• Povijest/
• Ljudi i karijere /

18. 05. 2025

Dnevnik domobrana Drage Kramarića iz 1. svjetskog rata, 1915. godine (I. DIO)

• Marijan Ožanić

Zapovjedništvo 25. zagrebačke i 26. karlovačke pukovnije bilo je smješteno u Ukrajinskom selu Glibivka

(Izvor slike: https://www.vecernji.hr/...)

Uvod

Hrvati još nisu raščistili s događajima iz 2. svjetskog rata, nisu usuglasili interpretacije povijesnih događaja iz vremena prije 80 godina, a na 1. svjetski rat koji je bio prije 110 godina su uglavnom zaboravili. Jedino još srednjoškolci čitaju o tome u lektiri u djelima Miroslava Krleže, u  pripovijetkama „Bitka kod Bistrice Lesne“, „Domobran Jambrek“, „Tri domobrana“ i drugim pripovijetkama iz knjige „Hrvatski bog Mars“.

Ipak, prije desetak godina, 2014. godine, obilježila se 100-godišnjica početka Velikog rata, a Hrvatski državni arhiv izradio je portal posvećen toj temi i izdano je nekoliko knjiga.

Zato je potrebno prisjetiti se nekih podataka iz Prvog svjetskog rata da bismo bolje razumjeli Dnevnik domobranskog časnika  Drage Kramarića kojeg je on pisao za vrijeme tog Velikog rata, 1915. godine. 

Domobrani

Hrvatska vojska u Prvom svjetskom ratu nazivala se Kraljevsko hrvatsko domobranstvo ili Kraljevsko hrvatsko-ugarsko domobranstvo,  To su bile teritorijalne snage na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije  u sastavu Austrougarske vojske od 1868. do 1918. Nastalo je nakon hrvatsko-ugarske nagodbe, a posebnost hrvatskog domobranstva odražavala je autonomiju Hrvatske i Slavonije u sklopu Austro-Ugarske. Kraljevsko hrvatsko domobranstvo je, uz austrijsko i ugarsko, de facto bilo jedno od tri posebna domobranstva u sastavu Austro-ugarske vojske

Hrvatsko-ugarskom nagodbom u ljeto 1868. vojni i poslovi obrane postali su zajednička ugarsko-hrvatska nadležnost. Tako je pri rješavanju ovih dvojbi došlo do žestokih prijepora, gdje se posebno istakao general grof Miroslav Kulmer, rođeni Zagrepčanin. On je predložio da se nova vojska u Hrvatskoj ne zove "honvédség" nego "domobranstvo". Tu svoju zamisao vrlo uspješno je obranio i pred samim carem Franjom Josipom I.

Domobranska vojarna u Zagrebu 1889.

(Izvor slike: Kraljevsko hrvatsko domobranstvo – Wikipedija)

 Zgrada zapovjedništva domobranstva, danas sjedište DORH-a na Zrinjevcu u Zagrebu

(Izvor slike: (Izvor slike: Kraljevsko hrvatsko domobranstvo – Wikipedija)

U austrijskom dijelu monarhije u svim domobranskim postrojbama zapovjedni jezik je bio njemački, tako da su, pored Mađara, Hrvati bili jedini narod u Austro-Ugarskoj koji je imao vojne postrojbe s imenima na svom jeziku, s povlasticom posebnih pukovnijskih zastava, pod svojim časnicima i sa svojim zapovjednim jezikom. U postrojbama hrvatskog domobranstva, hrvatski nije bio samo vojno-zapovjedni jezik, već i jedini jezik komunikacije unutar i između pukovnija i njihovih nadređenih.  U usporedbi sa Zajedničkom vojskom, vojnici i časnici domobranstva živjeli su u gotovo jednojezičnom svijetu

Pošto je u Hrvatskoj uvedeno domobranstvo, a u službi mu bio ozakonjen hrvatski jezik, trebalo je prevesti cijeli vojnički pravilnik i sve naredbe na hrvatski. Tadašnji zapovjednik domobranstva general Miroslav Kulmer  smatrao je da bi to najbolje mogao učiniti Bogoslav Šulek.

Mnoge riječi koje je Šulek preuzeo iz naroda, preveo ili sam stvorio (bojnik, bojovnik, desetnik, razvodnik, vodnik) trajno su ostale u hrvatskom jeziku te i danas čine osnovu hrvatskog vojnog nazivlja.

Žene iz naše Posavine gledaju odlazak vlaka s njihovim sinovima i muževima u rat kroz ogradu oko Glavnog kolodvora  u Zagrebu.

(Izvor slike: knjiga „Dugoselski kraj u Prvom svjetskom ratu“)

Kad su započela neprijateljstva početkom Prvog svjetskog rata, prema mobilizacijskim planovima dolazi do formiranja ratnih jedinica: divizija, zborova (korpusa) i vojski (armija). Tako je zagrebački XIII. zbor (popunjavali su ga Hrvati iz kontinentalne Hrvatske i Slavonije)  nastao od većine hrvatskog domobranstva. Glavninu XIII. zbora činila je 36. divizija zajedničke vojske sastavljena od 16., 53. i 78. pukovnije, zatim 7. divizija zajedničke vojske sastavljena od 79. pukovnije i dijela 96. , te glasovite „vražje“ divizije domobranskog pješaštva, sastavljene od četiri domobranske pukovnije, 25., 26., 27. i 28.

53. pješačku pukovniju iz Zagreba popunjavala su područja Zagreba, Siska, Samobora, Sv. Ivana Zeline, Dugog Sela, Velike Gorice, Sv. Križa, Pregrade, Klanjca, Zlatar Bistrice i Stubice.

Pred Prvi svjetski rat Kraljevsko hrvatsko domobranstvo izgledalo je ovako:

(Izvor slike: Kraljevsko hrvatsko domobranstvo – Wikipedija)

Vojnik 16. hrvatske pješačke pukovnije, zimi,  početkom  1915. godine na Karpatima.

Standardno oružje sastojalo se od puške sustava Mannlicher M. 1895., kalibra 8 mm s bajunetom. Oprema vojnika sastojala se od ranca, lopatice i plinske maske.

Crtež: Višeslav Aralica

(Izvor slike: knjiga „Hrvatski ratnici kroz stoljeća – Od oko 800. do 1918. godine)

Domobran u borbenoj odori

(Izvor slike: Kraljevsko hrvatsko domobranstvo – Wikipedija)

Steyr-Mannlicher M95/30, puška domobranstva

(Izvor slike: Kraljevsko hrvatsko domobranstvo – Wikipedija)

Ratni put 25. zagrebačke i 26. karlovačke domobranske pukovnije prema istoku otpočinje 1915., kad se povlače s balkanskog ratišta i stižu u ukrajinsku pokrajinu Bukovinu, a dio vojnika i zapovjedništvo tih postrojbi nastanjuju upravo selo Glibivku. Ondje su dočekali i krvavo ljeto 1916., kad je ruski general Aleksej Brusilov pokrenuo snažnu ofenzivu kojom je prisilio austrijske i njemačke snage na povlačenje, a mnogo hrvatskih domobrana je poginulo.

Hrvati su bili vrlo dobri i hrabri vojnici i mnogo ih je poginulo. Domobran Kramarić u svom Dnevniku piše:

      „Od zarobljenih Rusa čuli smo, da se nas Hrvata više boje nego Nijemaca a o tome smo se prekjučer i uvjerili, kada je naš jedan vod (2 satnije) tjerao 3 satnije Rusa, a na večer kad su ovi pokušali protunavalu bili su rastepeni grozno.

     U Uščieriky su nam pripovjedali Židovi da su više puta samo dva Kozaka znali potjerati čitavu satniju Madžara (grozni su kukavice – zato ih i rabe samo za čuvanje mostova iza naših hrvatskih leđa).“

Zimska bitka za Karpate 1915. godine

Domobranski zastavnik Drago Kramarić u svom Dnevniku opisuje dolazak svoje postrojbe na rumunjske Karpate u zimi 1915. godine, a poslije u Galiciju. U to vrijeme se na Karpatima odvijala jedna od najstrašnijih bitaka  Prvog. svjetskog  rata.

Hrvatske postrojbe su prije Karpata bile na Balkanu u ratu protiv Srbije.

Strateški važan planinski lanac Karpata, koji obuhvaća centralnu i jugoistočnu Europu nalazi se na jugozapadu današnje Ukrajine ili nekadašnje Galicije.

Tijekom jeseni i zime 1914. godine Rusi su uspjeli osvojiti najveći dio Galicije i Bukovinu te izbiti na Karpate s ciljem ulaska na područje Ugarske, odnosno u panonski operativni prostor. U ovim operacijama nisu značajnije sudjelovale hrvatske postrojbe, koje su u to vrijeme još uvijek bile na Balkanu u ratu protiv Srbije.

Načelnik Glavnog stožera Austro-ugarskih snaga general Conrad von Hötzendorf čvrsto je zagovarao pokretanje preventivnih napadnih aktivnosti protiv Rusa na Karpatima. Temeljni cilj bio je njihovo odbacivanje s Karpata i oslobađanje oko 120 000 austro-ugarskih vojnika u blokiranoj i vrlo važnoj tvrđavi Przemysl na rijeci San tijekom kampanje 1914. godine.

Plan se temeljio na vrlo rizičnim pretpostavkama zbog toga što je u operacijama tijekom 1914. godine nestala glavnina uvježbane i opremljene Austro-ugarske vojske. Naslijedili su je nepripremljeni mladići bez borbenog iskustva i nenavikli na zimske uvjete ratovanja. Nada obiju zaraćenih strana u brzu pobjedu pretvorila se u dugotrajnu zimsku tragediju. Zbog provedbe ovako složene operacije trebalo je radi ojačanja prebaciti i dio postrojbi s Balkana.

Poslije krvavih bitaka u Srbiji i nakon kraćeg oporavka polovicom siječnja 1915. na Karpate se prebacuje glavnina snaga 5. vojske. Među njima je i 7. divizija iz Osijeka te snage XIII. zagrebačkog korpusa – 36. pješačka i 42. domobranska pješačka divizija.

Zimska bitka za Karpate dijeli se u tri faze:

• Prva karpatska ofenziva (23. siječanj – 26. veljača 1915. godine);
• Druga karpatska ofenziva (27. veljače – 31. ožujka 1915)
• Treća ofenziva i Uskršnja bitka (travanj 1915.).

Dvojna Monarhija  je htjela poduzeti hitne korake kako bi potisnula  Ruse s Karpata. U zimu 1915. pokrenuli su tri odvojene i jednako loše osmišljene ofenzive: početni napor 23. siječnja; drugi nekoordinirani napad na Ruse 27. veljače; i treći i posljednji neuspjeli pokušaj oslobađanja tvrđave Przemyśl krajem ožujka.

Habsburškim trupama rutinski je nedostajalo osnovnih potrepština. Zalihe hrane često uopće nisu stizale do fronte, a kada su stigle, obično su bile smrznute. Obilne kiše, zasljepljujuće snježne oluje i ledeni prijelazi rijeka ostavili su vojničke uniforme smrznute na tijelima. Većina vojnika je patila od plućnih bolesti i ozeblina – mnogi su se smrznuli do smrti. Oskudna oprema koju su trupe dobile pokazala se neupotrebljivom: čizme s kartonskim potplatom, na primjer, brzo su postale neupotrebljive.

Uvjeti su bili posebno zastrašujući noću, s vrištećim vjetrom, neprobojnom tamom, tajanstvenim planinskim zvukovima i ledom

Habsburško vrhovno zapovjedništvo pokazalo je duboko neznanje o tim očitim uvjetima tijekom cijelog rata – nisu prepoznali ni razumjeli stvarnosti planinskog ratovanja zimi.

Habsburška Treća armija pretrpjela je ogromne gubitke tijekom Prve karpatske ofenzive. Dva tjedna nakon što je počela, službeni izvori naveli su 88.900 ljudi kao žrtve. Njihovi ukupni gubici tijekom ofenzive premašili su 75 posto, a većina ih je posljedica teških ozeblina, izloženosti ili bolesti. Zapovjednik Treće armije Svetozar Boroević s pravom je tvrdio da njegova vojska nije bila spremna za zahtjeve planinske zimske kampanje.

Zimska bitka za Karpate od siječnja do svibnja 1915. godine je jedna od najznačajnijih bitaka Velikog rata, koja je malo poznata našoj široj javnosti iako su Hrvati podnijeli vrlo velike žrtve. U njoj su sudjelovale milijunske vojske Austro-Ugarske, Njemačke i Rusije, a bila je uvod u jednu od najuspješnijih operacija Centralnih sila: čuvenog proboja kod Gorlitza i Tarnova iz svibnja 1915. godine kojim su Centralne sile uspjele odbaciti Ruse s Karpata i nanijeti im težak poraz.

Austro-ugarsko topništvo u zimskim bespućima Karpata (Izvor: www.gwpda.org)

(Izvor slike: Znanstveni članak N. Tominca:: Ličani u "Velikom ratu")

Bitka u Karpatima  je u ono vrijeme bila primjer bezumnih borbi u teško prohodnom planinskom terenu bez logističke potpore, uz vrlo niske temperature i visok snijeg.

