela potpisala su 104 nobelovca, a zatim do veljače 1992. sve skupa njih 127.
Nikada u povijesti do tada toliki broj nobelovaca nije zajednički dalo podršku za jednu akciju.
Sve je zapravo krenulo od apela Linusa Paulinga, dobitnika Nobelove nagrade za kemiju i za mir kojeg je u rujnu 1991.godine odaslao svjetskim vladama. Nakon toga se doktorica Greta Pifat-Mrzljak s Instituta Ruđer Bošković iz Zagreba obratila za pomoć nobelovcima Manfredu Eigenu i Robertu Huberu iz Njemačke s kojima je surađivala. Oni su proširili inicijativu dalje i odjednom su na adresu Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu počeli putem telefaksa pristizati brojni potpisani apeli. Do kraja veljače 1992. apel je potpisalo čak 127 nobelovaca.
Peticiju su, između ostalih, potpisali nobelovci: Willy Brandt, bivši njemački kancelar, anglikanski nadbiskup Desmond Tutu, protivnik aparthejda u Južnoj Africi, tibetanski vjerski poglavar Dalaj-lama, Vladimir Prelog, hrvatski kemičar, Linus Pauling, dvostruki nobelovac i kemičar, te mnogi drugi.
Nobelovac Linus Pauling (1901.-1994.) i njegova supruga Ava Helen, 1964.
Linus Carl Pauling bio je američki kemičar, fizičar, borac za mir te počasni član HAZU, jedan od 20 najvećih znanstvenika svih vremena
(Izvor slike: https://paulingblog.wordpress.com/...)
Ta akcija bila je jedinstvena i u povijesti laureata Nobelove nagrade okupljenih oko ideje sprečavanja vojne agresije na jednu državu.
Profesorica Greta Pifat-Mrzljak, idejna začetnica peticije jednom mi je rekla da je pohađala „moju“, VIII. gimnaziju, u Dobojskoj ulici, na Trešnjevci.
Prof.dr.sc. Greta Pifat-Mrzljak (1939.-2009.)
(Izvor slike: file:///C:/Users/Marijan/Downloads/597861.Book_of_Abstracts_ISB2012.pdf)
130 godina od predavanja Nikole Tesle u Zagrebu, (24. svibnja)
Čuvena fotografija Nikole Tesle snimljena 1896. godine u New Yorku,
Tesla ispred spiralnog navoja visokofrekventnog transformatora (Tesline zavojnice) u svojem laboratoriju u Houston Streetu. Iste je godine Tesla postao počasni član JAZU (danas HAZU).
Zanimljivo je da Tesla u ruci drži knjigu Ruđera Boškovića Teorija prirodne filozofije.
Ta je knjige prvi puta objavljena 1758. godine u Beču.
(Izvor: www.croatianhistory.net/etf/tesla_zg.html)
Prije 130 godina, 24. svibnja 1892. godine Nikola Tesla je održao znamenito predavanje za gradsku upravu u Staroj gradskoj vijećnici na Gornjem gradu. U to vrijeme Nikola Tesla je bio u Hrvatskoj, u rodnoj Lici zbog smrti svoje majke Georgine (Đuke) i gradonačelnik Milan Amruš pozvao ga je da održi predavanje o elektrifikaciji Zagreba.
Tesla je jedan od najvećih ljudi u povijesti čovječanstva i taj događaj je veoma važan u povijesti Grada Zagreba. Moglo se očekivati da će u Gradskoj vijećnici 24. svibnja 2022. godine biti dostojno obilježena 130. obljetnica i da će gradski vijećnici, gosti i hrvatska javnost ponovo ćuti znameniti govor Nikole Tesle. Nažalost, ništa od toga. Godišnjica je prošla gotovo nezamijećena i u medijima i u Gradskoj skupštini. Surfajući po internetu pronašao sam da se u Gradskoj skupštini održala (jako slabo posjećena) tribina pod nazivom „Zagreb - grad budućnosti: 130 godina Nikole Tesle“ za koju gotovo nitko nije znao.
Tesla je rođen i školovao se u Hrvatskoj, živio je i radio u nekoliko zemalja, pa je zanimljivo analizirati gdje je sve Tesla živio u svojih 86 godina života (1856.-1943.).
- u SAD-u je boravio od 1884.-1943. (s kraćim prekidima), tj. tijekom 60 godina
- u Hrvatskoj (koja je zajedno s Hrvatskom vojnom granicom bila dio tadašnje Austrijske carevine) u kojoj je je rođen i školovao se, boravio je od 1856.-1875. (plus još nekoliko kraćih intervala), više od 20 godina
- u Austriji je boravio od 1875.-1878., tj. tijekom tri godine
- u Francuskoj i Njemačkoj (u Parizu i Strasbourgu) je boravio od 1882.-1884., tj. tijekom dvije godine
- u Mađarskoj je boravio od 1881.-1882., tj. tijekom godine dana
- u današnjoj Sloveniji je proveo tri mjeseca
- u Srbiji je proveo nešto više od jednog dana (posjetivši Beograd 1892.).
Preslika dijela članka iz „Narodnih novina“, od 25.5.1892. godine o Teslinom predavanju u Zagrebu.
(Izvor: www.croatianhistory.net/etf/tesla_zg.html)
Godišnjica govora Tesle u Zagrebu obilježena je u Knjižnici HAZU. Znanstveno vijeće za naftno-plinsko gospodarstvo i energetiku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i CIGRÉ – Hrvatski ogranak Međunarodnog vijeća za velike elektroenergetske sustave organizirali su u utorak 24. svibnja 2022. godine predavanje prof.dr.sc. Darka Žubrinića o posjetu Nikole Tesle Zagrebu prije 130 godina. Profesor Žubrinić je profesor matematike na FER-u, a uz to se intenzivno bavi proučavanjem hrvatske glagoljice i života Nikole Tesle.
Prof.dr.sc. Darko Žubrinić govori o Nikoli Tesli u Knjižnici HAZU 24.5.2022.
(Izvor slike:
(Izvor slike: https://www.info.hazu.hr/...)
444.obljetnica bitke kod Gvozdanskog, (13. siječnja)
U siječnju je obilježena 444. obljetnica jedne od najslavnijih bitaka u hrvatskoj povijesti. Spomen je to na 13. siječnja 1578. godine, kada je okončana bitka za Gvozdansko. (Gvozdansko se nalazi na pola puta između Gline i Dvora, podno Zrinske gore).
Ta bitka jedan je od najvećih junačkih događaja u hrvatskoj povijesti, o kojem Hrvati znaju malo ili ništa.
Branitelji Gvozdanskog, njih tristotinjak, ostalo je dostojanstveno na braniku domovine, ne predavši se nadmoćnijem osmanlijskom neprijatelju. Turci su u tri navrata pokušavali osvojiti Gvozdansko. Ferhad-paša u listopadu 1577. žestokim topovskim napadima juriša na Gvozdansko, ali bez uspjeha. Nakon pada Zrina (20. listopada 1577) svu vojnu silu usmjerava na Gvozdansko. Zbog velikog broja turskih vojnika nitko se od krajiških zapovjednika nije usudio pomoći braniteljima..
Utvrdu Gvozdansko branilo je 300 branitelja sastavljenih od malobrojne posade zrinskih vojnika (svega pedesetak) i oko 250 seljaka i rudara sa ženama i djecom, pod zapovjedništvom kapetana Damjana Doktorovića, Jurja Gvozdanovića, Nikole Ožegovića i Andrije Stepšića.
Tih 250 seljaka bili su najvećim dijelom rudari iz podgrađa Jame, te nešto haramija, stalni tvrđavski stražari i kranjski puškarii. Na drugoj strani našla se vojska od 10.000 turskih napadača potpomognuta vlaškim četama.
Ferhad-paša poziva branitelje da se predaju, što oni odbijaju. Opsada je trajala tri mjeseca do 13. siječnja 1578. Opkoljeni branitelji bili su bez streljiva i hrane. Ujutro tog 13. siječnja ugasile su se baklje, zavladala je tišina i mir, a Turci uđoše u Gvozdansko i zatekoše branitelje mrtve od rana, gladi i zime. Taj strašni prizor mrtvih tijela smrznutih hrvatskih junaka, bez daha života, ganuo je Ferhad-pašu, koji je dopustio pogreb hrvatskim junacima po katoličkom obredu.
U hrvatskoj povijesti Gvozdansko igra ulogu sličnu onoj koju ima Masada u židovskoj i Alamo u američkoj povijesti. Ova bitka zauzima posebno mjesto u hrvatskoj vojnoj povijesti pokraj one bitke za Siget 1566. godine gdje su se istakle hrvatske postrojbe pod vodstvom Nikole Šubića Zrinskog.
Za našu historiografiju, koja se i danas bavi stvarnim i izmišljenim partizanskim bitkama i događajima iz 2. svjetskog rata, ta bitka je bila uglavnom nepoznata. Zahvaljujući istraživanju i velikom trudu Damira Borovčaka hrvatska javnost je doznala za taj junački događaj iz naše povijesti. Damir Borovčak je napisao monografiju „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora“ i svake godine organizira hodočasničke pohode u Gvozdansko.
Svetom misom u Gvozdanskom 9. siječnja obilježena je 444. obljetnica jednoga od najvećih junačkih događaja u hrvatskoj povijesti
Tvrđava Gvozdansko, danas
(Izvor slike: https://bs.wikipedia.org/wiki/Gvozdansko)
180. godina Matice hrvatske, ( 10. veljače) i Zakon o hrvatskom jeziku
Matica hrvatska je 13. lipnja 2022. svečanim programom u Hrvatskom narodnom kazalištu pod pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske proslavila 180. obljetnicu svoga utemeljenja.
Matica hrvatska utemeljena je 10. veljače 1842. godine sa svrhom promicanja nacionalnog i kulturnog identiteta u područjima umjetničkog, znanstvenog i duhovnog stvaralaštva, gospodarstva i javnoga života te skrbi za društveni razvitak. Jedan je od najvećih i najvažnijih nakladnika knjiga i časopisa u Hrvatskoj. Na svečanosti u HNK novi predsjednik Matice hrvatske, književnik Miro Gavran je, pored ostalog, rekao:
„U proteklih 180 godina izmijenilo se pet država u kojima su Hrvati živjeli, a Matica hrvatska opstala je i ostala svjetionikom hrvatske kulture, znanosti i prosvjete. Ostala je važnim čimbenikom našeg identiteta i ljubavi prema domovini. Cilj Matice hrvatske bio je i ostao izgradnja domovine na koju možemo biti ponosni i boljitak svakoga hrvatskog čovjeka. U proteklih 180 godina Matica je stekla povjerenje svoga naroda, dijeleći s tim narodom i dobro i zlo, bivajući sve vrijeme ustanovom koja nastoji našemu postojanju na ovome svijetu dati viši smisao, polazeći od one biblijske mudrosti da „ne živi čovjek samo o kruhu.“
Naglasio je važnost uloge Matice hrvatske u afirmaciji hrvatskoga jezika, koja se posebno istaknula proglasom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine kazavši da Matica hrvatska danas, kroz izradu nacrta Zakona o hrvatskome jeziku, želi hrvatskome jeziku dati „priliku da se samoostvari u svojoj punini.“ Zakonom će se „urediti samo javna uporaba našega materinskog jezika. Nakon usvajanja Zakona, hrvatski jezik više nikada neće biti prepušten ulici ni samovolji ljudi kojima nije stalo do hrvatske kulture i hrvatskoga identiteta“.
Miro Gavran, govori na svečanosti u HNK
(Izvor slike: https://www.matica.hr/...)
Kao što se i moglo očekivati u vodećim medijima koji izlaze u Hrvatskoj napadnuta je i ismijana i sama ideja o izradi Zakona o jeziku. Razni jugofili koji još uvijek sanjaju o zajedničkom srpsko-hrvatskom jeziku, koji su se infiltrirali u medije i na fakultete žestoko se protive Zakonu o jeziku smatrajući ga nepotrebnim.
Izrada nacrta Zakona o jeziku jedan je od najvažnijih projekata koje je predstavilo novo vodstvo Matice kojim se Matica nakon određene krize vraća na svoje pravo mjesto.
Neki ljudi izražavaju čuđenje i oprez, jer su se u timu za izradu nacrta Zakona o jeziku našle i osobe koji imaju stavove suprotne postavljenom cilju, ali nadam se da možemo vjerovati novom vodstvu Matice da će prijedlog biti kvalitetno napravljen.
235 godina o smrti Boškovića, ( 13. veljače)
Dvjestotridesetpeta godišnjica smrti Ruđera Boškovića.(umro je 13. veljače 1787.), jednog od najvećih znanstvenika u povijesti čovječanstva kod nas je prošla gotovo nezapaženo. Poznata je veličina Ruđera Boškovića, pa vjerojatno većina naših institucija smatra da o tome ne treba stalno govoriti, jer se „sve zna“, pa se spremaju samo za „okruglije“ godišnjice kao što će biti 250. godišnjica. Međutim, mali narod koji ima Boškovića, Teslu, Marulića i druge velikane ne smije se nikada umoriti od priča o njima, jer su oni bitni za samosvijest i identitet naroda.
Najvažnije djelo Ruđera Boškovića Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium, objavljeno u Beču 1758.
(Izvor slike: http://virtualna.nsk.hr/boskovic/philosophiae-naturalis-theoria/
1170 godina od Trpimirove darovnice, ( od 4.3.852.)
Povelja kneza Trpimira, poznata i kao Trpimirova darovnica je krsni list hrvatske države. Ta darovnica važna je za rasvjetljavanje ranog hrvatskog srednjovjekovlja. Osim što je riječ o prvom spomenu hrvatskog imena u domaćim izvorima, prije točno 1170 godina, ona je i najstariji poznati hrvatski diplomatski spomenik. Dokaz je jačanja hrvatskih vladara i puta prema stvaranju samostalne srednjovjekovne države – Kraljevine Hrvatske.
Nakon desetogodišnje vlasti i smrti kneza Mislava, oko 845. na vlast u Primorskoj Hrvatskoj dolazi knez Trpimir koji je 4. ožujka 852. darovao Splitskoj nadbiskupiji i biskupu Petru neke posjede u blizini Splita, kao potvrdu dogovorene suradnje s njegovim prethodnikom knezom Mislavom. Osim toga, daje im crkvu sv. Jurja u Putalju i posjede s pripadajućim kmetovima. Povelja, koja je ostala poznata kao Trpimirova darovnica, pisana je latinskim jezikom, a Trpimir u njoj sebe naziva “milošću Božjom knez Hrvata”, što je prvi spomen hrvatskog imena u povijesnim spomenicima, a njegova je darovnica ujedno i najstariji poznati hrvatski pravni spomenik. Osim toga, u ispravi zemlju kojom vlada naziva regnum Chroatorum, što je u to vrijeme najvjerojatnije značilo zemlja u kojoj vladaju Hrvati. Vidljivo je da se upravo u to doba pomalo javlja hrvatski državni identitet.
