13. 07. 2023
Anatomija novog društva (2) – O demokraciji (II.DIO)
U drugom dijelu teksta „O demokraciji“ govorimo o izbornom procesu i fazama izbornog procesa, o tome kako birači biraju, kako se njima manipulira i kakvi kandidati sudjeluju u izbornom procesu. Govorimo i ulozi medija u izborima, anketama i djelovanju „duboke države“.
Izbori kao temelj demokracije
(Izvor slike: https://www.srednja.hr/...)
II. DIO - Izborni proces - Kako birati i kako biti biran
Tehnologija izbornog procesa
Sva bolest društva, svi sindromi „mi ili oni“, sva nezrelost, infantilnost, neodgojenost, iracionalnost i neobrazovanost društva u najizravnijoj mjeri dolazi do izražaja na izborima. I to se ponavlja iz godine u godinu i postaje sve gore. Mogu ponoviti ono što sam o tehnologiju naše „demokratskog“ izbornog procesa jednom napisao nakon zadnjih izbora za gradonačelnike.
„Birači koji nemaju pojma što bi gradonačelnik trebao raditi, izabiru kandidate koji nemaju pojma kako bi grad trebao funkcionirati, što bi kao gradonačelnici trebali raditi i kako bi trebali upravljati gradom, a o svemu pišu i komentiraju novinari kojima isto tako nije uopće jasno što jedan gradonačelnik treba raditi. Budući da oni koji biraju i oni koji žele biti izabrani nemaju pojma što gradonačelnik treba raditi, rade ono jedino što znaju, što zabavlja jedne i druge, bave se trivijalnim pričama, trivijalnim temama, trivijalnim obećanjima, uz trivijalne predstave i političke trgovine i prepucavanja. A mediji stalnim izvještavanjima o procesima političke trgovine zaluđuju javnost.“
To je „izborna tehnologija“ koja vrijedi na svim izborima. Naš prosječni birač u pravilu uopće ne povezuje svoju odluku na izborima, svoj listić koji ubacuje u biračku kutiju s činjenicom da o tome ovisi hoće li njegova djeca biti nezaposlena i kako će svi živjeti. A još manje ima pojma o tome kakve bi osobine morao imati njegov kandidat da bi svi bolje živjeli i da bi standard društva bio viši.
Na Radio Sljemenu ima mnogo kontakt emisija u kojima se pretresaju zagrebačke teme i zagrebački problemi ili se postavljaju pitanja Gradonačelniku. Niti jedan slušatelj, niti jedan Zagrepčanin koji se javlja ne pita ništa o tome kako će se smanjiti nezaposlenost u Gradu Zagrebu, što se poduzima ili što će se poduzimati da se potakne poduzetništvo i otvaraju radna mjesta. Njima je tako „ispeglan mozak“ stalnim manipulacijama da već niti ne misle da je pitanje gospodarstva u domeni djelovanja političara. A diskusija o fontanama Zagrepčanima je važnija i zanimljivija od činjenice da mladi ne mogu naći posao i da se boje za svoju budućnost i da kilometar od Jelačić placa ljudi nemaju kanalizaciju.
Jednom je jedan političar na pitanje o nezaposlenosti u Gradu rekao da Grad nije poduzetnik i da to nije njihov zadatak. Nešto prestrašno. A novinar se samo smješkao, s time se slagao i slušatelji i gledatelji su zaključili da to tako mora biti. A u suvremenom svijetu danas, osnovni je zadatak svakog političara na državnoj i gradskoj razini borba protiv nezaposlenosti. I u svojim rukama ima mnoštvo mehanizama kojima se može razvijati gospodarstvo i otvarati radna mjesta.
Nažalost, naši su političari uvjereni da „novci rastu na drvetu“ i treba samo osvojiti to drvo, leći ispod njega i ubirati plodove za sebe i svoje partijske drugove.
Pravi majstori donose pobjede
Parlamentarni izbori pod kraj 2015. uveli su jednu posebnu novost kojoj smo se još više približili „modernom svijetu“. Jedna stranka je angažirala skupog američkog stručnjaka koji je briljantno „peglao mozak biračima“ i uvelike pomogao svom kandidatu.
Čuo sam da je u Srbiji i Aleksandar Vučić angažirao jednu veliku izraelsku marketinšku kompaniju koja mu je pomogla da osvoji vlast.
A najslavniji slučaj je izborna pobjeda Borisa Jeljcina 1996., kada je situacija u Rusiji zbog njegove vladavine bila katastrofalna. Tada je skupina ruskih oligarha u tajnosti angažirala američke političke savjetnike da Boris Jeljcin bude ponovno izabran za predsjednika i da oligarsi sačuvaju svoja ogromna bogatstva stvorena za vrijeme Jeljcinove vladavine. U 1995. Jeljcin je u anketama osvajao samo 6% glasova, jer su rezultati njegovog vladanja bili stravični. Međutim američki spin majstori su Ruse uvjerili da uništeno gospodarstvo, milijuni ljudi koji su ostali bez posla, milijuni ljudi koji su živjeli u velikom siromaštvu i umiranje od gladi nisu ništa strašno. I Rusi su Jeljcina na izborima 1996. ponovno izabrali za predsjednika. O tom nevjerojatnom pothvatu snimljen je 2003. i film „Spinning Boris“. O tom slučaju i o tom filmu pisao je i časopis Time.
Naslovnica časopisa Time
(Izvor slike: https://trishluacinepol.wordpress.com/)
Dvije faze političkog procesa
Politički proces ima (recimo to jako pojednostavljeno) dvije faze:
- Osvajanje vlasti i
- Obnašanje vlasti
U obje te faze djeluju isti ljudi, ali se ne traže iste osobine, znanja i sposobnosti da u bi netko u pojedinoj fazi uspio. Kvalitete koje su nužne da bi se pobijedilo na izborima imaju malo zajedničkog s kvalitetama nužnim za rukovođenje zemljom, gradom, općinom ili županijom. Zbog toga oni koji pobijede na izborima u većini slučajeva nemaju pojma kako treba upravljati onim što su na izborima osvojili. Čak nemaju niti znanja koje im je potrebno da izaberu oko sebe suradnike koji bi to znali.
Često mi se čini da nije potpuno besmislen jedan naizgled šaljiv prijedlog temeljen na izvornom iskustvu grčke demokracije da bi se ista, odnosno bolja, kvaliteta Sabora postigla i najobičnijim izvlačenjem brojeva, kao u lotu, odnosno nasumičnim izborom iz ukupnog biračkog popisa. Tako se biralo vladare u antičkoj Areni, dužda u srednjevjekovnoj Veneciji i porotnike na suđenjima danas u SAD-u. Rezultati bi u konačnici bili isti ili bolji, riješili bismo se skupih izbornih predstava i uštedjeli mnogo novaca.
Faza osvajanja vlasti
S uvjerenjima i sklonostima birača se može jako lijepo i uspješno manipulirati, samo treba imati dovoljno novaca i medije. A pravi majstori to i rade. I to je „demokracija“. Milijunska masa birača samo su „demokratska kulisa“ i predstava za javnost, a odluke donose oni moćnici iz pozadine koji izabiru kandidate, financiraju njihove kampanje, upravljaju medijima i u konačnici izabiru „vodstvo države“. I onda to prodaju pod demokraciju. Zato je Obama potrošio gotovo milijardu dolara za „obrađivanje“ američkih birača. I kod nas se mnogo novaca troši za kampanje, a kod toga su izvori financiranja slabo poznati i često jako sumnjivi.
Sve one priče o stranačkim predizbornim programima, o razvojnim projektima oko kojih će se okupiti i za koje će se boriti, o poticanju malog i srednjeg poduzetništva, to su sve priče za malu djecu i nepotrebno trošenje novaca i vremena. To nitko niti ne sluša, rijetko tko razumije i odluke se donose na osnovi potpuno drugačijih kriterija.
Naravno, prosječni birač o načinima funkcioniranja grada i ostalih javnih sustava ne zna ništa i ne zanima ga. A još manje želi priznati da je glavni krivac za katastrofalno stanje društva, jer on izabire ljude koji ne znaju raditi svoj posao.
Naš prosječni birač, i lijevi i desni (uostalom kao i američki) ne želi se udubiti u poruke i stavove koje iznose kandidati, jer ih to ne zanima, a zamara ih bilo koja tema o kojoj moraju malo razmisliti.
Svaka rečenica koja „ima više od subjekta i predikata“ zahtijeva intelektualni napor. Duhovni i politički horizont prosječnog birača odvija se u rasponu između frižidera u kuhinji i televizora u dnevnoj sobi na kojem gleda Dnevnik i turske sapunice. I uglavnom ne razumiju poruke koje kandidati žele poručiti.