Austro-ugarsko pješaštvo na hladnoći Karpata u iščekivanju ruskog napada (www.gwpda.org)

(Izvor slike: Znanstveni članak N. Tominca:: Ličani u "Velikom ratu")

Gubitci na obje strane nadmašuju one na Zapadnom bojištu koji su se dogodili u bitkama kod Verduna i na Sommi. Računa se da je oko milijun vojnika obje zaraćene strane svojom krvlju natopilo snjegove Karpata.

Napad Rusa na Karpatima – (Izvor: Ilustrovani list)

(Izvor slike: Znanstveni članak N. Tominca:: Ličani u "Velikom ratu")

Galicija

Kada se govori o Prvom svjetskom ratu, obvezno se spomene i Galicija, gdje je bila najveća klaonica hrvatskih vojnika koji su diljem istočne fronte ratovali za Habsburšku Monarhiju. Galicija je  bila bojište gdje su se sukobile Austro-Ugarska i Njemačka protiv  Rusije.

Operativni prostor djelovanja hrvatskih postrojbi iz XIII. zagrebačkog .korpusa na Istočnom bojištu.

(Izvor slike: knjiga „Dugoselski kraj u Prvom svjetskom ratu“)

Galicija je zemljopisna regija u istočnom dijelu srednje Europe, smještena između zapadne Ukrajine i istočne Poljske. Ulaz u Galiciju sa zapada osiguravalo je pet glavnih karpatskih prijelaza, oko kojih su se vodile sudbonosne zimske bitke. Zbog svog geostrateškog značaja tijekom Prvoga svjetskog rata Galicija će postati jednom od najvećih bojišnica. Ona je ključ za ruski ulazak u Panonsku nizinu, ali i za obranu od napadača sa Zapada. Obrana Galicije predstavljala je poseban izazov za Dvojnu Monarhiju.

Domobrani u trenutku odmora pri gradnji rova u Galiciji

(Izvor slike: Kraljevsko hrvatsko domobranstvo – Wikipedija)

Slike s bojišta u zapadnoj Galiciji u proljeće 1915.

(Izvor slike: knjiga „Dugoselski kraj u Prvom svjetskom ratu“)

Točan broj Hrvata koji su svoje kosti ostavili u Galiciji možda se nikada neće znati, no spominje se i do 40 tisuća domobrana. Zna li se da je ondje ratovalo njih 80 tisuća, tada je jasno da se svaki drugi vojnik nikada nije vratio kući. Grobovi su im razasuti diljem istočnog bojišta. Ukrajinsko selo Glibivka (Hlebivka, Hlebowska) krije jedino sačuvano groblje hrvatskih vojnika u Ukrajini.

Obnovljeno vojno groblje 25. zagrebačke i 26. karlovačke domobranske pukovnije u selu Glibivka u Ukrajini južno od grada Ivano Franivska.

(Izvor slike: knjiga „Dugoselski kraj u Prvom svjetskom ratu“)

Posljednja su ondje počivališta pripadnika karlovačke i zagrebačke, poslije i osječke domobranske pukovnije, čiji ratni put prema Istoku otpočinje 1915., kad se povlače s balkanskog ratišta i stižu u pokrajinu Bukovinu, a dio vojnika i zapovjedništvo tih postrojbi nastanjuju upravo selo Glibivka.

Zapadna i Istočna Galicija

(Izvor slike: https://sr.gov-civ-guarda.pt/...)

Galicija i pokrajina Bukovina

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/wiki/Galicija_%28srednja_Europa%29)

Dnevnik Drage Kramarića

Početkom 2000., u Koprivnici na nekom otpadu gospodin Zdravko Peroković pronašao je jedan mali crni notes dimenzije 12x8 cm ispisan lijepim rukopisom i  tako sitnim slovima da se mogao čitati jedino uz povećalo. Notes je imao korice od crne kože i nije bio oštećen.

Dvije stranice Dnevnika

(Izvor slike: arhiva Željka Komesa)

Znajući da takve stvari zanimaju inženjera Željka Komesa, bratića njegove supruge Sonje, gospodin Peroković mu je poklonio taj crni notes.

Gospodin Željko Komes, inženjer strojarstva, bivši Končarevac u mirovini  je istraživao razne zanimljive teme, pisao o njima i tiskao ih u obliku knjiga u nekoliko primjeraka za sebe i svoje prijatelje. Odmah se zainteresirao za tu crnu knjižicu i počeo ju proučavati.

Otkrio je da je to dnevnik domobranskog zastavnika Drage Kramarića, zapovjednika  3/25 strojopuščanog odjela, kojeg je on pisao za vrijeme Prvog svjetskog rata, za vrijeme karpatske ofanzive.

U Dnevniku domobran Kramarić opisuje putovanje od Rume,  Petrovaradina, Subotice,  preko Mađarske, Rumunjske, pokrajine Bukowine do Galicije navodeći usput i nazive mjesta kroz koje prolaze. 

Dnevnik piše redovito, gotovo svaki dan. Detaljno opisuje život hrvatskih domobrana na bojišnici, daleko od kuće, u danima kada su se vodile krvave bitke, kada su se smrzavali u snijegu i vijavici, kada su pješačili i vozili se u vlaku, kada su se odmarali u rovovima i seoskim kućama i pjevali uz tambure. Bitke opisuje hladno, reporterski, sažetim opisima, gotovo bez emocija. Emocije pokazuje u kratkim opisima krajolika i izlaska sunca. Ističe da su Hrvati najhrabriji vojnici u austrougarskoj vojsci, zato ih mnogo pogiba,  a onda sjetno komentira da će se to poslije sve zaboraviti. Spominje i neke kadete koji su dobili kolajne nakon mjesec dana u vojsci, a oni koji su u ratu od početka ne dobivaju ništa.

Fascinantno je da taj mladi čovjek, Drago Kramarić, gotovo svaki dan uporno piše dnevnik, u strašnim, nemogućim  uvjetima, često u nekom rovu, oko njega jeziva zima, vijavica, pada snijeg, topovi gruvaju, a ljudi masovno pogibaju

I onda taj dnevnik njegovi potomci bace na smetlište.

Dnevnik je star 110 godina, stranice su požutjele i dobile smeđu patinu.

Ovitak originalnog Dnevnika

Šareni dio na slici je unutarnja strana kožnatog uveza koja je bila djelom rastrgana

Na tom  originalnom ovitku piše:

Željko Komes je na Google Earthu pronašao  mjesto u pokrajini Bukowini (danas Ukrajina) koje je zapisano na dnevniku (Duboutz z.p. Hlinitza) pokraj rijeke Prut. Mjesta se pravilno pišu Hlynitsya i Dubivitsi, Vjerojatno je Drago Kramarić neko vrijeme boravio tamo ili se na neki način upoznao s tom gospođom ili gospođicom.

Poručnik Kramarić spominje da je napisao nekoliko knjižica dnevnika. Pronađeni dnevnik je zapravo treći dnevnik. Prva dva koja opisuju borbe u  Srbiji nisu nađeni, a nije pronađen ni četvrti dnevnik koji opisuje borbe s Rusima.

U nađenom Dnevniku su crteži njihovih položaja u Galiciji koje je nacrtao sam Dragutin Kramarić. 

Na početku Dnevnika piše:

Strojopuška je strojnica ili  puškomitraljez, a strojopuščani odjel je manja vojna jedinica koja ima strojopušku (strojnicu).

Tečaj za strojnicu (strojopušku, strojnu pušku) u vojarni u mjestu Bruck un der Leitha  u austrijskoj pokrajini Donja Austrija 1908. godine

(izvor slike: knjiga „U predasima Velikog rata“)

Željko Komes je proučio Dnevnik, proučio literaturu koja govori o vremenu u kojem je nastao Dnevnik, prepisao ga i uredio, ubacio slike, napisao rječnik manje poznatih pojmova i ubacio ga u knjigu. Knjigu je tiskao  2019. godine u nekoliko primjeraka.

Željko Komes, dipl.inž. s Dnevnikom kojeg je tiskao

Knjižicu domobrana  Kramarića koja sadrži rukopis njegovog ratnog dnevnika iz prve polovice 1915. godine gospodin Željko Komes poklonio je 6.2.2020. godine Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu.

Rječnik manje poznatih riječi

Da bi se Dnevnik mogao lakše čitati, jer u Dnevniku ima riječi koje se više ne koriste u suvremenom hrvatskom jeziku,  Željko Komes je napravio rječnik

 Dnevnik Drage Kramarića

U Dnevniku domobran Kramarić opisuje putovanje od Rume, Petrovaradina preko Mađarske, Rumunjske, pokrajine Bukowine do Galicije navodeći usput i nazive mjesta koje prolaze. U tim krajevima miješa se mađarski, ukrajinski i rumunjski utjecaj pa svaki naziv mjesta ima svoje izvedenice na tim jezicima.

Da bi se lakše pratilo napredovanje njihovog bataljona ubacio sam podnaslove.

Tekst nisam ispravljao, već je ostao kako ga je Kramarić napisao odnosno Željko Komes prepisao.

Put postrojbe Drage Kramarića

(Izvor slike: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zemljopis_Rumunjske)

SIJEČANJ 1915.

U Rumi

Ruma je gradić u Srijemu podno Fruške gore, udaljen oko 350 km od Zagreba.

Od 1718. do 1918.je u sastavu Habsburške Monarhije. Sada je u Srbiji.

1 / I. 1915.

Prva stranica Dnevnika

Bāon stavljen u 6h prije podne u ul. Sv. Lovre odakle se išlo u crkvu. Pukovniju vodi satnik Mattanić, a bataljon najstariji časnik satnije: zapovjednici satnija. Colera se širi sve više – polovica bataljona je u barakama nastanjena. Zdravstvene mjere se poduzimaju.

Udjela časnika: 1/I. 915.

Zapovjednik bāona: g. satnik Rudolf pl. Mattanić

pobočnik: pričuvni poručnik Fridrich Aüsch

1. časnik: nadporučnik Petar Bašić

pričuvni pomočni liječnik: Dr. Artur Sok

zapovjednik 3/25 strojopuščanog odjela: pričuvni zastavnik D. Kramarić

zapovjednik 9 satnije: poručnik Gjuro pl. Labaš

područni: pričuvni poručnik Izidor Somborski

                : zastavnik Zvonimir Pelc

zapovjednik 10 satnije: pričuvni nadporučnik Franjo Taboršak

područni: pričuvni poručnik Mato Babić

                : pričuvni kadet Franjo Schlesinger

zapovjednik 11 satnije: pričuvni poručnik Dragutin Martinić

područni: pričuvni poručnik Dušan Mrkšić

                : pričuvni poručnik Mihalj Baglama

zapovjednik 12 satnije: satnik Šandor pl. Rukavina

područni: pričuvni poručnik Dr.Franjo Orešković

                : pričuvni poručnik Dragutin Huber

                : pričuvni poručnik Vjekoslav Rumen        

2 / I.

Dnevno držim zanimanje sa svojim momcima od 8–11 i 2–4h, ali znadem se i duže zadržavati. Poslije podne poslužna momčad ima školu a konjušari na šetnji s konjima.

Oko 3h izjašio sam sa pobočnikom pregledati postajnu stražu u Madžarskoj ulici. Posle pregleda smo se utrkivali. Moj „Puba“ prestigao Auschovog konja.

3 / I.

Ujutro išao sam sa jednom bojnom stepenicom na vježbu (bez konja, jedino sam ja uvjek jašio). Posle podne fasungi i cijepljenje momčadi.

4 / I.

Kiša pada – zanimanje drži se u nastambama. I. i II. bāon na oštrom pucanju prema Irigu.

5 / I.

U 6h stavljen bāon za oštro pucanje. 7 vodova je kontumacirano radi kolere. Ja sam išao samo sa jednom strojopuškom (7/12) i 4000 naboja. Sva momčad vježbala pucati – zgoditci sjajni. Posle podne cjepila se ostala momčad protiv kolere.

6 / I.

Momčad grčko istočne vjere išla u 6h prije podne u crkvu, inače su cijeli dan slobodni od službe. Ostala momčad puni pojasnice sa nabojima. Razdjeljivanje božičnih darova i cipela. Na vježbalištu – vježba u postav, pregled pušaka.

8 / I.

U pukovnijskoj dnevnoj zapovjedi od 7/I. 915. promaknuti su mi slijedeći momci:

vodnik Janko Lačan za narednika

razvodnik Andro Wudjen za vodnika

domobran Ljudevit Pavlović za razvodnika

Prije podne vježba sa strojopuškom, po podne ukapanje i čišćenje cesta (blato grozno).

Listovi se šalju otvoreno, kroz moje ruke. Mirozov u 7h na večer.

9 / I.

Dopusta kući nema, jer su neki htjeli u obližnje selo otići rodbini. Cijeli dan uređuju se nastanbe, sedla, konji i t.d. – momčad se šiša i brije za sutrašnji pregled.

10 / I.

Oko 10h došao g. pukovnik pregledavati nastanbe. Momčad bila sa bočnim orudjem. Posle pregleda dao sam sedla i naboje odnesti gazdi u hodnik, gdje su i puške stajale, iza toga sam dao sa prtljažnim pokrivačima obkrojit štale da konji ne stoje na propuhu. Posle toga podigao neke odjevne predmete na glavnom uredu.

11 / I.

Kopanje obkopa na južnoj strani Rume – između 9 – 10 satnije sam uzeo postave za puške (strojopuške).

12 / I.