Plemići koje svjedoče povelji imaju narodna imena - Komičaj, Precilja, Nemistl, Zašata, Vitolja, Ozamil, Njeguča, Žulj, Potehan, Žutomistl i Damnana.
Trpimirova darovnica
(Izvor slike: https://www.troplet.ba/...)
Dio Trpimirove darovnice u kojem se spominje hrvatsko ime
40 godina od referenduma za izgradnju bolnice u Blatu, (14. studeni)
U zadnje vrijeme dosta često idem u Bolnicu Rebro (ne zbog sebe). Svaki put sam ogorčen i ljut kada vidim kolone automobila koje pužu po uskim ulicama oko Rebra, gužvu oko parkiranja uz rub uske ceste i na nemogućim mjestima, kolone koje čekaju ući u podzemnu garažu koja ima nekoliko stotina mjesta, a 10.000 ljudi svaki dan je na Rebru. I svaki put se bijesno pitam:
„Koji idiot je 2.000 godine donio odluku da se milijarde kuna ulože u modernizaciju Bolnice Rebro, na nepristupačnom mjestu, na brijegu, na sjevernom dijelu grada, do koje se teško može doći? A istovremeno na južnom ulazu u grad, u naselju Blato, na desnoj obali Save, dostupna širokim avenijama, uz prostrano nadzemno i podzemno parkiralište stoji ogromna, nedovršena Sveučilišna bolnica od 217.000 m2.“
Naravno, znam tko je donio tu odluku koja je donijela veliku štetu Gradu Zagrebu. To se zna, ali se radi „političke korektnosti“ ta tema izbjegava. A od jednog arhitekte koji je gradio Bolnicu ( pa mu mogu vjerovati, jer dobro pozna cijelu situaciju) doznao sam da razlog za tu glupu i neodgovornu odluku leži u jednoj bizarnoj situaciji koju bolje da ne spominjem. Ali pokazuje kako se kod nas donose važne političke odluke.
A i većina ostalih zagrebačkih bolnica je na brijegu, na sjevernom dijelu Grada i imaju iste prometne probleme kao i Rebro. I dalje se milijarde kuna ulažu u modernizaciju bolnica na nemogućnim i prometno teško dostupnim mjestima. Uvijek se pitam tko je tu lud.
Danas zgrada Bolnice u naselju Blatu izgleda kao ruglo, svakodnevno se uništava, opljačkano je na očigled svima sve što je vrijedno. Kada sam pred desetak godina došao pogledati tu ogromnu zgradu, portir je išao za mnom kao da ću u džep staviti neki od preostalih prozora, a kada su krali i odvozili transformatore teške nekoliko tona za što su trebali veliki kamioni i dizalice, portir je vjerojatno otišao po burek ili ćevape. Osim toga, u podzemnim garažama su bili parkirani veliki kamioni i šleperi, tko zna čiji. Kada sam s jednim kolegom obilazio to veliko zdanje s ciljem da pokrenem projekt kojim ćemo od te zgrade napraviti veliki Tehnopolis, jedna gospođa koja je radila u toj bolnici u stečaju rekla nam je: „Dečki, maknite se. Budete glavu izgubili.“
Svake godine nakon toga kada sam prolazio kraj te nedovršene bolnice, vidio sam da je u sve lošijem stanju.
Odluka o izgradnji bolnice donesena je na referendumu 14. studenog 1982. godine. Znači prije 40 godina Zagrepčani su odlučili da će 1,5 posto svoje plaće izdvajati za izgradnju bolnice u Blatu. Gradnja bolnice započela je 11. svibnja 1985. godine. Bolnica je trebala biti jedna od najsuvremenijih u Europi. Za njenu gradnju Zagrepčani su samodoprinosom izdvajali deset godina. Trebala je biti ponos Zagreba, najveći i najmoderniji klinički centar, opremljen najsuvremenijom medicinskom opremom i kongresnim centrom. Gradnja nije završena i sve je stalo. A Zagrepčani su zbilja vjerovali da će dobiti najmoderniju bolnicu u ovom djelu svijeta. Do 1992. prikupili su 160 milijuna eura, odnosno svaki je radno sposobni građanin za Blato izdvojio 800 eura.
A 2009. godine razradio sam prijedlog da se ta zgrada pretvori u veliki, moderan Tehnopolis koji bi mogao pokrenuti razvoj nove industriju u Zagrebu. Naravno, bivši gradonačelnik nije bio zainteresiran za jedan takav projekt, pa nemamo ni bolnicu ni Tehnopolis. Zgrada zjapi nedovršena i prazna, a tisuće Zagrepčana i bolesnika iz cijele Hrvatske moraju se s mukom probijati kroz cijeli grad.
Za dovršenje i realizaciju bolnice i Tehnopolisa nije problem u novcima. Problem je u tome što već desetljećima kod nas u politici koja donosi odluke sve više dominiraju trećerazredni birokrate koji nemaju ni sposobnosti ni intelektualnih kapaciteta za realizaciju tako velikih projekata.
Nedovršena bolnica u Blatu.
Danas je u još lošijem stanju.
(Izvor slike: https://www.nacional.hr/...)
Nedovršena bolnica u Blatu.
Agresija Putinove Rusije na Ukrajinu, početak, 24.2.2022.
Brutalna agresija Rusije na Ukrajinu obilježila je velikoj mjeri 2022. godinu. Ne samo zbog krvavog rata s mnogo žrtava, posebno mnogo među civilima, milijuna Ukrajinaca koji su izbjegli u europske zemlje, razaranja gradova, već i zbog velike energetske krize izazvane sankcijama Rusiji i prekidom isporuke plina iz Rusije u Europu. Dana 24. veljače 2022. godine Ruska Federacija je pokrenula masovnu invaziju na Ukrajinu, eskaliravši tako Rusko-ukrajinski rat koji je započeo 2014 godine. Bio je to najveći napad na europsko tlo još od Drugog svjetskog rata. Početkom 2022. invaziji je prethodilo dugotrajno gomilanje ruske vojske na ukrajinskim granicama. Dugo Europa, a posebno Njemačka nije vjerovala da će doći do invazije i nije bila spremna na rat i previše je ovisila o energentima koje je dobivala iz Rusije. Nekoliko dana prije invazije Rusija je priznala dvije samoproglašene paradržave unutar ukrajinskih granica, Donjecku Narodnu Republiku i Lugansku Narodnu Republiku . Dana 21. veljače, Oružane snage Ruske Federacija ušle su u regiju Donbas na istoku Ukrajine, a 22. veljače Savjet Ruske Federacije jednoglasno je ovlastilo predsjednika Putina da koristi vojnu silu izvan Rusije. Rusi su u početku invaziju nazvali „Specijalnom operacijom“ i nisu ju htjeli nazvati ratom.
Stanje na bojišnici u Ukrajini u ožujku 2022., nakon mjesec dana agresije
(Izvor slike: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/pogledajte-novu-kartu-situacije-na-frontu-u-ukrajini-na-dan-kad-je-osloboden-irpin-foto-20220328)
O ratu u Ukrajini napisano je mnogo tekstova i sigurno će još dugo biti predmet analiza i komentara. A ja ću ovom prilikom izvući neke osnovne značajke i istaknuti sličnosti i razlike u odnosu na rat u Hrvatskoj, na brutalnu srpsku agresiju na Hrvatsku, jer između ruskih i srpskih agresora ima mnogo sličnosti.
1.Rusi su u rat krenuli na temelju potpuno krivih procjena i krivih obavještajnih podataka.
Putin je vjerovao da će Ukrajinu pregaziti za par dana i da će ih Ukrajinci, a posebno brojna ruska manjina u cijeloj Ukrajini dočekati cvijećem kao osloboditelje. Međutim, ne samo da ih Ukrajinci nisu dočekali cvijećem, već je ruska brutalnost još više razvila osjećaj pripadnosti ukrajinskoj naciji čak i kod Rusa koji žive u Ukrajini. Da bi razlikovali Ruse agresore i Ruse koji brane Ukrajinu za agresore su uveli naziv „rašisti“ (ruski fašisti) i „orci“, prema vojsci nakaza iz Tolkienove mitologije.
U gotovo godinu dana sukoba u Ukrajini poginulo je i ranjeno blizu 180.000 ljudi u redovima ruske vojske i 100.000 na ukrajinskoj strani, ne računajući 30.000 ubijenih ukrajinskih civila, pokazuje procjena koju je u siječnju 2023. objavio zapovjednik norveških oružanih snaga.
Kod agresije Rusije na Ukrajinu vidimo mnogo sličnosti sa srpskom agresijom na Hrvatsku. Mnogo je toga gotovo istovjetnoga, a napose golema vojna sila s jedne strane i spaljena zemlja koju ostavlja za sobom, naspram druge koja je napadnuta i primorana braniti od višestruko moćnijeg neprijatelja
2.Cijela Europa (osim Mađarske i Srbije) uvela je sankcije Rusiji i počela uz SAD slanjem oružja pomagati Ukrajini
Zapadni svijet je svjestan da bi pobjeda Rusije promijenila dugoročno odnose u svijetu, ugrozila demokratski poredak i dalo zeleno svijetlo i drugim autokratskim režimima da rade što žele i okupiraju svoje susjede. Zapad to ne želi dozvoliti i šalje najmodernije oružje u Ukrajinu u vrijednosti mnogo milijardi dolara. Velika pomoć koju je Zapad upućivao u Ukrajini i hrabrost ukrajinskih vojnika omogućila je operacije oslobađanja dijelova Ukrajine i oslobađanje grada Hersona na istoku zemlje u studenom 2022. godine.
Trebamo se sjetiti da Hrvatskoj za vrijeme rata i slične agresije nitko nije slao oružje već je proglašen embargo na slanje oružja i morali smo se protiv jedne od najjačih europskih vojnih sila braniti u početku gotovo bez oružja i snalaziti na razne načine od švercanja, zarobljavanja neprijateljskih vojarni do ubrzanog osnivanja vojne industrije tijekom rata. Treba spomenuti da je jedan od najzaslužnijih za embargo na oružje bio jedan Hrvat, Budimir Lončar i da apsurd bude veći on je u veljači 2019. godine predložen da dobije Medalju Grada Zagreba.
3.Energetska kriza
Sankcije Rusiji uključivale su i zabranu uvoza energenata, plina i nafte iz Rusije o kojima jako ovisi zapadna Europa. To je dovelo do energetske krize u Europi, porasta cijene energenata, a s time i svih ostalih cijena i porasta inflacije. U Hrvatskoj je inflacija dosegla 13%. Cijene su ozbiljno porasle i Hrvatska vlada je morala uvesti interventne mjere i subvencije kojima je smanjila cijene energije.
Zanimljivo je da u vrijeme kada u cijeloj Europi vlada nestašica energije u Njemačkoj i Austriji stoji zatvoreno nekoliko nuklearnih elektrana zbog suludih „zelenih politika“.
4.Rusofilstvo u Europi
Većina zapadnog svijeta oštro osuđuje brutalnu rusku agresiju i pomaže Ukrajini u ratu, ali u cijeloj Europi postoje snažni rusofilski pokreti (netko to opisuje kao rusku „petu kolonu“) koji organiziraju desetke tisuća ljudi (u Pragu 70.000) da protestiraju protiv sankcija Rusiji, slanja oružja Ukrajini, porasta troškova života i traže prekid rata vičući „to nije naš rat“. Iako bi to značilo da Rusija može zadržati okupirana područja. Ti prosvjedi su bili proruski i protuzapadni.
Uz to se u medijima mogu čuti i pročitati analize koje govore da je do ruske agresije došlo zato što je Zapad od 1990. ponižavao Rusiju, želi ju razoriti, ugroziti njezinu sigurnost, dovesti NATO do granica Rusije i da je to zapravo rat između SAD i NATO-a protiv Rusije preko Ukrajine. Koliko god u svemu tome ima i nešto istine, sve to ne smije opravdavati brutalnu rusku agresiju, razaranje gradova i infrastrukture i stotine tisuća ubijenih civila i vojnika.
Nažalost, među onima koji su protiv sankcija Rusiji te zastupa proruske i antizapadne stavove je i hrvatski Predsjednik iz teško razumljivih razloga.
5.„Peta kolona“
Ukrajina je kroz povijest bila vezana uz Rusiju, bila je dio Sovjetskog saveza, proživjela je strašne tragedije koje joj je donio ruski komunizam, mnogi ukrajinski političari i oligarsi su povezani s Rusijom, a u Ukrajini živi mnogobrojna ruska manjina. Većina Rusa u Ukrajini su lojalni ukrajinskoj državi i osjećaju se kao Ukrajinci, ali ne mali broj je i dalje vezan uz Rusiju, špijunira za rusku vojsku. Ukrajinci se stalno bore s tom „petom kolonom“. Ruski agenti su svugdje - u državnim institucijama, pravosudnim tijelima, u crkvi. Među njima ima i zastupnika u parlamentu, sudaca, svećenika i, naravno, civila. Doušnici, izdajnici i kolaboracionisti od samog početka rata pomažu Rusima. Pomagali su im pronaći mete, a uspjeli su se ubaciti i organe vlasti. Ukrajinci su tijekom 2022. godine uhapsili više tisuća izdajnika, a više stotina ih je izvedeno pred sudove.
I mi smo za vrijeme Domovinskog rata imali velikih problema s našom „petom kolonom“, raznim jugofilima i pripadnicima KOS-a (jugoslavenske kontraobavještajne službe), ali i s raznim NGO udrugama koje je financirao Soros. Infiltrirali su se u institucije, političke stranke, vojsku, medije, vršili sabotaže, širili dezinformacije i djelovali protiv Hrvatske. Na toj temi je doktorirao Roman Domović 2015. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu . Njegova doktorska tema ima naziv “Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rat.“, a 2019. godine je objavio knjiga „U zasjedi dezinformacija“, s podnaslovom „Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata“.
Dr.sc Domović je rekao:
„Ne mogu shvatiti koji je poriv tih ljudi, koji im je interes da lažno optužuju vlastitu državu, falsificiraju događaje naše povijesti i zauzimaju stajališta istovjetna KOS-u, muslimanskim tajnim službama iz doba rata, haaškog tužiteljstva. Pogotovo zato što su sve te teze lažne. I to su ljudi koji postaju predsjednici, saborski zastupnici, premijeri, ugledni i stalni politički komentatori, itd.,“
Zanimljivo je da su ljudi koji su sudjelovali u tim aktivnosti i danas aktivni u javnom prostoru, djeluju u medijima, a neki dobivaju i nagrade za svoje djelovanje.
