11. 10. 2015
Pogled unazad na 2012. i pogled unaprijed na 2013. (1)
Kako se bliži kraj godine sve više imakomentara, analiza i osvrta o godini koja je prošla. A isto tako pišu se mudre prognoze o tome što će se dogoditi u budućnosti. Takav je red i tako se krajem godine pune mediji, od kada ljudi čitaju novine. Međutim, do sada nisam čuo niti jednu pravu i stručnu analizu kojoj bih mogao vjerovati, a prognoze gospodarskih kretanja bile bi mi vjerodostojnije kada bih znao koje kristalne kugle ili špilove karata koriste.
Život, tamo daleko i japanski turisti na Gornjem Gradu
Naši dični kolumnisti, komentatori i „nezavisni stručnjaci“, koji se stalno slikaju po medijima, svoje analize rade sjedeći u toplim sobama pred računalom, čitajući novine, surfajući Internetom i pijući kavicu sa šlagom. Život se odvija negdje daleko, prolazi ispod njihovog prozora, ali oni u tom životu ne sudjeluju, ne žive ga i o realnom životu ne znaju ništa. Ipak taj život komentiraju, pišu o njemu, analiziraju ga i davaju svoje uvažene sudove. Premeću informacije kojima barata svaki šminker u kafiću kod Charlija ili pijanac u birtiji „Kod dvije lipe“ na Trešnjevačkom placu. Izgledaju mi kao japanski turisti na Gornjem gradu koji slikaju fasade, zidove, krovove, vrata i prozore, a nemaju pojma kako žive ljudi unutar tih zidova, jesu li sretni ili nesretni, vara li mužženu, je li netko bolestan, pijanac ili uzoran roditelj. To se Japancima može oprostiti, jer se njima fućka za Hrvatsku i zanima ih samo lijepa fotografija kojom će se hvaliti kada dođu kući. Ali našim analitičarima, stručnjacima i znanstvenicima bi ipak trebalo biti stalo do ove zemlje i trebali bi ju bolje poznavati. Oni govore o potrebi da se pokrene proizvodnja, a nikada nisu neku proizvodnu organizaciju vidjeli iznutra, govore da bi trebalo povećati izvoz, a nikada nisu bili ni blizu procesu razvoja proizvoda konkurentnog na svjetskom tržištu, govore o razvoju, a misle da je razvoj ispunjavanje birokratskih formulara za EU natječaja, govore o poticanju poduzetništva, a poduzetnika su vidjeli samo na televiziji. Kada slušam razne programe koji bi trebali povećati zapošljavanje sjetim se priča o Indijancima koji plešu oko vatre da bi padala kiša. Indijanci su mi djelovali uvjerljivije, a i kiša je ponekad stvarno počela padati.
Za analizu stanja nije dovoljno baratati informacijama o događajima koji su se dogodili i uz to dodati brojke iz raznih statističkih izvješća. Nije dovoljno čitati novine, pratiti i komentirati dnevnopolitičke događaje. Puno je važnije utvrditi zašto se nešto dogodilo, što se sve događa ispod površine i iza raznih zavjesa, shvatitiodnose, silnice, tijekove i geopolitičke utjecaje.Treba razumjeti društvo i zbivanja u društvu, treba znati kako funkcionira i uočavati zakonitosti koje djeluju. Tada ćemo shvatiti da događaji nisu rezultat nekih slučajnosti, vremenskih pojava i ozonskih rupa, već da najčešće proizlaze iz načina kako jedan gospodarski i društveni sustav djeluje.
Mi koji se bavimo tehnikom znamo ako napraviš greške u konstrukciji, ako napraviš pogreške u proračunu, ako koristiš krive formule, ako projektant nema dovoljno znanja i iskustva, ako je nepažljiv, ako ga nitko ne nadzire, stroj neće raditi ili će raditi loše. A društvo i gospodarstvo su kompleksniji sustavi i od najsloženijeg stroja.
Zato svi događaji i zbivanja koji su po mom mišljenju obilježili 2012. nemaju značenje samo za 2012. Oni govore o djelovanju jednog deformiranog društva i gospodarstva koje niti ne može ostvarivati drugačije rezultate i u 2012. i u bilo kojoj drugog godini.
U Osvrtu na 2012. izabrao sam one događajekoji izrazitije oslikavaju naše gospodarstvo. To su broj nezaposlenih, pad BDP-a, jedan znanstveni skup, EU fondovi, smanjenje plaća učiteljima i otpremnine u držanim poduzećima, stečajevi privatiziranih poduzeća, stečaj Gredelja i propast Obrtničke banke. Naravno, veliku, povijesnu važnost imaju i dva događaja koja su obilježili 2012.- otvaranje vrata u Europu i oslobađanje generala Gotovine.
