11. 10. 2015
Osvrt na 2014. i pogled na 2015. (2)
Nedavno se moglo pročitati da u zagrebačkoj vlasti ima onih koji se protive izboru direktora Holdinga na natječaju i zastupaju tezu „mi smo došli na vlast, mi imamo odgovornost i mi možemo postavljati koga želimo“.
Negativna kadrovska selekcija i „kninski balvani“
Jesu li ljudi koji to govore, možda, bolesni, udareni u glavu?
Nakon što je svima jasno da je takvo razmišljanje uništilo ovo zemlju, oni i dalje idu po starom.
Da bi Hrvatska mogla izaći iz krize mora mobilizirati i pokrenuti naše najpametnije, najiskusnije i najpoštenije ljude. Tih ljudi ima, ali ih je teško vidjeti, svugdje su gurnuti u pozadinu, ne mogu doći do izražaja, a u prvi plan su došli agresivni, trećerazredni ljudi i bez znanja i bez morala. Negativna kadrovska selekcija koje provode sve stranke kada dođu na vlast razorila je ovo društvo. Idiotska teza da „menadžer ne treba biti stručan, jer oko sebe ima stručnjake“ napravila je više štete nego „kninski balvani“. Ali tu suludu tezu podržava i dalje svekolika hrvatska javnost. I to je opravdanje da se na sve strane postavljaju nesposobni ljudi po političkoj podobnosti.
Samo notorna budala i krajnje zao čovjek može vjerovati da netko bez ikakvog iskustva i znanja može voditi poduzeća i institucije samo zato jer je član neke stranke i partije.
Je li Hrvatska drogirana
Gdje god mogu, kada god mogu i s kim god mogu stalno potičem teme gospodarstva, zapošljavanja i razvoja poduzetništva. Time sam se bavio i cijelu ovu godinu. Stalno o tome tupim i znanstvenicima, političarima i svima na koje naletim. I u pravilu kod takvih tema kod sugovornika uočim jedan staklasti, tupi pogled koji luta negdje daleko kroz mene. Svi su kao drogirani, pokazuju da žive u nekom svom svijetu, u nekom alternativnom svemiru, da ih ta tema ne zanima. I iz izraza njihovih lica pročitam pitanje: „O čemu taj čovjek lupa, pa koga to zanima, pa ja ništa ne razumijem, pa zašto me gnjavi, a meni je tako lijepo, pa kaj on hoće?“
Nije tako davno, bio sam na sastanku kod gradonačelnika jednog malog gradića kraj Zagreba koji ima veliku stopu nezaposlenosti. Dok sam ja pričao o otvaranju novih radnih mjesta i o poduzetništvu, gradonačelnik je tipkao po svom mobitelu i slao SMS poruke, jer ga ta tema uopće nije zanimala. A očito je da ta tema ne zanima niti njegove sugrađane, jer su ga izabrali već treći put.
Ljudima su djeca nezaposlena, ali oni idu na izbore kao drogirani i izabiru ljude koji su često krivi da su im djeca nezaposlena.
Iz paralelnog svemira
Čovjek bi možda očekivao da među znanstvenicima nađe one koji svojim znanjem mogu pomoći u krizi. Međutim gdje su zašto se ne javljaju? Nažalost, na mnogo primjera možemo vidjeti da naša znanost živi u svom paralelnom svemiru daleko od realnog svijeta i realnih problema. I sve je manje sposobna razumjeti probleme, a još je manje sposobna donijeti i rješenja.
U rujnu ove godine Vlada je donijela Industrijsku strategiju 2014.-2020. Prošle i ove godine obilazio sam tehničke fakultete i inženjerska društva da ih motiviram da se angažiramo da damo svoj doprinos, da pognemo svojim znanjem. Gotovo nitko nije bio zainteresiran. O Strategiji se jako malo razgovaralo, malo ljudi je pokazalo da ih ta tema zanima, a još manje da tu temu razumiju. A sada ju više nitko ne spominje i završiti će u ladici kao i mnoge druge strategije.
