• Kriza/
• Razvoj/

08. 12. 2015

O EU fondovima i naivnim Hrvatima

• Marijan Ožanić

(Izvor slike: http://kamenjar.com/...)

A sve je krenulo jako obećavajuće.

U bogatom arsenalu manipulacija kojima se naivnim Hrvatima „peglao mozak“ pred ulazak u EU,  priče o bogatim EU fondovima imale su jako važno mjesto. U javnost su se plasirale bombastične priče da nas kod ulaska u EU:

1. čeka velika lova iz EU fondova (milijarde eura) koja će nas preporoditi,
2. ta će lova  potaknuti naš razvoj i podići nam standard,  
3. jako puno novca iz EU fondova stoji nam na raspolaganju, a mi moramo samo tu lovu pokupiti.

I Hrvati su naravno, kao i obično, zagrizli i povjerovali. I samo su čekali  trenutak kada će se ta velika lova iz te dobre i velikodušne Europe slijevati k nama, a mi ćemo  iskoristiti sve blagodati koje nam ti silni EU fondovi omogućuju. Već onda je bilo opreznih ljudi koji su bili malo skeptični. To su oni koje je život naučio da u životu ništa ne dolazi besplatno i da sve treba platiti na ovaj ili onaj način i da se za sve što dobiješ moraš jako pomučiti.

Ali je hrvatska javnost bila, a i sada je,  prelijena da o se o svemu malo bolje informira. Sjećam se sastanka u jednoj maloj dvorani u Saboru na koji je jedna ministrica pozvala direktore razvojnih agencija i gradskih poglavarstava da ih informira o velikim razvojnim projektima i velikoj lovi koja nas čeka nakon ulaska u EU. Ugledna novinarska pera, na balkonu su zapisivala svaku riječ. Nakon toga je krenula diskusija u kojoj su „ljudi s terena“ objašnjavali da to baš i nije tako jednostavno i da to „ne bude tako išlo“. Novinari su se u međuvremenu pokupili, jer ih detalji nisu zanimali. Imali su pripremljene dvije, tri rečenice i fraze o toj veoma važnoj problematici i bili su prelijeni da bi se išli zamarati dodatnim informacijama koje bi im tu njihovu sliku malo zakomplicirale. Kolege iz razvojnih agencija su upozoravale da za pripremu EU projekata samo dokumentacija stoji od tri do pet posto njihove vrijednosti, znači za pripremu projekata treba ukupno na razini države uložiti na desetine i stotine  milijuna eura. A ti novci nisu predviđeni u državnom proračunu, a nema ih ni u proračunima lokalne uprave. Gdje naći te novce? Osim toga sva ti potrošeni novci neće garantirati uspjeh na natječaju, jer će  na natječajima proći samo manji broj kandidiranih projekata. Na tu primjedbu nije bilo nikakvog odgovora. A novinare to sve nije ni zanimalo. Vrijeme je pokazalo da su skeptici imali pravo.

A što mi dobivamo

U medijima se stalno plasira jedan teza: „Ogromni novci stoje na stolu, nama su na raspolaganju,  a mi ih ne znamo povući“. I stalno se raspreda o tome koliko smo novaca uspjeli ili nismo uspjeli povući iz EU.  Uglavnom smo šokirani podacima o tome kako smo malo novaca povukli iz EU. Ali nisam uočio da se analizira jedna veoma ozbiljna činjenica. A to je, koliko uplaćujemo, koliko dobivamo natrag, ali još je važnije  kakvi se projekti iz EU fondova financiraju i što mi imamo od toga. Mi svake godine u EU blagajnu uplaćujemo oko 500.000.000 eura, odnosno od 3,6 do četiri milijarde kuna čiste, „žive“ love, koja nam sigurno nedostaje u proračunu.( I radi toga se ministar financija mora stalno zaduživati kod svjetskih bankara.) Za usporedbu treba znati da će cijena Pelješkog mosta sa spojnim cestama biti, predviđa se, oko 2,852 milijarde kuna. A za taj projekt su govorili da je preskup i da si ga ne možemo priuštiti.

Pelješki most

(Izvor slika: http://www.index.hr/...)

 A što za tu našu veliku članarinu od EU dobivamo natrag? Dobivamo, za sada, jako malo, a čak i veliki dio novaca koje smo „povukli“, vraćaju se u EU, na razne načine, a mnogo toga kod tih projekata i takvog načina financiranja u stvari nanosi nam dugoročno veliku štetu. Naravno, o tome se ne govori, jer se svi bave onom najjednostavnijom i najlakše provjerenom računicom, koliko smo novaca „povukli“ iz EU. A izgleda nitko se, vjerujem iz čistog neznanja i iz čiste lijenosti, ne bavi pitanjem kakvi su to projekti koji se financiraju iz EU, kakva je kvaliteta projekata i kakve mi u konačnici imamo koristi od toga.