Podigao sam drugu strojopušku obrazca 7. Dekungi za strojopuščani odjel u obranbenoj pruzi gotovi. Na večer našli smo jednoga topničkoga konja, kojega hranimo i liječimo te ćemo ga poslije upotrijebiti za tovarnjaka.

13 / I.

Izišao na vježbu s obadvije puške.

14 / I.

Dogovorio sam se s glavnim uredom glede manjkajućih stvari kod strojopuščanog odjela, da ih smijem nabaviti a račune predložiti.

15 / I.

Pridošao odjelu vodnik Viktor Lopatni. Razdjeljivanje R – U.

16 / I.

Razdjeljivanje opremnih predmeta, vježbanje na vježbalištu, kupovanje stvari za strojopuščani odjel.

17 / I.

Radnje u obkopima dogotovljene. Prije podne momčad strojopuščanog odjela se uređuje i čisti. Posle podne pregled (po meni).

18 / I.

Momčadi razdjelita po 2 zavojna svežčića. Izmjenio sam jednog bolesnog konja. Mast za kopita i cipele kupio.

19 / I.

Isplata (mazda) se po podne držala. 3 pojasnice sa „J“ nabojima napunjene.

20 / I.

Pregled R–O te pronašao višak, kad sam ih prisilio da će inače morati platiti. Za počasnike nabavio sam zviždaljke.

21 / I.

Spremanje i pakovanje stvari za odlazak. Pričuvni poručnik Dragutin Martinić ostaje u Rumi (bolestan) – kod hodne satnije. Jučer skoro svi časnici bili na „okupu“ oko lampe – Orešković svira glasovir, barun poneo „bocun“, pobočnika „jaši“ – ostali piju i gube se na kratko vreme, Taboršak na koncu plivao.

Prvih dana u Rumi bio sam na stanu sa pričuvnim poručnikom Narančićem. Stan sa električnom rasvjetom. Tu sam bio oko 2 tjedna, a onda u ulici Sv. Lovre, jedan dan u jednoj švabskoj kući, bez peći i sa razbitim prozorom u sobi. Treći stan bio u kući odvjetnika Soretića. Tu je bila časnička menaža, bataljonska pisarna, stan pobočnika i moj. Na glasoviru sam mnogo puta drndao, dočim sam gramofon već bolje svirao – bilo lijepih komada. Časnička menaža se također 3 puta selila. Menaža prilično dobra, vino i cigarete dnevno dobivali.

Časnićkih paketa mnogo došlo, pa budući su se nalazili u bolnici ili ropstvu pa se jestvine upotrebile za menažu, a ostale stvari razdjelile se među „časnike“.

Dani su mi prolazili po prilici ovako:

- ustajao sam oko 7h, te odmah zajutarkovao. Od 8 – 11 vježba, do ručka (12h 30) zadržavao se ili kod odjela ili u bataljonskoj pisarni (prepisivao dnevnik). Ručak trajao obično do 2h a onda sam ravno išao na zanimanje do 4h. Posle zanimanja običavam pod prozorom sa „Filomenom“ razgovarati. Češće puta (pod konac) šetao sam se u glavnoj ulici – „pucica“ dosta - na izbor. Oko 7h čitao sam zapovjed, a u 7h30 večera, gdje smo se obično zadržali najmanje do 10h uz sviranje gramofona. Više puta ostalo se i do jutra uz čašicu. „Cibulka – Umbödinkt“

Jednoga dana bio sam u posjetima kod jedne feš mlade gospođe iz Požege, koja je došla suprugu.

Jedne kišovite večeri sa pobočnikom tražio ulicu Sv. Štefana br. 50.

Na pošti našao kolegu Pribanića i Grajnera, inače činovnici skoro svi zagrebčani. Tu sam našao i pitomca Mihalića iz Broda n/s. Na uglu Gruberove i Sv. Ivana ulice više put sam večerom zasvjetlio električnom lampicom – „nona“.

Dne 17/I. na večer oprostna večera sa satnikom Šandorom pl. Rukavinom. Ja i Ausch otišli ranije spavati (oko 11h), a u sitnim urama došli svi časnici k nama – svirali glasovir i nisu nam dali spati. Bacanje cipela na Labaša, Taboršaka zaključao.

Sutradan pridošao pričuvni poručnik Berzenković i preuzeo zapovjedanje 12 satnije. Dočim 15/I. preuzeo zapovjedanje 11 satnije pričuvni poručnik Rumen.

Jedne večeri došao barun Vranicani pa nam popio sve vino i konjak što smo imali u rezervi.

Od 25/XII. – 17/I. bila skoro polovica bataljona u karanteni u barakama, a poručnik Labaš od 24/XI – 2/II. – neprilike sa satnikom.

U jutro 21/I. bio radi pumpe kod I. odjela, zatim na pukovniji sve tri zapovjedi strojopuščanog odjela radi odlaska iz Rume. Određeno je bilo da I. bāon odlazi 22/I. u 12h posle ponoći, u 7h08 sve tri strojopuške, pukovnijski stožer (telefon, obkopari, glazba) i brigada – u svemu 12 časnika. – u 12h o podne odlazi II. bāon, - u 7h08 na večer III. bāon, - u 12h noći IV. bāon.

Poslije podne opraštao sam se sa poznatima a na večer otišao ranije spavati.

Odlazak iz Rume, Inđija, Sremski Karlovci, Petrovaradin, Novi Sad

Szabatka (Subotica)

Subotica (Szabatka) je najsjeverniji grad u Vojvodini.

22 / I.

U 1h prije podne bio sam već na nogama a strojopuščani odjel već spreman za polazak. U 2h30 stavio sam odjel na ulici te priključio na I. odjel. Pred kolodvorom dugo smo čekali – spavao sam u jednoj školi. Na kolodvoru pio kavu. Naš vlak stavljen nam je u 6h30 na raspolaganje. Za 10 minuta bili konji i momčad spremljeni u vagonu. Točno u 7h08 krenuli smo iz Rume prema Inđiji. U Putincima dao sam Luku pozdraviti. U Inđiji sam napisao dvije kartice „Janjetu“ – lijepo mjesto ali blatno.

Od Sremskih Karlovaca do Petrovaradina lijepi predjeli, puno vinograda. U Novom Sadu malo duža stanka, prvi put oćutismo da smo u tuđoj zemlji i da se ne razumijemo – samo madžarski se govori. Od Novog Sada pukla ravnica kao more na sve strane, mnogo imadu nasada hmelja.

Na večer oko 7h stigli smo u Szabatku gdje je momčad menažirala, a časnici pak u restauraciji. Tu nam je teško bilo večeru naručiti – sve madžarski.

Békéscsaba,  Nagy Varad (Oradea), Székelyhidu, Nagy Karoly, Szatmár, Királyhaza (Korolevo), N. Bocskó, Petrova

Békéscsaba je grad na samom jugoistoku Mađarske.

Nagy Varad (Oradea) grad koji je sada u Rumunjskoj

Petrova je malo mjesto na sjeveru Rumunjske uz granicu s Ukrajinom.

23-28 / I.

Za vreme vožnje bio sam dva put u službi (da momčad bude uvjek u vagonu, da se ne opijaju, pri razdjeljivanju menaže prisutan, određivati straže pri izlazima i ulazima u gostione, i t.d.) Službu su vršili još poručnik Pernar, Ključka, a onda Kovačević uvjek manje za polovicu od nas.

Svako jutro išli smo u restauraciju na kavu, oko 10h u vagonu jeli šunke, sira, kolača, naranči. O podne se uvjek pripetilo da smo stajali na večoj postaji te ručak (obilno), oko 4h opet bilo nešto za zagristi, a večeralo se po restauraciji. Sve jestvine i piće plaćao nadporučnik Donner.

U Békéscsaba smo zajutarkovali, posluživala nas feš mlada madžarica – mnogo su se vrtili oko nje. Od Békéscsaba čitavi dan svirala glazba. Moji momci od strojopuščanog odjela sviraju na gusle i bugariju, a uz to pjevaju sremske pjesme. Oko njihovog vagona uvjek je bilo publike koja je slušala. U jednom mjestu svirali su mladim madžarskim gospođama pa su im djelile duhan, šibice i dopisnice.

U Nagy Varadu (Orodea) ručali i obskrbili se za daljni put. Iza Nagy Varada velika kraljevska pivnica sva od betona – u zemlji. Tu smo noćili i rano jutrom krenuli dalje. Oko vlaka bilo puno cigana i ciganki.

U Székelyhidu jeli szekeljigulaša.

U Nagy Karoly došli oko 5h poslije podne – večerali. Neki otišli u kavanu gdje je svirala ciganska glazba. Ja sam šetao do 2h noći. Lijepe bolničarke kod crvenog križa na kolodvoru. U jutro posle zajutarka otišli sva tri zapovjednika strojopuščanih odjela u grad, pa smo se malo prošetali. Oko 12h krenuli smo dalje. Husari su nas stigli i prestigli.

Pred Szátmarom na jednoj stanici bili smo pozvani od direktora pilane na kavu, pa su neki otišli. U Szatmáru ručak, na večer stigli smo u Királyhaza (Korolevo) gdje je bila večera – momčad se počela opijati pa ih sve istjerao. U jutro osvanuli smo u Husztu, lijep kraj - početak Karpata – visoko na brijegu stara gradina. Preko dana skako sam iz jednog ugla vagona u drugi da se nagledam brdina pokritih snijegom, i preko noći nisam ništa spavao, i kroz tunele smo prolazili, preko ponora i bregova.

U N. Bocskó raspolovili su nam vlak jer je bio jako dugačak te da se lakše ide preko zavoja. Zadnja postaja bila je Petrova gdje smo stigli 27/I. u 10h. Odmah smo počeli sa istovarivanjem kola i konja, i polovica I. strojopuščanog odjela. Služaka sam poslao u selo da mi nađe stan, a mi ostali čekali smo u čekaonici gdje smo pili čaja. Oko 1h noći došao drugi vlak, te smo istovarivali konje strojopuščanog odjela. Kad su moji bili svi izvagonirani odveo sam ih u nastanbu. Na kolodvoru bio pričuvni poručnik Ključka previše dobre volje. Konje sve nastanio po štalama, sjeno nabavili (jao kućama). Stanovnici Rumunji – malo se razumijemo, svi su zaplašeni. Spavao sam sa Ključkom od 2h30 do 6h.

Ruszkova (Ruscova)

Ruscova (Ruszkova) je manje mjesto u podnožju Karpata

28 / I.

U jutro oko 7h krenuo stožer i sve tri strojopuške, usput brigada i stožer pukovnije proglasili napred. U „Leordina“ došli pred podne. Na kolodvoru se baš izkrcavao III. bāon kojega smo prešli, te preko potoka Vissó i Ruszkova u mjesto Ruszkova gdje je momčad menažirala, a časnici skupa sa I. bāonom koji je bio pred nama. U školi bila menaža (oko 30 časnika). Učiteljica dala nam platna (1m) te smo se svi potpisali, a okolo sam ispisao (25 Rgt) sa lijepim slovima. Dok smo ručali prešao pred nas III. bāon. Dobio sam zapovjed da prvom prilikom priključim svom bāonu.

Pred Ruszkirwa u jednoj tvornici štapova menažirao bāon. Tu sam htjeo priključiti, ali došla druga zapovjed da stupam dalje te ću na noćištu pričekati bāon. U tvornici si je svaki časnik poneo po jedan štap.

U Ruszkirwi mali odmor, dao sam rasprtiti da konjima bude lakše. U selu mnogo naroda izišlo iz kuća. Oko mog odjela bilo dosta pucica i frajlica (židovki). Narodna nošnja sasvim druga – muškarci sa dugom kosom i nosom, govor rusinski, njemački, ruski i t.d. Ženske nose šešire, puše lule, mlađe nose pregače spreda a udate straga – inače darežljive osobito mlađe – nebježe.

Put nas vodi cijelo vrijeme uz potok. I. bāon nastanjen u Luhi, a III. i II. u Ruszpolyana kamo sam na večer stigao, teškom mukom smjestio momčad i konje, sjeno kupio. Sâm sam se nastanio u priprostoj kućici. Satniku sam javio da sam se priključio na bāon. Jako lijepo me primio, dapače nudio mi stan, ali nisam htjeo uzeti, pošto bi bio previše daleko od odjela.

Stanovao sam sa feš mladom rusinkom. Mati izgleda kao da nikad ljude nije vidjela, puši lulu i pljucka sjedeći na peći i prede. Na večer smo kuhali čaj i svirali, po noći me pak kokot bunio ispod kreveta, te je mlada morala ustati i izneti ga van. Ovdje ima jako lijepih pucica, svaka sa muškim šeširićem i kaputom da se čovjek lahko zabuni.

Muškarci su obučeni u dugačke kožuhe te izgleđu kao međedi. Stanovništvo u ovim gorskim krajevima jako zdravo – lica mlađih kao namaljana, inače siromašni.

29 / I.

U 7h15 bāon stavljen, iza nas II. bāon i glazba. Put nas je vodio uz potok Sokotow kraj Luhi. Put ispočetka prilično za jašenje, ali sam brzo ozebao te išao pješice. Usput smo sastajali mnogo radnika (i ženskih) što popravljaju i prave ceste. Zapreka sva sila na putu, staza uska a u susret nam dođu osamareni konji te zadržavaju kolone. Na jednom mjestu htjeo sam četu ovakovih konja odnosno vodiće sve u ponor pobacat kako sam bio bjesan, jer su silom htjeli napred, a zaostali momci također se motaju između mojih teško natovarenih i izmorenih konja. Taboršak se prilično raspoložio: „Mjesečina divno sja – iz Karpata idem ja“.

