06. 10. 2015
Profesor starog kova, stare škole, stare garde
U srijedu, 25. veljače 2014. u Velikoj vijećnici Fakulteta strojarstva i brodogradnje održana je lijepa svečanost na kojoj je predstavljena knjiga Biografija i djelatnost prof.dr.sci. Igora Čatića, umirovljenog profesora sa Strojarskog fakulteta.
(Izvor slike: http://zg-magazin.com.hr/...)
Profesor Igor Čatić je čovjek za kojeg možemo reći da je profesor i inženjer stare škole, starog kova, odnosno pripadnik stare garde kakvih ima sve manje.
To lijepo zvuči, ali vjerujem da mnogi, a posebno mladi ljudi ne znaju što to konkretno znači pa mi dozvolite da s par riječi objasnim što se pod tom titulom misli. I zašto takvih ljudi, nažalost, ima sve manje. Svima nama tijekom našeg školovanja ostali su u sjećanju neki profesori koji su na nas ostavili najveći dojam, koji su imali svoju karizmu i za koje smo obučavali reći da su u sebi ujedinili mnogo važnih osobina za koje smo obično, pomalo nostalgično i s puno poštovanja govorili, takvi su „profesori stare garde“.
Na svim fakultetima postoje takvi profesori, a ja ću opisati moj pomalo subjektivan pogled na naše nekadašnje velike profesore tehničkih fakulteta, inženjere, profesore „stare garde“ i objasniti zašto je profesor Igor Čatić jedan od zadnjih takvih profesora koje poznam.
Ta titula nema veze s godinama. Da bi se netko mogao nazvati „profesorom stare škole“ mora zadovoljavati ovih 5 kriterija, to znači da mora biti:
- VRHUNSKI STRUČNJAK I ZNANSTVENIK, ugledan na svom području u zemlji i svijetu. Profesor Čatić to svakako jest. Međutim, siguran sam da se za mnoge ugledne goste koji su se našli taj dan u Velikoj vijećnici to isto tako može reći.
Znači to je važno, ali nije dovoljno, da bi netko bio „profesor stare škole“.
- ZNANSTVENIK POVEZAN S GOSPODARSTVOM, s praksom, s realnim svijetom, koji je radio u gospodarstvu, stekao iskustvo i prenosi ga na mlade i stalno održava vezu između teorije i prakse. Nekadašnji naši profesori „stare škole“ svi su bili usko povezani s praksom i gospodarstvom. U jednom razdoblju svoga života u plavoj kuti radili su u tvornicama, među strojevima.Takvi ljudi razumiju gospodarske probleme i mogu ih rješavati i svojim znanjem unapređivati gospodarstvo. Profesor Čatić je najbolji primjer znanstvenika koji je krenuo iz prakse, uz gimnaziju paralelno je završio i šegrtsku školu, bio je alatničar u obrtničkoj radionici svog oca, zatim konstruktor alata u nekoliko zagrebačkih tvornica, proširivao svoje znanje, nastavio svoj razvoj u znanosti, doktorirao i postao ugledan sveučilišni profesor održavajući stalnu vezu između znanosti i primjene rezultata istraživanja u praksi.
Sada se broj kandidata za titulu „profesora stare garde“ drastično smanjio. Nažalost, naša seznanost sve više odvaja od realnog svijeta i odlazi u znanstvene „oblake iz kojih ne pada kiša“.
- INTELEKTUALAC – mnogi će reći pa svi smo mi intelektualci, završili smo fakultete, stekli akademske titule i naravno, da smo intelektualci. A poseban monopol na naziv intelektualca svojataju oni s Filozofskog faksa, iako je za njih sve,od tehnike koja nas okružuje do samog funkcioniranja društva kao sustava, potpuna misterija. Možemo li se složiti da su oni intelektualci? Ja mislim da biti intelektualac ne znači biti „čovjek jedne knjige“, koji osim svoje specijalizacije ne zna ništa drugo,već je to čovjek širokog, multidisciplinarnog obrazovanja i interesa, od tehnike, filozofije, kulture do glazbe.Takvih ima sve manje, a takav čovjek je profesor Čatić. Njegov angažman na širokom spektru područja od tehnike, tehnologije, jezikoslovlja, filozofije, futurologije do jazza postao je legendaran. A radio emisije o jazzu Igora Čatića iz onih „davnih vremena“ ulaze u povijest Hrvatskog radija.
- ZABRINUTI I ANGAŽIRANI INTELEKTUALAC
Profesor stare škole, pravi intelektualac mora osjetiti i bol i sreću društva i naroda kojem pripada. Sada prolazimo teške trenutke gospodarske krize, nazadovanja na svim područjima, depresije koja je zavladala u društvu i čovjek mora zbog toga biti zabrinut za budućnost društva i naroda. Ne smije, kao mnogi, reći „meni je dobro, a ostalo nije moja briga“. Zabrinutost mora biti poticaj za angažman, a profesor Čatić je oduvijek djelovao kao „pravi fajter“ koji može biti primjer mladima kako se treba boriti za svoja uvjerenja. Njegova borba za plastične vrećice, za čistoću hrvatskog jezika, za uvođenje hrvatskog strukovnog nazivlja umjesto poplave stranih riječi, za održavanje hrvatskih časopisa, za drugačije vrednovanje znanstvenih radova, ne samo kroz objavljivanje u stranim časopisima, već kroz korist koja se realizira u gospodarstvu, za reindustrijalizaciju i za opće dobro, ulazi u povijest.
Posebno će mi ostati u sjećanju konferencija koju je 2010. godine organizirao profesor Čatić pod nazivom „Mogu li hrvatski znanstvenici pripomoći izlasku iz krize“.
Kroz sve to se pokazuje da pravi zabrinuti i angažirani intelektualac znači biti i domoljub.
- DOBAR ČOVJEK
Pravi profesor stare škole je, u prvom redu, dobar čovjek. Mnogi suradnici profesora Čatića, a posebno oni koji ga znaju kroz niz godina uvijek ističu njegovu osnovnu crtu – on je dobar čovjek, hrabar, pošten i plemenit. I to se osjeća u njegovu odnosu prema drugima, prema mladima, prema početnicima u znanosti, prema studentima, prema kolegama znanstvenicima, svojoj okolini, prema svojim najbližima.
(Izvor slike: http://www.croatia.org/...)
Malo po malo broj onih koji zadovoljavaju svih tih pet kriterija se jako suzio.
A čovjek koji je po svim kriterijima dobio peticu, je profesor dr. Igor Čatić.
Zato on može ponosno nositi titulu „profesora stare škole, stare garde i starog kova“.
NAPOMENA
Članak je izvorno objavljen na http://zg-magazin.com.hr/...)