Domovićeva knjiga, izdana 2019. godine, u našoj je javnosti uglavnom prešućena.
6.Ruski svijet i Srpski svijet
Jedno od opravdanja za agresiju na Ukrajinu Rusi nalaze i u doktrini „ruskog svijeta“. Ruski predsjednik Vladimir Putin odobrio je novu rusku vanjskopolitičku doktrinu koja se temelji na konceptu "ruskog svijeta", čime je službeno verificirao agresivnu ideologiju koja stoji iza aktualne ruske invazije na Ukrajinu. U novoj se doktrini navodi da bi Rusija trebala štititi, čuvati i promicati ideale ruskog svijeta, pružajući potporu svojim sunarodnjacima koji žive u inozemstvu u ostvarivanju njihovih prava, kako bi osigurala zaštitu njihovih interesa i očuvanje njihova ruskog kulturnog identiteta.
Doktrina ruskog svijeta je jako slična i doktrini „srpskog svijeta“ koju je Srbija ugradila u svoje vanjsko političko djelovanje, a to je tek eufemizam za stari koncept Velike Srbije koji je nanio mnogo zla susjedima Srbije. I takav koncept je i dalje prijetnja miru i stabilnosti u jugoistočnoj Europi. Svi porazi koje je doživjela u 1990-ima Srbiju nisu nimalo opametili.
7.Ruska i srpska pravoslavna crkva
I s crkvene strane rat Rusije protiv Ukrajine sliči srpskoj agresiji na Hrvatsku. I u jednom i drugom slučaju iza osvajača je stajala, podržavala ga i opravdavala pravoslavna crkva. U našem Domovinskom ratu Srpska pravoslavna crkva, a u agresiji na Ukrajinu Ruska pravoslavna crkva. A Srpska pravoslavna crkva opravdava rusku agresiju.
8.Putin i mitomanija Dostojevskog i Soženjicina
Ivica Šola piše da su razlozi agresije na Ukrajinu puno dublji od „širenja NATO-a na Istok", oni sežu u 19. stoljeće kada se formirala mitomanska svijest o mesijanskoj ulozi ruskog naroda u povijesti, posebno među Slavenima, koje treba staviti pod kišobran Moskve, milom ili silom, pa tako i Ukrajinu. Putin je, kao i Milošević nedavno, samo krvoločna reinkarnacija ove velikoruske misli stare stoljećima. A takva razmišljanja Putin je crpio iz stavova genijalnih ruskih pisaca, Dostojevskog i Solženjicina. Dostojevski, najcitiraniji Putinov pisac u političkim govorima nije samo jedan od najgenijalnijih književnika u povijesti, već i velikoruski, nacionalistički mitoman. Kroz Dostojevskog vjersko postaje nacionalno pa Rusija nije država već religija, zadnja inkarnacija kršćanstva, treći Rim.
Jedan drugi ruski književni genij, Aleksandar Solženjicin, bio je intimus Vladimira Putina i neformalni savjetnik, ljubitelj Dostojevskog. Nakon raspada SSSR-a Solženjicin je smatrao da Ukrajina, zajedno s Bjelorusijom, mora biti dio velikoruskog imperija, sa širenjem NATO-a ili bez njega. Napadao je Ukrajinu, njenu samobitnost, sve kao i Putin u famoznom govoru prije agresije, predbacujući Ukrajincima jezične i ine napade na rusku manjinu u Ukrajini. Solženjicin je bio antikomunist, to svi znaju. No Solženjicin je bio i antidemokrat, antizapadnjak, antisemit, mrzio je Zapad i zapadne vrijednosti, a Europu i SAD smatrao je dekadentnim zemljama zalaza, dočim je čistoću, kulturološku i antropološku, po njegovom uvjerenju sačuvala jedino Rusija, koja takvom Zapadu mora oponirati.
Molba generala da se oslobode udbaške ubojice, travanj 2022.
U travnju hrvatsku javnost je šokirala vijest da je skupina uglednih generala napisala pismo Predsjedniku Milanoviću u kojem ga mole da pomiluje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, nekadašnje udbaše osuđene 2016. godine na sudu u Bavarskoj u Münchenu na doživotni zatvor zbog pomaganja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj. Đureković je ubijen sjekirom 28. srpnja 1983. godine u Wolfratshausenu, tridesetak kilometara od Münchena.
Mustač je bio optužen da je kao politički šef Službe državne sigurnosti u Zagrebu, u proljeće 1982., dao nalog Josipu Perkoviću koji je u to vrijeme vodio odjel II (suzbijanje neprijateljske emigracije) u Službi državne sigurnosti u Zagrebu, da izvrši pripremu ubojstva.
Bavarski sud je nakon presude izjavio:
“Hrvatska ne razlikuje dobro od zla. Politička pitanja još rješavaju bivši komunistički funkcioneri, u medijima su tumačenja prepuštena bivšim komunističkim propagandistima, a u državnim institucijama odluke donose kadrovi čije su percepcije lojalnosti formirane u zagrljaju Partije i UDBE.”
Posebno je Europi bio šokantan zakon koji je izglasala Vlada Zorana Milanovića, tzv. Lex-Perković kojim se htjelo onemogućiti izručenje starih udbaša na sud u Njemačkoj.
Trebamo se podsjetiti da je u lipnju 2013. najavljena mogućnost da će Njemačka dostaviti europski uhidbeni nalog za Josipa Pekovića i Zdravka Mustača. Predsjednik Vlade Zoran Milanović 13. lipnja dostavio je prijedlog izmjene ZoPSEU-a (Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije) predsjedniku Sabora, kojim bi se spriječilo izručenje Perkovića. tako da se uhidbeni nalozi ne mogu odnositi na kaznena djela počinjena prije 7. kolovoza 2002. U javnosti se ovaj zakon počeo nazivati Lex Perković. Taj manevar nije uspio i Perković i Mustač završili su u zatvoru.
Nikoga nije začudilo da je tu molbu za pomilovanje osuđenih udbaša Predsjedniku htio dostaviti Ante Nobilo, ali je potpis hrvatskih generala odjeknuo kao udarac groma. Pismo su potpisali Ante Gotovina, Ivan Čermak, Ljubo Ćesić Rojs, Pavao MIljavac, Krešimir Ćosić te Davor Domazet Lošo. Proslavljeni generali su smatrali da zbog doprinosa u stvaranju hrvatske države i obrane zemlje Perković i Mustač zaslužuju pomilovanje.
Nakon par dana Krešimir Ćosić je povukao svoj potpis.
General Gotovina je obrazložio svoj potpis i napisao, pored ostalog:
„…..Oko za oko, zub za zub – znači nastavak sukoba i nova stradanja. Tome nasuprot su oprost i osjećaj za milost, koji na razini čovječnosti nisu odraz slabosti, nego snage. I neprijateljskom vojniku zarobljenom tijekom bitke dužni smo sačuvati ljudsko dostojanstvo i dati potrebnu skrb….
….I pod pretpostavkom da su Josip Perković i Zdravko Mustač ispravno osuđeni, moj je stav da pravda i ljudskost zahtijevaju od nas da pružimo milosrđe. Podržao sam zahtjev za pomilovanjem ovoj dvojici hrvatskih branitelja, kao što sam već tražio i tražit ću i dalje da se milost pruži i drugim hrvatskim braniteljima koji sjede u zatvorima u Hrvatskoj i diljem Europe.“
General Josip Luciić koji nije potpisao pismo je rekao:
„Za Hrvatsku je najviše zaslužan hrvatski narod koji je tijekom povijesti stvorio ogroman bijes prema jugoslavenskoj državi i nepravdama koje su provodile zlokobne organizacije poput UDBA-e, a na čijem čelu su bili Josip Perković i Mustač. To otvarati danas, a posebno od strane hrvatskih generala je vrlo loše jer svjedoci smo otvaranja dubokih podjela ….
Ja se ne slažem da je tako značajna uloga Josipa Perkovića i Mustača u nastanku ove države. Ovu državu je stvorio hrvatski narod i ovi su uskočili u posljednji vagon nastanka ove države, kada su vidjeli da se Jugoslavija raspada i da Hrvatska nastaje. Ne bi oni nikad promijenili stranu da nisu shvatili da se njihova Jugoslavija raspada, nikada. Nisu oni do 90. bili hrvatski opredijeljeni.
…..Neki će požaliti jer je ovo duboko zadiranje u emocije cjelokupnog hrvatskog naroda, posebno žrtava UDBA-e i iseljeništva.“
Veliki broj ljudi u Hrvatskoj, posebno veliki broj branitelja nije imao razumijevanja za namjere skupine generala, potpisnika molbe za pomilovanje, ponovno je došlo do velikih podjela, sukoba i neprijateljstava.
Ukinute sve COVID mjere, 9.4.2022.
Nakon više od dvije godine epidemije Covida-19 i strogih ograničenja, u subotu 9. travnja 2022. godine ukinule su se praktički sve epidemiološke mjere, uključujući obvezu nošenja maski, a Hrvatska se, zahvaljujući povoljnoj situaciji, vratila u "staro normalno".
Otkad je epidemija u Hrvatskoj proglašena 11. ožujka 2020. građani su živjeli pod raznim epidemiološkim mjerama do 9.4.2022. Te mjere su obuhvaćale potpuni "lockdown" u proljeće 2020., zabrane okupljanja, obveze nošenja maski i uvođenje covid potvrda u zdravstvu, socijali, državnim i javnim službama u jesen 2021. Prvi slučaj zaraze potvrđen je u Hrvatskoj 20. veljače 2020., kod mladića iz Zagreba koji se vratio s utakmice u Milanu. Broj novozaraženih eksponencijalno je rastao iz dana u dan, 19. ožujka 2020. imali smo više od sto potvrđenih slučajeva, a 2. travnja više od tisuću. Cjepivo je došlo za manje od godinu dana, a prve su se osobe cijepile na samom kraju 2020. No i virus se s vremenom mijenjao sve do pojave vrlo zaraznog soja omikrona koji je u siječnju ove godine prouzročio rekordan broj, više od 17.000 novih slučajeva zaraze dnevno.
Prema podacima Nacionalnog stožera CZ od 8. travnja 2022., 15.660 osoba izgubilo je bitku s Covidom, a ukupan udio umrlih među zaraženima u Hrvatskoj, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), iznosi 1,42 posto. Od početka epidemije do 8. travnja 2022. ukupno je u našoj zemlji bilo zabilježeno 1.107.648 osoba zaraženih novim korona virusom, a ukupno je testirano 4.713.967 osoba.
Pandemija COVID-a i mjere koje su poduzimane izazvale su velike sukobe između onih koji su podržavali tvrde, oštre mjere i sveobuhvatno cijepljene i oni koji su smatrali da se kod toga pretjeralo pod utjecajem „pandemijskog marketinga“, kojem je cilj bio povećati profit velikih, multinacionalnih farmaceutskih korporacija.
U drugoj skupini znanstvenika vrlo je aktivan i glasan bio znanstvenik dr.sc. Gordan Lauc:
„Pandemijski marketing koristi ogromne profite koje je nagomilao u pandemiji kako bi kroz medije pokušao progurati ideju da 'znanost' stoji iza raznih restrikcija i ograničenja. To je notorna laž……
…..Velika većina znanstvenika i stručnjaka misli da su razne protupandemijske 'mjere' potpuno besmislene i beskorisne. Oni koji ih javno zagovaraju su ili plaćeni lobisti, ili lakovjerne budale koji za malo medijske slave ponavljaju laži koje im je podmetnuo pandemijski marketing. (www.objektivno.hr)
"Da smo desetine milijardi koje smo platili za nemoralne profite industrije i trgovaca testovima, zaštitnom opremom i cjepivima uložili u poticanje zdravog životnog stila i podizanje razine zdravstvene skrbi, imali bismo puno manje umrlih, a danas bismo umjesto osiromašene zemlje imali zdravije ljude i puno kvalitetniji i bolji zdravstveni sustav…..
….Brojni znanstvenici su na to upozoravali, no nažalost lobisti pandemijske mafije su doslovno kupili pojedine znanstvenike, stručnjake, političare, medije i razne nacionalne i međunarodne stručne organizacije te nametnuli globalnu politiku koja je bila usmjerena prvenstveno ostvarivanju profita industrije pandemije.
Iznimno je važno da sve te mafijaše i zločince identificiramo i procesuiramo, jer će se u suprotnom isto ponoviti kad se pojavi neki novi virus, a to će se sigurno događati svakih nekoliko godina” (www.teleskop.hr)
U SAD ukinuli ustavnu zaštitu pobačaja, 24.6.2022.
Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih država, u kojem većinu imaju konzervativni suci, 24. lipnja 2022. donio je povijesnu odluku kojom je poništio presudu Roe protiv Wadea. To je bila odluka suda u predmetu Roe protiv Wadea iz 1973. godine koja je jednostrano stvorila „ustavno pravo“ na pobačaj ni iz čega, bez pravne osnove u američkom Ustavu. Time je 1973. godine, prije 50 godina, sud zajamčio saveznu, ustavnu zaštitu pobačaja u SAD-u, odnosno ozakonio je pobačaj na zahtjev.
Međutim, taj presedan je bio protuustavan, što su suci sada potvrdili. Prema dokumentu koji sadrži nacrt mišljenja većine sudaca, a pripremio ga je sudac Samuel Alito stoji da je „Roe je od početka bio potpuno u krivu“.
“Smatramo da se (odluke) Roe i Casey moraju poništiti”, piše u dokumentu, označenom kao “mišljenje Suda”. “Vrijeme je da se poštuje Ustav i da se pitanje pobačaja vrati izabranim predstavnicima naroda.”
Vrhovni sud Sjedinjenih Država u svojim je mišljenjima presudio da ne postoji ustavno pravo na pobačaj.
Janet Roe pravim imenom Norma McCorvick, iz Texasa, u čije je ime presuda donesena 1973. godine, prije toga je pokrenula (zapravo njezini odvjetnici) proces protiv okružnog državnog tužitelja u Dallasu Henryja Wadea tvrdeći da je teksaški zakon o pobačaju protuustavan.
Godine 1995. McCorvey (Janet Roe) je izjavila da u vrijeme sudskog procesa nije bila dovoljno informirana o pojedinostima postupka od strane odvjetnika i da nije bila upućena što stvarno pobačaj jest te da ne bi sudjelovala u tome da je znala punu istinu.
McCorvick se sve do svoje smrti 2017. godine borila se za poništenje presude donesene u njeno ime, ali protiv njene volje. Naime, odvjetnici su tražili nekog poput nje, maloljetnu beskućnicu i alkoholičarku u državi u kojoj je pobačaj ilegalan. Potpisala je papire za jednu pizzu i dvije pive i nikad se nije pojavila na suđenju niti je uopće znala da se u njeno ime vodi proces. Kad se kasnije u životu oslobodila ovisnosti i zaposlila, shvatila je kakav je zakon donesene u njeno ime i borila se za njegovo poništenje do smrti.