U lipnju ove godine na jednom Institutu održan je Okrugli stol s temom „Kako pobuditi rast hrvatskoga gospodarstva: Uloga znanja“. Panelisti na okruglom stolu bili su profesori s Filozofije, Politologije i Učiteljskog faksa koji o gospodarstvu pojmanemaju. Pitao sam se tko je tu lud.
Pred nekoliko godina prof.dr. Igor Čatić, jedan od rijetkih angažiranih intelektualaca u pravom smislu riječi, organizirao je Konferenciju s temom „Doprinos znanosti i znanstvenika izlasku Hrvatske iz krize“. Nažalost, taj uvaženi skup je pokazao da naša znanost živi u svom balonu odvojenom i od realnog svijeta i od Hrvatske i da oni o krizi, a najmanje o svom doprinosu izlasku iz krize, nemaju pojma i da ih ta tema uopće ne zanima. Ina Konferenciji smo samo slušali hrpu veleučenih fraza o važnosti znanja, znanosti, a krizu nije nitko niti spomenuo.
Proces odvajanja znanosti od realnog svijeta i od gospodarstva traje već jako dugo, još od 70-tih godina XX. stojeća i već je donio pogubne rezultate. Vrhunac je dostigao poslije 2000. kada je cijela znanost usmjerena samo na objavljivanje članaka u inozemstvu.
Drago mi je da je ministar, prof. dr. Mornar nedavno istaknuo da bi se naši fakulteti trebali sve više preorijentirati s tzv. „paper oriented research“ i pisanja članaka za objavljivane u stranim časopisima, na istraživanja koja će se realizirati u našem gospodarstvu. A u tome bi Uredi za transfer tehnologije morali imati značajnu ulogu. Međutim, to ne ide lako. Koliko znam, kod nas već dvadesetak godina na raznim mjestima na fakultetima i na Sveučilištu postoje tzv. centri i uredi za transfer tehnologije koji za to vrijeme nisu napravili ništa (Organiziranje seminara i konferencija se ne računa). Na Ruđeru su osnovali tvrtku sa sličnim zadatkom, Ruđer inovacije d.o.o. koja je potrošila ogromne novce, nije napravila ništa, propala je i onda su ju ukinuli, itd. Kada sve njih pitam što su do danas napravili, počnu se duriti i više ne razgovaraju sa mnom.
Koncem ove godine sudjelovao sam na stručnom skupu, na Fakultetu u Novom Sadu i govorilo se o transferu tehnologije. Bilo je zanimljivo, jer se raspravljalo kako znanstvene rezultate stvorene na Sveučilištu komercijalizirati na tržištu. Jedan stariji profesor je iskreno priznao: „Mi profesori borimo se za to da nam priznaju kako smo pametni, kako smo važni, da nam daju dovoljno novaca i da nas nitko ne pita što smo s tim novcima napravili“. Kao da je govorio o stanju kod nas. Pokušao sam o temi transfera tehnologije i u Zagrebu potaknuti raspravu, ali bez uspjeha.
Polovicom ove godine sudjelovao sam u jednoj komisiji što je ocjenjivala znanstvene projekte koji su se trebali realizirati u suradnji s poduzetništvom. Projekti su dobili značajna sredstva, ali sumnjam da će ostvariti rezultate na tržištu, jer su kriteriji bili takvi da se to nije previše niti tražilo, a sam proces komercijalizacije inovacija im nije bio potpuno jasan. Na kraju su neki fakulteti dobili novaca za nešto nove opreme, vjerojatno će netko napisati pokoji članak, ali svi ti uloženi novci, nažalost, neće otvoriti nova radna mjesta niti će se realizirati na tržištu.