Prosječan, lakovjeran Hrvat, previše lijen da bi se malo bolje informirao, misli da iz tih EU fondova dolazi „živa lova“  kojom se grade ceste, mostovi, zgrade, infrastruktura kojom će se potaknuti naš razvoj. Nažalost, iako se tu i tamo može naći projekt koji ima konkretan „opipljiv“ rezultat (posebno u nekim manjim mjestima), u većini slučajeva i kod projekata vrijednih „desetke milijuna eura“, za te novce mi dobivamo intelektualne usluge trećerazrednih konzultanata koji onda sami za sebe izvuku i 95% tog novca.  A kod većine takvih projekata se radi o „podizanju svijesti“, o druženju, o „networkingu“, o nekakvim smiješnim vinskim cestama, novci se troše za više-manje nepotrebne projekte, na razne nepotrebne radionice, predavanja i aktivnosti na razini dječjeg vrtića i na slične aktivnosti u kojima nas uče kako da „prelazimo preko ceste“ i uglavnom nas tretiraju kao malo naprednije debile. 

(Izvor slike: http://www.odfuk.com/...)

A „žive love“ nema nigdje. Gomile činovnika iz raznih ministarstava, poglavarstva i agencija putuju po Europi, do Bruxellesa i natrag radi takvih projekata, znaju već tamo svaki kafić, od svega toga lijepo žive. Stvaraju se armije „europskih birokrata“ koje interesi zemlje iz koje dolaze jako malo zanimaju i zanima ih samo da taj bezlični, birokratski sustav funkcionira, da se ispunjavaju ogromne količine raznih tabela, formulara i  upitnika i da nitko ne pita čemu sve to služi i kakvog sve to ima smisla.

Možda ću malo pretjerati (ali ne previše) ako kažem da od tih silnih projekata, od te „love koju smo povukli iz EU“ često imamo, u konačnici, jako puno štete. Konkretnih projekata koji se mogu vidjeti i „popipati“ ima malo. A postajemo sve manje sposobni da nešto sami napravimo.

 Poslove dobivaju stranci

U mnogo slučajeva kroz te EU projekte plaća se strana roba koja se inače proizvodi i u Hrvatskoj. Veliko je čuđenje ljetos izazvala spoznaja da su posao snimanja hrvatskoga zdravstvenog sustava vrijedan 200.000 eura dobili francuski konzultanti. Objašnjenje je bilo: „Europa je osigurala taj novac, pa ima pravo i odrediti koga će angažirati!“ To što je to zapravo naš novac, to nitko ne spominje.

Hrvatska javnost prihvaća, kao nešto normalno, činjenicu da većinu poslova koji se financiraju iz EU fondova dobivaju stranci. Čak i u slučajevima kada su u povjerenstvima naši ljudi, jer su kriteriji u natječajima tako naštimani da naša poduzeća imaju malo šanse, čak i u slučaju kada je naš proizvod bolji od stranog.

Jedan naš poduzetnik koji svoje proizvode izvozi po cijelom svijetu jednom mi je rekao: „Hoću da na natječajima letvicu kvalitete postave na 2.10 metara pa da prođu samo najbolji koji to mogu preskočiti, a među njima ću sigurno biti i ja. Ali ne, oni postave letvicu na 1,20 da ju može preskočiti svaki „šrot“ koji dolazi uz Europe.“ I onda se dogodi da se njegovi proizvodi ugrađuju u podzemnu željeznicu u Parizu, a na našim kolodvorima se ugrađuje nekvalitetna roba iz Poljske. Takvih primjera ima bezbroj.

U jednom našem gradu natječajna komisija je stalno forsirala da jedan važan komunalni projekt za grad dobiju stranci. Čak su  i SDP-ovi i HDZ-ovi ljudi u gradu zajednički lobirali da posao dobije domaća, isto tako kvalitetna tvrtka. Međutim, posao je dobila strana tvrtka, jer su ljudi u komisiji bili već tako odgojeni da stranac mora biti bolji da ih ništa nije moglo pokolebati.

 Uništava se domaće konzultantska baza

Angažiranjem skupih stranih konzultanata uništena je domaća konzultantska bazu i domaće znanje. Već se i za najjednostavnije projekte angažiraju strani konzultanti koji su lošiji od naših. U Zagrebu ima sigurno dvadesetak i više konzultanata mnogo kvalitetnijih, a i mnogo jeftinijih  od ovih koji nam se uvaljuju preko EU fondova, ali naši konzultanti ne mogu dobiti posao. Kako je to moguće? Vrlo jednostavno, u natječajima za izbor konzultanata postavljaju se suludi kriteriji. Na primjer, da bi se konzultantsko poduzeće uopće moglo javiti na natječaj mora imati godišnji prihodi od oko 100 milijuna eura. Naravno da to niti jedno naše poduzeće ne može zadovoljiti i uopće se ne može javiti na natječaj. I posao odmah dobiju stranci. A što je najgore, nitko od naših, niti iz ministarstava niti agencija nije se pobunio.