Prosječnog birača ne zanimaju nikakve moralne vrijednosti pa kandidati koji su dokazani borci protiv korupcije, lopovluka ili droga ne mogu dobiti glasove. A još manje ima šanse za uspjeh na izborima kandidat koji birače gnjavi nekakvim projektima planovima i ozbiljnim programima. Uvijek će glasove prije njih dobiti svaki šarmantni lažljivac pa makar bio pod debelom sumnjom da su mu djelatnosti jednom nogom u kriminalu. Zato se političar ne treba previše truditi da pokaže neko znanje i sposobnost, da govori o nekim važnim projektima i putovima izlaska iz krize. Dovoljno je da ljudima laže u oči, obećava im da će im postaviti klupu u parku, obećava im brda i doline, malo im se smješka i pleše s bakicama na njihovim rođendanu u domu umirovljenika. A ako je uz to i često u medijima, bez obzira zašto, ako još ima podršku medija i neke jače stranke, pobjeda je sigurna.
Teme o tome kako će se smanjiti zaposlenost, gdje će raditi naša djeca, što ovu zemlju očekuje u budućnosti to prosječnog birača ne zanima uopće. Zato se stranke i one velike i one male uopće tim temama ne bave, jer o tome nemaju pojma. A da bi se malo biračima zamazale oči, tada pišu nekakve gospodarske programe pune nebuloznih obećanja koje i onako nitko neće pročitati. Jedan političar se u nastupu brutalne „duhovitosti“ poslije izbora u lice nasmijao svojim biračima: „Zar ste zbilja vjerovali u ono što smo vam pričali?“
Obično se misli da se najlakše manipulira „prostim pukom“, da oni najlakše „padaju“ na populističke i ostale „fore“. Možda. Ali uvjeren sam da se još lakše manipulira tzv. inteligencijom, jer ona čita novine, realan život oko sebe uopće ne poznaje ili ga upoznaje preko medija, upijajući senzacionalističke naslove „istraživačkog“ novinarstva. (Naravno, ni to ne treba generalizirati, to ne vrijedi za sve, ali..).
Kada se u Zagrebu predstavljaju kandidati, oni pokazuju da ih nezaposleni, razorena industrija, zapušteno obrtništvo i zanemareno poduzetništvo, veliki minus u financijskoj blagajni, uz Holding koji minuse mjeri u stotinama milijuna kuna uopće ne zanimaju oni te glavne probleme ne spominju ili ih spominju nekako usput. I ne ostavljaju dojam da znaju kako bi ih riješili. Zapravo, pokazuju da im ti problemi i nisu jako važni, pa ističu stvarno trećerazredne probleme kao što je besplatan Internet ili postavljanje klupa u parku. A kod svih se vidi da uopće ne znaju kako funkcionira grad s 800.000 stanovnika, kako funkcionira Gradska uprava s gotovo dvije tisuće zaposlenika, nemaju pojma što i kako rade gradski uredi, a Holding im je metafizička pojava o kojoj ne znaju ništa, iako u Holdingu radi oko 10.000 radnika.
Zanimljiv je odnos prema Holdingu. Kada „oni drugi“ upravljaju, Uprava Holdinga je „nesposobna, stvara ogromne gubitke, financira promašene investicije kao što su stanovi u Sopnici koji se ne mogu prodati, zapošljava po rodbinskim vezama, ne služi kao servis građanima“. Kada „naši“ upravljaju Holdingom, tada Uprava „radi dobro, najbolje što može u datim okolnostima i s naslijeđenim financijskim teretom“.
Jednom su na jednoj maloj TV postaji prije izbora nastupila dva glavna gospodarska stručnjaka iz dvije glavne konkurentske stranke i njihovo nepoznavanje gospodarske situacije u Gradu bilo je zastrašujuće, bez obzira što je jedan od njih sveučilišni profesor.
Svoje potpuno nepoznavanje situacije u Gradu kandidati prikrivaju floskulama o tome kako se neće vraćati u prošlost i da će se baviti budućnošću, kao da dolaze pred praznu ploču na koju će početi ispisivati svoje mudre dalekosežne poruke. Ili ne znaju ili neće znati da je prva faza u procesu unapređenja pojedinog sustava (poduzeća, grada ili bilo koje uprave), utvrđivanje postojećeg stanja, uočavanja problema, a iz toga onda proizlaze zadaci što treba učiniti kako bi se stanje promijenilo.
Upravo je užasavajuće kakve gluposti se ljudima serviraju, kako se takvim glupostima i neznanju, nestručnim razmatranjima i priglupim lupetanjima daje prostor u medijima i kako se ljude zaglupljuje i onemogućuje da misle svojom glavom. Očito je da su svi zaključili da biračima ne trebaju dokazati da će znati voditi neki grad, jer su „birači preglupi“ i to im nije važno. Zato ih bombardiraju trivijalnim temama ili bar manje važnim temama.
„Držite pozornost javnosti daleko od stvarnih društvenih problema, okupirajte im misli pitanjima bez važnosti. Zadržati javnost zauzetom, zauzetom, zauzetom, tako da nema vremena za razmišljanje, vratite ih natrag na farmu među druge životinje“, napisao je Noam Chomsky.
Više, manje svi su Hrvati svjesni (nadam se) da je veliko znanje potrebno da se projektira neki most, konstruira generator i transplantira srce. A velika je vještina potrebna da majstor napravi prave cipele. Ali je većina Hrvata uvjerena da za vođenje jedne zemlje ili grada, za rješavanje nevjerojatno složenih problema nije potrebno niti iskustvo, a niti neko posebno znanje.
Često sam čuo objašnjenje za izbor nekog mladog političara: „On je mlad, bude naučio, treba mu dati šansu da nauči“. To je isto tako logično kao i da se za izbor pilota Boeinga kaže: „On nije nikada pilotirao, ali je mlad i pametan pa će se tijekom leta naučiti“. Neznanje pilota aviona može prouzročiti smrt stotinjak ljudi, a neznanje ljudi koji vode zemlju može unesrećiti milijune ljudi.
Našim ljudima su mediji kroz 25 godina tako „ispeglali mozak“ da na izborima biračima više nisu važne niti moralne vrijednosti, niti ideološka uvjerenja, niti domoljublje, niti je li netko još nedavno provaljivao u automobile ili ima 200 optužnica, biračima više nije važna ni niti sposobnost kandidata da riješi probleme s kojima se društvo.
Zato često glasaju za kandidate koji vrijeđaju svoju zemlju, vrijeđaju i ismijavaju ljude koji su se borili za domovinu, koji rade protiv nacionalnih interesa i koji bi u svakoj normalnoj zemlji bili predmet prezira.
A kod nas takvi često osvajaju vlast.
Obnašanje vlasti
Kada dođe na vlast, političar bi trebao raditi ono za što se u prethodnoj fazi borio. Posao izabranog političara je da upravlja gradom, županijom, općinom, gradskim poglavarstvom, Vladom, kao sustavom koji ima ciljeve, zadatke, procese i u kojem djeluje jako veliki broj ljudi. To su sve vrlo složeni, dinamični sustavi koji imaju jako mnogo podsustava, od socijalnog, kulturnog, ekološkog, urbanističkog, zdravstvenog do gospodarskog. Osnovni cilj (idealistički) djelovanja tih sustava je da ljudi dobro žive, da vlada sklad, da nema sukoba i da se ostvaruje stabilan dugoročan razvoj na svim područjima.
Grad, županija i cijela zemlja je zajednica građana u kojoj ljudi žele ostvarivati svoje ambicije, brinuti se za svoje obitelji i odgajati svoju djecu. Da bi se tim sustavima uspješno upravljalo i ostvarivalo postavljene ciljeve treba jako mnogo znati. Treba znati upravljati sustavom, razumjeti sve komponente i podsustave i voditi dugoročni razvoj u svim segmentima. To ne samo da nije jednostavno, već je jako, jako teško. Treba biti dobar rukovoditelj, dobar menadžer koji upravlja svojim stručnim timovima i gradskim uredima i balansira između različitih interesnih skupima i stranaka. To je složeniji postupak od upravljanja poduzećem. Poduzeće ima dominantno dugoročno ekonomske ciljeve koji se mjere novcima, dok javna uprava ima socijalne ciljeve koji se mjere zadovoljstvom građana što je uvjetovano efikasnim funkcioniranjem svih podsustava i dugoročnim razvojem.
A na te pozicije, na te krajnje teške zadatke dolaze ljudi koji nisu uopće pripremljeni, koji nemaju niti menadžerskih niti stručnih znanja. Budući da to ne znaju, onda se sve odvija stihijski, ide kako ide, od pročelnika do referenta na šalteru i polako u svim sredinama više ništa ne funkcionira i polako prevladava kaos. To viđamo svaki dan.
Za jedan gradić kraj Zagreba rečeno mi je da u jednom sazivu članovi Gradskog poglavarstva nisu imali niti srednju školu. I sada od njih očekujte efikasno upravljanje gradom, vođenje i razumijevanje složenih projekata, poticanje poduzetništva, brigu za ekologiju i energetsku učinkovitost, kulturu i obrazovanje, urbanistički razvoj grada, vođenje strategije razvoja i još mnogo toga. Naravno, da to oni ne znaju i ne mogu znati, a nisu mnogo bolje situacije niti u većim sredinama.
Političko funkcioniranje zasniva se na suludoj pretpostavci da „političar kada dobije vlast uz to automatski dobije i pamet da tu vlast obnaša“. Uz to se veže još jedna glupa teza da „menadžer ne treba biti stručnjak, jer oko sebe ima stručnjake“. Naravno, da to nema smisla, ali je posljedica tog uvjerenja tsunami nestručnih ljudi na svim pozicijama i u javnim upravama i u državnim poduzećima. Može se lako uočiti da takvi nestručni menadžeri, pročelnici, gradonačelnici, načelnici i ostali zapravo mrze stručnjake u svojoj blizini, ne znaju s njima niti razgovarati, izbjegavaju ih i okružuju se nestručnjacima, kakvi su i oni sami.
Zanimljivo je da negativno mišljenje o stručnjacima u Vladi i drugim državnim institucijama nemaju samo obični političari koje bi stručnjaci ugrožavali, već takvo uvjerenje dijele i intelektualci, sveučilišni profesori (i profesorice) koji uđu u politiku. O tome piše Zvonimir Berković u knjizi „Pisma iz Diletantije“ u kojoj je objavio svoje pismo upućeno jednoj političarki-sveučilišnoj profesorici koja je obećavala biračima da će otvoriti 200.000 novih radnih mjesta, ako njena stranka dođe na vlast. Berković toj političarki piše:
„Nedavno ste nas u jednoj televizijskoj emisiji uvjeravali kako bi smisao demokracije bio iznevjeren, ako bi se vlada i druge državne ustanove popunjavale sposobnim vanpartijcima, a ne članovima pobjedničkih timova.“
Bio sam šokiran čitati ovako izopačeno shvaćanje demokracije.
Danas je moderno govoriti o reformama i političari se upravo takmiče koji će se češće zaklinjati na reforme. A da ih netko pita što to konkretno znači i što bi trebalo napraviti, ne bi znali odgovoriti. Provođenje promjena kroz reforme na svim područjima su najsloženiji procesi za koje treba mnogo znanja i iskustva. A o tome obično govore poluobrazovani ili krivo obrazovani ljudi koji u životu nisu reformirali niti postupak prodavanje bureka na kiosku u predgrađu.
U zadnje vrijeme se stranke upravo takmiče da za veoma važna mjesta izabiru sve mlađe i neiskusnije kadrove. Znanje i sposobnost više uopće nisu važni, samo da kandidat lijepo izgleda na plakatima. Valjda će uskoro jedini kriteriji za izbor na važnu funkciju biti da „kandidat ima lijepe plave okice i da slijepo sluša partijskog šefa“.
I to je sve dovelo zemlju u propast.
Izbor suradnika
Kada konačno osvoje vlast, političari trebaju izabrati svoje suradnike, svoje ministre, svoje pročelnike u gradskim poglavarstvima, a uzeli su si pravo da izabiru direktore u mnogobrojnim državnim i gradskim poduzećima i institucijama. I onda shvate da oni zapravo Hrvatsku uopće ne poznaju, ne poznaju ljude koji su sposobni, iskoni i obrazovani, jer takvim ljudima nisu okruženi. Političari poznaju samo svoje partijske organizacije, svoju rodbinu, susjede, prijatelje i one koji su ih financirali i sada traže povrat ulaganja.
Čak, kada bi političari i htjeli izabrati najbolje stručnjake, najbolje ljude ne znaju gdje bi ih mogli potražiti. Ne znaju kako ih naći. Uglavnom dobivaju informacije iz medija, a novinari nisu obrazovani, a ni sposobni, niti voljni upoznati ljude koji imaju stručna znanja i koji su u životu nešto napravili i koji imaju stručne reference. Medije zanimaju razna blebetala ili razni bezvezni likovi, „zanimljivi“ marginalci, „prodavači magle“. Nekada su stručnjaci imali priliku objaviti svoja razmišljanja, istraživanja i svoje stavove o nekim problemima u specijalističkim stručnim časopisima. I kroz to se za njih moglo znati prateći stručne časopise. Međutim, „zaslugom jednog agresivnog, „lijevog“ akademika svi časopisi na hrvatskom jeziku proglašeni su „nestručnim“ i cijela znanstvena zajednica usmjerena je na objavljivanje u stranim časopisima. Logično je da neki engleski, američki ili njemački časopis ne zanima npr. stručna analiza organizacijskih rješenja Zagrebačkog holdinga. Posljedica toga je da političari ne mogu saznati tko je od 4 milijuna Hrvata stručnjak za gospodarstvo ili za poduzetništvo ili za razvoj proizvoda. I idu linijom manjeg otpora pa obično izabiru profesore ekonomije koji se nisu maknuli iz svojih kabineta ili bankarske stručnjake koji sve gledaju kroz „šalter banke“. A o poduzetništvu da ne govorim.
Mediji
Manipuliranje kroz medije i „peglanje mozga“
Smatra se da su mediji temelj demokracije i da bez medija i nema demokracije. Mediji ljude informiraju, upoznaju s događanjima, poučavaju ih, pripremaju ih da na izborima donesu najbolju odluku po svojem uvjerenju. Nažalost, stvarnost je jako daleko od te idealistične slike. Mediji služe zato da manipuliraju ljudima, javnim mnijenjem u skladu s interesima pojedinih interesnih skupina, odnosno financijskih moćnika koji ih plaćaju. Zbog toga se (možda) lijepo zamišljena demokracija pretvara u prljavu „manipulokraciju“.
Krez medije, reklame, plakate, preko televizije, društvenih mreža, poruka preko mobitela provodi se „peglanja i pranja mozga“ kojima se „široke narodne mase“ prepariraju da kupuju ono što im se kroz reklame nudi, glasuju za kandidate koji im se nameću kroz medije i jumbo plakate i da šutke podnose sve što se oko njih događa.
Prepariranje svijesti se sve lakše provodi, jer s jedne strane ljudi sve manje čitaju knjige, prelijeni se da se informiraju iz više izvora, sposobni su primati samo kratke poruke, a nove tehnologije od TV-a, Interneta do Ipoda su tako jake da iz ljudi stvaraju prave „zombije“.
„Pranje mozga“ kroz medije
(Izvor slike: https://syrianfreepress.wordpress.com/...)
Demokracija u suvremenom svijetu temelji se na prosječnim biračima čiji se duhovni i politički horizont odvija u rasponu između frižidera u kuhinji i televizora u dnevnoj sobi na kojem gleda Dnevnik i razne sapunice. I uglavnom ne razumiju poruke koje im kandidati žele prenijeti.
Ljudi, a pogotovo mladi, su izgubili sposobnost razgovaranja. U stanju su s ekrana primati informacije, pohranjivati ih negdje u sebi ili ih bacati u „bunar svoje svijesti“. Razgovor podrazumijeva dvostranu komunikaciju, kada ti netko nešto kaže ti mu odgovoriš, slažeš se ili ne, polemiziraš, ispričaš ili poslušaš šalu, reagiraš na nju, smiješ se ili ljutiš. Za to trebaš uložiti intelektualni napor, trebaš imati neko znanje, moraš znati razgovarati, moraš se znati izražavati, truditi se da budeš duhovit, zanimljiv. Da bi imao bogati rječnik i da bi se mogao izražavati trebaš čitati knjige, da bi dublje poznavao temu o kojoj razgovaraš trebaš pročitati mnogo knjiga. Trebaš u razgovor unijeti emocije, svoj duh, znanje, inteligenciju, duhovitost, rječitost.
A da bi buljio u ekran i tipkao po njemu ne trebaš ništa od toga.
S takvim ljudima pravi majstori jako dobro znaju manipulirati i to uspješno rade.
Pred našim očima se odvija proces „govedizacije“ koji ima za cilj da stanovništvo neke zemlje pretvori u „potrošačka i biračka goveda“ koja ništa ne razmišljaju i samo žvaču slamu koja se baca pred njih. I kojima kroz agresivne reklame i TV emisije treba reći «što kupiti, za koga glasati». Taj proces je u Americi završen, u Europi je gotovo završen, a kod nas se odvija punom parom.