Sada je, nakon što je ova presuda srušena, svaka od pedeset saveznih država slobodna usvojiti vlastitu politiku u pogledu pobačaja kroz normalan demokratski i zakonodavni proces.
Ovo je povijesni trenutak i revolucionarni korak za zaštitu prava na život, koji će se, bez sumnje, proširiti izvan Sjedinjenih Država, u druge dijelove svijeta.
Odluka Vrhovnog suda iz 1973. i ova iz 2022. još više su potaknule sukobe između onih koji se bore za zaštitu života od začeća do prirodne smrti (pro-life) smatrajući da je pobačaj brutalno ubojstvo živog bića i onih koji smatraju da žena ima pravo prekinuti trudnoću kada želi (pro-chose).
Predsjednik Joe Biden koji se inače izjašnjava kako katolik (!) snažno se protivi odluci Vrhovnog suda i podržava pravo na pobačaj.
UN se posljednjih nekoliko godina snažno zalagao za uključivanje pobačaja u Povelju o ljudskim pravima pozivajući se na tzv. “reproduktivna i seksualna prava”.
Od trenutka kad je u do sad neviđenom razvoju događaja došlo do toga da su mediji objavili nacrt presude Vrhovnog suda, nisu prestajali napadi na zagovaratelje prava na život po cijelom SAD-u. Nasilna ljevičarska rulja uništavala je crkve, centre pomoći trudnicama i po ulicama napadala osobe koje se zalažu za pravo na život nerođenih.
Europski parlament izglasao pravo na pobačaj, 7.7.2022.
Na odluku Vrhovnog suda SAD reagirali su i zastupnici u Europskom parlamentu. Unatoč društvenoj, političkoj i ekonomskoj krizi obitelji, usprkos demografskoj krizi koja naš kontinent baca na koljena, Europski parlament je u četvrtak, 7. srpnja 2022. godine odobrio rezoluciju kojom želi uvrstiti pobačaj u Europsku povelju o pravima. Europski su birokrati odlučili pokleknuti pred ljevičarskim radikalnim planovima za pobačaj i napraviti korak prema tome da se pobačaj počne smatrati “pravom”.
U rezoluciji usvojenoj na plenarnoj sjednici u Strasbourgu s 324 glasova za, 155 protiv i 38 suzdržanih, Europski parlament (EP) zatražio je da se pravo na pobačaj uključi u EU-ovu Povelju o temeljnim pravima. Od hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu troje HDZ-ovaca - Karlo Ressler, Tomislav Sokol i Željana Zovko su bili protiv rezolucije, dok je Sunčana Glavak bila suzdržana. Protiv je glasovao i nezavisni zastupnik Mislav Kolakušić te Hrastov zastupnik Ladislav Ilčić, a suzdržan je bio Ivan Sinčić.
Za rezoluciju su glasovali SDP-ovi zastupnici Biljana Borzan, Fred Matić, Tonino Picula, Romana Jerković te IDS-ov Valter Flego.
U rezoluciji se u negativnom kontekstu spominje Hrvatska kao zemlja u kojoj je u posljednje vrijeme “uskraćen pristup pobačaju”, a uz našu zemlju su u kontekstu ograničavanja ili sprječavanja pristupa pobačaju navedene i Poljska, Mađarska, Malta, Slovačka i Italija.
Zastupnici su zatražili da se Vijeću podnese prijedlog za izmjenu članka 7. Povelje istaknuvši da “svatko ima pravo na siguran i zakonit pobačaj” i pozvali Kongres SAD-a da usvoji prijedlog zakona koji bi zaštitio pobačaj na saveznoj razini.
U raspravi o odluci Vrhovnog suda SAD-a većina zastupnika i EU-ova povjerenica za ravnopravnost Helena Dalli ocijenili su da je ona opasan korak unatrag za prava žena.
U raspravi su zastupnici desnih klubova podržali, a klubovi centra i ljevice osudili odluku američkog suda, no podijelili su se zastupnici desnog centra, odnosno Europske pučke stranke (EPP) kojoj pripada i HDZ.
„Europski parlament se nema pravo miješati u odluke sudova neke druge demokratske države izvan Europske unije pa donošenje rezolucija na tu temu smatram neprimjerenim”, rekao je Tomislav Sokol (HDZ) za Hinu.
"To sve dolazi od ljevičarskih političkih grupa i aktivista koji promiču kulturu smrti te tvrde da je pobačaj ljudsko pravo, što nije točno. Ljevičarski aktivisti u Europi, ali i u Hrvatskoj se nakon odluke Vrhovnog suda SAD-a boje da će se navedena odluka odraziti i imati posljedice u cjelokupnoj EU. Europski parlament nema nadležnost kada je u pitanju pobačaj, jer to pitanje nije u nadležnosti Europske unije već država članica Zato sam glasao protiv rezolucije“, tumačio je Sokol.
Ladislav Ilčić iz kluba Europskih konzervativaca i reformista (ECR) ustvrdio je da se u trudnoći “ne radi o ženinom tijelu, nego o jednom drugom organizmu s drugom genetskom strukturom” te “da pravo na pobačaj nije temeljno ljudsko pravo”. Zagovornike prava na pobačaj optužio je da neistomišljenicima žele uskratiti slobodu da iznose suprotne stavove
Zastupnici iz redova centra i lijevih klubova jednoglasno su osudili ograničavanje prava na pobačaj i založili se da se to pravo jamči u EU-u.
„Odluka Vrhovnog suda SAD-a o poništenju prava na pobačaj opasan je presedan i dokaz da ‘trampizam’, nažalost, nije nestao s njegovim mandatom. Upravo zbog toga moramo učiniti sve da spriječimo slične inicijative u našim društvima koje se nadahnjuju ovom ponižavajućom odlukom”, rekao je Tonino Picula iz klubu socijaldemokrata (S&D).
“Nažalost, zdravstveni je sustav i u Hrvatskoj premrežen najkonzervativnijim utjecajem pa tako u javnom zdravstvenom sustavu imamo cijele bolnice u kojima liječnici odbijaju pravo na pristup pobačaju”, kazao je….." Vrijeme je da u cijeloj Europskoj uniji, pa tako i Hrvatskoj, pravo na pobačaj dodatno zakonski osiguramo uključivanjem u nacionalne ustave i Povelju Europske unije o temeljnim pravima”, poručio je Picula u raspravi.
Jadna je Europa koja želi ubijanje malih, ljudskih bića proglasiti temeljnim ljudskim pravom.
Zanimljive knjige
Izabirem tri knjige koje su izdane u 2022. i 2021. godini, ali sam ih pročitao u 2022. godini.
„Konsenzus bez pokrića“, Nevena Sesardića, Školska knjiga 2022.
U studenom mjesecu pročitao sam zanimljivu knjigu „Konsenzus bez pokrića“, hrvatskog filozofa, sveučilišnog profesora Nevena Sesardića. On je bio profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. A nakon toga je predavao filozofiju na sveučilištima u SAD, Japanu, Engleskoj i Hong Kongu. Sada je u mirovini. Njegove knjige i stavovi koje temelji na svom velikom znanju i prije svega zdravom razumu obično izazivaju ljutite reakcije intelektualnih ljevičarskih krugova koji dominiraju u Hrvatskoj i na Zapadu. Recenzent doc.dr.sc. Boris Havel je na pisao:
"Na hrvatskom jeziku ne postoji djelo u kojem su teme obrađene na sličan način kao u 'Konsenzusu bez pokrića'. Sesardić kritički i analitički tematizira nekoliko tema od prvorazredne važnosti za današnje moderno društvo - sve veće ograničavanje slobode govora pod izlikom suzbijanja govora mržnje, sigurnosno, civilizacijsko i identitetsko pitanje nekontroliranih migracija, uvriježena pitanja shvaćanja obrazovanja, osobito reforme obrazovanog sustava, itd….
Ova knjiga je izazov intelektualnoj lijenosti i konformizmu i idealno štivo za intelektualno znatiželjnu čitateljsku publiku.“
Osim uvodnog poglavlja (Nevolje s konsenzusom) u kojemu je detaljno objašnjen fenomen konsenzusa bez pokrića, knjiga sadržava još sedam poglavlja koja obrađuju vrlo specifična i raznorodna područja u kojima je uspostavljen takav lažni konsenzus. Ta poglavlja su:
„Sloboda govora i njezini neprijatelji, Sumrak obrazovanja, Useljeništvo – igra bez granica, Mit šezdesetosme, Ukidanje smrtne kazne: Camusev ostvareni san, Teroristi i njihova prava, Gajo Petrović i Praxis: od staljinizma do srpskog nacionalizma“
Za mene su posebno zanimljiva bila poglavlja koja obrađuju važne teme iz hrvatske povijesti, „Mit šezdesetosme“ o prokomunističkom studentskom aktivizmu 1968. i poglavlje „Gajo Petrović i Praxis: Od staljinizma do srpskog nacionalizma“ o marksističkim i staljinističkim stavovima najvažnijeg praksisovca, profesora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, Gaje Petrovića.
Današnje generacije ne znaju gotovo ništa ni o 1968., a niti o Praxisu i njegovim vođama, a ono što se može tu i tamo pročitati u medijima to su sjećanja nekih sudionika tog vremena koji u pravilu subjektivno idealiziraju i uljepšavaju to vrijeme, oblikujući svoju „bolju prošlost“.
Naslovnica knjige „Kosenzus bez pokrića“
Filozof Nenad Sesardić
O „šezdesetosmošima“
O „68.“, o studentskom buntu koji je zapalio zapadna sveučilišta od SAD, Francuske pa i do nekadašnje Jugoslavije stvorio se idealizirani mit za koji Neven Sesardić piše da je jako daleko od istine. Govori se da je to romantičan bunt mladih ljudi koji su se borili protiv nepravde u svijetu i svih totalitarizama. Neke od njihovih parola su bile „Budimo realni, tražimo nemoguće“ i „Zabranjeno je zabranjivati“, stvarao se kaos pun nerealnih, a često i vrlo nasilnih zahtjeva. Studenti na čuvenom američkom sveučilištu Berkeleyu tražili su da „profesore postavljaju studenti i da studente ispituju studenti.“
Tri osnovna obilježja studentskih gibanja 1969. godine bila su – antiamerikanizam, simpatija za komunizam i glorifikacija nasilja. Oni se nisu samo protivili američkoj intervenciji u Vijetnamu, već su izražavali želju za pobjedom Vijetkonga - brutalnih vijetnamskih komunista. Kada su se pobunili studenti u francuskom gradu Nanterreu, četiri glavne predavaonice na sveučilištu su odlučili preimenovati i dati im nazive- Fidel Castro, Lav Trocki, Mao Zedong i Che Guevara. Američka ljevica je imala simpatije i za Crne pantere, proglašavajući ih borcima za crnačka prava, iako je to bila crnačka militantna organizacija koja je provodila nasilje čiji su neki vođe kasnije čak u ljevičarskim novinama opisani kao „patološke ubojice“.
Nekadašnji „šezdesetosmaši“ u Jugoslaviji danas taj studentski bunt opisuju kao idealističan i hrabar pokušaj jačanja slobode, demokracije i političke tolerancije. Međutim, činjenice iz tog vremena govore sasvim drugačije. Taj pokret su u Jugoslaviji vodili tvrdi marksisti, komunisti i fanatični titoisti koji su sveučilište u Beogradu htjeli preimenovati u „Crveni univerzitet Karl Marks“, a sveučilište u Zagrebu u „Socijalističko sveučilište Sedam sekretara SKOJ-a“. A na prosvjedima su pjevali, uz kozaračko kolo „Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo.“
Na mitingu u Studentskom centru u Zagrebu zahtijevali su da na mitingu budu samo komunisti, a ostali nemaju što tražiti među njima. U Jugoslaviji je vladao komunizam, a studentski „buntovnici“ su željeli još više komunizma.
O Praxisu i Gaji Petroviću.
I o Praxisu, filozofskom časopisu i Praxis filozofiji kao filozofskom pravcu koji su djelovali 1960-ih i 1970-ih godina prošlog stoljeća u Zagrebu i Beogradu, danas se zna jako malo i potpuno bi utonuli u zaborav da se nakon 2001. godine nisu pojavili neki zbornici i članci u kojima se jako pohvalno govori o radu i javnom djelovanju Gaje Petrovića, profesora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, jednog od vođa Praxisa. Neven Sesardić je u svojoj knjizi detaljno i argumentirano razobličio taj mit i pokazao da su Gajo Petrović i ljudi oko njega bili tvrdi komunisti, odani marksizmu i socijalizmu, a Petrović je bio i staljinist. On je sa svojim istomišljenicima iz Praxisa krajem 1980-ih pokazivao neskrivenu simpatiju za srpski nacionalizam i mržnju prema hrvatskom nacionalizmu. Oni su s takvim stavovima odgajali generacije studenata na Filozofskom fakultetu od kojih neki danas pišu pohvalne članke o Praxisu i kroz svoje ljevičarske stavove utjecajni su i u današnje vrijeme.
„Neostvarena sloboda“, Ante Vučkovića, Salesiana, 2021.
Kada sam pročitao osvrt na knjigu „Neostvarena sloboda“, odmah sam ju odlučio pročitati. Neostvarena sloboda prvi je značajniji osvrt „iznutra“ o 30 godina slobodne Crkve, od pada komunizma do vladavine korone. Knjiga je napisana u obliku razgovora koji je s fra Antom Vučkovićem, jednim od najistaknutijih intelektualaca u Crkvi vodio poznati novinar Goran Andrijanić. Knjiga se čita se u dahu.
Svoje viđenje gorućih crkvenih tema fra Ante iznosi otvoreno i iskreno, ne plašeći se ni onih nezgodnih tema koje Andrijanić otvara. Jedni će u knjizi naći odgovore na svoja pitanja. Drugi se s određenim tezama ne će složiti, ali će ih fra Ante sigurno potaknuti na razmišljanje.
Fra Ante Vučković (rođen 1958.) je svećenik Franjevačke provincije Presvetog otkupitelja, profesor na Katoličkom bogoslovnom i Filozofskom fakultetu u Splitu, voditelj duhovne obnove u Hrvatskoj i inozemstvu i pjesnik.
