Pogled unazad na 2012. i pogled unaprijed na 2013. (2)

Marijan Ožanić

Tehnopolis moj nesretni, priča o poduzetništvu

U ponedjeljak, 28. svibnja 2012. u Starogradskoj vijećnici Grada Zagreba Razvojna agencija Zagreb (i moja malenkost) i dva entuzijasta iz Ureda gradonačelnika predstavili su Tehnopolis, novi projekt za gospodarski razvoj, projekt koji bi mogao pokrenuti zagrebačko gospodarstvo, a preko toga i Hrvatsku. Tehnopolis je predviđen kao „tehnološki grad na Savi“, prava naša Silikonska dolina koja bi trebala biti realizirana na prostoru „nesuđene“ Sveučilišne bolnice Zagreb, u Blatu.To bi bila institucija u kojojbi se „stvarali“ poduzetnici, nova poduzeća, novi izvozni proizvodi i nova radna mjesta. O projektu se dosta govorilo, a jedan od razloga zanimanja za projekt je činjenica da već jako dugo Grad Zagreb nije imao projekt koji ima za cilj pokretanje gospodarstva. Tehnopolisje projekt koji želi ujediniti Zagrepčane oko jedne pozitivne ideje, a ne da se kao obično svi posvade. Nakon TV emisija mnogi su me nazvali i davali podršku projektu. Obično kažem da takvim svojim nastupima „dižem penzionersku populaciju na noge“. Zašto? Zato, jer su to ljudi koji su nekada radili u proizvodnim poduzećima, koji su nekada gradili generatore, kotlove i lokomotive, s velikim osjećajem bola gledali kako se uništava industrija, sada su najednom pomislili da će se nešto promijeniti. Odmah sam ih morao rastužiti da nažalost od toga još dugo neće biti ništa, jer u Zagrebu nikoga ne zanima niti poduzetništvo niti industrija. Rekao sam im da to ja samo „lajem na Mjesec“ i prije mirovine želim iza sebe ostaviti jedan projekt koji će jedna buduća generacija realizirati. Drugi dan nakon TV emisije o Tehnopolisu nazvali su me iseljenici iz New Yorka (naši iseljeni Hrvati gledaju HTV) i pitali me kako se mogu uključiti u financiranje tog projekta. I njih sam morao razočarati. I to je slika Zagreba.

Danas, u vrijeme krize u svim državama svijeta snažno se potiče razvoj poduzetništva, jer su zaključili da poduzetništvo, a pogotovo ono temeljeno na znanju i inovacijama, predstavlja veliki motor za razvoj gospodarstva. Masovno se grade tehnološki parkovi, kraj Moskve se gradi ogroman Tehnopolis, svugdje se organiziraju „start-upweekendi“, na razini država vode se poduzetnički projekti. Svugdje se to radi ozbiljno, jedino mi stojimo na mjestu bez razumijevanja za poduzetništvo. Izvanredni rezultati koje su ostvarili poduzetnici iz Tehnološkog parka Zagreb isto tako nikoga ne zanimaju. Budući da većina institucija od Komore, Gradskog poglavarstva do Sveučilišta o poduzetništvu znaju jako malo, priče o poduzetništvu im služe kao predstava kojom skupljaju različite bodove. Stalno dolazes novim projektima od onog potpuno neadekvatnog rješenja na Velesajmu do glomaznog i skupog rješenja na Borongaju koji se vjerojatno nikada neće realizirati.

A objekt u Blatu, 40% gotov, u koji je uložno nekoliko stotina milijuna eura stoji nedovršen i uništava se svaki dan. A izvoza u Zagrebu ima sve manje, a nezaposlenih sve više.

Okrutna propast Obrtničke banke

Vjerojatno se malo ljudi sjeća (a i malo koga to zanima) da je krajem 2011. i početkom 2012. na mučan način završena trakavica likvidacije Obrtničke štedne banke. Oko 27 milijuna kuna izgubio je grad Zagreb, Udruženje obrtnika grada Zagreba oko 7 milijuna kuna, 5 milijuna Hrvatska obrtnička komora, itd. A dosta obrtnika je izgubilo svoje životne ušteđevine. Likvidacijom se ugasila tradicija koja traje od 1933. godine, kada je osnovana obrtnička štedno-kreditna zadruga.Banka je propala zbog neodgovornosti i lošeg rada Uprave (Uprava je dobila nakon smjenjivanja veliku otpremninu),neodgovornog ponašanja Obrtničke komore i obrtnika ulagača uSkupštini i Nadzornom odboru banke, odsustva ozbiljne kontrole rada banke i neodgovornog ponašanja na svim stranama.Kroz proces likvidacije dio štedišaje dobio dio svojeg novca, ali cijeli proces je trajao nepotrebno dugo. Bilo je tužno čitati pisma nekih starih, bolesnih obrtnika koji su izgubili svoju ušteđevinu i nisu imali novaca da plate pomoć u kući.Mediji, a ni bilo tko drugi se tim slučajem nisu previše bavili, jer im takve priče nisu zanimljive i ne razumiju ih.

A kroz tu likvidaciju i sve što se oko nje događalo moglo se upoznati probleme obrtništva, otkriti kako funkcioniraju birokratske institucije koje bi se trebale brinuti za obrtništvo, kako se Grad Zagreb u stvari odnosi prema obrtništvu, moglo bi se saznati zašto obrtnika ima sve manje u Zagrebu, zašto se ulažu novci u nepotreban, veliki i skup Obrtnički centar od koga obrtnici neće imati mnogo koristi i još mnogo toga. Ali to nitko ne istražuje, jer poduzetništvo i obrtništvo nikoga ne zanima, osim dok treba sakupljati političke bodove. Kada sam se u jednoj analizi usudio spomenuti da je Obrtnička komora glomazna, inertna i nefleksibilna institucija koju treba reorganizirati, na mene se sručila lavina napada, protestno pismo od 6 stranica i jedva sam „sačuvao živu glavu“.

Zašto propadaju Gredelj i mnoga državna poduzeća

Početkom listopada 2012. mogli smo pročitati vijest da je stečajni upravitelj Tvornice željezničkih vagona Gredelj Petar Hrkač izvijestio radnike na njihovom današnjem prosvjednom skupu u krugu tvornice da je otvoren stečaj tvornice i da će svih 1450 radnika dobiti otkaz. Rekao im je i da će se na posao vratiti samo oni koji budu potrebni. Tako je završila agonija jedne stare tvornice. Ja sam stari industrijski radnik i uvijek suosjećam s ljudima koji rade u tvornicama, jer smatram da su oni kao i ja „graditelji strojeva“ i prema njima se odnosim s velikim poštovanjem.

Znam da agonija Gredelja traje dugo, jer je Gredelj je godinama imao velikih poslovnih problema, od gubitka tržišta, velikih troškova poslovanja i premalo poslaza svoj broj radnika. Naime, treba reći da „niti jedna tvornica nema nikada previše radnika“, već u prvom redu ima „premalo posla za taj broj radnika“. Menadžment Gredelja nije bio sposoban naći posao i zaposliti tvornicu. Ali mu je država stalno nadoknađivala gubitke i odgađala ozbiljno rješavanje problema.

Međutim, Gredelj kao i druga državna poduzeća u prvom redu uništava nešto drugo. A to je suluda teza koju je prihvatila cijela hrvatska javnost i lijeva i desna, inteligencija i prosti puk. A ta teza glasi: „Menadžer ne mora biti stručnjak, jer oko sebe ima stručnjake“.Ta teza je toliko blesava da ne mogu vjerovati da normalni ljudi to prihvaćaju. To je kao da netko kaže da kirurg ne treba biti liječnik, jer oko sebe ima stručnog anesteziologa, stručnu glavnu sestru i stručnog elektroničara. Međutim ta teza govori o tome da oni koji ju zastupaju nemaju pojma niti što treba raditi menadžer niti što radi stručnjak. Samo ukratko mogu reći-stručnjaci donose prijedloge, a menadžer donosi odluku, stručnjaci analiziraju i rješavaju problem, iznose prijedloge,a menadžer izabire najbolji prijedlog i donosi odluku. Da bi menadžer donio odluku on mora jako mnogo znati i biti sposoban donijeti odluku. Osim toga menadžer izabire stručnjake i mora razumjeti njihove prijedloge,a za to mora biti stručan.