Čuli smo da idemo u barake a teško se išlo napred sve bez hrane. U jednom mjestu fasovao sam za konje sjena, više sam poneo nego sam smio. Kraj puta nailazili smo na male barake gdje su radnici nastanjeni (pod paskom vojništva). Na više mjesta bilo je i zapreka od žica spletenih a pred njima isječena šuma. Taj dan mi nije bilo baš najbolje, jeo sam u jutro pokvarenu konzervu sardina.

Oko 11h noći došli smo do kote 737 gdje je snijeg na više mjesta bio razgrnut da se je u taj prostor zguralo ¾ bāona, a mi strojopuščani odjel ostali smo na stazi, malo snijeg razgrnuli, naložili vatru i kuhali čaj. Za mene su iskopali jamu, natrpali sjena u koje sam se zavalio, dobro me pokrili i napojili čajem te sam jako ugodno spavao čitave noći – par puta me samo probudio moj konj kad je lagano ispod mene vukao sjeno.

Javornik

30 / I.

U 6h jutrom morao sam se rano ustati što mi je bilo jako teško iz toplog kreveta se ustati. Odjel se brzo spremio te smo se uvukli u jedan prostor k satniji, te opet konje rasprtili i hranili. Stazu smo postavili slobodnu da može II. bāon preći pred nas. Ja sam se grijao kod satnika a većim dijelom kod strojopuške.

Oko 8h počeo tek naš bāon stupati. 10-11-12 satnija, strojopuščani odjel, streljivna kolona, živežna kolona i na koncu 9 satnija. Danas nisam morao čekati radi satnija, one su neprestano hodale. Put je bio strm i uzak da sam uvjek bio u strahu da će se koji konj oskliznut i strmoglavit u ponor.  Zato smo napredovali polagano, a poslužnu momčad sam razdjelio da je kod svakog konja bilo 2 momka. Na mjestima gdje je put bio jako strm to smo onda usjekli stepenice na brzu ruku. Putem je malo radnika prolazilo. Oko podne popeli smo se na Copila sul kota 1599, tu sam stigao bāon te sa Sokom otišao u kućicu (baraku) gdje su nas ondješnji časnici pogostili sa jelom i pilom.

Kad su satnije prošle, pošao sa svojim odjelom napred, te jedva prešli 50ˣ dođosmo na uski pun jama put na kojem su mi konji teško prelazili. U jednoj ovakoj jami spotakne mi se konj što je nosio košare te ga desna pretegne, izgubi ravnotežje a konjušar popusti, te siromašni konj počme se koturati sa košarama u guduru. Na 80ˣ dolje zaustavio se siromah.  Momčad sam odmah potjerao u pomoć konju. Košare i sedlo donesoše gore i uprtismo na pričuvnog konja te nastavismo put da ne zadržavamo kolonu, dočim sam kod konja ostavio jednog počasnika i pet momaka sa lopatama i užetima, no to nije bilo dosta pa su morali pomagati i oni iz baraka madžari (u baraki se nalazi telefonska postaja, a momčad stoji na straži i popravlja puteve).

Put grozan – ništa nije čišćen, pa smo si sami delali put, na mjestima bilo preusko pa smo širili. Bāon daleko otišao napred, na nekim mjestima snijeg je vjetar očistio pa sam bio u strahu da ću izgubiti pravac. Put je vodio hrptom „Ruski dil“ na koti 1424 stigao jedvice bāon gdje se grije. Pred menom išli su putem neki „sapemi“ madžarski s konji. Budući se sa ove kote spuštao strmo put, a bilo dosta četa pred menom to sam dao rasprtiti konje i hraniti, pošto su jedva stajali. Tu nas je stigao onaj konj što se srušio u ponor – na sreću nije mu se ništa pripetilo, samo je drhtao od straha. Kad su satnije prešle krenuo sam i ja. Pri svakome konju nalazila se tri momka, ali ni to nije pomagalo. Tri konja su se tako srušila i zapala u snijeg da smo ih opet razsedlali i izvukli – to je išlo brzo.

Inače krasan put, kroz same boriće pokrite snijegom, lijevo i desno krasni izgledi na planine obasjane mjesečinom. Više puta sam zastajao i promatrao.

Više puta se i dogodilo da mi se odjel rastrgao, prvi otišli napred a zadnji zaostali, te mi se dogodilo da po pol sata nikoga nisam ni čuo ni vidio, a vukova i medveda još uvjek se nalazi po šumama. Jednom medveda smo vidjeli na Copila sulu.

Bāon mi opet daleko utekao napred. Oko 12h stigao sam u dolinu u „Szybeny“ gdje su zaostali momci (skoro čitava satnija) vatru si naložili. Mislio sam da je tu čitavi bāon, ali kad sam saznao da nije, a niti da neznaju kamo je bāon otišao, sve sam ih potjerao pred sobom. Jednoga sam na „mrtvo ime“ izlupao radi uskrate poslušnosti, laži i t.d.

Odavle smo krenuli uz potok „Czarny bzeremosz“ jedno 3 klm. u selo „Javornik“ kamo sam oko 1h noći stigao. Štale i kuću ispraznio sam za konje i 9-tu satniju. Sobicu za časnike lijepo naložio i kad su došli legosmo na počinak.

31 / I.

U jutro se stavili u 7h za polazak dalje, ali dođe glas da je odmor. Momčad odmah potjerao da se čisti i krpa cipele jer su već sve poderane (i moje su popravili – bez cvekova). Noćas nekoja momčad spavala vani na zimi uz vatru. Oko 8h sastanak časnika kod bāona, gdje su izdane zapovjedi za sjeguranje i to: jedna časnička straža, zastavnik Pelc i 10 momaka desno na „Ludowa kota 1327“ te ima motriti u dolinu „P. Ludowec“ – 12-ta satnija. 1 počasnik i 10 domobrana za stražu k povozu „J.H. kota 837“ – II. bāon na „Uharski kota 1265“. Ove straže odstupaju odmah, a vraćaju se u 9h na večer.

Cijelo prije podne spavali, na večer čekali Pelca – veli da mu je teško bilo ići gore, tamo su skoro jednog žandara ubili. Isti je skupa sa domaćinom (mladim Židovom) dugo na večer skupa sa Labašem razgovarali. Momčadska menaža kuha se pri satnijama, moj odjel je kod 9 satnije.

VELJAČA 1915.

1 / II.

Krenusmo prema „Zabŕe“. Na čelu 9 satnija – spoj sa pred idućim bāonom. Mene satnik uzeo kraj sebe, da me ima pri ruci - odjel vodi Lačan i Wudjan. Putem čitali kartu. Na jednom mjestu ½ sata odmor – bili sa Evom u jednoj uskoj kućici. Pred Zabŕe vidio kako se vraćaju stanovnici kući (jedna sva prostreljena). Stanovnici pripovjedaju kako se tu bitka vodila sa Kozacima (3 mrtva 2 ranjena) – sa našim doglasnim odvojkom.

U Zabŕu noćenje – nastanbu imam odsele sa 9 satnijom. Konji svi u štalama. Menaža u jutro i na večer. Sa Labašem, Somborskim stanovao kod bogate mlade žene, kojoj je muž negdje kod strojopuščanog odjela. Na večer smo se zabavljali s njom – sviđa nam se govor njezin. Inače puši kao Turčin. Ispekla nam je lijep kuruzni kruh, i mlika nam pribavila, a obično nam je cigarete palila sa žeravkom – ali posle večere zginula. Kasno na večer dok smo svi spavali dođe zapovjed od pukovnika koju smo pospani pročitali.

2 / II.

U jutro dugo spavali – očekivali smo svaki čas nastavak hoda, ali čitavi dan bio odmor. Kupili smo malo špeka, meda, putra, što je tu velika rijetkost iza Kozaka.  Na večer bili pitomiji. Labaš i ja se pripravljamo. Oko 7h pozvani na bāon radi dogovora za hod. Iza večere legosmo odmah spati. Labaš neda mira - izgubio se u 11h kuhamo kavu, ustali se, posle sam imao ja kuhati, ali se spavalo. Civilska deca rano se ustala sa Katarinom.

Krzyworównia (Kryvorivnia)

Krzyworównia (Kryvorivnia) je selo u Verkhovinskom rajonu Ivano-Frankivske oblasti u Ukrajini.

3 / II.

Ustali u 6h, a u 7h 9-ta satnija odstupala 2 i ½ klm od nastanbe odakle se slao spoj sa IV. bāonom. Za vreme dok je IV bāon prešao pred nas svi smo se časnici orientirali u tlu. Putem sam sam sa satnikom čitao kartu. Na jednom mjestu smo kod jednog advokata pili čaj (sa himbernom) i to na cesti. Ostalima časnicima su također djelili čaj iz kuća. Pobočnik otišao još u jutro tražiti stanove u „Krzyworownia“.

Na početku mjesta opazio satnik lijepe saonice, te su moji momci potražili u mjestu jedne, opravili ih. Konja daje satnik dočim ormu su moji napravili. Labaš si je htjeo isto jedne povesti, ali su bile teške, potrgane i za dva konja. Kod Taboršaka dobio sam gurtl za ormu. Oni (časnici 10 satnije) su na stanu kod Židova. Dve feš pucice pa zabavljaju snjima (jedna popravlja cipele).

Kod ovih su stanovali Rusi i svu silu pokradenih stvari ostavili, koje na bijegu nisu mogli ponesti na pr. 10 velikih zidnih ura, dva sanduka svilene obuće, gusle, spisi od suda, ali su nam ostavili svoju knjigu boležljivaca – vidili smo, da su imali svu silu ranjenih (zapravo cijela knjiga).

Ja stanujem sa časnici 9-te satnije u jednoj maloj kućici kod dvoje mladih oženjeni rusina (19 – 25 godina). U mjesto smo došli oko 1h poslije podne te nam je mlada odmah ispekla krasni kuruzni kruh, na večer isto tako - kojega smo sa maslacem trošili. Na večer javio staleš, R-O, pušaka.

Prema pukovnijskoj zapovjedi imamo stupati u 8h30 u Javorov. Spavao sjajno.

Gruvanje ruskih topova

4 / II.

Prije nego smo stavili se za hod dodje zapovjed da se ima čekati u nastanbama do daljne odredbe. Sinoć i danas u jutro smo si tiho popevali hrvatske pjesmice.

Danas u jutro čim sam izišao na zrak čuo sam prvi puta gruvanje ruskih topova koji su bili u bitci i nazadovanju pred našim dogl. odvojkom i satnijom Jakovac.

Oko 8h prije podne bio poručnik Labaš pozvan na pukovniju – htjeli su njegovu satniju poslati u pomoć napred, ili za sjeguranje – neznam za stalno, ali su se predomislili pa su poslali opet II. bāon, koji je jučer davao stražu – napred.

Gorsko topništvo je priključilo svome bāonu.

Danas u jutro bio sam sa Labašom kod satnika – lijep stan. Posle sam se Labašem vozio na saonicama što ih je moj odjel uzeo za časničku menažu. Kad je gorsko topništvo otišlo spremio sam konje u štale.

Prvi put vidio ruske vojnike – zarobljene.

Posle podne imali smo uvjek biti spremni za polazak. Na večer po zapovjedi imali smo sutra u jutro oko 8h čekati daljnje zapovjedi – međutim oko 11h30 dođe zapovjed da imamo sutra u 5h45 za hod stavljeni biti (kuhaći sanduci i streljački tovarnjaci te telećaci ostaju kod kuće).

Sukob s Rusima

5 / II. Petak

U 5h30 bio na bāonu radi konja, jer jučer prema zapovjedi imali su konji ostati kod kuće. Međutim mi pobočnik veli da povedem najpotrebnije. Uzeo sam 9 konja (1 za hranu). Bāon bio stavljen na raskrižju cesta. Časnički dogovor u jednoj napuštenoj kućici, raspored bio sledeći: Bāon ima stupati „n“ od Waratyn na koti 1091 gdje smo se dijelili i to poručnik Labaš sa 9 i 12 satnijom desna kolona preko kote 963 na „Senyci kota 1186 – hrptom na koti 1139 prema „Bukowien“ pa preko potoka Rzcizka na „V.H.“ i „Lelkow“. Tu je ova grupa prenoćila, obhođe bile su poslane desno na „Hubezyn“, upravo prema Ušćeryki i lijevo prema „zu Krasnoila“ učinili su više nego je bilo zapovjedito, dapače, zapovjedi koje su primili od bāona i brigade bile su već prije izvršene.

Još iz Krzyworównie rano u jutro krenule su dvije jake obhođe pred bāonom i to: vodnik Broz sa 20 momaka, i narednik barun Vranicani sa 1 vodom.