Sudjelovao sam u nekoliko projekata i to sam vidio na svoje oči.

Pred par godina  je u Zagrebu završen jedan veliki projekt „vrijedan desetak milijuna eura“, na koji su u početku svoje potpise kao suradnici projekta stavili čelni ljudi više od deset gradskih institucija od Gradonačelnika, predsjednika komore do Razvojne agencije i moje malenkosti.  Na projektu je gotovo sto naših ljudi pola godine sudjelovalo na nekakvim radionicama, potrošilo ogroman broj radnih sati i konačan rezultat je jedna bezvezna strategija koja je završila u ladici i koju gotovo nitko  nije pročitao (ali je ipak usvojena na Gradskoj skupštini) i jedan loš domjenak.  Projekt je vodila je jedna krajnje smušena konzultantica, umirovljena srednjoškolska profesorica matematike iz jednog malog istočnonjemačkog grada, (uz plaću od gotovo 7.000 eura mjesečno). Takvih projekata sada ima mnogo, uz to da je u većini slučajeva osnovni rezultat (uz domjenak na kraju), malo druženja i putovanja još i nekakva web stranica.

Projekt osnivanja tehnološkog parka u bivšoj vojarni u malom mjestu kraj Zagreba vodila je u prvoj fazi jedna slovenska činovnica iz poglavarstvu nekog malog slovenskog mjesta. U drugoj fazi projekta posao su dobili Poljaci kojima se nije dalo doći u Zagreb pa su za posao angažirali neke građevinare iz Zagreba koji nikada nisu niti vidjeli tehnološki park. U projekt su utrošene dvije godine i mnogo sati rada i na kraju nije prošao. A cijeli taj posao smo mogli sami završiti za tri mjeseca i osnovati tehnološki park, da je nekome bilo stalo do toga. A to natezanje s EU natječajima bila je odlična izlika da se ništa ne napravi. (Ali to je jedna druga priča).  Za usporedbu u Sisku je jedan uspješan poduzetnik, Darko Sertić, u tri mjeseca uredio prostor, osnovao Poduzetnički inkubator i u lipnju ga pustio u rad. Sada je taj inkubator pun poduzetnika.

Carevo novo ruho, bleferi i mufljuzi

U nekoliko županija hvalili su se da su iz EU fondova izvukli novce i napravili vinske ceste i biciklističke staze. A u jednom zagorskom gradiću su bili ponosni što su tim EU novcima postavili nekoliko prometnih tabli na ulazu u grad. I svima se ponosno hvale u koliko su EU projekata sudjelovali i koliko su novca „povukli“. Kao da smo toliko jadni da tu „glupu“ vinsku cestu nismo mogli i sami napraviti i table sami postaviti, već smo trebali čekati pomoć iz Europe. Svi se dive tim bezveznim projektima, hvale se novcima koje su „povukli“ iz EU. Sve mi to jako liči na priču o Carevom novom ruhu. A mnogo ljudi je jako zainteresirano da sudjeluju u tom ritualima i boje se da netko ne vikne: „Pa car je gol, zar nitko ne želi vidjeti istinu“.

(Izvor slike: http://www.fbiza.com/...)

Pred dosta godina, sudjelovali smo u jednom velikom međunarodnom projektu koji se bavio razvojem poduzetništva na području Hrvatske, Slovenije, Austrije i sjeverne Italije. Bio sam neugodno iznenađen kada sam ubrzo shvatio da se poduzetništvom uopće ne bavimo, ispunjavali smo nekakve tabele i stalno diskutirali o financiranju projekta. Zato sam na sastancima stalno gnjavio da konačno počnemo nešto korisno i konkretno raditi. Bio sam naivan i htio sam da napravimo projekt od kojeg će naši poduzetnici imati koristi. Tada me je  jedan ugledan, simpatičan Talijan, direktor velikog instituta iz Trsta, uz smiješak spustio na zemlje rekavši: „Jedini konkretan rezultat koji se od nas očekuje je da napišemo puno papira, te papire stavimo u jedan registrator i pošaljemo ga u Bruxelles“.