Međutim ta besmislena teza se koristi kao opravdanje za politička uhljebljena neopisivo velikog broja potpuno nesposobnih i nestručnih ljudi koje po partijskoj podobnosti razne stranke instaliraju na ključna menadžerska mjesta, kada za to dobiju priliku. Takvi ljudi su uništili državna poduzeća i veliki dio hrvatskog gospodarstva.

Propast privatnih poduzeća i još jedne glupe teze

Prošla, 2012. godina bila je i godina u kojoj je propalo mnogo velikih privatnih poduzeća, Jadrankamen, Dioki, Turbolimač, Pevec, Kerum je blizu, a ima ih još. Međutim, nitko nije uočio da je s njima propala i još jedna teza na temelju koje se razvijalo gospodarstvo i u Hrvatskoj i u ostalim tranzicijskim zemljama. Teza koja je bila opravdanje za uništavajuću „ubrzanu privatizaciju“ što je uništila mnogo zemalja i donijela nesreću milijunima ljudi. A ta teza, koju kod nas još uvijek, kao mantru svi zagovaraju, je sljedeća: „Država je loš gospodar i zato trebamo sve što prije privatizirati“. S prvim dijelom rečenice se potpuno slažem, jer se država uvijek i svugdje pokazala kao loš gospodar. Ali je zaključak neopravdan, jer se zaboravlja reći da privatnik može biti još gori gospodar. Teza o potrebi ubrzane privatizacije temelji se na pretpostavci da privatnik uz vlasništvo automatski, samo po sebi dobiva i pamet da upravlja tim vlasništvom. Kao što se isto tako pretpostavlja da političari uz vlast automatski dobivaju i pamet da upravljaju gradom, županijom ili državom.

Pretpostavka da svaki privatnik uvijek najbolje zna što je za njegovo poduzeće je na razini priče o Ivici i Marici. Jer on može lako zaključiti, (kao što mnogi rade), da je za njega najbolje ljude baciti na cesti i prodati nekretnine ili držati ljude na minimalcu i sebi kupiti helikopter ili kuću na Floridi.

Sva je sreća da se i u privatnim i u državnim hrvatskim poduzećima još uvijek nađe pametnih i sposobnih i direktora i vlasnika zbog kojih hrvatsko gospodarstvo još uvijek kako-tako funkcionira.

Smanjenje troškova u javnom sektoru, otpremnine i Liste srama

Početkom studenog 2012. u medijima je objavljeno da će se, nakon silnih natezanja sa sindikatima, obostrano teških riječi, masa plaća u javnom sektoru(učitelji, zdravstvo, socijalna skrb, oko 180 tisuća ljudi) u idućoj godini smanjiti za najmanje milijardu kuna u odnosu na ovu godinu, to znači da će se smanjiti za oko šest posto. To se moglo očekivati, jer to od nas traži i EU i MMF, a i jer kako kažu, „jednostavno nema novaca“.Dok se prihodi povećavaju samo povećavanjem poreza, a ne povećanjem gospodarskih djelatnosti, život građana je sve teži.

Može se razumjeti da se u situaciji, kada nema novaca poduzimaju akcije smanjenja troškova. Ali ljudi kojima se smanjuju plaće, najmanje što mogu očekivati je da u svim tim akcijama rezanja troškova vide barem trunke pravednosti. U doba krize kada je ljudima teško i kada se očekuju da se pridonese zajednička žrtva da nam bude bolje, bilo bi idealno da se postigne konsenzus i da svi te žrtve podnesemo pravedno i zajednički. Ali nije moguć konsenzus u društvu u kojem su se jedni enormno obogatili bez ikakve posebne zasluge,a drugi jako osiromašili bez neke svoje posebne krivice.

A o kakvoj pravednosti možemo govoriti kada pročitamo da je Nadzorni odbor Croatia osiguranja na svojoj je izvanrednoj sjednici održanoj 12. rujna 2012., donio odluku o isplati otpremnine bivšem predsjedniku uprave tog poduzeća Hrvoju Vojkoviću u bruto iznosu od 7,5 milijuna kuna,jer je smijenjen s položaja direktora. A slično se već događalo i u INA-i i drugim državnim poduzećima. Koliko god su ljudi već otupili zbog nevjerojatnih slučajeva kriminala, nepravdi i izopačenosti o kojima slušaju svaki dan, ovo je ipak bio jedan dodatni šok, jer se prešla granica koju već otupjeli i potpuno deprimirani Hrvati mogu izdržati. To nije primjer uspješnog menadžera koji je temeljem svojih izvanrednih sposobnosti učinio velika djela u poduzeću, izvukao ga iz teškoća, povećao profit, osvojio velik dio tržišta, povećao poduzeće, zaposlio nove ljude i učinio dobro i poduzeću i državi koja je vlasnik poduzeća. Ovdje (a i u mnogim drugim slučajevima) imamo primjer nesposobnog čovjeka kojeg su iz anonimnosti izvukli njegovi partijski drugovi i po nekakvom partijskom ključu postavili na vodeće mjesto u jednom od najuspješnijih hrvatskih poduzeća duge tradicije. Potpuno je nevažno što će tu otpremninu dobiti na temelju važećeg, potpisanog ugovora. Za poduzeće je svejedno je li neki kriminalac po noću ušao kroz prozor, provalio u sef i izvadio 7.2 milijuna kuna ili je taj novac izvađen iz sefa tvrtke na temelju nekakvo potpisanog ugovora. I u jednom i u drugom slučaju poduzeće bez potrebe i bez svoje krivice ostaje bez ogromne količine novaca. Razlika je jedino u tome što u prvom slučaju imamo kriminalca kojeg će ganjati policija, a u drugom slučaju imamo ugledne javne osobe koje ćemo gledati na TV kao uspješne članove društva. Vojković je u toj patologiji društva manje važan. Važno je tko mu je i s kojim opravdanjem to omogućio, jer to je patološki mehanizam koji se legalizira u Hrvatskoj. Naravno, ugovor su s njime potpisali ljudi iz Upravnog odbora tvrtke, ti ljudi imaju ime i prezime i oni su sudionici u tom pothvatu. Zanimljiv je komentar jednog uglednog poslovnog analitičara koji je rekao da tu otpremninu treba isplatiti i onda paziti da se takvi slučajevi ne događaju. Super, to je isto kao i Rojsova čuvena izreka „Tko je jamiojamio“.

Slučaj Vojkovića nas može podsjetiti i na slučaj Ivana Mijatovića koji je isplivao na površini nedavno, kada su objavljene liste poreznih dužnika tzv. „Liste srama“ (na koje su već svi zaboravili). On je na toj listi osvanuo s 9,9 milijuna kuna poreznog duga. Svojedobno je, kao vrlo mlad čovjek, bez iskustva i naravno bez znanja došao na veoma visoke funkcije od pomoćnika Ministra financija do člana Uprave Plive i šefa Nadzornog odbora HT-a. Na tim poslovima se enormno obogatio i uz nadimak „hrvatski Rockefeller“ otišao (pobjegao?) u USA ne plativši porez. Njegovi „mentori“, ljudi koji su ga postavili na te funkcije, sudionici su tog „legalnog kriminalnog djela“ i dalje se šeću po Zagrebu, živi i zdravi. I to nije izoliran slučaj već fenomen koji uništava Hrvatsku.

Hrvatska u EU, „guske u magli“ ili svjetlo na kraju tunela

Nakon više od osam godina od podnošenja zahtjeva za članstvo te gotovo šest godina pregovaranja, Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji potpisan je u Bruxellesu 9. prosinca 2011. godine, a datum ulaska u članstvo EUje 1. srpnja 2013. godine. Cijela 2012. bila je u pripremi za ulazak u EU i u reakcijama na naše članstvo, pozitivnim i negativnim. Hoćemo li u EU ući kao „guske u maglu“ kao što smo već jednom ušli u jednu nadnacionalnu zajednicu, s istim posljedicama ili će nam to omogući novi korak u razvoju društva i ostvarivanje višeg standarda i više demokracije. Europa u koju sad ulazimo nije Europa o kojoj smo maštali početkom devedesetih i kakva je kao cilj upisana u sve naše programske dokumente onog vremena.

Bez obzira na to što nas čeka u Europskoj uniji, kroz niz nekoliko zadnjih godina stvoreno je ozračje, da je dobro da idemo u Europu, jer smo mi nesposobni da sami upravljamo svojom državom. I da u Europu trebamo ući pod svaku cijenu, pa makar i na koljenima.A to je strašno.

Gotovina i ponovno probuđeno samopouzdanje

16.11.2012. cijela Hrvatska je slavila (dobro, ne baš svi, ali ta manjina nije važna), svi smo bili puni emocija, suza radosnica i sreće zbog oslobađajuće presude generalima i Markaču. O važnosti te oslobađajuće presude koja ima veoma važno mjesto u našoj povijesti napisano je mnogo dobrih i stručnih analiza, a ja bih samo htio istaknuti kako na taj povijesni događaj gledam iz kuta gospodarstva. Za uspjeh u poslovanju, u borbi na okrutnom svjetskom tržištu, u uvjetima velikog rizika i nesvjesne budućnosti samopouzdanje je veoma važno. A Hrvatska je izgubila vjeru u sebe i svoje sposobnosti. Kroz medije su nas uvjeravali da mi nismo sposobni biti niti poduzetnici, niti menadžeri, da se mi ne mažemo boriti s velikim multinacionalnim kompanijama na tržištu, da mi ne možemo ništa bez Europe. Nas koji smo gradili najveće generatore u svijetu uvjeravali su da smo nesposobni bilo što napraviti.

I sada su se vratili Gotovina i Markači podsjetili nas da mi možemo, da smo uspjeli pobijediti treću vojnu silu Europe, podsjetili su nas na vrijeme kada smo početkom devedesetih imali izvoz veći od uvoza, kada smo vjerovali u sebe i mislili da je „samo nebo granica našim mogućnostima“.

Obama je prve izbore dobio usklikom „Da, mi možemo“ i počeo vraćati samopouzdanje Americi. Nakon drugih izbora želi vratiti optimizam Amerikancima.

To vrijedi i za nas.Mi sigurno možemo.

Pogled u budućnost, u 2013.

Pogled u budućnost može biti pesimističan i optimističan. Pesimističan, ako će se raditi na isti način kako do sada, ako će na svim rukovodećim mjestima u poduzećima, institucijama i politici biti isti tip ljudi kao danas, trendovi će biti isti. Optimistično možemo gledati u budućnost jedino u slučaju, ako će se provesti drastične promjene, ako će se pokrenuti inovativni i kreativni potencijal, iskustvo i znanje koje u Hrvatskoj postoji.

Sposobni ljudi mogu napraviti čudo, nesposobni ljudi mogu sve upropastiti. I to je jedina formula uspjeha ili neuspjeha, a ne bilo kakvi programi ili strategije koje i onako nitko ne čita.

Do onda, u ovim teškim vremenima moramo čuvati one koje volimo, pružiti im još više ljubavi i razumijevanja, jer ćemo tako zajedno prebroditi godine koje su pred nama.

Do sada smo sve krize prebrodili pa budemo i ovu.

Želim vam svima sretan Božić i sretnu i uspješnu novu, 2013. godinu