Ljudi ne kupuju ono što im treba i ono što vole, već ono što im se agresivnim reklamama sugerira da trebaju. Ljudi ne glasaju za političare na osnovu njihovih programa, vjerodostojnosti i sposobnosti, već samo za one koji imaju dosta novaca da kupe dovoljno reklamnih minuta na televiziji ili one koji imaju podršku medija.
Govedizacija Hrvatske
(Izvor slike: časopis Fokus, 20. travnja 2007.)
Postoje vrhunski skupo plaćeni stručnjaci koji dobro razumiju ljudsko ponašanje i obučavaju političare što da govore, kako da govore i kako da se ponašaju, kako da hodaju, kako da se oblače, češljaju, uče ih razni trikove «koji prolaze» kod birača. Ljudima znanje i poštenje više ne znači ništa. „Pa što, ako je on lopov, pa svi su lopovi“, misli prosječni glasač.
Ljudi više nemaju svoje mišljenje, svoje stavove, svoje moralne sudove. Ne razmišljaju svojom glavom, sve dobivaju „na taci“. Samo trebaju u supermarketu kupiti ono što im je preko reklama rečeno da kupuju ili zaokružiti na glasačkom listiću kako im se unaprijed sugerira.
Tehnike i strategije manipulacija kroz medije
Razni američki autori proučavali su metodologiju kojom se služe mediji da bi manipulirali ljudima. Čuveni američki pisac, filozof, ljevičarski politički aktivist i lingvist Noam Chomsky[1], profesor na MIT-u, sastavio je listu deset najčešćih i najefikasnijih strategija[2] kojima se, korištenjem medija manipulira stanovništvom. Zajedno s Edwardom S. Hermanom 1988. razradio je u knjizi "Manufacturing Consent: The Political Economy of the Mass Media", model promidžbe koji objašnjava kako se manipulira s ljudima i kako se „proizvodi“ željeno mišljenje.
U jednoj drugoj knjizi, „Promašene države - Zlouporaba vlasti i napad na demokraciju“, objavljenoj kod nas 2008. godine, Chomsky je napisao:
„Valja se prisjetiti da su tehnike nacističke propagande bile iskušane u anglo-američkim društvima. Goebels je u svoje ministarstvo propagande regrutirao većinu vodećih ljudi u Njemačkoj s područja komercijalnog oglašavanja hvaleći se da će 'koristiti američke metode oglašavanja' kako bi 'prodao nacional-socijalizam' na sličan način kako se prodaju 'kakao, zubna pasta i patentirani lijekovi'. Te su metode bile zastrašujući učinkovite u izazivanju pada iz pristojnosti u barbarstvo……
……Kada industrija za odnose s javnošću treba prodati kandidate, ona prirodno pribjegava istim tehnikama kojima se služi pri marketingu roba. Kao uobičajeno sredstvo za podrivanje tržišta prijevara se koristi da se potkopa demokracija.“
Koliko god su knjige i stavovi Noama Chomskyia vrlo zanimljivi i planetarno popularni, možemo uočiti da njegovi stavovi imaju vrijednost samo onda kada se bavi Amerikom koju poznaje. I kod toga je jako neprijateljski nastrojen protiv Amerike. Ali kada se makne iz Amerike, počne se ponašati kao tipičan ljevičarski Amerikanac koji ništa izvan Amerike ne razumije. Na primjer Chomsky je pokazao razumijevanje za Miloševićevu politiku, a pored toga je izjavio da je pokolj u Srebrenici "preuveličan", a da je NATO.ovo bombardiranje SRJ započelo "jer Srbija nije provodila nužne socio-ekonomske reforme podložne SAD-ovom programu neo-liberalizma". Prema njemu, rat na Kosovu je doveo do izbjeglica i zločina, ali "tek nakon NATO intervencije".
Nevjerojatno neznanje i zaslijepljenost elitnog zapadnog intelektualca.
I profesorica dr. Cynthia Boaz s političkih znanosti na Sonoma sveučilištu u SAD i ekspert za pitanja demokracije, nenasilnih prosvjeda, građanskog otpora i političke komunikacije s medijima u članku „Četrnaest tehnika propagande kojima Fox News pere mozak Amerikancima“ analizira tehnike manipuliranja kroz medije, objavljenom na Thruthot siteu, a prenesenom na portalu straight.com 2011. godine.
Mogu samo reći da tih 14 tehnika koje profesorica Boaz pripisuje konzervativnom mediju Fox News još više vrijede za djelovanje ljevičarskih medija, ali to ona ne vidi.
Zapadni „slobodni“ mediji i vlast
Zapadni mediji nisu se samo do savršenstva izvještili u manipuliranju masama, oni su do krajnosti izvitoperili sam pojam medijskih sloboda. Hvale se medijskim slobodama koje su „temelj demokracije“, svima drugima drže prodike o slobodi medija i kritiziraju i kažnjavaju one države u kojima mediji nisu dovoljno „slobodni“, a posebno brutalno se okomljuju na zemlje za koje ocjenjuju da vlast ima utjecaj na medije.
A istovremene bili smo ne tako davno svjedoci situacija u kojima su za vrijeme napada na Irak, a i u ostalim svojim ratovima mediji bili podvrgnuti strogoj cenzuri i novinari su mogli izvještavati samo što vojska odobri. Dok su se kod nas za vrijeme Domovinskog rada i podržavali i financirali mediji koji su direktno radili protiv Hrvatske.
O odnosu „slobodnih“ medija u Americi i vlasti vrlo kritički je pisao Gleen Greenwald u knjizi „Nemaš se kamo sakriti“, objavljenoj kod nas 2014. godine:
„Među glavnim institucijama navodno posvećenim praćenju i provjerama zlorabe državne moći trebali bi biti politički mediji. Teorija o takozvanom „četvrtkom staležu“ trebala bi jamčiti transparentnost vlade i obuzdavati pretjerivanja, među kojima je tajni nadzor cjelokupnog stanovništva pojedinih zemalja nedvojbeno među najradikalnijim primjerima. ..Umjesto toga, američki mediji često se odriču te uloge pa se servilno odnose prema vladinim interesima, čak naglašavajući, a ne propitujući, njezine poruke i obavljajući njezine prljave poslove.
Obrazac korporativnog novinarstva u kojem nema stavova, nema boje, mirisa ni duše, novinarskoj je praksi oduzeo najvrijednije atribute pa su vodeći mediji tako postali irelevantni: nisu prijetnja nikome tko ima moć, a upravo je to bio i plan.
Nakon što su medijske kuće ušle u vlasništvo najvećih svjetskih korporacija, medijske zvijezde su basnoslovno plaćeni zaposlenici tih konglomerata. Razvoj karijere određuju im isti oni parametri koji donose uspjeh u takvom okruženju: mjera kojom zadovoljavaju očekivanja korporacijskih šefova i unapređuju interese tvrtke. Identificiraju se s institucionalnim autoritetima i vješti su i stručni u služenju, a ne protivljenju.
Mnogi utjecajni američkim novinari danas su multimilijunaši. Žive u istim kvartovima kao i vodeći političari i pripadnici financijske elite koje bi navodno morali nadzirati i služiti im ako korektiv. Takvo novinarstvo posve je integrirano u dominantnu političku vlast u zemlji. ..Bogati i slavni novinari iz tog sustava ne žele podrivati status quo u kojem uživaju tolike blagodati. Poput svih dvorjana, spremno brane sustav koji im osigurava povlastice i preziru sve koji se protive tom sustavu.
U jednom intervju za Guardian Seymour Hersh (Pulitzerom nagrađen novinar) se žestoko obrušio na, kako se izrazio, 'plahost američkih novinara, način na koji se izbjegavaju suprotstaviti Bijeloj kući i postati nepopularnim glasnicima istine'. Rekao je da je New York Times najčešće tek 'Obamin vodonoša'.
'Vlada sustavno laže', ustvrdio je, 'no nitko od američkih medijskih divova, ni velike televizijske mreže, ni veliki predstavnici tiskanih medija, uopće se ne protive, niti se upuštaju u izazove'.
Govoreći o tome 'kako popraviti novinarstvo', Hersh je rekao: 'Treba zatvoriti dopisništva NBC-a i ABC-a, otpustiti 90% urednika u izdavaštvu i vratiti se temeljima novinarske profesije', tj. djelovati izvana kao 'uljez".
A takvi mediji svima u svijetu sole pamet i kritiziraju utjecaj drugih država na medije.
Sramotno ponašanje elitnog novinarstva
O sramotnim primjerima iz elitnog američkog novinarstva u članku na portalu arhiva.dalje.com jednom portalu pisala je i Julienne Eden Bušić, 11. kolovoza 2010.