Priče o EU fondovima služe i za velika blefiranja. Na jednom skupu na Varaždin bregu s mnogo političkih uglednika direktor razvojne agencije jednog grada hvalio se da su iz EU fondova izvukli 150 milijuna eura. Svi smo bili impresionirani, a političari iz tog grada su se ponašali kao zvijezde na području EU fondova. Tjedan dana nakon toga u manjem krugu obratio sam se tom direktoru: „Kolega, sada smo svi ovdje domaći, recite mi gdje su rezultati tih projekata. To je više od milijardu kunu, to se mora vidjeti, moći popipati. Ja bih to htio vidjet. Gdje je to da to vidim“. On se zacrvenio i rekao da to nije baš tako lako vidljivo, pa to je prijenos znanja, pa prekogranična suradnja, te ovo te ono, uglavnom „velika magla“.

Jednom je jedna skupina poznatih političara (iznenadili bi se da doznate imena) tražila od mene da Razvojna agencija potpiše ugovor s nekim konzultantima koji će u Zagreb dovući projekte u vrijednosti od nekoliko milijardi kuna, (jer mi to ne znamo napraviti). A onda  su mudro tražili da u ugovoru bude unesena naša obveza da se tim konzultantima plati za to jedan postotak od vrijednosti projekta (što je u redu), ali unaprijed (što nije u redu, čisti bezobrazluk). Unaprijed bi im se trebalo platiti oko sto milijuna kuna. Rekao sam im da bih nakon tog potpisa trebao odmah uzeti piđamu i keficu za zube i uputiti se u Remetinec.

Postoji još jedan problem vezan uz EU fondove, a to je utjecaj na razvoj. Kod nas se više niti ne zna što je to razvoj niti što su to razvoji projekti. Misli se da je ispunjavanje hrpe formulara rad na razvojnim projektima, da su nekakve tri table na kojima piše vinska cesta razvojni projekt, da su razvojni projekti samo oni koji se bave infrastrukturom. Takav način razmišljanja govori o strašnom stanju koje vlada kod nas, a ta tema je tako važna i ozbiljna da ću joj posvetiti poseban osvrt.

Što onda možemo i što trebamo napraviti

Kraj ovakvih primjera, još više strši podatak da naša birokracija nije u stanju povući iz fondova niti ono što je za nas predviđeno. (Ali to je dio jedne druge, mnogo šire i složenije priče.) Često nam se „pod nos“ stavlja Poljska koja iz EU fondova uspjela izvući jako velike novce. To je točno, Poljska je stvarno povukla veliki iznos eura kada je ušla u EU, da su se i sami Poljaci čudili kako lako ti novci dolaze. Jednom je jedna Poljakinja, direktorica novog tehnološkog parka na konferenciji za poduzetnike u Osijeku govorila kako su novci dolazili za svakakve projekte, čak i za one koji baš nisu imali puno opravdanja. Tehnološki park u kojem radi izgrađen je EU novcima u jednom malom mjestu koje nije uopće imalo resurse za takvu instituciju, a takvih projekata je bilo bezbroj. Poljaci su sigurno sposobni i pametni pa su iskoristili ono što im se pružalo. Ali uspjeh u privlačenju novaca iz EU fondova nije samo posljedica činjenice što Poljaci znaju dobro pisati projekte. Još veći razlog je čisto politički i leži u tome što  je Poljska velika zemlja, smještena između Njemačke i Rusije, i stalno je kroz niz stoljeća svoje povijesti pod silnim utjecajem i jednih i drugih. Zato je Europa htjela pokazati Poljacima da su jako sretni što su dio Zapada. Sa sličnim političkim razlozima primili su vrlo rano Bugarsku i Rumunjsku u EU, iako nisu zadovoljavale kriterije, a većinu kriterija ne zadovoljavaju niti danas. Razlog je bio da se blokira širenje utjecaja Rusije na jug.

Nažalost, (ili na sreću) Hrvatska nije u takvoj poziciji pa se mora samo svojim radom i sposobnostima izboriti za svoje mjesto u EU, a i za što bolje korištenje EU fondova, što nam u zadnje vrijeme i ne ide od ruke.

I što možemo zaključiti, što možemo učiniti? Oni najradikalniji bi predložili da izađemo iz EU, da prestanemo plaćati „članarinu“ u EU, da idemo protestirati u Bruxelles, da svima kažemo „kaj ih ide“, da prestanu iz nas „bedake delati“. Vjerujem da bi se nakon toga mnogi neko vrijeme bolje osjećali, ali  time baš ne bismo puno postigli.

Jednostavno trebamo biti pametni, usredotočiti se na projekte od kojih imamo koristi, odbaciti bezvezne projekte, dobro se pripremiti, ponašati se pametno i u skladu s nacionalnim interesima.

I izvući što više novaca iz EU fondova. Velikim dijelom to su naši novci koje smo mi u EU fondove uplatili.

Povezani članci

• Razvoj, EU i „Zvonili ste, milorde“
• O EU fondovima, našem razvoju i o naivnim Hrvatima

Komentari

Komentiraj