Novci iz EU fondova
Dok ovo pišem, na trenutak sam otvorio TV i upao na raspravu u Saboru. Jedan zastupnik iznosio je podatke o tome koliko mi mnogo novaca godišnje u EU blagajnu uplaćujemo, a koliko malo iz te blagajne dobivamo. Još je istaknuo i argumentirao da se veliki dio onoga iznosa koji mi uspijemo „povući“ iz EU, na razne načine vraća u EU. Mislio sam: „Dobro jutro, sada ste to otkrili. Pa o tome govorimo već jako dugo, ali svi kao zaslijepljeni i drogirani to ne žele ćuti“. Stalno se u medijima plasira jedan teza: „Ogromni novci stoje na stolu, nama su na raspolaganju, a mi ih ne znamo povući“. To je točno, ali se ne analizira još jedan grozan podatak. Čak i veliki dio novaca koje smo „povukli“, vraćaju se u EU, jer se njima plaćaju najčešće trećerazredni EU konzultanti, plaća se strana roba koja se inače proizvodi i u Hrvatskoj ili se troše za više-manje nepotrebne projekte, na razne nepotrebne radionice, predavanja i aktivnosti na razini dječjeg vrtića. Možda ću malo pretjerati (ali ne previše) ako kažem da od tih silnih projekata, od te „love koju smo povukli iz EU“ često imamo, u konačnici, jako puno štete. Konkretnih projekata koji se mogu vidjeti i „popipati“ ima malo. A postajemo sve manje sposobni da nešto sami napravimo.
Angažiranjem skupih stranih konzultanata uništena je domaća konzultantska bazu i domaće znanje. Već se i za najjednostavnije projekte angažiraju strani konzultanti koji su lošiji od naših. Sudjelovao sam u nekoliko projekata i to vidio na svoje oči. Jedan veliki i skupi projekt u Zagrebu (znanstvenom središtu Hrvatske) vodila je jedna krajnje smušena konzultantica, umirovljena srednjoškolska profesorica matematike iz jednog malog istočnonjemačkog grada. Projekt osnivanja tehnološkog parka u bivšoj vojarni u malom mjestu kraj Zagreba vodila je jedna slovenska činovnica iz poglavarstvu nekog malog slovenskog mjesta. U projekt su utrošene dvije godine i mnogo sati rada i na kraju nije prošao. A cijeli taj posao smo mogli sami završiti za tri mjeseca i osnovati tehnološki park, da je nekome bilo stalo do toga. A to natezanje s EU natječajima bila je odlična izlika da se ništa ne napravi. Za usporedbu u Sisku je jedan uspješan poduzetnik, Darko Sertić, u tri mjeseca uredio prostor, osnovao Poduzetnički inkubator i u lipnju ga pustio u rad. Sada je taj inkubator pun poduzetnika.
Sa svih strana, od župana, gradonačelnika, ministara stalno se čuje mantra: „Mi nemamo novaca, ništa ne možemo napraviti sami, čekamo novce iz EU, jer će nas oni spasiti.“ Zar smo na to spali, zar Hrvatska nije postojala i prije EU fondova.
(Ako će EU financirati Pelješki most, tada ću možda malo promijeniti mišljenje.)
On je krao, ali je i nama dao
U jesen, nekoliko mjeseci prije izbora počelo je privođenje poznatih političara u Remetinec. Bez obzira što se o mogućnosti da se nešto takvo napravi govorilo godinama, tajmingUskokove akcije, nešto prije izbora, izaziva sumnju. Međutim, ja bih izdvojio u svemu jedan detalj koji jako puno govori o moralnom stanju društva. Ta spektakularna odvođenja u Remetinec izazvala su očekivanu reakciju građana. Zanimljiva je izjava jedne postarije građanke: „On je krao, ali je i nama dao“.
Krađa se ne osuđuje, lopovluk se ne osuđuje, korupcija se ne osuđuje. Nasmijao me jedan grafit: „Hitno iskorijenite korupciju ili mi dozvolite da se uključim“. Naši birači na izborima daju glasove i onima koji su osumnjičeni, a čak i onima koji su pravomoćno osuđeni. Korupcija postoji zato jer se tolerira. Jako je uočljiva i više se ne može sakriti. Koruptivne radnje se više ne izvode u mrkloj noći, u mračnim ulicama, dok šišmiši lete, vuci zavijaju, a dvije mračne osobe s kukuljicama na glavi izmjenjuju koverte s novcem. Sada je već teško izvaditi i „oprati“ novce i dati ih u kešu, sve ide preko banke, računala, trag novca se lako prati. Da bi se neka koruptivna radnja provela i novci isplatili skoro desetak ljudi mora sudjelovati u tom procesa kao izvođači, a ne kako korisnici. Treba ugovor napisati, (nekoliko ljudi od tajnice do pravnika ga pročitaju), napisati nalog za isplatu (cijelo računovodstvo to vidi i komentira), sve se može pročitati svakog trenutka na ekranu računala u izvješću banke. Sve se zna i sve se vidi i ništa se ne može sakriti.