"….to je zato što su novinari izdali svoje čitatelje postajući plaćenim propagandistima za financijske planove i ideološke pozicije vlasnika i izdavača medija i besramni promotori trulog kapitalizma; drugim riječima, kako oni ističu, „proizvodnja vijesti služi tomu da bi javnost držali u poslušnosti i podređenosti...baš kao što je ministar naci-propagande Goebbels običavao reći, „samo neka ponavljaju i ponavljaju, nešto će se već zalijepiti....“
Ne samo da mediji lažu nego i „fabriciraju istine...izdvajajući svaki događaj iz njegova društvena konteksta i uzroka koji potvrđuju njegovu činjeničnost, njegov sadržaj i značaj..tako se velika glad u afričkim zemljama paralelno prikazuje s najnovijom linijom Versacea……
……Proces kolektivizacije (koju je 1933. godine u Ukrajini provodio Staljin) doveo je do širenja gladi, koja je na svom vrhuncu 1933. godine dnevno odnosila živote preko 25.000 ljudi. Nestajale su cijele obitelji, sela i gradovi. Ukupno nekoliko milijuna ljudi je umrlo, …
U to vrijeme, 'The New York Times'…prenosi Waltera Durantyja, šefa moskovskog dopisništva koji je izvještavao o Staljinovim 'agrarnim reformama'. Duranty je, pak, inzistirao na tome da, iako je bilo 'ozbiljne nestašice hrane' u Ukrajini, 'ondje nije bilo stvarne gladi'. Nije bilo 'smrtnih slučajeva od gladi', samo 'raširena smrtnost zbog bolesti i pothranjenosti'. U idućim člancima ponavljao je laži: 'Nema gladi ili stvarnog skapavanja od gladi, niti da bi moglo biti nešto nalik tomu', bilo koje izvješće o gladi u Rusiji danas je pretjerivanje ili zlobna propaganda; ne možete napraviti omlet bez razbijanja jaja.'
Duranty je na kraju dobio Pulitzerovu nagradu za svoja izvješća iz Rusije. Kad su sovjetski arhivi otvoreni za javnost i kad je istina o gladi i milijunima žrtava izišla na vidjelo, postalo je nemoguće zanijekati da je šef moskovskog dopisništva 'The New York Timesa', Walter Duranty, služio kao Staljinov apologet i propagandist, koji je svijetu zatajio istinu, a možda i mogućnost preventivnog djelovanja u sprečavanju masovnog umiranja od gladi i genocida u Ukrajini.
Znao je istinu, doduše, kao i mnogi drugi u 'The New York Timesu' i drugdje, jer je u jesen 1933. u britanskom veleposlanstvu izjavio da je deset milijuna ljudi umrlo. 'Ukrajina je', rekao je, 'iskrvarila do smrti', što je impozantna izjava za nekoga tko je nekoliko dana ranije, govor o gladi opisivao kao 'običan apsurd'.
Mnoge poznate osobe pozvale su Pulitzerov odbor da mu oduzme nagradu. Poznati američki komentator Joseph Alsop kasnije je o Durantyju rekao 'da mu je laganje poput dionica na burzi'. No Pulitzerov odbor je odbacio dva zahtjeva za poništenje…U međuvremenu, njegov bivši poslodavac, 'The New York Times' takozvani 'uzor' profesionalnog novinarstva, 'zlatni standard' kojemu teži svaki medij, i dalje se iz godine u godinu kontinuirano ponosi Durantyjevim imenom na listi dobitnika Pulitzerove nagrade."
A Des Griffin je u svojoj knjizi „Četvrti Reich bogatih“ objavljenoj kod nas 2003. godine, napisao:
„Kako je Willis Carto prije nekoliko godina napisao: 'Kako se tisak….voli hvaliti pred svojim žrtvama – čitateljima – svojom slobodom. Da, tisak je možda slobodan da laže, iskrivljuje, potiskuje, vara i kleveće, ali je li slobodan da kaže istinu?
Mnogi imaju dobrih razloga vjerovati da je, što se tiče masovnih medija, istina mrtva……
….Bivši urednik 'New York Timesa' dao je odgovor: 'Mi smo oruđe i podanici bogatih u sjeni. Mi smo marionete………..intelektualne prostitutke.“
Mediji u Hrvatskoj
Okruženi takvim uzorima i mediji u novonastalim tranzicijskim državama, a naravno i u Hrvatskoj, predstavljaju jednu od tamnih strana novih društava. U hrvatskoj novinari pišu 'kako im gazda kaže', a gazde i urednici su ili odgojeni u komunizmu, npr. kao urednici lista 'Komunist' ili su kapitalom vezani uz bivše strukture moći i za mnoge od njih je svaki oblik samostalne hrvatske države neprihvatljiv, jer je za njih svaka slobodna Hrvatska odmah i 'ustaška, klerofašistička država'.
Osim toga, veliki broj novinara je vrlo slabo i površno obrazovan i uopće ne razumiju složene odnose i procese koji se odvijaju u novonastalim državama. I najsretniji su kada mogu 'kopati po kanalizaciji' i intervjuirani najopskurnije likove koje mogu naći. Kada treba, 'elitni' novinari izmišljaju intervjue, a uz to ne plaćaju poreze i bezočno lažu.
Sjećam se kada je u jednom vodećem dnevnom listu objavljeno da je dvije tisuće ljudi u Kanadi protestiralo protiv koncerta Marka Perkovića Thomsona. Gospođa ispod čijeg su prozora demonstrirali nabrojala ih je ukupno devet.
Budući da novinari vrlo često ne posjeduju nikakav niti moralni niti stručni filtar, u medijima se promoviraju svakakvi i najnegativniji likovi, čudne prošlosti. Ljude koji su bili u zatvoru zbog provala u automobile promoviraju za članove Vlade, a ljude koji su svojom menadžerskom nesposobnošću upropastili niz poduzeća promoviraju u gospodarske stručnjake koji svima 'sole pamet'.
Mediji su kao oružje u ratu
Ono što su tenkovi u klasičnom ratu, to su mediji u političkom i informacijskom ratu. Oni oblikuju javno mnijenje i stavove birača koji izlaze na birališta i donose pobjedu na izborima. Mediji su u pravilu pod velikim utjecajem raznih 'dubokih država', korporacija i financijskih moćnika. Ipak, u zadnje se vrijeme njihovom djelovanju suprotstavlja utjecaj društvenih mreža koje te mračne sile (za sada) još ne kontroliraju.
Hrvatska desnica to još uvijek nije shvatila u potpunosti. Stalno kukaju da su mediji u rukama 'djece komunizma', a sami nisu sposobni ništa napraviti. Ako smo za vrijeme Domovinskog rata mogli iz 'ničega' nabaviti tenkove i razno oružje, zar je problem otići u dijasporu i motivirati iseljenike da financiraju i osnuju neki državotvorni medij u Hrvatskoj, televiziju i novine. Naši desni novinari su naučeni samo raditi za razne gazde. A kada im ti gazde daju otkaz, onda samo kukaju, umjesto da budu poduzetni i osnuju svoje utjecajne i kvalitetne novine.
Ima dobrih primjera
Ali ipak ima i dobrih primjera. Trebaju se svi ugledati u poduzetnicu Kseniju Abramović koja je osnovala i vodi vrlo utjecajnu i kvalitetnu televizijsku stanicu, Laudato TV. Ta pametna, hrabra i poduzetna žena nije samo cendrala o tome kako nas 'lijevi mediji' teroriziraju i kako nam ne daju pristup u medije. Ona je osnovala svoju televiziju. S emitiranjem je Laudato TV započela na blagdan Božića, 25. prosinca 2015. godine.
Ksenija Abramović
(Izvor slike: https://www.glas-koncila.hr/...)
Sada se pojavljuju i razni podcasti koji šire svoj utjecaj. Nadam se da će se među tzv. 'državotvornim' novinarima pojaviti netko koji ima poduzetnog duha, koji će pronaći investitore i osnovati kvalitetne i utjecajne dnevne novine, tjednik i novu TV stanicu.