Kad smo stigli na kotu 1091 – Labaš otišao desno dolje a, 10 – 11 i strojopuščani odjeli lijevo preko Prislipa kota 1025 hrptom. Tu je 11 satnija dobila zapovjed da imade ići Lesniczka kota 997 te hrptom prema „zu Krasnoila“. 10 satnija i strojopuške stupale su pod zapovjedništvom g. satnika u dolinu – puta nismo imali nikakova, na nekojim mjestima smo se vozili na turu, ja sam si našao veliku štangu skojom sam se podupirao. Prije još nego se bāon razdjelio došla mi vjest odostrag da su konji ostali još na početku puta jer nisu mogli snama uz brijeg – mnogo posla imao sam s njima dok smo ih preveli preko mostića. Stvari (puške i naboje) nosili momci i satnije, jako su se siromaci izmorili putem.

Kad smo se spustili niz brijeg čuli smo od stanovništva da su Rusi još jučer otišli. Radi toga mjesto da smo se popeli na Lesniczka 997 brijeg – odlučio je g. satnik da se spustimo u W.H. Jedan mladić pokazivao nam je put. Jedva smo prevalili 500ˣ (koraka) bili smo napucani sa daljnjeg hrpta Lesniczke od manje čete Rusa. Momčad se je odmah razvila u rojnu prugu (borbenu liniju)  i legla u snijeg. Čim su Rusi počeli pucati na nas čuli smo s druge strane potoka (s brijega) – opomenu poručnika Feina, da su Rusi zaposjeli obe strane ceste te da se ne puštamo u dolinu. Međutim su Rusi pucali palbe na nas ali su im kugle kao i kod Srba previsoko išle. Napredovanje smo obustavili u nadi da će poručnik Rumen ili Labaš doći im iza leđa i sve pohvatati. Međutim Rumen je ostao na povišici i nije se upustio u boj, a Labaš nije znao za situaciju, dočim je narednik Vranicani sa svojim vodom kod „V.H.“ na Rzeczka potoku u kućama zatekao iznenada Ruse, brzo navalio na nje te zarobio 26 Rusa. Dva časnika su pravodobno utekla na stražnja vrata, za njima su pucali, ali neznamo za uspjeh.

Na nas su pucali prilično dugo, jednoga momka ranili su u noge. G. satnik htjeo da pucam sa strojopuškom, ali se predomislio. Topništvo nas je također pozdravilo sa pār šrapnela i granata, ali premda je bilo dobro gađano, nikakove štete nisu nanijeli.

Preko noći smo osjegurano noćili. Moje puške sam na zgodno mjesto postavio te je kod svake bilo po 3 momka koji su se svaka 2h izmjenjivali. Tamo gdje sam spavao (uz strojopušku) dali su mi stanovnici izvrsnog vrhnja, a jeo sam i krumpira sa putrom u jednoj kući. Po noći sam se više puta probudio od grozne vručine.

Noć prošla bez pucnjave.

Zapovijed od Kora

6 / II. Subota

U jutro oko 6h satnija (10-ta) i strojopuška sa g. satnikom pošli na Lesniczka, gdje smo kanili sa poručnikom Rumenom se sastati. Put bio grozno težak – strm i sklizak. U jednoj siromašnoj kućici dali su nam kisela mlijeka.

Staza kojom smo išli, premda je bila strma i skliska imala je i svoje krasote – lijepo je bilo vidjeti onu mahovinu i travu pokritu snijegom, a visoki borići ravni kao svijeće poredali se jedan do drugoga, da su na nekim mjestima tako gusti bili da smo jedva prolazili. Na vrhu je bilo najljepše – sunce koje je baš izišlo sa prvim tracima obasjalo je glavicu, a snijeg se je ljeskao – caklio – slika je bila tako divna da ju ni jedan slikar nebi mogao oživotvoriti.

Na vrhu brijega momci su si vatre naložili, a mi smo se grijali u jednoj kućici i čekali (mislim 9-11-12 satniju) ali nakon 1h odmora (spavao sam) krenuli smo niz brijeg dolje te se spustili nedaleko mjesta odakle smo se popinjali uz brijeg. Usput smo vidjeli 11 satniju koja se je na drugu stranu spuštala. Kad smo teškom  mukom sašli s brijega (sklizajući se) morali smo preko leda preći na cestu. Tu smo kupili mnogo kisela mlijeka i slatkoga isto. Satnik i Ausch odvezli su se saonicama u Učćieryki, dočim smo mi nakon 1h (dok su se svi sakupili) odstupali istim pravcem.

Putem smo sastali jednog seljaka od Russa koji je nosio prijavu na konju pukovniku Mihaljeviću. Poručnik Russ jest bio stožerni satnik, pa se zahvalio, a kad je rat nastao stupio je kao obični domobran te je do sada promaknut na poručnika, dočim je predlog otišao za satnika. Russ imade oko sebe same oružnike i civile za prijave, te sa svojom četom tako operira, da su Rusi raspisali na njegovu glavu nagradu.

U Ušćieryki došli smo poslije podne. Svoje sam nastanio u jednoj sobici dočim mi je za konje doznačena jedna štala. Isti bi imali tjekom noći stići za nama cestom.

Cijelo mjesto – kao i sva ostala grozno su od Rusa opustošena – sve su porazbijali, dapače i pod su razbijali i pokrali sve. U najljepšim kućama su nastanili konje – grozno izgleđu – pravi divljaci.

Za sutra određena zapovjed, da 9 satnija ostaje tu i razbistruje okolicu, dočim III. bāon kao prethodnica stupa u 7h30 preko Kryziworovnije u Bukowice. Čini mi se da će biti sve promjenito.

Kasno na večer stigla je jedna zapovjed od Kora, koja je vrijedna da ju upišem u dnevnik, da se vidi koliko se za vrijeme rata drži do Hrvata, premda znam već unapred da se posle rata neće Hrvatima ništa priznavati. Glasi:

Zborni otpravak pukovniji od 5. veljače 1915. u 8h 15 prije podne.

1.) Zapovjednik 13 vojnog zbora izdao je sa Op. Nr 444/56 4. tog mjeseca sledeći proglas na podređene mu čete.

      Protivnik pomaže si snijegom i zimom da vam uzmogne nepromjenjen otpor stavljati, nu usuprot svih poteškoća, bacili ste ga Vi iz svih postava i na svim prugama najvećom lahkoćom nazad. Štajerci, Korušci i Slavenci, vi hrabri stanovnici Austrijskih Alpa pokažite da se ne bojite brda i bacite Ruse sa brda van; Vi Hrvatski junaci koji ste srbsku vojsku toliko puta potukli i niste ih nikada štedili, protjerajte Ruse iz naše zemlje koju oni pustoše i na sve moguće načine sramotno izrabljuju. Šta sam uvjeren da Vam nije potrebno poticala, dajem vam na znanje, da ću onoj momčadi koja jedan neprijateljski top zarobi i u sigurnost donese 1000 kruna, a za svaku isto tako pod sigurnost stavljenu oduzetu neprijateljsku strojopušku 200 kruna priposlati.

      Podneske za odlikovanje onih koji su se osobito istakli očekujem čim prije; - Ovaj proglas imade se najvećim pospješenjem svoj momčadi proglasiti i ista pozvati kod svakog boja na natjecanje u oduzimanju protivničkih topova i strojopušaka.

2.) Pridošlo je više slučajeva, da su vlastite čete u mjestima koje su Rusi imali zaposjednuta po građanskim osobama za vreme noćenja napucani. Naknadno se ustanovilo, da su te građanske osobe ruski časnici i momčad preobučeni.

    Usljed toga upućujem topogledno na najveću pasku kod zauzeća noćišta i pretraživanje istih. U analognim slučajevima kratak proces učiniti.

7/II. Nedjela

Jučerašnja zapovjed ukinuta, ostajemo ovdje do daljnje odredbe. U jutro bio sam na bāonu, javio da mi konji nisu stigli, pa mi je g. satnik prepustio saonice skojima sam otpravio jednog počasnika u Krzyworowniu. Dne 5/II. momčad imala u jutro kavu, cijeli dan ništa tek 6/II. poslije podne dobiše menažu. Danas do podne dobiše dva put.

Oko 8h30 otišao počasnik po konje, a oko 9h30 dođe zapovjed da imamo u 10h45 stavljeni biti za polazak prema jučerašnjoj zapovjedi. Moji momci su si već odjutros načinili male saonice te natovarili obje puške i oba štitobrana, pa je sada osmorici ljudi olakšan put. Menaža momčadi razdjeljena, časnička isto tako.

U 10h45 bio odjel stavit, konji došli. – III. bāon prethodnica. Putem smo vidjeli mjesto gdje je stajao top što nas je jučer pozdravio. U Krzyworowniji uzela si momčad telećake i odmah nastavili hod dalje. Putem sam jašio – konjušara sam si promjenio, jer nije na moju zapovjed došao prije s konjem na čelo bāona. U Krzyworowniji ostao II. i ½ I. bāona. – III. bāon osjegurava prostor kod „Bukowiec“. Moja strojopuška bila je u postavu baš na zavoju ceste skupa sa 11 satnijom. 9-ta satnija u produženju desno prema „Kopilas“. Oko 6h30 prošao satnik Perko sa svojim polubāonom u Jaworow. Ja sam noćio sa strojopuškom, naime sa konji.

U zapaljenoj kući

8 / II. Ponedjeljak

U 7h bāon stavljen, pred nas došao II. bāon. Putem se vježbam čitati kartu. Pred Jaworowom čuli smo žestoku pucnjavu, a u samom mjestu viju se tri zastave crvenog križa – ranjenici pomalo dolaze. U Jaworovu poslan je II. bāon desno preko „Sokolovski“ na „Babin“ – III. bāon ostao je u Jaworowu.

Pukovnik otišao napred, zatražio od bāona najprije 1 satniju (11-tu), a onda drugu (10-tu). Ostatak bāona kao brigadna pričuva odmarala je 2 sata, gdje su momci menažirali.

Oko 2h poslije podne krene polubāon napred. Pred Sokólowskom na 1 klm stanemo, tu smo čuli da je pukovnik Pintar ranjen u desnu ruku kroz kost, kada je baš izišao iz kuće na vrata da pročita jednu prijavu. Privremeno zapovjedanje pukovnije preuzeo satnik Mattanić, a posle podpukovnik Turčić. Privremeno zapovjedanje bāona preuzeo poručnik Labaš, a posle nadporučnik Taboršak.

12 satnija i strojopuščani odjel dobije zapovjed zaposjesti povisicu do „Str. Goja“ odakle se Stipetić spustio na drugu stranu. Teškom mukom došao sam s konji na povisicu – puške sam metnuo u postav – konji se hrane. Nakon pōl sata dođe zapovjed da se imamo spustiti u mjesto. 9 satnija stanovališnu stražu, - 10-ta nalazi se desno na brijegu (sjegurno u spoju sa II. bāonom) sa obje strane ceste dvije strojopuške a isto tako 11 satnija, lijevo smo u spoju sa I. bāonom.

11 satnija vodila je bitku u samome mjestu iz kojega su tjerali Ruse koji su pucali iz kuća, a naši iza kuća. Naše topništvo ih je također kosilo. Pod večer prestala pucnjava, a cestom vode zarobljene Ruse koji se nisu dali iz kuća nikako odvući, dapače teško su i pušku predavali.

Stan za konje našao sam teškom mukom u jednoj kući – narednik i moj konjušar zaostali gore na brijegu.

Pukovnijski odpravak od danas veli, da će sutra po svoj prilici biti odmor (ne vjerujem). Bilo je i takovih zarobljenika koji su sami došli i nisu pojmili da su Kozaci istjerani iz mjesta. Rusi se nisu baš daleko povukli.  Na večer dobio sam prijavu da se pred nama nalaze manje obhođe, pa su straže opreznim učinjene.

Jučer sam kupio veliki kotur putra u jednoj škatulji – veoma jeftino, pa ga jedem sa čajem ili pečenim krompirom.

Spavao sam (na klupi) sa Rumenom i Mrkšićem u jednoj sobi, a u drugoj su se domobrani grijali i ujedno straže izmjenjivali. Oko 12h noći probudi me Mrkšić, da se brzo opremim i idem van. Pogledam na sat i vidim da nije vrijeme za odlazak. Zapitam ga dali su Rusi navalili kad su se svi obukli i izišli – nato mi veli Mrkšić, da kuća gori pa neka brzo idem van. Pošto sam bio pospan i lijen, okrenuo sam se samo na drugu stranu i rekao „kad budu grede padale po meni onda ću izići“ – međutim sam si mislio – ima vas dosta pa ćete pogasiti, a ako bude baš velika pogibelj već ćete me iznijeti van, i tako sam mirno spavao dalje. Kroz san sam još čuo kako su sjekli zid sa krampima i polijevali ga. U jutro kad sam se probudio ležali su svi oko mene, a crni zid dokazao mi je da su još dugo u noći gasili požar dok sam ja mirno spavao.

Došla je pošta

9 / II. Utorak

U jutro jedva sam jeo – čujem od stražnika da se vani puca – odmah iziđemo van. Rumen počne razvrstavat svoju satniju u rojnu prugu, a ja otiđem svojim puškama – nađem im dobar postav te se navratih u kuću gdje su moji momci stanovali. Tu sam se najeo krumpira i putra. Odjutros dobio sam obilnu poštu 23 lista i 15 komada novina – imat ću makar zabave za par dana.

Cijeli dan imali smo biti spremni za boj i za napredovanje. 11 satnija imala je biti oko podne izmjenjena, ali tek posle podne iza menaže sakupila se na cesti te sa 9 satnijom i satnikom odoše osiguravati prostor oko „kota 821 Ivanowa“ Na mjesto 11 satnije dođe 10-ta koja je osjeguravala prostor sve do „Babin“.