Naslovnica knjige „Neostvarena sloboda“
Knjiga „Neostvarena sloboda“ je veliki komunikacijski iskorak Crkve u Hrvatskoj. Ona po prvi put kroz 12 poglavlja otvara i objedinjuje goruće teme u Crkvi. To su teme o kojima se desetljećima šuti ili govori u rukavicama poput; odnosa klera i laika, financija Crkve, raznih pokreta i duhovnosti u Crkvi, pitanje autentičnosti Međugorja, potom veze Crkve i politike, korištenja Crkve za političku promociju i političkih stranaka koje se vežu uz Crkvu, lustracije, formacije klera, nerazumljivog Crkvenog govora, uloge Crkve u društvu, o odnosu karizme i autoriteta u Crkvi, o celibatu, o pobačaju, o položaju žena u Crkvi, o homoseksualnosti unutar Crkve, o vjeronauku u školama, o problemu rastavljenih vjernika, o vatikanskim ugovorima, o odnosu politike i religije u domovini, o zloporabi svetoga i njegovu profaniranju.
Možemo reći da nikad govor o ovim temama nije bio tako aktualan i izravan, ujedno oslobađajući.
Fra Ante je za crkvene mediji bio suviše „oštar“ i oni su knjigu, uglavnom ignorirali, uz iznimku par tekstova, uključujući i razgovor o knjizi objavljen na portalu www.narod.hr.
Goran Andrijanić koju u knjizi razgovara s fra Antom Vučkovićem u razgovoru za portal narod.hr povodom godine dana od izdavanja knjige, o reakcijama na knjigu, pored ostalog, kaže:
„Knjiga afirmira jedan novi način govora koji je dosad bio potisnut iz crkvenog javnog prostora. To je jedan važan moment, čini mi se. Sada svatko može reći: gledajte, ali moguće je o svemu tome govoriti na drugačiji način. Poslušajte ili pročitajte fra Antu kako govori o tome. To je jako važno.
Što se biskupa tiče, nisam doživio nikakvu potporu. Nisam je, zapravo, niti tražio. Znam da neki od njih imaju negativan stav prema knjizi.
Kritika fra Ante, istina koju izgovara o stanju u Crkvi nije negativna na kakvu smo navikli, već konstruktivna, naš dijalog ostavlja okus nade, otvara nove perspektive. Onaj koji zna čitati pronaći će unutra brojne ideje i prijedloge kako aktualizirati poslanje, oživjeti karizme. Fra Ante nas neprestano vraća na Crkvu koja mora dati konkretne evanđeoske odgovore na konkretna pitanja koja sada muče ljude. Rješenja ima, brojna je ponudio u knjizi od osnivanja psihološko - pastoralnih timova do brige za radnike i gospodarstvo. Tko će ih implementirati i je li implementacija pitanje osobne odgovornosti čitatelja, hijerarhije ili kolektivne odgovornosti?
Sjećam se kako sam tijekom rada na knjizi postao svjestan da moramo osim dijagnoza, ponuditi i neka rješenja. Bio sam od tada nešto odlučniji u postavljanju pitanja kojima se traže konkretnija rješenja. Da, dobro ste primijetili, fra Ante nudi u knjizi čitav niz konkretnih ideja. Ne vidim u ovome trenutku da hijerarhija i njezine strukture promišljaju ta rješenja. Sve je, dakle, prepušteno savjesti pojedinca i njegovoj inicijativi.“
Na predstavljanju knjige u Zadru, 5. travnja 2022. u crkvi sv. Frane, fra Ante Vučković je rekao:
„Moj prvenstveni zadatak je naviještanje Evanđelja. Ali, kad me netko pita što mislim, ja ću kazati. To je moj stav. Iz toga je proizišla knjiga. Goran bi došao u Split, mi bismo sjeli, on je postavljao pitanja, ja bih govorio. To je jedino pravilo koje je vrijedilo – reći što mislim….
Dakle, imamo hram, kao mjesto na kojem svatko ima pravo reći što misli, postaviti svoja pitanja i dobiti odgovor. Meni je to model Crkve, model hrama. Živim u Crkvi i znam da najčešće ja govorim, drugi slušaju. Ali moje iskustvo je da ljudi nisu bez pitanja, imaju puno pitanja i traže gdje ih mogu postaviti. I moje tužno iskustvo u Crkvi je da nemaju puno mjesta gdje to mogu postaviti. Nema ušiju koje će to sve čuti, da će naći puno usta koja će govoriti što misle, davati upute, savjete. A i da nema mjesta gdje se može čuti što leži u ljudima, s čim se muče.
Nemam nikakvu potrebu reći, to je zadnja istina, to je tako i nije drukčije. Ja u mnogo stvari tapkam, ali ako me netko pita, reći ću što mislim. To ne mora biti do kraja shvaćeno ni proučeno, ali mislim da je to ljekovito. Jer kad vi možete reći što mislite, to vam liječi dušu. A doživljavam da je ljekovito i drugima, zato što nas istina oslobađa. Netko mi kaže: 'Hvala Bogu da je rečeno, sad mi je lakše.' Mislim da je to isto važan moment.
Kad god napravimo više prostora za razgovore, da se čujemo međusobno, bez obzira je li riječ o hijerarhijskim podjelama ili da se mi kao ljudi čujemo, mislim da svi dobivamo. Dobivamo samim time što se stvara prostor slobode, iskrenosti, a kroz to nastupi i istina.“
„Između prošlosti i budućnosti“, Krešimira Čosića, vlastita naklada, 2022.
Knjigu „Između prošlosti i budućnosti“ napisao je Krešimir Ćosić, general Hrvatske vojske, znanstvenik, sveučilišni profesor, domoljub, koji je u knjizi opisao važne događaje iz Domovinskog rata i stvaranje Hrvatske vojske, razaranje Hrvatske poslije 2000. godine, analizira uzroke zašto Hrvatska ne napreduje kao što bi mogla. General Ćosić u knjizi piše o tom da je 'u Domovinskom ratu bilo moguće ono, što je praktično bilo gotovo nemoguće', dok u drugom dijelu knjige obrađuje na koji način u sadašnjosti ostvariti ono što je moguće.
Prof.dr.sc. Krešimir Ćosić ugledni je sveučilišni profesor na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu, sudionik Domovinskog rata od samih početaka u kojem je kao dragovoljac i djelatni časnik dosegnuo dužnost zamjenika ministra obrane od 1996. do 2000. godine i čin general-pukovnika Oružanih snaga Republike Hrvatske.
General Ćosić bio je izravni sudionik svih važnih bitaka, od Vukovara do vojno-redarstvene operacije Oluja. U knjizi je posebno vrijedan tekst o protuoklopnoj borbi, koju autor smatra odlučujućim čimbenikom u Domovinskom ratu. Tijekom Domovinskog rata bio je jedan od najbližih suradnika ratnog Načelnika glavnog stožera, generala Janka Bobetka i Ministra obrane Gojka Šuška. U knjizi otvoreno piše i o problemima, pogreškama, nesporazumima i krivim potezima na terenu tijekom rata. Sudjelovao je u nizu ključnih operacija Hrvatske vojske, a u tom razdoblju prisustvovao je i nizu ključnih vojno političkih razgovora s američkom administracijom u Bijeloj kući, State Departmentu i Pentagonu. Kao gost istraživač radio je na “Aerospace Department University of Michigan” u Ann Arboru. Bio je voditelj i ko-voditelj niza NATO projekata u suradnji s uglednim izraelskim i američkim sveučilištima, te ko-editor nekoliko knjiga na temu “Invisible Wounds of War”. Bio je i zastupnik u Hrvatskom saboru u nekolko mandata.
S velikim poštovanjem piše o dr. Franji Tuđmanu, prvom hrvatskom predsjedniku, o Gojku Šušku, ratnom ministru obrane i o generalu Janku Bobetku, ratnom načelniku Glavnog stožera. Piše i o tehnologiji preoblikovanja novije hrvatske povijesti, uvjeren da se istinom mogu pobijediti laži. Piše o ulozi umjetne inteligencije i neuroznanosti u modernizaciji naših Oružanih snaga i našoj budućnosti.
U završnom dijelu knjige razrađuje temu kako do moderne države i o potrebi za novom generacijom lidera za 21. stoljeća. Pored ostalog profesor Ćosić piše:
„Mi, dakle, danas u Hrvatskoj, jednostavno, trebamo ljude i političare koji mogu graditi socijalno i društveno zajedništvo i mnogo pozitivniju i odgovorniju društvenu klimu, a ne duboke političke podjele. Pored neophodne društvene i socijalne harmonije, trebaju nam ljudi, kako se to nekada govorilo, iz realnog sektora.
Godine 1998. moja bivša tajnica napušta Ministarstvo obrane i odlazi za vojnog atašea u Kinu. Nakon nekoliko mjeseci zamolio sam ju da mi pošalje životopise članova Centralnog komiteta komunističke partije. Zašto? Bilo je to vrijeme početka snažnog gospodarskog i tehnološkog rasta Kine, jačanja kineskog izvoza i globalnog gospodarskog utjecaja, pa je svakako bilo interesantno saznati nešto više o ljudima koji su svojim odlukama pokrenuli transformacijske gospodarske procese u toj najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu. Iskreno, moram reći da uopće nisam bio iznenađen kada sam pregledavao dobivene informacije i životopise tih ljudi te ustanovio da su oni uglavnom bili inženjeri metalurgije, energetike, strojarstva, građevinarstva, kemije, itd., uz to ljudi s dugogodišnjim vrlo uspješnim radom u gospodarstvu i industriji. Pustimo po strani ideologiju koja će vjerojatno neke puno više zaintrigirati nego smisao i razlog mog pitanja s obzirom na dobivene vrijedne informacije za koje se nadam da mogu biti instruktivne i korisne i nama u Hrvatskoj………
Možemo li nešto iz tih dvaju primjera naučiti, tj. iz dalekog Singapura i Kine? Kakva li je danas naša društvena i socijalna harmonija? I gdje su naši inženjeri u hrvatskoj politici?......
Zbog toga danas, 2021. godine, mislim da Hrvatska treba sustavno i organizirano stvarati novu generaciju lidera kao 1991. kako bi jednog dana postala moderna država.“
Naslovnica knjige „Između prošlosti i budućnosti“
Otvorenje Pelješkog mosta, 26.7.2022.
Pelješki most, jedan od najvećih projekata u EU-u i najveći u Hrvatskoj koji je financiran sredstvima Unije, svečano je otvoren u utorak, 26. srpnja 2022., navečer, a redovan promet preko mosta koji povezuje jug Hrvatske s ostatkom države krenuo je u ponoć. Na taj način ostvario se san o povezivanju Hrvatske koja je davno, prije 300 godina prekinuta s dvadesetak km obale koja danas pripada BiH.
Dio političkog vrha BiH se od početka protivio gradnji, htio je podignuti tužbu pred Međunarodnim sudom za pravo mora u Hamburgu, ukoliko Hrvatska ne odustane od izgradnje mosta i tvrdio da će se time narušiti pravo ove države na izlaz na otvoreno more. Tu tužbu je zaustavio srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, vetom na odluku dvojice bošnjačkih kolega Džaferovića i Komšića, što je potvrdio parlament Republike Srpske.
Visina mosta od 55 metara je takva da da ispod njega mogu proći i veliki brodovi.
A ni SDP-ova vlada nije podržavala izgradnju mosta i na sjednici u svibnju 2012. godine dala je suglasnost za raskid ugovora o izgradnji Pelješkog mosta s tri domaće građevinske tvrtke. Premijer Zoran Milanović ocijenio je kako cijeli projekt nije bio dovoljno ozbiljan i da se nada kako će njegova Vlada biti ozbiljnija u izgradnji i nalaženju sredstava za neumski koridor, iznad Neuma kroz BiH.
„A cilj je isto kao i s Pelješkim mostom, ali ovoga puta jeftinije i učinkovitije – spojiti Hrvatsku, uz suglasnost naših susjeda Bosne i Hercegovine i lokalne zajednice. Naši prvi napori pokazuju da to izgleda moguće - u razumnom roku za razuman novac“, kazao je Milanović. Predsjednik Ivo Josipović pozdravio je ovu vladinu odluku
(Izvor:https://www.slobodnaevropa.org/...)
Naravno, kada je most izgrađen svi su to zaboravili i isticali svoje zasluge za njegovu izgradnju.
Projekt izgradnje mosta dugog 2,4 kilometra s pristupnim cestama koštao je 525 milijuna eura, od čega je 357 milijuna eura nepovratnih sredstava iz fondova Europske unije. Glavni i odgovorni projektant mu je Marjan Pipenbaher.
Hrvatska 2013. godine pristupa Europskoj uniji, čime se otvorila mogućnost da ona sufinancira izgradnju. Godine 2015. iz fondova EU Hrvatskoj je odobreno 357 milijuna eura za financiranje 85 % troškova gradnje. Natječaj za izgradnju mosta raspisan je 2017. godine, a u travnju 2018. posao je dobila kineska tvrtka China Road and Bridge Corporation s ponudom od 2 milijarde kuna i rokom izgradnje od 36 mjeseci.
Radovi na izgradnju mosta završeni su na vrijeme i u zadanom roku.
Pelješki most u vrijeme otvorenja
Trasa autoputa i Pelješkog mosta obilazi državu BiH koja kod Neuma izlazi na more i prekidala je kontinuitet hrvatskog teritorija.
(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/wiki/Pelje%C5%A1ki_most)
Pljačka u INA-i, kolovoz 2022.
U kolovozu 2022. svi smo bili šokirani kada su mediji objavili vijest da je INA oštećena za više od milijardu kuna nezakonitom preprodajom plina. Prema Uskokovim sumnjama, protuzakonita zarada sada već bivšeg Ininog direktora Damira Škugora i njegova oca Dane Škugora iznosi 482 milijuna kuna, dok je Goran Husić profitirao za 92 milijuna kuna, a njegov partner i bivši čelnik Hrvatske odvjetničke komore Josip Šurjak za 68,9 milijuna kuna. Na računu njihove tvrtke OMS-Ulaganje ostalo je još 204 milijuna kuna.
Ured za sprečavanje pranja novca blokirao je određene iznose na bankovnim računima i udjele u investicijskim fondovima veće od 800 milijuna kuna. Ubrzo se otkrilo da je šteta zapravo dosegnula milijardu kuna.
Prema neslužbenim podacima osumnjičenici su izvlačili novac iz Ine preko tvrtke OMS-Ulaganja osnovane 2019. Već u prvoj godini poslovanja ta je tvrtka navodno ostvarila prihode od preko 220 milijuna kuna.
Sumnja se da je Damir Škugor omogućio prodaju plina ispod cijene kako bi se kasnije preprodao na tržištu i tako oštetio tvrtku za oko milijardu kuna.
Osumnjičeni su, navodno, iskoristili stalni rast cijena plina na svjetskom tržištu. Preko tvrtke Plinara istočna Slavonija, koja je od ranije imala ugovor za kupnju plina od Ine po povoljnoj cijeni, OMS je navodno kupovao plin također ispod tržišne cijene i prodavao ga na svjetskom tržištu po stvarnim cijenama.