Ankete, razorno oružje manipulacije
U svom manipulatorskom djelovanju na birače mediji koriste jedno snažno oružje, ankete kojima 'ispituju' javno mnijenje i te 'rezultate' plasiraju u javnost kao neke znanstveno utemeljene činjenice. Ta anketiranja nazivaju istraživanjima da im se da ozbiljna prizvuk, a onda se ti bezvrijedni rezultati analiziraju, o njima se diskutira i tretiraju se kao vjerodostojni podaci. Meni je uvijek žalosno gledati ili čitati komentare raznih sveučilišnih profesora ili nekih drugih 'ozbiljnih' ljudi, kojekakvih analitičara kako na raznim okruglim stolovima diskutiraju o tim podacima kao ozbiljnim činjenicama, a niti jednom nisam čuo da se netko pita: „A kako ste došli do tih rezultata, tih postotaka?“ Sam postupak anketiranja može biti priznata znanstvena metoda u istraživanjima, ali uz uvjet da se provodi na reprezentativnom uzorku, koji može znanstveno predstavljati cijelu populaciju i da se izbor pitanja, te obrada i analiza rezultata radi znanstvenim metodama. Međutim, znanstveni postupak zahtijeva vrijeme, a sve te agencije su plaćene da što prije daju neke brojke koje se mogu objaviti na televiziji. Zato rade brzo, površno, nestručno i u pravilu telefonski. Njih ne zanima stvarno raspoloženje i mišljenje birača, već im je cilj zadovoljiti potrebe i cilj naručitelja. A naručitelji dobro plaćaju takve „istraživače“.
Poznat je slučaj jednog našeg bivšeg predsjednika kojem su takve „ankete“ uvijek davale oko 80% glasova, a onda se doznalo da je taj predsjednik anketarima za njihove usluge čak davao na korištenje vojni helikopter da ih vozi do Zaboka. Vrijednost tih rezultata se pokazala na izborima koje je taj predsjednik izgubio.
Slično se dogodilo na prošlim predsjedničkim izborima u Americi. Tamo su sve ankete prognozirale pobjedu Hillary Clinton (jer su svi mediji za nju navijali), a onda je Donald Trump premoćno pobijedio.
Agencije anketu u pravilu rade na bezvrijednom uzorku, koji nije reprezentativan niti po izboru ni po broju ispitanika. U bilo kakvom stručnom pogledu takve ankete su bezvrijedne i služe samo u svrhu manipulacije biračima. I tada se na temelju tih brojki, bezvrijednih postotaka rade razni grafikoni, krivulje i prikazi u bojama kojima se impresionira naivno gledateljstvo ili čitateljstvo.
Kod toga se obično ne primijeti mala brojka u kutu koja govori o broju anketiranih osoba. Obično je to od 500 do 1000 osoba koje trebaju predstavljati mišljenje 4.000.000 hrvatskih građana. I nitko ne govori o tome kako i po kojoj metodi su izabrali te osobe i zašto bi te osobe mogle predstavljati mišljene cijele populacije. Ankete se u pravilu rade telefonski i nitko ne može provjeravati kako su ankete rađene. Ne bih se začudio da je veliki broj tih odgovora u anketama jednostavno izmišljen.
Rezultati tih „istraživanja“ velikim se slovima upisuju u naslove članaka ili na TV ekranu I prosto je fascinantno, jadno i žalosno da na temelju toga razni analitičari, komentatori i drugi „mudraci“ diskutiraju o značenju npr. razlike od 0.3%.
Većina birača nema neko izraženo mišljenje o bilo čemu i „rezultati“ tih „istraživanja“ ih „poguraju“ prema određenom kandidatu koji u takvim anketama dobiva veće brojke.
Žalosno je da se takav način „istraživanja“ sve više koristi i u društvenim znanostima.
Ipak, mediji nisu svemogući ni u Americi ni u Hrvatskoj
Slučaj Trump
Na navedenoj tribini od 27. listopada 2016. jedan znanstvenik s Fakulteta političkih znanosti je vrlo „uvjerljivo“ tvrdio da će na izborima u SAD, bez ikakve sumnje, pobijediti Hillary Clinton. „Sva ozbiljna istraživanja objavljivana u zadnje vrijeme u svjetskim, stručnim i znanstvenim časopisima govore da će s 96% vjerojatnosti pobijediti gospođa Clinton. A sve ove američke ankete koje govore o izjednačenosti su lažne i služe samo da povećaju tiražu novina i da stvore privid neizvjesnosti da bi se novine bolje prodavale. Nema nikakve neizvjesnosti, Hillary Clinton će sigurno pobijediti, s velikom razlikom. U to nema nikakve sumnje“, autoritativno i samouvjereno je tvrdio uvaženi „znanstvenik“ koji odgaja buduće novinare.
Nikada u povijesti američkih izbora nije jedan kandidat imao tako veliku podršku medija. Od 300 glavnih medija samo 3 su „navijala“ za Donalda Trumpa, od 126 velikih TV kuća samo je 1 podržavala Trumpa. Svi ostali, sve financijske institucije, cijeli establishment, predsjednik Obama, filmske i glazbene zvijezde, mnogi čuveni športaši, davali su podršku demokratskoj kandidatkinji Hillary Clinton, uz nevjerojatno agresivnu i sveopće podršku medija. Za Trumpa su govorili da je „rasist, neotesan, agresivan, seksist, glup, nesposoban da bude predsjednik Amerike“. A za Trumpove su birače posprdno tvrdili da su „glupa, ideološki opijena masa, žrtve jednog priprostog opsjenara“.
Rezultati izbora 9.studenog 2016. bili su stravičan šok za liberalnu, globalističku, „politički korektnu“ Ameriku. To je bio šok i za većinu tzv. vodećih novinara u Hrvatskoj koji u srijedu nisu mogli doći k sebi i počeli su kritizirati američki narod zbog „pogrešnog“ izbora i poučavati Amerikance o demokraciji.
Borislav Škegro je u Večernjaku napisao:
„Ljudi su slobodno izrazili svoje mišljenje – fućkaš svjetski poredak u kojem ostajem bez posla….Jedna od skupina američkog stanovništva koja je donijela odlučujuće glasove Trumpu upravo su ljudi iz američkog „Pojasa hrđe“- prostor od New Yorka preko Detroita do Milwaukeeja. Nekada najmoćnija svjetska industrijska konglomeracija odavno je prostor nepreglednih nakupina zahrđale i napuštene opreme i zgrada. Industrijska proizvodnja, od čelika do automobila, od strojeva do kućanskih aparata, preselila se drugdje - Kinu, Meksiko, Indiju …
Milijuni radnika ostali su bez posla. Njihove kuće postale su gotovo bezvrijedne. Vrlo ih je malo uspjelo pronaći drugi posao. Trump je progovorio bez ustezanja – za to su krivi pokvareni političari u Washingtonu koji su potpisivali razne trgovinske sporazume i tako uništili domaću proizvodnju.“
Donald Trump
(Izvor slike: https://www.bostonglobe.com/...)
Henry Kissinger, nesumnjivo je jedan od najvažnijih, ali i najkontroverznijih diplomata 20. stoljeća, u intervjuu objavljenom 10. studenog 2016. u uglednom listu The Atlantic, na pitanje novinara Jeffreyja Goldberga o upravo održanim predsjedničkim izborima priznao je: „ Mislio sam da će Hillary pobijediti“. A na pitanje: „Zašto se ovo [pobjeda Donalda Trumpa] dogodilo?“, odgovorio je: „Fenomen Trump uvelike je reakcija velikog dijela unutrašnjih saveznih država SAD-a na napade intelektualnih i akademskih zajednica na njihove vrijednosti. Postoje i drugi razlozi, ali ovaj je značajan.“
Hrvatski slučaj
Slično se dogodilo i u Hrvatskoj 11. siječnja 2015. godine na predsjedničkim izborima. Jedan kandidat, tzv. ljevice imao je sveopću podršku medija, većine civilnih udruga i „sveopće liberalne“ javnosti. U anketama mu je prognozirana sigurna pobjeda, a podrška mu je u anketama povremeno dostizala i 80%.
I izgubio je izbore.
U 2016., slično se dogodilo na izborima još dva puta.
Naš ugledni kolumnist, Zvonimir Hodak je napisao: „U SAD-u i Hrvatskoj u anketama pobjeđuje ljevica, a na izborima desnica“.
A kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić je 12.11.2016. lijepo opisao sliku suvremenog društva: „Ljevica ne razumije da je demokracija nešto što proizlazi iz naroda, već je vide kao priliku da se narod preodgoji.“
Sada se mnogobrojni analitičari u svijetu bave tom temom da shvate što se to i zašto se to dogodilo. Trebalo bi uključiti stručnjake s područja psihijatrije i psihologije koji se bave psihologijom masa da daju odgovor na ta pitanja. Činjenica je da mediji imaju veliku ulogu u oblikovanju svijesti ljudi i da mogu utjecati na izbore i dovesti na vlast one osobe koje izaberu moćne interesne skupine. Ali to, izgleda, ipak ide samo do jedne točke.
Možemo se sjetiti kraja 1999. godine u kojoj je jedan naš političar na izborima za Sabor dobio manje od 5% glasova, znači doživio je fijasko. Nakon toga ga je dobro organizirana, većinom medijska mašinerija „uzela u svoje ruke“ i ubrzo je, nekoliko mjeseci poslije toga, u veljači 2000. postao predsjednik republike.