350.000 nezaposlenih i dvije Hrvatske
Krajem godine 2012. broj nezaposlenih prešao je brojku od 350.000. Podatak o broju nezaposlenih je prvi slide na svim mojim predavanjima u zadnje dvije godine. Sve što govorimo i radimo i svaka naša aktivnost mora biti ocjenjivana po tome koliko djeluje na smanjenje nezaposlenosti. Broj nezaposlenih i odnos prema tom broju daje temeljnu sliku cijelog društva. To je broj nesretnih ljudi i nesretnih obitelji. Među njima ima mnogo mladih ljudi kojima je time onemogućen normalan razvoj i budućnost. Ako tu brojku pomnožimo s prosječnim brojem članova obitelji, tada vidimo da je preko četvrtina populacije ili nezaposleno ili je povezano s nezaposlenim osobama. To razara tkivo društva. I zato smanjivanje nezaposlenosti, odnosno stvaranje novih radnih mjesta mora biti najvažniji zadatak svih, najvažnija tema svih razgovora, svih emisija i svih medija. Međutim, o tome se jako malo govori, ta je tema nezanimljiva. Mediji se time ne bave, novinari bježe od te teme, jer im je preteška, a i ne poznaju ljude koji bi mogli nešto pametno reći. Zato se svi bave idiotskim debatama o smaku svijeta, dogodovštinama Severine u Srbiji i važnim pitanjima odnosa Sulejmana i Hurem. To je slika ludila koje je kod nas zavladalo.
A vrhunac u svemu su izjave naših političara koji nam stalno govore da će nam biti još gore, upravo bešćutno razbacuju se stravičnim prognozama o desecima tisuća ljudi koji će ostati bez posla. A nakon toga kao zeca iz šešira vade nekakve datume u budućnosti, kada će nam konačno biti bolje. Niti objašnjavaju zašto će nam baš tada biti bolje i zašto bi nam uopće i bilo bolje.
Kada je Obama dobio izbore, rekao je da mu je jedan od pet prioritetnih zadataka vraćanje optimizma građanima. A naši se političari upravo takmiče da što više šire depresiju i pesimizam i pokazuju svoju nemoć u rješavanju problema i zadataka.
Broj nezaposlenih upozorava nas na sliku dvije, odvojene Hrvatske koje žive paralelno jedna uz drugu. Jedna je, većinska, Hrvatska realnog svijeta u kojoj se ljudi muče, rade, ostaju bez posla, žive pod stresom, obolijevaju zbog toga i ne spavaju po noći od briga. I druga, virtualna, moćna Hrvatske, koja živi u svom balonu odvojenom od realnog svijeta i koja uopće ne pozna ovu Prvu Hrvatsku. U toj Drugoj Hrvatskoj ljudima je dobro i mnogi od njih ići će sada masovno u Austriju na skijanje. Oni vjeruju da „novci rasti na drvetu“, samo trebaš biti na pravom mjestu, osvojiti neku poziciju i onda ćeš stajati ispod tog drveta i uzimati koliko ti treba. Značajan dio te Hrvatske je tzv. „Proračunska Hrvatska“.
Na kraju moramo biti svjesni da koliko god je meni,a vjerujem i drugima broj nezaposlenih najokrutnija slika krize u kojoj se nalazimo, ima ljudi koje smatraju da je to dobro, da je to ono „za što smo se borili“. Njihov rezon je sljedeći: „Što više nezaposlenih, to je veća konkurencija za svako radno mjesto, što će rezultirati nižim plaćama, manjim troškovima i većim profitima za poslodavce. A to je bit liberalnog kapitalizma o kojem smo sanjali, kada se rušio komunizam“. S takvim razmišljanjem, čeka nas crna budućnost, sve po receptima Doktrine šoka koja se provodi u mnogim zemljama svijeta.