Tako zarađeni novac navodno su trošili na nekretnine, a najveći dio novca, kako se doznaje, završio je na računu oca Damira Škugora koji kao umirovljenik živi u Šibeniku.
Na računu umirovljenika 75-godišnjeg Dane Škugora, oca Damira Škugora jednog od direktora u INA-i našla se pozamašna svota novca, više od 500 milijuna kuna što je bio svojevrsni alarm Poreznoj upravi i nadležnim tijelima da pokrenu istragu koja je trajala gotovo dvije godine.
Nakon 6 mjeseci pljačka INA-e se više ne spominje u medijima pa je sada vrijeme da se u miru postave neka pitanja i konstatiraju neke činjenice. Ne poznajem Inu, nikada nisam bio ni blizu Ini, osim na benzinskim crpkama, i sve što znam doznao sam iz medija. Ali na temelju svog iskustva i poznavanja funkcioniranja mnogih poduzeća mogu pokušati analizirati što se dogodilo kroz par pitanja i odgovora.
- Koliko moraš biti glup da misliš da iznos od 500.000.000 kuna na računu jednog umirovljenika nitko neće primijetiti i da nitko neće alarmirati Poreznu upravu, a onda i policiju?
(Ali to isto znači da ne trebaš biti jako pametan da opljačkaš 500.000.000 kuna.)
Odgovor: Moraš biti jako glup, ali i moraš vjerovati da ti se ništa neće dogoditi jer te štite moćne osobe. Odnosno, netko te je uvjerio da ti se neće ništa dogoditi, jer će te zaštititi neke jako moćne osobe.
- Kako je moguće da ta operacija prolazi „kroz ruke i preko stola“ desetaka činovnika u računovodstvu i prodaji i nabavi i da to nije nitko primijetio, već je afera buknula tek kada je Porezna uprava uočila nenormalnu količinu novca na računu jednog umirovljenika?
Odgovor: To nije moguće. Apsolutno je sigurno da je mnogo ljudi, činovnika u raznim službama u INA-i koji prate financijska izvješća, koji pripremaju dokumente, koji arhiviraju te dokumente vidjelo što se događa. Financijske operacije, čak i koruptivne ne provode se u nekim mračnim ulicama, gdje kriminalci s kapuljačama na glavi predaju torbe s novcem jedni drugima. Sve prolazi preko računala, kroz puno dokumenata i kroz puno ruku.
I to je mnogo ljudi vidjelo i moralo im je biti jasno što se događa..
- Kako je moguće da je mnogo ljudi vidjelo što se događa i da nitko nije reagirao?
Odgovor: To će se utvrditi istragom, ali takve stvari, s većim ili manjim iznosima novaca, u INA-i se odvijaju već desetljećima, a započele su već u vremenu bivše Jugoslavije, u vrijeme „crvenih menadžera“ i pripadnika obitelji komunističkih moćnika Špiljaka i Broza u INA-i. Naime, ova je kompanija bila poligon za isisavanje novca i u komunističkoj Jugoslaviji zbog čega je, među ostalim, ubijen i Stjepan Đureković, a tragovi vode prema obitelji Špiljak. Možda su se ljudi i Ini već i navikli na to. Osim toga, svi znaju kako prolaze „zviždači“. Nitko ih ne zaštićuje, a onda ih sustav zgazi, pa se nitko u toj cijeloj priči nije usudio biti zviždač.
- Je li moguće da vrh INA-e nije ništa znao o toj nevjerojatnoj pljački?
Odgovor: Istraga će utvrditi je li top menadžment znao o tome što se događalo i jesu li u tome sudjelovali. Ali je moguće da nisu ništa znali. To je moguće zato, jer na čelo velikih državnih kompanija u pravilu dolaze ljudi koji o poduzećima koje upravljaju ne znaju ništa, ne znaju ništa o organizacijskoj strukturi, o procesima u kompaniji, o funkcijama poduzeća, oni ne znaju što trebaju raditi, što trebaju kontrolirati i što rade mnogobrojni ljudi koji sjede u uredima i koje vide po hodnicima. Oni ne znaju kako organizirati sustav nadzora, mnogi procesi se odvijaju bez bilo kakve kontrole. Jedan poduzetnik koji poslovno surađuje s velikim državnim poduzećem i dobro poznaje korupciju u tom poduzeću rekao mi je:
„Često nije problem s top menadžment. Oni mogu čak imati i dobre namjere, ali ništa ne znaju, ništa nisu u stanju napraviti ni promijeniti, na udaru su medija, znaju da ovise o svojim partijskim šefovima, a ne o svojim rezultatima rada. Obično ne traju dugo i brzo ih smjenjuju. Problem su „štakori“ srednje linije rukovođenja, šefići nabava i slični. Oni se ne mijenjaju, znaju dobro svoju mrežu, korumpirani su, oni ugovaraju mnogo sitnih ili većih poslova, naručuju velike količine materijala, traže i dobivaju svoj postotak i oko njih se vrti veliki novac. Njima se novac slijeva u džepove, a da ih gotovo nitko nije u stanju kontrolirati. Glavni direktor katkada ima svoju koruptivnu mrežu, uzima postotak od raznih velikih poslova, ali to se odvija u pravilu odvojeno od koruptivne mreže štakora na srednjoj razini o kojoj direktor na vrhu ne zna ništa.
- Kako je moguće da direktor koji nije na najvišoj razini ima ovlast da samostalno ugovara poslove od 20.000.000 eura. Tko ga je za to službeno ovlastio?
Odgovor: Odgovor se može naći u prethodnom odgovoru. I to će se, nadam se otkriti, ali me ne bi začudilo da top menadžment o tome nije znao, jer niti ne poznaje funkcioniranje tog velikog poduzeća i nisu polovili sve konce.
A možda smatraju da to i nije neki veliki novac u poduzeću u kojem se barata s milijardama dolara.
Popis stanovništva, rujan 2022.
Državni zavod za statistiku 22. rujna 2022. godine objavio je popis stanovništva. Prema tzv. Popisu 2021., Republika Hrvatska ima 3 871 833 stanovnika, od čega 1 865 129 muškaraca (48,17%) i 2 006 704 žene (51,83%). U odnosu na Popis 2011., broj stanovnika smanjio se za 413 056 osoba ili 9,64%, od čega je broj najvidljivije opao u slavonskim županijama, a najmanje u Zagrebu i primorskim županijama.
Najviše je osoba u dobi od 60 do 64 godine i 141.000 je više žena nego muškaraca. Porastao je broj Hrvata u postotku, a pao broj Srba. Smanjen je broj vjernika, a porastao je broj ateista.
Nakon objave popisa došlo je do žestokih reakcija, jer je zbog nepreciznih pitanja koja su neki ljudi krivo razumjeli došlo do greške u broju katolika.
Zato je Državni zavod za statistiku 7.10.2022. godine na konferenciji za novinare objasnio konačne rezultate Popisa 2021. o etno-kulturalnim obilježjima stanovništva Hrvatske, pri čemu je istaknuto da se, unatoč tomu što je u odnosu na prošli popis sada znatno manji broj osoba koje su se izjasnile katolicima, velika većina iz rubrike "ostalih kršćana" izjasnila da pripada Katoličkoj crkvi.
Glavna ravnateljica DZS-a Lidija Brković rekla je da se radi o dodatnom razjašnjenju podataka pojedinih obilježja prvog dijela konačnih rezultata Popisa stanovništva koji su objavljeni 12. rujna, s obzirom na, kako je rekla, izniman medijski interes i moguće nejasnoće u tumačenju objavljenih podataka.
Popis 21
Podsjetimo, osim podatka da Hrvatska ima manje od 3,9 milijuna stanovnika - 413 tisuća manje nego prije deset godina - u javnosti je odjeknuo i podatak o znatnom padu broja katolika - manje od 79 posto u odnosu na 86 posto prije deset godina.
Iz Hrvatske biskupske konferencije u petak su izvijestili da ni nakon konferencije za novinare Državnog zavoda za statistiku nije jasno koliki je broj katolika u Hrvatskoj, te ocijenili kako su nejasnoće oko pitanja o vjerskoj pripadnosti odvukle pozornost od drastičnog pada broja stanovnika.
Čini se, kažu, kako su pojedina pitanja kod izjašnjavanja o vjerskoj pripadnosti bila nejasna i nedorečena, pa je to zbunjivalo ispitanike. Tako nedorečena pitanja dovela su do rezultata da su se pripadnici Katoličke Crkve našli u nekoliko rubrika (katolici, kršćani, drugi..).
Svi vodeći demografi stalno upozoravaju da je demografski pad glavni problem Republike Hrvatske i da je to ključno nacionalno pitanje, međutim politika smatra da su mnogo važnije teme druge teme, kao što je uvođenje eura i ulazak u Šengenski prostor. A u Gradu Zagrebu nova, ekstremno lijeva vlast je kao svoj najvažniji zadatak postavila ukidanje dosadašnjih demografskih mjera.
Njemačka sinoda
Opća liberalizacija koja je zahvata gotovo sva društva na Zapadu snažno je udarila i na Katoličku crkvu. A to se posebno snažno osjeća u Njemačkoj gdje katolička crkva provodi svoj Sinodalni put koji izaziva velike kontroverze i velike podjele u Crkvi. Mnogi smatraju da je to udar na jedinstvo crkve sličan udaru koje su proizvele Lutherove teze koje su prije 500 godina označile početak reformacije-protestantizma i veliki rascjep u Crkvi.
Sinodalni put, u sebi sadrži dvije riječi: syn (zajedno, skupa) i hodos (put, hod i sl.). U doslovnome smislu riječ „sinodalni“ znači upravo biti zajedno na putu, hodati zajedno, imati zajednički cilj. U crkvenome se smislu riječju „sinoda“ uvijek misli na skup, sastanak, okupljanje, skupštinu i sl. U povijesti Crkve svi su se veći problemi rješavali zajedničkim sastancima biskupa i teologa, što se obično naziva koncilima (saborima), sinodama i sl. Ono što je bitno za život Crkve poslije Drugoga vatikanskoga sabora, svakako je nastanak Biskupske sinode, koja ima svoje redovite susrete s papom i pomaže mu u vodstvu Crkve.
Papa Franjo pokrenuo je 2021. godine Sinodu o sinodalnosti. To je proces koji uključuje prikupljanje mišljenja katolika laika – pa čak i nekatolika – u svakoj biskupiji u svijetu prije Biskupske sinode u Rimu u 2023.. Papa Franjo opisao je cilj Sinode kao stvaranje “drugačije Crkve”, a najviši sinodalni dužnosnici naznačili su da bi to moglo dovesti do promjena u crkvenom nauku i vodstvu.
Sinodalni put u Njemačkoj nije sinoda, nego se radi o jednom pokušaju dijaloga unutar same Crkve. Radi se o procesu koji uključuje sve njemačke biskupije. Sinodalnim putem se stvara ambijent susreta, međusobnoga slušanja i prostor za razgovor svih članova Crkve, počevši od vjernika laika pa sve do biskupa.
Rad Sinodalnoga puta nije definiran kanonskim pravom, kao što je kanonski uređeno održavanje sinode, nego se radi o pokušaju stvaranja novoga oblika komunikacije između klerika i laika; zapravo između predstavnika svih članova Crkve.
Sinodalni put je započeo 1. prosinca 2019. godine, na Prvu nedjelju adventa. Tijekom misnoga slavlja u katedrali u Münchenu, ondašnji predsjednik Njemačke biskupske konferencije kardinal Reinhard Marx je zapalio svijeću kao simbol cijeloga Puta. Sličnu su gestu učinili i drugi biskupi na misnim slavljima diljem Njemačke, a u tom simboličnom trenutku sudjelovali su i predstavnici Središnjega povjerenstva njemačkih katolika. Iako nije točno određeno koliko će rad Sinodalnoga puta trajati, predviđene su dvije godine.
Sam Sinodalni put kontroverzni je proces u kojemu njemački biskupi i laici raspravljaju o četiri glavne teme: 1) način na koji se vrši vlast u Crkvi; 2) seksualni moral; 3) svećenički celibat i 4) ređenje žena.
U njemačkoj katoličkoj javnosti se kao najveći kritičari nekih sinodalnih ideja prikazuju kardinal Rainer Maria Woelki i kardinal Gerhard Müller, dok se kao veliki pristaša prikazuje trenutni predsjednik Njemačke biskupske konferencije Georg Bätzing, biskup Limburga koji Sinodalni put „ne vidi kao šetnju“, nego kao put istinske reforme Crkve, koja Crkvi doista treba.
Kao jedan vrlo zanimljiv detalj može se izdvojiti „stavljanje teza“ na ulazna vrata katoličkih crkava diljem Njemačke, na kojima su bili napisani njihovi zahtjevi. Mnoge je to podsjetilo na Lutherove teze, koje su prije 500 godina označile početak reformacije. Osim toga, velika je polemika izazvana time što su na mnogim njemačkim crkvama i crkvenim ustanovama bile stavljene „zastave duginih boja“, kojima se dala podrška svim ljudima koji žive u istospolnom partnerstvu, s naglaskom da su potpuno prihvaćeni u Katoličkoj crkvi pod geslom „Ljubav nije grijeh“. Grupa od više od 200 profesora teologije u Njemačkoj potpisala je izjavu u kojoj se kritizira Svetu Stolicu. Slični događaji su samo dodatno zaoštrili stanje u njemačkim katoličkim zajednicama i još više produbili neslaganja i razmimoilaženja u odnosu na katolički nauk.
Treće plenarno zasjedanje Sinodalnog puta Katoličke Crkve u Njemačkoj održano je od 3. do 5. veljače 2022. u Frankfurtu, a zaključeno je s nekoliko reformskih odluka koje su dobile znatno više od dvotrećinske većine glasova biskupa i drugih sudionika. Nuncij u Njemačkoj, nadbiskup Nikola Eterović, je u prigodnom govoru pozvao okupljene da zadrže jedinstvo s općom Crkvom
Nakon završetka tog plenarnog sastanka Kardinal Gerhard Müller, njemački rimokatolički kardinal i nekadašnji prefekt Kongregacija za nauk vjere u nekoliko je intervjua oštro kritizirao smjer Katoličke crkve pod papom Franjom, Sinodu o sinodalnosti i Sinodalni put u Njemačkoj. Sinodalni proces opisao je kao neprijateljsko preuzimanje Crkve koje prijeti dokrajčiti katolicizam.
U intervjuu održanom u veljači 2022. godine u EWTN-ovoj emisiji The World Over, bivši šef vatikanskog najvišeg doktrinarnog ureda osudio je krivovjerne ideje koje je izrazilo vodstvo Sinode u sinodskim izvješćima te oštro osudio fokus inicijative na “samootkrivenje” nasuprot katoličkoj vjeri.
”Ovo nema nikakve veze s Isusom Kristom, s Trojedinim Bogom, oni misle da je doktrina samo kao program političke stranke koja se može promijeniti prema svojim biračima.”
Upitan oblikuje li se Sinoda o sinodalnosti kao ”pokušaj uništenja Crkve”, kardinal Müller je oštro odgovorio: ”Da, ako će uspjeti to će biti kraj Katoličke crkve".
Rekao je da čelnici Sinode sanjaju o još jednoj crkvi koja nema nikakve veze s katoličkom vjerom i apsolutno je protiv nje. Oni žele zloupotrijebiti ovaj proces za pomicanje Katoličke crkve ne samo u drugom smjeru, nego u smjeru uništenja Katoličke crkve.
U ekskluzivnom intervjuu za National Catholic Register u veljači 2022.. njemački kardinal Müller žestoko je napao Crkvu u Njemačkoj i Sinodalni put:
„Vjerni katolici danas se suočavaju s razdobljem progona, stradanja i 'psihološkog terora' koji se na neviđen način provodi u zemljama koje imaju kršćansku tradiciju. Sada je 'vrijeme progona i psihičkog terora', a pravovjerni katolici su 'proganjani, dok u nekim zemljama to kulminira mučeništvom. Obično je to dolazilo izvan Crkve, ali sada je to iznutra, u našim zemljama koje imaju kršćansku tradiciju. To je nova situacija”.
Kardinal Müller je rekao da su mnogi od onih koji promiču stavove „Sinodalnog puta“ zapravo „sekularizirani ljudi“ koji „žele zadržati ime "katolik", ostati u instituciji i uzimati novac, ali ne žele prihvatiti učenje riječi Božje….Oni relativiziraju katoličku vjeru, ali ostaju pri svojim titulama; bili oni kardinali, biskupi, profesori teologije – koji u stvarnosti ne vjeruju u ono što Crkva govori”, istaknuo je, a takve ljude opisao kao “materijaliste” čija osnova vjerovanja nije u Objavi nego u pseudo-znanosti.
Slično tome, rekao je da je „LGBT” agenda koju mnogi iz „Sinodalnog puta“ podržavaju „potpuno idiotska jer se njezina neo-gnostička mitologija apsolutno protivi ljudskoj naravi, ne samo u biološkom, već i u filozofskom smislu".
Upozorio je da blagoslov istospolnih parova koji promiču njemački biskupi „apsolutno bogohuljenje“ jer se „negira temelj ljudskih bića kao muškaraca i žena i tu ne može biti blagoslova”.
Prije početka Sinodalnog puta Katoličke crkve u Njemačkoj, svoje mišljenje o njemu izrazio je Vrhbosanski nadbiskup i kardinal Vinko Puljić, danas u mirovini:
„Egzotične ideje Sinodalnog puta u Njemačkoj strane su Crkvi koja je preživjela komunizam. Crkva koja je bila na udaru komunizma nema tako egzotične ideje. Takva stajališta vrijeđaju i zapanjuju naše vjernike.“
U današnjem ludom sve više izopačenom vremenu Katolička crkva je sa svojim 2000 godina starima moralnim pravilima bila čvrsta točka, čvrsta stijena na koju smo se u svojim životima, u svojim lutanjima i iskušenjima uvijek mogli osloniti, tražiti utočište, pomoć i smisao života. Rušenjem tih čvrstih moralnih pravila Katoličke crkve i stvaranjem svijeta u kojem je sve dozvoljeno, u kojem je sve relativno i služi samo osobnom zadovoljstvu, požudi i osobnim pravilima ruši se društvo i stvara kaos. S rušenjem Katoličke crkve započeli su i sada njemački katolici kao i pred 500 godina. Koliko im je to pomoglo onda i koliko će to Nijemcima pomoći sada morati će sami procijeniti i snositi posljedice.
A Katolička crkva se održala i onda, održati će se i sada i ponovno će kao i u vrijeme sv. Benedikta u VI. stoljeću sačuvati Europu.
Korupcija u EU parlamentu, prosinac 2022.
Kada samo ulazili u EU, vjerovali smo, a i drugi su nas uvjeravali da ulazimo u zajednicu država u kojoj je vladavina prava i nema korupcije pa će se već samim tim mnogo toga u Hrvatskoj popraviti, od zakonodavstva, pravne države do eliminiranja korupcije. Nažalost, nije se ništa od toga ostvarilo, sudstvo je i dalje rak rana hrvatske države, sudski procesi razvlače se godinama bez kraja i konca, korupcija je i dalje prisutna, a onda smo se uvjerili da ta Europska unija nije tako idealna i savršena kako smo vjerovali i da u njoj ima jako puno korupcije.
Početkom prosinca 2022. godine HINA je objavila vijest da je jedna od potpredsjednika Europskog parlamenta, grčka zastupnica Eva Kaili, pripadnica stranke Panhelenski socijalistički pokret, uhićena u vezi s istragom o korupciji u Belgiji. Istraga se odnosi na nekoliko ljudi u Europskom parlamentu za koje se sumnja da su počinili koruptivna kaznena djela.
Belgijski državni odvjetnik Michel Claise poslao je policijske istražitelje u briselski ured i stan potpredsjednice Europskog parlamenta (EP) Eve Kaili i u nekoliko drugih privatnih stanova. Pronašli su nekih šesto tisuća eura u gotovini (kod potpredsjednice oko 150 tisuća) i otvorili ‘Qatargate‘, korupcijsku aferu koja izrasta u dosad najveću takvu aferu u institucijama Europske unije.
Istraga uključuje navodnu kriminalnu organizaciju, pokušaj trgovanja utjecajem jedne zaljevske države te navode o korupciji i pranju novca. Prema medijskim izvješćima, slučaj se tiče arapske zemlje Katar.
Samo nekoliko dana nakon prvih pretresa postalo je razvidno koliko koruptivni katarski novac, "uložen" u europske političare, službenike i dužnosnike da bi promicali Katar i previdjeli njegove demokratske deficite, povezuje različite europske institucije, različite političke opcije, povezuje politički establišment s civilnim društvom.
Među prvima je s aferom povezana bivša visoka predstavnica Europske unije za vanjske i sigurnosne poslove, Talijanka Federica Mogherini (europski socijalisti), koja je odmah tijekom vikenda podnijela ostavku na dužnost rektorice Europskih studija u Bruggeu. Pri vrhu prvoga kruga osumnjičenih našle su se i dvije utjecajne nevladine udruge koje promiču međunarodnu pravdu i međunarodna suđenja za (ratne) zločine.
Jedna je od njih „Nema mira bez pravde“ (No Peace Without Justice), čija je osnivačica i trajni politički guru bivša talijanska ministrica vanjskih poslova i globalno prepoznatljiva aktivistica za ljudska prava Emma Bonino (politički svrstana kao liberalka). Druga je „Pobijedimo nekažnjivost“ (Fight Impunity), koju je nakon tri uzastopna zastupnička mandata u EP-u osnovao Talijan Pier Antonio Panzeri (grupa europskih socijalista).
Novinarka Višnja Starešina je 19.12.2022. u članku „Ako ‘Qatargate‘ ostane na Evi Kaili, kao da ga i nije bilo“ napisala da ti slučajevi korupcije u EU nisu izuzeci ili izolirani slučajevi, već su dio koruptivnog sustava koji vlada u EU. Pored ostalog je napisala:
„Eva Kaili postala je zaštitno lice ‘Qatargatea‘. Međutim, iako je njezina funkcija nominalno visoka, Eva je zapravo tipičan primjer političke influencerice i posvuduše, onoga pogledima izloženoga političkog pješaštva koje proizvode duboki sustavi, kako na nacionalnim razinama tako i na europskoj razini…….
Federica Mogherini već je viša razina. Manje je za europski sustav porazno što je tako nekompetentna politički imenovana formalnom šeficom europskih vanjskih poslova i sigurnosti. Poraznije je što su je nakon toga uspjeli bez ikakvih sveučilišnih referencija instalirati za rektoricu Europskih studija, pogazivši i statut i tradiciju institucije. Federica je, pogađate, i članica upravljačkih tijela obaju NGO-ova iz ‘Qatargatea‘.
Daleko iznad njih je Emma Bonino, seniorka u povezivanju borbe za ljudska prava s novcem autokratskih režima. Još devedesetih godina njezin je aktivizam na strani Bošnjaka povezivan s novcem iz islamskih zemalja.
No njih je proizveo sustav.
Stvaranje sustava konvencija i institucija za podčinjavanje Europe interesima islamskih zemalja detaljno je u svojoj knjizi „Eurabia“ još prije petnaestak godina opisala Gisèle Littman (Bat Ye‘or). Odmah je, dakako, prozvana teoretičarkom zavjere. Ali došao je trenutak da se Europa zagleda u vlastiti sustav koji je širom otvorila svim osvajačkim režimima, ako žele platiti.
Ako ‘Qatargate‘ ostane na Evi, a ne dirne u sustav i ne potakne njegove promjene, kao da ga i nije bilo. Doći će nova ‘Eva“
Svjetsko nogometno prvenstvo, ponovo veliki uspjeh Hrvatske, 20.11.- 18.12.2022.
Opet su nam naši nogometni reprezentativci predvođeni Lukom Modrićem i trenerom Zlatkom Dalićem priredili velike trenutke radosti i ponosa. Na Svjetskom nogometnom prvenstvu koje se održalo u gradu Dohi u Katru od 20. studenog do 18. prosinca 2022. godine Hrvatska je 17.prosinca 2022. godine pobjedom nad Marokom rezultatom 2:1 osvojila 3. mjesto. Reprezentacija Argentine s Leom Messijem osvojila je titulu svjetskog prvaka pobijedivši Francusku 4:2, nakon izvođenja jedanaesteraca
Gotovo nestvarno zvuči podatak da je hrvatska nogometna reprezentacija u svom šestom nastupu na svjetskim prvenstvima treći put osvojila medalju, pri čemu drugu broncu. A nestvarno nam danas izgleda i pobjeda Hrvatske nad Brazilom koji je bio glavni favoriti za svjetskog prvaka. Utakmica koja se održala 9. prosinca 2022. je najprije nakon produžetka završila 1:1, a onda je nakon izvođenja jedanaesteraca Hrvatska pobijedila s 4:2. Livaković je obranio udarac Rodryga, Marquinhos je pogodio stativu, a svi naši reprezentativci su pogodili.
Mnogo je rečeno o tom veličanstvenom uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije, male zemlje za velika čuda. U tih mjesec dana opet je većina Hrvatske slavila, ujedinila se u navijanju, u slavlju u ponosu i sreći. Ti trenuci su nam jako trebali nakon svih potresa, poplava, korone, iseljavanja, korupcije, depresije i mračnih vijesti koje se šire medijima. Pokazalo se kao i u Domovinskom ratu da kada smo ujedinjeni, kada imamo pravo vodstvo, mala Hrvatska može postići čuda.
I ovaj puta se javljala manjina kojoj ti uspjesi smetaju koja je ponovno sipala svoju mržnju, ali ovaj puta nisu bili tako glasni. Čekaju drugu priliku.
Zagreb je ponovo, kao i 2018. nakon Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, kada je Hrvatska osvojila drugo mjesto, s ogromnim oduševljenjem i s puno ljubavi dočekao svoje nogometne heroje. Nepregledna masa ljudi stajala je u nedjelju, 18. prosinca 2022. u popodnevnim satima uz cestu i ulice od Zračne luke „Franjo Tuđman“ do Jelačićeva trga na kojem je bio službeni doček. Posebno je spektakularno bilo na ulazu u Zagreb, u Dugavama i Travnu.
Doček naših brončanih nogometaša na ulazu u Zagreb, u Dugavama i Travnu
(Izvor slike: arhiva autora)
Umro je papa Benedikt XVI, 31.12.2022.
Benedikt XVI (95), Joseph Alois Ratzinger, umirovljeni rimski papa i bivši poglavar Katoličke crkve, umro je 31. prosinca 2022. godine u samostanu Mater Ecclesiae u Vatikanskom Gradu, uslijed višegodišnjega postupnoga slabljenja organizma.
“Jesus, ich liebe dich” (Isuse, volim te) bile su posljednje riječi koje je izgovorio Benedikt XVI.
Rodio se na Veliku subotu 1927. godine, a vratio se u Očevu kuću u subotu, posljednjega dana 2022. godine. Izabran je za papu 19.4.2005. Odrekao se te dužnosti 28.2.2013. godine.
U samostanu, usred Vatikanskih vrtova, u dragovoljnoj klauzuri, Benedikt XVI je živio, molio, svirao klavir i čitao od proljeća 2013. S njim je ondje bio njegov već povijesni osobni tajnik i prefekt Papinskog doma nadbiskup Georg Gänswein. Stanje mu se naglo pogoršalo uoči Božića. Respiratorni problemi bili su sve izraženiji. Misa za Božić mu je priređena u njegovoj sobi.
Joseph Ratzinger predavao je na sveučilištu u Bonnu od 1959. do 1966. godine i potom preuzeo katedru dogmatske teologije u Tuebingenu. Bio je zapanjen količinom simpatija svojih studenata prema marksizmu, ideologiji koju je smatrao “tiranskom, brutalnom i okrutnom”. Kasnije će postati vodeći protivnik teologije oslobođenja, pokreta za uključenje Crkve u društveni aktivizam, što je za njega bilo preblizu marksizmu.
Zbog toga ga današnji „liberalni“ novinari i intelektualci ne vole i optužuju ga za konzervativizam. Kao da je mišljenje tzv. "liberala" uopće važno za ocjenjivanje jednog pape.
Kardinal Gerhard Ludwig Müller Ratzingerov nasljednik na mjesto predstojnika Zbora za nauk vjere rekao je za papu Benedikta VI:
„Bio je vrlo ponizan čovjek, vrlo jednostavan, nije bio ohol niti se predstavljao kao važna osoba. Za mene je papa Benedikt gotovo oživljeni sveti Augustin, bez obzira na možebitan postupak kanonizacije, on je zapravo već crkveni naučitelj.
Vjerujem da papa Benedikt za teologiju XX. i XXI. stoljeća znači ono što je Augustin značio za svoje vrijeme. Njegovi su spisi katolička vjera primjereno objašnjena suvremenim ljudima. Oblik razmišljanja daleko je od stila teološkoga priručnika. Isto tako i kod Augustina, nije riječ o pukoj umnoj sposobnosti, iako je bio veliki teolog. Kod Benedikta postoji duboko jedinstvo između teološkoga promišljanja na najvišim razinama i duhovnosti koja je izravno ušla u srca, jedinstvo između uma i ljubavi.
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je misu zadušnicu za preminulog papu emeritusa Benedikta XVI. u četvrtak 12. siječnja 2023. U propovjedi je među ostalog rekao:
„Svima nam ostaje duboko utisnut u memoriji početak lipnja 2011. godine, kada nam je papa Benedikt XVI. svojim pohodom Hrvatskoj u Zagrebu ostavio nezaboravne tragove svoje prisutnosti u darovima: susreta, molitve, riječi, ohrabrenja i nade. Obuhvatio je sve slojeve života Crkve i hrvatskoga društva, donio radost i oduševljenje za obitelji, za mlade, za odgoj i obrazovanje, za znanost i kulturu, za politički život, za dijalog i zalaganje za opće dobro.....
Uz blizinu svetoga Josipa, Marijinog Zaručnika, zaštitnika čitave Crkve te zaštitnika Hrvatske, kao hrvatski vjernici ne možemo previdjeti i ime našega dragog blaženika, kardinala Stepinca. Važnost njegova svetačkoga svjedočanstva, ne samo za Crkvu u našoj domovini nego za sav svijet, prepoznao je i papa Benedikt. To je on bez zadrške u više navrata istaknuo.“
Papa Benedikt XVI. na početku Apostolskog pohoda Hrvatskoj koji se održavao 4. i 5. lipnja 2011. pod geslom Zajedno u Kristu, organiziran u povodu Nacionalnog dana hrvatskih obitelji je rekao:
„S velikom radošću dolazim među vas kao hodočasnik uime Isusa Krista. Srdačno pozdravljam ljubljenu hrvatsku zemlju i, kao nasljednik apostola Petra, velikim zagrljajem grlim sve njezine stanovnike.“
Molitveno bdijenje održano je na središnjem zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića na kojem je sudjelovalo oko 30 tisuća mladih iz Hrvatske i susjednih država pod geslom „Zajedno u Kristu“. Poseban dojam na nas sve koji smo sudjelovali ostavila je veličanstvena tišina tijekom klanjanja Presvetom Oltarskom Sakrametu. U potpunoj tišini okupljeni su mladi pokazali dubinu vjere te koliku ljubav iskazuju svom Spasitelju.
Papa Benedikt XVI. mladima je poručio da su središte Zagreba pretvorili u hram, te da ih Isus traži više nego oni njega, potpuno poštujući njihovu slobodu. Mladenačko pjevanje, radost, molitva, prepuštanje trenutcima šutnje oduševile su i Papu, koji je u njima prepoznao „snagu mlade vjere, nošene velikim poletom prema životu i njegovu smislu, prema dobru, prema slobodi.“
Papa Benedikt VI u Zagrebu, lipanj 2011.
(Izvor slike: https://www.zg-nadbiskupija.hr/...)
Jedan od vodećih hrvatskih teologa prof.dr. Ivica Raguž s KBF-a u Đakovu za portal Bitno.net napisao je svoj osvrt na duhovnu i teološku ostavštinu Josepha Ratzingera - Benedikta XVI.,
„Joseph Ratzinger posljednji je izdanak snažne, moćne europske teologije. Nakon njega nema više teologa, postoje samo teolozi-znanstvenici, teolozi-s-bilješkama, teolozi-novinari. U njemu je takoreći iscijeđena posljednja kap još preostale, nekoć ukusne 'naranče' europske Crkve, teologije. No, s njim, čini se, definitivno dolazi kraju i sama europska, pa i zapadno-germanska kršćanska kultura.
Netko će možda reći da s Ratzingerovom smrću dolazi svojemu kraju i sama zapadna kultura, koja je neodvojiva od kršćanstva. Vjerojatno je to i istina koja će se potvrditi u skoroj budućnosti. Jer, nijedna kultura, pa ni današnja bezbožna zapadna kultura, ne može opstati bez vjere u Boga.
No, sigurno je da je sa smrću Josepha Ratzingera dokončana europska teologija. Europska teologija prestaje biti nadahnuće Crkvama na ostalim kontinentima.“
Joseph Ratzinger, papa Benedikt XVI. za sobom je ostavio nepregledno intelektualno bogatstvo rasuto u mnogobrojnim člancima i studijama, knjigama, dokumentima Kongregacije za nauk vjere, enciklikama te intervjuima. No i izvan tih djela, kao teolog i kao papa, Benedikt XVI. objavio je niz značajnih kraćih formi, od eseja do propovijedi, koje su, sažimljući njegovu misao, pokrenule mnoge rasprave u Crkvi i izvan nje te odjeknule u društvu. Zanimljiv je tekst „Kako će izgledati Crkva u 21. stoljeću?“, izvorno objavljen 1969. na njemačkom radiju.
„No, unatoč svim promjenama koje bi se mogle dogoditi, Crkva će naći svoje utočište iznova i s punim uvjerenjem u onome što je uvijek bilo u njezinom središtu: u vjeri u Trojedinog Boga, u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, u prisutnosti Duha sve do kraja svijeta. U vjeri i molitvi ona će ponovno prepoznati svoje pravo središte i doživjeti sakramente opet kao štovanje Boga, a ne kao predmet liturgijskog učenja.
Crkva će postati više duhovna Crkva, ne pretpostavljajući nekakav politički mandat, ne koketirajući niti s lijevim niti desnim strankama. Biti će to teška vremena za Crkvu jer proces kristalizacije i pojašnjenja stajat će je puno vrijedne energije. To će je osiromašiti i uzrokovati da postane Crkva krotkih.
Ljudi će u potpuno planiranom svijetu biti neopisivo usamljeni. Ako su u potpunosti izgubili iz vida Boga, osjećat će cijeli užas svog siromaštva. Tada će otkriti malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkrit će ga kao nadu koja je im je namijenjena, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.
I tako mi se čini da se Crkva suočava s vrlo teškim vremenima. Prava kriza jedva da je počela. Moramo računati na nevjerojatne preokrete. Ali sam isto tako siguran u ono što će ostati na kraju: ne Crkva političkog kulta, koja je umrla još s Gobelom, nego Crkva vjere. Ona možda više i neće biti dominantna društvena sila u mjeri u kojoj je bila sve donedavno, ali će uživati u svježem procvatu i biti prepoznata kao čovjekov dom, gdje će naći i život i nadu nakon smrti.“
Radioemisija „U sobi s pogledom“, HR1, 31.12.2022.
Zadnji dan u 2022. godini, 31. prosinca, na Staru godinu na Hrvatskom radiju, na Prvom programu u 11.05 sati emitiran je razgovor koji je ugledna novinarka Nives Nedved vodila sa mnom u emisija pod nazivom „U sobi s pogledom“.
Poslije emisije sam se iznenadio mnogobrojnim reakcijama slušatelja. Nisam očekivao da toliko ljudi sluša radio i to Hrvatski radio 1. program. Slušatelji su pokazali da ju zanimaju emisije u kojima se govori o poduzetništvu, gospodarstvu i drugim tzv. „ozbiljnim temama“.
Prekrasan spot „Vratite nam malog Isusa“, prosinac 2022.
Pred kraj godine na portalu www.bitno.net pročitao sam kratak tekst o spotu „Vratite nam malog Isusa“. O tom spotu se počelo puno pričati i ljudi su ga dijelili po društvenim mrežama. Spot je vrlo brzo imao više od 250.000 pregleda. Riječi ove dječje pjesmice već su osvojile srca mnogih vjernika Taj spot je na jedan lijep način kroz dječje glasove poslao jednu važnu i duboku poruku. Kada sam poslušao pjesmu, bio sam oduševljen prekrasnom pjesmom, prekrasnim stihovima, prekrasnim dječjim zborom i divnom porukom.
To je najljepša pjesma i najljepši spot u 2022. godini.
Profesorica Maja Rogić, koja potpisuje tekst, glazbu i aranžman te zagrebački zbor “Kikići i Genijalci”, koji su pjesmu otpjevali, na jednostavan, zaigran način usmjeravaju nas na iskonsko podrijetlo i pravu bit Božića, u vremenu kada se čini da više od jaslica i malog Isusa, do izražaja dolaze orašari, kobasice i fritule.
Pjesma reagira na vrijeme u kojem se koordiniranim akcijama mijenjaju tradicionalne čestitke, mijenja se smisao Adventa i ubacuje Orašar da zamijeni malog Isusa. Sve više čestitka „Sretni blagdani“ zamjenjuje čestitku „Sretan Božić“, sajam s fritulama i kobasama je potpuno izmijenio značenje adventa, a najednom je kraj godine, kao nikada do sada pun izvedbi baleta Orašar, a figurice orašara su istisnule figurice jaslica i vjerskih motiva.
To se sigurno nije dogodilo slučajno i spontano, baš u isto vrijeme.
U prekrasnoj pjesmi djeca su izrekla ono što je trebalo već odavno reći: gdje je nestao Slavljenik? Kao da se maleni Isus iz Betlehema izgubio u svim tim šarenim lampicama, ukrasima, reklamama i orašarima.
Vratite nam malog Isusa
Vratite nam malog Isusa
vratite nam sina Božjega
na proslavi ovoj fali glavni lik
fali Slavljenik
Orašar je super, stvarno je
al’, ne može zamijenit’ jaslice
u njima je poanta
glavni lik, pravi Slavljenik
…….
Ubrzo nakon tog spota profesorica Maja Roglić i „Kikići snimili su još jedan prekrasan spot s božićnom pjesmom i sa sličnom porukom. To je spot „Vjerujete li..“
Vjerujete li...
Vjerujete li vi
Da se može kupiti
Božić?
Vjerujete li vi
Da se može prodati
Božić?
Božić je u duši,
A ne u dućanu.
...........
S tim prekrasnim pjesmama i porukama možemo završiti 2022. godinu.
Pogled u 2023. godinu
Za sljedeću godinu želim ponoviti sve ono što sam želio i prethodnih godina. I u 2023. godini najvažnije mi je da mi unuka budu zdrava, sretna i da lijepo napreduje i da mi obitelj bude zdrava i sretna.
Prošle godine sam očekivao da će epidemija korone završiti i da će se svijet početi vraćati na „staro normalno“ i da će svijet postajati normalnije mjesto za život. Korona je završila, ali je započeo brutalan rat u Ukrajini, energetska kriza, inflacija, a ludilo u svijetu se nije smanjilo.
Možemo se samo nadati da će i tom ludilu doći kraj.
Jedanput se naše nade i želje moraju početi ostvarivati.
LITERATURA
- Domović, Roman (2019), „U zasjedi dezinformacija: informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata“, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata: Tehničko veleučilište, Zagreb
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/...
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/index.php?main=clanak&id=246
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/index.php?main=clanak&id=247
- http://www.sveopoduzetnistvu.com/index.php?main=clanak&id=248https://www.jutarnji.hr/...
- https://www.matica.hr/...
- https://narod.hr/...
- https://narod.hr/...
- https://zg-magazin.com.hr/130-godina-od-predavanja-nikole-tesle-u-zagrebu/
- https://narod.hr/...
- https://www.troplet.ba/...
- https://www.tportal.hr/...
- https://www.jutarnji.hr/...
- https://www.jutarnji.hr/...
- https://www.vecernji.hr/...
- https://www.jutarnji.hr/...
- Šola: Dostojevski, najcitiraniji Putinov pisac u političkim (!) govorima, velikoruski je mitoman – narod.hr
- https://centardomovinskograta.hr/...
- https://kamenjar.com/...
- https://www.jutarnji.hr/...
- https://hr.wikipedia.org/...
- https://teleskop.hr/...
- https://kamenjar.com/...
- https://teleskop.hr/...
- Glasnović: Tko bi vjerovao da će 30 godina od Domovinskog rata neki ‘hrvatski časnici’ braniti udbaško komunistički kalifat – Kamenjar
- Nakon više od dvije godine, ukinule su se skoro sve epidemiološke mjere (direktno.hr)
- https://objektivno.hr/...
- Nakon ukidanja mjera javio se i Gordan Lauc: Iznimno je važno da lobiste pandemijske mafije identificiramo i procesuiramo - Teleskop
- Procurio dokument: Vrhovni sud SAD-a ukida saveznu zaštitu pobačaja? – narod.hr
- https://www.jutarnji.hr/...
- https://narod.hr/...
- https://hr.wikipedia.org/...
- https://www.slobodnaevropa.org/...)
- https://slobodnadalmacija.hr/...
- https://www.eu-projekti.info/...
- https://www.tportal.hr/...
- https://dnevnik.hr/...
- https://narod.hr/...
- https://kamenjar.com/...
- https://www.veritas.hr/...
- Kardinal Müller: Sinoda pape Franje je neprijateljsko preuzimanje Crkve; to može biti kraj – narod.hr
- Kardinal Müller: Za vjerne katolike to je 'vrijeme nevolja i psihološkog terora'| Nacionalni katolički registar (ncregister.com)
- Kardinal Puljić - Sinodalni je put u Njemačkoj 'egzotična ideja' i nije dobra za Katoličku crkvu – narod.hr
- https://www.vecernji.hr/...
- ttps://www.jutarnji.hr/vijesti/zagreb/ideju-o-izgradnji-gradani-su-euforicno-prihvatili-izdvajali-od-place-na-projektu-je-radilo-50-najuglednijih-lijecnika-15274723
- Jutarnji list - Uhićena potpredsjednica Europskog parlamenta
- Višnja Starešina: Ako ‘Qatargate‘ ostane na Evi Kaili, kao da ga i nije bilo - Kamenjar
- https://narod.hr/...
- https://www.bitno.net/...
- https://www.bitno.net/...
- https://www.bitno.net/...
- https://www.bitno.net/...
- https://www.bitno.net/...
- https://www.bitno.net/...
- Kardinal Müller o Benediktu XVI., ali i 'krivovjernoj' njemačkoj Crkvi – narod.hr
- Kardinal Bozanić: 'Papa Benedikt prepoznao je Stepinčevo svetačko svjedočanstvo' – narod.hr
- Ivica Raguž: S Ratzingerovom smrću završava europska teologija, a možda i čitava zapadna kultura - Bitno.net
- https://narod.hr/...
- https://www.zg-nadbiskupija.hr/...
- Goran Andrijanić: Vjernici trebaju jasan i otvoren govor o Bogu i Crkvi – narod.hr
- https://www.salesiana.hr/...
- https://db.hr/...
- https://ika.hkm.hr/...
- https://www.jutarnji.hr/...
- https://kamenjar.com/...
- https://www.maxportal.hr/...
- https://narod.hr/...
- Čosić, Krešimir (2022.), „Između prošlosti i budućnosti“, vlastita naklada, Zagreb
- Sesardić, Neven (2022.), „Konsenzus bez pokrića“, Školska knjiga, Zagreb
- Vučković, Ante (2021.), „Neostvarena sloboda“, Salesiana, Zagreb