12-ta ostala u Jaworowu kao štitnica povoza. Moja strojopuška bila je također povučena iz postava. Satnik me nije uzeo sa sobom već uputio pukovnijskom pobočniku, a ovaj opet satniku Perko pod čije zapovjedanje spadam (kao pričuva). Isti me ostavio u nastanbi. Za vrijeme ovoga selenja, pucao naš top (kraj ceste u mjestu) prema protivniku ali prilično zlo, tek pod večer je bolje pucao. Rusko topništvo također puca (zlo). Pješačka vatra čula se iz daljine cijelo poslije podne do kasno na večer.

Rusi se više boje Hrvata nego Nijemaca

10 /II . Srijeda

U jutro se rano ustao, spavao sam sa svojim momcima u školi. Iza fruštuka, legao sam opet i čitao novine čekajući na daljne odredbe. Čuo sam da se odlazi u 11h dalje – radi toga sam išao satniku Perko, koji je bolestan ležao u krevetu, posle se odvezao u bolnicu. Tuj me nisu imali u rasporedu za hod, stoga sam išao na pukovniju, tamo su mi rekli da pričekam 12 satniju te snjom da stupam, međutim će i polubāon III. sići sa brijega pa da ćemo skupa.

Konje sam dao sedlati te su stajali vani. Oko podne počeli ruski topovi pucati u neposrednoj blizini, pa sam brže sa konjima otišao dalje u zaklon. Promatrao sam dalekozorom kako se naša 10 satnija penje uz brijeg sa posebnom zadaćom. Naš polubāon pak spuštao se preko 2 sata s brijega. Časnici III. bāona sakupili se svi u jednoj kućici pa svaki pripovjeda kako je bio uvjeren da će ga zarobiti, te kako su si predstavljali put u Rusiju. Barun dobre volje karta se sa doktorom.

Rusko topništvo neprestano puca u selo na naše topove, ali previsoko pucaju.

Kasno na večer jedan šrapnel pao među glazbu i ranio dva momka. Odlazak odavle imao je biti u 1h noći, ali je promjenito na 4h jutro. Ja sam se nastanio kod 9 satnije.

Od zarobljenih Rusa čuli smo, da se nas Hrvata više boje nego Nijemaca a o tome smo se prekjučer i uvjerili, kada je naš jedan vod (2 satnije) tjerao 3 satnije Rusa, a na večer kad su ovi pokušali protunavalu bili su rastepeni grozno. U Uščieriky su nam pripovjedali Židovi da su više puta samo dva Kozaka znali potjerati čitavu satniju Madžara (grozni su kukavice – zato ih i rabe samo za čuvanje mostova iza naših hrvatskih leđa).

Dne 7/II. kad smo se vraćali na drugu zadaću iz Ušciersky preko Krzyworownijw vidjeli smo na cesti divan križ od leda, sa zelenim vijencem, svaki ga je promatrao.

Kosmacs (Космач)

Kosmač je selo koje se nalazi u Kosivskom rajonu, Ivano-Frankivska oblast, Ukrajina. 

11 / II. Četvrtak

Prema zapovjedi imao je bāon stavljen biti u 4h prije podne kod crke Sokólowka. Radi toga sam već u 3h ustao da mi četica bude u redu. Mjesto naše pukovnije ostaje na okolišnim brdima, husari i 4 topa, a mi smo u noći otišli da Rusi ne opaze. Dok smo se na cesti u mraku svrstali između silnih konja potrajalo je dugo vremena, pred nama je stupalo topništvo (gorsko). Izjutra je bilo malo hladno, ali s vremenom smo se ugrijali.

Divan je bio izlazak sunca – crveno nebo odrazivalo se u snijegu – tijekom dana bilo je malo oblačno. Cesta je ispočetka bila prilično dobra, a nakon 7 klm grozna strmina, konji su jedva išli – dva smo morali izmjeniti sa pričuvnim.

Put nas je vodio preko Brustury u Kosmacs. U Brustury satnik potjerao dva Židova što su htjeli „kšefl“ sa mesom  napraviti (plašio ih da će pucati na njih). U Syhlenka odmor ¼ sata. Narod u mjestu ima bolesne oči, što se napadno ističe.  Svaka kuća imade na plotu, vratima, zdencima i t.d. po križić sa cvijećem. To je također napadno, mislim da je to u ovim krajevima bio znak da se predaju (Rusima), kao što su u Srbiji pred nas metali bijele rupce.

U Kosmacs došli smo oko podne, tu je bio odmor 4 sata. Za to vrijeme skuhao se objed i momčad jela. Mi časnici bili smo kod jednog Židova u kući. Kad smo ga pitali imali što prodati za jesti nije imao ništa, a posle nam doneo i sira i putra. Moji momci nanjušili lješnjaka, šećera, svjeća, kave i t.d. Stari Žid došao knama da su mu momci svega pokrali. Labaš i satnik grozno ga izgrdili, da se nije ufao više doći nam u sobu. Na svakim vratima imao je nekakvi židovski natpis, jedan takav skinuo satnik i objesio barunu za vrat. Barun pravi viceve sa Židovom, da se i sam zagrižljivi Žid morao nasmijati. Kad je Žid opazio kod baruna svoj natpis, odmah je posegnuo za njim, ali mu barun nije dao. Veli da je to njegova vizitkarta, i stari je morao popustiti. Na tu cedulju su mu židovskim slovi napisali da je magarac.

U 4h krenuli smo dalje prema Tekucza. Put ispočetka strm a cijelim putem sklizav, bojao sam se za svoje konje, ali došli su svi dobro. Bolje idu po noći nego po danu. Nesreća je bila jedino ta da su zabludili, jer satnije nisu držale spoj, pa su dva klm više napravili.

Od Akreszory do Tekucza cijelim putem išli smo preko potoka, prešli smo ga makar 150 puta. Kad smo došli u mjesto nisam imao nastanbe za strojopuščani odjel, pa sam iz jedne kuće istjerao 2 satniju. Putem sam dvaput baš propisno pao, a cipele pune su mi vode. Pred mjestom satnik jednog konjušara izlupao, da mu je štap pukao (jasno na najgorim mjestima preko leđa jednog lijepog jahaćeg časničkog konja).

Posle pol noći prispjeli moji momci i konji koji su cijele noći morali stajati na snijegu. Konjušari su cijele noći grijali se pri vatrama, a poslužna momčad spavala smenom. Spavao sam izvrsno, tek u jutro u 7h30 probudi me služak – skuhao mi mlijeka, jedva sam se ustao. Bāon se već vani sakupljao kad sam se počeo spremati.

Labaševa satnija cijela na straži iznad mjesta. Taboršakova satnija pri povozu, pa su neki došli oko 11h a zadnji posle 3h u jutro.

Kad su moji po noći došli, uplašila se baba kod koje sam se nastanio – mislila da nas tjeraju Rusi, pa skočila s peći skupa sa curicom (17 god), počela se oblačiti i naricati. Tek nakon jedan sat se primirila – bojala se konja.

Danas smo stupali 27 klm.

12 / II. Petak  

U 8h sakupio se bāon. 9 satnija ostala je još na brijegu (kasno dobili zapovjed) te je tjekom hoda priključila. 12 satnija poslana kao desna pobočnica, a kod ostalih dviju satnija fali mnogo momčadi, koja je jučer zaostala, većinom regruti.

U „Berezow wyzny“ kupili svježeg toplog kruha. Sjajan je bio. U „Luezki“ odmor pol sata, tu na cesti vidjeli smo tragova krvi od jednog kozačkog konja. Na noćenje imali smo stignut u „Ostaw bialy“ ali pošto je došla jedna prijava ili zapovjed ostali smo u „Oslaw czarny“. Ja sam otišao napred da nađem štale za konje, ali mi konj nikako nije htjeo preko potočića preći, izlupao sam ga tako da mu je krv išla na zube, propinjao se strašno, stajao i na dvije noge, ali nikako nije htjeo preko – tek kad je došao bāon prešao je preko.

Konji nekako smješćeni – sjena jedva dobili uz plaću. Ljudi gdje smo na stanu jako dobri. Kupio sam 24 jajeta, mlijeka dosta, momci krumpir dobili. Gazda me već u 5h tjerao da se legnem i spavam.

13 / II. Subota

U 7h20 zbor na zapadnom izlazu sela Oslaw-czarny. 10 satnija prethodnica, 12-ta ostala na brijegu sa starom zadaćom. U mjestu „Oslaw bialy“ sastali smo naš hodni bāon sa satnikom Kneževićem „poručnikom“ Rakarićem (pita hoće li on sada preuzeti zapovjedanje satnije – bio je oko 2 tjedna samo u boju, a pričuvni časnici već 7 mjeseci, dakle više iskustva), nadalje došao nadporučnik Wuntsko, poručnik Marenec i kadet Margetić.

Dalje smo nastavili hod preko „Dil kota 570“ preko potoka Ostawa kota 581, na brijeg „Klementy kota 666“ na „Dol kota 615“. Prije prelaza potoka, rušio sam „lavine“ od snijega, a posle sam na Labaša bacao snijeg. Tom prilikom pao mi je pelc sa vrata i tek nakon 2 klm. sam primjetio, pa sam poslao ordonanca, koji ga je srećom našao.

Na Klementy čuli da protivnik dolazi desno u bok, kamo je otišao brigadir sa glavnom četom. Naš bāon ostao je sa grupom Csad 26 pukovnije. 9 satnija i strojopuška spustila se sa „Dól“ tamo gdje P. Ostawa utječe u Prut. Tu smo bili napucani od Rusa koji su se učvrstili nad Dobrotówom. Na nas su pucali palbe i mirno se šetali po brijegu. Nato sam dao sa strojopuškom pucati na njih, nato sam dobio jednu granatu blizu sebe. Budući smo 500 naboja pustili na visoravan sklonio sam strojopušku u zaklon. Preko noći povukli se Rusi prema Krasna, a mi smo morali u šumi ostati gdje smo u snijegu ležali i spavali – na noge prilično hladno, ali sam svejedno spavao. Konje sam privukao bliže. Neki momci čim se smrklo prešli Prut i išli u selo.

14 / II. Nedjela

U jutro oko 6h se probudili – malo tancali da nebude hladno. Moji momci kurili vatru po noći, u jutro mi doneo služak čaja. Oko 7h pređosmo potok i u selu se malo grijasmo. Konje sam isto dao dopremiti u selo, dobro su jeli noćas. Stanovnici pripovjedaju da su Rusi bili 5 mjeseci ovdje, a sinoć bilo dva pȗka, Kozaka i Tatara.

Oko 8h45 dođe zapovjed da imamo u spoju desno osvojiti selo Krasna. Još prije nego smo prešli Prut poslane su obhođe u selo i na povisicu u borik gdje su Rusi bili. Kad se obhođa vratila pripovjedali su momci da ima gore mnogo mrtvih Rusa koje je sinoć moja „strojna“ pokosila.

Po noći sam se više puta probudio, moja bolja polovica koja je bila bliže snijegu skoro se smrzla. Kabanica mi je bila sva smrznuta i ukočena, tek sam se u toploj sobi malo posušio. Jedva sam se malo otpočinuo morao sam sa strojopuškom u spoju sa bāonom osvojiti selo Krasna, ali Rusi su ga noćas već izpraznili. Kraj željezničke pruge čekao na daljne zapovjedi, ali pošto je zapovjednik bāona bio napred pošao sam i ja.

Jučer spustila se grupa brigadira Mihaljevića preko Tedorymczya na Lanczyn kamo je otišla jača sila Rusa – isti su pod večer potisnuti. Satnija Labaš otišla u selo da ga zaposjedne i drži dok dođe 54 brigada. Danas na večer grozni fasungi u prilici kruha, konzerva, duhana – sve ovo dovukla nam željeznica pošto smo osvojili željezničku prugu pa nam živežni predmeti sada lakše dolaze. Kad smo oko 11h prije podne došli u selo zarobili smo 6 Rusa. Grozno su nam u strahu, stanovnicima pripovjedaju da koljemo gdje kog uhvatimo – zovu nas pandurima.

Nas Hrvata se više boje nego Nijemaca – više puta se već dogodilo da smo ih istjerali bez pucnjave, dočim su oni palbe pucali (inače ne pucaju) a mi samo napred tiskamo.

Kada su prve naše čete ušle u mjesto, stanovnici su u crkvi imali „Tedeum“. Bāon smješten po kućama, konji moji dobro smješteni. Stanujem sa puškovođama, ordonanc, služak i Pavlovićem. Cijele noći nismo spavali – natezali smo se, ali ne sa gore spomenutim. Zaspao oko 3h u jutro. Zgodan običaj vlada ovdje kod cura i udatih – „britva“ ili „škare“. Među inim „tvoja riba moje meso“, „Širok Dunav ravan Srem – zbogom diko ja idem“.

Danas sam dao ona dva sanduka sa „J“ naboji razdjeliti u sve pojasnice, pa će sada svaka pojasnica imati prvih 15-20 „J“ naboja za upucavanje. Veoma su zgodni, zato su jučer oni Rusi i poginuli jer smo brzo našli duljinu.