Pad BDP-a za 1.9% i priče o strukturnim reformama
Kao usputna vijest u medijima je 20. prosinca 2012. objavljeno izvješće Državnog zavoda za statistikuda je BDP u trećem tromjesečju realno manji za 1,9 posto u odnosu na isto razdoblje 2011. godine, potrošnja građana za 3,5 posto, a potrošnja države 0,4 posto."Pad bruto investicija u fiksni kapital iznosio je 4,3 posto, izvoz roba i usluga pao je 0,1 posto, uvoz roba i usluga pao je 3,3 posto", napisali su DZS-a. Večernji list je kratko dodao: „To je već četvrti kvartal zaredom da se u Hrvatskoj bilježi pad BDP-a. Posljednji put rast je zabilježen u trećem kvartalu 2011. godine. Od početka 2012. BDP je u stalnom padu“.Ubrzo je ta vijest nestala iz medija i nisam primijetio da ju je netko previše komentirao. Nitko nije spomenuo da je na početku godine bio planiran rast od 0.8 posto i tada je ta prognoza glasno i žestoko branjena. A sada su izgleda svi otupjeli i više nitko ništa ne komentira, jer vijest više nije zanimljiva. A i naši uvaženi komentatori, to su oni koje stalno zovu na TV, baš i ne znaju što bi rekli. U zemlji u kojoj je gotovo potpuno uništena industrija, u kojoj je izvoz dva puta manji od uvoza i stalno pada, u kojoj se grade samo supermarketi (nedavno je kod mene blizu Dugava otvoren još jedan veliki supermarket), u kojoj se više gotovo niti ne zna što je to proizvodnja, niti što je poduzetništvo, stvarno ne znam na temelju čega bi se moglo i očekivati zaustavljanje pada BDP-a. Budući da se ne poznaju složeni procesi razvoja industrije, poduzetništva, inovacija i stvaranja novih proizvoda ne zna se što bi konkretno trebalonapraviti. Zato se po jako starom, srednjevjekovnom receptu računa na čarobne riječi i čarobne formule, vjerojatno iz laboratorija Profesora Baltazara. Te čarobne riječi su – investicije i restrukturiranje. To nije ništa novo. Budući da sam malo stariji, mogu reći da sam se još u onom bivšem sustavu naslušao o nužnosti restrukturiranja, jer se i tada ta riječ koristila uvijek kada je trebalo nešto napraviti, a nije se znalo što.
Priča o investicijama izgleda ovako: „Sjedim u kabinetu, pijem kavicu sa šlagom, iz inozemstva će doći investitori, izgraditi neke objekte, zaposliti će se mnogo ljudi, BDP će rasti i svi mi biti ćemo sretni i veseli“. To lijepo zvuči, ali tako život ne funkcionira.
A kada se govori o restrukturiranju, misli se sljedeće: „Trebamo se restrukturirati, (ali da sve ostane isto). Treba napraviti velike promjene, (svi drugi se trebaju promijeniti, a mene pustite na miru)“.
Ja spadam u onih „pet naivnih Hrvata“ koji su iskreno vjerovali da je ova kriza prilika da počnemo provoditi drastične promjene. Nažalost, ništa se nije promijenilo, osim što nam je svaki dan sve gore.
Duboko sam uvjeren da su potrebne drastične promjene i da treba provesti radikalna restrukturiranja poduzeća i javne uprave. A kod toga treba koristiti neka saznanja i iskustva koja vrijede od kada je svijeta i vijeka.
Svaka kriza i svaki problem veliki su i opasni toliko koliko smo mi sposobni ili nesposobni. Za nesposobne ljude svaki je problem kriza,a za sposobne svaka je kriza izazov.
Trebamo biti svjesni još jedne jednostavne i svakom razumljive činjenice. U svakom društvu u svijetu ima gotovo isti postotak pametnih i bedastih, sposobnih i nesposobnih. Napreduju ona društva koja najboljima omogućuju da napreduju i rade za dobro društva. A nazaduju ona društva u kojima negativnom kadrovskom selekcijom najlošiji dolaze u prvi plan i blokiraju napredak najboljih. I to je to.