Je li takva mašinerija izgubila svoju moć i u Americi i u Hrvatskoj?
I zašto se to dogodilo?
Možda odgovor možemo potražiti u briljantnoj izreci Abrahama Lincolna: „Možete varati neke ljude sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme.“
Vjerojatno, snažna, preagresivna i preočita, „jednosmjerna“, medijska manipulacije koja predugo traje jednom dođe do „kritične točke“, kada ljudi počnu sumnjati u sve te poruke, više ih ne slušaju i kada sva ta medijska agresivnost više nema nikakav učinak. I tada ljudi počnu normalno razmišljati i vraćati se prema svojim temeljnim vrijednostima s kojima su odrasli i svojim vlastitim zaključcima.
To se „ne smije više nikada dogoditi“
Ljevičarska američka, a i svjetska scena bila je šokirana i zaprepaštena činjenicom da je 20. siječnja 2017. godine Donald Trump postao 45 predsjednik SAD. Vjerojatno su tada odlučili da će ubuduće poduzeti sve što je u njihovoj moći da se to više ne dogodi. A u današnjem digitalnom dobu veliku ulogu u tome trebaju odigrati moćne tehnološke kompanije kao što je Google.
U tekstu objavljenom na portalu www.narod.hr 30.6.2019. novinar Marcel Holjevac piše:
„U međuvremenu je YouTube, kompanija u vlasništvu Googlea, obrisala sa svojih stranica video koji prikazuje njihovu menadžericu Jen Gennai, kako novinaru “Projekta Veritas” – koji se lažno predstavio – govori kako tvrtka radi na tome da “spriječi još jednu Trump situaciju”, odnosno kako Google neće dozvoliti da ikad više itko poput Trumpa dođe na vlast. Kako? Jasno, manipuliranjem rezultata pretraživanja.
….Zviždač koji je razgovarao s Projektom Veritas također je skrenuo pozornost na prikriveno potiskivanje glasova koji nisu progresivni na YouTubeu, rekavši da je zaustavljanje predsjednika Donalda Trumpa i drugih političara poput Trumpa postalo prioritet za tehnološkog diva…
… U razgovoru on navodi: 'Ljudi trebaju znati što se događa s Googleom i da oni nisu objektivni izvor informacija. Oni su vrlo pristrani politički stroj koji je posvećen tome da se nikada više ne smije dopustiti da netko poput Donalda Trumpa ponovno dođe na vlast'…
… Na Googleove politike komentar je dao dr. Robert Epstein, viši istraživački psiholog Američkog instituta za istraživanje ponašanja i tehnologije. On je u ponedjeljak, 24. lipnja, rekao kako je Googleovo oblikovanje stavova i ponašanja ljudi kroz kontrolu internetskog pretraživanja 'daleko iznad' monopola.
'Googleovi algoritmi imaju dramatičan utjecaj na razmišljanje, ponašanje, stavove, uvjerenja, kupnje i glasačke preferencije dvije i pol milijarde ljudi', izjavio je Epstein.
'To je moć koju imaju'.
Znak Googlea
(Izvor slike: https://olhardigital.com.br/2023/01/17/)
'Status Googlea nadmašuje status monopola, objasnio je Epstein. 'To je ono što totalitarni režim radi', rekao je Epstein u vezi Googleova iskorištavanja svoje moći za postizanje političkih ciljeva. 'Ovo nije monopol. Monopol određuje cijene. Ovo je daleko iznad toga. Ovo je represivna vlada. To je totalitarna, autoritarna vlada koja u ovom trenutku vlada velikim dijelom svijeta.'
Epstein se prisjetio: 'Godine 2015. izračunao sam da je Googleov algoritam pretraživanja – čak i do tog vremena – određivao ishode od 25 posto nacionalnih izbora u svijetu. … Devedeset i dva posto pretraživanja u svijetu provodi se na Googleovoj tražilici, a ljudi vjeruju u rezultate koje dobiju jer vjeruju da ih dobivaju iz algoritma, a algoritmi su objektivni i nepristrani. To vrlo brzo i dramatično mijenja mišljenje ljudi koji su neodlučni'.
'Google nije monopol”, ponovio je Epstein. 'Google je totalitarna cjelina – entitet nalik vladi – kakvu svijet nikada nije vidio, i ne, ne pretjerujem. Ako ništa drugo, podcjenjujem koliko je ovo jeziva situacija.'
Epstein je nastavio: '…kad pogledate pažljivije, ono što doista kažu jest –'Hajde da promoviramo jedan određeni skup vrijednosti. Promovirat ćemo jednu određenu političku stranku. Potisnimo materijal koji je u suprotnosti s vrijednostima koje držimo i politikom u koju vjerujemo'.
'Sve to skrivaju, što je vrlo jednostavan politički program', dodao je Epstein. 'Oni to skrivaju iza ovog vrlo visokog utopijskog jezika. Ovdje smo da bismo svijet učinili boljim.'
Iz maila jednog zaposlenika Googla koji je 'procurio' vidi se da vodeće konzervativce nazivaju nacistima i razmatraju načine na koje bi Google mogao suzbiti pretraživanja koja bi ih davala u rezultatima, te predlaže da ih se ukloni iz 'preporučeno za vas' tamo gdje se pojavljuju.
A to se sve događa u zemlji koja se hvali da je predvodnica demokracije u svijetu.
Medijsko rušenje vlasti u Hrvatskoj
Izgleda da zapadni moćnici, i financijski i politički, nemaju previše povjerenja u narod i demokratske procese pa su 1990-ih godina uložili jako puno novaca sa ciljem da promijene, odnosno sruše demokratski izabrane vlasti u bivšim komunističkim državama Istočne Europe. Zaključili su da narod nije u stanju, odnosno nije dovoljno zreo da izabere pravu vlast pa su odlučili umiješati se da demokratske procese poguraju u „pravom“ smjeru.
O tome se otvoreno piše u tekstu „Media helped regime change in the Balkans“ (Mediji su pomogli promjene režima na Balkanu) objavljenom na portalu Kuće ljudskih prava objavljenom 19.7.2007. godine. https://humanrightshouse.org/...
U Uvodu piše: „Potpora neovisnim medijima pomogla je građanima u nekoliko balkanskih zemalja da se riješe autoritarnih, etno-nacionalnih režima. Međunarodna pomoć pokazala se učinkovitim načinom promicanja demokracije na ratom razorenom području u razdoblju od 1995-2005.godine.“
Tekst se bavi izvješćem „Ten Years of Media Support To the Balkans: An Assessment. (Deset godina podrške medijima na Balkanu). Izvješće je objavila organizacija STABILITY PACT FOR SOUTHEAST EUROPE., (Pakt o stabilnosti za jugoistočnu Europu) u Amsterdamu, u lipnju 2007. godine.
Izvješće su financirali Švedska agencija za međunarodnu razvojnu suradnju (Sida, Švedska), Institut für Auslandsbeziehungen (IfA, Njemačka) i norveško Ministarstvo vanjskih poslova.
Naslovnica izvješća „Ten Years of Media Support To the Balkans: An Assessment“
(Izvor slike: mediasupport_Balkan.pdf (google.com)
Pakt stabilnosti za Jugoistočnu Europu bila je institucija koja je na inicijativu Europske unije osnovana 1999. godine s ciljem „jačanja mira, demokracije, ljudskih prava i gospodarstva u zemljama jugoistočne Europe od 1999. do 2008. godine“. Danas je tu instituciju zamijenilo Regionalno kooperativno vijeće, no zanimljivo je promotriti izvješće Pakta stabilnosti, naručeno 2006. godine, koje je kod nas prošlo nezapaženo..
U izvješću se procjenjuje učinak i učinkovitost desetogodišnje međunarodne pomoći medijima na Balkanu. U tom je razdoblju međunarodna zajednica promicala besplatno i profesionalno izvješćivanje pružanjem najmanje 270 milijuna eura pomoći neovisnim i pomirljivim medijima.
U toj analizi se otvoreno piše kako su mediji angažirani i financirani za rušenje vlasti u zemljama bivše Jugoslavije, uključujući i Hrvatsku, koliko je novaca iz inozemstva i na što potrošeno te kako se danas, odnosno od 2005. oko 50-ak aktera medijskog rušenja HDZ-a nalazi u vrhu mainstream medija i državnih medija.
Komentar tog izvješća objavljen je i na portalu narod.hr 17.10.2022. godine.
U tekstu na portalu narod.hr, između ostalog, piše:
„Pri tome se ističe važnost multimilijunskih donacija i otvoreno kao cilj naglašava onemogućavanje državi ikakve kontrole nad protokom informacija, što se može tumačiti kao napad na njezinu suverenitet.