Svirali i pjevali uz tamburu i gusle

15/II. Ponedjeljak

Čekam na zapovjed za napredovanje, ali oko 11h dođe zapovjed da je danas odmor. Odmah se u odjelu čisti, krpa i uređuje. Moji momci doneli gusle i tamburu pa se cijeli dan sviralo, pjevalo i sa stanodavkama zabavljali.

Šišanje i brijanje kod momčadi. Danas razdjeljen h. bāon. Naš bāon dobio 260 domobrana i poručnika Rakarića koji je preuzeo 12 satniju (Berzenković htjeo se javit bolestan ali je ostao). Satnik Knežić preuzeo I. bāon, Wnutsko 2 satniju a Margetić kod 2 satnije.

Danas smo dobili časnici dobrog vina. Pod večer došao Bašić sa isplatom, primio sam plaću i kući poslao 200 K. (usvemu 1.800 K) – kod mene ostalo oko 170 K.

Sinoć glasila zapovjed da naš bāon nastupa hod u 6h prije podne preko Majdanagrnj, Paryszce prema Przerišl kamo ima protivnika u bok zahvatiti. Zapovjed se toliko promjenila da smo u 5h prije podne morali odstupati. Noćas sam dobro spavao.

16 / II.

Bāonski ordonanc probudio nas u 3h30. Dok sam se uredio i pojeo pečena jaj (5) sa slaninom već bilo i 5h. Prije odlaska dao nam satnik situaciju urisati u karte. Zastavnik Vranicani sa svojim vodom desna pobočnica, a Broz lijeva. Prije odlaska pozvan satnik još na telefon, gdje je dobio zapovjed da mu se predaje jedan madžarski bāon u Majdanu gornjem.

Mi smo pošli sa 3 satnije i strojopuškom. Labaševa satnija ostala valjda još u Lanczinu. Ostali bāoni krenuli su na Colomen (16 bāona ide tamo). Putem smo čuli da se Rusi istovarivaju iz vagona, da su dobili pojačanja. U Majdanu gornjem dobijemo mjesto 1 bāona samo 1 satniju i strojopušku.

Tu smo dobili prijavu da je veća masa Rusa u Paryszcze kroz koje smo imali mi proći stoga smo Welešnici-lešna skrenuli s puta i ostavili 11 satniju da zadržava protivnika. Selo Tarnowica-lešna obiđosmo te kroz šikaru pođemo na Przerošl.

Tu su nas dočekali Kozaci, ali su pobjegli. Kad smo htjeli proći kraj sela počeli su pucati iz kuća na nas, odmah je fronta promjenjena i selo očistito, ali se iza sela ukopali Rusi (2 bāona) i kozaci (600) pa smo morali tu čarkati s njima. Ja sam svoju strojopušku namjestio u groblju, a konji su mi negdje u selu. Topovi nam bacaju silu granata i šrapnela, kugle sve fućkaju, kao što se negdje u Zagrebu konfeti i koriandoli sipaju po ljudima.

Današnje mi se poklade niti najmanje ne dopadaju. Čini mi se da ću još na koncu konca noćas spavati u groblju među mrtvima. Lijevo – daleko smo u spoju, ali slabi smo prema pred nama stojećim Rusima. Najzgodnije je to, da nam se i onaj dodjeliti Madžar sa satnijom i strojopuškom izgubio – zaostao po starom običaju Madžara, ali mogao bi nastradati.

Pred večer došao satnik sa željezničke stanice kamo se otišao informirati o situaciji, tu je bio i major Delić. Čim je satnik otišao ostao sam sām – pisao dnevnik i razmišljao o prošlim pokladama, kako sam ih veselo sprovađao, a sada stojim u groblju i čekam da što više krvi prolijem.

Mladi mjesec slabo je osvjetljavao okolicu pa smo bili upućeni samo na sluh. Na koncu sam zaspao u mrtvačnici. Kad je satnik došao, rekao mi je da moram postav promjeniti i to pred lijevim rubom sela, a na moje mjesto da će doći jedna polusatnija Madžara za spoj s menom i 28 pukovnijom, ali ih nije bilo kako mi se čini – isto tako se dogodilo i na desnom krilu kamo je morala ići druga polusatnija Madžara.

Svoga ordonanca poslao sam do konja, pa mi pripovjeda da Madžari bježe natrag. Dok sam mjenjao postav još nismo pravo došli na mjesto gdje sam mislio zauzeti postav – nastane na lijevom krilu nedaleko mene živahna vatra. Odmah sam naperio puške na tu stranu, jer nisam znao što je lijevo, nakon 2 sata tek razumio sam zašto su pucali. Rusi su naime htjeli pobjeći sa topom i povozom, pa bojeći se da nebi naše obhođe prečile kretanje povoza to su si očistili put.

Kad je nastala vatra onda su Madžari bježali. Nakon pol sata što je vatra prestala čuo sam kako topove vuku, a ja sam zato vrijeme uzeo postav sa obje strane ceste gdje su si načinili momci zaklon. Zastavnik Schlesinger ostavio mi svoje ljude koje sam postavio kraj strojopuške, a sām otišao Taboršaku (on je zapovjednik bāona u ovom položaju) koji je spavao kao klada. Ja sam se povukao opet u kuću kraj koje stoji stropuška. Momčad koja je morala biti u rojnoj pruzi veselila se kad je došla strojopuška među nje – bili su sjegurniji.

Večeras se nekako ne ćutim dobro – prehlađen sam, glava me boli i slab sam, ali zato sam dobro spavao. Oko 3h probudio sam se sav mokar, vrućina grozna pa sam jedno pol ure bio na snijegu da se rashladim. Po noći bila su na lijevom krilu dva juriša. Čuli smo „Hura“.

Kolomyia (Colomea)

Kolomyia, ranije poznata kao Kolomea, je grad smješten na rijeci Prut u Ivano-Frankivskoj oblasti na zapadu Ukrajine.

17 / II. Srijeda

U jutro dugo spavao, pucanje se nastavlja, moji sa veseljem pucaju u dekunge ruske. Od jučer imamo 5 ranjeni i 1 mrtav. Na lijevom krilu živahna pucnjava. Topovi slabo pucaju. Ja sam također malo pucao iz strojopuške i to samo pojedince. Za situaciju nisam znao kakova je (a to je najgore) mislio sam da će nas obkoliti.

Pred večer došla bāonska zapovjed u kojoj se veli da je „Colomea“ pala. 2000 Rusa zarobljeno i nekoliko topova. Rusi bježe na „Stanislau“ gdje će nas sa jačom silom opet dočekati. Naše pozicije dobro stoje. Rusima zima u obkopima, htjeli su vatru naložiti, ali kad su se skupili oko nje pustili smo malu palbu iz strojopuške, odmah su se jaukajuć razbježali. Mi smo dobro upucani na njih.

18 / II. Četvrtak

Noćas sam pregledao straže, u jutro dugo spavao. Rusi će se smrznuti, kuće su im daleko, a vatru nesmiju ložiti, pa tancaju okolo a moja strojopuška ih hvata. Jučer došla menaža, ali pokraj toga moji momci pojeli 10 zdjela kuhanog krumpira (njih 10). Ja sam poslao jednog momka (Jadatića) da mi ide po selu tražiti jaja. Kad se je vratio, doneo je 17 jaja, kruha i slanine, ali su ga Rusi ranili u desnu nogu. Kugla mu prošla kroz debelo meso – lahka rana – ostaje i dalje kod nas.

Posle podne topnička pucnjava – naši topovi sve u dekunge padaju. Oko 5h počeše ruski topovi iznenada pucati na moju lijevu pušku. Nisam imao niti vremena da ju maknem u sjegurno mjesto. Momak koji je bio pri puški jedva je imao vremena da skoči iza kuće. Prva šrapnela pala 15ˣ, druga 5ˣ, a treća baš u pušku. Iza toga je opaljeno još jedno 12 šrapnela i karteča. K puški nismo mogli sve dok se nije smrknulo. Posljedica bila je ta, da je puška ostala neozleđena, mali štitobran razbijen, potrebični sanduk rastrgan – ulje se razlilo, i jedan sanduk sa naboji razbijen.

Na večer promjenjen postav kod obje puške.

Bohorodczany

Bohorodchany je ruralno naselje u Ivano-Frankivskoj oblasti u Ukrajini.

19 / II. Petak

U jutro poslao satniku prijavu o jučerašnjoj nezgodi. Noćas Rusi načinili fogmek, otišli. Sad idu obhođe napred, a onda ćemo sjegurno svi na Stanislau, gdje nas velike mase čekaju. Kroz sva četiri dana sam se prilično otpočinio (samo jaja jedem 40 komada). Oko 9h dođe zapovjed da imam sa 2 voda 10-te satnije zaposjesti ruske dekunge. Pred nas došla feš pucica, pa nas vodila kroz šumu – mene u najgušću.

Satnik pridošao sa ostalim bāonom, te napredujemo u rojnoj pruzi prema Csieylow, gdje smo uhvatili 4 Rusa. Rusi su odjutros u 5h pobjegli – čuli su da je Kolomea pala. U Mazurskim jezerima zarobito pak 50.000 Rusa. Jučer telefonirano da su Kolomeju zauzeli Madžari, a nije bilo niti jednoga – nas drže za madžarske soldate. Nemam riječi za ovakove krivice.

U Cucylowu bili smo jedno 2 sata, odavle dobili smo zapovjed noćiti u Bohorodczany kamo je otišao pobočnik stanove tražiti, ali su užasni. Put ispočetka sve preko potoka a posle put sklizak – jašio sam skoro cijelim putem i ozebao pošteno. Konji u kuglani nastanjeni – sjena nema. Satnik istjerao momčad iz kuće jer je i on tamo na stanu. Kuće židovske sve razbite. Moji momci htjeli po templima spavati, ima ih sva sila. Ja sam se također uklonio od bāona.

Spavao sam kod Židova – nudi me sa svačim – kupio jabuka.

20 / II. Subota

U jutro sam si na brzu ruku pregledao grad. Ima lijepih kuća. Oko 9h30 zbor. 9-ta satnija priključila. Stupamo kraj Lachowce, preko Chlebowka u Chmielówka. Na jednom mjestu zapalili Rusi dva velika drvena mosta, ali nam nije škodilo jer su pioniri načinili nam prelaze. Oko 3h bili smo na mjestu – nastanbe dobre, ljudi nam sve badava daju. Jedva smo se smjestili dođe zapovjed da imamo stupati na lijevo u selo „Rosulna“ sa tri satnije i strojopuškom, a jedna ostaje za osjeguravanje. Pobočnik odjašio tražiti stanove, i brzo se vratio (pošto nije daleko) sa vjesti da ostajemo noćas još tu. Kad smo bili pošli dalje plakali su civili za nama, a posle im bilo drago, da smo ostali.

Danas sam čuo da je izišlo u zapovjedi (od cara), da oni časnici koji su odpočetka u ratu imaju pravo na 14 dana dopusta – ali ima nas malo u čitavoj pukovniji, mogao bi na prste pobrojiti. Neki su predali molbenice. Ja nisam, neisplati se na tako kratko vrijeme, nebi ni na pol puta bio već bi morao natrag. Danas sam se sastao sa Slavkom Wudy pa se malo razgovarali. „Večere“ obilne, postelju mi snaša dobru napravila, bit će dobra noć. – Mjesečina divno sja ... a iz daljine čuje se puščana vatra.

Oko 8h Rusi nešto zapalili da se sve nebo žarilo. 

Poručnik Rakarić je poginuo

21 / II. Nedjela

U 3h prije podne – zbjeg – moja strojopuška prva došla na cestu. Malo sam red napravio u odjelu. Sinoć sam trojicu svezao na šljivu.

Satnija Labaš ostaje tu a mi stupamo preko Rosulna i to brzim korakom, da smo svi bili mokri – cesta smrznuta pa otežava hod. U Rosulni priključili na IV. bāon. Odavle smo išli laganije. Topovi zasvirali budnicu, stupamo kroz šumu borova. Kod J.H. gledao sam kako su jednoga špiona (domaći, galicijan) objesili, jer je vodio rusku obhođu našim husarima u bok, a nije znao da je pričuva još bila iza husarske obhođe, koja ih je sve skupa zarobila a staroga objesiše.

Na ovome mjestu sila topništva, husara i t.d., sve se mota. Tu je bila 12 satnija određena za štitnicu topništva, a moja strojopuška priključila, a da nisam ni znao. Tek nakon 5 klm, kad smo skrenuli na desno primjetio sam i trkom krenuo nazad. Jedva sam našao momčad, već su otišli u rojnu prugu (pred topništvo), gdje ih je ruska strojna i topništvo posipali. Ja sam onako izmoren i mokar došao po strojopušku, a taneta su sve frcala okolo.

Siromah poručnik Rakarić je baš na tom mjestu nastradao premda se zakrivao. Pogodila ga kugla kroz vrat i čas je bio mrtav. Kad je odjel bio obavješten da ima stupati za polubāonom zajašio sam konja i u kalopu tražio po šumskom putu naš bāon. Kad sam ga našao vratio sam se opet. I na konju sam se uznojio (tur). Dok smo stupali prolazili su ranjenici kraj nas, husari (1 časnik) i domobran. Sinoć pokušala 26 pukovnija juriš, pri kojem su suzbijeni i pukovnik im zarobljen, ali kod drugog juriša koji je odmah uslijedio, oslobodiše ga i potisnuše Ruse nazad.