Znanost i doprinos znanosti izlasku iz krize
U Zagrebu, u Hotelu Westin, 11. svibnja 2012. održana je svečanost obilježavanje dvadeset godina utemeljenja Kluba hrvatskih Humboldtovaca.Iako je Konferencija bila posvećena toj godišnjici, najvažniji dio konferencije bio je okrugli stol s temom „Doprinos znanosti i znanstvenika izlasku Hrvatske iz krize“. Trebalo je govoriti o ulozi znanosti u rješavanju krize. Temu Okruglog stola osmislio je prof.dr.Igor Čatić, jedan od rijetkih naših „angažiranih“ intelektualaca, inženjera koji djeluje na području gospodarstva i znanosti. Iako u mirovini, aktivniji je kroz društveni angažman od cijele naše znanosti, a da ne kažem i mudriji. Cijela svečanost je imala visoku razinu prema broju uglednika, znanstvenika, sveučilišnih profesora i političara. Nažalost, dogodilo se ono čega sam se bojao, predavanja su otišla u svom uobičajenom smjeru i pokazala se prava slika naše znanosti. Zato sam na kraju konferencije tijekom rasprave uzeo riječ i rekao: „Na konferenciji smo čuli mnogo uglednih ljudi koji su mnogo pametnih i lijepih riječi rekli o važnosti znanosti i znanja, međutim malo smo čuli o krizi, a nažalost ništa nismo čuli o tome kako bi znanost mogla doprinijeti izlasku iz krize.“ Rekao sam im da stalno slušamo o tome kako se premalo izdvaja za znanost, ali sam siguran da i duplo veće izdvajanje ne bi donijelo imalo bolje i u gospodarstvu upotrebljivije rezultate. Jer se radi na način koji nije dobar. Spomenuo sam i slučaj poduzeća Ruđer inovacija d.o.o., osnovanog na Institutu Ruđer Bošković s ciljem da provodi transfer znanja, inovacija i rezultata istraživanja u poduzetništvu. Uloženi su ogromni novci, a rezultat je nikakav i cijeli projekt je propao, a da nitko ne postavlja pitanje zašto.
Nažalost, i ovaj skup je kao i dva u HAZU kojima sa prisustvovao, pokazao da naša znanost živi u svom svijetu, u svom balonu odvojenom i od stvarnosti realnog svijeta i od Hrvatske. I da oni o krizi, a najmanje o svom doprinosu izlasku iz krize nemaju pojma i da ih ta tema uopće ne zanima. A sve to prekrivaju hrpom fraza o važnosti znanja, znanosti, itd..Naša znanost i visoko obrazovanje su u velikoj krizi, prestali su biti sposobni dati svoj koristan doprinos društvu. Afere Indeks i slične nisu izdvojeni slučajevi već su ugrađene u sustav u kojem su se mnogi znanstvenici okrenuli stjecanju novaca. Svi su konačno svjesni da je Bolonja jako naštetila kvaliteti fakulteta, doktorski studiji su se srozali, a mnoge privatne obrazovne institucije uglavnom „prodavaju“ diplome i tako zarađuju velike novce, mnogi fakulteti okrenuli su se trci za nekim formalnim stranim certifikatima koji institucije ocjenjuju ne po kvaliteti nastave već samo kroz birokratsku formu. Kvaliteta obrazovanja je sve manje važna.Mnoge znanstvenike zanima samo vlastita karijera, mogućnost da dobiju što više novaca za istraživanja koja mogu objavljivati u stranjskim časopisima, te da ih nitko ne pita za što će novce potrošiti. Čuo sam pojedince koji su se hvalili kako im je velika čast što su na nekom simpoziju sjedili kraj nekog briselskog činovnika. A sada im je najveći cilj sudjelovati u nekom EU projektu od kojeg Hrvatska neće imati mnogo koristi.
Prošle zime, na jednoj svečanosti u Dvercima pitao sam skupinu znanstvenika koji su stajali s čašama šampanjca u ruci, kako znanost može dati svoj doprinos izlasku Hrvatske iz krize i kakvu korist Hrvatska ima od tih silnih EU projekata za kojima svi trče. Jedan mladi profesor me u čudu pogledao i s visoka odgovorio: „Kakva kriza, ja ne znam za nikakvu krizu. Ja nisam u krizi“.
Izgleda da je mnogim intelektualcima ipak najvažnije u tom promašenom sustavu zauzeti neku poziciju, dobivati svoju plaćicu, čuvati svoje privilegije, ne „talasati“ previše, ne buniti se, dobivati svoja putovanjca u inozemstvo, nastupe na raznim simpozijima, po koji EU projekt, neku lovicu tu, neku tam, pa glumiti „struku“ na političkim projektima, ima toliko poslova na kojima čovjek može misliti na sebe i lijepo zaraditi, da stvarno nema smisla baviti se problemima društva. Nažalost, znanje mnogih znanstvenika (čast iznimkama) za izlazak iz krize potpuno je neupotrebljivo. I većina izbjegava bilo kakav društveni angažman ako ga ne može realizirati kroz korist dobivenu u politici. Zato znanost nije sposobna uključiti se u rješavanje problema krize.
Kraj I dijela, nastavak slijedi
NAPOMENA
Članak je izvorno objavljen na:
http://zg-magazin.com.hr/pogled-unazad-na-2012-i-pogled-unaprijed-na-2013-1/#more-4971