Kriminala i lopovluka je bilo od kada je svijeta i vijeka i jedno organizirano društvo uvijek, ako želi, s tim može uvijek izaći na kraj. Korupcija postoji samo zato jer se tolerira ili jako selektivno kažnjava.
Pogled na 2015.
Htio bih ovaj tekst završiti optimistično. Htio bih reći da će nam u 2015.biti bolje. A baš ne vjerujem u to, jer sada ne vidim niti jedan pokazatelj, niti jedan potez koji će donijeti promjene.
Ali, vjerujem da imamo šanse da se nešto promijeniti.
I to ne ovisi niti o Europskoj uniji, niti i Kinezima, niti Indijcima, a niti o Nijemcima.
Ovisi o svima nama.
Hoćemo li tu šansu iskoristiti?
Ali kako god bilo da bilo, znam da imamo, dugoročno gledajući, razloga za optimizam.
Iza ovog sloja ludila, nesposobnosti i neznanja, kojime nas zasipaju mediji i političari, iza ovog sloja trećerazrednih, nesposobnih ljudi koji su kao tumor prekrili i upropastili Hrvatsku i hrvatsko gospodarstvo, živi druga Hrvatska, vrijedna, marljiva, sposobna i poštena Hrvatska, koja šuti i trpi. Žive pametni mladi ljudi, žive ljudi koji vole svoje obitelji i brinu se za njih, koji su nesretni ako im djeca odlaze u inozemstvo, žive i posluju sposobni poduzetnici, ljudi koji proizvode kvalitetne proizvode, uspješno posluju i zapošljavaju. Ako su poduzetnici u krizi i u ovoj krajnje nepoduzetničkoj klimi, uspjeli poslovati, rasti, zapošljavati i izvoziti, ako su neki poduzetnici od nule svojim radom i sposobnostima uspjeli stvoriti poduzeća koja imaju i više od 500 zaposlenika, kako li će tek moći napredovati u normalnim uvjetima. Zato sam ja optimist, jer vidim da imamo šanse, ako će se stvoriti uvjeti da se te šanse realiziraju.
Mi smo prošli mnogo teža razdoblja od ovih, mnogo teže krize, početkom 90-tih bilo nam je još teže, imali smo i rat. Ali tada smo imali nadu, vjerovali smo u sebe, vjerovali smo u svoje sposobnosti, vjerovali smo da gradimo bolje društvo.
Zato u ovo vrijeme krize naše društvo, naše gospodarstvo treba samopouzdanje i treba nadu. Da bismo imali pravo na nadu moramo biti sposobni provesti promjene,moramo se osloniti na ljude koji vole ovu zemlju, kojima je Hrvatska dom, a ne plijen ili usputna stanica prema Istoku ili Zapadu, na ljude koji imaju znanja, iskustva i hrabrosti da postave nove odnose u gospodarstvu, u moralnim temeljima društva i nacionalnim interesima, na ljude koji znaju, hoće i mogu.
Dragi čitatelji ZG-magazina, od srca vam želim čestiti Božić i sretnu Novu 2014. godinu. Želim da ovaj Božić bude Božić nade, Božić koji će nas ispuniti vjerom i samopouzdanjem da možemo promijeniti ovo društvo i ovo gospodarstvo i da možemo izaći iz krize.
Moramo to učiniti radi naše djece, radi naše budućnosti.
NAPOMENA
Članak je izvorno objavljen na: