11. 10. 2015
Osvrt na 2014. i pogled na 2015. (1)
Godina, 2014. je brzo prošla i došlo je vrijeme za još jedan osvrt u ZG-magazinu koji je postao već pomalo i tradicionalan. Naravno, napisati ću ga na način kakav nećete naći u drugim medijima. Mene ne zanima samo evidentiranje što se dogodilo. Hrvatska je teško bolesna, pa u Osvrtu želim ukratko opisati bolest, dijagnosticirati uzroke i pokušati predložiti metode liječenja.
Naš prosječan analitičar i komentator uglavnom komentira svijet koji upoznaje samo kroz naslove u novinama i kroz Dnevnik na TV. Što se stvarno događa u društvu to oni ne poznaju niti su ikada doživjeli. Prave uzroke problema ne razumiju, a gospodarstvo im je krajnje odbojna tema i uvjereni su da „novci rastu na drvetu“.
Budući da je to već treći osvrt, ali i treća prognoza za nadolazeću godinu dobro je usporediti što se prošlih godina događalo i jesam li dobro prognozirao. Prošle godine sam napisao: „Iskreno želim da se sljedeće godine izvučemo iz krize i da nam 2014. bude sretna i uspješna… Do sada smo sve krize prebrodili pa budemo i ovu.“ Kao što vidim, sve je bili puno mog (nerealnog) optimizma i nerealne želje i nade da će biti bolje. Iako, među nama rečeno, nisam vidio ništa što bi dalo nadu da će se stvarno nešto popraviti na bolje. Ali jednostavno nisam želio širiti crne prognoze, jer mi pesimizam nije u prirodi. Kriza još i dalje traje, sve je dublja, a depresija i osjećaj beznađa razara raspoloženje većine stanovništva. A mnoge teme o kojima sam pisao prošle godine ponavljaju se i sada.
Čemu pisati
Ja sam pomalo „scriboman“, jer vjerujem u snagu i poslanje riječi i rečenica. Međutim, u zadnje me vrijeme, prije nego počnem pisati neki članak, stalno muči pitanje: „Čemu pisati, ima li to nekog smisla, hoće li to netko pročitati, hoće li ono što želim poručiti do nekoga doprijeti?“ Živimo u vremenu u kojem čitanje predstavlja preveliki intelektualni napor. Ljudi više nisu u stanju pročitati članak koji ima dužinu veću od pola kartice, niti razumjeti rečenicu koja ima više od subjekta i predikata. Nekada sam mislio da se malo čita zbog toga što su djeca, a i odrasli ljudi postali prelijeni da čitaju knjige, jer slobodno vrijeme mogu puno lakše popuniti televizijom ili Internetom. To je sigurno jedan od razloga. Međutim, problem je mnogo složeniji. Mnogi više nisu u stanju pročitati knjigu, jer im se mozak, stalno bombardiran brzim i kratkim informacijama preko Interneta i televizije, u velikoj mjeri postupno degenerirao i više nije spreman i sposoban za određene misaone operacije. A najstrašnije je što se to događa i s djecom. Najviše me boli kada vidim da se i mladi sve više pretvaraju u zombije kojima se može na fantastičan način manipulirati. Ali o tim temama ne može se pisati na način „Ja Tarzan, ti Jane“ i problem strpati u pola kartice.
Pisanje postaje uzaludno „lajanje na Mjesec“, dok karavane prolaze.
Zato se postavlja klasično krležijansko pitanje „Čemu pisati“ i „Komu pisati“.
Ipak par riječi o nekim knjigama
Ipak bih htio napisati par riječi o dvije knjige. Najprije ću biti malo neskroman pa se pohvaliti da je listopadu, na Interliberu bila promovirana moja knjiga za poduzetnike „Mali brod na olujnom moru“. Nakon što je više od tri tisuće poduzetnika tu knjigu imalo u rukama (nadam se da ju je većina od njih i pročitala) izdano je drugo izdanje. Dvadeset godina vodio sam Tehnološki park Zagreb, bio sam okružen poduzetnicima, slušao njihove priče, pratio njihove uspjehe i neuspjehe, proučavao poduzetnički proces rasta i razvoja i procese razvoja inovativnih proizvoda. I to sam sve stavio u knjigu. Knjiga je puna priča o našim poduzetnicima i razgovora s njima. Htio sam da iz tih poduzetničkih priča novi poduzetnici mogu bolje upoznati što je to poduzetništvo, sebe preispitaju jesu li za to, da ih knjiga motivira da krenu u poduzetništvo i pomogne im da uspiju.
Posebno me veseli da mogu predstaviti još jednu knjigu koja je svoju promociju doživjela početkom prosinca u tvornici RIZ-odašiljači. Napisao ju je Mirko Kuljiš, nekadašnji direktor te tvornice. Knjiga pod nazivom „Na valovima sudbine radioelektronike uHrvatskoj (1942.-2014.)“ govori o tome kako je radioelektronika u Hrvatskoj nastala, kako se razvijala tijekom više od 50 godina i kroz kakve je razarajuće procese prolazila da bi danas ostala samo na nekoliko prilično malih proizvođača. Danas naši mladi ne znaju, a stariji su već zaboravili da je Hrvatska pred dvadesetak godina imala elektroničku industriju koja je po vrijednosti i tehničkoj razini svojih proizvoda bila u svjetskom vrhu. To je dobro napisana knjiga, tečnim, razumljivim stilom. To je knjiga kojoj se vjeruje, jer je napisana na temelju bogatog životnog iskustva autora. Mirko Kuljiš je napisao knjigu koja svojom pričom može inspirirati mlade ljude da se bave tehnikom, da zavole razvoj proizvoda, da krenu na inženjerski put kojim su krenuli mnogi naši velikani koji su gradili našu industriju i našu znanost, naš RIZ, Končar, Teslu, Plivu, Podravku i ostala naša značajna poduzeća.
Letim i sanjam
Početkom ovog ljeta, u lipnju, u Zagrebu se održavala izložba za koju mogu samo reći da je bila prekrasna i još uvijek mislim na nju. Bila je jako posjećena i svi posjetitelji su bili impresionirani i nisu krili oduševljenje. Izložba se nazivala „Hrvatska iz zraka“ i prikazivala je mnogo predivnih fotografija Hrvatske koje je fotograf i putopisac Davor Rostuharsnimio iz zraka. Punih sedam godina, kroz sva godišnja doba, snimao je Hrvatsku iz zraka, iz jedne potpuno nove perspektive zahvaljujući kojoj je zabilježio fascinantne prizore i otkrio nam nove vrijednosti prirodne i kulturne baštine Lijepe naše. Autor je u uvodu fotomonografije napisao: „Pogled iz zraka otkriva ljepotu u svemu.Otkriva mi ono što je oku s tla teže vidljivo. Letim i sanjam.”
Poslije izložbe bio sam još dugo pod dojmom tih prekrasnih fotografija i stalno sam govorio: „Imamo prekrasnu zemlju da u njoj živimo i mi i naši potomci. Dobili smo ju da ju volimo, da se za nju brinemo i da ju čuvamo. A što smo mi napravili? Na raznim izborima stalno ju dajemo u ruke onih koji ju svojim neznanjem i neodgovornošću uništavaju. Kako li se to ponašamo?
Kako možemo biti tako neodgovorni?
Kako se ubija samopouzdanje
Moja kćerka mi je jučer pričala o mnogo svojih kolega koji se ozbiljno spremaju otići u inozemstvo. Oni nisu nezaposleni. To nisu ljudi koji kod nas nisu mogli naći posao, to su vrhunski obrazovani mladi ljudi, koji bi se i kod nas mogli lako zaposliti, ali ih depresivna atmosfera koja oko nas vlada, atmosfera beznađa koju šire naši mediji i političari toliko obeshrabruje da ne vide više svoju budućnost u Hrvatskoj. Profesor Božo Skoko je početkom godine iznio podatak da je zbog ekonomske krize zemlju u zadnje tri godine napustilo od 60 do 70 tisuća ljudi, uglavnom mladih. Po procjenama Svjetske banke migracijska stopa visokoobrazovanih građana u Hrvatskoj iznosi nevjerojatnih 29,4 posto. Prema istraživanjima dr. Rebeke Mesarić Žabčić i dr. Anđelka Akrapa unatrag pet godina iz Hrvatske se iselio grad veličine Rijeke - oko 150.000 vitalnih ljudi.
Glavni je razlog teška ekonomska kriza i beznađe koje vlada kod nas, ali naši novinari, pored toga, daju sve od sebe da potiču mlade na iseljavanje. Mediji su puni članaka o tome kako je vani super. Irska, Kanada, Australija samo čekaju da dođu naši mladi ljudi tamo. Još će u novinama besplatno dijeliti karte za odlazak van. Razgovarao sam s nekima koji su otišli i mnogima od njih nije bajno. Pišu mi prijatelji iz Australije da su tamo nedavno zatvorili velike tvornice automobila i preselili ih u Kinu. Tisuće ljudi ostalo je bez posla i gradovi su počeli graditi naselja kamp kućica za one koji su ostali bez posla. Ali, o tome se kod nas ne piše.
Pored toga što je situacija u gospodarstvu izrazito teška, naši mediji upravo uživaju objavljivati svakakve ankete i rangliste u kojima je Hrvatska na dnu. Ali se ne objašnjava kako se rade te rangliste, a naivni čitatelji takva pitanja ne postavljaju. Kakva je to ranglista konkurentnosti i po kojoj je logici rađena da je Hrvatska iza Botswane i Sri Lanke, Slovenija iza Makedonije, a Italija je iza Paname i samo za jedno mjesto bolja od Kazahstana. Stvarno blesavo i besmisleno, ali naši mediji i naša javnost na to gledaju kao na nepobitne istine. Posebna je uživancija novinarima pisati kako su naša Sveučilišta loša, a poseban im je gušt napisati da je Zagreb lošiji od Beograda. Prošle godine sam malo proučio te rangliste koje se rade u Šangaju i vidio da su sveučilišta stavljena u skupine po 100. Tako je Zagreb oko 500. mjesta, a Beograd oko 400. mjesta, od ukupno 20.000 sveučilišta. A što je u stvari? I Zagreb i Beograd su zajedno u skupini od 400. do 500. mjesta, a unutar toga Sveučilišta su složena po abecedi. I naravno, Zagreb i Zaragoza su na kraju, a Beograd pod B je na početku. Ali medijima je najvažnije reći da je Beograd za 100 mjesta ispred Zagreba.
Takvih primjera ima bezbroj. I izgleda da je cilj svega toga da nam se ubije samopouzdanje, da nam se mladi što više iseljavaju, ali i da se Hrvati uvjere kako nisu sposobni imati svoju državu, da su pogriješili što su izašli iz Jugoslavije. I da je najbolje da se opet mi u „regionu“, kao što bi rekao Mesić, udružimo i stvorimo nekakvu novu Jugoslaviju da budemo opet „sretni i veseli“.
Jesmo li stvarno tako nesposobni?
I ove godine, kao i prošle bio sam šokiran, kada sam vidio jednu analizu koja pokazuje krivulje industrijske proizvodnje, ali i cijelog gospodarstva europskih zemalja. U svim zemljama i istočno i zapadno od nas krivulja je imala uzlaznu liniju, jedino je Hrvatska imala kroz niz godina stalno pad. Gospodarstvo svih zemalja raste, jedino u Hrvatskoj pada. Hrvatska jedna od gospodarskih najneuspješnijih tranzicijskih zemalja, a BDP joj je danas niži nego 1986.
Početkom prosinca, zamjenik glavnog direktora Opće uprave za gospodarske i financijske poslove Europske komisije Servaas Deroose u Zagrebu je izravno optužio Hrvatsku za nesposobnost u privlačenju investicija i korištenje EU fondova.