Vanjski centri moći i nevladine organizacije nisu bile predane samo u stvaranju alternativnih medija već i u lobiranju glede donošenja zakona koji će stvoriti “plodno tlo” za razvoj tzv. “neovisnih medija”.
Ovdje vidimo priznanje da su se neovisni mediji koristili za direktne političke ciljeve koji su bili u suprotnosti s državnim interesima prema tadašnjim navodno autoritarnim vladama
Prema priznanju autora izvješća, međunarodne institucije su koristile zakonodavne i regulatorne reforme medija kao preduvjet da bi se Hrvatska i druge zemlje mogle pridružiti Vijeću Europe, EU, NATO-u, OECD-u, a s druge strane iste se regulative koriste kako bi se vlastima tih država oduzela moć djelovanja koju su do tada imali.
Nedvojbeno je da je po prvi put u povijesti medijska potpora postala značajna, pa čak i središnja strategija međunarodne zajednice za rješavanje niza političkih i društvenih pitanja”, naglašava se u priopćenju.
Za osposobljavanje medijskih djelatnika u deset godina u Hrvatskoj izdvojeno je 2.4 milijuna eura, za izravnu podršku 19.7 milijuna eura, a za “medijsku okolinu” 14.5 milijuna eura. Sveukupno, zabilježeno je 36.6 milijuna eura donacija za medije između 1995. i 2005. godine.
Nezavisni tisak u nastajanju uvelike se ideološki i kadrovski preklapao s oporbenim skupinama, a medijska scena, uključujući kuće poput Feral Tribunea i Radija 101, kao i propagandne državne medije, bila je glavno polje političkih borbi. Mediji su postali primarno žarište napora da se zemlja oslobodi stiska Tuđmanove nacionalističke stranke HDZ. Medijska potpora raspala se s izbacivanjem stranke 2000. s vlasti”, navodi se u izvješću.
Izravna medijska podrška u ranim fazama razdoblja bila je brza, nebirokratska i u mnogim slučajevima spontana, davana u kriznim uvjetima. Obično nije bila dio strateškog programa, već je odražavala situacijsku etiku, političku volju i osobne simpatije. Često je bilo prikrivena i neregulirana, bez pozivanja na jasno definirane kriterije i transparentne procedure, a u nekim slučajevima mimo zakona i propisa koji su bili u suprotnosti s međunarodnim standardima. Donacije su davane u gotovini, često od strane osoblja veleposlanstva koristeći sredstva na kraju godine ili sredstva nevladinih organizacija koje rade s fleksibilnim financiranjem”, neobično otvorenim tonom se ističe u izvješću.
Iz ovog dijela izvješća vidimo kako je novac navodno neovisnim medijima i nevladinim organizacijama davan na ruke, s ciljem izbjegavanja plaćanja poreza i uopće tragova novca, a po kriteriju političke podobnosti. U pravnim državama takvo što bi predstavljalo strogo kršenje zakona i doista, za vrijeme predsjednika Tuđmana, vrh hrvatske podružnice zaklade Otvoreno društvo Georgea Sorosa bio je osuđen zbog utaje poreza.
Radio 101 u Hrvatskoj, izvorno omladinski medij za vrijeme Tita, funkcionirao je kao “dječji vrtić za liberalne novinare”.
Jedan hrvatski doušnik rekao je: 'Iskorišteni smo za postizanje političkih ciljeva (rušenje HDZ-a), a zatim napušteni. Pomoć nije bila promicanje demokracije i vrijednosti', navodi se u izvješću
Izravna potpora neovisnim medijima bila je ključni čimbenik u pomaganju građanima nekoliko balkanskih zemalja da se oslobode autoritarnih etno-nacionalističkih režima koji su bili zloćudna i destruktivna sila u zemlji i inozemstvu”, stoji u izvješću te se dodaju preporuke 'međunarodnim akterima' da trebaju izbjeći postojanje velikog broja medijskih kuća i da dalje rade na “reformi zakonodavstva” tako da mediji i nevladine organizacije “pomažu” odvjetnicima, sucima, vlasnicima medija, urednicima, članovima parlamenta i dužnosnicima “da znaju, razumiju, koriste i provode zakone”.
Sjećam se jednog slučaja iz kraja 1990-ih godina. U hotelu „Sheraton“ organizirana je jedna međunarodna konferencija s temom uvođenja „flat tax poreza“[3] u Hrvatsku. Organizaciju je organizirao jedan hrvatsko-američki bračni park koji je došao u Hrvatsku sa zadatkom da uvede flat tax porez. (Zanimljivo je da su Amerikanci u Hrvatsku poslali dvoje marginalaca da u jednoj suverenoj zemlji promijene porezni sustav. Oni nisu, naravno, uspjeli, ali je takav porezni sustav uveden u velikom broju istočnih postkomunističkih zemalja, među kojima je bila i Slovačka.) I na toj konferenciji je sudjelovao i jedan mladi političar iz Slovačke (čini mi se da je bio premijer). Govorio je o flat tex porezu, ali i o svojoj političkoj karijeri. Zapamtio sam da je rekao da se politikom počeo baviti kada je imao 16 godina, u civilnim udrugama koje su bile financirane iz inozemstva. Nakon dvadesetak godina postao je premijer. Kolega koji je sjedio za stolom kraj mene to je komentirao: „Znači, toliko im treba da odgoje i naprave premijera.“
Dr. Franjo Tuđman i Soros
Malo je poznato da je jedan od prvih državnika u svijetu koji se ozbiljno sukobio sa samoprozvanim filantropom Georgeom Sorosom bio upravo prvi hrvatski predsjednik i predsjednik HDZ-a dr. Franjo Tuđman, koji je na njegove sumnjive aktivnosti upozoravao svjetsku javnost davne 1996. godine. O tome govori tekst objavljen na portalu narod.hr 22.2.2029:
„Franjo Tuđman je tako u intervjuu za BBC 11.12.1996. godine rekao sljedeće: '(Soros i njegovi saveznici) proširili su svoje krakove kroz naše cjelokupno društvo. Soros (…) je imao dozvolu… sakupiti i distribuirati humanitarnu pomoć… Međutim, mi …smo im dozvolili da rade gotovo sve što su htjeli… Oni su uključili u svoju mrežu…ljude svih godina i klasa (…) pokušavajući ih osvojiti putem financijske pomoći…. [Njihov cilj] je kontrolirati sve sfere života (…) kreirajući državu unutar države…”, navodi David Horowitz konzervativni autor, istraživački novinar u svojoj knjizi 'Kako su George Soros, Hillary Clinton i radikali iz 60-tih godina preuzeli Demokratsku stranku'.
Optužbe dr. Franje Tuđmana indirektno je potvrdio sam George Soros kada se 2004. u svojoj knjizi 'Balon američke supremacije' pohvalio: 'Moja zaklada pomogla je u uspostavljanju demokracije promjenom režima u Slovačkoj 1998. i Hrvatskoj 1999. godine … mobilizirajući civilno društvo da se riješi Vladimira Mečiara, Franje Tuđmana'
Hrvatskoj javnosti je također malo poznato da je Hrvatska, za vrijeme prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana bila prva država koja je podigla optužnice protiv članove lokalne podružnice Sorosevog Otvorenog društva, što se dogodilo 1997. godine, piše The New York Times.
U izdanju The New York Times datiranog 3. siječnja 1997. navodi se kako je “Hrvatska danas izjavila da su trojica visokih dužnosnika iz lokalne podružnice međunarodne zaklade za potporu koju financira američki financijer George Soros optužena za utaju poreza.“
Kraj 2. dijela
Nastavak slijedi
I.DIO Anatomija novog društva (2) – O demokraciji (I.DIO) (sveopoduzetnistvu.com)
III. DIO Anatomija novog društva (2) – O demokraciji (III.DIO) (sveopoduzetnistvu.com)
[1] Avram Noam Chomsky, (1928. SAD) je američki lingvist, filozof, kognitivni znanstvenik, politički aktivist, pisac i predavač. On je profesor emeritus lingvistike na Massachusetts Institute of Technology. Smatra se ključnom intelektuačnom figurom unutar ljevice SAD-a. Chomskya se smatra odgovornim za stvaranje teorije generativne gramatike, koja je smatrana jednim od najvećih doprinosa lingvistici u 20. stoljeću. Započevši sa svojom kritikom Vijetnamskog rata u 60-ima, Chomsky je postao poznatiji – osobito međunarodno – za svoju kritiku medija i politike. Široko je poznat po svom političkom aktivizmu i kritici vanjske politike SAD-a i ostalih vlada.
[3] Proporcionalni porez (engl. flat tax) označava porezni sustav u kojemu poduzeća i pojedinci plaćaju porez na dohodak po istoj stopi, a ne po različitim, progresivnim stopama