Rusi su također pravili juriš, mase su napredovale i sve stojeć su pucali i skoro bi bacili naše nazad da nije topništvo počelo palbe pucati po njima. Tom prilikom sastali se u šumi 1 naš vod i 31 Rus, pa se pregovarali tko će se kome predati, ali naši Zagorci naperiše bodove i Rusi pobacaše puške.

Naš polubāon brigadna pričuva. Spavao sam u šumi. Kad su Rusi sasvim bačeni (preko 500 zarobljeno) krenusmo napred. „Krasna“ osvojena. Mi krenusmo preko „Petranka“ na „Kamien“. Izdaleka vidili smo na vrhu brijega naše husare i satnije. Kad ih se puno sakupilo otvoriše Rusi iznenada jaku vatru – sve se zakrilo brzo u zaklon. Naša satnija i strojopuška u rojnu prugu (borbenu liniju), malo sam pucao. Na večer vratili smo se u „Petranka“ gdje noćimo.

Berlohy

Berlohy je ukrajinsko selo u Kaluškom okrugu, u Ivano-Frankivskoj oblasti, oko 46 km od regionalnog centra, Ivano-Frankivsk. Selo se nalazi na lijevoj obali rijeke Limnytsya.

22 / II. Ponedjeljak

Oko 8h prije podne stupamo kroz Petranka-Topolsko, gdje su stajali naši topovi i gruvali u Broszniow. Naš pravac jest „Berlohy“. Tu smo na cesti dugo stajali – naši topovi ulaze ovdje u postav, ali još nisu se pravo ni postavili već su ruski topovi pucali i po nama i po njima. Kad smo krenuli dalje, baš su šrapnele i granate među nas padale – jedna granata pala je četiri, a druga šest koraka kraj mene, srećom sam još za vremena spustio se niz mali breg, ali zato me zemlja svega pošpricala, a grude zemlje i kamenja udarale po leđima – bio sav blatan a u ušima sve mi zvonilo.

U selu Berlohy dugo smo čekali. Oko 3h poslije podne krenuo I. bāon prema desnom krilu, II. bāon prema lijevom, a III. bāon u sredinu sela Swaryczów. Pred nama tekao je veliki potok pa su obkopari otišli graditi mostove. Ruski topovi počeli su pucati po I. bāonu i po mostovima. Budući da nismo mogli dočekati dok se sagradi krenusmo uz potok i gdje je bio najširi – najplići počesmo prelaziti – neki su skidali cipele i t.d. a velika večina obučena. Satnik i ja zajašili smo na naše ordonance koji su nas lagano prenesli preko. Širina potoka 35 m a duboka na nekim mjestima preko pol metra. Voda jako brzo teče pa je nekoliko momaka povukla sa sobom u dubinu, ali su sretno prešli.

Mjesečina je već sjala dok su zadnji prelazili. Budući da su prve dve satnije brzo otišle napred zaostao sam sa strojopuškom i 10 satnijom, pa smo se izgubili i mjesto na desno u selu krenuli smo lijevo. Kod jednog mlina zaustavili smo se – civili nam pripovjedali da su Rusi na 200ˣ pred nama u kućama. U jednoj jami smjestim za svaki slučaj strojopušku, a 10 satnija poslala obhođe da traži bāon. Nakon pol sata saznadosmo gdje se naši nalaze i priključismo. Dozvoljeno je bilo da se momčad nastani u kućama i posuši, ali velika većina ležala je po cestama na straži. Pošto su kuće u ovom dijelu sve zaposjednute bile pošao sam napred pred straže u jednu kućicu jednom „Rusinu“ gdje su se momci sušili i hranili.

Oko 11h nastala najednom živahna pucnjava a jedna goruća kuća rasvjetljavala je selo. Brzo smo se spremili i u kiši taneta dođosmo do bāona. Na cesti stajala je strojopuška IV. bāona. Mislio sam ispočetka da su Rusi navalili, ali sam saznao da je napred otišla jedna satnija da vidi što je pred nama. Kad je pucnjava prestala otišli smo opet na staro mjesto. Preko noći postavio sam oko sebe straže da nas ne iznenade – po noći više puta bila živahna pucnjava.

23 / II. Utorak

U jutro oko 7h krenuo bāon napred – pričuva smo. Nalazimo se na istom mjestu gdje smo sinoć bili. U jednoj kući kupismo 16 jaja i odmah ispekosmo na slanini, a u drugoj kući kupismo putra oko 3 klgr. za 4 K. Kad smo se najeli legao sam u plast sijena, topovi grme.

U 3h pō podne bāon pogustio rojnu prugu, ja sam također uzeo postav za strojopušku a sām sam legao iza sijena. Granate su i ovdje padale, jedna udarila kraj mene u jednu kućicu i svu uništila – srušila do temelja. Selaku čija je ta kućica bila ubijena je krava, tele i vol, sve troje od puščane vatre. Ranjenika ima prilično.

Pred večer udaralo rusko topništvo u kuće na našem lijevom krilu, te zapalilo plast sijena – vika civila. Na večer došla menaža i kruh. Isto tako dođe zapovjed da imamo po noći napredovati i ukopati se, ali ta zapovjed nije izvršena radi velike blizine protivnika.

Snijeg pada gusto, te izgleđe da neće prestati.

24 / II. Srijeda

Danas došla opet pohvala Hrvatima radi junaštva. Zapovjedi svaki čas stizavaju. Pred večer morao sam strojopušku na krov postaviti – ja sam ju međutim stavio na veliki stog sijena sa lijepim izgledom. Danas dobio veliku poštu. Sa Rusima već treći dan stanujemo u istom selu – nedaju se van.

Mnogo poginulih

25 / II. Četvrtak

Određena navala – moramo Ruse istjerati iz sela. Pred nama otvoreno tlo, a oni dobro ukopani i imaju i strojopušku i topove. Ja sam podučio svoju momčad kako se ima pucati dok drugi navaljuju. Oko podne pozove me satnik i naloži, da imam sa svojim puškama ići na lijevo krilo k 11-toj satniji skojom moram napredovati. Sakupih momčad i krenusmo cestom uz rojnu prugu do 11 satnije. 1 vod otišao je napred od kuće do kuće i pri zadnjoj se zaustavio – ja sam odmah sa svojima momcima krenuo dok nas ne opaze i sretno svi pređosmo najopasnija mjesta. Oni koji su iza nas išli skoro svi su nastradali. Satnijska momčad bila je potjerana u rojnu prugu uz plot gdje su si počeli zaklon kopat, ali polovicu pokosila ruska strojna puška, a polovica ranjena. Groza me hvatala nad tolikom proljevenom krvi – snijeg je na tima mjestima izgubio svoju bijelu boju i crvenio se sve više i više.

Da je dan potrajao duže sve bi se pretvorilo u crveno. Momčad se je doduše povukla u kuće i iza kuća, ali ni to nije pomagalo, jer i tamo je smrt pobirala. Ja sam jedva dospio da jednu strojopušku metnem u postav, za drugu nisam imao zgodno mjesto, a nisam htjeo žrtvovati ljude. Na našem desnom krilu počeli davati palbe Rusima u bok te su bili prisiljeni bježat iz zaklona, ali ih je zato ipak moja strojopuška stigla i kosila.

Ja sam se nalazio u hambaru kraj kupa sijena, pred ½ minute stajao jedan vodnik pred nama i razgovarali se, najednom probije kugla drveni zid, a on bez riječi sruši nam se mrtav pred noge. Kod ove polusatnije skoro sve šarže ranjene ili mrtve. Danas ranjen pričuvni nadporučnik Taboršak u nogu – lahka rana. Kroz ovi 5 zadnji dana izgubila pukovnija 13 časnika, što mrtvi što ranjeni (večina).

Kad se smračilo metnuo sam i drugu strojopušku u postav, a satnija se ukapa. Ovo mi se kod Rusa sviđa, da kad se smrači prestaje pucnjava na obje strane i u miru se može večerati i spavati. Preko noći je samo gdjekoji hitac pao snaše strane.

26 / II. Petak

Jučer i danas prilično hladno – snijeg zapao. Danas se slabo puca, skoro ništa. U kući u kojoj sam spavao sve su stjene i krov od kuglica probušene. Menaža dolazi na večer a rano jutrom se vraća natrag. Oko 2h30 dobijem zapovjed da će se na cijeloj našoj fronti demonstrirati da se ustanovi jakost protivnika. Za početak pucnjave imao sam ja dati znak sa svojom strojopuškom. Pucnjava bila je prilično jaka – protivnik ispočetka nije pucao, ali zato su poslije i oni prihvatili s vatrom.

Na večer dao sam odnijeti prazne sanduke i pune donijeti (desetnik Lisica od konja povučen poslužnoj momčadi).

Dobio sam 10 lit. ulja. Za večeru doneli mi moji momci mnogo jaja, a za mene su priredili mlade zečetine – večera izvrsna. Rumen i Baglama se čude da moji momci znadu tako što prirediti i da se brinu toliko za mene. Časničku menažu spremio sam za sutra. Od bāona dobio sam dva para turističkih cipela, 3 para rukavica „papirnate košulje“, kolačića za čaj, duhan, i.t.d.

9-ta satnija (bila) je u pol dana prelazila preko potoka k nama, tom prilikom počelo pucati rusko topništvo po njima – par ih ranilo. Zastavniku Pelcu šrapnela prošišala cipelu, a noga ostala čitava samo natekla – sretan je.

Poručnik Somborski (naš stari) preuzeo menažu za časnike. Oko 1h noći dođe zapovjed da imamo neopazce preći preko potoka nazad u Berlohy – za uzrok nismo znali ali smo tiho prešli preko vode. U mjestu ostale su samo manje obhođe koje su čarkale dok smo mi prešli. U Berlohy posjetio sam Pelca i oko 5h prije podne legao malo na počinak.

Veliki gubici

27 / II. Subota

U 7h prije podne krenusmo preko „Kamien u Petranku“. Nazadujemo. 9-ta satnija danas zaostala u Berlohy, ali su na večer priključili. Ovdje sam lijepo nastanjen. Poljaci su nas tobože izmjenili u rojnoj pruzi, a mi bi imali biti zborna pričuva. Našu diviziju su previše uveli napred pa zato imamo silnih gubitaka. Od 28 pukovnije zarobili su Rusi 6 satnija, za 27 pukovniju neznam, 26-ta isto je stradala. Naš II. bāon je cijeli zarobljen, stajali su na rubu guste šume. Na desnom krilu stajali su Madžari kod kojih su Rusi prodrli, našto su se Madžari predali, a Rusi upotrebiše priliku te kroz gustu šumu dođoše našim iza leđa, te su sada na putu u Rusiju. Mi, premda smo sa Rusima 4 dana u istom selu spavali imali smo sreću da nas nisu obkolili, jer oni raspolažu sa masama vojske. Prekjučer zarobila je 28-ma oko 3000 Rusa – sledeći dan imali su naši peh.

Naša 11-ta satnija ostala je danas u „Ldžiany“ sa posebnom zadaćom.

28 / II. Nedjela

Bāon od jutra stoji spreman za polazak. Fasovao sam čizme. Oko 10h prije podne krenusmo na „Krasna – J.H.“. 12 satnija ostala pred šumom iza teških topove. Tu sam se sastao sa colegom Sekulićem.

Polubāon smješten je u šumi kod „J.H.“ gdje se nalazi divizija. Momčad si loži vatru. Kroz cijelu noć časnici 10-te i ja smo spavali pod nekakovim krovom, služaci ložili vatru – spavao sam jako dobro.

Naš stari – Somborski otišao večeras zbornom zapovjedništvu za tumača hrvatskog jezika – ala je veseo.

Kraj 1. dijela

DIO II. -  Dnevnik domobrana Drage Kramarića iz 1. svjetskog rata, 1915. godine (II. DIO)

LITERATURA

Knjige i članci

1. Aralica, Tomislav i Aralica, Višeslav, (2006.), „ Hrvatski ratnici kroz stoljeća – Od oko 800. do 1918. godine“, Znanje, Zagreb
2. Gržina, Hrvoje i Stipančević, Mario, (2019.), „U predasimaVelikoga rata : postkarte Stjepana Sertića 1915. - 1918.“, Hrvatski državni arhiv, Zagreb
3. Tominac, Nikola (2015.): „Ličani u 'Velikom ratu- Zimska bitka za Karpate, siječanj – travanj 1915.' Senj. zb. 42-43, 489-524 (2015-16.)
4. Tominac, Nikola, Topić, Predrag (2019.), „Dugoselski kraj u Prvom svjetskom ratu“, Gradska knjižnica Dugo selo,

Mrežne stranice

1. http://prvisvjetskirat.arhiv.hr/
2. https://www.vecernji.hr/...
3. https://www.vecernji.hr/...
4. https://hr.wikipedia.org/...
5. Kraljevsko hrvatsko domobranstvo – Wikipedija
6. https://hr.wikipedia.org/...
7. https://vojnapovijest.vecernji.hr/...
8. https://vojnapovijest.vecernji.hr/...
9. https://hrcak.srce.hr/...
10. Nova knjiga o hrvatskim postrojbama u Prvome svjetskom ratu - Vojna povijest | Magazin za vojnu povijest

Povezani članci

• Dnevnik domobrana Drage Kramarića iz 1. svjetskog rata, 1915. godine (II. DIO)

Komentari

Komentiraj