Zar smo stvarno tako nesposobni?
Neki sigurno jesu, ali svi sigurno nismo i nesposobni i glupi.
I umjesto da stalno zvone zvona na uzbunu, to postaje jedna usputna tema, nešto kao egzotični podatak, na koji se više niti ne obraća pozornost. Gospodarstvo je u kolapsu, budućnost ove zemlje, budućnost naše djece je ugrožena, a pogledajte i prolistajte čime se bave naši mediji, kakvim temama su naši građani zaokupljeni. Stalno nas izluđuju besmislenim svađama, diskusijama i analizama na razini galame pijanaca u susjednoj birtiji. Mediji raskapaju po trivijalnim stvarima, traže samo prljavštine, analiziraju što je kome što rekao, jer nisu u stanju pokrenuti niti jednu ozbiljnu temu. Temama gospodarstva se nitko ne bavi, jer u medijima i u javnosti gotovo više niti nema ljudi koji mogu nešto suvislo o tome reći. Dominiraju ljudi koji nemaju nikakva znanja da bi mogli uopće razumjeti što se događa, a još manje da predlože što bi trebalo napraviti.
Nedavno se na splitskoj rivi sakupilo trideset tisuća ljudi da brane prava nogometnih navijača (od kojih bi mnogi zbog nereda koje prave trebali biti u zatvoru), potiče se idiotski sukob „Sjevera i Juga“, a zbog razaranja gospodarstva i cijelog društva, zbog stotine tisuća nezaposlenih, zbog odlazaka desetina tisuća mladih ljudi iz Hrvatske, nitko se ne uzrujava.
Jesmo li mi normalni?
U Hrvatskoj postoji ideološka podjela kakva ne postoji niti u jednoj zemlji Europe. Još uvijek ima ljudi koji sanjaju Jugoslaviju, Hrvatsku i Zagreb u Jugoslaviji ili barem u nekakvom Zapadnom Balkanu, koji brane komunističke zločine, kojima je kroz odgoj usađeno uvjerenje da je svaka slobodna Hrvatska „klerofašistička, ustaška tvorevina“. I kojima do napretka ove zemlje nije niti malo stalo.
I onda se čudimo da ne možemo ići naprijed.
Trebamo li se čuditi da gubimo sve utakmice
Početkom ljeta održavalo se svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu. Zamislite da smo na prvenstvo poslali momčad u kojoj ne igraju Modrić i ostale naše zvijezde, već je izbornik u momčad stavio ljude koji uopće ne znaju igrati nogomet, igrače koji imaju veliki pivski trbuh, dvije lijeve noge i ne mogu pretrčati niti deset metara. Što bi se dogodilo? Naravno, u svim utakmicama bismo izgubili s 50:0. Biste li se čudili takvom rezultatu i takvom porazu? Vjerojatno ne bi, ali ste isto tako sigurni da nešto takvo nije moguće. Jer, tko bi normalan u momčad stavio igrače koji ne znaju igrati nogomet i očekivao da se s takvima može nastupati u utakmicama protiv najboljih svjetskih momčadi.
To nam izgleda nemoguće, čudimo se takvoj ideji, izgleda suludo. A istovremeno takvu situaciju vidimo svakodnevno oko sebe, u svojoj radnoj okolini, kada otvorimo televizor ili otvorimo novine. I to nam izgleda potpuno normalno. Nama je potpuno normalno da na većini pozicija u državi, u županijama, gradovima, općinama, institucijama, državnim poduzećima sjede ljudi koji nemaju pojma o tome što bi trebali raditi, jer nisu to nikada u životu radili. I onda se čudimo da je Hrvatska u krizi, da zaostajemo na svim područjima, da gubimo sve utakmice i na polju gospodarstva, na polju znanosti, na polju obrazovanja i svim ostalim poljima.
A u toj utakmici mi smo izbornici, mi smo takve igrače izabrali.
Jesmo li mi uopće normalni?
Kraj I. dijela, nastavak slijedi